Bilo je to, negdje tamo krajem osamdesetih. Počele su se pojavljivati knjige, pjesme, predstave i filmovi “sumnjivog” ideološkog opredjeljenja. Barem se to tako tada govorilo. I o takvim djelima se žučno raspravljalo i među “običnim pukom”. Pucala su prijateljstva, a bome su pucale i glave zbog različitih stavova. Tako sam i ja raspravljao sa nekim kolegom o jednom, tada aktuelnom i napadnutom romanu. Nije da sam ga branio, ali nisam bio baš previše raspoložen da se spustim na sve četiri, zalajem i učestvujem u hajci bez sopstvenog mišljenja. Doduše, roman i nije bio nešto, ali nije bio ni baš toliko loš. I baš sam se bio zainatio da saznam šta li to kolegi toliko smeta. I pitam ga, u jednom trenutku, da li je uopšte pročitao roman o kojem raspravljamo. Kaže: “nisam, ali imam partijsku informaciju”.

Zgodna pričica, pomislite vi, ali zašto mi je odjednom važna? Zbog “Eurosonga”. Kakve veze ima “Eurosong” sa nametnutim mišljenjima dobijenim iz druge ruke? Poprilične. I o “Eurosongu” svi pričaju. I oni koji su pratili to takmičenje i oni koji su ga se tek ovlaš dohvatili i oni koji uopšte nisu ni čuli ni vidjeli pjesme koje su tamo izvedene. Ponajviše ovi zadnji. Oni imaju svoj već formiran stav i stvarnost može samo da ih zbuni i zato je za stvarnost bolje da se drži izvan njihovog sistema vrijednosti.

Nije da se vadim, ali i ja sam imao čvrstu namjeru da ove godine propustim tu veliki i grandioznu paradu neukusa (kako bi neki rekli). Moj drug Mirza Dervišević je imao svoj nastup uz gitaru u jednom ovdašnjem pabu. Već sam jednom iskusio zadovoljstvo prisustva takvom nastupu i htio sam ga ponoviti. Međutim, nisam zbog Kineza. Posjetio me, nenajavljen moj stari drug iz Kine po imenu I Ši Jas i držao me prikovanog za krevet. A kad već ležiš zanimacija ti može biti ili knjiga ili daljinski. preko dana je bila knjiga, a naveče sam se ipak prihvatio daljinskog i još jednom poklekao pred “Eurosongom”.

Odgledao sam i odslušao tu predugačku i razvučenu priredbu. A mogao sam je i samo odgledati. Nešto si mislim, čak i da sam stišao ton i da su mi takmičari prodefilovali preko ekrana kao Gluho Glamočko, opet bi mi sve bilo jasno. Sa dosta sigurnosti bi i tada mogao procijeniti kako će ko proći. Što nije posve bez pameti. Naivno sam nekada vjerovao da je “Eurosong” takmičenje pjesma. Sve dok jedne godine i sam nisam sjedio u našem nacionalnom žiriju i dobio vrlo jasne upute od “Eurovizije”. Jednako smo ocjenjivali tri momenta. Samu pjesmu, interpretaciju i scenski nastup. Znali su ovi što nastupaju to i prije mene pa se iz godine u godinu dešavaju svakojake tehničke novotarije, digitalne egzibicije i cirkuske trominutne tačke.

Staromodan kakav jesam, ja sam se ipak fokusirao na same pjesme. I sa te strane nemam šta da prigovorim pobjedi Švedske. Loreen je po drugi put stigla na krov Evrope sa svojom pjesmom “Tattoo”. Jako dobar tatto, što bi rekla “Ekatarina velika”, a i ako mene pitate. I padne mi na pamet da je prvi put pobijedila sa pjesmom “Euphoria”. I jasno mi je da je ovaj put umjesto euforije moralo da je preplavi olakšanje. Kao što kaže pjesma da svaka staza s vrha vodi nizbrdo, tako je i njoj bilo jasno da samom pobjedom tek reprizira ono nešto veliko od prije jedanaest godina, a da bi poraz debelo poljuljao njene pozicije. Iskreno, ako mene pitate i jeste imala najbolju pjesmu, najkompleksniju, sa svježom i nepotrošenom melodijom i uvjerljivom izvedbom. Nacionalni žiriji su to listom prepoznali, ali publika baš i ne. Oni su se u neočekivano velikom broju opredijelili za finskog predstavnika. Ili je to ipak bilo očekivano znajući strukturu evrovizijskih glasača. Očekivano je i da je mene njihov nastup ostavio prilično hladnim.

Sa ovih naših prostora, kako sad tepamo nekadašnjoj zajedničkoj državi, nastupili su predstavnici Slovenije, Srbije i Hrvatske. Dečki iz Slovenije su svoj nastup odradili pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja i tako su i prošli. Pristojno, korektno i bez ikakvih iznenađenja. Mladić iz Srbije, koliko god bio simpatičan i drag, ipak nije ponudio pjesmu koju bih volio ponovo čuti. Ako se od nekoga nešto i očekivalo to su bili hrvatski predstavnici. “Let 3” su, ipak bili, previše za ovu i ovakvu “Euroviziju”. Čini se da na “Euroviziji” može proći sve osim parodije. Može ona Serdočka da pravi budalu od sebe na sceni i klovna eurovizijski žiriji i mogu svariti, ali nekoga ko se suštinski izruguje samom njihovom konceptu – nikad. Zato bi meni draže bilo da “Let 3” nije dobio niti jedan jedini glas od bilo kojeg žirija. Time bi bio veći jaz između onoga što misle “stručnjaci” i onoga što prepoznaje publika. A “Let 3” su dobili deset puta više glasova od publike nego od žirija. i mislim da je ovo godine taj nesrazmjer bio rekordan.

Ipak je bilo nešto posebno ove godine. Za mene je apsolutni, ali apsolutni pobjednik ovogodišnjeg “Eurosonga” jedna od tri voditeljice, Hannah Waddingham. Ranije sam je gledao u jednoj od glavnih uloga u seriji “Ted Lasso” i već tada je ostavila dobar utisak. Ali tokom tri eutovizijske noći nadmašila je samu sebe. Savršeno je vodila, pravila grimase, gestikulirala, pratila nastupe sa jasnom dozom vlastitog stava, a da to ipak nije prešlo u karikiranje. Onako, engleski znala je da nas kroz “Eurosong” provede krajnje profesionalno, ali ipak sa blagom dozom ironije, kao da ni sama sve to ne shvata previše ozbiljno. Ali to valjda dobijemo kada se iskustvo udruži sa talentom i duhom.

Ove godine Ukrajina je bila domaćin pa su odustali i to prepustili Liverpoolu. Iduće godina bi domaćin trebala biti Švedska, ali ja se prisjećam da su svojevremeno, tamo sedamdesetih godina prošloga vijeka, čak izbile i demonstracije u Švedskoj protiv “Eurosonga”. Šveđani su tada tražili da se odustane od ovog takmičenja u strahu da ne pobijede pa se dobro istroše naredne godine kao organizatori. Ima još vremena do iduće “Eurovizije”. Ova je tek završena. Hvala Bogu.