“Gluten” mi je fakat drag

Nekada je postojao lijepi običaj da, prije nego bi se pojavio neki album na tržištu, neko kome se vjerovalo presluša taj album i predstavi ga unaprijed publici. Nije mali broj ploča koje sam kupio upravo zahvaljujući tim i takvim preporukama. Nije mali broj ploča ni koje su drugi kasnije kupili zahvaljujući mojim preporukama. Nekada je postojao, ali taj lijepi običaj se nekako usput izgubio. Recenzije se sada pišu (ako se uopšte pišu) post festum. Ili što bi se u narodu reklo nakon onog akta poslije kojeg nema kajanja.

Zato me je iznenadila, a još više obradovala prilika da preslušam novi album ekipe pod imenom „Helem nejse“. Jer ako sam u nekoga polagao nade na ovdašnjoj sceni onda su to oni. Sa prva dva albuma naprosto su se nametnuli kao pojava koja najviše obećava. I nakon što sam poslušao taj treći album sa sigurnošću mogu da kažem kako su ta obećanja i ispunili. I više od toga.

Album bi se trebao pojaviti za par sedmica pod nazivom „Gluten tag“, a na omotu se nalaze tri štruce hljeba u bojama njemačke zastave. Promućurno, duhovito i aktuelno. I onda bi neko mogao očekivati zbirku bijesnih i ogorčenih pjesama u kojima se „Helem nejse“ obračunavaju sa vlastima nesposobnim da spriječe odlazak mladih. Sa vlastima ne samo nesposobnim nego i korumpiranim i opasnim.

I taj koji bi to očekivao opasno bi se zeznuo. Na svu sreću „Helem nejse“ nisu upali u tu zamku da svoje pjesme svodu na nivo parola i pamfleta. Ne znači to da oni sada štede vladajuće strukture i da ih i dalje ne smatraju govnima. Bezbeli da ih i dalje tako vide. Ali ne plaše se ni da prozovu nas koji smo naprosto lijeni da pustimo vodu. To je posebno vidljivo u pjesmama „Leglo“ i „Stručni štab“.

Sad „Leglo“ mi je baš legla. Lično mislim da je to jedna od dvije najsnažnije pjesme na albumu, a dodatnu vrijednost joj daje gostovanje Dine Šarana i Abdulaha Sidrana.  A Sidran i „Helem nejse“ vam imaju više dodirnih tačaka nego što bi to nekom površnom promatraču moglo da se učini. On je u njima prepoznao autentični glas nove generacije, a oni u njemu nekog sličnog sebi sakrivenog iza maske akademika i naslaga godina.

Mora da se Sidranu dopalo ono što oni rade s jezikom. Način na koji se igraju sa riječima i oslanjajući se prije na osjećaj nego na pamet. Onako kako to valjda svi pravi pjesnici rade. A pjesme sastava „Helem nejse“ u mnogim segmentima jesu poezija, koliko god to nekome djelovalo poput svetogrđa. I najbolji su u trenucima kada puštaju da ih pjesme vode, a ne pokušavaju na silu da ih uklope u neku ideju. Zato, ako ima slabog mjesta na albumu, onda bi to meni bila pjesma „Turci i Rusi“. Naprosto zato što je imala pretenziju da kaže nešto pametno. A najpametnije stvari kažu kad uopšte ne razmišljaju o njima.

Kao što to na primjer možete naći u najavnom singlu „More than weed“ gdje vam se, ako ste nepažljivi, može učiniti kako oni samo nabacuju riječi i fraze izvučene odnekud iz podsvijesti. Moguće, ali baš u podsvijesti su pohranjene one najvažnije poruke. Ja tačno mogu zamisliti nekog našeg hudnika koji se muči ne bi li se sporazumio sa random Švabicom. Šta ona može znati o Bosni? Koji može biti zajednički imenitelj između njih dvoje? I naš junak izvuče spasonosno i „krajnje romantično“ pitanje „Do you know who is Hasan Salihamidžić?“.

I kad već govorimo o tom najavnom singlu moram priznati da je onaj ko ih je nagovorio da baš ovu pjesmu izaberu bio potpuno u pravu. To je pjesma koju će lako i jednostavno prihvatiti i publika koja nije striktno njihova. Kad sam čuo tu pjesmu pomislio sam kako je na ovom albumu na djelu „dubioizacija“ onoga što znamo pod imenom „Helem nejse“. A onda sam čuo ostalih sedam pjesama i prepoznao tu cijelu lepezu raznih i na momente nespojivih uticaja. Što u konačnici daje jedinstven „helem nejse“ zvuk.

Kada čujete „Zaboravio“ na primjer to može da vam djeluje kao „S.A.R.S.“, ali samo dok vas „Helem nejse“ ne uvuče u svoju priču. I onda se prepustite pjesmi. A „Zaboravio“ je, po mom skromnom mišljenju, najsnažniji trenutak albuma. Pjesma koja i jeste ljubavna, ali je i puno više od toga. Kao i cijeli album, uostalom.

To je meni najveći kvalitet albuma „Gluten tag“. To što je obezvrijedio onu vladajuću podjelu na angažovane i ljubavne pjesme. Kod „Helem nejse“ ta podjela ne postoji. U njihovim pjesmama naći ćeš i jedno i drugo. Ovisno o trenutku u kojem ih slušaš ili o raspoloženju u kojem se tada nalaziš. I sve je nekako opuštena, nekakva „lagana zadava“. Baš kao uvodna pjesma albuma. Još jedna od onih posebnih.

Godina je tek počela, a neke opasne estradne face najavljuju svoja nova izdanja tokom ove godine. Zato bi bilo ishitreno i neoprezno tvrditi bilo šta unaprijed. Ali ja ću biti ishitren i neoprezan i jasno ću poručiti da je album „Gluten tag“ ostvarenje koje će sigurno biti među dva – tri najbolja albuma 2020.godine.

Pusti da ti “Jukebox” svira

Ima tako nekih pojmova koji naprosto prozuje kroz istoriju i nešto znače u samo tom kratkom isječku vremena kada su aktuelni. E, takav vam je i džuboks. Ta je mašina za puštanje muzike u javnim prostorima imala smisla samo u drugoj polovini dvadesetog vijeka. I to, uglavnom tamo negdje do kraja sedamdesetih godina. Princip je bio jednostavan. U ćošku nekog restorana stajao bi, pomalo kičasto dizajniran ormarić sa naslaganim pločama i mehanizmom da možeš izabrati željenu ploču. Ubaciš novčić ili žeton i biraš pjesmu koju želiš. I taj i takav jukebox svoje zlatne trenutke doživio je u vrijeme dok je diskografijom vladao format singla. Kako su primat preuzmali albumi, a kasnije digitalni mediji jukebox je gubio na značaju dok nije postao više – manje muzejski primjerak zgodan za povremeno pojavljivanje u video spotovima.

A „Divlje jagode“ su svoj novi album nazvali upravo „Jukebox“ i još ga otvaraju istoimenom pjesmom. I to uopšte ne znači da su oni takav muzejski primjerak niti da je njihovo vrijeme prošlo. Jeste da su preko 40 godina na sceni, ali za one koji vole čvrsti, hard rock zvuk još uvijek predstavljaju standard u toj vrsti muzike. I još uvijek nadograđuju svoje pjesme koje nude publici.

Žanrovski su oni dosljedni izboru koji su napravili još početkom osamdesetih godina prošloga vijeka (odnosno koji je napravio Sead Zele Lipovača, jer odavno je poznato da su „Divlje jagode“ samo njegov alter ego). Ne znači to da drugi muzičari koji su prošli kroz ovaj bend nisu ostavili značajnog traga, ali autorski i konceptualno Zele je bio taj koji je usmjeravao i oblikovao „Jagode“.

Album je nastao i kao dio nastojanja da se na dostojan način obilježi 40 godina postojanja i da se na jednom mjestu, pri realizaciji jednog albuma, okupe svi koji su prošli kroz „Divlje jagode“ tokom te četiri decenije. Naravno, iluzorno bi bilo očekivati da tu budu baš svi. Uvijek neko izostane iz ovih ili onih razloga, ali ipak „bode oči“ da nema ni Alena Islamovića, ni Naska Budimlića ni Zlatana Ćehića, ljudi koji su uz Zeleta bili okosnica benda u osamdesetima. Neću ništa da trvdim, ali izgleda da ni četrdeset (ili nešto manje) godina nije dovoljno dugo da se neki stari dugovi oproste. I sad ću sam sebi skočiti u usta i opovrgnuti da je to isključivo Zeletov bend. Koliko god „Divlje jagode“ njemu pripadale pripadaju, bar malo i nama koji smo slušali te pjesme. I koji bismo tu nostalgičnu priču voljeli vidjeti dosljedno provedenu.

Ali dobro, živi smo ljudi i svako od nas voli tu i tamo da retušira vlastitu prošlost i nostalgiju podvrgne „plastičnoj operaciji“ ne bi li ta ista prošlost malo ljepše izgledala. I ono što se mora odmah primjetiti za album „Jukebox“ jeste da je to i nostalgična, ali i savremena priča. A i neki se krugovi zatvaraju. Toni Janković koji je početkom osamdesetih, nakon dva albuma, izguran iz grupe jer mu se nije moglo oprostiti što je počeo da ćelavi, a šefu benda je tada bilo nezamislivo da heavy metal pjevač nema gustu grivu kojom će da mlati po sceni, taj isti Toni Janković vratio se u grupu kao punopravni član. Prvobitna ideja je bila da se pojavi samo na nekim prigodničarskim koncertima, ali to je tako dobro klapalo da je bilo grehota da se ne vrati za stalno.

I njega čujemo u nekoliko pjesama sa albuma, a posebno ubjedljivo zvuči u naslovnoj. Kao što mi pjesma „Sarajevo, ti i ja“ zvuči puno bolje u ovoj novoj Tifinoj izvedbi. Možda i zato što znam da Tifa sa punim pravom i sa puno osjećaja pjeva i „Ljiljana“ i „Mojmilo“, jer je pjesma kao pisana za njega. Ko zna o čemu govorim, sve mu je jasno. Ko ne zna nema ni potrebe da mu objašnjavam. Recimo i da su četiri posve nove pjesme („Jukebox“, „Virtualni svijet“, „Dug je bio put“ i „Znamo da je kraj“) uz furioznu instrumentalnu „Za Elizu“ sasvim dovoljan razlog da to nazovemo novim albumom. Zele je u „Elizi“ donio novo „čitanje“ Betovena, kao što je svojevremeno uradio sa Mocartom kad je snimio rock verziju „Turskog marša“.

Čak i stare pjesme zvuče kao da nisu nastajale prije tri – četiri dekade. „Ulica na lošem glasu“ je sa albuma „Stakleni hotel“ i ona mi je (uz „Sarajevo, ti i ja“) ponajviše dobila u novoj verziji. Sa albuma „Labude kad rata ne bude“ iz 1994. godine obnovljene su čak tri pjesme. Iz vremena kada je u bendu pjevao Alen Islamović uzeta je samo pjesma „Sama si“ koja je prvobitno objavljena na albumu „Čarobnjaci“ iz 1984.godine. Tu je i ta nova verzija „Zauvijek tvoj“, a mnogima će se učiniti i da je pjesma „Nemam ništa protiv“ nova. A nije. To je samo jedna od njihovih manje poznatih pjesama sa singla iz 1979.godine.

I da se vratim priči sa početka. Jukebox više nije aktuelna sprava. I više nikome ne svira. Ali ovaj „Jukebox“ koji su nam pripremile „Divlje jagode“ svira da se sve praši. I primjetio sam da ih slušam sa užitkom i nakon što sam napisao recenziju. A i to, valjda nešto znači.

 

Rasparano po šavovima

AMUS je dodijelio svoje nagrade za prethodne dvije godine i od svega je najvažnije da ih je dodijelio. Strukovne organizacije (ili kolektivne kako ih zakon imenuje) i jesu najpozvanije da među svojim članstvom prepoznaju one najbolje i one koji su najdalje otišli u istraživanju granica vlastite i naše kolektivne kreativnosti. I sa te strane mogu samo da čestitam AMUS-u što se ova dodjela nagrada barem desila.

Bolest me je spriječila da budem u Vijećnici prilikom pomenute manifestacije i možda je tamo sve drugačije izgledalo. Moguće da sam bio tamo da ne bih ni zapazio neke rasparane šavove u ovom tkanju koje je trebalo da predstavlja dvogodišnji autorski rad u Bosni i Hercegovini kada je muzika u pitanju. Moguće je, ali ne i vjerovatno.

Da budem jasan, o dobitnicima pojedinačno neću polemisati. Da li je neko zaslužio nagradu ili nije, da li je neko drugi zaslužio prije nego laureati, to mi u ovoj priči nije važno. Važno mi je da skrenem pažnju “šnajderima” na neke šavove koji su se rassparali i pocijepali. Da to, ako ikako može, “zakrpe” naredni put.

Kao prvo, zbunjuje što se nagrade dodjeljuju za 2018. i 2019.godinu. U redu, nije bilo dodjele za 2018.godinu kad se trebala desiti, ali to se moglo elegantnije prevazići. Da se dodjeli jedinstvena nagrada za dvogodišnji period. Zamislite sada, na primjer, da se nagrada ne dodijeli u narednih dvanaest godina. Hoće li se onda 2033.godine dodjeljivati za svih dvanaest godina redom? Slutim ja odgovor na pitanje zašto je to napravljeno. Da bi se moglo dodijeliti više nagrada, da bi se više apetita moglo zadovoljiti i više ličnih i grupnih interesa podmiriti.

I to mi je druga zamjerka. Nedostatak hrabrosti. Kao da se išlo po principu daj svakom ponešto, zadovolji i svaki mogući ključ, nagrade ionako nisu novčane pa bar diploma nije problem naštancati koliko god nam treba.

Kao treće, a usko vezano za drugo imao sam utisak da se davanjem nagrada ljudima koji su deklarirano protiv aktuelnog rukovodstva AMUS-a želi poslati nekakva poruka. Poruka koja se, očito izgubila negdje u prevodu pa da prime svoje nagrade nisu došli ni Fazla, ni Dino Šaran. Ne izvlačim ja nikakve konačne zaključke iz tog podatka, samo podsjećam.

Kao četvrto, a nije daleko od trećeg, teško me uvjeriti kako je baš tolika panika bila sa satnicom da su onako grubo morali prekinuti “Helem Nejse” u njihovom nadahnutom govoru prilikom dobijanja nagrade. Taman kad su pomenuli cifru od 160 maraka po glavi svakog od njih dvojice na ime autorskih prava, neumoljivo su upozoreni da treba da napuste scenu. Zbog televizijske šeme.

A ta svemoćna televizija vam je čudan medij. Svašta se na njoj primjeti što bi inače ostalo nezamijećeno. Ovako ozbiljno i glamurozno zamišljena manifestacija ne može sebi da dozvoli propust kao sa Seadom Lipovačom koga su prozvali kao dobitnika nagrade i onda naprosto krenuli dalje i tek naknadno primjetili da je čovjek prisutan. Ljudi dragi, kad se dodjeljuju nagrade za literarne radove u nižim razredima osnovne škole provjeri se jesu li dobitnici tu, a ne da se nagađa hoće li neko izaći ili neće.

Ne bih o mogućim sukobima interesa ili upitnim državljanstvima. Naprosto zato što su ljudi na koje bi se ovakva pitanja mogla odnositi apsolutno, ali apsolutno zaslužili te nagrade. Ali i hoću i moram da pitam kako ta da se nije našla nikakva, pa čak ni ona majušna, majušna nagradica za Amira Bjelanovića Tulu? Istina je da njemu nagrade više ništa ne znače, ali nama bi trebalo biti važno kakvi smo to ljudi.

Jednako kao što godinama ne mogu da shvatim da se niko ne sjeća jednog Huseina Vladovića. Čovjeka koji je u stvaranju sarajevske scene značio barem jednako koliko i Radio Luxemburg. I kako niko nije primjetio  ovaj sjajni televizijski serijal autora Zlatana Izetbegovića “Muzika jednog vremena”? Nagrada ovom projektu bi osigurala da imamo i muziku nekog budućeg vremena. Ili, da pitam, zašto nigdje i nikad pri ovim dodjelama ne čujem ime Nikole Borote? Da li zato što je predaleko, da li zato što ne ide nikome niz dlaku ili naprosto zato što ne pripada nikakvom klanu?

I volio bih da se sve ove primjedbe shvate krajnje dobronamjerno. Neka nama i AMUS-a i AMUS-ove nagrade. I možda ne bi bilo loše porazmisliti da se u budućnosti ova dodjela nagrada proširi pa da obuhvati i izvođače i diskografe uz saradnju sa odgovarajućim organizacijama. Dobitnicima čestitam uz želju da budu inspiracija onima koji će stvarati u 2020.godini.

Plesom da ti kažem

Neko bi mi mogao prigovoriti da prečesto govorim i pišem o „Dubiozi“. Ali i ja bih mogao odgovoriti protupitanjem „a o čemu drugom da pišem?“. Trideset i pet godina profesionalno pišem o muzici i naslušao sam se najava i najava svjetske karijere. I od te karijere nije bilo ništa. Danas, uglavnom naše „velike“ zvijezde i kada odu vani sviraju nostalgičnim migrantima i njihovim radoznalim potomcima. Malo ko uspije zaintrigirati i lokalne poklonike rock muzike.

Uspjevalo je to grupi „Laibach“, ali više iz nekih ne nužno muzičkih razloga, te Bregoviću koji je uspješno zapakovao i prodao muziku balkanskih Roma. I da, uspjeva „Dubiozi kolektiv“ koja igra na njihovom terenu. A kad kažem „njihovom“ mislim na recentnu svjetsku rock produkciju (ako o rock muzici još ima smisla govoriti) i predstavlja dobrodošlo osvježenje.

Nekome se može učiniti kako prebrzo objavljuju albume, ali tu moramo računati na činjenicu da „Dubioza kolektiv“ paralelno gradi dvije karijere. Jednu domaću i jednu svjetsku. I u tom smislu i objavljuju albume u ritmu jedan na engleskom pa jedan na domaćem jeziku (kako god ga ko zvao).

Zato je album „#fakenews“ izašao taman na vrijeme. Na vrijeme da odgovore na izazove koje je svijet pred nas (i pred njih) postavio u posljednje tri – četiri godine. Od migrantske krize do masovnog iseljavanja. „Dubioza kolektiv“, naravno nema lijek za sve te bolesti savremenog društva, ali moguće da ima dijagnozu. A to je već pola puta do izlječenja.

Nekada sam ih upoređivao sa sastavima kao što su „Asian Dub Foundation“ (zvučno) i „Rage Against the Machine“ (ideološki), ali tokom godina su me demantirali. Ne zato što u njihovoj muzici nema pomenutih uticaja nego zato što su oni sve te uticaje koji su ih dotaknuli i potaknuli apsorbirali i ponudili jedinstven izraz koji bez pretjerivanja možemo nazvati „dubioza soundom“.

A ako ćemo pravo danas su već u situaciji da ljude koji su na njih uticali, poput Manu Chaoa mogu imati na svojim pjesmama. I ne samo njega. Na novom albumu gosti su još Earl Sixteen, Soviet Suprem, Los de Abajo, te robot Roby Megabyte. On je „gost“ u najavnoj pjesmi albuma „Take My Job Away“.

Neko će možda primjetiti kako na ovom albumu nema onih „rasnih i neodoljivih“ hitova kao što su „No escape from Balkan“ i „Free Mp3“. I možda će takvi zaista biti u pravu. Ali zbog toga ovaj album neće biti ništa manje zanimljiv i značajan. Reklo bi se da je minimalizam ovog puta bio svjesni izbor benda i zato nije ni čudo da je jedna od najupečatljivijh pjesama sa albuma upravo „Minimal“. Sva onako zarazna i rasplesana. I nije jedina takva na ovom albumu. Izgleda da je to bila namjera ove zbirke od devet pjesama. Da plešemo uz nju primajući uz ples, svaki put i novu dozu „Dubiozinih“ poruka.

Sjećam se kako je Bregović, govoreći o pjesmi „Svi marš na ples“ izrekao tvrdnju kako je neke najoporije istine o životu najlakše izreći uz plesne ritmove. I čini se da je bio u pravu. Tako nekako sad sve zvuči kod „Dubioze kolektiv“. Oni isporučuju gomile energije koja nas pokreće i poziva da uživamo u njihovim ritmovima. Ali oni nam šalju i poruke namjerno otpjevane takvim engleskim, ili francuskim ili španskim ili bogtepitakakvim jezikom da je jasno da pjevač dolazi sa Balkana. I ništa ne pametuju. U svega nekoliko rečenica oni kažu ono što su naumili.

Naravno da i ja imam neke svoje favorite među ovim pjesmama. Nije to ta birana za prvi singl „Take My Job Away“. Odlična pjesma, bez sumnje, ali mene su ipak „kupile“ neke druge. Prije svih, pjesma „Don’t Stop“. Da vam budem iskren i mene samog iznenađuje činjenica da mi se toliko dopala ovakva, za „Dubiozu“ tematski netipična pjesma. Tu su svakako „Minimal“ i „French song“. I, naravno „Cross the Line“.

Ne mogu baš tvrditi kako je „Dubioza kolektiv“ sa ovim albumom prešla neku zamišljenu liniju i odvela nas na neki novi nivo. Ali sigurno je da jesu zadržali one pozicije koje imaju i, što je još važnije, obogatili svoj repertoar. Jer, nešto mi govori da će mnoge od ovih pjesama svoju pravu snagu pokazati tek pri direktnom sučeljavanju sa publikom.

Bebekova treća sreća

Malo je još medijskih dovoljno bombastičnih informacija koje bi mogle da izazovu nekakav značajniji potres kad je domaća estrada u pitanju. Malo ih jeste, ali najava da se Željko Bebek vraća u „Bijelo dugme“ jeste jedna od njih. Dobro, možda je ovim novim generacijama svejedno, ali za one koje je „Dugme“ svojim pjesmama „zakačilo“ to sigurno nešto znači.

Vijest se proširila poput požara društvenim mrežama, a javnost je potpalio portal BN Televizije koji je prenio Bebekovu izjavu u kojoj je on, navodno rekao. “Što sam stariji, osjećam da se sve više približavamo jedni drugima. Hoćemo li ponovo biti saradnici, ne znam, ali iz dana u dan sve više mislim na njih. Čarke i svađe između nas više nisu ni važne, sve sam ih zaboravio. Previše je bilo lijepih stvari da bih pamtio svađe”.

Nije čak ni pitanje je li izjava autentična ili ne jer sama po sebi zvuči dosta benigno. E sad, gdje su autori članka našli osnovu da u naslov izvuku „Željko Bebek se vraća u “Bijelo dugme”!?“ valjda samo oni znaju.

Sam Bebek je odmah reagovao i na jednoj Facebook grupi koja se bavi „Dugmetom“ napisao: „… koja izmišljotina … nit ih tražim niti zovem , niti kakve izjave dajem … pozdrav grupi …“.

Isti portal je prenio i izjavu Adisa Gojaka, opet navodnu iz koje se može iščitati kako su Bebeku vrata u grupi otvorena ako zahtjevi ne budu megalomanski kao prilikom ranijih pregovora. Bregović se mudro (i očekivano) nije oglašavao, ali teško da bi Gojak mogao reći nešto što je u suprotnosti sa Šefovim željama.

I tu dolazimo do one stare izreke o vatri i dimu. Čini se da ovde niko guzicom ne zatvara vrata. Pazite Bebekov demanti. On kaže „nit’ ih tražim, niti zovem“, ali nigdje nema poruke kako ne bi došao u „Dugme“ ako bi neko njega zvao. Važno je samo sačuvati obraz da ne ispadne kako se poput ocvale udavače sam nudi okolo lokalnim švalerima.

Iz Gojakove izjave se, opet vidi da se sa Bebekom i ranije pregovaralo, ali da se nisu uspjeli dogovoriti. Možda su stavovi sada nešto bliži jedni drugima. I vjerovatno će uskoro doći do nekog međusobnog susreta. Do pregovora – vjerovatno, do dogovora – manje izvjesno.

Ponajprije zato što se pokazalo da i bez Bebeka ovaj orkestar koji nastupa pod imenom „Bijelo dugme“ u tržišnom smislu ništa ne gubi. Jeste bilo zamišljeno da na ovu dugogodišnju turneju idu sa sva tri pjevača, ali i sa ovom dvojicom pokazalo se da to funkcioniše.

I Bebek je to vidio. Kao što je morao primjetiti da im obojici ostaje dovoljno prostora i za gradnju vlastitih karijera. Toga se on, zapravo najviše i plašio. Da opet ne povjeruje Bregoviću, uđe u kombinaciju sa njim i opet se sve raspadne, a u međuvremenu on zapostavi sasvim solidnu solističku karijeru i da se nađe u nekakvom estradnom bezvazdušnom prostoru. A sigurno nije u godinama da može kretati iznova.

Sad, kad je postalo jasno da „Bijelo dugme“ svima njima može biti unosna „dodatna djelatnost“ nema razloga da se priča o Bebekovom angažmanu ne obnovi na nekim novim osnovama. Da iza sebe ostave svađe, teške riječi, pa čak i sudske sporove i iscijede još koju kap iz sasušene voćke zvane „Bijelo dugme“.

I da se razumijemo. To nije „Bijelo dugme“. Pravno gledano, Bregović ima pravo na to ime (neovisno o tome kako je to pravo stekao) i nije nezakonito da ga koristi. Barem kada je u pitanju zakon koji tretira intelektualno vlasništvo. Drugo je ako postavimo pitanje zakona o zaštiti potrošača.

Imenom „Bijelo dugme“ on dovodi u zabludu sve one koji dolaze na njihove koncerte i očekuju „Bijelo dugme“ kakvo su zapamtili ili o kakvom su im pričali. A dobiju Bregine trubače sa dva prepoznatljiva pjevača. Ne bi to bilo „Bijelo dugme“ ni da budu tri prepoznatljiva pjevača.

Naravno, mogao bi Bregović tvrditi da bi „Dugme“ i da se nije raspalo evoluiralo vremenom u ovaj današnji oblik i da niko ne bi postavljao pitanje o njihovoj autentičnosti. Moguće, ali i dalje to ne bi bilo ni blizu „najvećeg jugoslovenskog rock benda svih vremena“.

Što se Bebeka i njegove kategoričnosti tiče dovoljno se prisjetiti da je već dva puta napuštao Bregovića nakon svađe i da se oba puta vraćao. Prvi put ga je napustio u Italiji 1970.godine, a drugi put četrnaest godina kasnije. I vraćao se. Barem privremeno. Nema razloga da ne bude i treća sreća.

Kako god me baciš ja ću pasti na jaziju

Svojevremeno je Arsen Dedić u pjesmi „Moj zanat“ opjevao šta mu je sve dala i oduzela ta njegova vještina slaganja nota i riječi. Mene je moj zanat, nerijetko dovodio u neugodne situacije, ali u ovih 35 godina znao mi je priuštiti i neke pamćenja vrijedne trenutke.

Ne mogu da kažem kako baš „visim“ na društvenim mrežama, ali povremeno uđem da provjerimšta se dešava. I prije par dana vidim neka djevojka mi poslala zahtjev za prijateljstvo. Sad, nije da sam ja nešto ufuran pa očekujem kako oni što mi šalju takve zahtjeve treba da ispune neke kriterije. Ne, ključni je kriterij da su to živi ljudi u pitanju, a ne neki kompjuterski generisani profili sa nimalo časnim namjerama. I u skladu sa tim ja zamolim damu da se predstavi.

I šta se desi? Desi se to da postanem svjedok (a dijelom i saučesnik) jedne od najljepših priča o tome koliko pjesme mogu da nam znače. I koliko pjesme mogu, ako ne već da mijenjaju svijet, a ono barem da mijenjaju nas.

Uglavnom, ta moja neznana prijateljica, nazovimo je N napiše mi sljedeće:

„Poštovani Amire, ja sam Nxxxx . Ne poznajemo se lično, naime, bila sam na facebook profilu Zlatana Fazlića Fazle, jer mi je potrebno da stupim sa njim na neki način u kontakt. Sestri mi je rođendan a naša generacija ratna je odrasla uz Fazline pjesme i dan danas je njen najdraži pjevač, te sam htjela nekako pokušati dobiti njegov autogram kao rođendanski poklon Vidjela sam Vas na njegovom profilu, i zato sam Vas dodala, možda mi reko možete pomoći nekako.“

I još je dodala kako bi voljela da uz potpis idu i stihovi „…kako god me baciš ja padnem na jaziju…“. Stupim ja u kontakt sa Fazlom. A onda on počne da razmišlja šta bi moglo još uz potpis. Učini mu se da je nekako malo za rođendan samo autogram. I počne da traži negdje neki svoj album da na njemu napiše traženu posvetu.

Priča još nema svoj kraj. Da je to priča koju ja pišem, a ne prepisujem od života, Fazla bi se sreo sa djevojkom koja je rat nekako lakše progurala uz njegove pjesme. Zagrlio bi je i ona njega i ne bi morali jedno drugom ništa da objašnjavaju. Kao što inače ni ne moraju ljudi sa ratnim sarajevskim iskustvom. Oni su podešeni na neku tajnu frekvenciju koju ne mogu nikako „prisluškivati“ oni bez takvog iskustva.

Ne znam hoće li baš tako biti, ali sigurno znam da postoje ljudi poput Zlatana Fazlića koji znaju da „prevode“ istoriju još u trenucima dok se dotična dešava. Čak i kada je ta istorija gruba i nečovječna, čak i kada prijeti da poništi sve ljudsko i u žrtvi nakon što je tu čovječnost prebrisala kod dželata. Znati u takvim trenucima napisati pjesme koje će sačuvati tu mrvu ljudskosti u nama to je kao kada u velikom mraku koji je pao po nama ostavljaš tragove svjetlosti. Sitne i rijetke, ali neugasle. I njima iscrtavaš tajnu mapu koja nam pomaže da se ne izgubimo.

Zahvaljujući Fazlinim pjesmama N i njena sestra A izašle su iz rata manje oštećene nego što su mogle biti da tih pjesama nije bilo. Zato što je Fazla pjesnik ljubavi. Zato što u njegovim pjesmama nema ni mržnje ni osvete. Ima tuge. Ima čuđenja nad dubinama zla koje ljudsko biće može dosegnuti, ali mržnje nema. Kako u onim pjesmama koje su nastajale u ratu, tako i u porukama da će „izroniti Stari za one što ga vole“ i da „Trebević ponovo silazi u grad“. Nisu to samo lijepe poetske slike. To su parole budućnost za one koji ih budu znali na pravi način pročitati.

Što nikad neće uspjeti baš svi. Mora ti duša biti malo finije baždarena da prepoznaš tu ljepotu njegovih stihova. Ima jedna zgodna pričica iz rata kada je neko od ratnih komandanata zatražio od Fazle jednu „pravu“ patriotsku pjesmu. I kad mu je Fazla sutradan donio „Jaliju“ ovaj nikako tu nije uspjevao da pronađe onakav patriotizam kakav je očekivao. Srećom pronašle su ga djevojčice N i A. I sačuvale do dana današnjeg. I još hiljade i hiljade drugih djevojčica i dječaka silom prilika naučenih da se nauče životu u uslovima u kojima život nije očekivana pojava. Ali one su znale.

Znale su da kako god ih bace, one će pasti na jaziju.

“Jutro” koje ima rašta svanuti

Postoji u ovoj zemlji nešto što bismo, bez imalo pretjerivanja, mogli nazvati sarajevocentrizmom. Kao da se izvan glavnog grada ne dešava ništa vrijedno pomena u bilo kojoj sferi našeg života. Pogotovo u popularnoj muzici. I to je totalno, to je posve pogrešno razmišljanje. Čim se malo maknete iz Sarajeva naiđete na takvo bogatstvo talenata da čovjek mora da osjeti čak i pomalo stida što im se ne posvećuje više pažnje.

Zenica, Bihać, Banja Luka, Mostar, Tuzla. Svaki od ovih gradova ima vlastitu scenu. Scenu o kojoj treba sa uvažavanjem govoriti. Pogotovo mi je Tuzla prirasla srcu. Iz nekih posve privatnih i mnogih posve objektivnih razloga. Ne treba zaboraviti da je iz Tuzle krenuo domaći odgovor na hip hop invaziju kroz pokret (a slobodno se može govoriti o pokretu) FM Jam.

I ne samo to. Od davnih „Terusa“ i Bate Kostića, pa sve do Damira Avdića, „Alarma“, grupa „Sother Storm“ i „If“, Azura Jahića, veterana Đorđa Gavrića, „Arie“, „Jutra“, pa sve do ovih novih imena kao što je „Bad Seasons“. I opet sam pomenuo tek dio onih koji zaslužuju ne pominjanje nego stranice i stranice teksta.

A da ne govorimo o ratnoj tuzlanskoj sceni koja je od zaborava sačuvana uglavnom zahvaljujući sjajnom filmu Damira Pirića „Rock’n’war…ili samo zato što je petak“. Primjetno je žanrovsko i generacijsko šarenilo i jedna zajednička odrednica kod svih, a to je Tuzla. I dok iz nekih drugih sredina oni najuspješniji uglavnom gravitiraju ka Sarajevu ili drugim regionalnim centrima, Tuzlaci (sa rijetkim izuzecima) ostaju vjerni svom gradu.

Zato priču o novom albumu grupe „Jutro“ moram početi sa dvije pjesme koje su, bez dileme, posvećene Tuzli. Prva je svojevrsna tuzlanska himna nazvana „Jedna ljubav, jedan grad“, a druga pod nazivom „Svakog se maja odmrzne tren“ govori o najvećoj tuzlanskoj ratnoj tragediji, mladosti ubijenoj kod Tuzlanske kapije. I to su dvije pjesme koje završavaju onaj, nazovimo ga „novi“ dio ovog albuma. Tih osam pjesama koje nismo ranije imali prilike čuti na njihovim prethodnim albumima.

Album „Vještina“ (koji se inače prvobitno trebao zvati „Bez tačke i zareza“) dolazi nam nakon više od deset godina diskografske pauze ovog benda. I dobro je da se pojavio. To je album koji popunjava onaj prostor u kojem ostavljamo mjesto za lijepe nepretenciozne pjesme koje ne udaraju ni bukom ni ritmom. Pjesme protkane finim instrumentalnim pasažima i sugestivnim vokalima. I tvore album koji je negdje na razmeđu između ostvarenja pravog benda i kantautorskog albuma Adnana Here Hadžibegića. Barem autorski.

U izvođačkom dijelu ove pjesme bi bile znatno siromašnije bez ostatka grupe. A grupu „Jutro“ sačinjavaju gitarista Samir Sinanović, klavijaturista Dragan Divjak, bas gitarista Jasmin Zukić, bubnjar Sead Hukić, te sjajne vokalne solistice Lejla Kusturica Divjak, Amra Musemić i Dženana Mešić. A pojavljuju im se kao gosti i legendarni gitarista Miodrag Bato Kostić, te Nermin Puškar i Maya Sar uz mnoge druge stvaraoce. Spisak svih uključenih u realizaciju ovog albuma naprosto je predugačak.

Ono što, međutim, moram da istaknem jesu aranžmani i produkcija koje su, uz članove grupe, radili Mahir Sarihodžić i Ferid Hukić. Odavno nisam čuo tako čisto postavljene i isproducirane pjesme gdje su vokali i gitare izvučeni naprijed stvarajući gotovo prozračnu atmosferu oko svake od pjesama. Tu i tamo istaknuti gudači samo upotpunjuju tu zvučnu sliku jedne zbirke od četrnaest pjesama koja zaslužuje svoju priliku.

Čak i neke stare pjesme poput “Beštije” zazvučale su potpuno drugačije u novom aranžmanu. Ne želim tvrditi da zvuče bolje, ali meni svakako bliže i uhu prijemčivije.

I da, volim albume na kojima ne odskače samo jedna pjesma. Na albumu “Vještina” može vam se desiti da prilikom svakog narednog slušanja otkrijete nekog novog favorita. Da li će to biti uvodna i nostalgična “Osamdesete” ili “Vještina”, a možda i “Tobogan”. Možda baš ona koja je mene prva opčinila, pjesma “Nije nam se dalo”, to nije pretjerano ni važno. Važno je da se radi o pjesmama koje imaju tu sposobnost da se polako “navučete” na njih i svako malo im se vratite. Kao što nam se i “Jutro” vratilo. Pa šta ako ovo “Jutro” svane na svakih trinaest – četrnaest godina. Barem ima rašta svanuti.

 

Mrve ljeta u pjesmama

Prečesto me pitaju ima li nade za sarajevsku pop rock scenu i da li se išta zanimljivo dešava na njoj. Takva pitanja mogu postavljati samo neupućeni, zlonamjerni i oni koji su mentalno zaglavili u osamdesetima. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv osamdesetih i sam se vrlo često vraćam muzici tog vremena, jer to i jeste muzika moje mladosti. Ali valjda i neka druga mladost ima pravo na svoju muziku. I zato nastojim što pažljivije osluškivati sve ono što se danas svira.

Nisam baš nešto poletan da u ovim godinama odlazim na svirke neafirmisanih bendova i tamo odudaram kao svježe iskopani leš. Ali rado poslušam svaki novi snimak i svaki novi album. I desi se da me, ponešto i obraduje. A ponekad mi baš bude krivo kad čujem kako je neki bend na koji sam tipovao prestao sa radom.

Tako su mi se prije nekoliko godina baš, ali ono baš dopali „Futavci“. I taman kad su trebali da postanu bend za nešto masovniju upotrebu, a oni se raziđu. A opet, ne treba kukati zbog takvih stvari. Svaki bend čine ljudi, a oni kad se raziđu sa ljudima u grupi ne raziđu se i sa svojim talentom nego ga lijepo prenesu u naredni projekat. I da, bitno je napomenuti kako sam podosta očekivao i od one sjajne reggae postave „Bosnische Post“ koja nikad nije dala koliko je zapravo trebala.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što ništa ne nastaje onako, „iz have“ što bi se reklo. Uvijek postoji neka predistorija i ako malo zagrebeš ispod površine pronađeš uticaje i iskustva koja ti poprilično objasne neki, na prvi pogled novi, fenomen.

Nije sad baš da su „Jindas“ fenomen, ali mogli bi postati. Za sada su tek zanimljiv novi bend na sarajevskoj muzičkoj sceni. Novi bend sa starim muzičarima. Mirza Salković je svirao nekada sa pomenutim „Futavcima“, a bas gitarista Kemal Herenda je svirao sa „Bosnische Post“ u prvoj fazi rada ovog benda. Bubnjar Rifet Čamdžić je prošao kroz „Divanhanu“ i ranije kroz, pomalo zaboravljeni, sastav „Kix“. Pjevač i flautista Narcis Zečić usput radi i sa „Jazz Guerilom“, a Benin Mujkić koji svira trubu i usnu harmoniku svira i u orkestru Muzičke akademije.

I kad znate sve to onda malo drugačije čovjek gleda i na činjenicu da su formirani nedavno, odnosno 2018.godine. Kao bend možda i nemaju nekog iskustva, ali pojedinačno sigurno je da se radi o muzičarima sa popriličnim iskustvom. I to se osjeti. Njihov nedavno objavljen album „Seoba“ definitivno ih pokazuje kao zrelu i uigranu sviračku ekipu, a što je najljepše ta zrelost i uigranost nije se izgubila u produkciji što je česta boljka debi albuma.

Još prije izlaska albuma izborom prva dva singla i prva dva video spota („Ovaj i Aras“ i „Skok u plićak“) možda su nas pomalo mogli odvući i na krivi trag da pomislimo kako se radi o grupi momaka koji se zezaju, a muzika im je tek ortopedsko pomagalo u toj njihovoj zajebanciji. Neću da kažem da u njihovim pjesmama nema duhovitosti, ali uz malo strpljenja pronaći ćete i neke vrlo ozbiljne poruke, ne baš očite onako „na prvu“. Već sa pjesmom „Andaluzija“ pokazali su kako kod njih ima šta da se još otkriva.

Svojim pjesmama oni popunjavaju žanrovski prostor u kojem se kod nas trenutno i ozbiljno kreće jedino „Zoster“. A da opet to ne bude blijeda kopija „Zostera“. „Jindas“ zapravo sve što radi, radi u skladu sa svojim imenom. A Džindas je putujući trubadur koji luta od publike do publike i svakoj prilagođava svoj nastup, improvizuje, a ipak ostaje vjeran sebi.

I ne samo zbog „Andaluzije“ nego zbog cjelokupnog zvuka meni njihove pjesme nose sunce i toplinu. Iz torbe tog putujućeg trubadura ispadaju mrve ljeta koje je sačuvao u svojim pjesmama. A u ovim zimskim danima teško da nam je nešto potrebnije od toga. Neću reći da je njihov debi album donio neku revoluciju u domaćoj muzici. Nije. Ali da je donio zanimljivu zbirku pjesama uz koju se čovjek lijepo osjeća, e to sigurno jeste. A to nije malo. To, sigurno nije malo.

Mržnja naša nasušna

Uglavnom izbjegavam da pametujem o politici, a pogotovo o aktuelnim političkim zbivanjima. Imamo mi i previše samozvanih političkih analitičara da bih se i ja još tamo utrpavao. Rekoh, uglavnom izbjegavam što ne znači da sam uvijek uspješan u tom nastojanju. Tu i tamo desi se da ni ja ne mogu ostati po strani kad se desi nešto poput najavljene rekonstrukcije kantonalne vlade u Sarajevu. To se tako lijepo kaže, a suštinski to je ono što je otpjevao Bajaga u pjesmi „Pada vlada“.

Ako očekujete od mene da vam kažem je li bila bolja ova vlada što odlazi ili ova koja treba doći ja ću vam odgovoriti sa „ili“. Mi smo se kao društvo već toliko podijelili, toliko smo postali ostrašćeni i zadojeni mržnjom prema svakome ko drugačije misli da, onako mazohistički, neću da pristanem ni uz jedne pa neka me kolektivno mrze sa obje strane i neka se, bar u nečemu, slože.

A i ne zna se zasigurno da baš vlada pada. Ima tu raznih kombinacija. A i nije to plaho ni važno, ako se mene nešto pita. Niti je to sve mene iznenadilo, niti me obradovalo, niti razočaralo. I, čini se, da sam jedan od rijetkih. Svi ostali kao da su izgubili osjećaj za realnost. Skupa sa osjećajem za pristojnost.

Kada čitam komentare po društvenim mrežama čini mi se da oni što podržavaju trenutnu vladu žive u uvjerenju kako je ta vlada sastavljena od sve samih svetaca i da nikad nismo imali bolju vlast. Oni koji ih ne vole tu svoju netrpeljivost iskazuju bez imalo zadrške prikazujući ih kao zlo sastrugano sa najcrnjeg zagorjelog dna paklenog kazana. I tvrde kako nikad nismo imali goru vlast.

Sad, niti su tako dobri kako ih žele prikazati. Niti su tako loši. Naprosto, niko ni ne može biti tako sjajan ili tako očajan kako nam žele prikazati. Upoznao sam dobre, korektne i vrijedne ljude iz oba tabora. A govna i sa jedne i sa druge strane jednako smrde.

I šta nam se sad dešava? Jedni druge gledaju krvlju podlivenih očiju sa neprikrivenom željom da zubima iščupaju grkljan jedni drugima. Iz arsenala uvreda vadi se ono najteže oružje i potežu se kvalifikacije tipa „izdajnik“. Rascijepilo se Sarajevo kao nakon razornog zemljotresa i sa jedne strane su ostali oni koji će vam sve prije oprostiti nego bilo koju normalnu riječ koju uputite na račun SDA. Ljudi koji su pod devizom „nikad sa nacionalnim strankama“ spremni tražiti „najmanji zajednički sadržilac“ sa tim istim nacionalnim strankama samo ako nisu SDA.

Zauzvrat, neki bliski Stranci demokratske akcije tiktakaju, prebrojavaju krvna zrnca, na svaku naznaku crvenila frkču kroz nozdrve, mlate glavom i rove zemlju ispred sebe spremni na „konačni obračun“ sa „jugobalijama“, „komunjarama“ i uopšte liberalima svake vrste. Uvjereni kako društvene odnose treba okameniti na nivou sedmog vijeka. Ili sedamnaestog. I usput nesposobni da uoče razliku između političke stranke i vjerske zajednice.

Moram priznati da mi je u toj plimi mržnje teško razaznati ko je revnosniji u pljuvanju u bližnjeg svoga, da li botovi koji to rade kao dio svog redovnog angažmana i za platu, ili bijesni građani iz uvjerenja i stvarne mržnje. Znam da bi mi draže bilo da su plaćeni da mrze. Koliko god i to bilo loše u tome barem mogu razaznati nekakav racionalni motiv.

S tim što pominjanje tri milijarde u tri naredne budžetske godine u Kantonu Sarajevo, tek prividno ima veze sa parama. Zapjeni tako „neutralni“ televizijski voditelj ne bi li ubijedio gledaoce da negdje postoji neka sehara sa tri milijarde maraka iz koje će sad neko trpati u svoje džepove kako mu se prohtije. Onaj ko želi da zna, taj i zna da je ogroman dio tog novca već raspoređen na plate nastavnicima, policajcima i doktorima. I kakva god vlast da dođe plate im mora isplaćivati. Kao i plate uposlenicima kantonalnih organa i pripadajućih preduzeća. Od te godišnje milijarde ostane tek neznatan dio (iz moje i vaše perspektive nikako neznatan, ali proprocionalno gledano zanemarljiv) za nekakve marifetluke, potkivanja i žongliranja. Nije loše da se na to javnost podsjeti.

Kao što nije loše ni podsjetiti da smo ovde već, i to na teži način, naučili da nikoga ne možeš mrziti kao nekoga sebi bliskog. I u tom odbijanju da prevaziđemo neke ideološke razlike prelako zaboravljamo da, u vrijeme dok smo bili na nišanu, nišandžiju nisu zanimale te smiješne male razlike među nama. Za njega smo svi bili isti i ostali isti. A i mi smo znali da postoje samo oni koji su za Bosnu i oni protiv nje. Druge nam podjele nisu bile važne. Sad su nam postale važnije od svega. A nišandžija čeka komandu.

 

Muzika jednog vremena

Stidljivo, da ne kažem poluilegalno, Federalna televizija je krajem oktobra počela emitovati dokumentarno – muzički serijal pod nazivom „Muzika jednog vremena“. A da je bilo imalo pameti taj bi se projekat najavljivao, što se ono kaže „na sva zvona“. Srećom bilo je pameti da se ova priča podrži, pa makar i onako kako se decenijama podržava sama scena. U uvjerenju da će ona samonikla sama i opstati.

Autor ovog serijala, Zlatan Izetbegović napravio je, ne samo informativan, edukativan i zabavan televizijski program nego je napravio serijal koji će, u mnogim segmentima ostati referentna vrijednost kada je svaka buduća priča o sarajevskoj pop rock sceni u pitanju.

Divljenja je vrijedna njegova sistematičnost i pažnja (pa i oprez ako baš hoćete) s kojom je pristupio izradi ovog programa. Proučavao je dostupne izvore, snimao razgovore sa skoro dvjesto sagovornika od kojih svaki ima šta da kaže o ovoj temi. Razgovarao je sa ljudima koji su gradili samu scenu, sa njihovim savremenicima, sa ljudima koji su pratili razvoj popularne muzike na ovim prostorima i pisali o tome.

Skoro dvije godine je trajalo prikupljanje materijala koji je, na kraju tog procesa, iznosio preko 1300 stranica. E, od toga je trebalo napraviti selekciju i izabrati ono što će objektivno biti zanimljivo prosječnom gledaocu. To je zadatak na kojem mnogi autori ovakvih serijala zakažu. Preduboko su u nekoj materiji da im se sve čini bitnim pa se teško ičega odriču.

Srećom po Zlatana, ali i po nas, prvobitni format od osam četrdesetominutnih epizoda značajno je proširen. Tako da sa sigurnošću možemo računati sa dvadeset i dvije epizode, a možda i više. Do sada smo ih vidjeli sedam i šta se na osnovu te jedne trećine može zaključiti?

Prije svega, da serijal neće biti dosadan, čak ni onima uvjerenim da sve znaju o nastanku i razvoju ovdašnje scene. I ja sam dugo živio u uvjerenju kako ima malo toga što ne znam o popularnoj muzici na ovim prostorima, a onda se ispostavilo da znam i premalo. Da ne bi Zlatana, njegovog strpljenja i njegove sistematičnosti, mnogi od nas, površni kakvi jesmo i dalje bismo neke podatke, neka imena i neke događaje neopravdano preskakali. Ili pogrešno interpretirali.

A uz sve to vrlo jasno su posloženi prioriteti. Serijal, prije svega, mora biti informativan. Dakle spreman da ponudi mnoštvo podataka. I onih poznatih, preko manje poznatih, pa sve do nikada ranije objavljenih. Zatim, mora da bude dokumentovan. Za svaku izjavu navodi se izvor. Svaki komentar potkrijepljen je navođenjem medija u kojem je objavljen. Tek na kraju dobijamo i onu zabavnu komponentu. Ovo jelo Zlatan Izetbegović začinio je prstohvatom anegdota koje prepričava kad baš mora, a uglavnom ostavlja prostora sagovornicima da ih sami ispričaju. Bio je svjestan da je uvijek prisutna opasnost kod ovakvih projekata da „požute“. Odnosno da anegdote i trač partije preuzmu dominantnu ulogu. Kod nekog drugog bi možda i uspjele u tome. Kod autora tipa Zlatana Izetbegovića to sigurno ne prolazi.

Baš me zanima kako će se priča dalje razvijati. Potrošio je sedam epizoda, a još nije ni došao do kraja šezdesetih godina prošloga vijeka. Da li će morati ubrzati kroz sedamdesete i osamdesete, a pogotovo kroz novi milenij? Da li će naći rješenje da na kraju to ne postane „priča o šezdesetima i pomalo o onom što se dešavalo poslije“? Vidjećemo.

Čak i ako to bude samo priča o šezdesetima sa kratkim pregledom onih decenija poslije i dalje će biti neprocjenjiv dokument. I ne bi me ni začudilo da tako zaista i bude. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je, na samom početku, ideja bila da se napravi emisija o Esadu Arnautaliću. Samo, kako praviti priču o njemu, a da to istovremeno ne bude i priča o sarajevskoj pop rock sceni. Dobrim dijelom on ju je i stvarao i usmjeravao.

A ako mi, na kraju, može biti dopuštena i jedna lična opaska, nakon što sam objavio knjigu „Soundtrack vremena“ stalno sam se bavio mišlju kako je treba ekranizirati. I nisam znao kako ja to da napravim. Zlatan Izetbegović me je oslobodio te dileme. Napravio je serijal koji je, skoro pa vizuelni izraz te knjige, i to na način na koji sumnjam da bi iko drugi to mogao uraditi. Zlatane, hvala za užitak koji imamo svakog četvrtka uveče.