Mrve ljeta u pjesmama

Prečesto me pitaju ima li nade za sarajevsku pop rock scenu i da li se išta zanimljivo dešava na njoj. Takva pitanja mogu postavljati samo neupućeni, zlonamjerni i oni koji su mentalno zaglavili u osamdesetima. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv osamdesetih i sam se vrlo često vraćam muzici tog vremena, jer to i jeste muzika moje mladosti. Ali valjda i neka druga mladost ima pravo na svoju muziku. I zato nastojim što pažljivije osluškivati sve ono što se danas svira.

Nisam baš nešto poletan da u ovim godinama odlazim na svirke neafirmisanih bendova i tamo odudaram kao svježe iskopani leš. Ali rado poslušam svaki novi snimak i svaki novi album. I desi se da me, ponešto i obraduje. A ponekad mi baš bude krivo kad čujem kako je neki bend na koji sam tipovao prestao sa radom.

Tako su mi se prije nekoliko godina baš, ali ono baš dopali „Futavci“. I taman kad su trebali da postanu bend za nešto masovniju upotrebu, a oni se raziđu. A opet, ne treba kukati zbog takvih stvari. Svaki bend čine ljudi, a oni kad se raziđu sa ljudima u grupi ne raziđu se i sa svojim talentom nego ga lijepo prenesu u naredni projekat. I da, bitno je napomenuti kako sam podosta očekivao i od one sjajne reggae postave „Bosnische Post“ koja nikad nije dala koliko je zapravo trebala.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što ništa ne nastaje onako, „iz have“ što bi se reklo. Uvijek postoji neka predistorija i ako malo zagrebeš ispod površine pronađeš uticaje i iskustva koja ti poprilično objasne neki, na prvi pogled novi, fenomen.

Nije sad baš da su „Jindas“ fenomen, ali mogli bi postati. Za sada su tek zanimljiv novi bend na sarajevskoj muzičkoj sceni. Novi bend sa starim muzičarima. Mirza Salković je svirao nekada sa pomenutim „Futavcima“, a bas gitarista Kemal Herenda je svirao sa „Bosnische Post“ u prvoj fazi rada ovog benda. Bubnjar Rifet Čamdžić je prošao kroz „Divanhanu“ i ranije kroz, pomalo zaboravljeni, sastav „Kix“. Pjevač i flautista Narcis Zečić usput radi i sa „Jazz Guerilom“, a Benin Mujkić koji svira trubu i usnu harmoniku svira i u orkestru Muzičke akademije.

I kad znate sve to onda malo drugačije čovjek gleda i na činjenicu da su formirani nedavno, odnosno 2018.godine. Kao bend možda i nemaju nekog iskustva, ali pojedinačno sigurno je da se radi o muzičarima sa popriličnim iskustvom. I to se osjeti. Njihov nedavno objavljen album „Seoba“ definitivno ih pokazuje kao zrelu i uigranu sviračku ekipu, a što je najljepše ta zrelost i uigranost nije se izgubila u produkciji što je česta boljka debi albuma.

Još prije izlaska albuma izborom prva dva singla i prva dva video spota („Ovaj i Aras“ i „Skok u plićak“) možda su nas pomalo mogli odvući i na krivi trag da pomislimo kako se radi o grupi momaka koji se zezaju, a muzika im je tek ortopedsko pomagalo u toj njihovoj zajebanciji. Neću da kažem da u njihovim pjesmama nema duhovitosti, ali uz malo strpljenja pronaći ćete i neke vrlo ozbiljne poruke, ne baš očite onako „na prvu“. Već sa pjesmom „Andaluzija“ pokazali su kako kod njih ima šta da se još otkriva.

Svojim pjesmama oni popunjavaju žanrovski prostor u kojem se kod nas trenutno i ozbiljno kreće jedino „Zoster“. A da opet to ne bude blijeda kopija „Zostera“. „Jindas“ zapravo sve što radi, radi u skladu sa svojim imenom. A Džindas je putujući trubadur koji luta od publike do publike i svakoj prilagođava svoj nastup, improvizuje, a ipak ostaje vjeran sebi.

I ne samo zbog „Andaluzije“ nego zbog cjelokupnog zvuka meni njihove pjesme nose sunce i toplinu. Iz torbe tog putujućeg trubadura ispadaju mrve ljeta koje je sačuvao u svojim pjesmama. A u ovim zimskim danima teško da nam je nešto potrebnije od toga. Neću reći da je njihov debi album donio neku revoluciju u domaćoj muzici. Nije. Ali da je donio zanimljivu zbirku pjesama uz koju se čovjek lijepo osjeća, e to sigurno jeste. A to nije malo. To, sigurno nije malo.

Mržnja naša nasušna

Uglavnom izbjegavam da pametujem o politici, a pogotovo o aktuelnim političkim zbivanjima. Imamo mi i previše samozvanih političkih analitičara da bih se i ja još tamo utrpavao. Rekoh, uglavnom izbjegavam što ne znači da sam uvijek uspješan u tom nastojanju. Tu i tamo desi se da ni ja ne mogu ostati po strani kad se desi nešto poput najavljene rekonstrukcije kantonalne vlade u Sarajevu. To se tako lijepo kaže, a suštinski to je ono što je otpjevao Bajaga u pjesmi „Pada vlada“.

Ako očekujete od mene da vam kažem je li bila bolja ova vlada što odlazi ili ova koja treba doći ja ću vam odgovoriti sa „ili“. Mi smo se kao društvo već toliko podijelili, toliko smo postali ostrašćeni i zadojeni mržnjom prema svakome ko drugačije misli da, onako mazohistički, neću da pristanem ni uz jedne pa neka me kolektivno mrze sa obje strane i neka se, bar u nečemu, slože.

A i ne zna se zasigurno da baš vlada pada. Ima tu raznih kombinacija. A i nije to plaho ni važno, ako se mene nešto pita. Niti je to sve mene iznenadilo, niti me obradovalo, niti razočaralo. I, čini se, da sam jedan od rijetkih. Svi ostali kao da su izgubili osjećaj za realnost. Skupa sa osjećajem za pristojnost.

Kada čitam komentare po društvenim mrežama čini mi se da oni što podržavaju trenutnu vladu žive u uvjerenju kako je ta vlada sastavljena od sve samih svetaca i da nikad nismo imali bolju vlast. Oni koji ih ne vole tu svoju netrpeljivost iskazuju bez imalo zadrške prikazujući ih kao zlo sastrugano sa najcrnjeg zagorjelog dna paklenog kazana. I tvrde kako nikad nismo imali goru vlast.

Sad, niti su tako dobri kako ih žele prikazati. Niti su tako loši. Naprosto, niko ni ne može biti tako sjajan ili tako očajan kako nam žele prikazati. Upoznao sam dobre, korektne i vrijedne ljude iz oba tabora. A govna i sa jedne i sa druge strane jednako smrde.

I šta nam se sad dešava? Jedni druge gledaju krvlju podlivenih očiju sa neprikrivenom željom da zubima iščupaju grkljan jedni drugima. Iz arsenala uvreda vadi se ono najteže oružje i potežu se kvalifikacije tipa „izdajnik“. Rascijepilo se Sarajevo kao nakon razornog zemljotresa i sa jedne strane su ostali oni koji će vam sve prije oprostiti nego bilo koju normalnu riječ koju uputite na račun SDA. Ljudi koji su pod devizom „nikad sa nacionalnim strankama“ spremni tražiti „najmanji zajednički sadržilac“ sa tim istim nacionalnim strankama samo ako nisu SDA.

Zauzvrat, neki bliski Stranci demokratske akcije tiktakaju, prebrojavaju krvna zrnca, na svaku naznaku crvenila frkču kroz nozdrve, mlate glavom i rove zemlju ispred sebe spremni na „konačni obračun“ sa „jugobalijama“, „komunjarama“ i uopšte liberalima svake vrste. Uvjereni kako društvene odnose treba okameniti na nivou sedmog vijeka. Ili sedamnaestog. I usput nesposobni da uoče razliku između političke stranke i vjerske zajednice.

Moram priznati da mi je u toj plimi mržnje teško razaznati ko je revnosniji u pljuvanju u bližnjeg svoga, da li botovi koji to rade kao dio svog redovnog angažmana i za platu, ili bijesni građani iz uvjerenja i stvarne mržnje. Znam da bi mi draže bilo da su plaćeni da mrze. Koliko god i to bilo loše u tome barem mogu razaznati nekakav racionalni motiv.

S tim što pominjanje tri milijarde u tri naredne budžetske godine u Kantonu Sarajevo, tek prividno ima veze sa parama. Zapjeni tako „neutralni“ televizijski voditelj ne bi li ubijedio gledaoce da negdje postoji neka sehara sa tri milijarde maraka iz koje će sad neko trpati u svoje džepove kako mu se prohtije. Onaj ko želi da zna, taj i zna da je ogroman dio tog novca već raspoređen na plate nastavnicima, policajcima i doktorima. I kakva god vlast da dođe plate im mora isplaćivati. Kao i plate uposlenicima kantonalnih organa i pripadajućih preduzeća. Od te godišnje milijarde ostane tek neznatan dio (iz moje i vaše perspektive nikako neznatan, ali proprocionalno gledano zanemarljiv) za nekakve marifetluke, potkivanja i žongliranja. Nije loše da se na to javnost podsjeti.

Kao što nije loše ni podsjetiti da smo ovde već, i to na teži način, naučili da nikoga ne možeš mrziti kao nekoga sebi bliskog. I u tom odbijanju da prevaziđemo neke ideološke razlike prelako zaboravljamo da, u vrijeme dok smo bili na nišanu, nišandžiju nisu zanimale te smiješne male razlike među nama. Za njega smo svi bili isti i ostali isti. A i mi smo znali da postoje samo oni koji su za Bosnu i oni protiv nje. Druge nam podjele nisu bile važne. Sad su nam postale važnije od svega. A nišandžija čeka komandu.

 

Muzika jednog vremena

Stidljivo, da ne kažem poluilegalno, Federalna televizija je krajem oktobra počela emitovati dokumentarno – muzički serijal pod nazivom „Muzika jednog vremena“. A da je bilo imalo pameti taj bi se projekat najavljivao, što se ono kaže „na sva zvona“. Srećom bilo je pameti da se ova priča podrži, pa makar i onako kako se decenijama podržava sama scena. U uvjerenju da će ona samonikla sama i opstati.

Autor ovog serijala, Zlatan Izetbegović napravio je, ne samo informativan, edukativan i zabavan televizijski program nego je napravio serijal koji će, u mnogim segmentima ostati referentna vrijednost kada je svaka buduća priča o sarajevskoj pop rock sceni u pitanju.

Divljenja je vrijedna njegova sistematičnost i pažnja (pa i oprez ako baš hoćete) s kojom je pristupio izradi ovog programa. Proučavao je dostupne izvore, snimao razgovore sa skoro dvjesto sagovornika od kojih svaki ima šta da kaže o ovoj temi. Razgovarao je sa ljudima koji su gradili samu scenu, sa njihovim savremenicima, sa ljudima koji su pratili razvoj popularne muzike na ovim prostorima i pisali o tome.

Skoro dvije godine je trajalo prikupljanje materijala koji je, na kraju tog procesa, iznosio preko 1300 stranica. E, od toga je trebalo napraviti selekciju i izabrati ono što će objektivno biti zanimljivo prosječnom gledaocu. To je zadatak na kojem mnogi autori ovakvih serijala zakažu. Preduboko su u nekoj materiji da im se sve čini bitnim pa se teško ičega odriču.

Srećom po Zlatana, ali i po nas, prvobitni format od osam četrdesetominutnih epizoda značajno je proširen. Tako da sa sigurnošću možemo računati sa dvadeset i dvije epizode, a možda i više. Do sada smo ih vidjeli sedam i šta se na osnovu te jedne trećine može zaključiti?

Prije svega, da serijal neće biti dosadan, čak ni onima uvjerenim da sve znaju o nastanku i razvoju ovdašnje scene. I ja sam dugo živio u uvjerenju kako ima malo toga što ne znam o popularnoj muzici na ovim prostorima, a onda se ispostavilo da znam i premalo. Da ne bi Zlatana, njegovog strpljenja i njegove sistematičnosti, mnogi od nas, površni kakvi jesmo i dalje bismo neke podatke, neka imena i neke događaje neopravdano preskakali. Ili pogrešno interpretirali.

A uz sve to vrlo jasno su posloženi prioriteti. Serijal, prije svega, mora biti informativan. Dakle spreman da ponudi mnoštvo podataka. I onih poznatih, preko manje poznatih, pa sve do nikada ranije objavljenih. Zatim, mora da bude dokumentovan. Za svaku izjavu navodi se izvor. Svaki komentar potkrijepljen je navođenjem medija u kojem je objavljen. Tek na kraju dobijamo i onu zabavnu komponentu. Ovo jelo Zlatan Izetbegović začinio je prstohvatom anegdota koje prepričava kad baš mora, a uglavnom ostavlja prostora sagovornicima da ih sami ispričaju. Bio je svjestan da je uvijek prisutna opasnost kod ovakvih projekata da „požute“. Odnosno da anegdote i trač partije preuzmu dominantnu ulogu. Kod nekog drugog bi možda i uspjele u tome. Kod autora tipa Zlatana Izetbegovića to sigurno ne prolazi.

Baš me zanima kako će se priča dalje razvijati. Potrošio je sedam epizoda, a još nije ni došao do kraja šezdesetih godina prošloga vijeka. Da li će morati ubrzati kroz sedamdesete i osamdesete, a pogotovo kroz novi milenij? Da li će naći rješenje da na kraju to ne postane „priča o šezdesetima i pomalo o onom što se dešavalo poslije“? Vidjećemo.

Čak i ako to bude samo priča o šezdesetima sa kratkim pregledom onih decenija poslije i dalje će biti neprocjenjiv dokument. I ne bi me ni začudilo da tako zaista i bude. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je, na samom početku, ideja bila da se napravi emisija o Esadu Arnautaliću. Samo, kako praviti priču o njemu, a da to istovremeno ne bude i priča o sarajevskoj pop rock sceni. Dobrim dijelom on ju je i stvarao i usmjeravao.

A ako mi, na kraju, može biti dopuštena i jedna lična opaska, nakon što sam objavio knjigu „Soundtrack vremena“ stalno sam se bavio mišlju kako je treba ekranizirati. I nisam znao kako ja to da napravim. Zlatan Izetbegović me je oslobodio te dileme. Napravio je serijal koji je, skoro pa vizuelni izraz te knjige, i to na način na koji sumnjam da bi iko drugi to mogao uraditi. Zlatane, hvala za užitak koji imamo svakog četvrtka uveče.

 

Punk još nije umro, a kad će – ne damo

Još od prvih dana pojave punk pokreta, tamo prije više od četrdeset godina, njegovi poklonici su se trudili da sve oko sebe uvjere da punk nije mrtav. I dok nije posve ni zaživio pojavila se potreba da se dokazuje njegovo postojanje. Kasnije je parola „Punk Is Not Dead“ postala sastavni dio rock ikonografije i svako malo bi osvanuo grafit sa takvom porukom.

Samo što se vitalnost ovog muzičkog (i ne samo muzičkog) pravca niti brani niti dokazuje pisanjem po zidovima. Dokazuje se svirkom i svježinom koju nam donesu ili ne donesu bendovi koji stvaraju na tragu punka. A sve ovo pišem da bi vas uveo u priču o debi albumu sarajevskog punk sastava „Pank Flojd“.

Odmah da kažem da mi se odavno nešto nije dopalo poput njihovog albuma. I to iz mnoštva razloga koji nemaju baš uvijek direktne veze sa kvalitetom njihovih pjesama. Prvo su me zaintrigirali samim svojim nazivom. Bila mi je to jako provokativna, pa čak i pomalo bogohulna igra riječima kada sam čuo da se zovu „Pank Flojd“. Ako ništa drugo, to mi je dalo naslutiti da, u njihovom slučaju, postoji ona crta karakteristična za domaći, sarajevski rock izričaj, a to je dobra doza zajebancije. Na to smo jako rijetko nailazili na svjetskoj punk sceni gdje je bijes bio dominantno osjećanje koje su, u neograničenim količinama, isporučivali publici. Ovi naši „Flojdovci“ (nipošto ih ne brkajte s onim drugim) nastavljaju dugi niz sarajevskih bendova koji su neke smrtno ozbiljne stvari znali plasirati na duhovit način. I to su, po svemu sudeći, njihovi uzori. Sastavi od „Zabranjenog pušenja“ pa sve do „Helem neise“, ma koliko nekad muzički bili daleko jedni od drugih.

Zato i ne čudi da im u naslovnoj pjesmi albuma „Olimpijka“ gostuje Sejo Sexon. I to je jedan od najsnažnijih, ako ne i najsnažniji momenat albuma. Pjesma koja i pokazuje i dokazuje da je i za momke u ranim dvadesetim sasvim legitimno igrati na terenu nostalgije, a da to ne zazvuči ni patetično ni šuplje.

Koliko god bili nastavljači jedne tradicije oni su i predvodnici nove generacije bendova koji su izvođački i autorski već prisutni na njihovom albumu. Bendova kao što su „Moca i biznismeni“ ili „Nervni slom“. Izvan glavnih diskografskih i medijskih tokova nastaje čitava jedna scena koja bi uskoro, mogla eksplodirati u vatrometu kreativnosti. A „Olimpijka“ je samo prethodnica.

Nakon šti čujete „Olimpijku“, „Drveni šank“ ili „Savjete“ pitate se koliko su oni punk u onom izvornom obliku. Ako pod punkom podrazumijevate sviračku nekompetenciju, bijes i buku, onda baš i nisu. Ali ako je za vas punk prvenstveno insistiranje na iskrenosti i nepristajanje na diktate muzičke industrije onda nije važno svirate li reggae, klasični rock ili nešto treće, imate li pjesme od jedne i po minute ili ih „rastegnete“ na četiri – pet minuta. Ako je za vas punk pokušaj da o problemima svoje generacije progovorite jezikom te iste generacije onda su „Pank Flojd“ izvorni punk bend. I tu nema spora.

Ima pjesama kao što su „HSV“, „Šuplja“ ili „P.P.P.“ u kojima se dosljedno poštuje i žanrovsko određenje punka, sa nezaustavljivom energijom koja melje sve što joj se nađe na putu i poziva vas da se fizički uključite u slušanje.

Ali ima tu i prekrasnih gitarskih solaža. Znam ja da sve nas koji volimo da čujemo taj zvuk danas doživljavaju kao dinosauruse i, uglavnom čekaju da izumremo. Ali bez obzira na to, za mene je definicija dobrog rock’n’rolla žestok ritam koji udara pravo u stomak i gitara čiji zvuk se penje uz vene. A „Pank Flojd“ nudi i jedno i drugo. Uz sve pobrojano nude nam tekstove koji su odraz naše stvarnosti, a opet bez namjere da „pametuju“. I neka mi bude dopušteno da napišem nešto što im se možda neće dopasti, ali kad čujem pjesme poput „Passat pijačar“ ili „El Burro“ ne mogu, a da ih ne doživim kao nasljednike „novog primitivizma“. U najboljem mogućem smislu.

Produkcija je posebna priča. Uradio ju je Simon Rojas Hoces, Čileanac koji predvodi tamošnji band „The Reaction“ i koji je već sarađivao sa „Pank Flojdom“ na pjesmi „From Sarajevo To Santiago“ koja je našla svoje mjesto i na albumu. Kod punk albuma produkcija je izuzetno važna u smislu da se pogodi mjera. Da sačuvaš žestinu, a da pjesma ostane razumljiva. Mnogi su pali na tom ispitu, ali „Pank Flojd“ nije. Morate, doduše neke od pjesama čuti nekoliko puta da ih posve „provalite“, ali jednom kad ih usvojite sve sjedne na svoje mjesto.

I za kraj, ali ne najmanje važno, pjesma koja otvara album, pjesma „Pank Flojd“ je savršena i za otvaranje koncerata i predstavljanje benda onima koji prvi put čuju za njih. Ja sam siguran da ću za njih još čuti, a vi zapamtite imena bubnjara Ivora Šarkića, bas gitariste Ademira Alcantara Mulaosmanovića, gitarista Damira Bajramija i Kemala Lihića, te dva vokala Amara Bilića i Kenana Avdića.

I da vam odgovorim na pitanje sa početka. Punk još nije umro, a kad’ će – ne damo.

Čemu služe koncertni albumi?

Razmišljam nešto ovih dana o tome kako kod nas sve što se kaže treba uzimati sa rezervom. Pa čak i kad se kaže sa najboljim namjerama. Koliko ste puta, na primjer, čuli od nekoga „Dubioza kolektiv“ kao odgovor na pitanje ko je najznačajnije novo ime na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Ne sporim ja njihov značaj, ali mi je malo sumnjivo ono „novo“.

Ljudi ove godine obilježavaju 15 godina od prvog albuma „Dubioze kolektiv“, a još mnogo ranije su bili prisutni što kroz sarajevske „Ornamente“, što kroz zeničko „Gluho doba“. Sve u svemu nakupilo se tu dobrih četvrt vijeka bavljenja muzikom. I onda se nađe poneko „pametan“ da ih etiketira kao novi bend.

Ipak imaju novi album, a novo je i to što su, nakon petnaest godina objavili svoj prvi koncertni album. Album je sniman na festivalu „Pol’and’Rock“ prošle godine i neko bi se mogao zapitati zašto taj prvi live album nisu snimili na nekom od ovdašnjih koncerata.

Mogli su, ali „Dubioza kolektiv“ odavno nisu ovdašnji bend. Oni su svjetska priča. I to dovoljno uspješna da na jednom ovako velikom festivalu budu proglašeni naboljim live bendom na izdanju festivala za 2018.godinu. A birali su ih sami posjetioci festivala. A skupi se tih posjetilaca i do pola miliona tokom tri dana festivala.

Možda je to bio način da „Dubioza“ začepi usta svim sumnjičavim zlobnicima kojima ovako u vodu pada teorija da „Dubioza“ vani svira u nekim opskurnim rupama za „neku ekipu oko šanka koja ih ionako ne sluša“. Moguće da je to bila neka njihova mala osveta takvima, a možda je razlog puno prozaičniji. Recimo, činjenica da je to festival na takvom tehničkom nivou da je omogućavao da snimak njihovog nastupa bude optimalan za koncertni album.

Čemu, zapravo služe koncertni albumi? U sitno-šićardžijskom svijetu, uglavnom služe da se na račun popularnosti uzme još koja marka u iščekivanju novog studijskog albuma. A to se uvijek dešava kad taj studijski album, iz ovog ili onog razloga, „neće skoro“. Teško da je kod njih to slučaj jer je novi studijski album najavljen već za početak 2020.godine.

Ima i onih koji koncertne albume objavljuju umjesto „Best of“ kompilacija. Teško da je i to u pitanju. Imala je „Dubioza“ još velikih hitova koje nije uvrstila na album, a stavila je pjesme koje su bile daleko od tog statusa opšteprihvaćenih.

Dobar je dio i onih koji to rade iz čiste sujete. Pa je onda najvažniji dio cijelog materijala skandiranje publike, izvikivanje imena omiljenog benda i traženje bisa. Sve u stilu, „poslušaj mama kako me vole“. Neću da kažem da je na ovom albumu izostala reakcija publike ili da nije snimljena. Ima i toga, ali sigurno je da nije prioritetno.

Postoji i četvrti razlog. I mislim da je kod njih taj bio ključan. A to je želja da se ostavi dokument o tome kako je bend zvučao u jednom trenutku svoje karijere i koje je pjesme izvodio na svojim nastupima. Da, kada pustite taj album od početka do kraja imate zaista utisak da ste na tom koncertu. Da se prenese i atmosfera i zvuk u onoj mjeri koliko je to uopšte moguće. Nema puno takvih albuma. Meni u ovom trenutku na pamet padaju „Azrin“ trostruki „Ravno do dna“ i „Still Life“ grupe „The Rolling Stones“. Oba, zanimljivo objavljeni 1982.godine. I, evo sada „Live Pol’and’Rock festival 2018“.

Zašto je ovaj album važan? Prvenstveno zbog onih koji nikad nisu bili na koncertu „Dubioze kolektiv“. Da shvate da je ono što mogu čuti zabilježeno u studiju samo jedan dio cjelokupne slike o bendu i da te iste pjesme isporučene u formatu koncerta zadržavaju svoju osnovnu formu, ali dobijaju i nešto više. Bivaju dodatno nabijene energijom i takve vraćene iz publike izvođačima na sceni.

Brojni su koncertni albumi na kojima nije uspješno zabilježena ta energija. Čak i kod onih najvećih. Bilo zbog tehničkih manjkavosti prilikom snimanja koncerta bilo zbog samog benda koji je baš tu veće bio „nešto indisponiran“, ili čak i zbog publike koja nije znala odgovoriti na očekivani način. Na svu sreću prvi „Dubiozin“ koncertni album u potpunosti je ispunio sva tri uslova za potpuni užitak. Naravno, slušanje koncertnog albuma nikad ne može, niti će ikad moći zamijeniti odlazak na sam koncert. Ali ako već niste u mogućnosti gledati ih uživo poslušajte ovaj album. On se opasno približio tom idealu.

45 godina od početka diskografske revolucije

Postoje datumi koje je nemoguće zaboraviti. Probudim se tako u ponedjeljak 18.novembra i prisjetim se da je prije ravno 45 godina “Bijelo dugme” objavilo svoj prvi album “Kad bi bio bijelo dugme” i otpočelo revoluciju.

Album su snimili 22. i 23.oktobra 1974.godine u studiju „Akademik“ u Ljubljani. Nije tada bilo para za duga snimanja. Ritam sekcija je svoje odradila već prvi dan i na voz pa kući za Sarajevo. Iako su tada pričalo o tom studiju kao o pravom čudu tehnike istina je bila znatno drugačija. Zoran Redžić kaže da su magnetofoni bili „k’o na rendgenu sve se vidilo untra“. Album su na kraju morali miksati u Zagrebu. Kao producent je potpisan njihov tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek iako je skoro sav posao u studiju obavio Bregović uz pomoć Mire Bevca.

Vladimir Mihaljek je i inače pretjerano isticao svoju ulogu u cijeloj priči pa će kasnije tvrditi kako im je mnogo toga išlo na ruku, poput izostanka sa scene tadašnje „velike četvorke“ domaćeg rocka, odnosno “Indexa”, “Korni grupe”, “YU grupe” i grupe “Time”. Stalno je potencirao svoje zasluge za promociju ove petorke iz Sarajeva. Po njegovim tvrdnjama on je ishodio objavljivanje albuma prije kraja 1974. godine iako je prvi termin bio maj 1975. godine. Pored toga sebi u zaslugu je upisao to što je omot albuma iz trećeg pokušaja odobren u „Jugotonu“. A tvrdio je kako su jedno vrijeme pjesme „Selma“ i „Da sam pekar“ bile skinute sa programa. Nije zaboravio ni napomenuti kako je mudro humanitarni i skupni koncert „Hit ’74“ iskoristio za promociju prvog albuma „Bijelog dugmeta“.

Čini se da je Mihaljek vjerovao da će „Bijelo dugme“ biti hit za jednu sezonu. U grupi su svi bili fascinirani njegovim menadžerskim umijećem, a on je, po svemu sudeći imao namjeru da što bolje iskoristi tu godinu popularnosti koju im je predviđao. Na kraju su se razišli oko nekih i za to vrijeme sitnih para. A pogotovo mizernih u odnosu na sve one buduće velike zarade na koje je mogao računati da je ostao sa njima.

Vratimo se mi tom njihovom prvom albumu. Sve je bilo drugačije od onoga što smo do tada mogli vidjeti i čuti od domaćih rokera. Kada je ploča «Kad bi bio bijelo dugme» stigla u izloge omot je bio direktni šok za učmali malograđanski mozak prosječnog rock konzumenta u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa omota se šepurio blago razgolićen djevojački torzo, raskopčana teksas košulja sa diskretnim bijelim dugmetom na reveru. Unutrašnji omot bio je obogaćen vrhunski urađenim fotografijama članova benda koje je uradio Boris Dučić. Omot je radio Bregovićev gimnazijski drug Dragan S. Stefanović čija će karijera jedno vrijeme ići paralelno sa onom «Bijelog dugmeta», a onda će raditi i za svjetski poznata imena poput «Awerage White Band».

Postoji i priča o tome kako Draganu S. Stefanoviću jednog dana neko zvoni na vratima. Kada je Dragan otvorio vidio je djevojku sa omota koji je tada bio toliko popularan, a iza nje mladića. Nakon što je na mladićevo pitanje djevojka potvrdila da je Dragan «taj» mladić ga je bez riječi nokautirao i udaljio se zagrljen sa svojom djevojkom. Taj omot će u jednom posve relevantnom izboru krajem sedamdesetih biti uvršten među 500 najljepših omota svijeta.

Preko 45 godina je dotične te djevojke ostalo tajna. Zna se tek da je iz Draganovog komšiluka i da se povremeno nešto „intimnije“ družila sa nekim članovima benda. Osobe za koje pouzdano znam da znaju identitet djevojke sa omota su Dragan S. Stefanović, Goran Bregović, Zoran Redžić, ljubomorni momak i, naravno ona sama. Moguće da je kasnije išla okolo i pričala o svom slavnom poprsju pa da još poneko zna rješenje te davne enigme.

A šta se nalazilo unutra? Šest pjesama od kojih je svaka imala svoj život i posebnu priču. Naslovna «Kad bi bio bijelo dugme» sada je raskošno i grandiozno urađena i tek u naznakama podsjeća na onu pjesmu sa singla grupe «Jutro». Pjesma počinje blejanjem ovaca i to mi je pružilo mogućnost da prečesto zlobno napišem kako je «Goran Bregović uveo ovce u ovdašnji rock’n’roll, i niko ih poslije toga nije istjerao».

Prvu stranu ploče zaokružila je «Blues za moju bivšu dragu» za koju će Bregović priznati kako je jedna od onih «pjesama sa konkretnom adresom». Pokušao sam saznati tu „konkretnu adresu“ i jedino što sam uspio “iskopati” jeste da se radi o djevojci koja je povrijedila Bregovića tako što je oralno zadovoljila jednu tadašnju veliku pjevačku zvijezdu. Moj izvor, jako blizak Bregoviću u to vrijeme odbio mi je reći o kome se radi.

Inače, Bebek se najviše mučio sa ovom pjesmom, i tek kad su mu pogasili svjetla u studiju otpjevao ju je kako treba. Na albumu je ponovljena i «Selma» sa trećeg singla i to je to što se tiče balada. Inače “Selma” je jedina pjesma koju nije napisao (ili potpisao) Goran Bregović. Tekst ove pjesme uradio je pjesnik Vlado Dijak i postojeći tekst savršeno se uklopio u jednu temu za koju je Goran danima pokušavao osmisliti tekst.

Malo je poznato da «Selma» ima uporište u stvarnosti i da govori o odlasku Selme Borić na studij u Zagreb. Kasnije će se gospođa Borić pojavljivati i na nekim njihovim koncertima dok sami nisu shvatili da publika želi «Selmu» iz bajke, a ne sredovječnu, punašnu gospođu koja ne zna šta bi im rekla i koja im ruši jedan san. Zanimljivo je da je u martu 2018.godine Bebek htio opet da je dovede na svoj zagrebački koncert, ali je tada već bila u dubokoj starosti i za nju bi to bio preveliki napor. Zato je Bebek otišao do nje i proveli su jedno cijelo popodne u druženju. Što se tiče same pjesme članovi grupe su je različito doživljavali. Dok je Bebeku jedna od omiljenih pjesama, Zoran Redžić je nije naročito volio i smatrao ju je klasičnim šlagerom.

Ostatak ploče oslonio se na rock i boogie. Tri preostale pjesme «Patim evo deset dana» (koju smo od ranije znali), «Sve ću da ti dam samo da zaigram» i, posebno, «Ne spavaj mala moja» obećavale su divlju i neobuzdanu zabavu.

Odmah su uočene sličnosti između «Ne spavaj mala moja» i «Rock’n’Roll Music» Chucka Berrya. A ta fama o prvom Breginom plagijatu (mada su već i kod pjesme „Ove ću noći naći blues“ mnogi nalazili sličnosti sa grupom „Awerage White Band“) još je podgrijana opakim gestom Milovana Ilića Minimaksa koji je, kada mu se Bregović iako najavljen, nije pojavio u emisiji «Od glave do pete», pustio nekoliko puta jednu za drugom ove dvije pjesme. Onda su pronašli sličnosti i izeđu «Blues za moju bivšu dragu» i čuvenog bluesa grupe «Led Zeppelin» sa njihovog trećeg albuma, pjesme «Since I’ve Been Lovin’ You».

Ploča se, do proljeća 1975.godine prodala u 40.000 primjeraka i tako su oborili rekord koji je do tada držala „YU Grupa“ sa 30.000 prodatih primjeraka prvog albuma. Na kraju je tiraž prvog albuma „Bijelog dugmeta“ narastao na peko 140.000 primjeraka. Zbog njih je “Jugoton” morao izmišljati i “dijamantske” i “platinaste” ploče, ali to je već tema neke nove priče.

 

Iznenađenje koje to nije

Uz veliku pompu u tek je 8.novembra zvanično saopšteno kako će Sarajlije u novu 2020.godinu ući sa Željkom Joksimovićem. To je čuvano kao, tobože neka velika tajna, iako se već u septembru znalo da je izbor pao na njega. Sarajevo nije grad za tajne. Ako dva čovjeka nešto znaju jedan će sigurno progovoriti. A nekad mi se čini kako uopšte nije ni nužno da ih bude dvojica.

I onda su se svi pravili kao iznenađeni. Usput je saopšteno kako će dan kasnije pred Vječnom vatrom nastupiti „Zabranjeno pušenje“, a biće održan i koncert klasične muzike. „Klasičari“ su prvobitno trebali nastupiti pred Katedralom, ali uskraćena im je dozvola Općine Stari Grad na čijoj se teritoriji Katedrala i nalazi pa je tako, još jednom, demonstrirana apsurdnost brojnih nivoa vlasti čije se nadležnosti prepliću i koji mogu blokirati rad jedni drugima.

Malo im je lakše bilo ranije dok se gradska uprava nije pretjerano mješala u svoj posao pa se sve završavalo na relaciji Kanton – općine. Samo što se tako, s vremena na vrijeme, pojavi gradonačelnik koji bi malo i da radi. I onda se još u sve umiješa politika. I dobijemo blokade. Od devet općina Kantona Sarajevo u njih osam su načelnici iz iste političke opcije kao i gradonačelnik. Samo Načelnik Općine Stari Grad pripada suprotstavljenoj grupaciji koja, sasvim slučajno, drži poluge vlasti u Kantonu Sarajevo. Vi vjerujte u slučajnosti, ako vam je baš do toga. Ja taj luksuz sebi više ne mogu da priuštim.

I nemojte da ispadne kako prije Skake Sarajevo nije ni imalo novogodišnju proslavu uz pjevanje i plesanje. Jeste i to redovno. I uglavnom niko to nije ni problematizirao niti je na nekoga ostavljalo poseban utisak. To vam je otprilike bilo onako kako se sad dešavaju koncerti za 1.januar. A novogodišnja noć je, voljeli vi aktuelnog gradonačlnika ili ne, dignuta na jedan viši nivo. I sa Merlinom i sa Čolom i sa Harijem. Sad spisak imena njihovog kalibra nije baš neiscrpan i neminovno je da će se vremenom potrošiti. Prije nego se potroši morao bi se u gradskoj upravi osmisliti neki novi koncept koji će opet značiti iskorak iz ustaljenih šema i šablona. I koji će biti dovoljno hrabar.

Dovoljno hrabar da, recimo ponudi ciljane sadržaje populaciji za koju se i očekuje da će izaći  na trg u novogodišnjoj noći. Svako ozbiljno istraživanje bi pokazalo kako se u toj priči obraćamo jednako građanima Sarajeva kao i turistima koji namjeravaju doći u ovaj grad da se provedu. Beznačajan je broj onih koji za novu godinu dolaze u neki grad zbog njegove istorije i kulturnih znamenitosti. Ljudi dolaze da u „najluđoj noći“ dožive ludi provod. Za one kod kojih ne postoji jezička barijera i Čola i Dino Merlin, pa i Joksimović garantuju taj provod. I to samo ako su generacijski bliže prošlom nego ovom mileniju.

Hajdemo pokušati razmišljati izvan ustaljenih obrazaca. Problem je što ljudi koji odlučuju koga dovesti ,zvijezdom sposobnom da dovede masu na trg Bosne  Hercegovine smatraju samo nekoga za koga su oni čuli. Kakva je to zvijezda ako gospodin taj i taj pojma nema o kome se rad niti zna ijednu pjesmu tog lika kojeg mu neki mladi ludak iz organizacije predloži.

A baš te mlade ludake treba slušati. Da se ne lažemo, teško je očekivati izlazak u hladnu decembarsku noć moje generacije ili nekoga još starijeg. Dok okončamo svakodnevnu bitku sa reumama, artritisima, propusnim bešikama ne da nam se baš izlaziti na takvu hladnoću i u to doba. Ionako slabo dihtujemo i puštamo na sve strane. Ne kažem da se neće pojaviti i neki razdragani stariji par zgodan da ga režiser svako malo ubaci u prenos. Ali teško da će iz takve populacije doći gro posjetilaca. Pogotovo onih iz inostranstva. Za pare koje se daju za ovu proslavu moguće je dovesti i, ne predlažem samo špekuliram, nekog DJ-a svjetskog renomea. Ili aktuelnog izvođača svjetskog renomea za kojim će doći horde obožavatelja. E tek to bi bilo pravo ulaganje. Samo ne znam da li smo kapacitirani za takvu najezdu turista drugačijeg profila na naš mali grad.

Znajući tempo kojim se način razmišljanja mijenja ovde kod nas na to ćemo sigurno još popričekati. A što se samog Joksimovića tiče on je već pohodio sve najveće prostore za koncerte u ovom gradu. Sarađivao je sa brojnim bosanskohercegovačkim muzičarima, a autor je muzike za najbolje plasiranu domaću kompoziciju na „Eurosongu“ za Harijevu „Lejlu“. I to ga nekako legitimira za ulogu koja mu je namijenjena. Ako neko baš upita.

A ne vjerujem da će pitati, niti vjerujem da će biti onako negativnih reakcija kao za Dinu ili Harija kada smo s njima ulazili u Novu godinu. Mi smo, tradicionalno uvijek gori prema svojima nego prema gostima. Mada, nije ni Željko uvijek gost kakvog biste poželjeli. Mogli bi vam o tome nešto reći, na primjer Turci koji se još sjećaju njegove izjave iz Istanbula 2004.godine. Kakve izjave, sad ćete vi da pitate? Neću vam reći. Uradite ponešto i sami za zadaću.

Zvjezdano nebo “Eurosonga”

Svake godine, nekako s jeseni počnu priče o tome hoćemo li ili nećemo na „Eurosong“. Ne sumnjam da će tako biti i sada. I oni koji su za imaju svoje argumente, a oni koji su protiv obično ističu kako je u pitanju trećerazredna manifestacija bez pravih zvijezda i bez pravih pjesama. A je li to baš tako?

Dozvolite da vas podsjetim na neka imena i neke pjesme koje su se pojavile upravo na takmičenju za „Pjesmu Evrovizije“. Već na trećem izboru, tamo negdje davne 1958.godine slavni Domenico Modugno je nastupio sa svojom najčuvenijom pjesmo „Nel blu dipinto di blu“. I bio je tek treći. Pjesma je ostala kao evergreen do danas, a pobjednika tog takmičenja iz 1958.godine se danas više niko ne sjeća. Modugno se pojavio i naredne godine da bi bio tek šesti.

Izgleda da su Talijani baš polagali na to da ih na ovom takmičenju predstavljaju najveće zvijezde. Tako je 1962.godine predstavnik Italije bio Claudio Villa sa pjesmom „Addio, addio“ i bio tek deveti sa samo tri osvojena boda.

Naredne 1963.godine Luksemburg je predstavljala najpoznatija grčka pjevačka zvijezda Nana Mouskouri. I nije se proslavila. Na kraju je bila osma.

U Kopenhagenu 1964.godine sigurno najpoznatije ime bio je Udo Jurgens. Austrijski pjevač koji je u nekoliko navrata odlazio na „Eurosong“ sve dok jednom nije pobijedio. Doduše, njegovo prvo pojavljivanje nije baš sjajno prošlo. Te 1964.godine bio je tek šesti. Naredne godine je bio, ipak nešto bolji, odnosno četvrti. A onda mu se upornost isplatila. U trećem uzastopnom nastupu pobijedio je 1966.godine sa pjesmom „Merci,Cherie“. Upornost se, međutim, nije isplatila Domenicu Modugnou. I on je treći put nastupio i na kraju bio sedamnaesti bez i jednog jedinog boda.

I 1967.godine pobjednica nije nepoznato ime u svijetu muzike. Pobjedu Velikoj Britaniji donijela je Sandie Shaw sa pjesmom „Puppet On a String“. Pjesma je bila veliki svjetski hit i u njenoj sjeni ostali su nastupi takvih imena kao što su Vicky Leandros i Claudio Villa.

A šta tek reči o činjenicu da je 1968.godine Veliku Britaniju predstavljao niko drugi do Cliff Richard. Malo je nedostajalo da sa pjesmom „Congratulations“ i pobijedi. Ostao je samo jedan bod iza prvoplasirane Španjolke Massiel. Talijani, naravno ne odustaju od taktike da šalju velike zvijezde pa je to ovog puta Sergio Endrigo koji je dobacio tek do desetog mjesta.

Španci su 1970.godine poslali Julia Iglesiasa koji je dospio tek do četvrtog mjesta. Međutim, znalo se desiti da zvijezda koja se pojavi na „Eurosongu“ i pobijedi. To se desilo sa Vicky Leandros koja je 1972.godine ubjedljivo trijumfovala sa pjesmom „Apres toi“ nastupajući za Luksemburg.

Cliff Richard je pokušao ponovo 1973.godine sa pjesmom „Power to All Our Friends“ i bio treći iako je opet malo nedostajalo da stigne i do samog vrha.

Sinonim za zvijezde na „Eurosongu“ svakako je švedski kvartet „Abba“ sa svojom pobjedom iz 1974.godine i pjesmom „Waterloo“. Ali, ako ćemo pravo u tom vrijeme oni nisu bili ništa više od polupoznatog lokalnog benda i tek im je pobjeda u Brightonu otvorila vrata svjetske slave. Prečesto se zaboravlja kako je tada i tamo nastupila još jedna velika zvijezda. Veliku Britaniju je predstavljala Olivia Newton John i bila četvrta.

Britanci su se i naredne, 1975.godine pobrinuli za veliko ime. U Švedsku su polali sastav „The Shadows“ da bi ovi osvojili, za njih neprikladno drugo mjesto. Da se ne bi pomislilo kako su Talijani odustali od tradicije da ih predstavljaju najpoznatiji 1976.godine kao njihovi predstavnici putovali su Al Bano i Romina Power. I bili, na kraju, sedmi. Oni su ponovo pokušali osvojiti Evropu na takmičenju 1985.godine.

1977.godine Njemačku je predstavljao sastav „Silver Convention“, a 1978. godine Luksemburg španski disko duo „Baccara“. Italiju opet predstavlja jedno znano ime „Ricchi e poveri“. Po prvi put se 1980.godine pojavio i po prvi put pobijedio Irac Johnny Logan. Isti uspijeh ponovio je i 1987.godine. Te godine su Talijani pokušali sa Umberto Tozzijem. I bili treći.

Izrael je 1983.godine predstavljala Ofra Haza i bila druga. Dvadesetogodišnja djevojka iz Kanade, po imenu Celine Dion, donijela je 1988.godine pobjedu Švajcarskoj. Godinu kasnije iako Talijane predstavlja vrlo popularna Ana Oxa ona ostaje tek deveta. Talijanska taktika ipak je upalila 1990.godine kada je konačno pobijedio Toto Cutugno sa pjesmom o ujedinjenoj Evropi.

Istina je da u prvoj polovini devedesetih i nije bilo nekih velikih zvijezda na Eurosongu, a onda je 1997.godine pobjedio sastav „Katrina and the Waves“ sa pjesmom „Love Shine a Light“. U to vrijeme vrlo popularni ruski ženski duo „T.a.t.u.“ nastupio je na „Eurosongu“ 2003.godine i bili su vrlo blizu pobjedi. Znatno manje uspjeha je imao estonski ženski rock sastav „Vanila Ninja“ koji je 2005.godine predstavljao Švajcarsku. Švajcarsku je dvije godine kasnije predstavljao mega popularni DJ Bobo i na kraju bio tek dvadeseti.

U Azerbejdžan je 2012.godine kao predstavnik Velike Britanije išao Engelbert Humperdinck, vlasnik brojnih pop hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. Osvojio je ponižavajuće 25.mjesto. Naredne godine Britanci su poslali još veću zvijezdu, Bonnie Tyler koja je bila tek neznatno uspješnija.

I tu ne završava spisak velikih imena koja su prošetala „evrovizijskom“ pozornicom. Neko drugi bi napravio neki drugačiji izbor. Kako god bilo , samo nabrajanje ovih izvođača potvrda je kako možda „Eurosong“ i jeste trećerazredna televizijska priredba, ali su je povremeno posjećivali i prvorazredni izvođači.

Negdje između krajnosti i daleko od istine

Vjerovao sam da ništa više ne može trgnuti Branimira Štulića iz njegove holandske samoizolacije. A onda ga je ipak nešto naljutilo i to do te mjere da je reagovao jednom ogorčenom poemom u klasičnom stilu gdje se obračunava sa svima koji žive na račun njegovog talenta i rada.

Neposredan povod za njegovo oglašavanje je knjiga „Između krajnosti“ koju je objavio rock kritičar iz Beograda Ivan Ivačković. Knjiga za koju pomenuti Ivačković vjeruje kako razobličava sve dosadašnje mitove o Branimiru Štuliću i svodi ga na pravu mjeru.

Pretpostavljam da je Johnnya posebno pogodilo to što Ivačković, bez imalo zazora, omalovažava njegovu revolucionarnu ulogu. Pominje čak kako se Štulić zabavljao u to vrijeme sa Brankom Bakarić, kćerkom Vladimira Bakarića, komunističkog lidera i tada najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj. I da mu je to obezbjeđivalo svojevrstan imunitet.

I onda još čovjek ustvrdi, za najpoznatijeg domaćeg rock disidenta, kako njega vlast uopšte nije doživljavala kao prijetnju. Štaviše, Ivačković tvrdi kako Štulića vlast uopšte nije doživljavala. Da im je bio nebitan, sporedan i mariginalac bez pravog opozicionog kapaciteta da bi se njime pozabavili.

Sad, Branimiru možeš reći sve osim da je nebitan. Iako on sam godinama insistira na tome kako se precjenjuje uticaj njegovih pjesama ispada da on sam sebi to može reći, ali ako se neko drugi usudi da to ponovi – eto belaja.

Za razliku od Ivačkovića meni uopšte nije važno da li je Johnny zaista bio progonjen i na kraju prognan iz Jugoslavije. Apsolutno je nebitno kako ga je vlast doživljavala. Neuporedivo je važnije kako smo ga mi doživljavali, mi koji smo u vrijeme pojave njegovih prvih albuma imali između 15 i 25 godina. Koliko god Ivačković smatrao mitom taj njegov uticaj na cijelu jednu generaciju ja sam uvjeren kako se taj uticaj ne može tako lako potcijeniti.

Jeste Johnny nemilosrdno i neselektivno mlatio oko sebe i jezikom i gitarom pa je znao zakačiti i koga treba i koga ne treba. Ali je znao u toj borbi sa vjetrenjačama ponekad naletiti i na ponekog stvarnog džina. I oboriti ga na koljena.

Iz današnje perspektive čini se kako su mu kritičari od samog starta „duvali pod krila“. Nije to baš tako bilo. Mnogi su znali sasjeći i pjesme iz njegovog ranog perioda, pa čak i pjesme sa onog neospornog prvog albuma. Nije im Johnny ostajao dužan. Naprotiv. Na drugom albumu „Sunčana strana ulice“ pjesma „Daleko od istine“ posvećena je jednom od dva najpoznatija hrvtaska rock kritičara – Darku Glavanu.

Čini se da bi ta pjesma, koja počinje stihovima, „kako si glup/kako si ohol dragi moj“ bez ikakvog dodavanja ili oduzimanja mogla biti adresirana i na Ivačkovića. Samo što je nekadašnji majstor minijature Branimir Štulić sada „navučen“ na epiku pa je u tom stilu i odgovorio.

Očistimo li taj odgovor od brojnih digresija suština poruke je da nisu kritičari ti koji stvaraju uspješne muzičare nego naprotiv zahvaljujući uspjehu tih istih muzičara ovi mogu da se ogrebu za komadičak slave.

Može da bude, a ne mora da znači. I jedno i drugo. Svjedočio sam ja primjerima koji potkrjepljuju i jednu i drugu teoriju. Nesumnjivi talenti isplivaće kad – tad. Bez obzira gurao ih neko ili ne. Kritičari, sa svoje strane mogu (ili su bar u vremenu ranih osamdesetih mogli) da ubrzaju taj njihov uspon, a pogotovo kasniji pad. A ima, nije da nema, i mojih kolega koji činjenicu da su se tu negdje muvali dok je sazrijevala legenda koriste kako bi i sebi pribavili malo promocije i malo zarade.

Biće da je, kao i u svemu u životu i tu sve pitanje mjere. Neki kritičari je nemaju. Neki muzičari takođe. Pa vjeruju da je sve što napišu ili otpjevaju, u najmanju ruku, genijalno. I nešto mislim niti će me Johnny odgovoriti od čitanja Ivačkovićeve knjige niti će me Ivačković natjerati svojom knjigom da promijenim mišljenje o Štuliću. Uprkos tom njegovom zastrašujućem opusu u kojem se moralo naći i svakojakog škarta Branimir Johnny Štulić za mene i dalje ostaje stanovnik Olimpa. Sa svim manama i nedosljednostima koje mu unaprijed opraštam na račun svih onih pjesama koje su mi, u onim mojim nježnim adolescentskim godinama, tako precizno objašnjavale i mene samog i svijet oko mene.

O Skenderiji, o Čičku, a najviše o nama samima

Pravo da vam kažem iznenadilo me da „Skenderija“ slavi tek 50 godina postojanja. Pri tome ne mislim na područje grada Sarajeva nego na Kulturno sportski centar koji danas nosi ime Mirze Delibašića. Meni, rođenom 1963.godine činilo se kako Skenderija postoji oduvijek i zauvijek. A, eto ispade da je mlađa od mene.

Skenderija je, dobrim dijelom zahvaljujući baš toj dvorani, zahvaljujući platou ispred, zahvaljujući Domu mladih, a da se ne lažemo zahvaljujući i legendarnoj Šuhri odavno postala temeljni orjentir u gradu Sarajevu. I za njegove stanovnike, a posebno za posjetioce. Dogovoriš se s nekim ko prvi put dolazi u Sarajevo da se nađete na Skenderiji i znaš da se nećete promašiti. Ako se zadesi gužva na Skenderiji zbog nekakvog koncerta ili utakmice onda se obično preciziralo da se nađete kod „tete razapete“.

I dođeš tamo samo da utvrdiš kako je još desetini „genijalaca“ pala ista ideja na pamet i sve čekaš kada će nekome na pamet pasti još genijalnija ideja da sjedne „teti“ u krilo. Čisto da ima bolji pregled, a malo i da njega bolje vide. I niko pojma neće imati da je ta „Žena na stolici“ autorski rad Alije Kučukalića. A još manje će ih znati da je Alija jedna od prvih žrtava granatiranja Sarajeva 1992.godine. Djelo ga je nadživjelo kako i treba da bude.

I niko se toga neće sjetiti prilikom obilježavanja 50 godina Skenderije. Kako ne treba i ne smije da bude. Kao što neće sjetiti ni drugih značajnih trenutaka vezanih za istoriju mjesta koje je pet decenija oblikovalo i još uvijek oblikuje kulturni identitet grada. Meni se čini da se na ovaj jubilej menadžment „Skenderije“ opredijelio da redovni program nazove prigodničarskim.

Uz svo uvažavanje Dragana Marinkovića Mace, ali je li baš njegova monodrama pravi izbor za 50 godina Skenderije? Nije. I to nema nikakve veze ni sa njim ni sa kvalitetom njegovih predstava. To ima veze sa Skenderijom. Kao što ja mogu ne znam koliko voljeti i uvažavati „S.A.R.S.“ (a i volim ih i uvažavam), ali oni nisu nešto što bi trebalo reprezentovati pola vijeka jedne dvorane, dvorane kroz koju su prošli svi najveći.

Lijepo je što će biti postavljena originalna tribina koja je tu bila te 1969.godine prilikom otvaranja dvorane. Lijepo, ali nije dovoljno. Da je mene neko pitao, kao što me inače ne pita, ja bih radije predložio da se ožive sjećanja na velikane koji su prošli tom dvoranom. I muzičke i sportske i umjetničke veličine. One političke bismo mogli, za ovaj put, baš i zaobići.

Možeš li praviti priču o 50 godina Skenderije, a da u njoj nema „Indexa“? Kako preskočiti „Šlager sezone“ na koji se svake godine hodočastilo u Skenderiju? Da li je nekome palo na pamet da, slučajno predloži „Kodeksima“ ili „Čičcima“ jednu svirku u stilu kasnih šezdesetih? Dobro, znam da nisu tu svi među živima, ali našlo bi se prijatelja iz te generacije koji bi, siguran sam, priskočili u pomoć.

Može li takva proslava proći bez obnovljenog „Kaktusa“ i jedne večeri u stilu sedamdesetih? Ima još živih ljudi sa još življim sjećanjima. Da su pozvali jednu Ismetu Dervoz, na primjer da im osmisli program obilježavanja godišnjice siguran sam da bi to uradila krajnje profesionalno, ali i sa neskrivenom dozom ljubavi kao neko ko je bio svjedok samih početaka Skenderije.

Ili da su uključili Čička. Želimir Altarac je odavno nadrastao vlastite gabarite, a mi konačno moramo da naučimo da živimo u sjeni velikana dok su ovi još uvijek sa nama. Čičak priprema obilježavanje vlastite godišnjice. I to puno primjerenije nego što to radi jedna institucija kada je njena godišnjica u pitanju. Samo da se neko sjetio da ta dva događaja objedini i da dobijemo jedan vrhunski. Da dobijemo jubilej za pamćenje.

Ovako mi se čini da dami u najboljim godinama, da Skenderiji koja slavi okruglu cifru svog postojanja, da simbolu ovoga grada na rođendan dolazimo bez pravog poklona. Ali znajući nas mislim da će mnogi odmahnuti rukom u stilu „hajde, Boga ti, pa ima stota godišnjica, pa ćemo onda“. Samo što nas tada više neće biti. Što i nije neka velika šteta. Šteta će biti ako ne bude ni Skenderije.