Džigara, metar, dva od rovova

Svaki put kad Damir Avdić (ili Graha, kako je poznatiji među poklonicima) objavi novi album ja naprosto moram da vam ga predstavim. A uvijek imm problem da iznova moram da vam objašnjavam ko je to Damir Avdić. Naprosto zato što on nije od onih imena za koja svi znaju, od onih likova koji stalno nešto poručuju sa ekrana, niti je omiljena pojava među muzičkim urednicima na radio stanicama.

Na njega ne možete slučajno nabasati. Neće vam se desiti, kao u pjesmi sa novog albuma, pjesmi “dijete” da slučajno čujete njegove pjesme pa da se upitate “šta je ovo ovako dobro”. Ili su vam njegove pjesme i poruke odavno dobre i više nego dobre ili uopšte ne znate za njegovo postojanje. I to se neće promijeniti ni sa ovim novim, aktuelnim albumom “Mianstream Horrror”. Sigurno je da neće opravdati naslov i postati iznenada mainstream. A opet je sve baš u skladu sa nazivom jer se junak ove priče i dalje užasava toga da bude mainstream.

U njegovom slučaju u pitanju su i albumi i pjesme koje teško možemo tretirati u onom klasičnom poimanju i albuma i pjesama. Istina je da ih možemo i pojedinačno slušati, ali pravu sliku o Damirovom opusu, pa ako hoćete i Damirovoj filozofiji dobijate tek kad sve to slušate u kontinuitetu. I onda shvatite da su njegovi albumi, od trenutka kad je rasformirao bend “Rupa u zidu” i krenuo samostalno, samo stranice njegovog ličnog dnevnika u kojem bilježi sve ono što ga muči i uznemiruje, pa i sve ono što ga raduje. Neki nepristrasni istraživač iz budućnosti na osnovu njegovih albuma mogao bi, sa dosta preciznosti, sklopiti sliku o našim vremenima i o tome kako su ona djelovala na Damirovu i moju, ali neke druge generacije.

U pjesmi “19” on objašnjava kako je rođen devetnaest godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sam rođen osamnaest godina nakon istog i niko ništa ne mora da mi objašnjava u vezi sa tom pjesmom. Sa neznatnim razlikama svi smo generacijski prošli manje – više istu priču. I ne mogu da se ne prepoznam u njoj. Nismo se svi, naravno jednako snašli u tim okolnostima i nismo postali isti ljudi. Ali Damir nije ni govorio u svojoj pjesmi o krajnjem odredištu naših putovanja nego o putovanju samom. Putovanju, koje na svu sreću još uvijek traje kada je Damir Avdić u pitanju. I ako je svaki album jedna nova postaja na tom putu ne možemo se oteti utisku da je svaka jasnija, preciznijia, pa ako hoćete i oporija od prethodne. Svaka je takva da ne dozvoljava odmor. Ne pušta vas da uđete u zonu komfora i uživate u uljuljkujućem zovu uvijek istih pjesama aktuelne muzičke produkcije. Tjera vas dalje jer, ako putujete sa Damirom, ni za vas kao ni za njega nema predaha.

Neko površan će, naravno, primjetiti kako su i njegove pjesme uvijek iste. Barem muzički. I debelo će pogriješiti. To što on “nabraja uz jedan iritantan akord” kako ga neki doživljavaju samo je utisak na onom prvom i najpovršnijem nivou. Takva muzička reduciranost samo pojačava snagu poruke njegovih stihova. Poruke koja iz duboko ličnih, pa i intimnih situacija izvlači univerzalne poruke. Zato pjesmu “2Pac” možete doživljavati kao simpatičnu, izbjegličku anegdotu. Ali je možete shvatiti i kao priču o isprepletenim sudbinama ove planete.

Ili se u pjesmi “Hasan” možete fokusirati na pitanje je li te večeri svirao Sinan ili Hasan. A možete pokušati razumjeti Damirovu filozofsku tezu da je “džigara, metar dva od rovova”. Onaj ko je spreman to da shvati odavno i sam to zna i Damir mu je to samo efektno artikulisao. A ko nije kapacitiran ni za shvatanje ni za prihvatanje te poruke vjerovatno će sutra preći taj metar, dva i u rovovima nastaviti slušati baš tu džigaru. I nikad, ali baš nikad neće imati strpljenja da sasluša Damira Avdića.

Isto, a ni nalik

Svojevremeno sam, pišući o jednom vrlo uspješnom muzičkom stvaraocu, ali i stvaraocu koga dobar dio javnosti baš nešto ne simpatiše, napisao sljedeće: “Kad o nekome svako ima mišljenje onda je taj neko već na toj poziciji da ga ničije mišljenje i ne zanima”. I namjerno nisam napisao na koga tom prilikom mislim jer sam vjerovao da to može da bude univerzalna poruka i da se može primjeniti i u drugim slučajevima i kada su drugi ljudi u pitanju. I pokazalo se kao tačno.

Prebirajući po društvenim mrežama naletim na objavu jednog mog prijatelja koji je za jednog našeg čuvenog muzičara napisao da mu niko ne može osporiti da je najveći na Balkanu (ili nešto slično, ne citiram) da bi neko to prokomentirao “jeste najveći, ali plagijator”. Komentar je napisao čovjek koji je odnekud načuo za njega da “lapa tuđe pjesme i pravi hitove”. Možda čak i zna koje su to sporne pjesme. Ali nešto drugo ne zna. Ne zna da pročita podatke o pjesmama objavljene uredno na omotima albuma. Po prirodi posla, a i bez toga radoznao kakav jesam, ja sam uvijek čitao te podatke. I zato znam ono što drugi ili ne znaju ili ne žele da znaju.

Sad dolazimo do trenutka kad moram da otkrijem identitet Osobe “A” iako nisam želio. Ali za potrebe dokazivanja svoje teze naprosto moram. Riječ je o Dini Merlinu. Šta mu se stavlja na teret, koje to pjesme? Gdje su “audio forenzičari” pronašli otiske prstiju lopova Dine? Uvijek se pominju pjesme “Paša moj solidni”, “Kad sve ovo bude juče”, “Ostaće istine dvije”, “Mjesečina”, “Kad si rekla da me voliš”, “Ne daj me nikome”, “Godinama”, “Sve je laž”, “Moj je život Švicarska” da pomenemo samo one najizrazitije primjere.

Godinama sam ja pokušavao meni bliskim ljudima dokazivati da nisu u pravu izvlačeći im album po album iz svoje fonoteke, ploču po ploču, disko po disk i pokazujući im da su na omotima kao autori muzike za neke od tih pjesama potpisani Luca Crabone, Prince, Michael Jackson, Westernhagen, Emerson Hart… Odlučili su da ne vjeruju svojim očima nego isključivo svojim predrasudama. Jedan moj bivši prijatelj, muzičar inače, kad je i pročitao to što piše ustrajao je u svom uvjerenju da su pjesme ukradene i da je podatak o autorstvu ispravljen na novim izdanjima, dok ga na prvobitnim izdanjima, ko biva, nije bilo. A čovjek dobro zna da ja dobijam, kupujem, kradem, nabavljam isključivo prva izdanja. Uzalud, što bi rekao jedan moj drugi prijatelj “ne razbijaj mi iluzije, razbit ću ti nos”.

Da li ima tuđih pjesama u Dininom repertoaru, a da nisu potpisane? Ima. Najizrazitiji primjer je pjesma “Mjesečina” za koju je, od tona do tona, uzeta pjesma “Where did i go wrong” grupe “UB 40”. Ne znam da li je to kasnije ispravljeno, ali sigurno je da je na prvom izdanju te ploče pisalo da je kompletan autor “Mjesečine” Edin Dervišhalidović. Ne tako drastična ali slična je situacija sa pjesmom “Godinama”. I to je to.

A posebna je priča kad mu kao plagijat kače pjesme koje su čuli negdje u izvedbi turskih ili bugarskih izvođača pa misle da ih je Dino od njih ukrao. Opet samo treba učiniti jednostavan napor i pročitati šta piše. I tako će svako zainteresovan otkriti da kod pjesama kao što su “Samo mene nimas” u izvedbi Anelie, “Aldirma” koju pjeva Ege i “Skitnik i grešnica” koju su otpjevali Milena i Nikolaj Slaveev piše da su to samo pjesme koje im je Dino dao ili prodao. Nekad ne treba samo slušati nego i čitati.

I onda se ja nešto pitam koliko smo zapravo principijelni ili većinom funkcionišemo po principu duplih standarda. Na primjer, koja je razlika između situacije u kojoj “Bombaj štampa” za pjesmu “Palim se na guranje” uzme muzičku matricu pjesme “Tumbling Dice” iz kataloga Jagger/Richards i uredno ih potpiše i toga kad Dino Merlin uzme “Farfalinu” Luce Carbonea i napravi “Paša moj solidni”. Pogotovo jer je i u jednom i u drugom slučaju autor muzike uredno potpisan. Ili kad “Štampa” snimi “Mali motorin” i potpiše Ljubu Kuntarića, a Dino od “They Don’t Care About Us” napravi “Kad sve ovo bude juče” i potpiše Michael Jacksona. Ja ne vidim razlog za drugačiji tretman jednih i drugih. Ne vidim razlog, ali vidim razliku. I jedino mogu da je objasnim poslovično bosanskom spremnošću da nekome ko nam je simpatičan oprostimo sve, a da nekome ko nam je antipatičan ne praštamo ništa. Pa čak ni ono za šta objektivno nije kriv. A da se ne lažemo u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu za Đuru imaju puno više simpatija nego za Dinu.

Možda se ipak u ovoj priči treba vratiti narodnoj mudrosti pa se prisjetiti onoga da nije važno šta ti ko kaže nego ko ti to isto kaže. A priču o Dini plagijatoru šire uglavnom neostvareni muzičari koji mu ne mogu oprostiti uspjeh. Oni bi mogli tako kako on radi napraviti puno bolje i uspješnije pjesme. Samo kad bi htjeli. Tako barem oni tvrde. Samo što ih ne prave. I ne pune stadione. I ne dešava im se da ih na turneji ukupno vidi preko milion ljudi. I šta im onda ostaje nego da sve to okrakterišu kao “kiselo grožđe”. Ne bi se oni nikad prodali, jer, zaboga oni su umjetnici. Kako da ne?

Ali takvi, uprkos svojoj zlobi barem imaju nekog pojma o muzici. Šta napisati o onima koji su se muzike dotakli samo kao površni konzumenti, ali zato su uvjereni da sve o svakome znaju i imaju pravo da lopovom proglase svakoga čiju pjesmu prepoznaju u nekoj drugoj? Možda bi neko trebao da im objasni šta je to obrada ili cover. A da se bave bilo kakvim kreativnim radom morali bi znati da je nekada vrlo teško pobjeći od uticaja. Neka melodija, neka fraza, neka rečenica uvuče ti se u glavu i više ne znaš jesi li je negdje čuo ili si je sam smislio. I meni se to desilo. Godinama sam bio uvjeren da je moja umotvorina izjava kako je “skromnost vrlina onih koji nemaju druge vrline”, a onda sam saznao da je to Lincolnova izjava. Što ne znači da je i on nije negdje pokupio.

I na kraju za sve one zgrožene nad muzičkim “posudbama” da ih podsjetim da je jednom George Harrisonu na sudu dokazan plagijat u slučaju pjesme “My Sweet Lord”, a da su “The Rolling Stones” jedva izbjegli sličnu sudbinu jer su se vansudski dogovorili oko pjesme “Anybody Seen My Baby”. I da citiram onoga koga sam pomenuo na početku priče kad je rekao “ja nisam stvaralac, ja sam kompozitor. Samo Bog stvara nešto iz ničega, a ja sklapam od onoga što već postoji”. I sve vam ja ovo napisao, a nisam morao. Mogao sam naprosto mom prijatelju napisati “Zaime, potpuno si u pravu”.

Proljeće na moje rame slijeće

Mislim da sam malo koje proljeće čekao s tolikim nestrpljenjem kao ovo. Bila je to svojevrsna utrka sa vremenom. Da ne bude kao u onoj pjesmi kad kaže “zelenoga ja vidjeti neću”. Ugledao ja zeleno lišće i dočekao proljeće. Barem kalendarski. I ako već pominjemo pjesme ovaj put je bilo “proljeće na moje rame slijeće”. Naravno “Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim” je prva pjesma koja vam pada na pamet kad se pomene proljeće. Ali nije jedina. Samo nabrajanje svih pjesama u kojima se pominje proljeće potrajalo bi nekoliko dama pa ću se ja osvrnuti samo na neke od njih.

Recimo,malo je poznato da je Ismeta Dervoz, po odlasku iz “Ambasadora” snimila pjesmu “Proljetni valcer”. Zagrebački “Animatori” su početkom devedesetih imali pjesmu “Proljeće je zakucalo na vrata pored nas”. Zatim čuvena “Azrina” koja kaže da je proljeće “čak i 13-og u decembru”. Možda su najupečatljivije Bajagina “Buđenje ranog proleća”, “Proleće” grupe “Galija” i “Nekako s proljeća” dueta Kemal Monteno i “Crvena jabuka”. I sve tri su objavljene 1991.godine. Dražen Žerić je sa Narcisom Vučinom opet otpjevao pjesmu “Proljeće” 2013.godine. Grupa “Hari Mata Hari” je 2004.godine na albumu “Zakon jačega” objavila pjesmu “Proljeće je”, a “Plavi orekstar” 1989.godine na trećem albumu pjesmu “Proljeće”. I makedonska grupa “Leb i sol” imala je na albumu iz 1989.godine pjesmu “Sumorno proleće”. Kiki Lesendrić i njegovi “Piloti” su pjevali “Šta da radi proleće sa njom?”.

“Bijele strijele” su još 1963.godine na zagrebačkom festivalu izvodili pjesmu “Ti si moje proljeće”. Iz tog vremena svoju “proljetnu” pjesmu ima i “Duo sa Kvarnera”. Zafir Hadžimanov ima pjesmu “Proleće je svanulo”, a njegova najpoznatija pjesma je “Bio je maj”. “Buldožer” je, dvadeset godina kasnije imao pjesmu “Proljeće” na albumu “Nevino srce”. U nekom mom užem izboru pjesama o proljeću uvijek će se naći i grupa “Kongres” sa pjesmom “Proljeće i ostala godišnja doba”. Ibrica Jusić je 1992.godine u vrijeme bombardovanja Dubrovnika snimio pjesmu “Dubrovačka proljeća”. Iste godine je i Vlado Kalember objavio pjesmu “Od proljeća do proljeća”.

Sigurno jedna od najpoznatijih pjesama o proljeću je “Proljeće bez tebe” koju je otpjevala Ksenija Erker, a napisao Arsen Dedić. Arsen je kasnije i sam otpjevao tu pjesmu kao i Zoran Predin. Arsen je imao u svojoj karijeri i pjesmu “Pozdrav proljeću”. Njegova životna saputnica Gabi Novak snimila je pjesmu “U proljetno veče”. Uz nju svakako ide i Lola Novaković sa pjesmom “Proleće budiš u meni”. Takođe i Slavko Perović sa pjesmom “Proleće će doći”, a i Ljiljana Petrović sa pjesmom “Neka to ne bude u proleće”. Ovoj grupi izvođača pripadaju još i Stjepan Jimmy Stanić, Vice Vukov, Bisera Veletanlić i Radojka Šverko.

Tu je i zagrebački “Drugi način” sa pjesmom “Obećaj mi proljeće”. Jednu od najljepših pjesama o ovom godišnjem dobu ponudila je 1978.godine Tereza Kesovija pod nazivom “Sva su moja proljeća u meni”. Mišo Kovač, opet ima pjesmu “Proljeće je, meni nije”.

Od ovih novijih grupa “Detour” je 2006 na albumu “Detour” snimila pjesmu “Proljeće i ja”. Kike i Rebeka Kuršlus Band ne samo da su imali pjesmu “Proljeće” nego im se čitav album zvao “Proljeće”. I pjesmu i album pod tim nazivom imala je i grupa “S.A.R.S.”. Grupa “Divan” je ponudila jednu od najljepših pjesama na ovu temu, pjesmu “Sevdah proljetni”. Jasna Gospić je 2017.godine snimila u duetu sa Goranom Karanom pjesmu “Sad je proljeće”. Još jedan duet u pjesmi “Proljeće bez ljubavi” otpjevali su Rizzo Ruža i Hanka Paldum.

Pjesme o proljeću imaju i “Autopark”, Bajone, “Berekini”, Maya Berović, “Boa”, Tony Cetinski, Vinko Coce, “Crveno crno”, Zlatan Ćehić, Daniel Popović, “Deca loših muzičara”, “Direktori”, “Divas”, “Drum’n’zez”, Aleksandar Dujin, “Dža ili bu”, “En face”, “Funky House Band”, “Gazde”, Gego i Picigin band, “Gospodin Pinokio”, “Gustaffi”, Damir Halilić Hal, “Halka”, Hrvoje Hegedušić, “Heidi šeće psa”, “Invazija”, “Kabare”, Karolina Gočeva, Goran Kovačević, “K 15”, “Krug”, “Legende”, Amir Kazić Leo, Leontina, “Magazin”, neven Đokić, “Metak za zlikovca”, Ivan Mikulić, Mirjam, “Nemoguće vruće”, Luka Nižetić (sa čak dvije pjesme), “Okus meda”, “Osvajači”, Zlatko Pejaković, Jurica Popović, “Putokazi”, “Replica”, “Samson”, Sandi Cenov, Massimo Savić, “Grupa 777”, Nešad Selman, “Tutti Frutti Band”, Neda Ukraden (sa takođe dvije pjesme), “U škripcu”, Zdravko Valentin, Siniša Vuco, Jasna Zlokić i “Zebra”

Pa ima i čitav paket aprilskih pjesama kao što su Čolina “April u Beogradu”, “April me šalje do tebe” grupe “Ritam srca” ili kad Balašević pjesmu “Bela lađa” počne stihovima “u aprilu sav se Sombor zašareni”. I Bebek ima pjesmu “Kao april na istoku”. Čolić je takođe imao pjesmu “Majsko sunce”, kao i pjesmu “Zaboravi sva proleća”.

“Splet” čudnih okolnosti

Dugo sam vagao da li da se uopšte osvrćem na novi rad Branimira Štulića, dvostruki album “Splet” objavljen početkom 2022.godine. Zašto sam vagao? Zato što je taj album nekako na granici da bude shvaćen i prihvaćen kao album. Daleko je to i dalje od onih njegovih “pravih” albuma, što sa “Azrom” što samostalno. Ali opet je bolje urađen i isproduciran nego što je bio slučaj sa radovima koje je objavljivao u posljednjih nekoliko godina, radovima koji nisu kvalitetom dobacivali ni do solidnog demo snimka.

“Splet” je barem dobacio do tog nivoa prosječnog demo snimka, a nije više na onom neprihvatljivom nivou prethodnih par stotina pjesama koje je Johnny služeći se pseudonimom Petrović Petar naprosto nabacivao na internet, a pravio ih je onako kako su se nekad klinci sa gitarama snimali uz kasetofon.

A taj splet pjesama na “Spletu” je još po nečemu zanimljiv. Dok se u prethodnim godinama Johnny zabavljao snimajući tuđe pjesme tako uz gitaru, sada je ovo ipak posve autorski rad. Neki su čak povjerovali da se radi o novim pjesmama ili barem o većinski novim pjesmama. I to su i napisali. A nije to baš tako. Samo su pjesme na “Spletu” manje poznate pjesme iz njegovog repertoara uz par sasvim novih. Ali svega par, a ne kao što su “poznavaoci” već napisali da su većinom nove pjesme.

Uvodni instrumental “Globus” jeste, na primjer, posve nov, kao i “Zaprška”, te “Right Now” i “Pouka”. Već naredna “Bide My Time” objavljena je 1995.godine na manje poznatom dvostrukom albumu “Anali”. Sa tog albuma je i “Od prije znadeš za poljupce moje” I sa posljednjeg pravog albuma “Blase” nalazi se tu pjesma koja je mogla nekoga navesti na pomisao da je nove. To je pjesme “Zlato moje mamino”. Sa tih ratnih i poratnih albuma izabrao je za ovo izdanje i pjesme “Sevdah šatl”, “Fantazija”, “Navike” i “Laku noć”. Instrumental “Kako si” uzet je sa besmislenog i loše urađenog albuma “Gozba” iz 2013.godine. Slijedi “Poziv na ples”, hit sa početka osamdesetih, a pjesme “I to se događa ponekad” i “Doviđenja na vlaškom drumu” su sa singlova iz druge polovine osamdesetih. Sa singl ploče iz 1982.godine uzeta je i pjesma “Gluperde lutaju daleko”. Ima tu još poznatih “Azrinih” pjesama kao što su “Obrati pažnju na posljednju stvar” sa prvog albuma. Sa drugog albuma “Sunčana strana ulice” izdvojeno je ponajviše pjesama i to “Između nas”, “Ne reci mi dvaput”, “Nemoj po glavi druže plavi”, “Gospodar samoće”, “Sunčana strana ulice” i “Karta za sreću”. A sa Štulićevog prvog solo albuma “Balkanska rapsodija” uzeta je pjesma “Rekvijem”, dok je sa sljedećeg izabrao pjesmu “Melankolija”.

Album zatvara opet jedna nova pjesma, ukupno peta nova pjesma na albumu, pjesma “Dunjo bre”. I tako se zaokruži priča o 28 pjesama na ovom albumu, 28 pjesama od kojih smo većinu već čuli. Ali i među tim koje smo već čuli ima ih nekoliko koje uvijek mogu slušati. Problem je jedino u tome što ih je puno ljepše čuti sa nekih ranijih albuma. Problem? Jesam li rekao problem? Nije to problem, to je sreća.

Beovizija u zdravom tijelu

Nisam u posljednje vrijeme baš nešto zainteresovan za ove regionalne izbore pjesama koje će putovati u Torino na Eurosong. Nekako mi je posljednjih godina bilo sve na isti kalup i sve sa godinom ili dvije zakašnjenja. Evo i na “Beoviziji” ona grupa “Gift” pokušala je kopirati prošlogodišnje pobjednike. Barem izgledom i ponašanjem na sceni.

Međutim, da se nešto mijenja primjetio sam već na izboru hrvatskog predstavnika. Zdušno sam navijao da Mia Dimšić pobijedi i to se na kraju i desilo. Ta pobjeda me obradovala ne samo zato što se pokazalo da znam procijeniti pravu pjesmu nego, još i više, jer ta pjesma razbija koncept Eurosonga samog. Sve ono što mi se nije dopadalo na ovoj manifestaciji uspješno je rastureno ovom pjesmom. To je naprosto sabotaža u samom srcu Eurosonga. Bez imalo glamura i pratećih efekata, djevojka sa gitarom ponudila svoju prekrasnu pjesmu. i pobijedila. Kako bi trebalo, odnosno kako bi uvijek i moralo biti.

A cijela priča o promjeni pristupa koji susjedi imaju prema “Pjesmi Eurovizije” zaokružena je izborom srbijanskog predstavnika. Odnosno i ovde je izabrana predstavnica. Dama pod umjetničkim imenom Konstrakta izvela je u finalu “Beovizije” i to kao posljednja, posve netipičnu, neobičnu i neodoljivu pjesmu “In Corpore Sano”. Izvela je, oborila nas s nogu i nije ništa očekivala.

Zapravo, vjerovatno je očekivala šok i zgražanje. Očekivala je da je podmetnula kreativnu bombu usred jedne učmale forme. I pretpostavljam da je mislila kako će malo ko prepoznati kreativni potencijal te pjesme. Od žirija je, hajde de mogla i očekivati nekakvu podršku. Ali kada je publika u pitanju vjerujem da je ona očekivala, a ja sam bio ubijeđen da će se potpuno drugačije opredijeliti.

A onda joj je ta bomba eksplodirala u lice. Ne samo da joj je žiri dao prvo mjesto nego je dominantna bila i zahvaljujući glasovima publike. I nije glumila iznenađenje. Bila je potpuno iznenađena. Ona koja je tu došla da šokira sama je ostala šokirana vlastitom pobjedom. Iako je u “boli me briga” maniru naglasila da joj je prioritet njena stambena zajednica ipak će morati u maju u Torinu da predstavlja malo širu zajednicu. Otprilike cijelu Srbiju. Drugo je pitanje da li će evropska publika i sama prepoznati tu svježu krv upumpanu u staru eurovizijsku damu. prošle godine su prepoznali, a ko zna da li se takav ispad može desiti dvije godine za redom.

Sve one priče o favoritima, o namještaljkama pale su u vodu. Glavni favoriti bili su Sara Jo, Zorja i Aca Lukas. Konstraktu na kladionicama niko nije ni pominjao. Doduše, na kraju su Sara Jo i Zorja zauzele drugo i treće mjesto, a Lukas ne bi dobio ni boda od žirija da mu ne bi Nede Ukraden. Nede Ukraden, koja je, usput rečeno, jedina bodovno uskratila Konstraktu. Očekivano. Ne bi Neda ni mrtva glasala za takvu pjesmu.

što se Ace Lukasa tiče on je danima pred takmičenje prosipao huju, prijetio, prozivao, a sve u bezuspješnom nastojanju da sebi obezbijedi alibi za eventualni neuspjeh. ja sam očekivao ipak da će ga publika masovnije podržati,ali on je bio tek četvrti po glasovima publike. Publike koja više nije onako naivna i podložna šund uticajima kako bi neki da je prikažu.

I tako ću u Torinu ponovo sa zanimanjem gledati “Eurosong”. Zbog dvije dame sa mojih ramena. Na lijevom Mia Dimšić, a na desnom Konstrakta i lomiti se “kojem carstvu da se privolim”. Ako već moram birati onda bih ipak rekao Konstrakta. Zato što je to revolucionarna pjesma, zaraznog ritma, vrhunske produkcije i sa tekstom koji je mene podsjetio na najbolje dane “Šarlo akrobate” ili čak “Buldožera”, ako ćemo malo dublje u prošlost.

Ili što bi rekla sama pjesma “u zdravom tijelu”. Ili što bih ja rekao “u zdravoj pjesmi i Beovizija drugačije izgleda”.

Sve “Dugmetove” singl ploče na jednom mjestu

Kako je rock’n’roll ušao u zrele godine svako malo se neko sjeti da obnovi neko izdanje od prije 20, 40, pa čak i 50 godina. Tako je, prije nekoliko sedmica, “Croatia records” objavila reizdanje dva albuma objavljena 1982.godine, dva albuma na kojima su se našle sve pjesme sa singl ploča koje je objavilo “Bijelo dugme”. Po ugledu na one dvije čuvene kompilacije sastava “The Beatles” jedan album je bio crveni, a drugi plavi. U slučaju “Dugmeta”, doduše, malo svjetliji nego kod benda sa kojim su ih stalno upoređivali, ali to su već finese.

Kao što je finesa i to što je 1982.godine datum izdavanja ovih albuma bio negdje u oktobru, a ove godine to se desilo već početkom godine. Sve ostalo je na svom mjestu. Sjećam se kad sam prvi put nabavio te dvije ploče nisam uopte razmišljao da je “Jugoton” to objavio zato što se po prvi put desilo da “Bijelo dugme” nije imalo u jednoj godini ni studijski ni koncertni album. I trebalo je nekako popuniti tu prazninu. A postoje i ozbiljne tvrdnje da je na taj način grupa htjela da se oporavi od finansijskog udara koji su doživjeli kada su kažnjeni zbog pokušaja ilegalnog uvoza opreme.

Ne znam baš koliko su pouzdane te priče, ali znam da su meni ti albumi pomogli da kompletiram priču o “Dugmetu”, a ni danas nije drugačije. U to vrijeme ja sam imao njihove sve do tada objavljene albume, ali nešto je nedostajalo. Bilo je rupa u toj diskografiji naprosto jer su na singlovima objavljivali i pjesme koje se nikad nisu našle na albumima.

Prvi album je obuhvatio singlove objavljenje u periodu od 1974 – 1975.godine, a drugi od 1976.godine do 1980. godine nakon čega su objavili još svega dva singla. I to naprosto stoga jer je format singla počeo gubiti na značaju. I na obje ove ploče nalaze se pjesme koje su po mnogo čemu rariteti. Prvi album otvaraju dvije pjesme sa prvog singla, “Top” i “Ove ću noći naći blues”. Činjenica je da se ove pjesme ne nalaze ni na jednom studijskom albumu, ali je “Top” već prije ovih albuma objavljen na kompilaciji “Iz sve snage”, a kasnije i na koncertnom albumu “Mramor, kamen i željezo” iz 1987.godine, te na kompilaciji “Rock’n’roll” iz 1994.godine. Pjesma “Ove ću noći naći blues” našla se u koncertnoj verziji na albumu sa “Boom festivala”.

Već pjesme sa narednog singla “Glavni junak jedne knjige” i “Bila mama Kukunka, bio tata Taranta” mogu se naći samo na ova sada obnovljena dva albuma i, naravno, na tom singlu iz 1974.godine. Zato su pjesme sa trećeg singla “Da sam pekar” i “Selma” doživjele mnoštvo reizdanja što na studijskim albumima, što na kompilacijama, što na koncertnim albumima.

Tokom rada na prvom albumu nisu sve snimljene pjesme mogle ući na format long play ploče pa je pjesma koja je izbačena sa tog albuma, pjesma “Da mi je znati koji joj je vrag” uvrštena na naredni singl koji je izašao početkom 1975.godine. Sa B strane tog singla našla se pjesma sa prvog albuma, balada “Bluz za moju bivšu dragu”. Na prvom dijelu tih albuma “Singl ploče” našao se još jedan singl iz proljeća 1975.godine i to sa pjesmom bez koje se kasnije nije mogla zamisliti nijedna njihova kompilacija niti koncert. U pitanju je pjesma “Ima neka tajna veza” dok je sa B strane bila “I kad prođe sve pjevat ću i tad” i nje su se u “Dugmetu” sjetili kada su išli na turneju 1981.godine i izvodili je dobro prearanžiranu. Takva se pojavila i na koncertnom albumu “5. april 1981.godine”. Posljednje dvije pjesme sa prve ploče su pjesme koje su se našle na studijskim albumima. “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više” je najavljivala drugi album, a “Sve ću da ti dam samo da zaigram” je podsjećala na prvi.

Po istom obrascu je urađen i naredni singl sa pjesmama “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” i “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”. Međutim, na toj drugoj ploči našao se i jedan pravi raritet. Singl sa pjesmama “Milovan” i “Goodbye Ameriko” koje su snimili 1976.godine tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama i objavili ih kao Željko Bebek i Bijelo dugme. Zatim imamo pjesme koje lako nalazimo na studijskim albumima “Eto, baš hoću!”, “Došao sam da ti kažem da odlazim” i “Bitanga i princeza”. Sa B strane “Bitange i princeze” ipak imamo nešto što nigdje drugo ne možemo naći. U pitanju je koncertna verzija pjesme “Dede bona sjeti se, de tako ti svega”. Prvobitno je ta pjesma trebala da se pojavi na albumu “Koncert kod hajdučke česme”, ali nije uvrštena iz ko zna kojeg razloga. Tu pjesmu je producirao Zoran Redžić dok je Bregović bio na odsluženju vojnog roka.

Tokom 1979.godine objavljen je i singl sa muzikom iz filma “Lične stvari”. I dok pjesmu “Pristao sam biću sve što hoće” znaju i oni koji su tek površno čuli za “Bijelo dugme”, pjesmu sa B strane možete naći samo na tom singlu i ovoj kompilaciji. U pitanju je pjesma “Šta je tu je”. Tu drugu ploču zatvaraju pjesme sa singla objavljenog krajem 1980.godine kao najava albuma “Doživjeti stotu”. Po oprobanom principu – nešto staro, nešto novo, na tom singlu su se našle pjesme “Čudesno jutro u krevetu gospođe Petrović” i “Na zadnjem sjedištu moga auta”.

Prava je šteta što nije na tim kompilacijama bilo mjesta za jedini singl koji je snimio Ipe Ivandić sa “Bijelim dugmetom”, a pogotovo za singl iz 1981.godine na kojem su objavljene “Doživjeti stotu” i pjesma “Playing the Part” koja je zapravo engleska verzija pjesme “Šta bi dao da si na mom mjestu”. To je tek raritet. One su objavljene kao dio box seta iz 2014.godine, ali sigurno je da je za njih bilo mjesta i na ovom obnovljenom izdanju.

U svakom slučaju, ako ste fan “Bijelog dugmeta” i ako ste iz bilo kojeg razloga, propustili da nabavite njihove singlice ovo je sasvim pristojna zamjena.

Lennon iz našeg sokaka

Bilo je proljeće 1986.godine i ja sam već nekoliko mjeseci za “Oslobođenje” pisao o popularnoj muzici. Dobijem tada zadatak i priliku da uradim razgovor sa članovima novosadskog sastava “Laboratorija zvuka braće Vranešević”. Nimalo mi nije bio mrzak taj zadatak. Već su me “kupili” sa svoja prva dva albuma “Telo” i “Duboko u tebi”. U to vrijeme oni su istovremeno i pripadali novom talasu i bili su drugačiji od svega što je taj talas naplavio na naše muzičke obale.

U trenutku našeg susreta promovirali su svoj treći album “Nevinost” i našao sam se sa skoro cijelim bendom u njihovoj hotelskoj sobi u Holiday Innu. I kao rijetko kada više su mi se dopali ljudi koji stoje iza tih pjesama nego same pjesme. Iskreno da vam kažem nije to baš česta pojava pogotovo ako su u pitanju dobre pjesme. A njihove jesu.

Sjećam se da je Bata Vranešević uglavnom pričao i poprilično opustio atmosferu. On je bio ono istaknuto lice benda, ali mi je ubrzo postalo jasno da je Peđa ona siva eminencija te priče. Odnosno da su njih dvojica zajedno najbolje funkcionirali. Peđa je, recimo to pojednostavljeno, bio ideolog i ključni kreator onoga što su radili. Sa druge strane je Bata te pjesme učinio prijemčivijim za publiku. Odnosno, ako ćemo povlačiti pomalo neprimjerena i površna poređenja Peđa je u toj priči bio nešto kao John Lennon, a Bata McCartney.

Moram vam priznati da su me “navukli” na tu svoju ploču još i prije nego sam je čuo. Sa takvim su oduševljenjem pričali o njoj. A kada sam je ubrzo i čuo morao sam da se složim s njima. Bila je to prva ploča, a čini mi se i jedina kojoj je ona rupa na sredini bila zatvorena papirnom naljepnicom. U skladu sa nazivom “Nevinost”. I ukoliko ste željeli da je stavite na gramofon morali ste da probijete tu opnu i “oduzmete joj nevinost”. Dobro, nije baš tako bilo. Jeste to bila njihova prvobitna namjera, ali nisu se uspjeli dogovoriti sa “Jugotonom” pa je nekoliko takvih naljepnica dolazilo uz ploču i mogli ste nekoliko puta ponoviti cijeli proces, ako ste baš htjeli. Bila je to himenoplastika u povojima.

Nahvalim ja tu ploču u svom tekstu i nakon nekoliko dana sretne me jedan moj drug u “Skenderiji” i pita me je li ploča zaista tako dobra kako sam ja napisao. Kao što sam ja povjerovao članovima “Laboratorije” tako je i on povjerovao meni. U to vrijeme smo bili članovi istog književnog kluba, a danas je on ugledni univerzitetski profesor. Ne znam da li je nabavio “Nevinost”, ali znam da sam mu naredne godine poklonio novi album njegovog omiljenog Springsteena. Ali ostavimo tu priču za neki drugi put.

Međutim, priča o mojoj vezi sa Vraneševićima se nastavila tokom 1986.godine. U to vrijeme je Dina Vranešević, Batina životna saputnica, radila kao urednik na Televiziji Novi Sad, a na tu televiziju je, po republičkom ključu, došao red da radi novogodišnji program. I Dina osmisli jedan dio tog programa kao retrospektivu onog najboljeg u popularnoj muzici te godine. Pozove najuglednija imena rock kritike u tadašnjoj Jugoslaviji, a usput i mene kao jedinog predstavnika Bosne i Hercegovine. Mlad i uobražen kakav sam tada bio razmišljao sam poput lika iz “Lepote poroka” kad kaže: “đe bi vam kraj bio da ste me ranije izabrali”.

Ne znam gdje bi njima bio kraj, ali mojoj sreći nije bilo kraja što sam imao priliku da upoznam ljude koji su svojim tekstovima mene nagovarali da nabavim neke ploče, a druge da izbjegavam. Tada, i mislim nikad više, na jednom mjestu su se sreli Peca Popović, Petar Janjatović, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Dragan Kremer, a sa Dušanom Vesićem sam dijelo hotelsku sobu.

Taj boravak u Novom Sadu mi je ostao u najljepšem mogućem sjećanju. Bio sam ta tri dana čest gost u domu Vraneševićevih. I tu sam zapravo na pravi način otkrio Peđu. Otkrio ga kao čovjeka čije su ideje bile drugačije od svega što sam mogao tada čuti i vidjeti na domaćoj sceni. A mnoge od tih ideja su bile i prilično nepodobne za tadašnje cenzore. A opet je u svemu bilo beskrajno mnogo humora, pa čak i lascivnosti koja mi nije nimalo smetala. Naprotiv.

Mladen Bata Vranešević je otišao u vječnost 2006.godine i za njegovu smrt sam, na moju sramotu, saznao sa dosta zakašnjenja. A onda šesnaest godina kasnije iznenada ode i Peđa. I zatvore knjigu o jednom bendu koji će mnogi upamtiti po “skakavcu koji uđe u rukavac” i “Jeli koja ima lepo telo”. Po Petru Čeliku i Vilmošu kauboju čija je silueta nekog paranoika podsjetila na Titovu siluetu za još jednu aferu u domaćem rock’n’rollu. Neki će se sjetiti da su oni prvi opjevali u jednoj pjesmi ni manje ni više nego vibrator. A ja vam neću otkriti koja je pjesma u pitanju.

Ja ću ih se sjećati po privatnim opaskama koje su bile prežestoke za pjesme čak i za njihove standarde. I ako nisam imao priliku da upoznam Lennona upoznao sam Peđu Vraneševića. A čini mi se da nije tu bilo prevelike razlike.

Smrt “mekog teroriste”

Nekada se čovjek nađe pred priličnim problemom kad treba da definiše nekoga na osnovu onoga čime se taj neko bavi. Pogotovo ako je u pitanju neko ko je višestruko talentovan. A kad taj neko umre onda stvarno ne znaš šta bi napisao ko je taj. E, meni se to desilo kada sam čuo da je preminuo Marko Brecelj. Je li Marko Becelj rock muzičar? Je li pjesnik? Je li konceptualni umjetnik? Je li filozof? Iskreno, najskloniji sam tome da ga procjenjujem kao filozofa. I to onog filozofa diogenskog tipa. Dobro, nije baš živio u buretu, ali nije bio ni daleko od toga.

Nije daleko od toga zato što su mu ideje i principi uvijek bili važniji od uspjeha. On je iza sebe imao vrlo uspješan i nagrađen album “Cocktail” objavljen pod vlastitim imenom u trenutku kada se udružio sa grupom “Sedam svetlobnih let” da bi formirali “Buldožer”. A kada je isti taj “Buldožer” postao vrlo uspješan sastav on ih je napustio. Zašto? Ne zato što su muzički razmišljali drugačije. On je naprosto jedini bio u tom sastavu koji je bio “alergičan” na sve one vrlo primamljive nuspojave statusa rock zvijezde. On to nije želio, a ostatak benda je to jedva čekao i, pokazalo se, upravo zbog toga su i uzeli gitare. I razlaz je bio neminovan.

Sa njim je “Buldožer” bio najsubverzivniji mogući pripadnik rock scene. Oni su u domaćim okvirima bili ono što su Frank Zappa ili Captain Beefheart bili na svjetskoj rock sceni. Svako malo bi nešto na njihovim albumima, u tekstovima ili na omotima i nastupima bilo sporno. Uglavnom su im ovo ili ono zabranjivali, a gotovi albumi su čekali po godinu ili dvije sve dok ne sazri vrijeme da se mogu neometano objaviti. Ili ne baš neometano nego uz izmijenjenu pokoju riječ u tekstu ili skinutu spornu fotografiju na omotu.

I danas kada pogledate diskografiju “Buldožera” sve ono najbolje uradili su upravo tokom vremena kada je sa njima djelovao i predvodio ih Marko Brecelj. Bio je legitimni član sastava na prva dva albuma, a ne zaboravite da je njihova prva ploča “Pljuni istini i oči” bila certifikat ozbiljnosti svakog ambicioznog diskografa. Čak i treći album “Izlog jeftinih slatkiša” je pripremljen dvije godine prije nego je objavljen i pod značajnim Breceljovim uticajem. Između drugog i trećeg albuma “uletio” je mini album sa muzikom iz filma “Živi bili pa vidjeli” za koji su dobili “zlatnu arenu” u Puli 1979.godine. I to u konkurenciji sa “Bijelim dugmetom” i pjesmom “Pristao sam biću sve što hoće”.

I prije i nakon “Buldožera” on je bio nevjerovatno značajna osoba na sceni. I to ne samo na rock ili samo na muzičkoj sceni. Ne, on je bio nevjerovatno značajna osoba na umjetničkoj, pa i društvenoj sceni. Nikada nije odustao od namjere da mijenja svijet u kojem živi. Nikada nije odustao od umjetničkog koncepta koji je iznad svega bio društveno angažovan. Nekada je taj angažman išao do same ivice razumjevanja i javnosti i institucija. U svom rodnom Sarajevu je prije trinaest godina i uhapšen zbog jedne umjetničke instalacije ispred Vječne vatre. I u čitavoj toj priči taj njegov rock izraz je bio samo povremeno i privremeno zastupljen. Iako je nominalno imao pet – šest albuma iza sebe, samo su dva zapravo rock albumi u barem relativno klasičnom smislu. To su albumi “Cocktail” iz 1974.godine i “Svinjam dijamante” iz 1985.godine.

Marka Brecelja sam sreo u Sarajevu u drugoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Trebao je to bio samo intervju, a dočekali smo jutro za kafanskim stolom. I pričali o svemu i svačemu. I tada sam definitivno shvatio da preko puta sebe imam jednog autentičnog filozofa. Naravno da mu nisam mogao ni približno parirati sa svojim nedozrelim znanjem i bez iskustva. Ali sam osjećao beskrajni ponos zbog same činjenice da sam dobio priliku da meni pokloni svoje ideje.

Ne mogu čak ni reći da je on čovjek koji je pokazao kako se izlazi iz vlastite “zone komfora”. On naprosto nikada nije ni bio u tome što se zove “zona komfora”. Sam je sebe najbolje definirao kao “mekog teroristu”. I dobro se definirao. On je bio onaj poslovični “kamenčić u cipeli” svake vlasti. I trn u oku svake te vlasti. I one do devedesetih i one nakon devedesetih. I ne znam zaista ko će nastaviti putem “mekog terorizma”. Strah me da ćemo u budućnosti imati samo one meke sa jedne i samo teroriste sa druge strane. I da će i jedni i drugi pokušati da unište sve ono ljudsko u nama i oko nas. A neće više biti Brecelja da im se nasmije u lice i da ih svojom umjetnošću razobliči.

Triput sam vidio “Azru”

Prije nekoliko dana sasvim neočekivano javio mi se Boris Leiner. Za rijetke i neupućene da podsjetim da je on bubnjar one originalne i najpoznatije postave “Azre”. Kasnije je radio i sa “Vješticama” i sa sastavom “Šo!Mazgoon” , ali ja ću ga uvijek upamtiti kao člana te čuvene i neponovljive trojke predvođene Branimirom Štulićem. Napiše meni Boris kako piše knjigu o “Azri” i kako bi volio da fanovi za potrebe te knjige napišu nešto o svom doživljaju “Azre” kako bi to stavio u knjigu. I da vam kažem, koliko god ja profesionalno pisao o muzici, kada je “Azra” u pitanju ja sam tu prije svega fan, a tek onda, eventualno i novinar.

“Azra” je bila ljubav moje mladosti i nikad ta ljubav nije okončana. I mislim da ni neće. Kada su se pojavili to je u mom životu bio “kopernikanski obrat”. Oni su progovorili o stvarima o kojima niko prije njih nije ni govorio ni pjevao. Imao sam skoro pa sedamnaest godina kada sam kupio njihov prvi album. Dobro se sjećam da sam ga kupio zajedno sa drugim albumom “Prljavog kazališta”. I u skladu sa porodičnom tradicijom jedan od tih albuma poklonio sam mlađem bratu. I dao mu priliku da izabere koji će. Srećom, opredijelio se za “Kazalište”. Ne kažem ja da su oni loš bend , ali u konkurenciji sa “Azrom” ja nikad ne bih imao dileme.

I kako sam u to vrijeme živio u dubokoj bosanskoj provinciji nisam imao baš prilike da ih vidim. Ali godinu dana kasnije, bio je avgust 1981.godine, odem ja na radnu akciju u Titograd. Ispostavilo se da je lik koji je radio na razglasu u brigadirskom naselju imao sličan muzički ukus kao i ja. I kako je “Azra” par mjeseci prije toga objavila drugi i dvostruki album “Sunčana strana ulice” pjesme sa tog albuma su bile sveprisutne tokom tog mjeseca. A bila je tu i jedna brigada iz Podravine i od njih smo naučili značenje tih lokalizama u “Azrinim” pjesmama.

I da malo pojasnim običaje iz tog vremena. Na radnim akcijama su u to vrijeme svirale najveće jugoslovenske zvijezde. Biće da je bilo para u budžetima i nije se cjenjkalo kad nam je trebalo dovesti nekog domaćeg velikana. I tako je “Azra” svirala te godine u Titogradu za akcijaše. Sjećam se da je to bilo na jednom otvorenom igralištu i sjedili smo na tribinama. tako nam je rečeno kada su nas poveli na koncert. Tu preporuku smo ispoštovali možda tokom prve dvije ili tri pjesme. A onda je stampedo krenuo ka sceni. I sjećam se da sam tada njihove pjesme doživjeo na jednom novom nivou. I shvatio da svaka pjesma ima dva života. Jedan koji živi na pločama, a drugi u dirketnom kontaktu sa fanovima. Zato sam bez razmišljanja početkom naredne godine izdvojio lovu da kupim trostruki “Azrin” koncertni album “Ravno do dna”.

Drugi put sam ih slušao opet na radnoj akciji, samo dvije godine kasnije . U Kragujevcu u sportskoj dvorani. Tada sam već znao šta da očekujem. Ali kao i u većini drugih stvari i sa koncertima vam je tako da nikad nije kao prvi put. Bio je to neumoran i žestok koncert. Bez odmora i bez predaha. Ima “Azra” sporih pjesama, imaju oni balada, ali meni se naprosto čini da ih nije ni bilo tokom tog koncerta. A moralo ih je, po svemu sudeći biti.

Slušao sam ih i tokom promotivne turneje albuma “Između krajnosti”. Bilo je to 1987. godine. I po prvi put u Sarajevu. U klubu CDA koji je primao nekoliko stotina ljudi. Interes je bio toliki da se koncert ipak desio na igralištu koje se nalazilo uz dvoranu. I ma koliko se ja radovao povratku “Azre” nakon trogodišnje pauze to ipak nije bilo to. Možda je do mene. Možda sam previše očekivao, možda sam se do tog trenutka nagledao previše koncerata i postao odveć zahtijevan. A možda ni “Azra” više nije bila ta. Možda je i do Džonija. A možda je i nešto posve treće u pitanju. Tek taj koncert mi je bio nekako tako i tako. Iako sam tada po prvi put sreo prije koncerta samog Štulića. Predugo sam čekao na taj susret pa sam moguće i izgorio u toj želji.

Da li će se ikada desiti moj četvrti susret sa “Azrom”? Nadam se da ne. Iako mnogi to priželjkuju ja se plašim da mi omiljeni sastav ne postane samo još jedna “podgrijana priča”. Ako mene pitate meni će biti draže da ih sačuvam u sjećanju onako mlade, divlje i jedinstvene kakvi su bili osamdesetih. Pogotovo početkom te decenije.

Ko će ugasiti svjetlo?

Prebrzo ljudi odlaze. Brže od bržeg. I nije to samo moj subjektivni utisak nego realno stanje stvari. Pogotovo u svijetu rock’n’rolla ne može da se sastavi mjesec dana, a da nas ne napusti neka baš velika zvijezda. A nekada u sedmici ili čak samo jednom danu odu po dvojica – trojica velikana. U subotu 22.januara tako je stigla vijest o tome da su preminuli Meat Loaf i Aki Rahimovski. Meni je Aki i draži i važniji. Da se ne lažemo.

A da se ne lažemo znam dovoljno podataka da je negdje u mom sistemu pohranjen i onaj podatak da je Aki rođen 1955.godine. I to na onom razumskom nivou jeste tako. Ali subjektivni doživljaj onih koji su odrastali uz “Valjak” i Akija jeste da on ima više od tih njegovih 67 godina. Naprosto nam se čini da je on 67 godina za mikrofonom i da se 67 godina družimo sa njim i njegovim pjesmama.

To vam je ta priča o rock’n’rollu. U rock se ulazi jako rano i onda čovjek traje i traje u toj priči. Aki je u “Valjak” ušao sa svega dvadeset godina. I odmah se uklopio. I u bend i u grad u koji je doselio. Zanimljivo je to da je on, kao neko ko je rođen u Nišu i odrastao u Skopju odmah pokupio tipični zagrebački naglasak da bi neko neupućen mogao povjerovati da je Rahimovski staro purgersko prezime. I taj naglasak je zadržao sve do svoje prerane smrti.

Ali nećemo po tome pamtiti Akija. Ili barem ne samo po tome. Prije svega ćemo ga pamtiti po toj neuništivoj i neiscrpnoj energiji koju je pokazivao na sceni. A “Valjak” je bio netipičan bend. Znam masu bendova koji na snimcima iz studija “strašno” zvuče, ali kada izađu da to odsviraju uživo pred publikom bude i tako i tako. A često i nikako. Uglavnom neuvjerljivo. Rijetki su oni sastavi koji su na koncertima ubjedljiviji nago na pločama. A “Valjak” je definitivno takav. Tek su na trećem albumu “Gradske priče” iz 1979.godine uspjeli i na tonskom zapisu da djeluju približno onako ubjedljivo kao na koncertu.

I ako mene pitate ja ću “Valjak” pamtiti po tome što su se stalno mijenjali. Kad je trebalo bili su hard rock band, a u narednom trenutku novovalni sastav. I u svim tim žanrovima Aki se jednako suvereno snalazio. I u onim žestokim rock brojevima kao i u vanvremenskim baladama. Bio je uzor mnogim mladim pjevačima, a da opet nije zaboravljao svoje uzore. Sa velikim poštovanjem je otpjevao “Pjesmu o Davoru” i Davorinove pjesme izvodio u svim kombinacijama projekta “Da sam ja netko” gdje su domaće pjevačke zvijezde izvodile pjesme “Indexa”.

Sjećam se bio je decembar 1996.godine, a “Valjak” je bio prvi relevantan bend iz Regiona koji je došao u Sarajevo da napravi jedan veliki koncert u “Skenderiji”. Tada smo se sreli i teško da bih vam mogao prepričati taj naš razgovor tamo negdje iza scene u “Skenderiji”. U tih pet ili šest godina koliko se nismo vidjeli nakupilo se toliko stvari koje je trebalo reći i koje je trebalo čuti da sam, nažalost, više pričao nego što sam slušao. I Aki je bio samo još jedan u nizu ljudi koje sam premalo slušao nesvjestan da svakog trenutka mogu ostati bez njih i da svaka riječ koju sačuvam iz tih razgovora može biti dragocjena. Treba li uopšte reći kako je to bio vrhunski koncert? Ja se zapravo i ne sjećam njihovih drugačijih koncerata.

Pred jedan takav koncert u Sarajevu prije pet ili šest godina, slagaću vam, gostovali smo “Valjak” i ja na jednoj ovdašnjoj televiziji. Bio sam sa Akijem dok smo čekali da uđemo u studio. Već tada se osjećalo da su tačne priče o tome da je ozbiljno bolestan. Nastojao je da se ne primjeti i pokušavao je da i dalje bude onakav na kakvog smo navikli. Nije uspio u tome. Primjetilo se. Ali na koncertu nije. Ni na trenutak nije dozvolio sebi da publika primjeti da nije baš sve u najboljem redu. Kao da je crpio energiju iz mikrofona za koji bi se uhvatio.

Ove snježne januarske subote nismo mi ostali samo bez Akija Rahimovskog. Ostali smo i bez “Parnog valjka”. Naprosto ne mogu da zamislim da bi iko mogao da ga zamijeni u bendu. A još manje mogu da zamislim da bi Hus bio spreman da nekome drugom prepusti mjesto frontmena u bendu nakon 46 godina. Aki i on su zamalo dobacili do “zlatnog pira”. Samo što je ključna riječ “zamalo”.

I čini mi se da se taj rock’n’roll Olimp puno brže osipa nego što prima nove članove. Ima još uvijek dovoljno velikih faca na toj planini, ali sve manje iz dana u dan. I biće ih sve manje i manje. Akija još uvijek ima ko da isprati, ali pitanje je hoće li za pet ili deset godina, kada biologija uradi svoje, hoće li biti ikoga da ugasi svjetlo.

Na kraju, šta da vam kažem? Prije 35 godina je otpjevao “Anđeli se dosađuju”. Teško da će im i dalje biti dosadno nakon što im se on pridruži.