Moj izbor je Bosna i Hercegovina

Niko u Bosni i Hercegovini, odnosno barem u ovom dijelu koji koristi usluge Elektroprivrede BiH, da malo ublažimo ove naše podjele, nije ostao ravnodušan na odluku da se ubuduće rtv taksa plaća uz račun za struju. Neki u tome vide spas za javni servis, a neko bezobrazni nasrtaj vlasti na njihove, ionako već ispražnjene džepove, da bi finansirali nešto što niti gledaju niti zaslužuje njihovu pažnju. Mogu se i čuti i pročitati komentari tipa: „Što da ih plaćam kad ih ne gledam, ja gledam Fox, a ne njih“. Ili „Što da ja plaćam kad u Hercegovini sigurno neće plaćati?“. Ili: „Što ih država ne pomogne iz budžeta,a ne iz naših džepova?“. Ili: „Rasipali su se i nisu znali opstati na tržištu pa sad mi da ih vadimo?“. A najčešća primjedba se odnosi na to da su na medijskom tržištu naprosto loš medij i ne zaslužuju ni pfeninga za to što rade.

Pa hajde da se osvrnemo na taj najčešći komentar. Jesu li loši? Jesu. Da li bi neko drugi u njihovoj situaciji bio bolji? Teško, uzmemo li u obzir sva ograničenja i političke i socijalne i profesionalne prirode koja se nameću jednom takvom mediju. Mogli bi se u nedogled iscrpljivati u raspravama je li starija kokoš ili jaje, odnosno da li su oni loši zato što su kokuzi ili su kokuzi zato što su loši. I sam imam mnoštvo primjedbi na njihov rad, ali nemam ni trunku sumnje u to da imaju apsolutno i zakonsko i moralno pravo da naplaćuju rtv taksu. Možda i nije najsretniji način uz račune za struju, ali je vjerovatno u ovom trenutku najefikasniji kad državnu televiziju treba spasiti od nestanka.

Što da im plaćam kad ih ne gledam? To je najčešća zabluda i naizgled sasvim solidan argument. Plaćaš uslugu koju koristiš, a ne onu koju ne koristiš. Samo što, u ovom slučaju, niko od nas ne plaća to što gleda ili ne gleda nego plaćamo, putem takse, mogućnost da imamo državnu televiziju i da je možemo gledati. Možemo, a i ne moramo. Ovo je prije porez nego naknada za nešto. I zato se i zove taksa i zato se ubire i od onih koji, van svake sumnje, mogu dokazati da ne koriste tu uslugu. Kao što i taksu za izgradnju skloništa plaćate neovisno o tome hoćete li ih ikada koristiti ili ne.

Pa što onda država to ne uvede kao porez i onda finansira televiziju iz budžeta? Ok, zvuči jednostavno i provedivo. Ali imamo tu opet bar dva problema. Jedan strani i jedan domaći. Što se tiče ovog stranog on se ogleda u insistiranju nikad definisanog magličastog entiteta zvanog međunarodna zajednica, da javni servis mora biti neovisan od politike. A drugi, domaći, što nas iskustvo uči da bi ta televizija postala monstrum kao što je monstruozno sve što je nakon rata pravljeno političkim cijepanjem na tri. Kakva god, Televizija Bosne i Hercegovine, zadržala je neku vrstu kontinuiteta od 1992.godine i to je njena najveća pobjeda. Nije sravnjena sa zemljom, obezvrijeđene, obezglavljena i onda sklapana u skladu sa političkim kompromisima. Ona jeste pristajala na kompromise svakojake vrste, ali je zadržala probosansku orijentaciju. U mjeri u kojoj je to, u datim okolnostima, bilo moguće. Staviti je na budžetski sistem finansiranja značilo bi osuditi je na nestanak. Nakon što bi ova i ovakva Televizija Bosne i Hercegovine nestala, napravili bi neku novu koja bi bila samo elektronski bilten vladajuće većine. Da se ne lažemo, ni ovakva kakva je sad nikad nije niti će ikada biti posve neovisna o vlasti i politici. Ali će barem imati tu neku crvenu liniju i dostojanstva i patriotizma ispod koje se ne ide.

A što da baš korisnici usluga Elektoprivrede BiH (da izbjegnemo nacionalno određenje) jedini brane ovu državu? Što da ja plaćam taksu, a znam unaprijed, da je u Zapadnoj Hercegovini neće plaćati? Zato što neplaćanje Zapadne Hercegovine i ima za cilj da izazove i moje neplaćanje. I mog komšije. I da se tako BH TV baci na koljena, da se dokrajči i da se napravi javni sistem u kojem će postojati trojna sfera uticaja. I svako će u svom ataru da širi istinu po svojoj mjeri i da zapošljava svoje kadrove i kreira javno mnjenje onako kako njemu odgovara. A desi li se to onda neće postojati medij, na nivou države, koji će imati kapacitet da u slučaju neke buduće agresije, odgovori istinom na agresorske laži. Ili da budem posve precizan. Ako mislite da Televizija Bosne i Hercegovine nije pomogla 1992.godine da ova zemlja opstane onda nam zaista i ne treba javni servis. Ali ako mislite drugačije možda i shvatite da rtv taksa i nije prevelika cijena za to.

I na kraju pitanje da li je bilo nedomaćinskog ponašanja i rasipanja? Da li je bilo masovnog zapošljavanja bez ekonomske opravdanosti? Da li su zbog svoje glomazne strukture i ogromnih fiksnih troškova nesposobni da lako i brzo manevrišu na uzburkanom medijskom tržištu? Vjerovatno je sve to tačno. Vjerovatno još uvijek ima tamo likova koji se poput duhova provlače hodnicima trudeći se da niko ne primjeti da ništa ne rade i da, zapravo i nemaju šta da rade. Ali ima čitava armija pregalaca, kreativaca, ljudi koji su utkali sebe u te radijske i televizijske sisteme. Redovan prihod od pretplate im je prilika da pokažu šta znaju i šta mogu. Redovan prihod od pretplate je i uskraćivanje alibija za loš program. Ja znam da je vlastita produkcija najskuplja, ali tada niko neće moći opravdati prisustvo sapunica na javnom servisu činjenicom da je to najjeftiniji i najgledaniji program. Javni servis i postoji da bi kreirao ukus, a ne podilazio postojećem ukusu. U situaciji stabilne naplate takse niko valjda neće imati obraza da mi kaže da ima dobar razlog da u program, Federalne televizije, na primjer uvrsti raznorazne reallity show programe. Jedna gospođa je, na društvenim mrežama napisala da neće da plaća taksu jer je njen izbor FOX. Njeno je pravo da tako misli. Moj izbor nije BHT. Moj izbor je Bosna i Hercegovina. I zato ću da plaćam pretplatu makar mi je naplaćivali uz struju, vodu ili smeće, svejedno.

Advertisements

Ole, vole!

Svojevremeno je Balašević, u svojoj biografiji, napisao kako je rođen u znaku Bika, a kako je u znaku raznih bikova proveo veći dio svog života. Ja nisam rođen u znaku Bika, ali to uopšte nije preduslov da se i u mom životu ne pojave raznorazni bikovi. Ili bih ja radije rekao volovi. Tim upornim i priglupim stvorovima koji su obilježili i moj život, uglavnom je nedostajalo ono što pravi razliku između bika i vola.

I umjesto da se bavimo volovima koji nam kroje sudbinu mi se bavimo bikovima kojima je sudbina da jednom godišnje posjete Čevljanoviće. I bavimo se estetskim kriterijima onih 50 ili 100 ili već koliko hiljada posjetilaca koride kojima je to vrhunac sezone. Nisam nikad bio na koridi i, pri ovoj pameti ni ne namjeravam. Kao što nije bila ni većina onih koji su organizaciju koride, a pogotovo broj ljudi koja ta korida skupi, ovih dana podastrijeli svekolikoj javnosti kao ključni argument da smo primitivni, zaostali i nedorasli modernim civilizacijskim tokovima.

Jedina razlika između njih i mene je što ja ne nabiram gadljivo nos uvjeren da vjetar nanosi nesnosan miris Balkana sa Čevljanovića, miris koji F.G.R. (čitaj Fina gradska raja, definisana onako kako ih je maestralno opisao Dino Šaran u istoimenoj pjesmi) pokušava da spere sa sebe svim mogućim dostupnim tretmanima. I legalnim i nelegalnim. Ponekad imate tako ljude koji svoj identitet grade samo negiranjem vlastitog identiteta. I kao takvi su ponekad i negdje, nekome čak i korisni. Uglavnom na način kako nam i toalet papir može biti koristan, ali se poslije ne družimo s njim. Upotrebljenim.

U pitanju su ljudi za koje je Pamplona turistička atrakcija, a Čevljanovići su papanluk „sa dna kace“. Valjda ljudi znaju. Mnogi od njih su donedavno grebali po dnu te iste kace i sada bi da zabrane sve što ima ikakve veze sa njihovim korijenima. Shvatam ja njih. Geni su opasna rabota. Može se probuditi ono iskonsko u njima pa da pokažu da su oni zaprvao dio istog miljea koji omalovažavaju, pljuju i nastoje ukinuti. To vam je, otprilike, kao sa onom Bosankom, Bošnjakinjom, Muslimankom iz Danske koja je, prije par godina zatražila na danskoj televiziji da se zabrani ulazak izbjeglicama iz Sirije jer bi dolazak muslimana u njihovu lijepu skandinavsku oazu mogao ugroziti njihov način života. Zaboravila je pri tome da je ona sebi budućnost i spas od rata i obezbijedila zahvaljujući tome što ta ista Danska nije imala otpor prema muslimanima kad je trebala nju primiti. Mada, kad čovjek razmisli, i jeste bila u pravu. Da nju nisu tada pustili danas bi Danska imala manje rasista i šupaka.

Ali vratimo se mi Pamploni. Pamplona? Tamo bikovi trče po ulicama grada. To može zato što je to Španija pa nam svjetski papanluk manje smeta. To je kultura i to je tradicija. Baš me zanima kako bi izgledalo da se stušte niz Logavinu. Ili korida? Svaki drugi turista u Španiji od na koridu da vidi kako jadnu životinju izmrcvare i ubiju na kraju. Ima li razlike između Čevljanovićke koride i „Oktoberfesta“? Ima samo utoliko što će se neko iz F.G.R. na puna usta hvaliti kako je bio na „Oktoberfestu“, a zaštitnice i zaštitinici urbanog Sarajeva će ushićeno aplaudirati. A jedina razlika između Čevljanovića i „Oktoberfesta“ je što se na koridi okreću janjci na ražnju i peku ćevapi, a u Minhenu poslužuju kobasice i kupus. I da, kod njih konobarice imaju puno ljepše haljine.

Živi bili pa vidjeli. Neko će se već sjetiti da Čevljanoviće brendira kao turističku ponudu. U planetarnim okvirima. A već je o koridi, onako usput, doduše, pisao i Stiven King u jednom od svojih novijih romana. I onda ćemo kukati što je država bila nesposobna da to prepozna kao potencijal i lako ispustila iz svojih ruku. Onda će i Garonja i Šaronja i Rudonja i njegov rimnjak postati zvijezde poput onih što se šeću crvenim tepihom SFF-a. Tada će F.G.R. hodočastiti na Čevljanoviće. I biće jednako smiješno kao što je i sada.

Da se razumijemo. Nit sam za koridu niti sam protiv. Neka organizuje ko šta hoće, ako ima ko da mu dođe na tu njegovu manifestaciju. Koridu, kamena s ramena, pljuvanje u troskoku ili golf, polo i bridž. Meni je svejedno. Ja manifestacije posjećujem u skladu sa vlastitim senzibilitetom. I nikad, ali nikad neću tvrditi da je moj ukus bolji i važniji od nečijeg drugog. Neko može reći da takvim stavom širom otvaram vrata kiču i šundu. A ja kažem da drugačiji stav otvara širom vrata elitizmu i kvazielitizmu. Takva kvazielita zalagaće se za sadržaje visoke umjetničke vrijednosti i neće ni doći na njih. Sjećam se kako su u mojoj općini vijećnici tako raspravljali prije desetak godina o gradskoj biblioteci i puna su im bila usta brige zbog toga što mladi ne čitaju. Kad smo provjerili koliko je vijećnika uopšte učlanjeno u biblioteku našli smo, slovom i brojem – dvoje.

A bikovi će da se bore na Čevljanovićima. I naredne godine. A volovi će da nam kroje sudbinu. Ko zna koliko još dugo. Ole!

I lijepa i vjerna

Do sada sam, uglavnom pisao o objavljenim albumima i preporučivao vam da ih potražite i uživate u njima ili da ih izbjegavate u širokom luku kako biste sačuvali sluh. Ali nekada čovjek dođe u priliku da piše i o nečemu neobjavljenom. Kao što je, na primjer, snimak nastupa sastava „Dr Ammar Project & Marija Šestić“ na Sarajevo sevdah festu prije četiri godine.

Nisam bio na tom koncertu iz nekih posve privatnih razloga, ali sam beskrajno zahvalan na prilici da poslušam snimak tog nastupa. I prvo što sam pomislio nakon toga jeste da je baš grehota što taj zapis nije dostupan javnosti. Bar ne u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje.

Pogotovo je taj snimak vrijedan ako znamo da je, zbog svojih obaveza na drugim projektima, vrlo neizvjesno hoće li se ikada više ponoviti ovakva kombinacija. A sve se posložilo te junske noći 2013.godine u BKC-u. Ta osovina uspostavljena na relaciji Sarajevo – Banja Luka funkcionisala je besprijekorno. Čaroban Marijin glas je u novim aranžmanima starih pjesama, u načinu na koji je te pjesme donio Amarov orkestar tek pokazao svu svoju raskoš.

A Amar je tim istim aranžmanima pokazao da ima još mnogo načina na koji se sevdah može izvoditi i da to zazvuči novo i drugačije, a opet vjerno originalu. Iz te njihove kuhinje su izašle vrhunske kreacije. Nisu igrali na sigurno. Prihvatili su izazov, rizikovali su i dobili su. Glavno jelo jeste bilo sevdah, ali njihov kvalitet se zapravo ogleda u „začinima“, u finesama u načinu serviranja tog glavnog jela.

Dodali su prstohvat fada, umiješali sve sa latino ritmovima, a opet kroz sve provukli notu jazz-a, jer bez toga Amar ne bi bio Amar. I još su sve te poznate i manje poznate pjesme interpretirane izuzetno emotivno. Sevdah jeste poznat po svojoj mekoći, ali su u izvedbi Dr Ammar Projecta i Marije Šestić te pjesme dobile neku dodatnu mekoću i čistoću.

Naravno ima tu i momenata u kojima su muzičari pustili sebi na volju i to su, bar meni, najdraži momenti tog koncerta. Maestralne izvedbe pjesama kao što su „Razbolje se šimšir list“, „Kraj tanana šadrvana“ ili „Moj behare“. Pjesma „Sjećaš li se djevo bajna“ vodi vas u neke posve druge svjetove. Naprosto kad slušate snimak ovog koncerta ne bi bilo loše da se vežete. Čisto da vam se ne desi da zalutate u te svjetove koje grade Amar svojim dlanovima i Marija svojim glasom. A i ostatak ekipe značajno doprinosi veličanstvenosti te građevine. Ma zalutaćete sigurno. I nećete htjeti da se vratite. Obezbjedite da vas neko cimne za taj konopac u jednom trenutku i vrati u stvarnost.

Ima tu još jedna vrlo važna stvar. Naslušao sam se ja koncertnih snimaka i snimaka. I za njih vrijedi ona stara opaska kao i za prevode. Kažu da su prevodi kao žene, ako su vjerni nisu lijepi, a ako su lijepi nisu vjerni. Tako nešto bi se moglo primjeniti i na koncerte. Ili su puni šuma, loše snimljeni, pa nekad i jedva slušljivi, ili su naknadno ispeglani pa se izgubila autentičnost. E, ovaj je snimak od onih rijetkih i vjernih i lijepih. Valjda zato što je takav bio i koncert.

I kao što rekoh na početku grehota je što nemamo ovo izdanje. Grehota je i što Amar Češljar ne radi više na ovom svom projektu. Grehota jeste, ali nije i čudno. On naprosto ima toliko raznih muzičkih i vanmuzičkih priča da ni onako široka pleća poput njegovih ne mogu sve da ih ponesu. Mada su uspjela da ponesu konstrukciju bine kad je pala na njega na koncertu Dine Merlina u Sanskom Mostu prošle godine. Stresao se čovjek i nastavio svirati.

Naravno, nije baš tako bilo, ali jeste se vrlo brzo vratio svirkama i to sa gipsom na nozi. I takav je u svemu što radi, a ne samo kad je u pratećem bendu Dine Merlina sa kojim je još od albuma „Burek“. Takav je bio i u „Punktu“ kada je svirao sa njima, takav je bio i u svojim jazz sastavima „Minority“ i „Sarajevo Jazz Guerilla“, a takav je i kad prenosi znanje i iskustvo budućim bubnjarima. Takav je i kao kung fu borac. I takav je, konačno, sa „Dr Ammar Projectom“.

I da, da ne zaboravim, poznajem ja i lijepe i vjerne. Barem jednu takvu.

Izaberi kako da te pamte

Nekada ni poraz nije najgori. Pogotovo ako bi taj poraz riješio konačno sve one kalkulacije i oduzeo ti svaku nadu. Ako bi te stavio na poziciju na kojoj više nemaš iluzije o samom sebi i počneš da razmišljaš o važnijim stvarima. Znam da fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi prečesto zaboravimo ono “sporedna”.

Kao što je bilo u petak 9.juna pred utakmicu sa Grcima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji naredne godine. Činilo se pred tu utakmicu da nemamo baš puno šanse da budemo prvi u grupi i odemo direktno u Rusiju, ali se činilo i da nam je baraž na dohvat ruke.

Pogotovo jer smo u Grčkoj ipak uradili veliki posao osvajanjem onog boda na vrućem gostovanju. Neko drugi će reći da smo što vlastitom bojažljivošću, a što sudijskom nenaklonošću izgubili tri, a ne dobili jedan bod, ali to je već stvar perspektive. Grci su malo iskomplikovali jednačinu kada su igrali nerješeno sa Belgijancima u Belgiji, ali ipak smo sami o sebi odlučili.

I kao mnogo puta do sada odlučili smo da ništa ne odlučimo. Da produžimo agoniju. Odigrali smo bijednih 0:0 koje treba, zarad našeg fudbala, što prije zaboraviti. Sada su Grci opet došli u priliku da sami o sebi odlučuju, a mi ćemo opet u fudbalsko čistilište gdje više ništa nije u tvojim rukama. Ili barem nije samo u tvojim rukama. Ili bi bolje bilo reći, u nogama. Mada nam je sudija Rizzoli u petak naveče demonstrirao da se fudbal može igrati i rukama, a da sudija to ne sankcioniše.

Baš ne volim one vadione na sudiju, ali kada protivnik u devedeset i četvrtoj minuti šakom poklopi loptu u svom šesnaestercu, a sudija se poklopi ušima i šuti baš moraš biti svetačkog kova da to i prećutiš. A ja, eto nisam prećutao.

Samo šta sad? I da pobijedimo u svim preostalim utakmicama, čak i da dobijemo te strašne Belgijance kod kuće opet ne znači da ćemo i do baraža dobaciti. Za nešto takvo bi Grci morali da kiksaju kod kuće protiv Belgije. A kako igraju, to i nije baš realno za očekivati. I još ne zaboravite da su Grci i u utakmici protiv nas imali najveću, takozvanu nepromašivu priliku. I promašili su je. Što me podsjeća na one kvalifikacije za Brazil kada sui iz još bolje situacije pogodili stativu i ispostavilo se da nas je baš ta stativa, u konačnici odvela na svjetsko prvenstvo. Ako se i sada nešto slično desi i ako ipak vidimo Rusiju onda je Meša Baždarević negdje zaradio veliku sadaku.

Mada, trijezne glave i ne smijemo biti nezadovoljni. Znate li da je isto veče Mađarska izgubila od Andore? Kad sam to objavio na društvenim mrežama niko nije shvatio poentu. A poenta je, ako već moram da crtam da smo mi odigrali neriješeno sa nekadašnjim evropskim šampionom i reprezentacijom protiv koje je jedna Belgija panično jurila izjednačujući gol na svom terenu. Je li previše tražiti malo realnosti prije frustracije?

Meni više smeta sve ono što se dešavalo nakon utakmice nego tokom utakmice. O svemu tome samo mogu da kažem Baždarević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je pljunuo sudiju. Bajević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je sam tražio od sudije da poništi neregularan gol koji mu je već bio priznat. I danas imamo velikih igrača. Sami treba da odluče kako da ih pamtimo. A što se tiče ponašanja na tribinama svako mora sam sa sobom da živi. I oni grčki navijači sa sablasnim transparentom i oni, ne mogu reći naši navijači, jer nisu moji, koji zvižde jednoj državnoj himni i gađaju protivničke igrače jer nisu pristali da sami sebe pobijede. I jednima i drugima je najveća kazna to što moraju da žive sami sa sobom.

Profesionalci sa dušom

Pitanje koje mi, evo posljednjih desetak godina, uredno postavljaju glasi: „Šta mislite o današnjoj sarajevskoj rock sceni?“. A onda idu potpitanja o tome ima li je uopšte i može li se porediti sa prijeratnom. I to pitanje mi postavljaju jednako kolege novinari, muzičari, kao i prijatelji i poznanici koji se onako, za svoju dušu, zanimaju za muziku.

Nije da ja nemam odgovor na to pitanje. Imam. Vrlo jasan. Sarajevska scena postoji, živa je, hvala bogu i vrlo aktivna. E sad, malo je teže porediti ono što danas imamo sa onim što smo nekad imali. To je, naprosto, neuporedivo. Ne zato što je ranije bilo toliko bolje (ili gore) nego zbog konteksta u kojem nastaje današnja scena i u kojem se razvijala ona nekadašnja. Sve je drugačije. Izdavači, mediji, koncertni prostori, menadžeri pa čak i publika. Ili prije svega publika.

Neograničen pristup muzici doveo je do toga da se kriteriji prilično pogube i da publika sluša sve i svašta, a da malo toga zapravo i čuje. U takvoj situaciji jako teško se probijaju novi izvođači sa vlastitim autorskim radovima i vrsni muzičari često krenu linijom manjeg otpora i radije izvode repertoar sastavljen od već dokazanih tuđih hitova nego da ponude nešto vlastito i originalno. A toj vladavini obrada na ruku svakako idu i ovi nesnosni reallity show programi, osmišljeni da obesmisle svako autohtono bavljene muzikom i fokusirani na beskrajno prežvakavanje već viđenog. Ili, u ovom slučaju, već odslušanog.

Uzimajući sve to u obzir svako „plivanje uz struju“ zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj da se bude drugačiji mora se pažljivo osluhnuti. I onda se čovjek začudi koliko tu ima toga zanimljivog, drugačijeg i kvalitetnog. A ime na koje zaista moram skrenuti pažnju jesu „Sunday Stories“.

Ova petočlana ekipa iz Sarajeva za sebe kaže da sviraju punk- jazz. Nakon što sam nekoliko puta, sa velikim užitkom, preslušao njihov debi album, nazvan jednostavno po bendu, ja moram zaključiti da oni sviraju jazz. I tačka. Oni su jazz band u sredini u kojoj je jazz tek, zahvaljujući ovdašnjem jazz festivalu i entuzijastima oko njega, odnedavno stekao pravo glasa. Što je rezultiralo vrlo zanimljivim sastavima koji su izvodili ili jazz u čistom obliku ili u kombinaciji sa nekim drugim, manje ili više bliskim žanrovima.

Nakon tri – četiri godine sticanja scenskog iskustva kroz sviranje jazz standarda ova ekipa se isprofilirala i odlučila da je vrijeme za vlastiti autorski materijal. Tu autorsku ulogu su prepustili svojoj pjevačici Nini Babić koja je, autorski dokazala, da je moguće ostati u okvirima žanra, a ipak biti i nov i svoj. I prije godinu dana su predstavili prvu autorsku pjesmu „Bajka“.

Ali tek sa prvim albumom i novim singlom „My man is a dick“ predstavljaju prave mogućnosti ove grupe. Pjesma izabrana za ovaj singl i pjesma koja ujedno otvara album može na trenutak izgledati kao tekstualna provokacija. Samo što taj trenutak prođe čim čujete pjesmu. Radi se o emotivnoj ispovjesti bolno iskreno donesenoj. Na albumu je naznačeno da je to prvi dio trilogije koja se nastavlja pjesmama „Woman on the ground“ i „Sehara“. Zanimljivo je da na samom albumu ove pjesme ne slijede direktno jedna drugu. Napravio sam mali eksperiment. Podesio sam raspored pjesama tako da ih čujem u kontinuitetu. I znate šta? Meni su zazvučale posve kao cjelina. Ili je moguće u pitanju placebo efekat. Ako i jeste, nema veze. Vrijedilo je.

Inače, „Woman on the ground“ je meni lično najsnažnija pjesma na albumu. Moguće i najiskrenija. Pjesma koja ima sve i to sve nam poklanja. Bez ostatka i bez kalkulacije. A kada ih čujete, u toj ili bilo kojoj drugoj pjesmi sa albuma, nemate utisak da slušate odlične zanatlije koji sviraju nečiju pjesmu. Ne, svaka pjesma zvuči tako da ste uvjereni da iza nje u potpunosti stoji svaki od članova benda. A opet poštuju pravila zanata i posjeduju zavidnu tehniku, talenat i uvjerljivost izvedbe.

I zato ih se mora pomenuti. Bend je trpio razne izmjene, ali od početka su tu, uz Ninu, još i Saša Ćirić i Mustafa Kurtalić. Tu si i Valentin Šeremet i Zlatan Begić. I zadivljujuće je kako pripadnici jedne nove, posve nove generacije, savršeno funkcionišu sa jednim Mustafom Kurtalićem, svjedokom stvaranja ove scene od samih njenih početaka.

Ima u tome i neke posebne simbolike, nekog kontinuiteta scene koji samo njegovo prisustvo obezbjeđuje. A još više ima razloga da me ne plaši ono pitanje sa početka teksta. Ako hoćete pravi odgovor ne treba da slušate ono šta ću ja reći. Ako hoćete pravi odgovor treba da slušate ljude poput „Sunday Stories“.

 

 

Posljednji romantik fudbalske igre

U istom danu, u razmaku od svega nekoliko sati, svjedočio sam onom najgorem i onom najboljem što sport, što fudbal može da ponudi. Naivan, kakav već jesam, pratio sam posljednje kolo Lige za prvaka Bosne i Hercegovine u fudbalu. Samo da bi se potvrdilo ono što sam znao još prije sedam dana. Dobili smo prvaka u nogometu. Mostarski „Zrinjski“ je odbranio titulu.

Svi su me uvjeravali da je do tog trijumfa došao zahvaljujući sumnjivoj pobjedi u Bijeljini u pretposljednjem kolu. Sudija je dosudio nepostojeći penal u devedeset i četvrtoj minuti i tako je „Zrinjski“ došao do sva tri boda iako je do desetak minuta pred kraj gubio. Za dosuditi penal u takvom trenutku i na takvom mjestu baš treba imati muda. Osim ako nisi sudija iz Gruda. Onda to dobije sasvim drugačiji kontekst.

Par stotina kilometara južnije „Sarajevo“ je pobijedilo „Želju“ na „Koševu“. Minimalno i zasluženo. I time spriječilo i sebe i gradskog rivala da bilo ko od njih postane šampion. Mnogi su se čudili što nije postignut dogovor u Sarajevu. Što utakmica nije namještena i tako otvoren put „Željezničaru“ do titule.

Hvala Bogu da nije. Navijam za „Želju“, ali takva titula mi nikad ne bi bila draga. Recimo da ima nešto i u čistom obrazu. Dva najveća sarajevska kluba su pokazali da se veličina ne mjeri samo brojem osvojenih prvenstava i kupova. Da veličina nema baš uvijek direktne veze sa brojem osvojenih bodova. Stavljanjem poštenja i fer pleja ispred rezultata uvjerili su me da su veliki. Kao što su me neki navijači (i mog, a i komšijskog kluba) svojim komentarima uvjerili kako su osuđeni na trajni nedostatak bilo kakve veličine.

Treba li uopšte napomenuti da je posljednje kolo bilo čista formalnost. Pobijedili su i „Zrinjski“ i „Željo“, taman koliko je bilo potrebno da pehar ne seli iz Mostara. „Sarajevo“ je kiksalo u Krupi na Vrbasu i to je možda jedino iznenađenje u cijeloj priči. A nije baš neki gušt kad unaprijed znaš rezultate.

Zato su mi Rimljani vratili vjeru u fudbal. Prvo su oni i „Đenova“ pokazali da niko, ali niko i nikad ne može upisati unaprijed bodove. Bodovi se moraju osvojiti na terenu. „Romi“ je bila prijeko potrebna pobjeda za drugo mjesto i direktan plasman u Ligu šampiona. „Đenova“ se jedva spasila od ispadanja u prošlom kolu. Ali spasili su se i osim prestiža drugog motiva nisu ni imali.

Ali fudbal se i igra za prestiž. Fudbal i jeste nadigravanje. I ako su brojke već važne onda nije suština sadržana u tome što drugi igra protiv šesnaestog. Nije važno ni koliko čija ekipa košta. Važno je da ih je po jedanaest i sa jedne i sa druge strane i da je to proporcija koja omogućava sve kombinacije.

A mi smo, u nedjelju naveče, dobili najbolju od tih kombinacija. Onu do kraja neizvjesnu. „Đenova“ je imala priliku za senzaciju i za pobjedu na „Olimpiku“. „Roma“ je imala Džeku da jednom pogodi i dva puta asistira. Posljednji put u devedesetoj minuti, za veliku pobjedu.

I nije ta pobjeda važna samo zbog Lige šampiona. Preče je bilo da se pobijedi da bi se pobjedom Totti oprostio od kluba kojem je dao sve. I to je tek bilo veličanstveno. Taj oproštaj sa njim. Bio je to odlazak posljednjeg velikog fudbalskog romantika. Čovjeka koji je pokazao da ne moraš biti najbolji da bi bio najveći.

On nikada nije bio najbolji fudbaler svijeta. Ni jedan jedini put u četvrt vijeka svoje profesionalne karijere. Ali je bio najveći. Zbog svog odnosa prema fudbalu, prema svom klubu i prema navijačima. Sigurno je da bi više zaradio, a vjerovatno bi imao i uspješniju karijeru da je otišao u neki veći klub. Ali moraš biti zaista veći od najvećih da bi odbio jedan „Real“ iz Madrida. Moraš baš voljeti klub za koji igraš da bi jednom Romanu Abramoviču rekao da ćeš igrati za njega, ali samo ako kupi „Romu“.

I zato su te slike sa rimskog stadiona, slike koje su obišle svijet, pokazale zašto se fudbal uopšte igra. Za ljubav igre. I za raju. Igrao je Totti za raju. Zanemario je i taktiku. I završio karijeru tamo gdje ju je i počeo. U klubu za koji je kao klinac navijao i kome je ostao vjeran cijelu svoju karijeru. A takvi se u današnjem fudbalu mogu nabrojati na prste. Jedne ruke.

Suza za zagorske brege

Slučajno naletim na vijest da je umro Zvonko Špišić. Baš slučajno. Nije to bila vijest onako sveprisutna pa da je ne možeš promašiti. Rijetki su je zapravo prenijeli. Drugima, valjda, nije bila zanimljiva. Pomenem to prijatelju koji se, nešto kao i razumije u ovdašnju scenu. „Znaš li da je umro Zvonko Špišić?“. „Ko?“ upita me mrtav hladan. Ako on ne zna, pomislim, ko se onda još sjeća, kome to još nešto znači?

Nije to samo sindrom našeg kratkog pamćenja. To je, po meni, bezobrazno. Bezobzirno i bezobrazno zaboravljamo ljude. Guramo ih u neke prašnjave arhive u kojima ostanu predugo pa se onda, u trenutku njihove smrti, priučeni novinari nađu u belaju, šta napisati o preminulom. Šta napisati o čovjeku za koga mnogi od njih nikad nisu ni čuli.

A prije dvadesetak godina, sjećam se, na vjenčanju mog brata ja sam po prvi put, a biće i jedini, stavio leptir mašnu. To je mojoj rodbini bilo toliko neuobičajeno da je moj amidžić Emir prokomentarisao „Eto, te ko Zvonko Špišić.“

Šta hoću time da kažem? Pa to da je Zvonko Špišić bio sinonim za uglađenost. Da je bio neka vrsta mjerne jedinice za gospodstvenost. I to uopšte nije netačno. Ali uopšte nije nešto što u potpunosti određuje Zvonka Špišića. Bio je on puno više od toga.

Bio je, na primjer, prava mala diverzija u svijetu šansone. Pjesme koje je on pjevao nisu baš uvijek bile o nesretnim ljubavima gdje ona odlazi sa drugim, a on ostaje na kiši pjeva i plače za njom. Zvonko je bio preveliki mangup, ili što bi u njegovom kvartu rekli fakin, za takav kalup. Njegov autorski opus određuju pjesme drugačijeg senzibliteta. Barem sam ga ja tako doživljavao.

Prvi put sam zapravo čuo za njega u vrijeme kad je on već pomalo napuštao aktivno prisustvo na estradi. Bila je to 1975.godina, on je gazio prema trideset i osmom rođendanu i nastupio je na festivalu u Splitu. Izveo je pjesmu „Barbara“ i ostavio je za vječnost. Bio je to rep prije nego je iko i čuo za rep. Kao klinac sam često tu nabrajalicu pjevušio onako sam za sebe i ponosio se činjenicom da sam pohvatao cijeli, nimalo jednostavan tekst.

Tekstovi su i inače bili izuzetno značajan segment u stvaralaštvu Zvonka Špišića. On je pripadao i vremenu i miljeu i žanru u kom je bilo jako važno o čemu se to pjeva. Tako je, po njegovom vlastitom priznanju, za jednu od njegovih najpoznatijih pjesama, za „Trešnjevačku baladu“ odgovarajući tekst tražio pune četiri godine. Iako je imao i melodiju i naslov i osnovnu ideju tek je Drago Britvić ponudio stihove za koje je Zvonko povjerovao da na pravi način mogu dočarati tu ljubav koju je osjećao prema Trešnjevci u kojoj je proveo cijeli svoj život. A nije mu smetalo što nije Zagorac da krajnje emotivno i nadahnuto donese pjesmu „Suza za zagorske brege“ koju danas mnogi doživljavaju kao tradicionalnu.

Pa onda njegov čuveni „Bicikl“, krajnje duhovita šansona koja govori više o našim naravima nego mnoge obimne naučne studije. Zatim „Kockar“ ili „Milioner“. Sve su to pjesme koje su ga izdvajale od ostatka scene. Zanimljivo je da je grupa „Prljavo kazalište“ 1983.godine obradila njegovu pjesmu „Milioner“ na albumu „Korak do sna“.

I kada je sve manje i manje pjevao Zvonko Špišić je ostajao vezan uz muziku. Bilo kao direktor zagrebačkog festivala ili kao jedan od ključnih ljudi Hrvatskog društva skladatelja. A povrh svega bio je i vrstan likovni umjetnik. Jedno je sigurno. Nakon Zvonka Špišića šansona nikada više neće biti ista.

Slabo divanim portugalski

Slabo divanim portugalski. Lažem, ne znam ga nikako. Ali pokazalo se da to nije važno. Pokazalo se da to uopšte nije važno. Prava pjesma donesena s pravom emocijom naprosto ne priznaje nikakve jezičke barijere. Kada mi je Amira Medunjanin govorila o tome kako stranci uspjevaju osjetiti sevdalinku, a da pojma nemaju o čemu tekst pjesme govori, prihvatio sam tu njenu tvrdnju, ali sam je tek sinoć shvatio. I osjetio. Kada je Portugalac Salvador Sabral otpjevao na “Eurosongu” pjesmu “Amar Pelos Dios”. Otpjevao ju je na svoj način, na svom jeziku i to pjesmu svoje sestre. Bio je, od početka do kraja svoj. I pobijedio.

Europa je konačno izabrala pjesmu. Pjesmu koja se suprotstavila vladajućem muzičkom kičeraju prisutnom na ovom takmičenju dugo i predugo. Izašao je bez šljokica, bez efekata, bez plesne grupe, bez ikakvih aranžmanskih ukrasa, izašao je pred europsku muzičku pobliku odviknutu od ovakve ljepote u jednostavnosti. Izašao ne da on sam pobijedi nego više da omogući toj i takvoj Europi da sama pobijedi jednu nakaradnu filozofiju na čijim osnovama se pravi popularna muzika evo više od dvadeset godina. I uredno pobjeđuje.

Pokazao je takođe da nije neophodno ni izvoditi kojekakve egzibicije sa glasom i pokazivati kakav potencijal i raspon glasa imaš. Naš susjed Jacques Houdek sve to ima, ali naprosto nije imao pjesmu ovakve snage kakvu je imao Sabral. I možda je od samog izvođenja pjesama i zanimljivije bilo gledati glasanje. Od samog početka bilo je jasno da će se voditi bitka za prvu poziciju između njega i bugarskog predstavnika, sedamnaestogodišnjeg Kristiana Kostova.

I nije bio to rat između dvije pjesme. Bio je to rat između dvije koncepcije, pa i dvije filozofije ako hoćete. Rat između dva nepomirljiva poimanja muzike i umjetnosti uopšte. Zapravo, ovo što je ponudio pobjednik iz Portugala jeste umjetnost i on jeste umjetnik. Dječak iz Bugarke, zajedno sa svojom pjesmom samo je proizvod. Proizvod u kojem je pjesma namijenjena ne previše zahtjevnoj današnjoj pop publici, a čije je lice trebalo da očara nastrane dedice od kojih su mnogi uticajni u “Eurosong” krugovima i predpubertetske djevojčice koje su moćna glasačka mašinerija. Televoting je pokazao da uopšte u tim procjenama nisu pogriješili.

Na sreću žiriji su ovaj put pokazali da imaju uši i da ih ne zanima ništa drugo osim kvaliteta same pjesme i gotovo aklamativno su se opredjelili za Portugal. Bilo je žirija koji su pokazali da umjesto ušiju imaju i vaške pa nisu uspjeli da se odmaknu od onog, za sve ponižavajućeg, “komšijskog” glasanja. Ovdašnji, regionalni žiriji, pokazali su zavidnu dozu samostalnosti i spremnosti da ne primjenjuju bilo kakav tradicijski, susjedski ili politički kriterij prilikom glasanja. Na tome im se može samo čestitati.

Što ne znači da nije bilo politike na ovogodišnjem “Eurosongu”. Nije bilo doduše nas da postavimo bodljikavu žicu na scenu, ali neko je postavio bodljikavu žicu oko scene sa namjerom da ne dozvoli baš svima koji žele da se i pojave na “Eurosongu”. Uopšte ne ulazeći u analizu sukoba između Ukrajine i Rusije, želim da naglasim da se ovde radi o takmičenju pjesama, a ne o nacionalnom nadpišavanju. “Eurosong” je i moj koliko i ukrajinski. Oni su bili samo domaćini ove smotre. Svi koji su se tamo pojavili bili su naši zajednički gosti. “Eurosong” je preozbiljna priredba. Oko “Eurosonga” se vrte preozbiljne pare da bi Ukrajina sama mogla donijeti odluku o tome da Rusiji zabrani učešće. Neko je morao klimnuti glavom na taj prijedlog. Neko uticajan u europskim razmjerama. I nimalo mi se ne sviđa kada neko politički “disciplinuje” zemlje učesnice putem muzičkog takmičenja.

Današnji svijet je prepun sukoba i neslaganja. Događaji poput “Eurosonga” bi i trebali biti susreti na kojima te sukobe nastojimo prevazići ili se barem izdići iznad njih. Ja to tako vidim. A sem toga nije li slogan ovogodišnjeg “Eurosonga” bio da trebamo slaviti različitost? Samo što se različitost ne iscrpljuje samo u različitosti sexualnog opredjeljenja pa da na ovoj sceni ima mjesta čak i za heteroseksualce. Pitanje različitosti je neuporedivo šire. Ono se ogleda i u različitosti jezika, recimo. Pa da ne bi pobjedničke pjesme, Mađarske i Bjelorusije ovo bi postalo takmičenje u poznavanju engleskog jezika. Dobro i Talijani, Španci i Francuzi su zadržali (makar i dijelom) vlastiti jezik. Ali njihovi jezici nisu prvi koji će nestati ispod plimnog vala globalizacije. Bojim se da će neke moje kolege iz nekih zemalja za nekoliko decenija shvatiti da su govorili izumrlim jezicima. Možda ih zaista ne mogu sačuvati i možda pjesma nije dovoljno jaka da se suprotstavi kulturološkom kolonijalizmu. A možda je baš sa pjesmom taj otpor morao početi.

Povratak “Sudbonosnih dječaka”

Iz današnje perspektive teško je zamisliti kakva je i kolika je bila koncentracija talenata u Sarajevu sa početka sedamdesetih godina prošloga vijeka. Usudio bih se reći, skoro pa zastrašujuća. Ta silna energija i taj nevjerovatan potencijal morali su negdje eksplodirati. I jesu. I kao rezultat te eksplozije pala je fina zlatna prašina po ovom gradu i oplemenila većinu njegovih stanovnika. A ta fina zlatna prašina i jeste ono što počesto nazivamo Sarajevskim duhom, a ne znamo kako da ga definiramo kad nas neko upita šta je to. Šta je taj Sarajevski duh.

I pjesnici i glumci i slikari. I sportisti i naučnici i muzičari. Na scenu je stupila čitava jedna beskrajno drska i dva put toliko nadarena generacija na čijoj se zaostavštini još uvijek napajamo. Kao dio tog velikog talasa talenta, ali i kao neko nešto stariji od njih, vrlo važnu ulogu u svemu je imao Duško Trifunović. On je tu sarajevsku neobuzdanu mladost u jednoj svojoj pjesmi nazvao „Sudbonosnim dječacima“.

Nije sudbina kasnije bila prema svima jednako naklonjena, neki od njih su podlegli i zavodničkom zovu tamne strane Sile, ali tih sedamdesetih godina oni su bili pogonsko gorivo za uzlet Sarajeva u neslućene visine duha. Duško je, među tim dječacima, prepoznao i neke koji se nisu snalazili baš u formama koje su im do tada bile na raspolaganju i tražili su način da svoj talenat što potpunije izraze. Mnogi od njih našli su taj svoj način kroz popularnu muziku.

A među tim mnogima našlo se i ime Narcisa Vučine. Njegova karijera je, možda ponajviše (uz Vajtinu i karijeru „Bijelog dugmeta“) bila obilježena Duškom Trifunovićem i njegovom poezijom. Svoju prvu objavljenu pjesmu Narcis je uradio na stihove Duška Trifunovića. Bila je to pjesma „Zlatne suze“ još tamo 1975.godine.

Više od četrdeset godina nakon toga Narcis se vraća Dušku, sada već pokojnom Dušku, i snima cijeli jedan album u znak sjećanja na njega. Album se zove „Poezija i šansona“ i na sebi nosi ukupno 27 pjesama. Pola su manje ili više poznate pjesme na Duškove stihove koje je ukomponovao i otpjevao Narcis, a pola su pjesme i generalno tekstovi Duška Trifunovića, koje izgovara glumac Zijah Sokolović. Još jedan iz plejade tih sudbonosnih dječaka. A svemu je dao dodatni začin jazz pijanista Matija Dedić. I da, ne morate ni da pitate, sin je „onog“ Dedića.

Nije ovaj album ostvarenje koje možete ocjenjivati po principu dobro – loše. Ili komercijalno – nekomercijalno. Niti ovde možete tražiti hitove. Kao što sam naziv ovog albuma kaže u pitanju su poezija i šansona. I kao takav namijenjen i jeste ljudima koji vole i poeziju i šansonu. Sigurno je da nije namijenjen da bude zvučna kulisa dok se priprema doručak i šalju djeca u školu. Niti će se puštati ubučnim kafićima, jer nije ni stvoren da nadglasa žamor takvih mjesta. Ovo je album za trenutke samoće. Ovo je album koji traži punu pažnju, ali ako mu se posvetite zna višestruko da uzvrati.

Neke ćete pjesme prepoznati, neke nećete. Ove recitativne dijelove samo u naznakama. Sramotna je činjenica kako je ostatak Trifunovićeve lirike ostao posve zanemaren u sjeni nekoliko velikih hitova kao što su „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Pristao sam biću sve što hoće“, „Zlatna ribica“, da ne nabrajamo dalje. A tu tek ima pravih dragulja i hvala Narcisu što je u ovu priču uključio i Zijaha Sokolovića koji nam je maestralno isporučio pun naramak poezije.

Što se pjevanog dijela tiče Narcis je prošao kroz sve faze svoje saradnje sa Duškom Trifunovićem i podsjetio na neke davne pjesme kao što su „Zlatne suze“, „Čisti zrak“, „Albatros“, „Mamina maza“, „Marija Bravarija“, „Što su gori vihori“ i „Kulin Ban“. Konačno je na jednom zvaničnom diskografskom izdanju objavljena i pjesma „Svijet se dijeli na dvoje“, pjesma po kojoj je Bregović htio nazvati treći album „Bijelog dugmeta“, ali se toliko mučio da nađe odgovarajuću melodiju za taj tekst da je na kraju odustao. Narcis je našao tu melodiju koju je pjesma već nosila u sebi i samo ju je trebalo izvući na svjetlo dana.

Ima i nekih ne tako poznatih pjesama kao što su „Poplava“ ili „Ruke, ruke“ koja je izabrana za prvi singl sa albuma. Iako to singl treba uzeti sa rezervom. Ovaj album je do te mjere jedinstvena i isprepletena cjelina svih 27 pjesama da izdvajanje bilo koje neminovno dovodi do toga da se ipak ne dobije onaj cjelovit doživljaj kao kad tu pjesmu čujete kao dio ukupne priče.

A ta ukupna priča je priča o sudbonosnim dječacima sa početka sedamdesetih i njihovnom duhovnom vođi, pjesniku Dušku Trifunoviću. Čovjeku koji je stihovima zamolio da ga pamtimo po pjesmama njegovim. Evo, upravo te tako pamtimo Duško.

Neizlječeni Sarajlija

Neko je jednom lucidno primjetio kako biti Sarajlija nije tek puko određenje boravišta. Nije to čak ni stanje duha. U trenutku prosvjetljenja, taj neko reče kako je biti Sarajlija – dijagnoza. E, toj dijagnozi je sarajevski reper Sterma dao ime. On je samog sebe nazvao Sarajevoholik. Kao što ni Rambo Amadeus nije izmislio turbo folk, ali mu je dao ime, tako ni Sterma nije izmislio ovu bolest, ali joj jeste dao ime.

I ne samo to. Ima on pjesmu istog naziva i ima album koji se tako zove. Njegov prvi reperski album, ako ne računamo jedan davni EP. I ko je zapravo Sterma? Najjednostavniji, ali ne i potpun odgovor je da je u pitanju Ensar Bistrivoda. Drugo njegovo određenje je da je iz Sarajeva (što se osjeti u pjesmama), tačnije da je sa Dobrinje (što se dodatno osjeti u pjesmama).

Ensar je reper, ali ne samo to. Kada je privremeno rep ostaovio po strani pjevao je u heavy metal bendovima kao što su “Corbansick” (sa kojima je snimio i album “Shattered Skin”) i “Shipwrecked”. Ali šta čovjek da radi kada mu stvarnost oko njega pruža trajnu inspiraciju za pjesme koje su se “ubile” za rep? Piše takve pjesme, naravno. Snima ih. Izvodi. I nastupa.

I pobjeđuje. Dvije godine zaredom bio je pobjednik takmičenja Red Bull MC Freestyle Battle. Bilo je to, doduše, prilično davno. Još 2010. i 2011.godine. I na albumu se  osjeti ta sklonost ka freestyle-u. Ponajviše u pjesmi “Dobar dan”. I ona je urađena po svim pravilima reperskog zanata. Onog old school repa. A takav, je dobrim dijelom i ostatak materijala.

S tim što Sterma, iako old school, nadrasta granice žanra. Izuzevši pomenutu “Dobar dan” ostatak materijala nosi neuporedivo ozbiljnije priče od onih prečestih reperskih rafalanja rimama prema postojećoj i nepostojećoj konkurenciji. Album “Sarajevoholik” nam donosi priče o gradu u kojem živimo. Onako kako ga on vidi. A počesto su nam se dioptrije poklapale.

S nekim Sterminim konstatacijama se možemo složiti, neke druge možda možemo smatrati pretjeranim, ali jedno mu ne možemo osporiti, a to je da svoje rime isporučuje zrelo i originalno. Nema kod njega (ili ima vrlo malo) opštih mjesta. On se igra riječima i te igre ostavljam vama da prepoznate. Neke pjesme morate poslušati više puta da biste u tome uspjeli. Ali, da znate da vrijedi.

Prve tri pjesme (ako ne računamo Intro) na albumu su potpuno u skladu sa nazivom albuma. To su neskrivene posvete Sarajevu i Dobrinji. Pjesme u kojima on nije nimalo blag prema svom gradu, ali zato i ništa manje zaljubljen u taj isti grad. Možda će nekome ko nije iz Sarajeva biti pomalo teško da se snađe u lokalnim toponimima, ali da je Sterma odustao od te vrste svog izraza ne bi bio uvjerljiv ovako kao što je sada.

“Hodam kroz SA III” već smo čuli kao prvi singl prije nekoliko mjeseci, ali ta pjesma svoj puni smisao dobija tek sada, tek na albumu kada se nastavlja na pjesme “Sarajevoholik” i “(Potraži me) u predgrađu”. U ovoj drugoj, posvećenoj Sterminoj Dobrinji, sjajno je iskorištena stara pjesma Lade Leskovara “Potraži me u predgrađu”.

Inače su muzički i tekstualni citati na ovom albumu onaj začin koji daje kvalitet više. Bilo da se Sterma referira na “Indexe”, bilo na Dinu Merlina. I kada okonča i posljednja pjesma na albumu, sjajna “Prospi pepeo” čovjek poželi da sve to čuje još jednom. Osjeća da je nešto propustio. Da u cijeloj toj priči ima još neka poruka ispod poruke koja se nalazi ispod prethodne poruke. I tako skoro u nedogled.

Pomalo mi je žao što se ovaj album pojavio tek sada. Nedavno sam predao u štampu knjigu na koju sam ponosan, knjigu “50 godina bosanskohercegovačkog pop rocka”. Kasno je da se u njoj bilo šta mijenja, a da ima ikakve šanse sad bi sve povukao samo da u to izdanje uvrstim “Helem nejse” sa novim albumom i Stermu sa svojim “Sarajevoholikom”.

I kao što svaka bolest ima terapiju koja se propisuje ne bi li se izliječili oboljeli od nje, tako vjerovatno i za sarajevoholizam postoji nekakav lijek. Samo ja još nisam čuo za njega. Mnogi su liječeni, ali nisu izlječeni. Što reče jedan moj drug: “ne postoji izlječeni Sarajlija”. Počinjem vjerovati kako kod zaraženih ovim virusom ne postoji ni volja za izlječenjem. Kod sebe sigurno primjećujem taj nedostatak volje. I zato slušam “Sarajevoholik”. Da i sam svakim danom postanem sve veći Sarajevoholik.