Prisustvovao sam obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom, ovde kod nas, u Vogošći. Za kulutrno – umjetnički program (kako se to nekad govorilo) pobrinuli su se djevojčice i dječaci iz jedne naše škole. I, u okviru tog programa, izveli su dvije Balaševićeve pjesme. Prvo „Računajte na nas“, a zatim i „Samo da rata ne bude“. Prvo mi je bilo malo krivo zbog toga. Zlobno sam pomislio kakve oni imaju veze sa Balaševićem, on je moj i neće mi ga otimati neke ambiciozne učiteljice. Uslijedio je stid nakon takve pomisli. Naravno. Zar ga nisam i sam otkrio kad mi je bilo tek četrnaest? Zar ne bi trebalo da me veseli činjenica da se Balašević ukorjenio i kod onih rođenih 2008., 2009., 2010.godine pa i mlađih? Ne vrijedi mu više ona priča o vršnjacima njegovih pjesama. Vršnjaci njegovog posljednjeg albuma već imaju pravo glasa.

Kao malo kada imao sam želju da stanem pred mikrofon i govorim toj djeci o tim pjesmama. I čovjeku koji ih je napisao. Kako su, zašto su i kada su nastale. Da im kažem da bi za dva dana taj čovjek napuno sedamdeset godina samo da neki nebeski menadžer nije naumio da mu organizuje turneju po gradovima iza oblaka. Takvi su vam menadžeri, kad nešto naume teško da će se naći neko da to spriječi. Više od dvije godine Balašević nastupa u drugoj dimenziji, a mi se svako malo vratimo nekoj njegovoj pjesmi. Samo da bi dobili odgovor na ona pitanja koja jedino i vrijedi postaviti. O životu, ljubavi i smrti.

Obuzdao sam tu želju za obraćanjem. Razišli smo se. Oni će i dalje pjevati stihove koji su imali himničan prizvuk generacijama prije njih, a ja ću nastaviti pisati ove poruke, stavljati ih u boce i bacati u digitalni okean, ne bi li do nekoga došle na dalekim obalama. Sasvim slučajno ovih dana sam se u, knjizi koju pišem, dotakao tog mog prvog susreta sa Balaševićem iz 1986.godine. Kad ga opišem možda dopre i do nekog od tih mladih ljudi.

Koliko se sjećam Balašević nije svirao Sarajevo u okviru promotivne turneje albuma “003” iz 1985.godine (a možda i griješim) i uveliko su u toku bili završni radovi na novoj ploči kad je odlučio da u Sarajevu napravi dva koncerta u Domu mladih. Sa sjedećom postavom što znači da nas je na svakom koncertu mogli biti svega nekoliko stotina. A na sceni ih je bilo još manje. Znam da su tu bili Balašević, Aleksandar Dujin za klavirom i možda Elvis Stanić sa gitarom. Bili su to koncerti baš po mojoj mjeri.

Međutim, prije samih koncerata moj novostečeni status muzičkog novinara omogućio mi je da se po prvi put sretnem oči u oči sa čovjekom čije su me pjesme formirale u prethodnih osam godina. Da li sam imao tremu? Užasnu.

Nazovem ja iz redakcije “Oslobođenja” Holiday Inn, spoje me sa njegovom sobom, javi se Balaš uredno i dogovorimo da se u rano popodne nađemo u predvorju hotela. Baš smo se našli. Hoću da vjerujem da smo kliknuli, mada nekad zdrav razum pokvari tu idiličnu sliku i prišapne mi da je sve bila samo poza iskusnog estradnog radnika sviklog na susrete sa novinarima. Znaš šta, zdrav razume? Lijepo i lagano odjebi i ne kvari mi uspomene.

Već prvom rečenicom otkravio me je. Rukujemo se, a on kaže:

– Kad si rekao “Oslobođenje” ja sam očekivao nekog sredovečnog i proćelavog novinara, umornog od života.

E, moj Đole da me sada vidiš shvatio bi koliko si bio u pravu. Samo četrdeset godina prerano. Tada sam, istini za volju, bio sve suprotno od toga. Mlad, vitak, sa onim žarom u očima koji je svjedočio da svaki dan doživljavam kao avanturu. A razgovarati sa Balaševićem bila je avantura iznad svih mogućih avantura. U torbi koju sam tada nosio vukao sam neki ogroman kasetofon. Srećom, ponio sam i tri prazne kasete od po sat vremena. Zatrebale su. Sve tri.

Bilo mi je užasno žao što sam ta tri sata nevjerovatnog razgovora morao sabiti nekako u tri stupca novinskog teksta. Onako kako mi je on objašnjavao da je nekad prava muka čitavu filozofiju strpati u tri minuta pjesme. Mislim da sam baš tako i naslovio taj intervju – “Filozofija od tri minuta”. Pričali smo o “Slovenskoj” i kako mu je došla gotova i zaokružena jedno popodne kada je malo prilegao. O tome kako je ona od onih pjesama za koje je uvjeren da mu ih neko šapuće. Pričali smo o tim “sudbinskim” pjesmama, o Kunderi…toga se sjećam. I ničega više. Imao sam dugo, sve do rata, te tri kasete. Rado bi ih danas poslušao, ali neko od onih koji su ušli u moj stan i opljačkali ga, vjerovatno ih je presnimio.

Ponekad pomislim da je taj intervju mogao potrajati do danas samo da Olivera nije, nakon tri sata došla da nas upozori da je vrijeme za tonsku probu. Imao sam nakon toga još intervjua i intervjua. Desetak i sa samim Balaševićem. Ali, znate šta, ne lažu kad kažu da se prvi posebno pamti.

Mudrovaće badavani/kad me nema da se branim dobro je predvidio u vlastitoj pjesmi. Možda sam i ja među takvim badavanima. Ali sam sebe uvjeravam da su mi namjere čiste. Kao što će to učiniti svi koji će ga, u godinama koje slijede, sve više koristiti u promociji svojih nacionalnih, ideoloških ili političkih stavova. Uprkos tome što sa većinom takvih nema nikakvih dodirnih tačaka. Oni će ih tražiti na sasvim pogrešnim mjestima, od „Računajte na nas“ do „Bagrenja“. Isfabrikovaće priču o tome da je Balašević „naš“, „naš“ ili „naš“.  I zaboraviće da Đorđe Balašević, ako negdje i pripada, pripada među one koji nemaju svoje da bi mogli ostati svoji. Nekako sam uvjeren da bi i on sam, da ga mogu pitati čiji je zapravo, odgovorio stihom vlastite pjesme Za svaki slučaj/još uvek samo svoj.