Ko ne skače taj i siluje

Bila je druga polovina osamdesetih. Tadašnja Jugoslavija se tek učila demokratskim procesima zapadnog tipa. Između ostalog došlo je i do svojevrsnog ublažavanja cenzure. Pojavile su se neke knjige, predstave i filmovi čije je pojavljivanje bilo nezamislivo samo četiri – pet godina prije toga. Međutim, iako nije bilo zvanične cenzure u nekoliko ključnih novinskih redakcija znali su kakav stav treba da zauzmu o tim djelima i nisu se libili da, u želji da se dokažu vlastima, budu veći cenzori od cenzora. A mi mladi i nadobudni kakvi smo bili, opijeni novostečenom slobodom hrabro (i glupo) smo iznosili stavove i drugačije od zvaničnih. Ne sjećam se više koja knjiga je bila u pitanju, ali sjećam se da sam je pročitao i da u njoj nisam našao ništa od onoga za šta su autora optuživali. I to sam glasno i ubijeđeno iznosio u jednoj kafanskoj raspravi. I tada je važilo pravilo da što je više maligana to je više i decibela, a manje tolerancije.

Kolega novinar koji mi je oponirao i branio zvanični stav uglavnom je ponavljao one uobičajene folskule koje su se tih dana provlačile po novinama kada bi se pisalo o toj knjizi. Pitao sam se ima li on ikakvu svoju, originalnu ideju o tome što je pročitao u knjizi. A onda mi je sinulo pa sam pitao njega ono što sam morao pitati na početku „izvini, a jesi li ti uopšte pročitao tu knjigu?“. Nije se dao zbuniti ni na trenutak. Malo se isprsio i izdeklamovao rečenicu koja je za mene bila i ostala najporaznije svjedočanstvo o procesu odustajanja od vlastitog mišljenja. „Nisam“ reče on „ali imam partijsku informaciju o toj knjizi i meni je to dovoljno“.

Partije (barem ondašnje) više nema, a kolega je dobro napredovao i u novoj vlasti kao i u nekadašnjoj i dalje se drži provjerene linije kako knjige ne treba čitati nego o njima stav zauzimati na osnovu onoga što stranka kaže. I ni po’ jada da je on usamljen u takvom tumačenju stvarnosti oko nas i umjetnosti koja je opisuje. On je samo maneken vladajućeg mišljenja.

Ne mora čak ni vlast (barem ona zvanična) nešto da plasira javnosti. Nekada urade to neki drugi centri moći, a nekada se javno mjenje formira pukom inercijom. I strahom. Kao kada, na primjer, neko, negdje, nakon neke utakmice počne da skače i skandira „ko ne skače mrzi Bosnu“. I hajde ti onda, drug si moj, ne skači. Odmah si sumnjiv. Jer nije da onaj koji ne skače nema ljubavi prema Bosni. Nije on ni ravnodušan prema Bosni. On mrzi Bosnu, a upotrebom glagola mrziti od takvog, skakanju nesklonog, pojedinca pravimo aktivnog neprijatelja.

Ili kada u jeku rasprava o fašizmu i antifašizmu neka minorna organizacija na društvenim mrežama objavi status uz poruku „podijelite ovo ako ste antifašista“. Šta to znači? Znači li to da ako ne podijelite taj status onda vi niste antifašista? A ako već niste antifašista onda ste valjda fašista zbog same činjenice da ne dijelite nečiji status na facebooku. Pazite dokle je to došlo. Nekadašnja krajnje opasna parola „ako nisi sa nama onda si protiv nas“ evoluirala je u „ako nisi sa mnom onda si protiv svega svetog“.

Glupo je i odvratno što uopšte to moram da objašnjavam, ali ja volim Bosnu i ja jesam antifašista. Ali nikada skakutanjem neću dokazivati svoju ljubav prema Bosni niti dijeljenjem statusa svoj antifašizam.

I ne samo to. Smatram silovanje jednim od najgnusnijih zločina koje jedno ljudsko biće može počiniti prema drugom ljudskom biću. I tu nema rasprave. Problem je što ja, naivan kakav jesam, vjerujem da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno. A to je baš ono što većina ne želi da čuje, a manjina ne želi da izgovori.

 Ali to što ja mislim nije ni važno ni dovoljno dok se ne priključim nekom od brojnih internet pokreta gdje dokazujem svoju „pravovjernost“ i skidam sumnju sa sebe. Jer kao muškarac sam „po fabričkim postavkama“ sumnjiv. Onako kako je nekad bila sumnjiva inteligencija nakon onog rata pa je izmišljena fraza „poštena inteligencija“. Time je jasno stavljano do znanja da se inteligencija smatra suštinski nepoštenom, a da one rijetke poštene među njima treba izdvojiti.

U atmosferi povišenih emocija na razum može pozivati samo onaj ko razuma nema. Ni instinkta za samoodržanje. Ono što će biti, bez ikakvih problema, moguće napisati i reći za pola godine, danas napisano i izgovoreno samo će doprinjeti tome da vas okarakterišu kao nekoga ko podržava zločin i zločince. I isti je kao i oni i treba i jednu lomaču ostaviti i za njega.

I ima jedan moj kolega koji neprekidno proziva intelektualce zašto ćute. Prevedemo li to na naš svakodnevni jezik on ih optužuje što ne govore ono što bi on volio čuti. Tako i javnost, tako i masa kada je željna krvi i poziva na linč, želi da sluša samo intelektualce koji će im reći ono što bi opravdalo njihov lov na vještice. A zadaća intelektualca valjda i jeste da kaže javnosti ono što ta ista javnost ne želi da čuje.

Pa makar i o njemu zaključili da onaj koji ne skače, taj valjda i siluje.

Dugo putovanje za Katmandu

Ništa u životu nije gotovo ni kad mislite da je gotovo. Niti je završeno dok se svi krugovi ne zatvore. Prije više od deset godina zamoljen sam da napišem osvrt na knjigu poezije Dinka Delića, osebujne pojave, pjesnika i kantautora iz Tuzle. Ta knjiga „Daroga za Katmandu“ dotakla me na više nivoa i to sam i napisao. I zaboravio da sam napisao.

Vjerovao sam da je knjiga odavno izašla i da me je nekako zaobišla. S vremena na vrijeme mi je bilo i pomalo krivo što nisam imao priliku da je vidim odštampanu. A onda mi je, krajem prošle godine, stigao paket na kućnu adresu. I unutra bogato opremljena „Daroga za Katmandu“. Dinko nije htio da je objavi dok nije mogao da je objavi onako kako je on zamislio.

Ponovo sam se družio s tim pjesmama i to s punim zadovoljstvom. I bio ponosan što i moja recenzija stoji uz njih. I onda čovjek shvati da se na neke stvari mora čekati. Nekada i predugo čekati. Ali ako zaista vrijede onda nijedno čekanje nije predugo.

I kada sam ponovo čitao te pjesme moram vam priznati da sam bio posve saglasan sa svim što je onaj Amir od prije deset i kusur godina napisao o njima. Ne bih promijenio ni slova. I zato mogu da ponovim tu recenziju onako kako je i napisana, a da se ni na trenutak ne kolebam. Ovako kako slijedi:

Kada mi je na recenziranje stigla zbirka poezije Dinka Delića pod nazivom “Daroga za Katmandu”, već naslov me ponukao da se prihvatim posla. Pominjanje Katmandua u proljeće 2006. godine zazvučalo je anahrono i klišeizirano. Međutim, odluka autora da u nazivu djela uvrsti riječ “daroga” intrigirala je više vrijednosti nego što se činilo u prvi mah. Generacijska osuđenost na ruski jezik konačno se isplatila. “Daroga” je, naime, ruska imenica za “put”. Tako se poigrati u nazivu knjige da toponim hodočašća zapadnog hipi-svijeta spoji s ruskim jezikom, već je, po sebi, pažnje vrijedno. A da ne govorimo o zvučnosti riječi “daroga” koja, bilingvalno-interkulturalno, upućuje na “draga”, kao i na “droga” (što u “slučaju Katmandu” nikako ne isključuje jedno drugo).

Čemu toliko pažnje posvetiti naslovu? Autor je u toj simbolici, tom “skladu nesklada”, dao kôd za razumijevanje cjelokupnog pjesničkog opusa skupljenog u ovoj zbirci. Naime, Delić šovinističku ratnu i poratnu grotesku, koju na Balkanu trpimo kao retrohistorijsku farsu, podriva sarkazmom i karikaturom, a crnohumorni revival omladinskih antiratnih pokreta: hipi i seksualne revolucije, oživljava kao utopijsku alternativu. Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo.

Ovu sam zbirku doživio na više nivoa. Već pri prvom susretu, koji se svodi na prelistavanje stranica, nisam mogao previdjeti Delićevu sklonost ka nesvakidašnjim, iz tvrde realnosti posuđenim, a opet u kontekstu tako nadrealnim, slikama. Kao kad nam dočarava pastoralnu idilu kraj Save, idilu u kojoj, iznenada, draga “na srcu pere krvav žulj”. Baš ta pjesma, “Most mutne vode” (vidi Paul Simonovu “Bridge Over Troubled Water”), koja je po Delićevom priznanju, dijelom nastala prije, a dijelom nakon rata, pokazuje kakve sve neslućene mogućnosti u sebi krije njegova poezija i kako se te pjesme razvijaju u pravcu koji im nije zadat u trenutku nastanka (“Pero, žica, pjesmarica” – Nož, žica, Srebrenica). Ili kada u pjesmi “Kalesija Marija” riječima tek dodiruje otvorenu ranu bosanskih žena silovanih u ratu, pa strašnu istinu tek da naslutiti u naoko bezazlenim stihovima: “Mejra je imala šesnaest i po/ kada je upoznala ljubav u šumi/ sedam vojnika ljubilo je/ u kamionu na rezervnoj gumi”. Ili kada mu, prelazeći u mirnodopski ambijent, u jednoj od pjesama padne na pamet da “muze papagaja”. Delićev stil je duhovito opor, poza koja izvlači osmijeh na lice, ali ga blueserski često preinači u bolni grč. A kada naslovi pjesmu brojem svoje lične karte, skoro da zazvuči kao glasnogovornik generacije koja je odavno izgubila i vrijeme i prostor i sjećanje o sebi.

Međutim, tek kada sam čuo neke od tonskih zapisa ovih pjesama, koje su sve odreda uglazbljene, dobio sam predstavu o njihovoj cjelovitosti. Delićevi stihovi su neodvojivi od svoje zvučne podloge (a riječ i muzika stapaju se sa ilustracijama u knjizi). Shvaćeni kao sastavni elementi multimedijalne strukture, songovi dopunjuju takav jedinstveni organizam koji pravu poruku prenosi tek u sinestetičkoj formi. I kada sam pjesme i čuo, nakon što sam ih pročitao (imao sam zadovoljstvo da mi Dinko svira), bilo mi je žao što će čitaoci, i pored nesumnjive literarne i muzičke vrijednosti prezentiranih radova, ostati prikraćeni za puni ugođaj doživljavanja (nisu sve pjesme muzički zabilježene na CD-u).

Delić pripada generaciji rođenoj s kraja pedesetih godina prošloga vijeka i to se čuje u notama možda i više no što se prepoznaje u stihovima. Slušanje njegovih pjesama (gledanje ilustracija) neminovno pomjera u prošlost i, barem kod mene, izaziva asocijacije na zvuk “Azre”, “Riblje čorbe” ili “Atomskog skloništa”, zvuk koji Delićeva muzika, nažalost tek danas ovako javno, dopunjuje vlastitim izrazom. Taj retro-manir i virtuelnost ovu knjigu čine pseudo-monografijom zbog njenog semantičkog, muzičkog i likovnog (prostorno-vremenskog) jedinstva, a tematske “prevare”: da je ona intimni zapis o autoru, a istovremeno angažirana knjiga o BiH.

Šteta je što ove pjesme nisu objavljene u vrijeme nastanka, iako one sada, s punim pravom, (i)stiču svoju “naknadnu” aktuelnost. Jer takva poližanrovska muzika je rijetkost na domaćoj sceni. Blues, balada i ethno čuju se u: “dodirnim točkama s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Delićev je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma” – kaže u pogovoru “Darogi” Arsen Dedić.

I neminovno mi padaju na pamet Džonijevi stihovi iz pjesme koja se (a kako drugačije) zvala “Put za Kathmandu”. Štulić je tada sa žalom konstatovao kako “usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu”. Dinko Delić i danas, u vrijeme notornog umjetničkog i političkog na(r)cizma, još uvijek za Katmandu ide vlastitim putevima. Te staze su brižljivo popločane živim stihovima što, evo, poslije više desetina godina “sviraju” pred vama.

I ne vodi Delićeva “daroga” u Katmandu lociran negdje u nepalskim brdima. Njegov “Katmandudu” (kako ga sam označava u pjesmi “California blues”) može biti i puno bliže i puno dalje od bilo koje geografske lokacije. Zavisi na koji način budete doživljavali ove pjesme i koliko im dopustite da one doživljavaju vas.

A kada se to desi, onda je moguće i da se sretnemo negdje na prašnjavoj darogi za Katmandu.

Dubioza i(li) Dino Merlin

Prošle sedmice vlasnik jednog uglednog magazina na svom facebook profilu postavio je sljedeće pitanje:

„Jako me zanima dal je BiH:

Dubioza kolektiv ili Dino Merlin???“

Ljudi su svašta odgovarali. Uglavnom u skladu sa svojim afinitetima. Muzičkim, a i onim drugim. Malo ko je pokušao da to pitanje sagleda u njegovoj kompleksnosti i, da u skladu sa tim, na njega analitički i odgovori.

Jer to pitanje ima veze sa muzikom, muzičkim žanrovima i muzičkim ukusima, ali sigurno ne samo sa tim. Pitanje i jeste postavljeno tako da nas navede da razmišljamo o dva koncepta razvoja društva i države i dva sistema vrijednosti. Iz pitanja se da naslutiti da vrli pitac pretpostavlja da su to dva suprotstavljena i koncepta i sistema vrijednosti. Nepomirljiva.

Budući da ne dijelim takav stav nisam se upecao da olako i paušalno napišem „i jedno i drugo“, a jeste me trzalo. Odgovor na takvo pitanje zahtjeva malo više obrazloženja.

A i pitanje traži da se pojasni šta se pod jednim, a šta pod drugim odgovorom podrazumijeva. Bez tog pojašnjenja autor pitanja uvijek može da kaže da smo pogrešno shvatili njegove namjere i proizvoljno tumačili šta bi to bila „merlinovska“, a šta „dubiozna“ Bosna i Hercegovina.

Dozvolit ću, ipak, sebi tu slobodu da, radi eksperimenta, pretpostavim da bi Bosna koja je „Dubioza“ trebala da predstavlja mladost, energiju, kritičko mišljenje, otvorenost ka svjetskim trendovima, liberalni pogled na svijet, toleranciju i otvorenost. Želju da se mijenja svijet ovdje i sada. Na izvjestan način i ekskluzivitet i potreban nivo razumjevanja njihove muzike znatno viši od prosječnog ukusa.

Sa druge strane, Dino Merlin i svi oni koji vole ono što on radi bili bi svedeni na taj prosječan ukus. I trebalo bi da predstavljaju, ako su već suprotstavljeni u ovom pitanju „Dubiozi“, sve ono suprotno. Fizičku i kreativni stagnaciju, rutinu, jednoumlje, lokalnu zabavu, konzervativizam, zatvorenost. Želju da stvari ostanu kakve jesu uz par šminkanja lica te iste stvarnosti.

Ako je to tako zamišljeno onda nema veze sa vezom. Ako je neko otvoren za nove stvari onda je to Dino Merlin. I dok „Dubiozi“ to prirodno ide kao izraz njihovih godina i prirodnih muzičkih uzora, Dino mora uložiti znatno više truda da bi shvatio i prihvatio nove tokove. On za mene predstavlja prije onu Bosnu i Hercegovinu kojoj je bilo suđeno da ostane u nekim prošlim vremenima, a koja ulaže poseban napor da sebe pogura naprijed.  

Ja volim i Dinu Merlina i „Dubiozu kolektiv“. I šta ćemo sad? Ja mislim da moja zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina treba da bude dovoljno široka da ima mjesta i za jedan i za drugi koncept. I da smo zato bogatiji. I duboko vjerujem da bi bili znatno siromašniji ukoliko bi morali izabrati samo jedno ili samo drugo.

Pomalo mi to liči na ona nedorasla prepucavanja iz mladosti kada smo se dijelili na pankere i hašišare. Kada je bilo pitanje „Beatlesi“ ili „Stonesi“. „Dugme“ ili „Smak“. Na vremena kada su „pravovjerni“ bili isključivo oni koji su slušali samo ono što smi mi vjerovali da vrijedi slušati.

I ništa se nije promijenilo. Nismo odrasli. I dalje sa prezirom gledamo na umjetničke i životne afinitete drugačije od naših. U najvećem broju slučajeva bez i naznake želje da pokušamo shvatiti onog drugog i njegov svjetonazor. A onaj drugi nam baš ni ne pomaže previše, isključivo i tvrdoglavo ustrajavajući, kao i mi, u uvjerenju da je sve osim onoga što on voli i zagovara manje vrijedno ili posve bezvrijedno.

Zato ja neću odgovoriti je li Bosna i Hercegovina danas „Dubioza kolektiv“ ili Dino Merlin. Radije ću vam priznati da je moje duboko uvjerenje da bi Bosna i Hercegovina sutra trebala biti i „Dubioza kolektiv“ i Dino Merlin. Neovisno da li ih mi pojedinačno slušali ili ne.

Okreni se, sine

Kada je 1974.godine, tada mladi jugoslovenski glumac, Rade Šerbedžija objavio album „Ne daj se Ines“ svi su mislili da je to tek privremeni, prvi i posljednji izlet u muzičke vode. Jeste bio prvi, ali svakako nije bio posljednji. Pred Novu 2021.godinu Šerbedžija je objavio svoj deseti studijski album „Ne okreći se, sine“.

Album otvara „Eto pjesma“ koju je, namjenski za Šerbedžiju napisao Husein Hasanefendić vođa „Parnog valjka“. Ovo je njihova prva saradnja i, mada je pjesma kako rekoh, namjenski pisana Šerbedžiji nije teško zamisliti ni Akija kako je izvodi u svom maniru i siguran sam da ćemo je čuti i na nekom od narednih albuma „Parnog valjka“.

Kao i drugu Husovu pjesmu na novom Šarbedžijinom albumu, pjesmu „Kasna jesen dolazi“. Obje ove pjesme predstavljaju poprilično osvježenje u Šerbedžijinom pjevno – recitatorskom opusu.

Ostatak materijala sačinjava nešto novih pjesama i dosta već znanih pjesama koje je Šerbedžija obnovio. Neovisno o tome da li se radi o njegovim starim pjesmama ili su u pitanju pjesme koje je svojevremeno snimio neko drugi, a one se dopale glumcu koji je sebe prepoznao i kao pjesnika i kao pjevača.

Što se tiče novih pjesama tu se našla ispovjedna „New York“ kojoj je muzičku podlogu dao Radetov dugogodišnji saradnik Miroslav Tadić. Šerbedžija se autorski pojavljuje i u pjesmi „Šeherzada“. Inače, ova pjesma je direktna posveta prerano preminulom slovenačkom pozorišnom režiseru Tomažu Panduru.

Uz Husa imamo još jednog znanog rokera koji je Šerbedžiji napisao pjesmu za ovaj album. U pitanju je Damir Urban koji je autor pjesme „Govorila je tako tiho, tiho, tiho“ jednog od najsnažnijih momenata cijele ploče.

Šerbedžija je obnovio i dvije pjesme koje je ranije snam snimio, ali sada u nešto drugačijim aranžmanima. Prva je Rundekova „Na nešto me sjeća taj grad“ koje se sjećamo sa Šerbedžijinog drugog albuma „Mnoge smo i mnogo voljeli“ iz 1987.godine. U pjesmi se pojavljuje i sam autor Darko Rundek.

Druga pjesma koju znamo od ranije je Šerbedžijina „Ne okreći se, sine“ koja se prvobitno našla na jednom malo poznatom albumu iz 1992.godine. U pitanju je album „Neću protiv druga svog“ koji je tada Šerbedžija objavio za sarajevski „Diskoton“ i zbog trenutka u kojem je izašao ovaj album nije dobio promociju kakvu je zasluživao. Pa ni pjesme sa njega. A u pitanju je mini album sa svega četiri pjesme, a jedna od njih je bila i sada obnovljena „Ne okreći se, sine“. Rekao bih na svu sreću obnovljena.

Uz Rundeka ima još par gostiju kao što su Gabi Novak i Matija Dedić. Oni se, prirodno pojavljuju na Arsenovoj „Otkako te ne volim“, prelijepoj baladi objavljenoj prvi put 1987.godine na Arsenovom albumu „Kino Sloboda“. Ova pjesma nije samo posveta velikom pjesniku i kompozitoru nego je dobila i posve novi život u Šerbedžijinoj izvedbi. Bez da oskrnavi original on je dao svoje, vrlo zanimljivo, viđenje ove pjesme.

Našlo se prostora još za tri obrade. U pitanju su „Ostala si uvijek ista“ Đorđe Novkovića, a iz repertoara Miše Kovača. Zatim pjesma iz šezdesetih, pjesma „Grad“ koju je svojevremeno izvodila „Grupa 220“ predvođena Dragom Mlinarcem.

A pjesma zbog koje ja znam pouzdano da se ovaj album trebao desiti jeste pjesma „Suzo moja, strpi se“. Malo ko danas zna za ovu pjesmu, a ona je pravi mali biser iz autorske fioke Zlatka Arslanagića. Njegova „Crvena jabuka“ je ovu pjesmu snimila 1990.godine kao bonus na dvostrukom koncertnom albumu „Uzmi me kad hoćeš ti“.

Ne mogu da tvrdim da se baš tao desilo, ali početkom devedesetih Sarajevo je bilo svojevrsni azil za umjetnike koji nisu pristajali na nacionalne podjele. I Šerbedžija je potražio svoj dom u ovom gradu i tada se družio sa Zlatkom. Vjerujem da je tada i čuo i „pokupio“ ovu pjesmu i da je dvadeset godina čekao pravu priliku da je i sam zabilježi na nekom albumu.

Sada ju je zabilježio na albumu „Ne okreći se, sine“. I, bez obzira na naziv, na ovom albumu on se prilično okretao tražeći u prošlosti pjesme koje su ga oblikovale u raznim periodima njegovog života. I neka je. I neka je album i nostalgičan, a možda i patetičan. To je baš ono što nam ponekad treba.

Dah svježine sa dalekog sjevera

Može li uopšte čovjek da bude objektivan kad treba da procijeni i ocijeni rad nekog sebi dragog i bliskog? E, ja sam vam se našao u prilici da moram odgovoriti na to pitanje kada je moj mali rođak Vedran Anđić objavio svoj prvi mini album (ili maksi singl) sa četiri pjesme „Vještica“.

Ovo „mali“ uzmite uslovno jer je bliži četrdasetoj nego tridesetoj, ali kako drugačije da nazovem nekoga koga znam od momenta kada je donesen kao zamotuljak iz bolnice? Nekoga ko je, sa nepune dvije godine, kucao na vrata moje studentske sobe samo da bi proveo nekoliko sati slušajući sa mnom muziku? Hoću da vjerujem da je tada u njemu posijana neka klica ljubavi prema muzici koja je ovdje i sada iznikla u formi četiri pjesme.

Neću vam govoriti o ožiljcima koje mu je život nanio da ne bih zalutao u patetiku. A to ni njemu, ni meni, a ponajmanje vama ne treba. Hoću samo da kažem da neko svoje ožiljke krije ispod dugih rukava besmisleno uvjeren da je sam kriv za njih, a neko ih, poput Vedrana, s vremena na vrijeme otvori i umoči pero u svježu krv. Jebaji ga, svako se na svoj  način nosi sa svojim demonima.

Uglavnom, ne mislim da sam pristrasan kad vam kažem da su njegove pjesme autorski nešto što sigurno vrijedi poslušati. U ovisnosti o vašim sklonostima možda ćete prigovoriti da nedostaje malo više živosti i energije u njima, neko će možda imati primjedbi na pjevanje, i sam ću možda poželjeti da su snimljene u nekom boljem studiju i da je ton majstor malo podigao nivoe prilikom snimanja. Sve to mogu biti, manje ili više opravdane primjedbe. I sve su potpuno nebitne.

Ono što je bitno jeste to da nam odnekud sa dalekog sjevera, iz te Kanade gdje sada živi, stiže svježa i drugačija poetska priča. Jer Vedran je prije svega i iznad svega pjesnik, a pomalo i kantautor. I zabavljač. Zabavljač sa nemalim brojem onih koji su pratili njegove dosadašnje radove, radove koji su balansirali između ozbiljnog stand upa i ultimativne zajebancije. Njima ove pjesme možda i neće biti po volji, ali njima nisu ni pisane pa neka lijepo zavežu.

Svirački zanat je pekao po kanadskim kafanama u kojima se okuplja balkanski svijet. A ponekad i polusvijet. I iz tog klinča je izašao, ako ne baš posve neozlijeđen, a ono sigurno iskusniji i mudriji za mnoštvo neprospavanih noći i jednako toliko teških buđenja.

I kad se sve to pomiješa, promućka i pusti da se slegne u laboratoriji vlastite duše onda kao rezultat dobijemo pjesme kao što su „Pas lutalica“, „Mala vještica“, „Vrbak na Dravi“ i „Zbogom Luna“. Četiri pjesme za koje se nekome nepažljivom može učiniti da nose sličnu atmosferu, ali koje zapravo predstavljaju četiri strane Vedranovog svijeta.

„Pas lutalica“ je poetski vjerovatno najsnažniji momenat, a vjerujem i pjesma na koju je Vedran najponosniji. Ili bi bilo poštenije da je nazovem basnom prije nego pjesmom. To je pjesma kod koje ona kovanica „pjevana poezija“ posve gubi svoj smisao. To je poezija i tačka.

Što se tiče „Male vještice“ ona ima sve sastojke neophodne za pravljenje rasnog, punokrvnog hita. Možda samo te sastojke treba pomiješati (i promiješati) u malo bržem ritmu. Možda, kažem, a ništa ne tvrdim. Ali ne bi bilo zgoreg probati.

Sa druge strane, ona tamburaška „Vrbak na Dravi“ je posve zaokružena. Pouzdano znam da Vedran nema nikakve veze sa Podravinom, ali kad slušate ovu pjesmu stavili biste ruku u vatru da je on ponikao baš sa tih obala i ni sa jednih drugih. To je pjesma koja će imati svoj život u kafanama i zabavama. I da, to je pjesma koja će sigurno doživjeti mnoštvo tuđih izvedbi. A ja sam, na treće ili četvrto slušanje, već u njoj čuo neka velika, neka baš velika imena domaćeg folk sazviježđa.

I na kraju biser. „Zbogom Luna“ je intimna, zatvorena ispovijest. Pravo rješenje šifre koju ta pjesma nosi zna samo Vedran. I, moguće Luna. Ali to nas ne sprječava da i sami sebi ponudimo neka vlastita rješenja i da umjesto „Luna“ upišemo ime po želji. I nećemo ni najmanje pogriješiti.

Da se ja, ipak vratim na pitanje sa početka. Mogu li biti objektivan u procjeni pjesama koje je napisao Vedran Anđić? Ne mogu i ne pokušavam. I zato mu hvala što je napravio stvarno dobre pjesme i što mi je tako dao pokriće za tu moju neobjektivnost.

Sretan rođendan gospodine Bebek

Nije česta pojava da neki rock stvaralac napuni 75 i godina. A još je rijeđi slučaj da taj stvaralac bude i diskografski i koncertno aktivan i u sasvim dobroj formi. E, jedan od takvih rijetko rijetkih sigurno je i Željko Bebek. On je protekle sedmice, tačnije 15.decembra, napunio tih sedamdeset i pet godina i nema uopšte namjeru da prekida karijeru.

A i ta karijera, zamislite kad neko pjeva šezdeset godina. Već samo to je teško zamisliti. Ali kada to čini čovjek Bebekove konstitucije onda to graniči sa čudom. Nikad mi nije bilo jasno kako iz onog njegovog, ni po čemu impresivnog, tijela izlazi takav glas.

Mnogi će se zakleti kako ovi prostori nikad nisu ni imali boljeg rock pjevača i svjesno će zaboraviti činjenicu da ono što on radi u posljednjih tridesetak godina teško da ima neke dodirne veze sa rock muzikom. Željko Bebek je odličan pjevač i tu treba staviti tačku. Nije pretjerano važno šta on zapravo pjeva.

On može pjevati i rock i blues ukoliko je potrebno. Kao što može pjevati i uz pratnju tamburaša i najjednostavnije pop pjesmice. Teško da biste od njega mogli očekivati da bude neki gnjevni buntovnik koji pjesmama želi da mijenja svijet. Niti je takav ikada bio. Bez obzira na ikonografiju i scenski nastup kakvi su ga pratili u jednom dijelu karijere.

Njegovi prvi pjevački koraci nisu se pretjerano razlikovali od nastojanja njegovih vršnjaka da početkom šezdesetih godina prošloga vijeka ovladaju tajnama te nove i zavodljive muzičke forme koja je dolazila sa trulog zapada. Nisu oni u tome osjećali ništa trulo. Naprotiv, te pjesme su nosile dah svježine.

Kao i mnoge druge tadašnje muzičke priče i njegova počinje nastupima u gimnazijskom klubu „Eho 61“. To je vrijeme kada svi nastupaju sa svima i kada se teško može govoriti o nekim čvrsto formiranim sastavima.

Za par godina to će se promijeniti i na sarajevskoj sceni će se uspostaviti trijumvirat velikih, a sačinjavali su ga „Indexi“, „Čičci“ i „Kodeksi“. Sa ovim posljednjim svira Bebek. Svira ritam gitaru i povremeno pjeva, kada uspije pobijediti svoju urođenu stidljivost.

Pobijedio ju je tako dobro da danas neko ko ga ne poznaje iz tog doba ne može ni zamisliti da je on mogao zazirati od mikrofona. Tamo negdje 1968. ili 1969.godine kada je sastav ostao bez bas gitariste Bebek je pomenuo u grupi da ima neki klinac iz „Beštija“ koji dobro izgleda, a zna i da svira. Dobio je zadatak da ga ode pogledati na nastupu.

I desilo se nešto na taj prvi pogled. Ne baš ljubav jer bilo je tu kasnije puno proturječnih osjećanja, ali nešto se desilo. Pozvao je dečka u „Kodekse“ i predstavio ga ostalima riječima „Ovo je Goran, Goran Bregović“.

Narednih petnaestak godina oni će se svađati i miriti, pa opet svađati i opet miriti sve dok u aprilu 1984.godine Bebek ne zatraži i ne dobije razvod od Gorana. U međuvremenu će se desiti jedan sastav po imenu „Bijelo dugme“. Sastav kojem mnogi neće ni priznavati pravo na ime nakon što ih napusti Željko Bebek.

To se, međutim desilo prije više od 36 godina. Sasvim dovoljno da Bebek izgradi onaj drugi dio svoje karijere iako su mnogi sumnjali da može ispočetka u četrdeset i četvrtoj. Može. Kao što može i da nastavi u sedamdeset i šestoj.

U tih trideset i šest godina solističke karijere desili su mu se brojni albumi i još brojniji koncerti. Neki više, a neki manje uspješni. Nikada više, međutim, nije dostigao status polubožanstva kakav je imao sa „Dugmetom“, ali to mu više nije bilo ni važno. Htio je da se bavi poslom za koji živi, a da od toga može pristojno da živi. I to mu je sigurno pošlo za rukom. Ime Bebek je garancija kvalitete. Neovisno hoćete li uz njega dodati onu opasku o njegovom nekadašnjem sastavu, ili ne.

I zato, sretan rođendan gospodine Bebek!

O atentatu od prije četiri decenije

Ne mogu da vjerujem da se navršilo punih četrdeset godina od ubistva Johna Lennona. Da ga tada nisu zaustavili mecima danas bi imao punih osamdeset. Živio je četiri decenije i četiri decenije mi živimo bez njega. Dovoljan razlog da se osvrnem na to iako je u međuvremenu preminuo Džej Ramadanovski. Jednako kao što sam prošle sedmice vagao da li da pišem o smrti Miše Aleksića ili Diega Armanda Maradone. Kakva su ovo došla vremena u kojima ne da svake sedmice ode neko bitan i drag nego ih umre i više pa se moraš opredjeljivati?

„Vremena ova kakva su da su“ rekla bi pjesma, a ja se prisjećam tog osmog decembra od prije četrdeset godina. Nafriško sam tada napunio sedamnaest godina i nisam bio neki veliki fan tv dnevnika. Ali nisam mogao ni da ga izbjegnem, ako bi se u vrijeme emitovanja zatekao kod kuće. I nekako se između, petoljetki, još uvijek konkuretnog zaklinjanja Maršalu i sportskih rezultata provukla vijest da je ispred svog njujorškog stana upucan John Lennon.

Nisam tada znao koliko je značajno to što socijalistički tv dnevnik poklanja pažnju jednom zapadnjačkom rock muzičaru, a nisam, pravo da vam kažem, nešto mnogo znao ni o samom Lennonu. Kasnije sam saznavao. I o tome kako funkcioniše proces informisanja u socijalizmu, ali i o tome ko je bio John Lennon.

Neću vam prepričavati opšta mjesta. Govorit ću vam ko je bio za mene kada sam konačno otkrio i njegov talenat i njegovu veličinu i njegovu bol. I glavna podjela moje generacije, prije svih onih glupih nacionalnih i vjerskih podjela, bila je na one koji vole „Bitlse“ i na one koji vole „Rollingstonese“. Priznajem da sam uvijek pripadao ovoj prvoj grupi.

Ali i unutar „bitlsovaca“ razlikovali su se oni koji su bili skloniji Lennonu i oni koji su bili skloniji McCartneyu. I ta razlika je bila vidljiva i golim okom. U karakteru, temperamentu i sistemu vrijednosti.

Neko površan bi rekao kako je osnovna razlika između njih dvojice bila u tome što je Paul bio apolitičan, a John se u sve živo petljao. I takav bi samo djelimično bio u pravu. To se najlakše moglo primjetiti u vremenima nakon njihovog napuštanja matične grupe. McCartney je znao napraviti pjesme kao što je „Give Ireland Back to The Irish“, a Lennon tipične ljubavne kao što je „Jealous Guy“.

Ja bih prije rekao da se Lennon razlikovao od svog druga iz grupe po tome što ga je bilo briga, što mu jestalo i što je shvatao da ima, kao svjetski poznato ime, značajnu dozu odgovornosti za svoje postupke i da ima poziciju iz koje može da utiče na svijet. Koliko god to nekome naivno i parolaški zvučalo kada otpjeva „dajte šansu miru“ ili „vlast narodu“ ili kada kraljici vrati orden koji mu je dodijelila, to jeste imalo svog odjeka i okupljalo je pristalice.

Da nije ne bi obavještajne službe Sjedinjenih Američkih Država u njemu vidjele prijetnju po nacionalnu bezbijednost, ne bi ga uhodili i ne bi godinama morao voditi borbu da mu dozvole legalan boravak u Americi.

I kada je dobio tu bitku i kada se nakon pet godina pauze vratio muzici, taman nakon što je snimio novi album naletio je na metke poremećenog obožavatelja sa Havaja. Previše se slučajnosti u jednom trenutku poklopilo da ne bi izazvalo lavinu raznih teorija od kojih one o zavjerema nisu bile najtiše.

Ja se sjećam iz tog doba fotografija i video zapisa masovnih okupljanja na mjestu ubistva i poruka mira i ljubavi koje su bile dodatno pojačane Lennonovom tragedijom. I sjećam se da sam htio svijet o kakvom je on pjevao za razliku od svijeta koji sam vidio svuda oko sebe.

I sa jedne strane su narastale špekulacije o razlozima i uzrocima atentata. Ali sa druge strane njegova smrt je prekinula špekulacije o tome hoće li se „Bitlsi“ ponovo okupiti. Nisu se oni tupavo ni razišli kad su krenule priče o njihovom ponovnom okupljanju. Lennonova smrt je te priče prekinula mada ja lično mislim da bi on i McCartney teško ponovo funkcionisali zajedno. Koliku god da bi im cifru ponudili za tu saradnju.

I kada su konačno početkom devedesetih obnovili firmu „The Beatles“ i kada su uzeli dvije neobjavljene Lennonove pjesme da ih snime on sam nije mogao ništa reći o tome. On više nije bio u toj priči. On je bio u legendi koja traje evo četrdeset godina.

Odlazak drugog lidera “Riblje čorbe”

U nedjelju, na Dan republike koji više niko ne slavi, preminuo je prvi, jedini i trajni bas gitarista „Riblje čorbe“ Miša Aleksić. To je vijest, ali iza nje stoji mnogo mnogo više. Miša Aleksić za „Riblju čorbu“ nije bio samo bas gitarista.

Tamo, u drugoj polovini sedamdesetih godina prošloga vijeka, Bora Đorđević je već znao da ima snažne pjesme, ali tražio je još uvijek pravu formu za njih. Nije mislio da bi to mogao biti hard rock pa se još uvijek tražio u akustičnom izrazu. Korz grupe „Zajedno“ i „Suncokret“, a onda, nakratko, i u „Ranom mrazu“ sa Balaševićevem. A kada je Balašević odbio da sviraju Borinu „Lutku sa naslovne strane“ napustio je grupu i nadao se nekom čudu. I čudo se i desilo.

Desilo se tako što je upoznao Mišu Aleksića i njegov rock sastav „Sos“ koji je slovio kao jedan od boljih instrumentalističkih sastava na beogradskoj sceni. Bilo su pouzdani, energični i kvalitetni muzičari, ali nedostajali im je snažna autorska ličnost i našli su je u Bori Đorđeviću. U postavi „Sosa“ tada su uz Mišu bili i Vicko Milatović i Rajko Kojić. A kako je Kojić već ranije svirao sa Momčilom Bajagićem u grupi „Glogov kolac“ i tako je nastala originalna postava „Riblje čorbe“.

Sve se to desilo prije četrdeset i dvije godine, a sve ostalo je istorija. Bora jeste neprikosnoveni vladar ideje i projekta „Riblja čorba“, ali je Miša bio stvarni vladar istoimenog orkestra. I ta kombinacija je uspješno funkcionisala preko četiri decenije. Sve do nedjelje u kojoj je korona imala nešto da kaže.

Svačiji doprinos se prebrzo zaboravlja i dodaje na konto onog najuspješnijeg, ovog puta na konto Bore Đorđevića. Ne želim time da umanjim Borin doprinos sticanju legendarnog statusa kada je „Čorba“ u pitanju, ali želim da kažem da je i Miša Aleksić da značajan doprinos izgradnji ovog i benda i brenda.

Čak i autorski. Tačno je da je više od devet desetina „Čorbinih“ tekstova napisao i potpisao Bora, ali sa kompozicijama je malo drugačija priča. Možda je ovo prava, a možda i posljednja prilika da podsjetimo iza ojih sve to „Čorbinih“ pjesama autorski stoji Miša Aleksić.

Već na prvom albumu „Kost u grlu“ iz 1979.godine napisao je muziku za pjesmu „Zvezda potkrovlja i suterena“ i, pazite sad, za pjesmu „Ostani đubre do kraja“. Na drugom albumu autor je muzike za pjesmu „Ostaću slobodan“, a na trećem koautor sa Bajagom za pjesme „Prevara“ i „Odlazak u grad“.

Na albumu „Buvlja pijaca“ iz 1982.godine opet je sa Bajagom u tandemu uradio muziku za pjesme „Neću da živim u bloku 65“ i „Dobro jutro“, a sa Borom Đorđevićem muziku za pjesmu „Ja ratujem sam“. Naredne godine sa Bajagom je zajednički uradio i dvije pjesme za Zdravka čolića i to pjesme „Tvoje oči“ i „Afrika“.

1984.godine izašao je album „Večeras vas zabavljaju muzičari koji piju“, a na njemu je Miša uradio muziku za pjesme „Nemoj da kažeš mome dečku“ i „Priča o Žiki Živcu“.

Poslije ovog albuma došlo je do promjena u grupi, a Bajagu je zamijenio Nikola Čuturilo Čutura. Sa njim je Miša zajednički uradio pjesmu „Neću da te volim“ za album „Istina“, a samostalno je uradio muziku za pjesme „’Ajde beži“ i „’Alo“.

Sa albuma „Osmi nervni slom“ iz 1986.godine njegov je veliki hit „Amsterdam“, ali i pjesma „Cava“. I na narednoj ploči uradio je muziku za jedan veliki hit. Ovog puta za pjesmu „Svirao je Dejvid Bouvi“, kao i za pjesmu „Lud sto posto“.

Na albumu „Priča o ljubavi obično ugnjavi“ iz 1988.godine nije bio posebno autorski aktivan pa je samo, popola sa Borom Đorđevićem, uradio muziku za pjesmu „Kaži ko te ljubi dok sam ja na straži“. To se ponovilo i na posljednjem predratnom albumu „Koza nostra“ iz 1990.godine, kad su Miša i Bora zajedno uradili pjesmu „Deca“.

Na „Labudovoj pesmi“ iz 1992.godine nije imao autorskih pjesama. Autorski se vraća 1994.godine sa pjesmom „Jak, mlad i glup“. Od tada pa do danas, u posljednjih dvadeset i šest godina, redale su se njegove autorske pjesme „Džigi Bau“, „Nojeva barka“, „Pevač“, „Crno beli svet“, „Zašto sam otišao bluz“, „Sto godina samoće“, „Orfej“, „Razmažena devojčica“ i „Kad neko ljubav urekne“.

Na posljednjem albumu „Da tebe nije“ iz 2019.godine uradio je muziku za uvodnu pjesmu „Ubijaju rock’n’roll“.

Od albuma „Ovde“ iz 2003.godine i zvanično biva potpisan kao koproducent iako je i ranije taj posao dobrim dijelom obavljao.

Nakon njegovog odlaska „Čorba“ više neće biti ista, a u postavi su sada ostala samo dva originalna člana. Uz Boru Đorđevića tu je još bubnjar Vicko Milatović. A Miša se pridružio Rajku Kojiću, originalnom gitaristi ovog sastava koji je preminuo još tamo 1997.godine.

Dva velikana za dva dana

Ubrzanim tempom ostajemo bez nekadašnjih velikana. Očekivao sam ja to, ali baš dvojica u dva dana. Ipak je to malo previše. Protekle sedmice tako su nas ostavili Kićo Slabinac i Nedžad Imamović. Dvije ličnosti, dvije karijere, ni po čemu slične osim po tome što će nam i jedan i drugi nedostajati.

Kićo je bio zapravo sve što se u muzici moglo biti na ovim prostorima. Žanrovski je pokrio prostor koji je toliko širok da ga prije njega niko nije tako pokrio. A teško da će i nakon njega. Počeo je kao jedan od pionira rock’n’rolla na ovim prostorima i sa svojim “Dinamitima” iz Osijeka širom tadašnje Jugoslavije propovijedao je novu rock religiju. Dva temeljna zaštitna znaka “Dinamita” bili su Bočekova gitara i Kićin vokal.

Potrajat će to tako sve do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka da bi Kićo shvatio da rock’n’roll i nije tako komercijalna muzika od koje bi se moglo lagodno živjeti i pravi prevrat u svojoj karijeri. odlučuje da pjeva šlagere, zabavnomuzičke melodije i već prva takva pjesma postala je evergreen. U pitanju je pjesma “Plavuša” koju je objavio 1969.godine.

Tokom prve polovine sedamdesetih redaju se novi hitovi kao što su “Vjenčanja neće biti”, “Tri slatke riječi”, “Tvoj dječak je tužan” i prije svih i iznad svih pjesma po kojoj će ostati zauvijek upamćen, pjesma “Zbog jedne divne crne žene”.

Do kraja sedamdesetih došlo je ponovo do zasićenja i, mada i dalje snima albume u pravilnim razmacima, osjeća da može da iskoristi popularnost rockabilija i snima dva albuma sa rock standardima u osamdesetim godinama. Puni krug je napravio kada je odlučio da se potpuno posveti slavonskoj narodnoj muzici i počne snimati i izvoditi bećarce i uopće tamburaške pjesme. Teško da se bilo kome mogu dopasti sve te njegove muzičke faze, ali teško i da će se naći neko kome se neće dopasti baš nijedna. Kod Kiće je apsolutno svako mogao pronaći nešto za sebe.

Za razliku od njega Nedžad Imamović je, na prvi pogled, imao prilično predvidljivu, stabilnu i dosljednu karijeru. Ali samo na prvi pogled. I on je šezdesetih godina prošloga vijeka počeo kao rock muzičar. I to je svirao bubnjeve u grupi “Biseri”, a dešavalo mu se i da svira sa tada posve nepoznatim Goranom Bregovićem.

Od kraja šezdesetih svira u raznim orkestrima,a prati i najpopularnije pjevače tog vremena i ostavlja značajan trag na nekim od najvećih pjesama tog doba. Sarađuje sa Safetom Isovićem, Nadom Mamulom, Zehrom Deović, Hankom Paldum, Josipom Lisac, Hašimom Kučukom Hokijem, Tomom Zdravkovićem, Harisom Džinovićem, Duškom Kulišom i mnogim drugim. Tek od početka sedamdesetih počinje i pjevati i to na nagovor prijatelja iz orkestra. Sa ocem Zaimom je 1978.godine snimio zajednički album “Stara staza”.

Sigurno nije bilo lako muzički odrastati u sjeni velikana kakav je bio njegov otac Zaim Imamović. Nedžad nije ni imao namjeru da se nadmeće sa ocem. Naprosto je volio muziku, osjećao se prijatno u sevdahu i napravio je solidnu, ali ne i impresivnu karijeru. A slovio je i za vrsnog bas gitaristu.

Bez ikakvog kompleksa je primat prepuštao kasnije i svom sinu Damiru i u tom procjepu između dvije generacije nalazio je mjesta za sebe. Bez namjere da se nameće, bez onog samoreklamerskog gena, on je više živio za muziku i zbog muzike, a manje od muzike. I onako kako je živio tako je i otišao. Tiho, toliko tiho da smo svi ostali zatečeni i prilično dugo čekali na potvrdu vijesti o njegovoj smrti jer su je portali objavili sa zakašnjenjem tipičnim za njih. Onako kako im nije bio zanimljiv za života jer nikada ništa skandalozno nije napravio tako im se i u smrti pomalo osvetio za to ignorisanje. Njegova smrt je bila obična smrt, ni po čemu atraktivna, čak nije bila ni od korone.

O cvrčku i mravu 2020.godine

Malo ih je koji ne znaju basnu o cvrčku i mravu. O lakomislenom cvrčku koji je cijelo ljeto plesao i pjevao i nije mislio na sutra i vrijednom mravu koji je znao da ljeto ne može potrajati i sakupljao je hranu za crne dane koji će, znao je on to iz iskustva, sigurno doći. A kad su ti crni, ili preciznije hladni, dani došli mrav je uživao u sigurnosti svog doma, a cvrčak se smrznuo. Doduše, ima i onih blažih verzija u kojima je mrav ispao ne samo vrijedan nego empatičan pa i pomalo glup i pustio cvrčka u svoj dom.

Ko je mogao i pomisliti da ćemo gledati korona verziju te basne pred svojim očima. Muzičari, ljudi koji su godinama jako lijepo živjeli od toga što zabavljaju narod, nisu mislili da bi to moglo potrajati pa se mnogi od njih nisu obezbijedili za crna vremena. A crna vremena došla i oni zakukali mravu da ih spašava. A mrav je, u ovom slučaju, bila država. Država koja je ograničila broj osoba koje se mogu okupljati na jednom mjestu i time praktično zabranila javne nastupe.

Prvo je svoj glas podigla Nina Badrić tražeći pomoć za jadne, socijalno ugrožene estradne zvijezde. Onda joj je jedna gospođa koja se bavi poljoprivredom u Slavoniji, poručila kako kod nje ima posla, ako je spremna da okopava krompir. Nina nije više govorila o ugroženosti i krompir je nastavila dodirivati samo u vlastitoj kuhinji. Ako i tamo.

Ovih dana je sličnu poruku, samo sa još više očaja, uputio Goran Bare, nudeći se da radi ne samo na njivi nego i kao konobar ili kao bilo šta drugo. Njemu nešto više vjerujem nego Badrićki kada kaže da je na rubu egzistencije. Prvo, on je puno manje zarađivao od nje, a drugo teško da on baš može biti primjer nekoga ko šteka lovu u madrac. Nije on ništa tražio od države, on je tražio posao, ali njegov apel je aktuelizirao priče o tome treba li država u svojim paketima pomoći da se sjeti i muzičara kojima je sama onemogućila rad?

Treba, ali jednako kao i svih drugih. Šta to konkretno znači? Pa ako je svaki mali obrtnik morao dadokaže da mu je pao promet zbog uvedenih mjera zar to ne bi morali dokazati i muzičari. Ako su svi ostali morali završnim obračunom dokazivati koliko su 2019.godini zarađivali, a koliko zarađuju sada ne bi li bilo logično, prirodno i pošteno da i muzičari pruže neki dokaz o drastičnom padu svojih prihoda?

Naravno da bi. Ali tu sad dolazimo do problema. Najveći broj muzičara nije ni prijavljivao svoje prihode od živih nastupa. A i zašto bi? Gazde su ih plaćale na ruke, a kad vidiš gutu para u rukama nije baš najlakša stvar na svijetu da tu gomilu osakatiš samo zato da bi dao državi njen dio. Pa onda počneš izmišljati svakojaka opravdanja. Tipa: šta je meni država ikad dala i šta će meni uopšte država. Šta ona meni može pomoći? Samo uzimaju.

I onda se ispostavi da dođu vremena kad ti ta ista država može pomoći, a ti ne možeš dokazati da zarađuješ manje jer si godinama prikazivao kako zarađuješ jednu lijepu okruglu – nulu. A ako si godinama zarađivao nulu i sad zarađuješ nulu kako očekuješ da država odriješi kesu i pomogne nekome ko je ostao na istom nivou kao i prije uvođenja mjera.

Sigurno je, međutim, da nisu svi u istoj situaciji. Kao što nisu Badrićka i Bare. I tu treba da pokažu solidarnost jedni sa drugima i da udruženja muzičara stupe na scenu i pomognu najugroženijima. A tek to je nerealno za očekivati. Nerijetko sam se uvjerio kako oni najbogatiji ne da imaju poslovičnu zmiju u džepu nego su od džepova napravili prave terarije. Tamo klupko zmija obitava.

Zato se nadam da će Bare dobiti ponudu za kakav konobarski posao. Pitate, da li bih ga ja zaposlio da imam kafanu? A da li biste vi zaposlili krdo djece da vode prodavnicu slatkiša?