O ukusima ipak vrijedi raspravljati

Povukla me prije neku noć neka besmislena rasprava na društvenim mrežama. Lik je napisao “Ja slušao Džonija i Morrisona, a ti Šemsu i Šabana…I kako misliš da ti bilo šta objasnim ???”. I sad se vi pitate zašto sam ja na to reagovao kad i ja slušam Džonija i Morrisona, a ne Šemsu i Šabana. Zato što me handre u životu neki principi koji nemaju baš direktne veze sa muzikom. Bez obzira što imamo isti muzički ukus u svemu drugom se čini da smo ja i autor pomenute dvije rečenice potpuno različiti.

Kako sam ja doživio te njegove dvije rečenice? Kao direktnu poruku da su ljudi koji slušaju folk muziku intelektualno inferiorni. Ali on je još i bio “blaga varijanta” za “jastrebove” koji su se uključili. Jedna dama je čak tvrdila kako postoje znanstveni dokazi da osobe koje slušaju takvu vrstu muzike bivaju u intelektualnom deficitu. Kad sam je zamolio da mi pomene neku publikaciju u kojoj se to argumentuje citirala mi je pjesmu sastava “Pink Floyd”.

Da se razumijemo, ja jako volim “Pink Floyd”, ali koliko ih god volio teško da bih mogao njihove pjesme tretirati kao naučna dostignuća. Iskreno, malo me je iznenadilo što su svi, ali baš svi komentari bili okrenuti protiv moje teze da je od mog muzičkog ukusa važnija moja tolerancija. I da to što ja nešto volim ne znači da je to nešto Bogom dano i da ništa drugo ne vrijedi. A posebno me iznenadila ta količina oholosti, bahatosti i omalovažavanja drugih i drugačijih kod ljudi koje bi muzika koju slušaju trebala okrenuti ka nekim drugačijim vrijednostima.

I ne samo iznenadila nego i razočarala i uplašila. Jer, vidite nešto. To što folk muzika nije moj prvi muzički izbor ne znači da sada treba da pljujem po njoj, a pogotovo ne treba da pljujem po ljudima koji je slušaju. Među ljudima sa kojima se ne slažem po pitanju muzike ima mnoštvo onih sa kojima se slažem po mnogim drugim pitanjima i među njima nailazim na sjajne i intelektualno ubjedljive osobe. Kao što među onima sa kojima dijelim istu muzičku sklonost nerijetko srećem isključive i krute osobe koje ne žele čuti ništa drugo osim svojih istomišljenika, a svi drugi su po njima manje vrijedni.

Da pojasnim ovako, duboko sam uvjeren da ukus i izbor ili nečije uvjerenje nemaju pravo da pretenduju na to da su jedini ispravni. Pa ni moji izbori i uvjerenja. Pogotovo ne moji. Tolerancija nije prihvatanje onoga što nam se sviđa nego upravo onoga što nam se ne sviđa, a nekada i gadi. Tako se postaje bolji od samog sebe. A nije lako. To uopšte nije lako.

U jednoj stvari ipak sam morao da se složim za gospođicom, ili gospođom koja me je napala. Mi zaista živimo u različitim dimenzijama. Ali ne zbog različitog muzičkog ukusa, kako je ona pogrešno shvatila, nego zbog različitog poimanja tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg. A ipak, ovo moje malo pametovanje o ukusima o kojima ipak vrijedi raspravljati jedino mogu završiti uz pomoć jednog sjajnog muzičara.

Gibonni je prije više od deset godina na svom albumu “Toleranca” otpjevao stihove koji u četiri reda definišu ovo što sam ja bezuspješno pokušao da objasnim rock jurišnicima na facebooku. Čovjek je lijepo napisao: “Kako da ljudi nauče/ i da im pod kožu uđe/ kada se ljubi domaće/ da se ne mrzi tuđe”. I nakon takvih stihova naprosto nema dalje.

Za sve ono čega više nema

Dosta dugo nisam išao u kino. Svakako dovoljno dugo da sam se plašio tih udobnih stolica i tako zavodljivog mraka koji mami da zaspiš. Ne bi bio red da se u ovim godinama brukam i hrčem u kinu. Srećom, stolice u našem vogošćanskom kinu nisu baš toliko udobne. A i da jesu ima naprosto filmova uz koje se ne može zaspati. Koliko god da traju i koliko god da ste vi željni sna.

“Toma” je jedan od takvih filmova. To je jedan od onih filmova koji te drže od početka do kraja i kod kojih je sve na svom mjestu i ništa nije ni viška ni manjka. Naravno, to je biografski film o Tomi Zdravkoviću, ali nije samo to. To vam je, barem kako sam ga ja doživio, univerzalna priča o tome kako iz velike tuge nastaje velika umjetnost.

Da li je u “Tomi” vjerno prikazan njegov život? I jeste i nije. Jeste zato što je sve u filmu baš onako kako se moglo desiti, pa možda čak i kako se trebalo desiti. A da li se baš tako i desilo? A da li je to uopšte važno? Pa nije dokumentarac. Film “Toma” nema pretenziju da vjerno rokonstruira njegov život. I bilo bi glupo da ima. Kao i svaki vrijedan film nastoji da ostane kao umjetničko djelo za sebe i u tome uspijeva. A ako se u tom nastojanju poneka činjenica malo nategne, prepravi ili izbjegne zar je to toliko važno.

Samo bezosjećajne cjepidlake mogu insistirati na podatku da Toma Zdravković uopšte nije autor pjesme “Za Ljiljanu” i da je ona nastala mnogo prije nego se to u filmu desi. Pa šta? Za potrebe izmišljene ljubavne priče u njegovoj stvarnoj životnoj priči to nije bilo samo opravdano nego i nužno. I koga briga da li se ta tužna priča između (izmišljenog pretpostavljam) doktora i njegove (ne sumnjam takođe izmišljene) Ljiljane zaista dogodila. Naprosto, uz pomoć te priče sve postaje puno smislenije, a film neuporedivo bolji. I emotivniji. I nema to veze sa silnim terapijama koje primam. Plakao bih ja tokom te scene i da sam najzdraviji.

Neko će možda, nakon što pogleda ovaj film, primjetiti kako je poprilično patetičan. A ja mogu samo na to dodati da bi bilo loše da nije. Patetika je, tokom posljednjih par decenija dobila posve drugačiju konotaciju od one koju bi trebala imati i neopravdano je protjerana iz naših života.

Nije “Toma” ni film o zvijezdi narodne muzike kako bi neki lakonski da ga prezentiraju. Upitno je koliko je to što je Toma stvarao baš narodna muzika. Strogo žanrovski jeste, ali to je samo okvir u koji je stavljao svoje stvaralaštvo. Sasvim slučajno. Sigurno je da bi ta slika bila remek djelo i u nekom drugačijem okviru. I zato sasvim prirodno djeluje rečenica koju izgovara glavni lik sa početka filma. Na doktorovu primjedbu kako ovaj ne sluša narodnu muziku Toma kaže: “Kakve veze narod ima sa tim? To je moja muzika”. I nije važno da li je to nekad nekome zaista i rekao ili je u pitanju čista kreacija autora filma. Ako i nije to rekao trebao je, jer to dobrim dijelom objašnjava i njega samoga. A ja sa nestrpljenjem iščekujem album sa muzikom iz ovog filma. Dobro, sve te pjesme znam i čuo sam ih milion puta, ali ovako posložene i iskorištene u filmu dobijaju dodatnu dimenziju.

Što se mene tiče, ako bih kao posve nepozvan civil u svijetu filmske kritike imao pravo da nešto zamjeram, onda bi to bile dvije stvari. Prvo, činjenica da su mnogi od aktera još živi i da nije bio možda pravi trenutak za ovakav film. Zašto? Pa, naprosto zato što će ga akteri tadašnjih zbivanja gledati ponajviše da bi provjerili koliko je sve vjerno prikazano i kako su oni sami prikazani, a to nikada nije misija umjetnosti. Da prekopira stvarnost. Umjetnost, uglavnom, kreira neku novu stvarnost. Ne nužno bolju, ali svakako novu. Shvatam ja da se zgodno poklopilo da se ove godine obilježava 30 godina od smrti Tome Zdravkovića. Međutim, premalo je to vremena da sujete izblijede i siguran sam kako se mnogima neće dopasti film naprosto jer im se neće dopasti kako su oni sami prikazani u filmu.

Druga zamjerka je što se prečesto i prepovršno insistiralo na pojavljivanju nekih poznatih estradnih likova, nekada i bez posebnog scenarističkog opravdanja. Pa onda to djeluje kao poprilično jeftin štos udvaranja publici ne bi li se izmamio kolektivni uzdah prepoznavanja. Na nekoj površnoj, prvoj ravni to čak može djelovati i simpatično. U nekom drugom filmu. Ovaj nije pravljen da bude simpatičan. Mada se mora odati priznanje Bjelogrliću da mu je važnije bilo da te poznate face svojim ponašanjem “vuku” na stvarne likove više nego što je insistirao na fizičkoj sličnosti. Tako Zdravko Čolić možda i ne liči na sebe, ali Čolini pokreti na sceni su nesumnjivo vjerno preneseni. Ili način na koji Davorin Popović sjedi u društvu negdje sa početka filma.

Ali to su ipak sve sporedni, usputni likovi u ovoj priči. A način na koji su nam Milan Marić i Tamara Dragičević “donijeli” Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić oduzima dah. Pogotovo je Tamara maestralna u svojoj roli. Do te mjere da čovjek ne može biti siguran nije li tokom snimanja bila opsjednuta duhom Silvane Armenulić. U odnosu između njih dvoje ubačena je i nerealizovana emotivna napetost. Napetost o kojoj ne postoje nikakvi podaci da je stvarno i postojala, ali koja cijelom filmu daje finu crvenu nit koju priča prati i postaje bogatija. Istina je da kod Marića sam fizički izgled, a pogotovo perika djeluju pomalo nategnuto, pa na momente i karikaturalno, ali to može zasmetati samo onoj vrsti nadobudnih filmskih kritičara koji bi najradije da filmovi nikada ne izazovu kod publike ni smijeh ni suze (jer to su, zaboga, prizemna osjećanja) nego da budu pravljeni samo sa ciljem da nas smore i da ih razumiju tek probrani.

Dragan Bjelogrlić, na sreću, ima svoj prepoznatljiv autorski potpis i njegovi filmovi su lagani za gledanje, privlačni i prijatni i uvijek sposobni da pritisnu ono pravo dugme u svakome od nas. A da opet u sebi nose neke važne poruke koje ne može pročitati baš svako i ne baš svaki put, ali tu su za onoga ko bi znao da ih nađe. A možda ja ponekad pronalazim i nešto čega nema. Ili nešto što se samo od sebe pojavilo u tkivu umjetničkog djela bez svjesne želje autora da tu poruku i ugradi tamo.

Tako je za mene ovo priča o Tomi, ali i priča o Jugoslaviji. On je rastao sa Jugoslavijom i zajedno su preminuli. U vrijeme AVNOJ-a imao je pet godina, a kad je on bio na samrti, na samrti je bila i nekadašnja zajednička zemlja. I ta priča o raspadu Jugoslavije je neka pozadinska slika svega onoga što se dešava u posljednjim mjesecima Tominog života. Želim da vjerujem da nije nimalo slučajno da film počinje pionirskom priredbom na kojoj Toma kao dječak pjeva, a završava koncertom u sarajevskoj “Zetri” na koji Toma dolazi prolazeći barikade iznad Sarajeva koje tada drži JNA. I onda sve završava trenutkom u kojem onako bratstvojedinstveno on, Davorin Popović i Kemal Monteno zajedno pjevaju “Što te nema”.

I to “što te nema” je krik upućen i ljudima i stvarima i vremenima kojih više nema, a koji tako nedostaju. Što te nema za Tomu. Što te nema za Davorina. Što te nema za Kemu. Što te nema za Silvanu. Što te nema za Jugoslaviju. Što te nema za jednu zemlju i jedno vrijeme u kojem je jedino neko poput Tome Zdravkovića i bio moguć. I nemojte pomisliti kako je ovo nekakav jugonostalgičarski film. Nije. Ovo je film prepun nostalgije. I tačka. Ne treba toj nostalgiji nikakav prefiks. I da, ja bih dodao, još jedno “što te nema”. Što te nema za sve one sjajne filmove o još boljim ljudima koji još nisu snimljeni. A morali bi biti.

Tigar koji je slao cvijeće

Nekada čovjek nije ni svjestan koliko je sretan što je bio savremenik sa nekim ljudima. Nekada ih i ne cijeni dovoljno. Ma, prečesto ih ne cijeni dovoljno. Niti cijeni tu priliku da ih upozna, razgovara sa njima i uči od njih. I da druge nauči o tome koliko su ti ljudi važni. I onda oni odu i sami sebi obećamo da nećemo više napraviti takvu grešku. I napravimo je. Kao što sam je i ja napravio kad je u pitanju Hamdija Čustović. A imao sam priliku da uradim više. Nije da nisam.

Kada sam čuo za njega, u vrijeme kad više nije bio aktivan na muzičkoj sceni, bilo mi je, prije svega, smiješno da nekoga zovu “Tigar sa Miljacke”. Kakvi bolan tigrovi pored Miljacke? A čovjek nije ni rođen u Sarajevu nego u Novom Sadu. Mada, priznajem da bi još gore zvučalo “Tigar sa Dunava”. Još gore, ali ne puno gore.

Sve, međutim dobije puno više smisla kada malo pročeprkaš po razlozima zašto je nešto takvo kakvo jeste i zašto nekoga zovu baš tako kako ga zovu. Miljacka je prirodno ušla u njegov nadimak jer je najveće svoje domete postigao živeći i radeći upravo u Sarajevu, pored Miljacke. A Tigar? Pa to Tigar je dobio, kako zvanične biografije (pa i one koje sam ja pisao) kažu zbog njegove frapantne vokalne sličnosti sa Tom Jones-om “Tigrom iz Walesa”, čovjekom koji je žario i palio širom svjetskih pozornica tokom šezdestih i sedamdesetih godina prošloga vijeka i, usput od ženskih srca ostavljao tek gomilice pepela.

Ali nije ta sličnost bila samo vezana za način pjevanja. Imali su obojica nešto opasno elegantno u svom nastupu. U svojim kretnjama. Nešto od tih velikih mačaka koje se kroz svijet kreću kao da im taj isti svijet u cijelosti pripada. Sad, tigrovi nemaju grivu, a Hamdija je na svoju bio izuzetno ponosan pa legenda kaže da u “Pro artama” nije završio kao pjevač jer nikad nije oprostio Đorđu Novkoviću kada je jednom prilikom, negdje na moru, ovaj opasno ugrozio njegovu voljenu frizuru. Na kraju su obojica svoju kosmatost sveli na nivo bilijarske kugle, ali to je tema neke druge priče.

Bio je jednako uspješan i kao rock i kao šlagerski i kao folk pjevač. Naprosto zato što je bio pravi pjevač i svaku je pjesmu osjetio na pravi način i donio je pred publiku svojim jedinstvenim stilom koji je bilo nemoguće kopirati. Malo je poznato da je on bio prvi koji je otpjevao Bregovićevu “Hop cup” još dvije godine prije nego je ovu pjesmu snimilo “Bijelo dugme”. Bila je to svojevrsna kompenzacija za one ustupljene termine u studiju kada je “Dugme” skoro ilegalno snimilo svoje prve zvučne zapise.

Njegova karijera počela je 1969.godine singlom “Sve što želim to si ti”, a okončana deset godina kasnije singlom “Svako svoju sudbu ima”. U tih deset godina on je značajno promijenio svoj muzički izraz i na nagovor Omera Pobrića, u drugoj polovini sedamdesetih počinje počinje pjevati folk muziku. Već prvi singl tog usmjerenja “Idi, idi tugo iz života moga” postao je veliki hit. Ali nikada toliko veliki kao pjesma “Slao sam joj cvijeće”, pjesma koja je obilježila cijelu njegovu karijeru.

Po toj pjesmi je nazvao svoj prvi i jedini album koji je objavio kada je nakon trideset godina pokušao obnoviti svoju karijeru. I to ne pretjerano uspješno. Kada je napustio muziku o njemu se malo čulo i malo znalo. Živio je miran porodični život, a 1991.godine otišao je za Njemačku, te 1997.godine za Sjedinjene Američke Države. Posljednje godine života proveo je u Splitu gdje je i preminuo.

Hamdija Čustović nije od onih muzičkih veličina za kojima će krenuti rijeke suza po cijeloj Regiji. Neće se njegove rečenice citirati po društvenim mrežama i neće se praviti specijalizirane emisije po raznoraznim televizijama. Ali nije ni važno. Niko i nikada mu neće moći osporiti da je bio jedan od onih koji su stvarala cijelu tu priču o popularnoj muzici. I ostaje neobjašnjiv trag šapa velike mačke uz Miljacku. Trag jedinog sarajevskog tigra koji se kretao među nama. Ostali, ako su i bili, ako će i biti, završit će u zoološkom vrtu.

Društvo mrtvih svirača

Svake godine, u trenutku kad oktobar nastoji da se pretvori u novembar masa ljudi, za Sve Svete, Duhove ili Dan mrtvih posjećuje svoje preminule, odnosi im cvijeće ili ih se jednostavno prisjeća ovako kako ja želim da se prisjetim sve većeg orkestra koji se okuplja na nebu za konačnu, veliku svirku. Uz obaveznu ogradu da ću nekoga sigurno propustiti da pomenem i nadam se da će ti duhovi prihvatiti izvinjenje i neće me pohoditi u gluho doba.

Svaki dobar rock sastav definitivno ovisi o pouzdanoj ritam sekciji. I onda pogledam tu impresivnu ekipu bubnjara koja se okupila na jednom mjestu. Čim pomenemo bubnjare prvi nam na pamet pada Goran Ipe Ivandić koji je pod, još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, poginuo pri padu sa jednog beogradskog hotela. Ni do danas se ne zna da li je početkom 1994.godine legendarni bubnjar “Bijelog dugmeta”, pao, skočio ili je gurnut. Sve se desilo uoči pravoslavnog Božića. A uoči nove 2013.godine zauvijek je otišao Zoran Grabovac, bubnjar grupe “Bolero”. Prije nekoliko godina preminuo je i Faris Arapović, bubnjar “Zabranjenog pušenja”, a nešto kasnije i Dražen Janković (poznat kao Seid Little Karajlić), klavijaturista ovog benda i rođeni brat Neleta Karajlića. Među preminulim bubnjarima nalaze se čak dva bubnjara “Novih fosila”. Prvo Slobodan Momčilović Moka, osnivač ovog benda, a kasnije i Nenad Šarić. Zatim vrhunski bubnjar nevjerovatnog osjećaja Dragoljub Đurićić koji je prošao i kroz “YU grupu” i kroz “Leb i sol” i kroz “Kerber” i kroz prateći sastav Zdravka Čolića. Ta bubnjarska baterija sigurno ne bi bila potpuna bez Đorđa Kisića, originalnog bubnjara “Indexa”,kao ni bez Vladimira Furdulja Furde koji je prošao kroz “Elipse” i “Korni grupu”. Svakako je tu i Čavke, bubnjar “Električnog orgazma”, a zatim i Tigran Kalebota, bubnjar “Psihomodo popa”. Najsvježiji dodatak bubnjarskoj ekipi je Raša Đelmaš, bubnjar i “Yu Grupe” i “Pop mašine” i osnivač i vođa grupe “Zebra”. On je preminuo prije svega dva dana, računamo li trenutak pisanja ovog teksta.

Kad već pričamo o ritam sekciji tu su izuzteno važni bas gitaristi. Definitivno prerano je otišao Aljoša Buha, basista “Kongresa” i “Crvene jabuke”, čovjek koji je bio prva žrtva one strašne nesreće koju je “Jabuka” doživjela. Svakako se treba prisjetiti Nene Jeleča koji je radio sa “Vatrenim poljupcem” i “Bombaj štampom”. Pa onda Šefko Akšamija jedan od osnivača “Indexa”. Odnedavno im se pridružio i Miša Aleksić, originalni bas gitarista “Riblje čorbe”. A znatno prije je otišao originalni bas gitarista “Parnog valjka” Nenad Zubak. Kada je preminuo dugogodišnji bas gitarista “Regine” Denis Čabrić oni su, iz pijeteta prema njemu, nastavili kao trio.

Za ritam su izuzetno važni i ritam gitaristi, s tim što oni često postanu i solo gitaristi. I obratno. U ovom orkestru svakako ima mjesta i za Enesa Bajramovića koji je prošao kroz “Ambasadore” i osnovao “Cod” te ostavio iza sebe nekoliko vrhunskih kompozicija. Među nama nema više ni osnivača, vođe i gitariste “Ambasadora” Slobodana Vujovića, koji, eto uz Enesa prati taj neuhvatljivi nebeski ritam. Može im se, uz bok, prdiružiti i Edo Mulahalilović koji je je slavu stekao sa grupom “Hari Mata Hari”, a onda nastavio sam. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stradao je i klavijaturista grupe “Merlin” Mustafa Nurak Bugi. Žrtva rata postao je i njihov bas gitarista Aleksandar Aćimović, te menadžer Kemo Bisić. Među mrtvim basisitima nailazimo i na Emira Čolakovića Emčiku koji je svirao bas u originalnoj postavi grupe “Valentino”.

A o solo gitaristima kao rock herojima da i ne govorim. U ovom našem orkestru svakako ima mjesta za jednog Slobodana Bodu Kovačevića, kao i za Rajka Kojića. A odendavno im se pridružio i Amir Bjelanović Tula, čovjek koji je svirao sa mnogima, a najpoznatiji je po svom radu sa grupom “Merlin”.

Ima tu i mnoštvo vrhunski klavijatura i klavijaturista. Od Laze Ristovskog, preko Đorđa Novkovića, pa sve do Enca Lesića i Rajka Dujmića. Ili jedna Margita Stefanović. Posebno mjesto inače pripada kompletnoj ekipi “Ekatarine velike” u sastavu Milan Mladenović, Margita Stefanović, Bojan Pečar i Ivica Vdović.

Poseban šmek zvuku ovog mrtvog orkestra mogli bi dati duvači i gudači. I tu bi se sigurno našlo mjesta za Krešimira Vlašića i njegovu trubu koja je obilježila zvuk “Ambasadora”. Kao i za Josipa Kovača iz pratećeg Balaševićevog benda i njegovu violinu.

A onda frontmeni. Red je da se prije svih prisjetimo onih koji su stvarali ovu scenu od samih njenih početaka, a više ih nema. Đorđe Marjanović, Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Dragan Stojnić, Ivo Robić, Zvonko Špišić, Zafir Hadžimanov, Sabahudin Kurt, Minja Subota, Miralem Kruškić, Vedo Hamšić, Alaga Gagić, Branko Marušić Čutura, Boba Stefanović, Ivica Šerfezi i Karlo Metikoš. Nešto kasnije i Tomislav Ivčić. Slijede i vokalni solisti raznih sastava kao što je Selver Brdarić koji je pjevao sa grupom “Cod”. Pa nikada do kraja žanrovski definisani Fadil Toskić. Takođe i Edin Tahirović, vođa banjalučkog “Dinara”. Onda i Marinko Madžgalj i glumac i pjevač iz “Flamingosa”. Takođe i Dušan Prelević. Ali ako već pričamo o pjevačima onda je samo jedan Pjevač sa velikim P – Davorin Popović, a zatim i Vladimir Savčić Čobi, čuveni vokal grupe “Pro arte”. A ne treba zaboraviti ni multiinstrumentalistu Adija Lukovca.

Ekipu hard rock pjevača prevodi Sergio Blažić, originalni pjevač “Atomskog skloništa” koji se godinama borio sa rakom tako što se držao za mikrofon. Rame uz rame sa njim je i Boris Aranđelović, prepoznatljivi vokal grupe “Smak”. Možda ipak prednost treba dati Draženu Ričlu koji je prošao kroz “Elvis J. Kurtovich” i “Crvenu jabuku” da bi u svojim ranim dvadesetim postao žrtva saobraćajne nesreće. Kao što je nastradao i Toše Proeski. Pa onda Vlada Divljan, a i Neša Radulović vođa “Poslednje igre leptira”, pa i Delča kojeg pamtimo sa radom sa grupom “U škripcu”. Ova priča ne bi bila potpuna da ne pomenem Batu Vraneševića iz “Laboratorije zvuka”. Pa Vlatko Marković iz skoro zaboravljene grupe “Iver”. Ima tu mjesta i za Krešimira Blaževića osnivača “Animatora” koji nije dočekao ni svoju pedesetu godinu. Negdje tamo u nekom ćošku po svojim žicama prebiraju Đorđe Balašević i Kemal Monteno i konačno izvode taj dugo dogovarani duet. Naravno, njihova priče ne bi bila potpuna da im se nije pridružio i Arsen Dedić. Pomenimo i Faruka Jažića uz ovu ekipu. Kao i nesretno i tragično nastradalog Slobodana Samardžića. Pridružio im se odnedavno i Oliver Dragojević koji se prati na klavijaturama. A da bi mediteranski šmek bio što prisutniji našlo se tu mjesta i za Đelu Jusića. I još malo splitskog repa i hip hopa uz pomoć Dine Dvornika. A kad već pominjemo repere dva od tri originalna člana crnogorske rep grupe “Monteniggers” su preminuli u roku od tri godine krajem devedesetih. U pitanju su Duško Nikolić i Nebojša Saveljić.

Svemu se dodaju anđeoski glasovi dama kao što su Lola Novaković, Majda Sepe, Ana Štefok, Jadranka Stojaković, Ljupka Dimitrovska i Đurđica Barlović, te prekrsani tenor trogirskog slavuja, Vinka Coce. Posebna solo dionica ostavljena je za Donnu Ares.

A pred jutro kad dernek uzme maha i kada i anđeli na umornim glavama moraju pridržavati već dobro zaljuljane oreole eto i majstora fešte – narodnjaka. I Toma Zdravković i Silvana Armenulić, pa oba Šabana i Bajramović i Šaulić, a svakako i Louis. Za one hard core folkere tu je Sinan Sakić. Uz njih su tu još i Amir Nino Resić, Džekson Curi i čitava plejada sevdalija predvođena Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović, Nadom Mamulom, Eminom Zečaj, a odnedavno i onim mlađim Imamovićem – Nedžadom. A zanimljivo je da su oba pjevača dvije grupe “Mostar Sevdah Reunion”, i Ilijaz Delić i Milutin Sretenović Sreta preminuli u razmaku od svega nekoliko godina.

Sigurno ste primjetili da u ovom pregledu nisam pomenuo nikoga od svjetkih muzičkih zvijezda koje nas još od pedesetih godina prošloga vijeka napuštaju. Bilo bi previše i predugačko. Njih se namjeravam prisjetiti naredne sedmice.

Ja BIH…5 dana Sarajeva u Zagrebu

Od 12. do 16. oktobra održan je festival “Ja BIH…5 dana Sarajeva u Zagrebu”. Odmah da kažem da smatram sjajnom idejom nastojanje da se u Zagrebu u roku od pet dana prezentira barem dio kulturnog blaga Bosne i Hercegovine. Druga je stvar da li je to što je bilo ponuđeno zaista ono najreprezentativnije, ali moramo uvažiti činjenicu da su organizatori ponudili i ono i onoga i one koji su im bili dostupni i spremni da uzmu učešće u ovom projektu.

Meni je, ipak najzanimljiviji album koji je pratio ovaj festival. Na jednom mjestu na tom albumu skupljene su neke od najvažnijih pjesama bosanskohercegovačke muzičke scene. Uz neke, hajde da to tako kažemo, ne tako važne pjesme i izvođače. Sa kompilacijama je uvijek tako. Sastavljaš ih ne u nekom idealnom okruženju pa biraš šta hoćeš nego se moraš ograničiti isključivo na ono za šta imaš prava ili barem na ono za šta možeš obezbijediti prava. A onda nekad imaš obavezu da ubaciš i one koji su ti podržali festival svojim učešćem na njemu i kad uklopiš ta dva kriterija dođeš do nekog kompromisnog rezultata koji je i ovakav i onakav.

Ovaj put se desilo da ti kompromisi nisu značajno naštetili samom kvalitetu albuma. Prvo da pomenemo da je izdavač ovog albuma “Croatia records” i da nije nikakvo iznenađenje da su bili prinuđeni da kompiliraju pjesme iz svog kataloga. Sreća je samo da imaju prebogat katalog pa nije bilo teško izabrati.

Album otvara “Sarajevo ljubavi moja” u izvedbu Kemala Montena. U pitanju je pjesma koju smo prvi put čuli 1976.godine kada je sa tom pjesmom Kemal Monteno pobijedio na festivalu “Vaš šlager sezone” da bi, u proteklih 45 godina, to postala nezvanična himna Sarajeva. I nije nimalo čudno da jednu ovakvu kompilaciju otvoriš himnom. Pa makar ona bila i nezvanična.

Slijedi “Crvena jabuka” sa pjesmom “Sarajevski lijepi dani” koju im je napisao Narcis Vučina i koju je prvo izveo sam autor u duetu sa Draženom Žerićem 2013.godine na albumu “Ručni rad Sarajevo” da bi tu istu pjesmu prije par godina izvela i sama “Crvena jabuka”. Sa albuma “Ručni rad Sarajevo” imamo još jednu pjesmu. U pitanju je pjesma “Krkanikus Balkanikus” koja je izvedena još 2010.godine na zagrebačkom festivalu. Biće da je tu napravljen ustupak autoru ovih pjesama Narcisu Vučini kao kompenzacija za njegovu iskazanu spremnost da se pojavi na festivalu “5 dana Sarajeva u Zagrebu”.

Mislim da su iz sličnih razloga zastupljeni na ovoj kompilaciji i Emir Bukovica sa pjesmom “Mahala zna” i Maja Milinković sa svojom verzijom pjesme “Lijepi li su mostarski dućani” kao i Boško Jović, nevjerovatan gitarista, sa pjesmom “Kiša bi pala”. A i duet Kemala Montena i “Teške industrije” u pjesmi “Majske kiše” nije iznenađenje ako se zna da je jedan od organizatora festivala Ivica Propadalo bas gitarista iste te “Teške industrije”. I tu dolazimo do one priče o Bogu i prioritetnom stvaranju brade.

I nakon što su podmireni svi aptetiti i postignuti svi kompromisi ostalo je prostora i za nekoliko vrhunskih pjesama. Kao što je i “Sarajevo ljubavi moja”. Tu su svakako “Indexi” sa svojim hitom iz 1972.godine, pjesmom “Sve ove godine” za koju je tekst napisao najzastupljeniji čovjek na ovoj kompilaciji, pomenuti Kemal Monteno. Među pjesmama čijem se izboru nikako ne može prigovoriti je i “Zabranjeno pušenje” sa naslovnom pjesmom svog drugog i to dvostrukog albuma iz 1985.godine “Dok čekaš sabah sa šejtanom”.

Sigurno među takve spada i izbor verzije sevdalinke “Snijeg pade na behar na voće” u izvedbi sjajne Amire Medunjanin. A album zatvara još jedna pjesma koja nosi direktnu posvetu Sarajevu. U pitanju je pjesma “Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo” Dine Merlina. Radi se o koncertnoj verziji pjesme koja nam je prvobitno predstavljena 1989.godine na četvrtom albumu grupe “Merlin”, albumu “Nešto lijepo treba da se desi”.

A na ovom albumu bi se desile još ljepše stvari kad se ne bi našli neki izvođači i neke pjesme koje, objektivno, ne pripadaju probranom društvu bosanske muzike. Tu mislim, uz svo uvažavanje, na Paulu Jusić i grupu “Bosanski lonac” koji su, očito, uvršteni na osnovu nekih nemuzičkih kriterija.

Međutim, uz sve pobrojane manjkavosti ovo je, bez sumnje, kompilacija koju vrijedi imati i koju vrijedi poslušati. Pa makar njen kvalitet i ne bio baš u svakom trenutku ni vrhunski ni ujednačen. Za pet dana ipak ne možeš baš sve prezentirati, zar ne?

Toma na rođendanu

Naravno da sam i ja dobio onaj famozni link sa filmom “Toma”. I naravno da ga nisam pogledao. Ne zato što sam ja sad neki moralni čistunac nego naprosto ne mogu zamisliti da filmove gledam na mobitelu ili tabletu. Ako ga već ne gledam u kinu onda barem da imam veliki televizijski ekran ispred sebe. Film dolazi početkom narednog mjeseca i u moju Vogošću pa ću ga pogledati i tada vam prenijeti svoje utiske o filmu. Ali ovo što slijedi svakako i nije zamišljeno kao priča o filmu nego kao priča o Tomi Zdravkoviću.

Nismo se previše sretali u životu. Tri ili četiri puta desilo bi se da dogovorimo intervju. Ali intervjui sa njim nikada nisu bili obični kao što ništa što je u životu radio nije bilo obično. Intervju bi mi zakazao u kafani u kojoj je pjevao, a onda bi u pauzama između pjevačkih blokova sjedao za moj stol i pričali smo o svemu i svačemu.

Posljednji takav susret desio se krajem februara 1991.godine u restoranu “84” koji je tada radio na platou ispred “Skenderije”. U društvu sam imao jednu prijateljicu i jednog prijatelja kojima je Toma bio sve. Pa i više od toga. Nisam mogao da im uskratim priliku da upoznaju čovjeka koji im je toliko značio. A kako je moj rođeni brat tog dana slavio rođendan bilo je nekako logično da i njega “počastim”.

Srećom pa sam se uvijek družio sa normalnim i pristojnim ljudima pa nisu, kao kakve nedozrele grupies buljili u Tomu kad bi sjeo za naš stol nego je taj moj prijatelj, Dimitrije, samog Tomu iznenadio kad mu je odnekud izvukao kao svoju najdražu pjesmu baš pjesmu koja nije bila među onim najvećim hitovima. Ostala je, sve do rata, jedna fotografija sa tog druženja, fotografija na kojoj smo nas dvojica nagnuli glave jedan prema drugom i to pod takvim uglom da su nam surle baš došle do izražaja. A surle, neću reći ništa drugo, nego impresivne. Čisto da se zna da je bilo tu neke sličnosti.

I sad , kako je Toma ponovo postao aktuelan, nedavno, u nekom društvu moj brat, mratv – hladan izjavi kako mu je Toma pjevao na rođendanu. I tu vam ja shvatim koliko je istina rastegljiva kategorija. Jeste da je Toma pjevao, jeste da je moj burazer slušao to njegovo pjevanje i jeste da mu je bio rođendan. E, sad, ako se iz toga može izvući zaključak da mu je pjevao na rođendanu ja se neću buniti.

Ali nakon nekoliko trenutak shvatim ja da je moj Dado u pravu. Jeste Toma Zdravković pjevao baš njemu. I tu nema ništa sporno. Kao što je pjevao i svakome od nas prisutnih pojedinačno. U tome i jeste bila Tomina veličina. U tome što kad bi on zapjevao kroz dim i čemer neke kafane na Balkanu, svako ko bi se tu zatekao imao bi utisak da Toma pjeva baš njemu i nikom drugom. Toma nam je prevodio našu vlastitu bol i vraćao nam je stotinjak puta pojačanu svojim bolom. I svako ko ga je ikad slušao sa punim pravom može da kaže kako je Toma baš njemu pjevao.

Nisam tada znao da ga posljednji put srećem. Nisam ni znao da je bolestan. Nije on svojom bolešću mahao kao zastavom na estradi. Već pola godine kasnije Toma je tiho otišao iz naših života nespreman da se suoči sa onim što nas je čekalo tokom devedesetih. I bolje da jeste. Šta je on mogao, on tako nespreman na zlo, da traži u zlim vremenima koja su dolazila. Naivno je vjerovati da je u tim vremenima kad je svako tražio neku državu za sebe on mogao napraviti državu za sve nas ostale. Naivno jeste, ali siguran sam da bi bilo mnogo nas koji bismo zatražili državljanstvo tog njegovog svijeta u kojem bi zastava bila karirani kafanski stolnjak.

Nove generacije ga otkrivaju sada, uz pomoć ovog filma, ali neka mi oproste što ću bezobrazno da ustvrdim da ne postoji šansa da objasnim Tomu Zdravkovića bilo kome ko ga nije slušao u njegovom prirodnom ambijentu. Takvi niti znaju niti mogu znati da je Toma izumio jedinstvenu formulu kako da našu vlastitu tugu liječi, a da je opet sačuva za nas kao jedan od najplemenitijih dijelova naše duše.

I zato, ko zna, možda i ne pogledam film. Šta će meni film? Meni je Toma pjevao na rođendanu. Bratovom.

Severina kao kiselo grožđe

Nije baš sve u ovom svijetu pravedno raspoređeno. I nije fer. Vidite sad Jaggera i Richardsa, u osamdesetoj idu na turneju. A nema šanse da zamislite neku damu kako u tim godinama skakuće po pozornici. Pa sve da se zovu i Tina Turner ili Cher. Neke dame i izdrže dosta dugo, ali samo ako svoju karijeru zasnivaju na moćnom glasu bez primjesa seksipila.

Zato kod nas može ovako dugo opstati jedna Gabi Novak ili jedna Josipa Lisac, a da o Terezi i ne govorimo. Ali ako svoj nastup zasnivaš na erotici i izazovu onda baš to i nije primjereno tvojim pedesetim pa sve da se zoveš i Madonna. Ali ako si dovoljno pametan i dovojno dugo na estradi, e onda iznađeš alternativnu karijeru.

A Severina je i jedno i drugo. Ona gazi svoju pedesetu i zna da mora publici da ponudi i nešto novo. Ne sumnjam da bi ona mogla i ovako nastaviti i vremenom gubiti krug svojih poklonika, ali i dalje ostati relativno dobro tražena, ali opet prilično daleko od nekadašnje slave. Međutim, ona dovoljno dobro zna pravila zanata i smislila je kako da dostojanstveno da uđe u pozne godine, a da ne ispada smiješna.

I tako je Severina odlučila da je najbolje da stane pred kamere. Dobro, ne baš onako kako je to učinila prije dvadesetak godina, ali ipak pred kamere. Pristala je da bude prvo lice nove i ambiciozno zamišljene regionalne tv kuće najavljene kao “Televizija Una”. Po njenom vlastitom priznanju razgovori su bili prijatni i opušteni i uveliko se pričalo o tome kako će ona biti neka vrsta zaštitnog znaka ove televizije.

A onda se pročulo kako je to Dodikova televizija. Zvanično je jedan od vlasnika Igor Dodik sin velikog tate, ali je svakome valjda jasno da iza svega stoji onaj stariji Dodik – Milorad. Nije ni Severina mogla ostati gluha na sve te priče i prije nekoliko dana je objavila da odustaje od učešća u tom projektu jer ne može raditi sa čovjekom koji ponižava žene i negira genocid.

Sad, jeste show business oblast bez previše morala i za novac su ljudi spremni svašta uraditi. Ali ne baš svi ne baš uvijek. Nekada je to čista kalkulacija kada se neko od estradnih zvijezda usudi da javno iskaže svoj stav o nekim stvarima koje izlaze izvan uskog djelokruga onoga čime se bave. I rijetko to dobro prođe, a još rjeđe dobro prođu oni koji su se odvažili da misle svojom glavom.

Severina nam je odavno pokazala da je baš i ne zanima previše šta će o njoj i misliti i govoriti sve dok se o njoj misli i govori. Možda i neće steći novi krug poklonika ovakvim potezom, ali sigurno će steći poštovanje čak i onih koji nisu među njenim fanovima.

Ne treba posebno ni pominjati da je i Dodik pokušao da odgovori na ovaj njen potez. I to hitno. Ali je ispalo prilično nemušto i neuvjerljivo kada je izjavio da ni on ne bi dozvolio njoj da radi na njegovoj televiziji jer je vrijeđala patrijarha. Nikakva je to reakcija. Kao u onoj basni o lisici i kiselom grožđu on sada nalazi zamjerke onome što mu je ionako nedostupno.

A što se Severine tiče ona mi nikada nije djelovala kao neko ko zna obezbijediti neki štek u životu i vjerujem da u vrijeme pandemije nije imala neki poseban prihod. Daleko od toga da nema nikakve zarade, pogotovo od tantijema, ali još dalje je to od onoga što joj je obezbjeđivalo život na kakav je navikla. Zato bi jedna sigurna i više nego pristojna televizijska plata sigurno bila vrlo značajna u njenoj daljoj karijeri, pa i životu. I ako se Severina odrekla te sigurnosti zarad principa koje je istakla onda se to samo može posmatrati s dubokim poštovanjem.

Barba Branina plovidba “Trabakulom”

Ima neka čudna veza, da ne kažem baš tajna veza, između kontinentalaca i mora. Čak i u ovoj našoj kotlini među brdima ima dosta onih kod kojih se aktivirao onaj davni gen čežnje za plovidbom. Među umjetničkim svijetom, među muzičarima pogotovo. Samo letimičan pogled podsjetio bi nas da i Goran Bregović i Dino Dervišhalidović i Fadil Redžić imaju tu sklonost da se otisnu na more. A to je tek vrh ledenog brijega. A da ni ne pominjem sve one koji su se okušali praveći pjesme o moru i to na način onih koji su uz more odrasli.

Međutim, ne mogu se sjetiti da je jedan Sarajlija napravio čitav “morski” album. E, sada jeste. Brano Likić, nekadašnji lider “Rezonanse” svoj deseti solo album napravio je upravo tako. Odvažio se da na njemu opjeva i otpjeva svoju ljubav prema moru. I, moram vam priznati, sve je zazvučalo iznenađujuče dobro. I autentično.

Prvo, album se zove “Trabakul” i za one koji nemaju pojma šta to znači da otkrijem da je to naziv za stare jedrenjake, karakteristične za istočnu obalu Jadrana (dakle ovu našu, koliko god to “našu” uzeli uslovno) i znane po svoja dva jedra. Dakle, barba Brane se ukrcao na taj svoj “Trabakul” i pokazao da možeš biti rođen i malo dalje od obale, a da ipak pogodiš suštinu tradicionalne dalmatinske pjesme, pogotovo one klapske.

U pitanju je zbirka od šesnaest pjesama od naslovne, koja je ujedno i uvodna, pa do završne “Adio moje lito” u kojima se izmjenjuju morski toponimi kao što su Brač, Hvar, Palagruža ili Kornati sa posvetama moru i svemu vezanom za more, kao u pjesmama “Da je more tako tilo”, “More”, “Ti si moja mirna luka”, ili “Pjaca”.

Pretpostavljam da je Brani ovo bila neka vrsta izazova kada mu se desila prva takva pjesma i htio je da provjeri može li napraviti cijeli takav album. I dobio je odgovor na svoje pitanje. A i mi zajedno sa njim. I zato je najljepše od svega što ovo nije “album Sarajlije o moru” nego je to album o moru i tačka. Sama činjenica da su neke od ovih pjesama dalmatinske klape počele stavljati među svoj repertoar govori dovoljno. Ako je za njih to dovoljno autentično sigurno je da mora biti i za nas.

Siguran sam da će vremenom mnoge od ovih pjesama postati dio muzičkog nasljeđa klapske pjesme i da će tek poznavaoci znati ko stoji iza njih. Dok će za ostale to biti sastavni dio dalmatinskog muzičkog blaga. Zato bi bilo dobro da na nekom od budućih izdanja ovog albuma kao bonus dobijemo i neke od tih klapskih verzija Braninih pjesama.

Inače, ne mogu a da ne pomenem kako Brano Likić doživljava svoju drugu stvaralačku mladost. Ovako aktivan nije bio ni u vrijeme rada sa “Rezonansom”. U posljednjih nekoliko godina njegovi albumi stižu jedan za drugim, a samo tokom 2021.godine objavljena su čak dva “Ako dođeš u moj grad” i “Trabakul”, a pouzdano znam da je u pripremi još jedan.

Sa takvim iskustvom i takvim stvaralačkim potencijalom Brano Likić nam nudi albume koji sigurno ne ovise o jeftinim muzičkim i vanmuzičkim trikovima. A mogao bi sigurno praviti pjesme koje bi publiku “hvatale na prvu”. Ali to više ne bi bio on. Nakon više od pedeset godina muzičke karijere ima tu rijetku privilegiju da više ne mora da se dopadne nikom osim samom sebi. I onda se desi čudo da se pjesme dopadnu i mnogim drugima samo ako ih dovoljno puta čuju.

Tako će biti i sa pjesmama sa albuma “Trabakul”. I kada idući put, negdje na obali, iz zvučnika dopre neka klasična klapska melodija nemojte biti sigurni da iza nje ne stoji i jedan Sarajlija.

Petak na subotu – Priča o Minji i Kemalu

Ovi današnji mladi lavovi (i lavice bezbeli) ne mogu povjerovati da smo mi nekada imali samo jedan televizijski kanal i kolika je radost bila kada je krenuo i onaj drugi, nešto malo opušteniji. Taman toliko da naruši monolitnost dotadašnje televizijske socrealističke konfekcijske produkcije. Ali nisam ni ja u ta doba i u njihovim godinama mogao vjerovati da će se desiti za mog života da čovjek nosi telefon sa sobom kuda god krene. Tako ispada da smo nekako kvit.

Zašto vam ovo sve pričam? Zbog jedne televizijske emisije s prvog programa koju nisam propuštao. Zahvaljujući tadašnjim okolnostima. Već pomenuti podatak da smo imali samo jedan program imao je i svojih prednosti ma koliko to nevjerovatno iz ove perspektive djelovalo. Danas pater familias uzurpira daljinski i diktira ukus cijeloj familiji. Istini za volju danas svako od ukućana ima svoj vlastiti ekran u koji bulji pa takvu uzurpaciju vlasti uglavnom toleriraju.

U moj vakat, taj nekadašnji vakat, i djeca su dolazila na svoje, naprosto zato što ni odrasli nisu imali previše izbora. Bio je to klasični binarni kod. Nula kad je televizor ugašen ili jedinica kad i nema potrebe za daljinskim jer nemaš na koji program prebaciti, ako ti se ne sviđa ono što ti se nudi. A da, bila je i ona međufaza kad upališ stabilizator i čekaš da se “podigne sistem” i tv prijemnik profunkcioniše uz sve one bljeskove dok se slika na ekranu štucavo povećava.

Uglavnom čitav ovaj uvod napravim da vam kažem da sam gledao “Muzički tobogan”. Dobro, plaćao sam to gledanjem u kontinuitetu i onoga što je slijedilo, armijski sponzorirane “Dozvolite da se obratimo” i agrarne “Znanje imanje”. Ali kao što znamo poslije svakog pravog zadovoljstva slijedi i malo mamurluka. E, taj “Muzički tobogan” bio je, za to vrijeme, program osvježenja. I znam da se nije dopadao mom starom, a pogotovo mu se nije dopadao lik koji je vodio tu prevratnički šarenu emisiju – Minja Subota. Biće da se baš zbog toga meni sviđao.

I uvijek mi je bilo nejasno kako to da neko ko se preziva Subota vodi emisiju u nedjelju. Sad sam samo dobio dodatni upitnik iznad glave činjenicom da je Subota otišao u petak. A bio je od onih petarpanovskih likova za koje naprosto ne možete povjerovati da stare i umiru kao ostatak planete. A i stare i umiru. I onda kad stigne vijest o njihovoj smrti čovjek se osjeti prevarenim. Onako kao što smo se osjećali kada smo počeli da prepoznajemo pukotine na fasadi Deda Mraza i sve više ispod te maske prepoznajemo komšiju iz prizemlja. Tako mi je ovog petka neko ukrao i zapalio još jednu iluziju, otevši nama svima Minju Subotu.

Samo nisam ja zbog njega otišao u novinarstvo. Otišao sam zbog nekih drugih, brzorijekih likova, nekih sportskih reportera i tada pomislio “i tata bi, sine”. I onda se bog nasmijao na moje planove. Ali blagonaklono, pa iako sam završio u nekoj posve drugoj oblasti ipak sam završio u novinarstvu. Uglavnom se tješim da su i Kemo Monteno i Davorin Popović i Dino Dervišhalidović i Henda prvo htjeli u sport pa onda su završili u muzici. Pa, eto i ja, na svoj novinarski način.

Tokom tih skoro četrdeset novinarskih godina sretao sam mnoštvo ljudi koji su me oblikovali. I onih koji su u meni izazivali želju da budem poput njih i onih koji su u meni budili strah da ne postanem poput njih. A jedan od onih prvih je svakako bio i Kemal Kurspahić. Novinarčina o čijoj smrti je do mene stigla vijest svega nekoliko sati nakon one o smrti Minje Subote.

Umro je moj nekadašnji glavni urednik u “Oslobođenju”. Ne znam kako su ga drugi doživljavali, ali za mene je uvijek bio simbol novinarske profesije i novinar kakav bih volio biti. Mada, ne vjerujem da ću ikada dobaciti do tog nivoa gospodstva i odmjerenosti u ovoj našoj profesiji, tog nivoa kakav nam je demonstrirao Kemal Kuspahić. Ali zato jesam jako puno naučio od njega i beskrajno mu hvala na tome.

Kada sam ja stigao u “Oslobođenje” on je već bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika ili je to postao par godina nakon toga, e to ću vam slagati. Što je više sjećanja to ih je teže baš posve ispravno hronološki poredati. Znam sigurno da sam već bio tamo kada je on postao glavni i odgovorni urednik. On je već bio novinarsko polubožanstvo, a ja tek klinac koji traži svoje mjesto u društvu pravih i ozbiljnih novinara. I posve je prirodno da mi ni na pamet nije padalo da je on takav uopšte registrovao moje postojanje među brojnim uposlenicima giganta kakav je “Oslobođenje”.

Znao je. I registrovao je. I biće da je i to jedan od razloga što je bio takav kakav je bio. Za mene uvijek veliki. Prvi put mi je postalo jasno da zna za mene kada je u “Oslobođenje” došla neka delegacija. I pozovu mene kod glavnog i odgovornog. Bio je to prvi moj posjet tom kabinetu. Vrtim ja po glavi sve nedavno objavljene tekstove ispod kojih sam se potpisao i ne mogu da se sjetim da sam baš nešto gadno zasrao da idem na vrh piramide moći.

Uđem ja tamo, masa nekih kravata se okrene prema meni, a meni nešto kilavo došlo. Izvadi me Kemo i predstavi me kako ne bi predstavio najveću novinarsku vedetu. Nahvali on mene i kaže da su novinari u “Oslobođenju” i brzi i kreativni i pozove prisutne da mi daju bilo koju nasumičnu temu i da ću im donijeti gotov tekst od dvije kartice u roku od dvadeset minuta. Uputi mi pogled koji je trebao biti i pitanje i ohrabrenje. A znao je ohrabriti čovjeka pa sam se u tom trenutku i ja, koji nikada ne znam raditi pod pritiskom, osjetio hrabrijim nego inače i vratio se za petnaest minuta sa sasvim pristojnim tekstom. Nikad ga nisam pitao šta je htio tim postići, a nije ni da sam imao neke posebne prilike.

I tako prođe jedan petak sa kraja ljeta. Sav zaliven. I kišom i ovim vijestima o odlasku ljudi koji su me oblikovali. Svaki na svoj način. I bez svijesti o tom uticaju. A možda sada samo zbog svog vlastitog stanja nešto lakše pustim suzu i ozbiljnije doživljavam taj koncept konačnosti. I još me zovnu sa “Hayata” da govorim o Kemalu Montenu. Tako stignem do kraja ove priče i pomislim kako se nešto previše družim sa mrtvima. Ili samo treniram.

Istrči na teren ako možeš bolje

Moram vam priznati da me posebno nervira, a pogotovo u posljednje vrijeme, ta naša sklonost da sve obezvrijedimo. Svačiji uspjeh koji je za nas objektivno nedostižan. Ako ne možemo trčati kao Tuka, igrati kao Džeko ili praviti pjesme kao Dino Merlin onda ćemo se svakako potruditi da gdje god možemo istaknemo da je Tuka tek sedmi ili osmi na svijetu, kako Džeko i nije neki igrač, a da je Dino obični plagijator. Kad ne možeš dobaciti do nečije visine onda pokušaš da ga svedeš na svoj nivo. A taj nivo je obično tek nešto malo iznad nivoa mora.

U ovoj zemlji svako vjeruje da bi tuđi posao radio puno bolje i pri tome uglavnom svoj posao ne radi kako treba. Svako vjeruje da bi bio puno bolji predsjednik, puno bolji selektor ili puno veća zvijezda od onih postojećih. Samo kad bi neko konačno prepoznao njihovu genijalnost. Genijalnost bez pokrića, moram dodati.

Oni što neprekidno imaju primjedbi na političare od nivoa mjesne zajednice pa do predsjedništva države nisu spremni da se i sami okušaju i urade ono što misle da bi političari trebali uraditi. Takvi kritičari čak ni u svom kućnom savjetu ne žele preuzeti odgovornost. Takvi se nikada, ali baš nikada neće “izvagati” na izborima. Takvi čekaju da ih puk moli da preuzmu vlast. A čak ni tada ne bi istrčali na teren da pokuažu šta znaju.

Oni će zamjeriti Amelu Tuki što je tek šesti, sedmi ili osmi na svijetu zaboravljajući pri tome da oni sami vjerovatno nisu ni među prvih osamsto miliona. Takvi će zaboraviti Džeki sve one vrhunske poteze ako mu se samo desi da ima jedno loše veče.

Međutim, ponajviše me nervira kada čujem ili pročitam izjave umišljenih i samozvanih umjetnika, muzičara koji omalovažavaju sve one koji su postigli bilo kakav uspjeh. Takvi su “umjetnici” uvjereni kako bi sami mogu napisati i izvesti neuporedivo veće hitove samo kad bi htjeli. Ali, eto, oni se nikada ne bi prodali. Nedavno sam čitao komentar jednog takvog koji sa gađenjem gleda na svakoga koga i neko drugi sluša, osim mame i njenih prijateljica iz komšiluka kad joj dođu na kafu.

Predugo sam u ovom poslu i predugo sam u muzici i uz muziku da bi mi iko više mogao prodavati takvu priču. Da vam nešto čika Amir kaže. Dali bi oni sve samo kad bi mogli napraviti pjesmu koja bi se horski pjevala na koncertima na kojima se skupi nekoliko hiljada posjetilaca. Da budem vrlo jasan. Nije pitanje da li bi se oni prodali, jer jasno je da bi. Njihov problem je u tome što niko ne želi da ih kupi.

U klasičnom maniru priče o “kiselom grožđu” taj moj facebook prijatelj sa prezirom okreće glavu od onoga što mu je nedostižno. Shvatam ga ja. Lakše je obezvrijediti ono što je neko drugi postigao nego pokušati napraviti sam nešto što vrijedi. Naprosto nismo svi stvoreni za sve. I bilo bi dobro kada bismo jasno i realno procijenili svoje kapacitete i znali kako daleko možemo dobaciti. Iskreno, dragi “genijalci” bilo bi dobro i kada bi vas neko osim ogledala uvjeravao u vašu genijalnost. Onda biste se možda usudili istrčati na teren i možda čak i dokazali da možete bolje.