Nikakav sam ja novinar

Da vam pravo kažem nikakv sam ja novinar. Kako god okrenem. Neki pravi novinar bi, za razliku od mene, iskoristio višesatni razgovor sa Bregovićem i od toga pravio ekskluzive za nerednih pola godine. Neki pravi novinar se ne bi zamarao mojim beskorisnim dilemama oko toga da je nepristojno iskoristiti nečije gostoprimstvo za trenutak prolazne slave. Džaba meni decenije iskustva, džaba sve naučeno, džaba sve, kad ja nisam taj.

A znam da su najbolji intervjui uvijek oni neobjavljeni. To sam barem naučio. Na teži način. Ali ovog puta to nije ni bio intervju. Ovog puta je to bio poziv da malo popravim krvnu sliku na zraku Jahorine. I pitanja su bila obostrana. Prvo ona neizbježna pitanja o tome kako mi napreduje oporavak. I jednako tako neizbježna priča o svemu svačemu iz koje bi se dalo izvući toliko toga zanimljivog za javnost.

Ali ne ovoga puta. I ne od ovog novinara. Ne kažem da i mene nije trzalo da otkrijem neke stvari koje svi jedva čekaju da čuju. Ali pobijediti iskušenje i ima smisla jedino ako je to ono pravo iskušenje. Ono kome se najteže odolijeva. Pričali smo i o prošlosti i o budućnosti. O nekim nikad do kraja razjašnjenim tajnama kao i o novim projektima. To ćete saznati kad sam Goran odluči da vam ih otkrije.

Jesam ja pokušao da ga nagovorim da uradimo knjigu o njemu. Autoriziranu biografiju. Odbio me, kako bi to rekli pisci jeftinih ljubavnih romana, nježno ali odlučno. Barem u ovom trenutku, ali nije posve zatvorio mogućnost za jednu takvu ideju.

A i da je bio intervju ne bi bio onaj pravi. Pričali smo o knjigama koje su nam se dopale, o filmovima koje smo gledali. I otkrili da smo jednako razočarani ovim novim filmom o “Bitlsima”, ali se i složili da smo saznali neke stvari o njima koje nismo do sada znali. Ni on nije znao da je “Get Back” na primjer pjesma koja govori protiv tadašnje politike britanske vlade da protjeruje “rasno nepodobne” migrante iz Velike Britanije. Obojica smo se složili da je McCartney bio mnogo značajniji za bend nego što smo ranije mislili.

Ima stvari i koje smo drugačije vidjeli. Recimo učešće Yoko Ono. Dok je meni djelovala diskretno Goran ne bi mogao ni zamisliti da mu neko sjedi u studiju tokom snimanja. Bilo ko osim članova grupe. Otkrio mi je i da su i oni tako radili svoje albume sve do onog albuma sa Tifom kada je donio gotove demo snimke u studio.

Prisjetili smo se kako smo se zadnji put družili u toj njegovoj nepristupačnoj jahorinskoj rezidenciji početkom 1988.godine kada se vratio sa krstarenja preko Atlantika. Mislim da sam tada radio veliki intervju za kratkotrajni muzički časopis “Hit Magazin”. I inače su ti naši intervjui uvijek bili u takvoj domaćoj, opuštenoj atmosferi. Uglavnom u njegovom sarajevskom stanu.

I kao što vam rekoh od svih tih intervjua ovaj bi bio najbolji. I najzanimljiviji. Kad bi uopšte bio intervju i kad bi ga objavio. Ali nisam vam ja baš neki novinar. I nije mi žao. Nešto se mislim možda sam bolji čovjek nego novinar.

Kako sam ja zagrizao u “Crvenu jabuku”

Prilično me obradovala vijest da organizatori one sjajne izložbe o Kemalu Montenu nešto slično, za kraj godine, priremaju i za “Crvenu jabuku”. Ima smisla, a i duboke su veze Kemine sa “Jabukom”. Ima smisla i zato što je “Crvena jabuka” jedna od temeljnih grupa sarajevske scene u drugoj polovini osamdesetih, a i zato što bi tragično preminuli Dražen Ričl i Aljoša Buha, tokom 2022.godine, napunili po šezdeset godina. Samo da nisu onako grubo “zaustavljeni u koraku i snu” negdje kod Jablanice i to prije trideset i pet godina.

A kada su još i mene zamolili da napišem nešto o “Crvenoj jabuci” nisu ni slutili koliko je meni taj bend više od benda. Koliko je važan za moje sazrijevanje i formiranje. Sudbina je htjela da među njima prvog upoznam Dražena Ričla, negdje početkom 1982.godine. Navršit će se i tu jedan mali jubilej. Četrdeset godina otkako ga znam. I nema veze što je on već punih 35 godina tamo negdje sa druge strane. Nisam ga zaboravio i ne mislim.

Studirali smo u to vrijeme zajedno žurnalistiku. Obično je sjedio negdje odmah iza mene. U društvu Branka Đurića koji će kasnije postati Đuro. Njihovo prijateljstvo je bilo skoro pa opipljivo. A njihovi komentari na predavanjima takvi da čovjek nije mogao, a da se ne okrene da provjeri ko je to toliko duhovit. A kad se već okreneš onda i ti nešto progovoriš. I tako, mic po mic, počnete razgovarati o onome što vam je obojici opsesija. O muzici.

Radovalo me kada je napravio uspjeh sa “Elvisom J. Kurtovichem”. Nije mi bilo drago kad sam čuo da ih je 1985.godine napustio nakon albuma “Dabogda crk’o rock’n’roll”. Ali tog vrelog ljeta 1985.godine slučajno se sretnemo na ulici. I kaže mi kako se sprema nova “mrak” stvar i da će se zvati “Crvena jabuka”. Kako sam se već tada naslušao najava o “novim mrak stvarima” uzeo sam to sa oprezom i početkom naredne godine sa dosta rezerve spustio taj prvi album “Crvene jabuke” na gramofon.

I tad me puklo. To je bilo otkrovenje nalik religijskom. Ako mi je Džoni pet godina prije toga pokazao neke do tada nespoznate istine, “Jabuka” mi je po prvi puta ispričala našu generacijsku priču. Bez ostatka. I bez ostatka sam im se i predao. Gledao sam ih početkom ljeta 1986.godine na “Crvenom karanfilu” u “Skenderiji” na toj zajedničkoj svirci i radovao se njihovom solističkom koncertu. Koncertu koji se nikad nije desio. Barem ne u tom sastavu.

Dva dana prije tog stravičnog susreta sa stijenom uz Neretvu sreo sam se sa Draženom (ili Parom, ako vam je draže) i Zlatkom Arslanagićem u CDA na promociji tada novog albuma Bajage i njegovih Instruktora “Jahači magle”. Tad su mi, puni oduševljenja, govorili stihove pjesama koje će se naći na drugom albumu. Bilo je očito da žele što prije početi raditi na njemu. A ništa manja nije bila ni moja želja da čujem te pjesme. Inače, zaboravio sam vam reći da sam i Zlaju Arslanagića upoznao tek kad je prvi album izašao. Naime, meni se ta ploča toliko dopala da sam gurao priču o njima kad god sam mogao i gdje god sam mogao. Upoznali smo se prilikom intervjua za “Oslobođenje” u restoranu “Pošta” preko puta Narodnog pozorišta. I sa njim je “kliknulo” i uvijek bih bio jedan od prvih koje bi pozvao u svoj potkrovni stan u tadašnjoj ulici Kralja Tomislava da čujem te nove snimke. A bilo je situacija u kojima sam ja dobijao neke njegove albume iz “Jugotona” prije njega pa bi mu ih donio da čuje kako mu zvuči ploča.

Nisam ni slutio da ću ih tog 16.09.1986.godine posljednji put vidjeti zajedno. A možda sam i bio posljednji koji ih je vidio zajedno. Mada, mislim da su se sutradan ipak zejdno pripremali za odlazak na taj prvi koncert turneje u Mostar. Da, sjećam se iz tih dana kasnog ljeta osamdeset i šeste i jedne čudne situacije. U to vrijeme ja sam vam živio kao podstnara na Mahmutovcu. Ko zna gdje je Mahmutovac sve mu je jasno, a ko ne zna ne vrijedi mu ni objašnjavati koliko je to visoko iznad Sarajeva.

A skoro kilometar ispod mene, na Bistriku je tada radila jedna pekara sa, po mom skromnom mišljenju, najboljim somunima u Sarajevu. Znam da je bio septembar. Kasno ljeto. Iste te osamdeset i šeste. Čekam u redu za svoju porciju blaženstva i odnekud čujem “kad sat zazvoni”. Nije to snimak sa ploče. To neko svira. Ali glas je taj. Podignem pogled i u zgradi preko puta, negdje na petom ili šestom spratu vidim Paru kako sjedi na simsu prozora i svira tu pjesmu. Jeste ja napisao Zlaja, ali to je bila njegova pjesma. I ostane mi tako utisnut na zjenicama za vječnost. Takvog ga pamtim. Kao dječaka koji nikada neće ostariti.

Nakon nesreće nastavio sam se družiti sa ostatkom grupe. Pogotovo sa Zlajom. I bilo mi je drago kad su nastavili iako je to već bila neka druga “Crvena jabuka”. Ali i dalje moja. Na trećem albumu našao sam pjesmu “Ima nešto od srca do srca” koja će postati nezvanična himna braka koji sam sklopio iste 1988.godine kada je ta ploča i izašla. Gledao sam ih prvi put na solističkom koncertu naredne godine i to u “Zetri” nakon izlaska nevjerovatnog i ultimativnog albuma “Tamo gdje ljubav počinje”. Gledao sam ih i dvije godine kasnije, posljednji put u postavi u kojoj je bio i Zlatko Arslanagić. Gledao sam ih u Kotoru, na tvrđavi, ali kada sam ušao u garderobu nakon koncerta da se pozdravimo to već nije bila ta atmosfera koja ih je ranije krasila. Znao sam ja za priče kako ih Žera napušta i kako su tražili pjevača za tada aktuelni album “Nekako s proljeća”, ali ja nekako nisam htio povjerovati u te priče. Tu veče smo se našli u istom restoranu, ali ključni ljudi benda su sjedili za različitim stolovima. I tada sam morao povjerovati.

Činilo se da je sudbina “Crvene jabuke” vrlo neizvjesna. Ali bio je to avgust 1991.godine i koja bi još budala razmišljala o sudbini jednog rock sastava u vrijeme kada je sudbina čitave jedne države krajnje naizvjesna. E, pa našla se takva budala. Šta da vam kažem, ja sam razmišljao. Ne znam, ali moguće je da sam tada posljednji put vidio Zlaju. Moguće, ali ne i posve sigurno.

I tu je završio drugi dio njihove karijere. Nakon te turneje. Negdje tokom rata, ali ne baš prebrzo, Zlaja i Žera su napustili Sarajevo. Otišli svaki svojim putem. Žera je bio spreman da prihvati ponudu Zrinka Tutića koji je nudio da im obnovi karijeru u Hrvatskoj. Zlaja nije želio takav nastavak priče i otišao prvo za Englesku, pa za Kanadu. A onda je ta treća verzija, sa svega dva originalna člana, nastavila priču o “Crvenoj jabuci”. Priču u kojoj možda i nije bilo onoliko sjajnih pjesama na albumima koji su uslijedili, ali u kojoj si uvijek mogao naći nekoliko novih brojeva koji bi ti dokazali da taj bend ima šta da kaže.

I tako već dvadeset i pet godina. Ili trideset i pet od samih početaka. I kako život ima tu zgodnu naviku da se vrti u krugovima trčeći za svojim repom tako se namjestilo da za novi album ta ista “Crvena jabuka” snima moju pjesmu. Nakon trideset i pet godina poznanstva. I to ni manje ni više nego pjesmu koja je nastala baš te njihove i sjajne i kobne 1986.godine.

I zato vam je jasno da ja ne mogu o njima pisati kao o nekom drugom bendu, ne mogu ja o njima pisati u okviru pukih biografskih i diskografskih činjenica koje svako ionako može naći na internetu. “Crvena jabuka” je uvijek bila i moja priča i zato sam vam je ovako i ispričao. I shvatio da sam ispričao samo dio odgovora na pitanje zašto mi toliko “Crvena jabuka” znači.

Dok je to još bilo to

Sa nestrpljenjem sam očekivao taj novi dokumentarac o “The Beatles”. Uslovno rečeno novi. Mislio sam šta se o njima može reći, a da već nije rečeno? Ali nostalgija je moćna sila i htio sam barem pogledati kakva je to atmosfera vladala među njima u studiju u januaru 1969. godine kada su još uvijek vjerovali da se bend može spasiti od neminovnog raspada prema kojem je išao.

To sam, manje više i dobio. Dobro, sa naglaskom na više. Smatram sebe nekim poznavaocem, a opet sam mnogo toga novog saznao. I onda sam se zapitao kako se kroz ovih osam sati dokumentarca probijaju oni koji nemaju baš neko predznanje o ovom sastavu. Teško, pretpostavljam. Ako ne znaju neke temeljne činjenice koje su “Bitlse” usmjeravale u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka.

Nama, ovako iz današnje perspektive, izgleda kako su “The Beatles” neprolazna i neupitna vrijednost. Ali nije to baš uvijek bilo tako. Počevši od 1966.godine kola kreću nizbrdo. I to je tek naznačeno u ovom dokumentarcu. I odluka da više ne nastupaju pred publikom jer je postalo i opasno i besmisleno u toj silnoj buci u kojoj ih se više i ne sluša. Indikativno je da je George Harrison u avionu po povratku sa posljednjeg koncerta izjavio kako osjeća “da više nije Beatles”. Uslijedio je bijes američke javnosti zbog Lennonove nesmotrne izjave kako su “popularniji od Isusa”. Pa smrt Briana Epsteina njihovog menadžera koji i jeste bio ono ljepilo koje ih je držalo zajedno. Odlučili su da ne uzimaju novog menadžera i sami su sebi postali menadžeri i, oslobođeni iscrpljujućih turneja, počeli da eksperimentišu u studiju. U takvoj konstelaciji zvijezda snimili su dva epohalna albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i dvostruki “The Beatles”. Ovaj posljednji već za svoju novoosnovanu firmu “Apple Records”. I trebalo je vidjeti šta dalje.

Odnosi među njima više nisu bili kao nekad i pada ideja da novi album rade uživo, da se zatvore u jedan poveći prostor i da rade ploču kao nekad. Sjedeći u krugu, gledajući jedni druge i praveći pjesme. E, to vam je suština ovog filma. Kamera ih je pratila tokom snimanja i zabilježila preko 60 sati materijala tokom tog januara 1969.godine. Od toga su izabrali 8 sati za tri dijela ovog filma i na momente to i gledaocu postane naporno pratiti, a kako li je tek njima bilo iznova i iznova svirati iste pjesme.

I onda – iznenađenje. Ne znam za vas, ali ja sam barem do sada živio u ubjeđenju kako su oni pukli zbog napetosti između Lennona i McCartneya i uticaja koji je imala Yoko Ono, tokom tog snimanja. Sudeći po ovom filmu reklo bi se da ni jedno ni drugo nije tačno. Glavni nezadovoljnik bio je Harrison. Smatrao je da je neopravdano zapostavljen u procesu izrade albuma, pa čak u jednom momentu kaže McCartneyu da on može svirati samo akorde, ako je to Paulova želja, da čak ne mora ni svirati ništa jer ionako McCartney dolazi u studio sa svojim gotovim idejama i ne sluša ničije mišljenje. Iako se meni čini po svemu kako ni sam McCartney nije bio presretan zbog te pozicije koju je, silom prilika, preuzeo nakon Epsteinove smrti. Silom prilika jer je neko morao.

Nije se Harrisonu sviđala ni početna ideja da novi album snime kao koncertni i to pred publikom nakon pune tri godine nesviranja koncerata. U jednom trenutku napušta snimanje da bi se tek na dvostruki pritisak i od strane Paula i od strane Johna vratio. Razbijen je i onaj mit o rušilačkoj snazi Yoko Ono. Žena jeste sjedila u studiju tokom tog snimanja, ali ne znam je li u tih osam sati dvije progovorila. Moguće je da je ona Lennonu na jastuku šaputala protiv ostatka benda, ali tokom samog snimanja nije se uplitala. Čak djeluje kako je između nje i McCartnija postojalo neko prećutno razumjevanje o tome koliko i kome pripada Lennon.

Nisam znao, prije ovog dokumentarca, da je čuveni “koncert na krovu” bio tek treća opcija za nastup. Prvobitno su u igri bile neke ruševine u Libiji, neki stari antički amfiteatar. Kada se to pokazalo kao neizvodljivo razmišljali su o jednoj neizgrađenoj lokaciji u Londonu, nekakvo brdašce koje im se učinilo sasvim zgodno. Na kraju su logistički zahtjevi doveli do toga da su taj koncert odsvirali na krovu svoje vlastite zgrade u Londonu.

Problem je bio i što nisu imali dovoljno urađenih i uvježbanih pjesama pa je ispalo kao sreća u nesreći to što je policija prekinula koncert. Ipak stigli su da izvedu udarne pjesme sa novog albuma. A sa pjesmama su se baš mučili. Ušli su u studio da urade 14 novih pjesama, ali to nije išlo baš tako lako kako se nama danas čini kad slušamo album “Let It Be”.

Da, imali su tu naslovnu pjesmu koju su u to vrijeme zvali “Mother Mary”. Imali su “Get Back”, “Don’t Let Me Down”, “I’ve Got a Feeling”, “Dig a Pony”, “Across the Universe”, a kada je zapelo odlučili su da izvuku i neke stare, neobjavljenje pjesme sa početka karijere kao što su “One after 909” i “Two of Us”. U momentu dok sviraju ovu posljednju kamera uhvati papir ispred Lennona sa koga čita tekst ove pjesme i lijepo vidimo da je on tamo napisao da je to original grupe “Quarrymen”, sastava u kojem su Paul, John i George svirali prije nego su ga preimenovali u “The Beatles”.

I ne samo svoje stare pjesme. Kada im je trebalo da vrate atmosferu u studio, da podignu nivo energije, svirali bi rock standarde i očito uživali u tome. Ili bi čitali šta se piše o njima. Ili bi pratili šta radi konkurencija. Iz današnje perspektive to se nama čini čudno, iz perspektive kada smo već ustoličili “The Beatles” na tron. Ali u to vrijeme oni su se ponašali kao i svaki drugi bend. Nisu baš bili oduševljeni svaki put onim što rade, pogađalo ih je što ih štampa uporno želi rasturiti, a u studio su dolazili noseći pod miškom nove i tada aktuelne albume, pa u jednom trenutku vidimo kako je Harrison donio tada aktuelni album “Rolling Stonesa” – “The Beggars Banquet”. A činjenica da je Lennon učestvovao sa “Stonesima” na njihovom projektu “Rock’n’roll Circus” poslužila je štampi kao dobar razlog za priče o tome kako će on i preći u “Stonese”.

Zbog svega toga McCartney je ponajviše htio ovakvim povratkom “Bitlsa” da sačuva bend od raspada. Čak se i vidi u ovom filmu kako su u jednom trenutku bili na pravom putu. Pogotovo kada im se na snimanju pridružio vrsni klavijaturista Billy Preston. Sa njim su se znali još iz svojih “hamburških dana” sa početka šezdesetih i on je u studio donio ne samo neosporno sviračko umijeće nego i puno pozitivniju atmosferu. Do te mjere im je dao novu energiju da su sva četvorica bili jednodušni u ocjeni da on treba da postane “peti bitls”. Na njegovu žalost to se nikada nije desilo.

Sa ovog snimanja koje je zabilježeno filmskom kamerom u formi singla ubrzo su objavljene pjesme “Get Back” i “Don’t Let Me Down”, a ostatak materijala privremeno je sklonjen u stranu. U studio su “Bitlsi” ušli samo još jednom, u avgustu 1969.godine i snimili album “Abbey Road”. I to sam sada saznao, to da su mnoge pjesme koje su se našle na tom albumu već isprobavane tokom ovog “Let It Be” sessiona. Pa i neke koje će snimiti kao solisti nakon neminovnog raspada.

A raspad je definitivno bio neminovan. I nikada više se nisu sva četvorica našla u istom trenutku u istom prostoru. Mučenje je potrajalo do proljeća 1970.godine kada je konačno izašao album “Let It Be” čije stvaranje pratimo u ovom dokumentarcu i kada je konačno objavljeno da “The Beatles” više ne postoje. I kada su se ponovo okupili sredinom devedesetih to već nije bilo to jer Lennona više nije bilo među živima. I zato je ovaj film jedinstvena prilika da ih vidimo u vremenu kada je “to još uvijek bilo to”. Makar i uz sve te silne probleme.

Jedan i jedan nekad mogu biti i tri

Jedan i jedan nekad zaista mogu biti i tri. U onim rijetkim slučajevima kada konačni rezultat nadmaši prosti zbir dijelova. E, tako nešto se desilo sa našom košarkaškom reprezentacijom. Iskreno, bosanski sportisti nam odavno nisu dali baš mnogo razloga za radost i zato je ovo što su naši košarkaši napravili zaista vrijedno pažnje. A šta su to napravili?

Protekle sedmice igrane su prve utakmice kvalifikiacija za predstojeće svjetsko prvenstvo i mi smo te kvalifikacije otpočeli sa dvije pobjede iz dvije utakmice. Ali važnije od pobjeda jeste način na koji su ostvarene. Realno gledano ništa spektakularno nije pobijediti Čehe u Skenderiji i Bugare na njihovom terenu. Međutim, zrelost koju je naša reprezentacija pokazala, pogotovo u prvom susretu sa Česima naprosto imponira.

Česi su nas razbijali u prvom poluvremenu. Trica ih je išla onako kako nisam vidio da ikada ikoga ide u ovom lijepom sportu. I kako napisa jedan košarkaški znalac ubacivali su nam sve moguće iza linije za tri poena. Ne samo loptu nego se, po njegovim riječima, činilo da kroz naš obruč prolaze i šporeti i frižideri i bojleri. I kad tako krene protivnika teško se neko može vratiti. Osim…

Osim kad imaš jako ekipu, psihički stabilnu i sa trenerom kakav je Vedran Bosnić. Čim je krenulo drugo poluvrijeme ne samo da smo ih dostigli nego im nismo dali da se sastave sa loptom. Nevjerovatno brzo okrenuli smo priču u svoju korist i ubjedljivo pobijedili.

A objektivno gledano, po imenima naših reprezenatativaca, nemamo mi baš neku strahobalnu ekipu za respekt. Nemamo tako pojedinačno gledano. Ali kada se nađu zajedno na terenu onda i nije važno koliko pojedinačno vrijede jer kao ekipa vrijede neuporedivo više.

Imali smo mi nekada puno veće vedete u reprezentaciji i to nas je, paradoksalno, ponekad i kočilo. Kad imaš zvijezdu u ekipi onda nekako sve lopte idu prema tom igraču i kada njega zaustave nema ko da preuzme odgovornost. A takva “zvijezda” onda usljed nekog inata dodatno forsira i protivnik nas lako zaustavi.

Sad, na svu sreću nemamo takvih “veličina”, a imamo trenera koji nikome ne dopušta da “divlja” na terenu i svi su tu radi uspjeha kolektiva. I zato kolektiv i uspijeva. Protiv Bugara krenemo silovito i unište ih Sulejmanović i Halilović na centarskim pozicijama u prvih nekoliko minuta. Skupe se, oni logično, u reketu, a onda im Sulejmanović ubaci dvije trice zaredom. Kad njih zaustave krene Musa da ih muči prodorima. Musa koji konačno sazrijeva. Pa za njim Gegić ili Lazić. Kad Atića i ne ide u napadu odradi lavovski dio posla u odbrani. I rezultat ne može izostati. Ne kažem da će takva reprezentacija uvijek pobijediti, ali sigurno će uvijek nadmašiti svoje realne kapacitete. A šta više očekivati.

Šta više očekivati u zemlji u kojoj niko ne daje ni osamdeset posto svojih mogućnosti? Ovi momci su pokazali kako mogu biti bolji od samih sebe i zato sa nestrpljenjem iščekujem februar i taj ključni susret protiv strašne Litvanije. A sa ovakvom igrom i još više sa ovakvim pristupom igri ni oni nisu nepobjedivi.

Englishman In Sarajevo

Tačno ne znam šta me više obradovalo. Da li činjenica da u moj grad, u okviru svoje svjetske turneje, dolazi Sting, ili to što su moji sugrađani pokazali da znaju šta je kvalitet i što je ulaznica, skoro pa nestalo, u roku od svega par dana. A nije mi mrsko bilo ni to što mi je rođeni sin nabavio ulaznicu da idemo zajedno na koncert, onako porodično. Da se ne lažemo, išao bih ja sa njim i da gledamo i slušamo i Fazliju (bez uvrede), ali ovako mi je puno draže kad znam da sam ipak ostavio nekakvog traga na njegov muzički ukus.

Malo sam sačekao da se isfuraju svi oni po društvenim mrežama koji su pisali o predstojećem koncertu, a da suštinski nisu ni znali ko je Sting niti su ikada imali potrebu da čuju neku njegovu pjesmu. Znao sam da oni nisu dugog daha i da će relativno brzo ostaviti našu priču nama. A Sting jeste naša priča.

Čak i kada odbacimo dobar dio onih koji će na taj koncert otići samo da bi bili viđeni, mora se priznati da ostaje poprilična brojka posjetilaca koji će znati zašto tu dolaze i zbog koga dolaze, a da ulaznica nema humanitarni karakter. Možda je i to način na koji se postaje dio svijeta. Želim da vjerujem da jeste.

Onako kako je isti taj Sting mene povezivao sa svijetom muzike prethodnih četrdeset godina. Kao srednjoškolac u dubokoj provinciji za njega sam saznao negdje početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. A kako drugačije nego preko “Džuboksa”, tada najuticajnijeg rock magazina u zemlji.

Tačnije, saznao sam da postoji tamo neka grupa “The Police” i da su dio britanskog “novog vala”. Pravo da vam kažem nije bilo potrebe da išta drugo saznam. Meni je tada to bilo dovoljno. Još i prije nego sam ih čuo, čuo sam dovoljno o njima da me zaintrigiraju. Bila je tada aktuelna priča da su oni (uz UB40) najtipičniji predstavnik takozvanog “bijelog reaggea”. Nije da nisu bili, ali nisu bili samo to, što je pokazala kasnija karijera, a pogotovo ona Stingova solistička.

Kasnije sam i otkrio da je ključni čovjek tog oblajhanog tria basista i pjevač po imenu Sting, mada mu je u ličnoj karti pisalo Gordon Sumner. Dobro, bila su još tu dva imena između Gordona i Sumnera, ali nikad se nisam navikao na taj zapadnoevropski običaj davanja djeci više imena. Meni je bilo važnije ime koje je Sting otpjevao u svojoj prvoj pjesmi. “Roxanne” je bila šok za mene. Pjesma koja je govorila o nečemu za šta do tada nije bilo mjesta u popularnoj muzici. Govorila je o prostituciji. I već tada mi je bilo jasno kako je “novi val” samo nužan izraz za posve različite stvaraoce koji su se samo pojavili u istom trenutku. Kasnije mi je bilo drago kada je 1999.godine George Michael uradio album pjesama koje su obilježile XX stoljeće i na njega uvrstio “Roxanne”. Dobro, ne toliko drago koliko me radovalo što je uvrstio i “Miss Sarajevo”, ali ipak jako drago.

Bilo mi je zanimljivo i kada sam otkrio da je Sting po profesiji nastavnik. Bio je toliko drugačiji od nastavnika na kakve smo mi bili navikli da naprosto nije mogao ostati neprimjećen u mom malom buntovnom tinejdžerskom svijetu. Pogotovo jer je imao pjesmu i o pokušaju nastavnika da se odupre zavodničkim čarima tamo nekakve privlačne učenice. I to u vrijeme kada sam i sam većinu učenica smatrao ekstremno privlačnim. Ali, šta drugo očekivati od jednog hormonima natopljenog sedamnaestogodišnjaka? Pri tom mislim na sebe, a ne na Stinga, naravno.

Propratio sam ja tu vrlo uspješnu karijeru grupe “The Police” i kao i većini bilo mi je i krivo i žao kada su prestali sa radom. Bio je to period mog života kada nikako nisam mogao da shvatim nečiju potrebu da napusti bend i prijatelje i publiku samo da bi pravio nešto svoje. Bio je to, kažem takav period i na sreću me je prošao. A na sreću pokazalo se i da se Sting odlaskom iz “The Police” oslobodio stvaralačkih stega i napravio još bolje pjesme.

Bolje i drugačije. Neočekivane. Ko je još pjevao o vampiru usamljenom na ulicama New Orleansa? Ko je još pogledao stvari iz drugačije perspektive kao on kad je otpjevao kako “i Rusi vole svoju djecu”? Po mom skromnom mišljenju vrh njegove karijere, barem za mene, bio je drugi solo album “…Nothing Like Sun” iz 1987.godine. I na tom albumu je pokazao više svojih stvaralačkih lica. Od nježne, akustične “Fragile” pa do društveno svjesne “They Dance Alone” o ženema čiji su muževi, očevi i sinovi nestali u južnoameričkim dikataturama. A na istom albumu je objavio i ogroman reggae hit “Englishman In New York”.

I tako se nizao album za albumom, godina za godinom, hit za hitom i Sting je učvrstio svoju poziciju među onih nekoliko, ali samo nekoliko zaista najvećih. I sada taj Englishman dolazi u Sarajevo sa svojih sedamdeset godina da nam donese dašak svijeta i normalnog života. Svijeta u kojem nije nikakav događaj kad im neka velika svjetska zvijezda dolazi u posjetu. A šta da vam kažem. Neka je nama i događaj, samo da se desi. I nastavi da se dešava.

O ukusima ipak vrijedi raspravljati

Povukla me prije neku noć neka besmislena rasprava na društvenim mrežama. Lik je napisao “Ja slušao Džonija i Morrisona, a ti Šemsu i Šabana…I kako misliš da ti bilo šta objasnim ???”. I sad se vi pitate zašto sam ja na to reagovao kad i ja slušam Džonija i Morrisona, a ne Šemsu i Šabana. Zato što me handre u životu neki principi koji nemaju baš direktne veze sa muzikom. Bez obzira što imamo isti muzički ukus u svemu drugom se čini da smo ja i autor pomenute dvije rečenice potpuno različiti.

Kako sam ja doživio te njegove dvije rečenice? Kao direktnu poruku da su ljudi koji slušaju folk muziku intelektualno inferiorni. Ali on je još i bio “blaga varijanta” za “jastrebove” koji su se uključili. Jedna dama je čak tvrdila kako postoje znanstveni dokazi da osobe koje slušaju takvu vrstu muzike bivaju u intelektualnom deficitu. Kad sam je zamolio da mi pomene neku publikaciju u kojoj se to argumentuje citirala mi je pjesmu sastava “Pink Floyd”.

Da se razumijemo, ja jako volim “Pink Floyd”, ali koliko ih god volio teško da bih mogao njihove pjesme tretirati kao naučna dostignuća. Iskreno, malo me je iznenadilo što su svi, ali baš svi komentari bili okrenuti protiv moje teze da je od mog muzičkog ukusa važnija moja tolerancija. I da to što ja nešto volim ne znači da je to nešto Bogom dano i da ništa drugo ne vrijedi. A posebno me iznenadila ta količina oholosti, bahatosti i omalovažavanja drugih i drugačijih kod ljudi koje bi muzika koju slušaju trebala okrenuti ka nekim drugačijim vrijednostima.

I ne samo iznenadila nego i razočarala i uplašila. Jer, vidite nešto. To što folk muzika nije moj prvi muzički izbor ne znači da sada treba da pljujem po njoj, a pogotovo ne treba da pljujem po ljudima koji je slušaju. Među ljudima sa kojima se ne slažem po pitanju muzike ima mnoštvo onih sa kojima se slažem po mnogim drugim pitanjima i među njima nailazim na sjajne i intelektualno ubjedljive osobe. Kao što među onima sa kojima dijelim istu muzičku sklonost nerijetko srećem isključive i krute osobe koje ne žele čuti ništa drugo osim svojih istomišljenika, a svi drugi su po njima manje vrijedni.

Da pojasnim ovako, duboko sam uvjeren da ukus i izbor ili nečije uvjerenje nemaju pravo da pretenduju na to da su jedini ispravni. Pa ni moji izbori i uvjerenja. Pogotovo ne moji. Tolerancija nije prihvatanje onoga što nam se sviđa nego upravo onoga što nam se ne sviđa, a nekada i gadi. Tako se postaje bolji od samog sebe. A nije lako. To uopšte nije lako.

U jednoj stvari ipak sam morao da se složim za gospođicom, ili gospođom koja me je napala. Mi zaista živimo u različitim dimenzijama. Ali ne zbog različitog muzičkog ukusa, kako je ona pogrešno shvatila, nego zbog različitog poimanja tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg. A ipak, ovo moje malo pametovanje o ukusima o kojima ipak vrijedi raspravljati jedino mogu završiti uz pomoć jednog sjajnog muzičara.

Gibonni je prije više od deset godina na svom albumu “Toleranca” otpjevao stihove koji u četiri reda definišu ovo što sam ja bezuspješno pokušao da objasnim rock jurišnicima na facebooku. Čovjek je lijepo napisao: “Kako da ljudi nauče/ i da im pod kožu uđe/ kada se ljubi domaće/ da se ne mrzi tuđe”. I nakon takvih stihova naprosto nema dalje.

Za sve ono čega više nema

Dosta dugo nisam išao u kino. Svakako dovoljno dugo da sam se plašio tih udobnih stolica i tako zavodljivog mraka koji mami da zaspiš. Ne bi bio red da se u ovim godinama brukam i hrčem u kinu. Srećom, stolice u našem vogošćanskom kinu nisu baš toliko udobne. A i da jesu ima naprosto filmova uz koje se ne može zaspati. Koliko god da traju i koliko god da ste vi željni sna.

“Toma” je jedan od takvih filmova. To je jedan od onih filmova koji te drže od početka do kraja i kod kojih je sve na svom mjestu i ništa nije ni viška ni manjka. Naravno, to je biografski film o Tomi Zdravkoviću, ali nije samo to. To vam je, barem kako sam ga ja doživio, univerzalna priča o tome kako iz velike tuge nastaje velika umjetnost.

Da li je u “Tomi” vjerno prikazan njegov život? I jeste i nije. Jeste zato što je sve u filmu baš onako kako se moglo desiti, pa možda čak i kako se trebalo desiti. A da li se baš tako i desilo? A da li je to uopšte važno? Pa nije dokumentarac. Film “Toma” nema pretenziju da vjerno rokonstruira njegov život. I bilo bi glupo da ima. Kao i svaki vrijedan film nastoji da ostane kao umjetničko djelo za sebe i u tome uspijeva. A ako se u tom nastojanju poneka činjenica malo nategne, prepravi ili izbjegne zar je to toliko važno.

Samo bezosjećajne cjepidlake mogu insistirati na podatku da Toma Zdravković uopšte nije autor pjesme “Za Ljiljanu” i da je ona nastala mnogo prije nego se to u filmu desi. Pa šta? Za potrebe izmišljene ljubavne priče u njegovoj stvarnoj životnoj priči to nije bilo samo opravdano nego i nužno. I koga briga da li se ta tužna priča između (izmišljenog pretpostavljam) doktora i njegove (ne sumnjam takođe izmišljene) Ljiljane zaista dogodila. Naprosto, uz pomoć te priče sve postaje puno smislenije, a film neuporedivo bolji. I emotivniji. I nema to veze sa silnim terapijama koje primam. Plakao bih ja tokom te scene i da sam najzdraviji.

Neko će možda, nakon što pogleda ovaj film, primjetiti kako je poprilično patetičan. A ja mogu samo na to dodati da bi bilo loše da nije. Patetika je, tokom posljednjih par decenija dobila posve drugačiju konotaciju od one koju bi trebala imati i neopravdano je protjerana iz naših života.

Nije “Toma” ni film o zvijezdi narodne muzike kako bi neki lakonski da ga prezentiraju. Upitno je koliko je to što je Toma stvarao baš narodna muzika. Strogo žanrovski jeste, ali to je samo okvir u koji je stavljao svoje stvaralaštvo. Sasvim slučajno. Sigurno je da bi ta slika bila remek djelo i u nekom drugačijem okviru. I zato sasvim prirodno djeluje rečenica koju izgovara glavni lik sa početka filma. Na doktorovu primjedbu kako ovaj ne sluša narodnu muziku Toma kaže: “Kakve veze narod ima sa tim? To je moja muzika”. I nije važno da li je to nekad nekome zaista i rekao ili je u pitanju čista kreacija autora filma. Ako i nije to rekao trebao je, jer to dobrim dijelom objašnjava i njega samoga. A ja sa nestrpljenjem iščekujem album sa muzikom iz ovog filma. Dobro, sve te pjesme znam i čuo sam ih milion puta, ali ovako posložene i iskorištene u filmu dobijaju dodatnu dimenziju.

Što se mene tiče, ako bih kao posve nepozvan civil u svijetu filmske kritike imao pravo da nešto zamjeram, onda bi to bile dvije stvari. Prvo, činjenica da su mnogi od aktera još živi i da nije bio možda pravi trenutak za ovakav film. Zašto? Pa, naprosto zato što će ga akteri tadašnjih zbivanja gledati ponajviše da bi provjerili koliko je sve vjerno prikazano i kako su oni sami prikazani, a to nikada nije misija umjetnosti. Da prekopira stvarnost. Umjetnost, uglavnom, kreira neku novu stvarnost. Ne nužno bolju, ali svakako novu. Shvatam ja da se zgodno poklopilo da se ove godine obilježava 30 godina od smrti Tome Zdravkovića. Međutim, premalo je to vremena da sujete izblijede i siguran sam kako se mnogima neće dopasti film naprosto jer im se neće dopasti kako su oni sami prikazani u filmu.

Druga zamjerka je što se prečesto i prepovršno insistiralo na pojavljivanju nekih poznatih estradnih likova, nekada i bez posebnog scenarističkog opravdanja. Pa onda to djeluje kao poprilično jeftin štos udvaranja publici ne bi li se izmamio kolektivni uzdah prepoznavanja. Na nekoj površnoj, prvoj ravni to čak može djelovati i simpatično. U nekom drugom filmu. Ovaj nije pravljen da bude simpatičan. Mada se mora odati priznanje Bjelogrliću da mu je važnije bilo da te poznate face svojim ponašanjem “vuku” na stvarne likove više nego što je insistirao na fizičkoj sličnosti. Tako Zdravko Čolić možda i ne liči na sebe, ali Čolini pokreti na sceni su nesumnjivo vjerno preneseni. Ili način na koji Davorin Popović sjedi u društvu negdje sa početka filma.

Ali to su ipak sve sporedni, usputni likovi u ovoj priči. A način na koji su nam Milan Marić i Tamara Dragičević “donijeli” Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić oduzima dah. Pogotovo je Tamara maestralna u svojoj roli. Do te mjere da čovjek ne može biti siguran nije li tokom snimanja bila opsjednuta duhom Silvane Armenulić. U odnosu između njih dvoje ubačena je i nerealizovana emotivna napetost. Napetost o kojoj ne postoje nikakvi podaci da je stvarno i postojala, ali koja cijelom filmu daje finu crvenu nit koju priča prati i postaje bogatija. Istina je da kod Marića sam fizički izgled, a pogotovo perika djeluju pomalo nategnuto, pa na momente i karikaturalno, ali to može zasmetati samo onoj vrsti nadobudnih filmskih kritičara koji bi najradije da filmovi nikada ne izazovu kod publike ni smijeh ni suze (jer to su, zaboga, prizemna osjećanja) nego da budu pravljeni samo sa ciljem da nas smore i da ih razumiju tek probrani.

Dragan Bjelogrlić, na sreću, ima svoj prepoznatljiv autorski potpis i njegovi filmovi su lagani za gledanje, privlačni i prijatni i uvijek sposobni da pritisnu ono pravo dugme u svakome od nas. A da opet u sebi nose neke važne poruke koje ne može pročitati baš svako i ne baš svaki put, ali tu su za onoga ko bi znao da ih nađe. A možda ja ponekad pronalazim i nešto čega nema. Ili nešto što se samo od sebe pojavilo u tkivu umjetničkog djela bez svjesne želje autora da tu poruku i ugradi tamo.

Tako je za mene ovo priča o Tomi, ali i priča o Jugoslaviji. On je rastao sa Jugoslavijom i zajedno su preminuli. U vrijeme AVNOJ-a imao je pet godina, a kad je on bio na samrti, na samrti je bila i nekadašnja zajednička zemlja. I ta priča o raspadu Jugoslavije je neka pozadinska slika svega onoga što se dešava u posljednjim mjesecima Tominog života. Želim da vjerujem da nije nimalo slučajno da film počinje pionirskom priredbom na kojoj Toma kao dječak pjeva, a završava koncertom u sarajevskoj “Zetri” na koji Toma dolazi prolazeći barikade iznad Sarajeva koje tada drži JNA. I onda sve završava trenutkom u kojem onako bratstvojedinstveno on, Davorin Popović i Kemal Monteno zajedno pjevaju “Što te nema”.

I to “što te nema” je krik upućen i ljudima i stvarima i vremenima kojih više nema, a koji tako nedostaju. Što te nema za Tomu. Što te nema za Davorina. Što te nema za Kemu. Što te nema za Silvanu. Što te nema za Jugoslaviju. Što te nema za jednu zemlju i jedno vrijeme u kojem je jedino neko poput Tome Zdravkovića i bio moguć. I nemojte pomisliti kako je ovo nekakav jugonostalgičarski film. Nije. Ovo je film prepun nostalgije. I tačka. Ne treba toj nostalgiji nikakav prefiks. I da, ja bih dodao, još jedno “što te nema”. Što te nema za sve one sjajne filmove o još boljim ljudima koji još nisu snimljeni. A morali bi biti.

Tigar koji je slao cvijeće

Nekada čovjek nije ni svjestan koliko je sretan što je bio savremenik sa nekim ljudima. Nekada ih i ne cijeni dovoljno. Ma, prečesto ih ne cijeni dovoljno. Niti cijeni tu priliku da ih upozna, razgovara sa njima i uči od njih. I da druge nauči o tome koliko su ti ljudi važni. I onda oni odu i sami sebi obećamo da nećemo više napraviti takvu grešku. I napravimo je. Kao što sam je i ja napravio kad je u pitanju Hamdija Čustović. A imao sam priliku da uradim više. Nije da nisam.

Kada sam čuo za njega, u vrijeme kad više nije bio aktivan na muzičkoj sceni, bilo mi je, prije svega, smiješno da nekoga zovu “Tigar sa Miljacke”. Kakvi bolan tigrovi pored Miljacke? A čovjek nije ni rođen u Sarajevu nego u Novom Sadu. Mada, priznajem da bi još gore zvučalo “Tigar sa Dunava”. Još gore, ali ne puno gore.

Sve, međutim dobije puno više smisla kada malo pročeprkaš po razlozima zašto je nešto takvo kakvo jeste i zašto nekoga zovu baš tako kako ga zovu. Miljacka je prirodno ušla u njegov nadimak jer je najveće svoje domete postigao živeći i radeći upravo u Sarajevu, pored Miljacke. A Tigar? Pa to Tigar je dobio, kako zvanične biografije (pa i one koje sam ja pisao) kažu zbog njegove frapantne vokalne sličnosti sa Tom Jones-om “Tigrom iz Walesa”, čovjekom koji je žario i palio širom svjetskih pozornica tokom šezdestih i sedamdesetih godina prošloga vijeka i, usput od ženskih srca ostavljao tek gomilice pepela.

Ali nije ta sličnost bila samo vezana za način pjevanja. Imali su obojica nešto opasno elegantno u svom nastupu. U svojim kretnjama. Nešto od tih velikih mačaka koje se kroz svijet kreću kao da im taj isti svijet u cijelosti pripada. Sad, tigrovi nemaju grivu, a Hamdija je na svoju bio izuzetno ponosan pa legenda kaže da u “Pro artama” nije završio kao pjevač jer nikad nije oprostio Đorđu Novkoviću kada je jednom prilikom, negdje na moru, ovaj opasno ugrozio njegovu voljenu frizuru. Na kraju su obojica svoju kosmatost sveli na nivo bilijarske kugle, ali to je tema neke druge priče.

Bio je jednako uspješan i kao rock i kao šlagerski i kao folk pjevač. Naprosto zato što je bio pravi pjevač i svaku je pjesmu osjetio na pravi način i donio je pred publiku svojim jedinstvenim stilom koji je bilo nemoguće kopirati. Malo je poznato da je on bio prvi koji je otpjevao Bregovićevu “Hop cup” još dvije godine prije nego je ovu pjesmu snimilo “Bijelo dugme”. Bila je to svojevrsna kompenzacija za one ustupljene termine u studiju kada je “Dugme” skoro ilegalno snimilo svoje prve zvučne zapise.

Njegova karijera počela je 1969.godine singlom “Sve što želim to si ti”, a okončana deset godina kasnije singlom “Svako svoju sudbu ima”. U tih deset godina on je značajno promijenio svoj muzički izraz i na nagovor Omera Pobrića, u drugoj polovini sedamdesetih počinje počinje pjevati folk muziku. Već prvi singl tog usmjerenja “Idi, idi tugo iz života moga” postao je veliki hit. Ali nikada toliko veliki kao pjesma “Slao sam joj cvijeće”, pjesma koja je obilježila cijelu njegovu karijeru.

Po toj pjesmi je nazvao svoj prvi i jedini album koji je objavio kada je nakon trideset godina pokušao obnoviti svoju karijeru. I to ne pretjerano uspješno. Kada je napustio muziku o njemu se malo čulo i malo znalo. Živio je miran porodični život, a 1991.godine otišao je za Njemačku, te 1997.godine za Sjedinjene Američke Države. Posljednje godine života proveo je u Splitu gdje je i preminuo.

Hamdija Čustović nije od onih muzičkih veličina za kojima će krenuti rijeke suza po cijeloj Regiji. Neće se njegove rečenice citirati po društvenim mrežama i neće se praviti specijalizirane emisije po raznoraznim televizijama. Ali nije ni važno. Niko i nikada mu neće moći osporiti da je bio jedan od onih koji su stvarala cijelu tu priču o popularnoj muzici. I ostaje neobjašnjiv trag šapa velike mačke uz Miljacku. Trag jedinog sarajevskog tigra koji se kretao među nama. Ostali, ako su i bili, ako će i biti, završit će u zoološkom vrtu.

Društvo mrtvih svirača

Svake godine, u trenutku kad oktobar nastoji da se pretvori u novembar masa ljudi, za Sve Svete, Duhove ili Dan mrtvih posjećuje svoje preminule, odnosi im cvijeće ili ih se jednostavno prisjeća ovako kako ja želim da se prisjetim sve većeg orkestra koji se okuplja na nebu za konačnu, veliku svirku. Uz obaveznu ogradu da ću nekoga sigurno propustiti da pomenem i nadam se da će ti duhovi prihvatiti izvinjenje i neće me pohoditi u gluho doba.

Svaki dobar rock sastav definitivno ovisi o pouzdanoj ritam sekciji. I onda pogledam tu impresivnu ekipu bubnjara koja se okupila na jednom mjestu. Čim pomenemo bubnjare prvi nam na pamet pada Goran Ipe Ivandić koji je pod, još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, poginuo pri padu sa jednog beogradskog hotela. Ni do danas se ne zna da li je početkom 1994.godine legendarni bubnjar “Bijelog dugmeta”, pao, skočio ili je gurnut. Sve se desilo uoči pravoslavnog Božića. A uoči nove 2013.godine zauvijek je otišao Zoran Grabovac, bubnjar grupe “Bolero”. Prije nekoliko godina preminuo je i Faris Arapović, bubnjar “Zabranjenog pušenja”, a nešto kasnije i Dražen Janković (poznat kao Seid Little Karajlić), klavijaturista ovog benda i rođeni brat Neleta Karajlića. Među preminulim bubnjarima nalaze se čak dva bubnjara “Novih fosila”. Prvo Slobodan Momčilović Moka, osnivač ovog benda, a kasnije i Nenad Šarić. Zatim vrhunski bubnjar nevjerovatnog osjećaja Dragoljub Đurićić koji je prošao i kroz “YU grupu” i kroz “Leb i sol” i kroz “Kerber” i kroz prateći sastav Zdravka Čolića. Ta bubnjarska baterija sigurno ne bi bila potpuna bez Đorđa Kisića, originalnog bubnjara “Indexa”,kao ni bez Vladimira Furdulja Furde koji je prošao kroz “Elipse” i “Korni grupu”. Svakako je tu i Čavke, bubnjar “Električnog orgazma”, a zatim i Tigran Kalebota, bubnjar “Psihomodo popa”. Najsvježiji dodatak bubnjarskoj ekipi je Raša Đelmaš, bubnjar i “Yu Grupe” i “Pop mašine” i osnivač i vođa grupe “Zebra”. On je preminuo prije svega dva dana, računamo li trenutak pisanja ovog teksta.

Kad već pričamo o ritam sekciji tu su izuzteno važni bas gitaristi. Definitivno prerano je otišao Aljoša Buha, basista “Kongresa” i “Crvene jabuke”, čovjek koji je bio prva žrtva one strašne nesreće koju je “Jabuka” doživjela. Svakako se treba prisjetiti Nene Jeleča koji je radio sa “Vatrenim poljupcem” i “Bombaj štampom”. Pa onda Šefko Akšamija jedan od osnivača “Indexa”. Odnedavno im se pridružio i Miša Aleksić, originalni bas gitarista “Riblje čorbe”. A znatno prije je otišao originalni bas gitarista “Parnog valjka” Nenad Zubak. Kada je preminuo dugogodišnji bas gitarista “Regine” Denis Čabrić oni su, iz pijeteta prema njemu, nastavili kao trio.

Za ritam su izuzetno važni i ritam gitaristi, s tim što oni često postanu i solo gitaristi. I obratno. U ovom orkestru svakako ima mjesta i za Enesa Bajramovića koji je prošao kroz “Ambasadore” i osnovao “Cod” te ostavio iza sebe nekoliko vrhunskih kompozicija. Među nama nema više ni osnivača, vođe i gitariste “Ambasadora” Slobodana Vujovića, koji, eto uz Enesa prati taj neuhvatljivi nebeski ritam. Može im se, uz bok, prdiružiti i Edo Mulahalilović koji je je slavu stekao sa grupom “Hari Mata Hari”, a onda nastavio sam. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu stradao je i klavijaturista grupe “Merlin” Mustafa Nurak Bugi. Žrtva rata postao je i njihov bas gitarista Aleksandar Aćimović, te menadžer Kemo Bisić. Među mrtvim basisitima nailazimo i na Emira Čolakovića Emčiku koji je svirao bas u originalnoj postavi grupe “Valentino”.

A o solo gitaristima kao rock herojima da i ne govorim. U ovom našem orkestru svakako ima mjesta za jednog Slobodana Bodu Kovačevića, kao i za Rajka Kojića. A odendavno im se pridružio i Amir Bjelanović Tula, čovjek koji je svirao sa mnogima, a najpoznatiji je po svom radu sa grupom “Merlin”.

Ima tu i mnoštvo vrhunski klavijatura i klavijaturista. Od Laze Ristovskog, preko Đorđa Novkovića, pa sve do Enca Lesića i Rajka Dujmića. Ili jedna Margita Stefanović. Posebno mjesto inače pripada kompletnoj ekipi “Ekatarine velike” u sastavu Milan Mladenović, Margita Stefanović, Bojan Pečar i Ivica Vdović.

Poseban šmek zvuku ovog mrtvog orkestra mogli bi dati duvači i gudači. I tu bi se sigurno našlo mjesta za Krešimira Vlašića i njegovu trubu koja je obilježila zvuk “Ambasadora”. Kao i za Josipa Kovača iz pratećeg Balaševićevog benda i njegovu violinu.

A onda frontmeni. Red je da se prije svih prisjetimo onih koji su stvarali ovu scenu od samih njenih početaka, a više ih nema. Đorđe Marjanović, Miki Jevremović, Kićo Slabinac, Dragan Stojnić, Ivo Robić, Zvonko Špišić, Zafir Hadžimanov, Sabahudin Kurt, Minja Subota, Miralem Kruškić, Vedo Hamšić, Alaga Gagić, Branko Marušić Čutura, Boba Stefanović, Ivica Šerfezi i Karlo Metikoš. Nešto kasnije i Tomislav Ivčić. Slijede i vokalni solisti raznih sastava kao što je Selver Brdarić koji je pjevao sa grupom “Cod”. Pa nikada do kraja žanrovski definisani Fadil Toskić. Takođe i Edin Tahirović, vođa banjalučkog “Dinara”. Onda i Marinko Madžgalj i glumac i pjevač iz “Flamingosa”. Takođe i Dušan Prelević. Ali ako već pričamo o pjevačima onda je samo jedan Pjevač sa velikim P – Davorin Popović, a zatim i Vladimir Savčić Čobi, čuveni vokal grupe “Pro arte”. A ne treba zaboraviti ni multiinstrumentalistu Adija Lukovca.

Ekipu hard rock pjevača prevodi Sergio Blažić, originalni pjevač “Atomskog skloništa” koji se godinama borio sa rakom tako što se držao za mikrofon. Rame uz rame sa njim je i Boris Aranđelović, prepoznatljivi vokal grupe “Smak”. Možda ipak prednost treba dati Draženu Ričlu koji je prošao kroz “Elvis J. Kurtovich” i “Crvenu jabuku” da bi u svojim ranim dvadesetim postao žrtva saobraćajne nesreće. Kao što je nastradao i Toše Proeski. Pa onda Vlada Divljan, a i Neša Radulović vođa “Poslednje igre leptira”, pa i Delča kojeg pamtimo sa radom sa grupom “U škripcu”. Ova priča ne bi bila potpuna da ne pomenem Batu Vraneševića iz “Laboratorije zvuka”. Pa Vlatko Marković iz skoro zaboravljene grupe “Iver”. Ima tu mjesta i za Krešimira Blaževića osnivača “Animatora” koji nije dočekao ni svoju pedesetu godinu. Negdje tamo u nekom ćošku po svojim žicama prebiraju Đorđe Balašević i Kemal Monteno i konačno izvode taj dugo dogovarani duet. Naravno, njihova priče ne bi bila potpuna da im se nije pridružio i Arsen Dedić. Pomenimo i Faruka Jažića uz ovu ekipu. Kao i nesretno i tragično nastradalog Slobodana Samardžića. Pridružio im se odnedavno i Oliver Dragojević koji se prati na klavijaturama. A da bi mediteranski šmek bio što prisutniji našlo se tu mjesta i za Đelu Jusića. I još malo splitskog repa i hip hopa uz pomoć Dine Dvornika. A kad već pominjemo repere dva od tri originalna člana crnogorske rep grupe “Monteniggers” su preminuli u roku od tri godine krajem devedesetih. U pitanju su Duško Nikolić i Nebojša Saveljić.

Svemu se dodaju anđeoski glasovi dama kao što su Lola Novaković, Majda Sepe, Ana Štefok, Jadranka Stojaković, Ljupka Dimitrovska i Đurđica Barlović, te prekrsani tenor trogirskog slavuja, Vinka Coce. Posebna solo dionica ostavljena je za Donnu Ares.

A pred jutro kad dernek uzme maha i kada i anđeli na umornim glavama moraju pridržavati već dobro zaljuljane oreole eto i majstora fešte – narodnjaka. I Toma Zdravković i Silvana Armenulić, pa oba Šabana i Bajramović i Šaulić, a svakako i Louis. Za one hard core folkere tu je Sinan Sakić. Uz njih su tu još i Amir Nino Resić, Džekson Curi i čitava plejada sevdalija predvođena Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović, Nadom Mamulom, Eminom Zečaj, a odnedavno i onim mlađim Imamovićem – Nedžadom. A zanimljivo je da su oba pjevača dvije grupe “Mostar Sevdah Reunion”, i Ilijaz Delić i Milutin Sretenović Sreta preminuli u razmaku od svega nekoliko godina.

Sigurno ste primjetili da u ovom pregledu nisam pomenuo nikoga od svjetkih muzičkih zvijezda koje nas još od pedesetih godina prošloga vijeka napuštaju. Bilo bi previše i predugačko. Njih se namjeravam prisjetiti naredne sedmice.

Ja BIH…5 dana Sarajeva u Zagrebu

Od 12. do 16. oktobra održan je festival “Ja BIH…5 dana Sarajeva u Zagrebu”. Odmah da kažem da smatram sjajnom idejom nastojanje da se u Zagrebu u roku od pet dana prezentira barem dio kulturnog blaga Bosne i Hercegovine. Druga je stvar da li je to što je bilo ponuđeno zaista ono najreprezentativnije, ali moramo uvažiti činjenicu da su organizatori ponudili i ono i onoga i one koji su im bili dostupni i spremni da uzmu učešće u ovom projektu.

Meni je, ipak najzanimljiviji album koji je pratio ovaj festival. Na jednom mjestu na tom albumu skupljene su neke od najvažnijih pjesama bosanskohercegovačke muzičke scene. Uz neke, hajde da to tako kažemo, ne tako važne pjesme i izvođače. Sa kompilacijama je uvijek tako. Sastavljaš ih ne u nekom idealnom okruženju pa biraš šta hoćeš nego se moraš ograničiti isključivo na ono za šta imaš prava ili barem na ono za šta možeš obezbijediti prava. A onda nekad imaš obavezu da ubaciš i one koji su ti podržali festival svojim učešćem na njemu i kad uklopiš ta dva kriterija dođeš do nekog kompromisnog rezultata koji je i ovakav i onakav.

Ovaj put se desilo da ti kompromisi nisu značajno naštetili samom kvalitetu albuma. Prvo da pomenemo da je izdavač ovog albuma “Croatia records” i da nije nikakvo iznenađenje da su bili prinuđeni da kompiliraju pjesme iz svog kataloga. Sreća je samo da imaju prebogat katalog pa nije bilo teško izabrati.

Album otvara “Sarajevo ljubavi moja” u izvedbu Kemala Montena. U pitanju je pjesma koju smo prvi put čuli 1976.godine kada je sa tom pjesmom Kemal Monteno pobijedio na festivalu “Vaš šlager sezone” da bi, u proteklih 45 godina, to postala nezvanična himna Sarajeva. I nije nimalo čudno da jednu ovakvu kompilaciju otvoriš himnom. Pa makar ona bila i nezvanična.

Slijedi “Crvena jabuka” sa pjesmom “Sarajevski lijepi dani” koju im je napisao Narcis Vučina i koju je prvo izveo sam autor u duetu sa Draženom Žerićem 2013.godine na albumu “Ručni rad Sarajevo” da bi tu istu pjesmu prije par godina izvela i sama “Crvena jabuka”. Sa albuma “Ručni rad Sarajevo” imamo još jednu pjesmu. U pitanju je pjesma “Krkanikus Balkanikus” koja je izvedena još 2010.godine na zagrebačkom festivalu. Biće da je tu napravljen ustupak autoru ovih pjesama Narcisu Vučini kao kompenzacija za njegovu iskazanu spremnost da se pojavi na festivalu “5 dana Sarajeva u Zagrebu”.

Mislim da su iz sličnih razloga zastupljeni na ovoj kompilaciji i Emir Bukovica sa pjesmom “Mahala zna” i Maja Milinković sa svojom verzijom pjesme “Lijepi li su mostarski dućani” kao i Boško Jović, nevjerovatan gitarista, sa pjesmom “Kiša bi pala”. A i duet Kemala Montena i “Teške industrije” u pjesmi “Majske kiše” nije iznenađenje ako se zna da je jedan od organizatora festivala Ivica Propadalo bas gitarista iste te “Teške industrije”. I tu dolazimo do one priče o Bogu i prioritetnom stvaranju brade.

I nakon što su podmireni svi aptetiti i postignuti svi kompromisi ostalo je prostora i za nekoliko vrhunskih pjesama. Kao što je i “Sarajevo ljubavi moja”. Tu su svakako “Indexi” sa svojim hitom iz 1972.godine, pjesmom “Sve ove godine” za koju je tekst napisao najzastupljeniji čovjek na ovoj kompilaciji, pomenuti Kemal Monteno. Među pjesmama čijem se izboru nikako ne može prigovoriti je i “Zabranjeno pušenje” sa naslovnom pjesmom svog drugog i to dvostrukog albuma iz 1985.godine “Dok čekaš sabah sa šejtanom”.

Sigurno među takve spada i izbor verzije sevdalinke “Snijeg pade na behar na voće” u izvedbi sjajne Amire Medunjanin. A album zatvara još jedna pjesma koja nosi direktnu posvetu Sarajevu. U pitanju je pjesma “Je l’ Saraj’vo gdje je nekad bilo” Dine Merlina. Radi se o koncertnoj verziji pjesme koja nam je prvobitno predstavljena 1989.godine na četvrtom albumu grupe “Merlin”, albumu “Nešto lijepo treba da se desi”.

A na ovom albumu bi se desile još ljepše stvari kad se ne bi našli neki izvođači i neke pjesme koje, objektivno, ne pripadaju probranom društvu bosanske muzike. Tu mislim, uz svo uvažavanje, na Paulu Jusić i grupu “Bosanski lonac” koji su, očito, uvršteni na osnovu nekih nemuzičkih kriterija.

Međutim, uz sve pobrojane manjkavosti ovo je, bez sumnje, kompilacija koju vrijedi imati i koju vrijedi poslušati. Pa makar njen kvalitet i ne bio baš u svakom trenutku ni vrhunski ni ujednačen. Za pet dana ipak ne možeš baš sve prezentirati, zar ne?