Duša bez pancira

Tačno čovjek ne zna je li gore kad krene loše pa se nastavi još gore i ostvare se one najcrnje prognoze ili je gore kad se desi iznenadno poboljšanje, kad se ponadaš, a onda te dotuče još iznenadniji kraj. Toliko sam se radovao Tulinom izlasku iz bolnice i najavama da se oporavlja da je vijest o njegovoj smrti bila, čini mi se, dvostruko bolnija.

I upozoravajuća. Osipa mi se generacija. Da nije odveć patetično primjetio bih kako odlaze najbolji među nama. I da nije ta fraza toliko ofucana. Doslovno smo shvatili onu “o mrtvima sve najbolje” i čim ko preseli, a mi udarimo u hvalospjeve o njemu. Samo što ponekad ti superlativi nisu nimalo neopravdani. Kao u slučaju Amira Bjelanovića Tule.

Ostavio je trag na monogim ključnim pločama koje je Sarajevo iznjedrilo. Dovoljno bi bilo samo pomenuti tih pet prijeratnih albuma grupe “Merlin” na kojima nije dao samo instrumentalistički doprinos, nego je značajno uticao na konačno oblikovanje svih tih Dininih muzičkih ideja.

U Sarajevu pod granatama i bez struje njegova gitara nije mirovala. Objavio je tada svoj prvi i jedini album instrumentalne muzike “Pancirna duša”. To je vrijeme njegove intenzivne saradnje s Damirom Arslanagićem. U prvim poratnim godinama otkriva kako mu posebno “leži” autorski senzibilitet Zlatana Fazlića pa zajednički rade Fazlin album “Ode Mujo u mornare”, kao i album za Amilu Glamočak “Imaš me u šaci”. Njihova saradnja krunisana je zajedničkim radom na pjesmi “Stari”.

Uskoro se pojavljuje i kao autor i instrumentalista i na prvom albumu Selme Muhedinović. Početkom novog milenija ulazi u partnerski i prijateljski odnos sa Mladenom Vojičićem Tifom i rezultat tog rada je album “Ostaću s tobom” i turneja koja je uslijedila nakon njega. Posljednje godine prije nego ga je bolest ophrvala ponajviše je sarađivao sa “Crvenom jabukom”. A da ne pominjemo brojna njegova gostovanja na velikim projektima gdje je ostajao nepotpisan ne tražeći priznanje za svoj rad i naprosto uživajući u druženju i svirci.

Ali o Tuli ja ne mogu govoriti samo kao o muzičaru. On je bio puno više i meni i mnogim drugim. On je bio hodajuća riznica smijeha. Duhovit do te mjere da je mogao napraviti karijeru i kao stand up komičar. A opet nespreman da u svojoj duhovitosti povrijedi drugoga da bi mu takva karijera zasigurno propala.

Ne znam, možda se nekad s nekim i zakačio. Možda se nekome i zamjerio. Ljudski je to i ne treba da nas čudi. Što se mene tiče nemam šta da mu halalim nad mezarom. Prije bih ja njega trebao moliti za oprost što sam olako sebe uvjeravao kako će “biti bolje” i samom sebi izmišljao alibi što nisam bio prisutniji kad mu je svačije prisustvo bilo jedina preostala utjeha.

I bez obzira što mu se taj jedini album zove “Pancirna duša”, mi koji smo ga znali pamtićemo ga kao nekoga ko je svoju dušu nosio na dlanu. Na izvol’te. I bez pancira.

 

 

Od nameta nema selameta

Još jednom se potvrdila stara i provjerena izreka o lavežu i ujedanju kao posljedici istog. U Sarajevu je održana Povorka ponosa uprkos svim pokušajima da se organizatori isprepadaju i odustanu od nje. Možda se i jesu prepali, ali nisu odustali. I desilo se da nije zabilježen niti jedan jedini incident i sve je okončano prigodnom sevdalinkom u kojoj zaboravljeni pjesnik poručuje “neka ljubi ko god koga hoće”. Skoro pa idilično i hipijevski naivno. Uhvatimo se za ruke i pjevajmo, dan je sunčan, svijet je lijep i mi svi volimo jedni druge. Tako su nekako, poneseni euforijom doživjelu učesnici ovog skupa i tako su nekako izvještavali mediji sa njega. A je li to baš tako?

Ako mene pitate, a niko me ne pita, pažnju je prije trebalo obratiti na nastavak pjesme i stihove “od nameta nema selameta”. Neka mi bude oprošteno, ali meni se čini kako je čitava priča i predstavljala organizirani pokušaj nametanja vlastite ideologije. Bilo da se radilo o nametanju nekritičkog podržavanja “tradicionalne porodice” ili nametanju stava po kojem sve tradicionalno treba ismijati, izjednačiti sa primitivizmom i shodno tome poništiti.

Nije tajna da su se i sami protivnici Povorke ponosa zdušno trudili da opravdaju takve kvalifikacije o njima. Gledam nekog učesnika kontrapovorke sa Ciglana, nesnađenog ispred  televizijskog mikrofona. Na pitanje smatra li uvredljivim natpis na transparentu koji nosi, lik odgovara: “Ne znam ja…to je organizator isprintao…ne znam…ne mislim”. Posebno je uvredljivo bilo svođenje spolnosti na ključ i bravu. Kakav je to “civilizacijski iskorak” u odnosu na pčele i ptice pri objašnjavanju seksualnosti. I kako ja sad da jednako kao ranije slušam Olivera kad pjeva “ključ života u tvojoj je ruci”. A šta tek reći na pokušaj okupljenih da dovama umilostive Svevišnjeg te da ovaj kišom i nevremenom spriječi održavanje Povorke ponosa.

Sad, ili Bog nije imao ništa protiv pomenute Povorke, ili tog dana nije bio kod kuće, ili oni koji su molili i nisu baš neki vjernici iz Njegove perspektive, tek dove nisu imale efekta. Uslovi su, kako bi to rekli sportski komentatori, bili “idealni za igru”. Ako mene pitate, ja mislim da se Bogu živo fućkalo za nas i naše male podjele i neslaganja.

A i taj termin “tradicionalna porodica” malo mi je šuhveli. Šta znači “tradicionalna porodica”? Gdje počinje tradicija? Prije dvadeset godina? Prije pedeset? Prije dvije stotine godina ili prije pet stotina godina? Prije dvije hiljade ili prije pet hiljada godina? I šta želimo da sačuvamo iz te “tradicionalne porodice”? Čvrste porodične veze ili hijerarhiju u kojoj najstariji muškarac ima despotsku moć i nerijetko je zloupotrebljava? Želimo li mudro biranje bračnog partnera kako se brakovi ne bi raspadali preko noći ili želimo tradiciju u kojoj otac ženi nedoraslog sina pristalom djevojkom, a onda joj sam dolazi u postelju? Čini mi se da se “tradicionalno” u ovom slučaju svelo na nivo jednog trenutka u istoriji, jednog ograničenog prostora i jedne vjere. A ako baš hoćemo da budemo do kraja “tradicionalni” što se ne bismo vratili u pećine, skupljali se oko vatre i priznavali pravo alfa mužjaku da ima sve ženke i da bira najbolje komade mesa?

U svemu tome je najmudrija ispala Islamska zajednica koja je, putem Vijeća muftija, jasno osudila homoseksualizam kao veliki grijeh, ali, pazite sad, još jasnije naglasila da nasilje nije i ne može biti odgovor na taj grijeh. Mislim da još uvijek ne uspijevamo sagledati sav značaj te i takve poruke koja je vjernicima izgovorena u petak pred Povorku, na hutbama održanim nakon džuma namaza.

Ok, rekli biste vi, ali šta nam nameću učesnici parade. Naivni bi, zaista povjerovali da oni samo promovišu slobodu izbora. Ja, eto baš i ne vjerujem da sam tako naivan. Tu se puno više toga promovisalo. Htjeli mi to priznati ili ne, ali u podtekstu cijele priče moglo se iščitati kako je homoseksualizam cool, kako je moderan i progresivan, kako je urban i kako stoji nasuprot vjerskom radikalizmu. Kako na strani takvog životnog izbora stoji sve ono evropsko i napredno u Sarajevu. Niko, naravno nije izrekao glasno i jasno takve poruke, ali uopšte ih nije bilo teško prepoznati.

Sem toga, za šta se marširalo? Koje konkretno pravo da se ostvari i koji član i kojeg zakona da se promijeni kako bi pripadnici LGBTIQ populacije prestali biti diskriminisani? Organizatori kažu da bi skrenuli pažnju na sebe i da bi prestali biti nevidljivi. Ok, u tome su sigurno uspjeli. Ali ako su htjeli da se promijeni odnos okoline prema njima tu su posve zakazali. Oni koji su ih podržavali okupili su se na Povorci, a oni koji su prema njima osjećali netrpeljivost sada su taj osjećaj animoziteta samo produbili. Istina je, doduše da su razbili mitove o tome kako na tim paradama hodaju samo stari pederi obješenih guzica koje im vise iz kožnih pantalona bez tura. Zapravo, pošto je u Povorci bilo, u najmanju ruku, jednako toliko heteroseksualaca koliko i pripadnika LGBTIQ populacije teško se moglo i utvrditi ko je ko, pa oni zbog kojih se marširalo neće imati ni dodatnih komplikacija niti manje problema. Osim, ako povorka nije imala neki drugi cilj, a taj cilj su i nesvjesno podržali ljudi sa najboljom namjerom da stanu u zaštitu manjine.

I za kraj pitanje moralnosti i normalnosti. Pod broj jedan neka bude jasno da apsolutno, ali apsolutno podržavam svačije pravo da ljubuje i seksualno opći sa kim god hoće dok god druga strana s kojom opći nema ništa protiv toga i u stanju je da zrelo i samostalno donosi odluku o tome. Što se tiče dileme moralno ili nemoralno ni tu, zapravo, nema dileme. Moral je nešto oko čega se nikad nismo mogli dogovoriti pa smo zato i izmislili zakon. Dakle, sve što je zakonito za mene nije sporno bez obzira na sve one koji urlaju kako je to nemoralno. A da li je normalno? Ne bih koristio kvalifikaciju nenormalno, ali da nije u skladu sa ustrojem prirode to bih mogao reći. Ovde se radi o seksualnosti i seksualnom nagonu kod jedne vrste sisara (što u krajnjem slučaju jesmo). Otkuda nama uopće seksualni nagon? Nalazi se kao program u našim genima sa jasno određenim ciljem. Radi održanja vrste. Zato nam je toliko lijepo dok to radimo i zato činimo sve i svašta kako bismo što češće općili. Tako nagon postaje cilj sam po sebi i užitak postaje cilj sam po sebi bez obzira hoće li dovesti do stvaranja potomstva ili ne. Dakle, svaki seksualni čin poduzet bez namjere stvaranja vrste jeste protuprirodan. Dakle, i kada ja to radim sa svojom suprugom ili sa nekom drugom pripadnicom ženskog spola, a nisu mi dijeca na pameti radim nešto protuprirodno. Samo što se mene tu puno i ne pita. Ako meni i nisu na pameti, prirodi jesu. U slučaju istospolnog seksa i priroda digne ruke.

 

 

Bauk kruži Sarajevom

Neka mi bude dozvoljeno da parafraziram jednu staru i nekada vrlo uticajnu knjižicu. Ako bismo se oslonili na nju mogli bi početi ovu priču riječima „Bauk kruži Sarajevom…Sve sile starog Sarajeva udružile su se u svetoj borbi protiv tog bauka“. U originalu se dalje nabrajaju sve te sile od Pape, pa nadalje, ali u našem slučaju ostavljamo prazno polje da sami upišete koje su to sile kada ih prepoznate.

Sad, pitanje je, kakav to bauk kruži Sarajevom? Neupućen i površan neutralni posmatrač mogao bi zaključiti kako je ime tog bauka Goran Bregović. A nije. On je samo kolateralna šteta cijele priče i njega sve to pretjerano i ne dotiče. Jer kad dodješ na taj nivo da svako, ali baš svako ima mišljenje o tebi, onda te više i ne zanima kakvo je to mišljenje.

Hajka, vjerujte mi, ima političku pozadinu i njen pravi cilj je gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka. Čovjek koji je doveo Bregovića na Bijelu tabiju, čovjek koji se slikao s njim i čovjek kome bi sada neki da fakturišu sve i svašta. Od naivnosti u najboljem do veleizdaje u najgorem slučaju.

I mora se odati priznanje kreatorima i inicijatorima histerije. Potpalili su tu i tamo vatricu po društvenim mrežama zgodnim citatima, snimcima izvučenim iz konteksta i naslovnicama od prije petnaest godina. I onda su pustili da se taj požar širi sam od sebe. Računali su na našu poslovičnu lijenost, na našu spremnost da reagujemo na prvu i genetski uslovljenu krvoločnost. I na naš mentalitet čopora. Nije li isti taj Bregović prije trideset i tri godine napisao „ovde kome ne porastu zubi/ hej kukala mu mati/ ovdje nikad neće čopor naći/ ko ne nauči urlati“? Izgleda da smo naučili.

Ono što je fascinantno jeste ta šarolikost onih koji su se uključili u hajku. Odjednom sinhronizovano djeluju različiti profili mojih sugrađana. Činilo mi se da oni ne mogu skupa ni u tramvaju, a kamo li da skupa lobiraju za nešto. Ali ako ne mogu skupa za, mogu skupa protiv. Zajednički su napali tobože tamburaša, a stvarno prvog čovjeka Sarajeva i radikalni vjernici i osvjedočeni ljevičari.

I kada se grudva jednom zaktorljala njihovo je bilo samo da se maknu u stranu. Kod svakog linča postoji neko ko prvi tu ideju prišapne na uho liku do sebe, a onda ovaj počne da galami, uvjeren kako je to njemu samom palo na pamet. U slučaju internetskog linča (koji nikad ne isključuje da neće postati i stvarni) neko napiše nešto što potkrijepi argumentima ili kvaziargumentima. Onda se to kopira, dijeli, širi sve do trenutka dok više niko ne sumnja u istinitost tih navoda.

Zato bi sada bilo glupo da vas razuvjeravam i obaram te i takve argumente. Prvo neću, jer mi ne pada na pamet da budem Bregovićev advokat. A drugo i još važnije što niko neće da se osloni na razum i logiku kad jednom strasti prevladaju. Kao što su danas i ovde posve prevladale. Zbog oba ova razloga bi možda najbolje bilo da sasvim zašutim po ovom pitanju. Samo što ne mogu a da ne vidim neke nepobitne činjenice.

A činjenica je da je Bregović i ranije svirao u Sarajevu pa niko nije pravio problem od toga (osim 2005. pred koncert „Bijelog dugmeta“ na Koševu kada je rečenica sa naslovnice „Dana“ izazvala pomamu. Rečenica koje uopšte nije bilo u intervjuu koji je najavljivala). Svirao je i u BKC-u i u Narodnom pozorištu i u Vistafonu i prije dvadeset godina u „Zetri“ kada je bio gost na koncertu „Indeksa“. I tada su ti nastupi, dijelom ili u cijelosti podržavani budžetskim parama. I tada je Bregović bio taj koji jeste. Pa ništa. Ni mukajet. A sad toliki problem.

Čovjek se nužno zapita u čemu je onda razlika? Ostaviću vama da sami odgovorite na to pitanje. Koji je to faktor koji tada nije postojao, a sada je prisutan? Faktor sa inicjalima A.S.

Čisto da se zna, ja na koncert neću. Iz nekih svojih privatnih razloga zbog kojih uglavnom na koncerte idem da bih ja nekoga vidio, a ne da bih bio viđen. Ovaj Bregin cirkus će doći i otići, a mi ćemo se ovde još dugo gložiti oko toga šta je i kada i kome rekao. Da li je Karadžića pitao za stanje na ratištima ili za to kako stoji kada je kocka u pitanju? Da li je u intervjuu opsovao Aliju ili ne? A posve je nebitno je li rekao jeb’o ovoga ili onoga. Jeb’o ti sve nas zajedno kad ćemo se poklati oko čovjeka kome je apsolutno svejedno šta imamo da kažemo o njemu.

Ambasador dobre pjesme

Svaka generacija koja je imala tu nesreću da doživi rat i svaki pripadnik te iste generacije koji je imao sreću da preživi taj rat neminovno vrijeme dijele na ono prije i poslije rata. I nekada su to dva paralelna života koji se niti ne dodiruju. Tu i tamo čovjeka ipak stignu duhovi prošlosti.

Slobodana Vujovića sam posljednji put vidio negdje pred sami rat. Mislim da je bio kraj avgusta ili početak septembra 1991.godine. Navratio sam do „Diskotona“ da vidim šta imaju novo u katalogu i obradovao me novim Balaševićevim albumom „Marim ja“. I to na formatu kompakt diska. Tadašnjoj tehnološkoj novotariji za koju smo vjerovali da nakon nje naprosto nema dalje.

Juče me stigne vijest da je preminuo. Smrt je do te mjere prorijedila redove sarajevskih rock prvoboraca da, htio ne htio, čovjek automatski pomisli „još jedan“. Samo da se razumijemo, tom „još jedan“ mora se nešto dodati. To mora biti „još jedan od velikih“. Jer Slobodan Vujović je zaista bio veliki. I kao vođa „Ambasadora“ i kao dugogodišnji urednik sarajevskog „Diskotona“.

A što si veći to ti se one ljudske nesavršenosti teže praštaju. I ne bi bilo dobro da ostane upamćen kao diskograf koji je odbio „Bijelo dugme“. A jeste. Zlobnici će reći da je to uradio jer se uplašio konkurencije. Zlobnici će reći da je njegovo urednikovanje u vrijeme dok je vodio „Ambasadore“ klasičan sukob interesa. Ali zlobnici će uvijek naći načina da dio blata sa vlastitih obraza nalijepe i na nekog drugog. Njihova logika je jednostavna. Ako smo baš svi govna onda i oni manje smrde u takvom okruženju.

Zašto sam sve ovo napisao, a mogao sam i bez toga? Da ne pomisle ti isti zlobnici da ja ne znam za argumente koje će sigurno potegnuti. Čisto da znaju da mi neće „otkriti Ameriku“. I čisto da znaju da neće poljuljati moje uvjerenje da je Slobodan Vujović bio veliko ime ovdašnje scene.

U tih dvanaest – trinaest godina koliko je vodio „Ambasadore“ on je od njih stvorio respektabilno ime sveprisutno i na festivalima i u radio programima. A ne treba zaboraviti da je on bio ključno autorsko (i ne samo autorsko) ime ovog sastava. Čak i u vrijeme kada su kroz grupu prolazile takve vedete kao što su Zdravko Čolić, Hari Varešanović, Ismeta Dervoz ili Jasna Gospić. I to samo ako bi pominjali pjevače. A o instrumentalistima kao što su Krešimir Vlašić, Enes Bajramović, Miroslav Šaranović, Perica Stojanović, Ivica Vinković ili Enes Bajramović, da i ne govorim. A opet sam bio nepravedan te pomenuo samo dio te ekipe koja je sačinjavala „Ambasadore“.

Iza sebe su ostavili mnoštvo vječnih melodija, uspjeli su otići i na „Pjesmu Eurovizije“, ali je Slobodan Vujović znao i kako da se autorski prilagodi i svakom novom pjevaču, ali i da nađe nov i svjež zvuk da bi grupa našla novu publiku. I izvan matične grupe pamtićemo ga po autorskom radu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme koje je radio Zdravku Čoliću, kasnije kad je ovaj postao solista. Sramota je da tako malo ljudi zna da je Slobodan Vujović autor muzike za pjesmu „Pusti, pusti modu“, te autor kompletne pjesme „E, draga, draga“, da pomenem samo one najpoznatije. „Indexima“ je, recimo, napisao pjesmu „Pozdravi Sonju“.

Ostaju i njegove pjesme pisane za Fadila Toskića, Almu Ekmečić, Nedu Ukraden, Vajtu, Mikija i Jelenu Jevremović… Sa njegovom pjesmom „Za nas“ Maja Blagdan je nastupila na „Dori“ 1997.godine.

Autorski i izvođački se povukao u novom mileniju. Izuzetak je pjesma koju je posvetio sinu i prvi put snimio nešto pod vlastitim imenom. Činilo se da bi to mogao biti njegov povratak, a neki su se ponadali i povratak „Ambasadora“. Bez njega taj povratak više nema smisla. Ali ima smisla da se napravi jedan koncert u Sarajevu. Sa sva četiri pjevača „Ambasadora“, koncert u spomen i Slobodana Vujovića, ali i svih onih sjajnih muzičara koji su prošli kroz ovaj bend, a kojih više nema sa nama.

Nostalgija anatomije

Moram priznati da sam sa popriličnim zanimanjem iščekivao da mi u ruke stigne knjiga Zorana Predina „Glavom kroz zid“. Iščekivao sam, ali nisam znao šta da očekujem. Još jednu rock autobiografiju ocvale zvijezde? Roman sa primjesama stvarnih likova i događaja? Zbirku eseja koji promišljaju aktuelne teme? Riznicu nostalgije prepunu poetike?

I nisam pogriješio. Upravo to sam i dobio. Koje od pobrojanog, pitate se vi? Sve pobrojano, pokušavam da vam objasnim. I još povrh toga. Ta zbirka kratkih Predinovih pričica nije biografija, ali iz svake rečenice odnekud proviruje vlastito iskustvo. Neke priče namjerno pripovjeda u trećem licu ili kroz formu nekog neutralnog dokumenta kako bi svojoj priči dao privid objektivnosti i kako bi zadržao odmak koji mu pomaže da ne potone potpuno u patetiku. Ako ćemo pravo, na momente i potone, ali istog trenutka ispliva na površinu, pa se samom sebi naruga.

To je knjiga puna ironije i samoironije. Ne štedi ni sebe ni nas. Pokazuje nam sve naše mentalitetske i ideološke isključivosti i predrasude. Ali na takav način da ne znamo da li da budemo bijesni na te njegove likove, da li da im se smijemo ili da ih sažaljevamo. A kad pročitamo knjigu „Glavom kroz zid“, tek tada nam postaje jasno da su sva tri osjećanja posve primjerena. I čak se preporučuje njihova istovremena upotreba.

Neko bi ovu knjigu mogao nazvati i jugonostalgičarskom. Meni se, ipak više čini naprosto nostalgičarskom. Ne žali on za simbolima prošlog vremena niti nekadašnjom ideologijom. Sa popriličnom dozom cinizma prisjeća se manje ili više ozbiljnih problema koje je imao sa uvijek budnim „čuvarima tekovina“. Ne žali on za zastavom, (o koju je jednom obrisao pljuvačku s lica tokom koncerta). Meni se čini kako je njegova nostalgija posve anatomske priorode. On žali za vremenima u kojima je kičma služila zato da se ispravi pa da se glava može podići visoko. Za vremenima u kojima je ta glava služila da se s njom probija najbliži i (po mogućnosti) najtvrđi zid. Vremenima u kojima su posjetioci koncerata znali o čemu pjeva kada pominje obrasle titovke, ili mravojede i kacigare u vječnoj borbi za primat za prisustvo u toj istoj obrasloj, šta god da li je.

Bez imalo retuširanja prošlosti on posve precizno objašnjava sa kakvim smo se sve zidovima susretali u „mračnom socijalizmu“. U ono vrijeme kada je država budno pazila na to šta se smije, a šta ne smije reći. Država koja je poštovala Marksovu tezu da ideje postaju materijalna snaga kad zavladaju masama.

Pisac Zoran Predin u ovoj knjizi ne žali za vremenima zabrana. On žali zato što smo došli u stadij da nam je svejedno, u stadij kada je besmisleno bilo što zabranjivati. Na momente mi se čini da je „Glavom kroz zid“ krik upućen gluhima, krik upućen generacijama anesteziranim reallity show programima i brend idolpoklonstvom kako bi se nad njima izvršila konačna i kolektivna lobotomija. Kako bi im se uklonila i posljednja primisao o nekoj ideologiji koja ne bi bila u skladu sa interesima onih kojima se nekad nismo htjeli ni za skupe pare prodati, a sada trčimo da se poklonimo. Na oba načina. I metući čelom cestu ispred njih i stavljajući na same sebe prikladnu mašnicu.

Ima tu i generacijskih priča o odlascima na ljetovanje u sindikalna odmarališta, priča koja će nekome ko nije doživio takve odlaske iz prve ruke djelovati kao vješta i simpatična pretjerivanja. Ali mi ćemo znati istinu.

I da, ako nekoga zanima Predin je odličan pisac. Vješto barata riječima i igra se njima, čak i u prevodu. I nakon što nas sve, kao u „Carevom novom ruhu“ ogoli do kosti, dozvoli sebi malo nježnosti i privatnosti. I u završnom poglavlju ispriča priču koju mnogi znaju, ali konačno je ispriča onako kako zaslužuje. Priču o tome kako je nastala pjesma „Naj ti poljub nariše ustnice“. Pjesma je to pisana u nekom drugom vremenu koje više nije njegovo. Pisana u državi koja više nije njegova. I pisana za ženu koja više nije njegova. Ali čitajući tu pjesmu i sami drugačije vidimo danas i to vrijeme i tu državu i te žene na koje smo nekada imali toliko primjedbi. I poželimo, barem na tren, onako kao prije trideset godina, opet glavom kroz zid.

Nema tu nikakve tajne

Iako je svoj novi album Alen Islamović nazvao „Tajno“, tu zapravo niti ima neke velike tajne niti je album, suštinski nov. Iako ima sedamnaest pjesama svih sedamnaest smo, u ovoj ili onoj verziji imali priliku čuti i prije izlaska albuma. Jeste činjenica da su neke pjesme ponovo snimljene, neke su i prearanžirane, ali sve je to već viđeno. Ili da budem precizniji, već odslušano.

Album otvara pjesma „Heroj“ koju je Alen objavio još 2006.godine, tokom kratkotrajne avanture sa kanadsko – bosanskim bendom „Srčani udar“, snimivši je za potrebe njihovog albuma „Mrtvo hladno“, jedinog njihovog albuma na kojem je on pjevao.

Nastavlja se sa pjesmom „Nesrećo moja“, narodnjačkim napjevom koji je on vukao tokom dobrog dijela svoje karijere, a prvobitno ga objavio na albumu „Bauštelac“ iz 1993.godine, pa kasnije ponavljao u raznim varijantama i na drugim albumima, te koncertnim i kompilacijskim pločama.

Naslovna pjesma „Tajno“ mogla bi mnogima zazvučati kao posve nova, ali nije. To je zapravo pjesma „Tajno moja“ koju je Alen Islamović uradio za potrebe Četvrtog BH RTV festivala 2008.godine. Činjenica je da se ta pjesma nikada nije pojavila na nekom nosaču zvuka namijenjenom prodaji daje puno opravdanje odluci da se uvrsti na ovaj album. Pa čak i da se album nazove po njoj.

Slijedi „Heroin“, sigurno najveći hit sa njegovog posljednjeg albuma „Alcatraz“ iz 2014.godine, ali nam je pjesma predstavljena i dvije godine prije toga. Uglavnom tu je pjesmu Alen ponajviše forsirao tokom posljednjih nekoliko godina, a sa tom praksom je nastavio i na ovom albumu.

I da neko ne bi pomislio kako crpi samo stari autorski materijal Alen je uvrstio i pjesmu „Nije mi dobro“ sa kojom je nastupio na ovogodišnjem CMC festivalu, u duetu sa Enelom Palavra. Bio je to dobrodošao, ali kratak predah od starog materijala, ali već naredna pjesma je dobro poznata. U pitanju je veseli napjev „Bauštelac“ sa istoimenog albuma iz 1993.godine.

Sličnog ugođaja je i naredna „Aj jaj joj, koji mi je moj“, inače jedina pjesma uzeta sa albuma „Gdje je moj rođeni brat“ objavljenog 1992.godine i valjda jedina pjesma sa tog albuma u kojoj se ne osjeti da je nastajala u ratu.

Zapravo, ta je pjesma vjerovatno ranije i nastala i očito je imala ambiciju da bude nastavak naslovne numere prvog Alenovog solo albuma „Haj, nek se čuje, čuje, haj nek se zna“. I nekako posve logično ta pjesma slijedi i na ovom novom albumu. Sa prvog albuma je i pjesma „Ime“, jedna od onih pjesama kojima treba vremena da ih publika prepozna. Zbog takvih pjesama vrijedi praviti ovakve kompilacije.

Nešto slično moglo bi se konstatovati i za pjesmu „Ispod kaputa“ sa albuma „Samo nebo zna“ iz 1999.godine. Ovaj album je zastupljen sa još dvije pjesme. Naslovnom „Samo nebo zna“ i finom, etno zvukom protkanom „Ja ću doći oko pola noći“ inspirisanu starogradskim napjevom.

Tradicionalnim napjevima je sklona i pjesma „Hej, Bihaću, jedini si“ koja se do sada nije pojavila ni na jednom zvaničnom diskografskom izdanju. Na ovaj način Alen vraća dug (ako ga je i bilo) svom gradu, a Bihać dobija još jednu prigodnu pjesmu.

Ni pjesma „Lopov“ nije se našla ni na jednom studijskom albumu iako je redovno bila prisutna na kompilacijama iz proteklih petnaest godina. I pjesmu „Ja nemam prava“ znamo samo sa kompilacija.

Pri kraju albuma, Alen Islamović se još jednom vraća saradnji sa grupom „Srčani udar“ u baladi „30 kvadrata“, a sve zaokružuje novim duetom sa Kikijem Lesendrićem u pjesmi „Jedino“.

Sad, kad poslušate tako posložene te pjesme uopšte ne zvuče loše, ali teško ih je nazvati novim pjesmama ili album novim albumom. Iako se album zove „Tajno“ nema tu baš neke tajne. Sve je to već ponuđeno, sve smo to već čuli, sve smo to već konzumirali i provarili i ovo mu dođe kao reciklaža već postojećeg u najboljom maniri „velikog šefa“ od kojeg je Alen naučio mnoge tajne zanata.

Ako baš i nije neka novost ko kaže da za stare pjesme u novim aranžmanima nema mjesta na našim play listama.

Fudbal od Marxa do Matrixa

Jeste fudbal „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ samo što smo mi, onakvi kakvi jesmo, navikli iz svake definicije da izvlačimo samo onaj dio koji nam se sviđa i koji je u skladu sa našim svjetonazorom. Tako su mnogi zaboravili ono „sporedna“ i fokusirali se isključivo na odrednicu „najvažnija“.

Zato nam se i može desiti da nakon utakmice protiv Finske u nedjelju ujutro sve naše probleme svedemo na pitanja šta bi bilo da je Pjanić igrao, da se Džeko nije čuvao zbog transfera, da je  Kolašinac dovoljno oporavljen i slična. Na nivo nacionalne katastrofae je dignuta činjenica da tamo neki Finci bolje „gonjaju loptu“ od nas. Ja problema.

Nikome nije ni palo na pamet da se zabrine što su nas ti isti Finci ostavili, što bi se reklo „u ciganima“ u mnogim drugim stvarima. Nikoga ne brine to što imaju obrazovni sistem s kojim se naš apsolutno ne može komparirati. A takvi komentari i jesu rezultat našeg takvog obrazovnog sistema. I tako u krug.

Hajde da se ne pretvaramo. Kad ovde upotrebljavam prvo lice množine nije to reda radi i nimalo kurtoazno. I sam spadam među one opčinjene fudbalom i ni sam nisam bio pošteđen takvih misli i analiza. Čisto da neko ne pomisli kako sam nekakav fudbalomrzac koji apsolutno ne shvata šta to ima tako privlačno u toj igri.

Volim fudbal, pratim ga i nažalost ne igram. I mislim da baš zato ne postoji opasnost da usljed elementarnog nepoznavanja materije potcijenim taj fenomen. Vjerujem da kao zagriženi navijač reprezentacije imam pravo da emocije ostavim po strani i u cijelu priču uključim onog sirotana kojeg niko kod nas neće – razum.

Dok traje utakmica i ja skačem. I ja psujem i sudije i igrače (podjednako i naše i tuđe), proklinjem stative i čupam ovo malo nepostojeće kose. Ali takvo ponašanje ograničim na onih dva sata u koja se smjeste i priprema za utakmicu i oba poluvremena i pauza između dva poluvremena i nekih pet minuta nakon svega, potrebnih da se smirim.

A kad se smirim više ne znam je li baš tako loše kad izgubimo i je li gore kad pobjedimo. Odnosno  ne znam šta je pogubnije za nas. Očaj u koji upadnemo nakon poraza ili euforija koja nas obuzme nakon pobjede. A baš bih volio da mi neko ozbiljan objasni šta će se to suštinski promijeniti u našim životima sad nakon što su nas Finci onako nepristojno porazili. Ili da mi kaže kako bi se to popravio kvalitet našeg života jutro nakon što bi, kojim nevjerovatnim slučajem, postali prvaci svijeta. Bi đavola! Sve bi bilo „u pet deka“ kao i do sada.

I sve se nešto mislim da se Marks zajebao. Ono govoreći da je religija opijum za narod. U njegov vakat, ako je i bilo fudbala, nije bilo saveza, prvenstava, klubova, transfera. Nije bilo stadiona i nije bilo navijača. Da jeste, shvatio bi da je fudbal kud i kamo efikasniji narkotik.

Pa ako ćemo pravo, ne samo fudbal. Nego i sve te „Zadruge“ i svi ti programi koji ti obećavaju da možeš biti zvijezda, da možeš postati nečiji idol, sve to ima ulogu sedativa. Odvaja te ta terapija od stvarnosti, blago te zatupljuje sve dok te potpuno ne omami i učini ovisnikom o svemu onom plitkom, površnom i suštinski nebitnom.

Hoću da vjerujem da ja svoju površnu zabavu povremeno sam biram i da to ne utiče na moje prioritete u životu. Možda sam u pravu, a možda je to samo igram meni namijenjenu ulogu u ovoj velikoj kompjuterskoj igri koju nazivamo životom. Sve je to već negdje programirano. Pa čak i to što povremeno provirim napolje iz vlastite čaure u ovom našem „Matrixu“.

Djevojčica i orasi

Ispričao bih vam jednu priču. Priča počinje u davnim vremenima kada su u jednom dalekom kraljevstvu svi bili sretni, toliko sretni da im je svaki drugi ili treći dan bio praznik. A praznik se u tom kraljevstvu nije mogao zamisliti bez baklave. A baklava se nije mogla zamisliti bez svega onoga što u nju već ide, pa tako ni bez oraha.
Jedne godine ljubomorni kralj iz manje sretne zemlje preko rijeke bacio je kletvu na malo sretno kraljevstvo. Kletva je trebala da zatruje sve orahe u kraljevstvu i sa mnogim plodovima se to zaista i desilo. Kada su te godine za najveći praznik građani sretne zemlje napravili baklavu mnogi su stradali od nje. Potrovali su se. Naučnici su, naravno ubrzo otkrili o čemu se radi i počeli da izbjegavaju orahe pri pripremi baklave.
U početku su svi znali da je kriva kletva i znali su da nisu svi orasi zatrovani. Vremenom su neki počeli da govore kako je orah štetna biljka i da je njegov plod sam po sebi otrovan. Da mu je to u prirodi. Neki su priznavali da se može, tu i tamo, naći neki zdrav plod, ali ko će sad da biska tolike orahe.
U nekad sretnom kraljevstvu se i dalje pravila baklava, ali nije više bila dobra kao nekada, praznici nisu bili kao nekada, a ni kraljevstvo, ako ćemo pravo nije bilo kao nekada.
I to bi tako potrajalo da jedna djevojčica koja je stasala da napravi svoju prvu baklavu nije sebi utuvila u glavu da je napravi kao nekada. Više joj je dosadilo da sluša majčinu majku kako uzdiše prisjećajući se “kakve su nekad baklave bile”.
Pitala je: “Pa što danas nisu?”. “Zato što ih pravimo bez oraha.” “A što ih pravite bez oraha?”. “Zato što orasi sada kvare baklavu, zato što su otrovni.” “Baš svi orasi?” pitala je djevojčica.
Majka njene majke odgovorila je bez razmišljanja “Baš svi.”. Ali kada je djevojčica ponovila svoje pitanje, starica se malo zamislila i priznala da bi se možda i našao poneki zdrav, ali da je teško razlikovati otrovne od zdravih, da bi to bio težak i dugotrajan posao, pa možda i opasan. Upozorila je djevojčicu da u kraljevstvu ima ljudi koji toliko ne vole orahe da su htjeli sve da ih posjeku. Ljudi koji toliko ne vole orahe da ne vole ni one koji ne vole da ne vole orahe. I da takve koji ne mrze orahe smatraju naivnim i glupim i zaboravnim i vole da ih podsjete kako su nas orasi jednom potrovali. Nekad mudri kralj nekad sretnog kraljevstva tih godina nije pokazivao preveliku mudrost, ali je ostalo dovoljno pameti u njemu da ne dozvoli da se posjeku orasi znajući da bi tada istočni vjetrovi poharali kraljevstvo. A što bi iza njih ostalo dokrajčio bi Zapadnjak uvijek spreman da dokrajči što se dokrajčiti da. I tako su orasi rasli pored stanovnika kraljevstva, ali niti ih je neko brao niti ih je neko koristio.
Djevojčica je ipak odlučila da pokuša. Nabavila je rukavice da se zaštiti od onih otrovnih plodova i slušalice da ne sluša šaputanja koja su je plašila i nagovarala da o orasima misli kao o čudovišnim plodovima.
Radila je danima. Većina plodova koje bi otvorila zaista je bila ili puna otrova ili toliko zahvaćena bolešću da se niju usuđivala da ih koristi. Ali tu i tamo bi naišla na zdrav plod. Odložila bi ga na stranu i nastavila. Zanesena poslom nije ni primjetila kako je našla više zdravih plodova nego što je njoj trebalo za baklavu. Bilo joj je žao da ih baci, a kako se Veliki praznik bližio odlučila je da ih ponudi komšinicama. Uradila je to dijelom jer je bila dobra djevojčica, a malo i zato što se plašila kako će joj baklava ispasti pa nije htjela da bude jedina koju će okriviti ako nešto pođe po zlu.
Niko nije prihvatio njene orahe, a ona nije prihvatila mogućnost odustajanja i krišom je napravila baklavu po nekadašnjem receptu.
Svi su se plašili da je probaju. Baklavu s orasima. Majka i otac toliko su voljeli djevojčicu da su bili spremni da probaju to što je ona napravila pa i po cijenu trovanja. Djevojčica je imala dva brata i tri sestre, ali njima nisu dali da probaju opasni kolač. Kad su majka i otac konstatovali da bolju baklavu u životu nisu jeli i majka djevojčicine majke je zatražila komad. A onda još jedan. Priča o baklavi se pročula po kraljevstvu i došla i do Kralja. Nekada sretnog i nekada mudrog kralja. Kralj je zatražio da mu donesu parče te baklave o kojoj svi pričaju. Kada je dvorski kušač hrane probao komadić i kada mu se ništa nije desilo Kralj je pozvao djevojčicu.
Htio je da je proglasi svojim dvorskim kuharom. Pitao je da li može i dalje da pravi takvu baklavu, ali sada za cijelo kraljevstvo. Da li bi prihvatila dobro plaćen posao kraljevskog biskača oraha i da po cijeli dan odvaja zdrave orahe od bolesnih.
Djevojčica se duboko, najdublje moguće, poklonila svom Kralju i objasnila mu.
“Vaše veličanstvo, da bi se mogli naći zdravi orasi među bolesnima svako ko ih traži mora da vjeruje da ih tamo ima zdravih. Je li Vam bila ukusna ova baklava?” – pitala je.
“Najukusnija koju sam jeo.”
“Ali ne i najukusnija koju ćete jesti. Puno će ukusnija biti ona baklava koja se napravi od onih oraha koje ćete sami probrati.”
Od tog dana baklava se ponovo u kraljevstvu pravila po starom receptu i sa orasima. A među stablima oraha je počelo nešto čudno da se dešava. Pomalo zatrovana stabla su počela sama da se oporavljaju u želji da ponovo budu korisna stanovnicima Sretnog kraljevstva.
Bilo je i onih potpuno i nepovratno zatrovanih oraha. Mjesto na kojem su oni rasli pretvorilo se u mračnu šumu do koje se stizalo neprohodnom šikarom. Oni su sanjali snove mračnog drveta o tome kako bi Sretno kraljevstvo opet mogli učiniti nesretnim.
Ali to je već tema neke druge priče. Za neki drugi put.

Island, Madonna i nepravda

Svake godine sebi obećam kako neću više pratiti „Eurosong“ i kako je vrijeme da nadrastem ovaj teferič, koji ionako nije namijenjen meni. I svake godine, uredno prekršim to obećanje. Moguće da sam se već „navukao“ na tu „paradu pijanstva i kiča“. Ili da ipak budem pošten „paradu kiča i kiča“.

Međutim, ove godine je imalo nekog smisla propratiti šta se zbivalo u Tel Avivu. Zbog Islanda, zbog Madonne i zbog nepravde.

Krenimo redom. Ili krenimo otpozadi. A nekome je taj trenutak kada je Island dobio glasove publike bio i početak i kraj i ključni trenutak „Eurosonga“. Taj momenat kada su razvili zastave i šalove Palestine. Momenat u kojem su srušili kulise idiličnog svijeta kakvim su organizatori željeli prikazati Izrael ostatku svijeta. A kako su oni što pasionirano prate ovo takmičenje uglavnom nezainteresovani za politiku varka im je sasvim lako mogla i proći.

Što ne znači da i ovako nije prošla. Njihovu poruku su uočili, dijelili, komentarisali uglavnom oni što nisu ni gledali „Evroviziju“ nego su naknadno saznali za njihov gest. Meni je bilo beskrajno zabavno da gledam ko ih sve podržava, ko ih diže u zvijezde na društvenim mrežama, da gledam kako preko noći postaju heroji onog dijela bosanske javnosti od kojeg bi prije očekivali da nekoga ko izvodi muziku kao taj bend „Hatari“ i ko izgleda kao taj bend, popljuju uzduž i poprijeko.

Uživao sam da čitam komentare osvjedočenih konzervativaca kojima se veličaju stvaraoci, za njih iritantne muzike i vrlo upitnog seksualnog opredjeljenja. Ali, po starom dobrom licemjernom običaju, oni su odlučili da ignorišu ono što im ne odgovara. Svi su pomenuli zastavu Palestine, a niko onu zastavu u duginim bojama kojom su, malo prije spornog momenta, Islanđani takođe mahali. Ali što bi se reklo u starom vicu „mah’o ti, ne mah’o“ njima je u glavi… šta im je već u glavi.

Što se tiče Madonne sa većim se nestrpljenjem čekao njen nastup nego rezultat glasanja za pobjednika. A unaprijed se znalo i da će ona nastupiti i ko će pobijediti. A nakon što je ona izvela svoje dvije pjesme, nastale u rasponu od 30 godina, „stručnjaci“ sa društvenih mreža počeli su da problematiziraju njeno pjevanje. I pri tome zaboravili da je njoj neko spreman platiti milione dolara za dvije pjesme, a da njima eventualno familija može platiti da prestanu sa zavijanjem na dječijem rođendanu. A da ne govorim koliko je besmisleno Madonnin nastup analizirati sa te tačke ako svako ko je iole upućen u njenu karijeru dobro zna da joj vokalne sposobnosti nikad nisu bile najjači adut. Još su mi bolji bili oni koji su u njenom nastupu vidjeli masonsku i iluminatsku zavjeru. Kao, potura nam kroz pjesmu neke opasne ideje. Pa čak i da je tako ne mogu, a da se ne zapitam nije li i kod poturanja „opasnih ideja“ odgvorniji onaj koji te ideje prihvata od onoga ko ih širi. Ili neki ljudi oko mene zaista imaju ozbiljnu namjeru da se glupost računa kao olakšavajuća okolnost?

I na kraju – nepravda. Dok je struka glasala pomislio sam kako konačno pobjeđuje pjesma, pobjeđuje muzika i pobjeđuje umjetnost. Sve do glasanja posljednjeg žirija vodila je Tamara Todevska sa pjesmom „Proud“. Onda ju je, „za dlaku“ pretekao švedski predstavnik. I to je meni bilo sasvim u redu. Tamara je svojom pjesmom i svojim nastupom posve odskakala od opšteg kičeraja koji, očito postaje standard na „Evroviziji“. Pokazala je i onima kojima se pjevanje svodi na „mama vidi me kako visoko mogu sa glasom“ (a kojih uopšte nije malo na ovom takmičenju), pokazala je dakle koja je razlika između pjevanja i interpretacije. Ne bi bilo nezasluženo ni da je tamnoputi Šveđanin pobijedio. Samo što ni on nije bio skrojen po sve očitijim normama „Eurosonga“. Niti je on neki nezreli dečkić za kojim će uzdisati matori upaljeni panjevi iz organizacije i dobar dio glasačke mašinerije širom svijeta, niti su njegovi prateći vokali anoreksične i androgene plavušice, niti je pjesma rađena po kalupu zamišljenom za ovu smotru.

Međutim, kada su se dodali glasovi publike i Tamara i njen švedski kolega su dobili sramotno malo glasova. I pobjedu je odnio neki Holanđanin sa nekom pjesmom. Dobro, da ne pretjerujem. Pjesma „Arcade“ uopšte nije loša, ali nije ni zaslužila pobjedu. A ono što me posebno rastužuje jeste činjenica da bi ogroman broj onih koji su glasali za njega to učinio čak i da im je odjednom nestalo tona na televizijskom prijemniku. Oni svakako nisu glasali za ono što su čuli, nego za ono što su vidjeli.

A ono što smo vidjeli u dva dana polufinala i finalnoj večeri, ono što smo vidjeli na sceni i u publici, ono čemu smo svjedočili tokom glasanja definitivno pokazuje da ako „Eurosong“ baš i nije potpuno LGBT zabava, sigurno je da je procenat te populacije na „Eurosongu“ neuporedivo veći nego li je to inače u društvu.

Prizivanje Sarajevskog duha

Koliko ste puta čuli da se pominje taj famozni “Sarajevski duh”. Ali on vam je nešto kao Yeti.  Svi odnekud znaju za njega. Svi ga podrazumjevaju. Mnogi se kunu da su ga vidjeli, ali nikad ga niko nije uslikao. Niko ga nije izmjerio. I niko nema pojma kako da ga ulovi.

Taj duh mi se tu i tamo znao ukazati među stranicama nekih knjiga. U sjećanjima nekih ljudi. Nakratko bi bljesnuo, a onda se povlačio na dugo, dugo vremena. Sada sam ga opet prepoznao kada sam čitao knjigu Amile Sulejmanović “Ključ bubnja Tama”. Kao da je protrljala čarobnu lampu svojih sjećanja i pojavio se taj duh. I kao u svakoj pristojnoj bajci on je bio istovremeno i drag i užasavajući. U slučaju Sarajevskog duha i beskrajno duhovit, ali i opasno zahtjevan. I kako kod nas ništa nije kao kod ostatka svijeta, kad se i pojavi taj duh vam ne ispunjava želje, nego vi njemu morate žrtvovati miran san.

Tu je cijenu, siguran sam, platila Amila prekapajući po vlastitoj utrobi, proživljavajući iznova dane svojih ranih dvadesetih u gradu koji nikad nije znao da na ljubav uzvrati ljubavlju. Ali i to je valjda dio tog njegovog prokletog šarma. I kada mi je iz Londona stigla pošiljka sa njenom knjigom i njenom posvetom znao sam da mi šalje “kariku koja nedostaje” u mojoj vječnoj i uzaludnoj potrazi za konačnom verzijom velike knjige o sarajevskoj muzičkoj sceni, velike knjige koju, srećom, nikad neću napisati.

Odmah da otklonimo dilemu oko naslova. Nije to nikakva igra riječima. Tama nije tu tama u smislu mraka. Tama je marka bubnjeva. A “ključ bubnja” je spravica kojom se naštimavaju bubnjevi. Ipe ivandić je, u jednom trenutku svog života, u vrlo bitnom trenutku za ovu knjigu, svirao upravo bubnjeve “Tama”. I poklonio je Amili ključ bubnja. Tu malu, sjajnu stvarčicu koja je trebala na simboličkoj ravni da odigra ulogu one druge, male, sjajne stvarčice koja se obično navlači na prst. Prst po toj stvarčici i nazvan.

I, eto, već sam vam otkrio da je u ovu knjigu upakovana ljubavna priče između Amile Sulejmanović, rok pjevačice iz Sarajeva, popularne u drugoj polovini osamdesetih. i Gorana Ivandića, znanog i kao Ipe, bubnjara najveće, najpopularnije i sve naj, grupe znane pod imenom “Bijelo dugme”. Fatalna, burna i čaršiji zanimljiva ljubavna priča ovog puta je ispričana iz prve ruke. Od strane jednog od aktera. I svaka čast Amili na spremnosti da tu priču ispriča bez ikakvog uljepšavanja. Iskreno i ogoljeno, ispričanu kao sa terapeutskog kauča.

Ali ovo je knjiga koja funkcioniše na puno više nivoa. Ovo je knjiga koja je važan dokument o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj specifičnoj branši koja je proslavila taj grad. I to ne u smislu puke faktografije koja se danas može pronaći bez mnogo muke u bespućima interneta. Ne, Amila Sulejmanović vam nudi u svojoj knjizi mirise, zvukove i boje jednog vremena o kojem danas svi govore kao o “zlatnim osamdesetim”, a da, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Nema ona nikakav problem da nam pokaže kako je to “zlato” u najboljem slučaju bila tek nevješto navučena “pozlata”. A opet da kod nas koji smo ih živjeli izazove neki nezasluženi ponos zbog same te činjenice. A kod onih koji su ih preskočili ili se prekasno rodili za njih da izazove zavist.

To mi je još jedna od velikih prednosti Amiline knjige. Iako jasno definisana vremenski i prostorno u Sarajevo osamdesetih ova knjiga nadilazi to određenje. Barem po pitanju onih kojima se obraća. Nekome će izmamiti nostalgičan osmijeh, tugu i nemir kada se prisjeti likova i lokacija svoje mladosti. Likova i lokacija koje Amila majstorski portretira. A za one koji ne pripadaju ili tom prostoru ili tom vremenu ona je knjigu obogatila digresijama koje više nisu nikakve fusnote nego sastavni dio samog tkiva ove knjige. I dobro je što je to uradila. Sasvim ispravno je pretpostavila kako će mnogo toga, što se za nas kao svjedoke tog vremena podrazumjeva, mnogim drugima biti potpuno nerazumljivo. I nije žalila truda da to i razjasni. A često je sa puno ljubavi govorila o ljudima koji su bili bitni pratioci te scene, a danas kada se piše o toj istoj sceni ne dobijaju ni status fusnote.

I tu sam otkrio jednu sudbinsku poveznicu između nas dvoje. Kada sam pisao svoj roman “Vrijeme žetve” objavljen 2017.godine, radnju sam smjestio u Sarajevo 2036.godine i u jednom momentu sam pomenuo kako su gradske vlasti imale projekat očuvanja sjećanja na značajne ljude sa pop rock scene. I pomenuo sam kako je tom prilikom jedna od ulica nazvana po Huseinu Vladoviću. I onda kod Amile naletim na tople rečenice, pune poštovanja u kojima se, takođe, pominje Huska. E, njegova nenapisana knjiga je ta “karika koja nedostaje”. Danas kad me mnogi laskavo, ali ne baš tačno nazivaju “živom emciklopedijom” kad je popularna muzika u pitanju ja se obično sjetim Huske Vladovića. On je bio enciklopedija. U poređenju s njim ja sam tek fotmata uputstva za upotrebu veš mašine.

Dakle, to je ono što ćete naći u ovoj knjizi ako joj pristupite otvorenog i uma i srca. Ali moram da vam kažem i šta nećete naći. Nećete naći nikakav prljavi veš ni skandale sa estrade. Nikakve insajderske informacije koje će promjeniti ili barem pomjeriti vaša uvriježena mišljenja o ljudima kojima ste se divili. Iako je Amila i prema drugima, kao i prema sebi, bila jednako neumoljiva jedini pravi negativci u ovoj knjizi su, valjda samo Goran Kovačević, drugi pjevač “Teške industrije” i inspektor MUP-a Amir Latić. Ipe Ivandić nije negativac, uprkos tome što se pred nama prostiru obje strane njegove ličnosti poput nekog skupocjenog tepiha koji kad posve razmotate vidite da je poprilično nagrizen moljcima. Zgražavamo se pred njegovim postupcima, ali ipak teško ga je ne voljeti. I potpuno shvatamo zašto je Amili tako dugo trebalo da se oslobodi te razorne ljubavi.

Nećete saznati ni kako je Ipe nastradao. Ne zna to ni Amila pa i ne špekuliše. Nećete dobiti ni priliku za nove tračeve o “Bijelom dugmetu” jer nije ni pokušala da svoje učešće u karijeri ovog benda prikaže važnijim nego što jeste. I to je pravo osvježenje u poplavi onih koji na sve strane trube kako im je uskraćeno zasluženo mjesto u istoriji rock’n’rolla kod nas jer oni su “u trećem razredu posudili šiljalo Goranu Bregoviću” ili tako nešto. I obavezno napomenu kako ga “nikad nije vratio”

Zato, ako se ne plašite da se sretnete sa duhovima, organizujte seansu. Ne treba vam ni stol sa tri noge, niti posebna atmosfera niti nikakva ploča za prizivanje. Osim možda par gramofosnkih ploča iz sedmdesetih i osamdesetih, ali to je sasvim druga priča. Treba vam Amilina knjiga. I nema potrebe da je trljate da bi se duh pojavio. Otvorite je i počnite da čitate. Garantujem da ćete biti opsjednuti do posljednje stranice. A i dugo nakon toga. Barem se meni tako desilo.