Prvi put sam čuo za Ćiru Blaževića i prvi put sam ga zapazio kao neobičnu pojavu domaćeg fudbala (a i nogometa) tamo negdje 1982.godine. Sjećam se da je reprezentacija Jugoslavije tog ljeta ispraćena sa neskrivenim ambicijama na svjetsko prvenstvo u Španiji. To je prilično neslavno završilo, ali za ovu priču je važnije da se pred odlazak u Španiju domaće prvenstvo okončalo dugo očekivanim trijumfom zagrebačkog “Dinama”. Zagreb je tu titulu čekao od 1958.godine i taj uspijeh nisu ponovili dok god je Jugoslavija trajala. Ako imamo to u vidu lako je zamisliti koliko je ta titula značila svim stanovnicima Zagreba, neovisno bili oni “Dinamovi” navijači ili ne.Imali su oni tada i strašnu ekipu, ali tada je ipak iznad tog uspjeha, kao zastava viorio Ćirin bijeli šal, neizostavni sastojak njegovog tadašnjeg imidža.

A promijenio je i imidž kluba koji je vodio. “Dinamo” je nekako postao simpatičan i nama, navijačima drugih klubova. Naravno bilo je tu i nekih situacija i afera koje nisu baš bile bez mrlje, a u kojima je učešće uzeo i Ćiro. Prisjetimo se samo sage o nesuđenom dolasku Blaža Sliškovića u “Dinamo”. Navijači mu, ipak nikada nisu zaboravili sve što je učinio pa će petnaest godina kasnije u pjesmi “Nogomet” grupa “Pips, chips & viseo clips” imati stih “kad tata stavi bijeli šal”. I niko nije imao ni najmanje dileme ko je “tata” u toj pjesmi i čiji je taj bijeli šal.

Ćiro je bio majstor spinovanja kada nismo ni znali šta ta riječ zapravo znači. Ali, teško mu je to bilo zamjeriti. Bio je primjerak tipičnog bosanskog šereta. Svojevrsni David Štrbac. Čovjek koji je uvijek znao istaknuti svoje vrline, a prikriti mane. Čovjek koji je znao istaknuti i svoje mane kako bi vrline došle do izražaja. Govorio je da je bio prosječan fudbaler (što je vjerovatno istina) i da je zato postao trener. Time je implicirao da je vrhunski trener u trenutku kad više nije ni bilo važno kakav je fudbaler.

U “Dinamo” je došao preko švajcarske reprezentacije i “Rijeke”. I otišao iz “Dinama” nakon svega tri sezone i dva osvojena trofeja. Kad je to postalo probitačno plasirao je priču da je otjeran zbog svojih nacionalnih osjećaja. Uvijek se znao divno prilagoditi okolnostima. I nevjerovatno je kako je vlastitim šarmom sve uspijevao natjerati da zaborave ono što su mu nekad zamjerali. Kome bi drugom, na primjer, u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji oprostili veličanje Tuđmana i one famozne partije tenisa sa njim.

Sigurno je da on nije bio omiljen isključivo zbog sportskih uspjeha. Čak nisu bili ni presudan činilac u priči o njegovoj slavi. Zapravo, kad se malo prođe kroz njegovu karijeru jasno je da je najbolje funkcionisao u kriznim situacijama. Kada je preuzeo hrvatsku reprezentaciju sredinom devedesetih prvo ih je odveo na Evropsko prvenstvo 1996.godine u Engleskoj, a zatim je na Svjetskom prvenstvu 1998.godine osvojio nevjerovatno treće mjesto.

Nisu mu baš uvijek svi bili skloni. Nakon svakog velikog uspjeha proporcionalno je rastao broj onih koji su predano radili na njegovoj diskreditaciji. Samo što je Ćiro birao svoje bitke i obično bi potražio neki novi izazov ostavljajući neprijatelje da kucaju na otvorena vrata. Nakon prvih neuspjeha hrvatske reprezentacije otišao je da vodi izabrani tim Irana i tamo je stekao status, maltene, zaštićene vrste. Prošao je kroz još mnoge klubove i reprezentacije, ali nigdje se nije predugo zadržao. I svaki tim koji je trenirao, čak i ako nije postizao vrhunske rezultate ostavljao je poseban trag baš zahvaljujući baš Ćiri Blaževiću.

U periodu 2008. – 2009.godina vodio je reprezentaciju Bosne i Hercegovine. I mada nije uspio ostvariti zacrtani cilj, plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici, uspio je u nastojanju da naša reprezentacija nikad nije bila omiljenija i prisutnija u medijima i mislima svakog Bosanca i Hercegovca. U avgustu 2009.godine grupa “Hari Mata Hari” je imala svoj prvi i jedini koncert na “Koševu” i Hari je na scenu u jednom trenutku na scenu izveo Ćiru i njegovu ekipu. Jeste to nominalno bila naša reprezentacija, ali bio je to, prije svega, Ćirin tim.

Ostaće upamćen i po terminu “galvanizirati”. On je znao “galvanizirati” igrače, ali i javnost i sve nas. I zato danas, dok se bijeli šal vijori u izmaglici u kojoj Ćiro odlazi na novu dužnost mogu samo da se zabrinem za anđele. Siguran sam da će Ćiro odmah po dolasku da ih postroji i naruži ih što su se kondiciono zapustili. I ustanovit će da i njih treba galvanizirati.

Svako malo se prisjetimo kako je u septembru 1997.godine u Sarajevo došao sastav „U2“. A prečesto zaboravljamo jedan drugi, jednako važan, ako ne i važniji koncert, koji se desio svega četiri i po mjeseca kasnije u „Skenderiji“. Tada je u Sarajevo došao Đorđe Balašević da održi ona svoja dva čuvena i prva posljeratna koncerta.

Desilo se to sedmog i osmog februara 1998.godine, prije, eto skoro tačno četvrt vijeka. Čovjek, naprosto ne može da pojmi da je već toliko prošlo. Bila je to poruka da sa naše istočne granice u Sarajevo, nakon svih granata i zla može da dođe i nešto čemu ćemo se radovati. Odnosno, neko kome ćemo se radovati.

Prije Balaševića, ako me pamćenje dobro služi, iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije došao je samo Rambo Amadeus, ali to nije bio koncert u tako velikoj dvorani ni toliko zapažen. Ako je neko imao pravo da, nakon četiri stravične godine, dođe sa te strane i zapjeva u „Skenderiji“, onda je to imao Đorđe Balašević.

Nisu baš svi blagonaklono gledali na taj koncert. Ni kod nas kojima je dolazio, a ni u kraju iz kojeg je dolazio. Niko od domaćih promotera nije se usudio da uđe u takvu avanturu jer je znao da bi to bila logistička noćna mora. Zato je koncert organizovao UNHCR. A stranci niti su znali niti su mogli znati šta je nama Balašević i šta smo mi njemu.

Ostali su zapanjeni kada su sve ulaznice (nimalo jeftine za to doba) prodane u roku od svega par sati. I to za oba koncerta. Čuvali su ga više nego ijednog papu koji je ovamo dolazio. Baš zbog tog njihovog opreza sve je i ispalo baš logistička noćna mora. Čuo sam se tada sa Balaševićem i ispalo je da je jedini način da se vidimo i popričamo taj da dođem do Tuzle gdje je bilo planirano da se odmore na putu za Sarajevo i gdje obezbjeđenje ne bi trebalo da bude tako strogo. Bio je to naš prvi susret nakon sedam godina. Stranci su se čudili, a mi smo se radovali. Iako su oni sve organizovali to je, na kraju krajeva, ipak bila naša stvar.

Onda su se desili koncerti. Ja sam bio na prvom. Na drugi nisam otišao jer nisam bio siguran mogu li toliku količini emocija podnijeti isporučenu u svega dva dana. On je morao. Nekako se poklopilo da je on morao biti prisutan baš na svakom Balaševićevom koncertu. I govorio je tada, između pjesama, kako se „njegov kolega Bono žalio da mu je pukao glas u Sarajevu, a on se boji da mu ne pukne srce“. Pa kako su se pojavili napisi u štampi kako se na njega u Sarajevu sprema atentat. Kad su ga pitali da li se plaši rekao je „ja da se nečega plašim, pa ja bih se sakrio u Sarajevo“, a onda je prepunoj „Skenderiji“ uputio poruku da „ako su oni četiri godine mogli da budu na nišanu nekog ludaka može i on dva dana.“ I da je to njemu prilika da „bude Sarajlija makar na dva dana“.

Znam da ima onih koji će reći da je sve to patetično, namješteno i pozerski. Žao mi je takvih ljudi koji su svoja srca premazali bojom paranoje. I nije u „Skenderiji“ te večeri stvorena nekakva „sedma republika“ kako često zovu utopističku državu sastavljenu od jugonostalgičara. Tu veče smo bili građani „prve republike“ koja nema nikakve veze sa zastavama i grbovima bivših ili sadašnjih država. Kasnije će to on sam najbolje definisati stihovima „tvoj steg na svakom gradu je/gde ti se neko raduje“.

Pojavio se i snimak tog koncerta. Prvo video, a onda je neko izvukao iz toga i audio verziju. Dijela koncerta, nažalost. Dijela koncerta od skoro dva sata. Tu se našlo devetnaest pjesama sa svim onim komentarima između tih pjesama. Ja do dan danas žalim što onaj ko je pravio izbor za taj snimak nije uvrstio i pjesmu „Ostaje mi to što se volimo“. Jer, upravo ta poruka je bila tajna šifra trajne veze između Balaševića i Sarajeva.

Đorđe Balašević više neće svirati u Sarajevu. Nažalost. Osim, ako neko ne smisli način kako da duhove dovuče na binu. Znajući za šta su sve sposobni estradni menadžeri u nastojanju da izbiju koju paru, čak ni to me ne bi začudilo. A ako se to i desi, nešto mi se čini da bi mu i ta spiritualna turneja krenula baš iz Sarajeva.

Prije nekih desetak dana moj kolega Josip Dujmović dosta oštro i sa puno gorčine je pisao o najavljenoj regionalnoj dodjeli nagrada „Mac“. Kontam ja možda Josip pretjeruje, možda to i ne bude tako strašno. I prilično dobronamjerno odlučim da pogledam šta su to pripremili. Nije Josip bio u pravu. Nije to bilo baš tako loše. Bilo je još i gore.

Svaki put kad se suočim sa nekom ovakvom papazjanijom od manifestacije naljutim se na Balaševića. Što je baš on morao prvi da osmisli farzu „parada pijanstva i kiča“? Baš bi savršeno legla da bi se do kraja definisala ova dodjela. Kič u njegovom najgorem obliku. Prošlog ljeta sam bio na ljetovanju u Turskoj i sve je bilo fino i krasno, ali sam izbjegavao lift. Prvi dan, kad nisam znao šta me čeka u liftu ušao sam tamo i suočio se sa ogromnim ogledalom u okviru od lažnog zlata. Nije to ni pozlata. To je nekakav gips premazan žutom bojom i sav u nekakvim viticama koje su se već pomalo odlomile pa proviruje isti taj gips. Baš sam se ružno osjećao. E, nekako slično sam se osjećao i kada sam gledao ovo, kako god mi to nazvali.

Najgore je od svega što sve ovo organizuju ljudi koji ne vole muziku. Ljudi koji jedino gledaju da li u nečemu postoji potencijal da se zaradi ili ne. Za takve ljude je svaka umjetnost samo smetnja. Kakva umjetnost, brate, pjesma treba da bude proizvod. Za njih je nečija bol pretvorena u industriju i samim time otišla beskrajno daleko od moje zone interesovanja.

A i izgleda da je muzika bila u drugom planu. Više je to bila modna pista nego muzička scena. A i voditelji su se ponajviše fokusirali na to šta je ko obukao. Neka u kostimu spermatozoida nabraja svoja remek djela. Bolje da im ne čujete nazive. Pitam se šta bi im ja mogao odgovoriti na takva nebulozna pitanja o tome ko me oblačio, kako i zašto. Šta da im kažem, da mi je nokat na palcu lijeve noge zapeo za gaće kad sam ih jutros oblačio. Mislim, to je baš priča za ovaj nivo manifestacije, ali ipak neka hvala.

Sve je na kraju ispalo kao neki neuspjeli plod neprirodne ljubavi između splava, modne revije i seoske priredbe koja glumi glamur. I svi su bili izvještačeni i lažno nasmijani. Svi kao vole jedni druge i svi foliraju da su iznenađeni kad dobiju nagrade. Kako da ne. Nagrade su dobili očito oni koji su bili spremni da dođu i svojim nastupom pomognu organizatoru da napuni džepove. Svoje džepove da ne bude zabune.

Vrh gadosti bila je dodjela nagrada u kategoriji pop alternative. Pop i alternativa su dva suprotsvaljena pojma sama po sebi. Što bi se reklo oksimoron. Samo što je okismoron stilska figura i nekad i ima razloga da se upotrijebi. Plašim se da je ovdje u pitanju bio obični moron. Bez ikakvog prefiksa.

Ali kad malo razmislim sve je bilo očekivano i u skladu sa imenom. Tepali su stalno ovoj dodjeli akronimom „Mek“. Sto posto. I jeste djelovalo kao ocvali švaler u svilenom bade mantilu koji obećava mladoj ljepotici nezaboravan seks, a ona na kraju utvrdi da je u pitanju – mek. Jedna je ipak izjavila da je tu isključivo zbog meka i da će uvijek doći zbog meka. O ukusima ne vrijedi raspravljati.

Nešto me posebno zaboljelo u cijeloj ovoj priči. To što je za područje Bosne i Hercegovine ovu jeftinu zabavu, koja je očajnički pokušavala da djeluje skupo, prenosio BHT1. Tako se gubi dostojanstvo. Jeste ovo prenošeno u svim zemljama Regiona, od Slovenije do Makedonije. Ali samo je kod nas to radio Javni servis. U drugim zemljama su to radile neke privatne medijske kuće. Kako i priliči.

Uopšte ne bih komentarisao dobitnike nagrada. Kada bih to sebi dozvolio dao bih ovom teferiču legitimitet koji mu, ni po čemu ne pripada. Čak i bitna imena u ovom kontekstu postala su nebitna. Ipak bih izdvojio Konstraktu koja je jedina pošteno rekla da su tu da ispune ugovornu obavezu. Ko hoće – shvatiće.

I na kraju najbolji komentar ovogodišnje dodjele muzičkih nagrada dala je sama voditeljica kada je u odjavi rekla da ste i vi zaslužili ono što ste dobili. I jeste.

Čekao sam skoro dva puna mjeseca od izlaska novog albuma „Crvene jabuka“ da bih vam nešto rekao o njemu. Ponajviše zato što sam morao nekako sve te pjesme propustim kroz sebe i da budem do kraja pošten u njihovoj procjeni. Ta vrsta objektivnosti mi je posebno bila značajna jer sam na ovom albumu i autorski bio prisutan kao neko ko je napisao tekst za pjesmu „Grlica“. Odnosno, bilo bi pošetnije reći da je Geronimo napisao muziku na moj tekst.

Znam da će mnogi reći kako to nije ni nalik na onu nekadašnju „Crvenu jabuku“ i biće posve u pravu. Nije to ona nekadašnja „Jabuka“ i sa tim se i ja slažem. Ne može ni biti bez Zlatka Arslanagića i njegovog autorskog rukopisa. Ne može to biti ni ona nekadašnja „Jabuka“ koje je uslijedila nakon nekadašnje. Ovo je neka najnovija „Crvena jabuka“ kojoj sviću „Neka nova jutra“ kako se i zove ovaj novi album.

Svjestan je te činjenice i Dražen Žerić, jedini preostali član originalne „Crvene jabuke“, pa zato, po priv put cijela priča ide pod firmom „Žera i Crvena jabuka“. Dobro, znam ja da je to ponajviše zbog raspodijele novca prikupljenog od izvođačkih prava, ali je ime potpuno pogođeno. To sada i jeste prije svega Žera, pa onda i ono nešto malo što je od „Crvene jabuke“ ostalo.

Da li to znači da je u pitanju loš album kojim se krčmi stara slava nekada velikog benda. Odgovor na to pitanje u cijelosti ovisi od toga šta očekuje od te i takve „Crvene jabuke“. Ako želite nešto slično onome što su radili u drugoj polovini osamdesetih onda bolje da zaobiđete ovu ploču. A ako nemate nikakvih predubjeđenja niti unaprijed očekivanja onda sigurno možete pronaći i lijepih momenata na ovom albumu.

Prije svega, među tih petnaest pjesama ima sigurno dosta toga što se može okarakterisati pjesmama koje bi ponovo poželjeli čuti. Autorski su najprisutniji Mirko Šenkovski Geronimo i njegova supruga Dragana Kajtazović – Šenkovski. Žera su u priču uključio aranžerski i producentski što, iskreno možda i nije bilo najsretnije rješenje. Pomišljam da im je tu ipak trebao neko ko ima izraženu tu težnju kao perfekcionizmu. Neko ko ne bi pristao nikada da nešto bude naprosto „dovoljno dobro“.

Ipak je Geronimo dovoljno vješt da je ponudio, makar na površini, različit muzički doživljaj u svojim pjesmama, tako da ipak ne liče jedna na drugu kao jaje jajetu, a fino je uklopio i druge autore pa sa dobilo na svježini i raznovrsnosti.

Album otvara naslovna „Neka nova jutra“ koja i jeste nekako najprikladnija i da otvori album i da bude najavni singl (što je i bila). Kada mi je Žera poslao gotove pjesme jedno mjesec dana pred izlazak ploče ja sam bio uvjeren da je najbolji naziv „Ono što nisam imao“ po još jednoj od pjesama sa ploče. Čak sam mu to i rekao, međutim već je bilo odlučeno da se album zove „Neka nova jutra“. A meni je „Ono što nisam imao“ puno bolji naziv, a možda i bolja pjesma.

Ulazi „Jabuka“ na ovom albumu i u etno vode u pjesmama „Behar“, „Smilje“ i „Ako umram il’ zaginam“. Diskretno i sasvim lijepo se pojavljuje i Dino Muharemović sa pjesmama „Dunav miruje“ i „Benovi“. „Benovi“ bi mi sigurno bili najbolja pjesma na albumu da nisu obradili Fazlinu „Baščaršijsku“. Samo nisam siguran koliko će tu pjesmu prepoznati publika na hrvatskom tržištu ka kojem je „Jabuka“, htjeli mi to priznati ili ne, ponajviše okrenuta. Zato je druga obrada sa albuma, obrada pjesme „Tonka“ iz repertoara „Novih fosila“ smišljeno okrenuta ka toj vrsti publike. Ali nisam siguran da je to bio baš pun pogodak.

Kako god bilo „Crvena jabuka“ i sa ovim albumom nudi pjesme koje vrijedi čuti. Nije to loš album. Samo što je njihova nesreća što im svaki novi album upoređuju ne sa onim što drugi rade nego s onim što su nekada oni radili i to neminovno ide na štetu novih radova.

Ima jedan davni politički vic. Još tamo iz vremena kad je imalo smisla pričati viceve o politici, iz vremena kad sve to još nije postalo gorka stvarnost. Uglavnom, u tom vicu kao dođe novi Visoki predstavnik u Bosnu i Hercegovinu i po dobrom običaju međunarodne zajednice postroji domaće političare. Kaže on njima “Haj’mo, lijepi na lijevu stranu, a pametni na desnu”. Raziđu se oni tako lijevo i desno (kako je ko sebe doživio) samo junak naše priče ostane da stoji gdje se i zatekao. Dotični gospodin nije više među živima pa nije red da mu pominjem ime. Uglavnom, za poentu je važno da znate da nije baš bio holivudski ljepotan. Pita njega ovaj Visoki “šta je mali, što se ti ne razilaziš?”. I dobije genijalan odgovor u rečenici “Ne mogu se razgulit'”.

E, pa ni ja se ne mogu razguliti. Iako se to očekuje od mene. Očekuje se da se jasno i nedvosmilesno opredijelim, u skladu sa najnovijom sarajevskom podjelom, po liniji “Dubioza kolektiv” – Dino Merlin. Kao, čiji je neovogodišnji nastup u Sarajevu bio bolji. I to već više nema nikakve veze sa muzikom. Odavno je to prešlo na teren politike. I to one najsurovije i najprizemnije politike. U ovakvoj atmosferi priznati da ti se sviđa neka Dinina pjesma znači automatski pristati na to da budeš okvalifikovan kao SDA jurišnik i Bakirov bot. Ako, opet dozvoliš da iskažeš naklonost prema “Dubiozi” odmah si komunjara, izdajnik, autošovinista i šta sve ne.

I šta sam onda ja koji volim i cijenim i ono što radi Dino Merlin, ali i ono što stvara “Dubioza kolektiv”? Jesam li ja u tom slučaju komunjarski Bakirov bot ili SDA autošovinista? Prijeti mi ozbiljna kriza identiteta. Ali tako mi i treba kad ja ne znam, kao sav pošten bosanski svijet, da se lijepo opredijelim. Pa onda da svi znaju čiji sam. Onda naši znaju da sam naš. I njihovi znaju da nisam njihov. Kad bih još samo znao ko su to naši, a ko njihovi mogao bih lijepo da mrzim i budem omražen kako to i pristoji u jednoj modernoj demokratiji kakva je naša.

A ja, eto ne mogu pa ne mogu. Nema šanse. A kad nisi ničiji onda si svima sumnjiv. Šta se ovaj Misirlić pravi pametan? Ja l’ si “Dubioza”, ja l’ si Merlin. Nema trećeg prijatelju. Samo što ovo meni nije ništa novo. Da nemamo najkraće pamćenje u poznatom univerzumu možda bi se i sjetili da je slična polemika vođena i prije nekoliko godina. I opet je u tom opredjeljivanju sa jedne strane stajao Dino Merlin. Samo je tada sa druge, suprostavljene pozicije bio instaliran Zdravko Čolić. Ni Čola ni Dino nisu bili glupi da se upecaju na tu priču i dozvole medijima da ih razvlače. Jer, samo bi glupan mogao pomisliti da treba jednog od njih dvojice da se odreknemo. Nama trebaju i jedan i drugi. Kao što nam treba i “Dubioza kolektiv”.

Dino Merlin je trenutno, bez ikakve konkurencije, najveća regionalna muzička zvijezda. Profesionalac iz udžbenika koji ništa ne prepušta slučaju, osluškuje trendove i iznova i iznova osvaja nove generacije sluaštelja. Naravno, možemo se složiti da je ono što on radi namijenjeno najširim slojevima i teško da tu ima neke alternative ili muzičke ekskluzivnosti. I šta u tome ima loše? Iz moje perspektive apsolutno ništa. Kao što ništa loše nema ni u “Dubiozinom” opredjeljenju da naglasak stavljaju na neku drugu vrstu publike. I drugu vrstu muzike.

I jedne i druge možete voljeti ili ne, ali ne možete im osporiti značaj koji su stekli i u domaćim, ali i u inostranim muzičkim krugovima. “Dubioza” već jeste svjetska priča šta god ko o tome rekao. U zemlji osuđenoj na prebrojavanje, nakon krvnih zrnaca, nakon ruku u parlamentima, nakon glasačkih listića sada se broje glave na koncertima. Meni ne pada na pamet da upoređujem neuporedivo. U pitanju su dvije vrste publike, dva različita muzička žanra, pa ako baš hoćete, i dvije različite filozofije i ideologije. Ali isto tako sam uvjeren da bi bilo krajnje rasipničko ponašanje kada bismo se ijedne od njih olako odricali.

Zato se i nisam upecao da reagujem na svađalački intonirane i isključive stavove koje sam ovih dana i slušao i čitao, a dolazili su sa obje strane i političkog i estetskog spektra. Na mojim ličnim play listama vrlo često naiđe “Dubioza” nakon Dine Merlina. Ili on nakon njih. I tako će i dalje biti. I zato, kada bih se opredjeljivao ja se ne bih opredjeljivao ZA bilo koga od njih. Kada bih se opredjeljivao ja bih se nužno morao opredijeliti PROTIV jednog dijela samog sebe. A što mi to treba? Jer, kao što reče onaj političar iz vica “ne mogu se razgulit'”.

Koliko uvriježena predstava u javnosti o nekome može biti pogrešna možda je ponajbolji primjer čovjek koji nas je napustio uoči Božića ove godine – Massima Savića. Massima su, ljudi koji su ga znali samo sa ekrana ili sa scene, uglavnom doživljavali kao distanciranog, hladnog, pa čak i pomalo arogantnog. Istina nije mogla biti dalje od toga. Svi oni koji su ga upoznali izbliza morali bi posvjedočiti da je bio topla, brižna i blaga osoba, osebujnog humora.

Iako niko od njega nije dobio više nagrada za najbolji vokal u susjednoj Hrvatskoj, taj njegov vokal nije se baš svakome dopadao. Bio je previše njegov, pomalo fluidan, lelujav, naprosto Massimo Savić nije bio pjevač za svakog. Uz sve to, brižljivo je čuvao svoju privatnost za drage ljude odvajajući precizno svoju estradnu pojavu od onoga što je zaista bio. Zato se u javnosti malo znalo za opaku bolest sa kojom se borio. Rak vam je takav, dosadan i uporan. Taman mislite da ste ga se riješili, a on odnekud dopuže nazad. Natraške, polako i neizbježno.

Bio je tek godinu dana stariji od mene. Taman dovoljno da se zabrinem i prisjetim se rakova koji su moji kućni ljubimci. A u tih šezdeset godina Massimovog života smjestila se cijela jedna filmska priča. Odrastao je uz autoritarnu majku koja je imala metode kažnjavanje koje ne samo da su graničile sa zlostavljanjem nego su debelo prelazile u sferu zlostavljanja.

Bijeg je nalazio u muzici. Ozbiljnu karijeru je otpočeo kada je u Zagrebu dobio priliku da pjeva u grupi “Dorian Gray”. Zanimljivo je da su tu grupu formirali neki momci iz Banja Luke koji su tada studirali u Zagrebu. Njihova zajednička saradnja potrajala je taman toliko da snime dva albuma i nađu za sebe posebno mjesto na sceni. Ne samo zahvaljujući Massimovom drugačijem vokalu, ali sigurno zahvaljujući i njemu.

“Dorian Gray” je potrajao taman koliko je trebao, a Massimo je par godina razmišljao kako i kuda dalje, pa se, na trenutak činilo da je i odustao od muzike. Bio je još vrlo mlad, davdeset i petogodišnjak kada je Zrinko Tutić (inače specijalista za obnavljanje karijera) prepoznao poseban potencijal u njemu. Od 1987.godine i od albuma “Stranac u noći” traje njegova solistička karijera. A na početku te karijere ključna autorska ličnost bio je upravo Zrinko Tutić. Opet jedan Banjalučanin.

Sa Tutićem je uradio četiri albuma u četiri godine i napravio ogroman iskorak u stvaranju svog posebnog identiteta na estradi. To je vrijeme i kada stranice štampe puni priča o njegovoj emotivnoj vezi sa Bebi Dol. Izvjesno vrijeme govorilo se i da bi on trebao zamijeniti Alena Islamovića na mjestu pjevača u “Bijelom dugmetu”. Imale su te priče osnova. Bregović je ozbiljno o tome razmišljao, ali Massimo nije bio siguran treba li zbog toga žrtvovati već uspješnu solo karijeru. I dok se on premišljao, Bregović je smislio da odustane od “Bijelog dugmeta”. Nekako u isto vrijeme Massimo je odustao od Zrinka.

Tokom devedesetih se činilo da mu je to bila najveća greška u životu. Ponešto jeste radio, ali daleko je to bilo od onog uspjeha koji je imao u vrijeme rada sa Tutićem. A onda se, u velikom stilu vratio kada je ušao u svoje četrdesete. Prvo sa albumom “Massimo” iz 2002.godine, a prelomni trenutak je bio kada je snimio album “Vještina” 2004.godine. Na tom albumu on je, na svoj način, otpjevao neke klasične pjesme domaće popularne muzike. Ponukan uspjehom “Vještine” dvije godine kasnije snimio je i album “Vještina 2”. Sa ta dva albuma ostale su njegove nezaboravne interpretacije pjesama kao što su “Bacila je sve niz rijeku”, “Libar”, “Gracija”, “Tajna vještina”, “Moja voda”, “Dođi”, “Zagrli me” ili “Mi nismo sami”. Valjda da bi provjerio kako bi to funkcionisalo sa “Dugmetom” snimio je čak tri pjesme iz njihove diskografije i to pjesme “Loše vino”, “Pristao sam biću sve što hoće” i “Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”. Vjerujem da je u ovaj projekat ušao ponukan uspjehom pjesme “Bacila je sve niz rijeku” koju je izvodio sa preostalim “Indexima” na prigodnim koncertima “Indexi i prijatelji” organizovanim nakon smrti Davorina Popovića, a kasnije i Bode Kovačevića.

Bilo kako bilo, sa ova dva albuma postao je jedno od najznačajnijih regionalnih muzičkih imena. Snimio je još četiri studijska albuma i mnoštvo koncertnih albuma koji su ga predstavili kao umjetnika kojem teško da se može pronaći odgovarajući par na ovim našim prostorima. Njegovi koncerti bili su uvijek slavlje ljubavi i puni radosti. Posljednju veliku pjesmu objavio je 2020.godine pod nazivom “Mali krug velikih ljudi”. I to ne samo da je velika pjesma, nego je i pjesma koja potpuno definiše Massimov stav prema životu i umjetnosti. Njegovim odlaskom taj mali krug velikih ljudi postaje manji za još jednog velikana.

Početkom 2023.godine navršit će se trideset i sedam godina mog profesionalnog pisanja o muzici. Ali za mene lično je puno važniji jedan drugi jubilej koji se desio, nekako u isto vrijeme. Prije četrdeset i pet godina dobio sam svoju prvu gramofonsku ploču. I to ne kao nekakav slučajan poklon inventivnog rođaka, nego je ta ploča završila u mom posjedu na moje vlastito insistiranje. Bio je to drugi album Zdravka Čolića, ona ultimativna ploča sa ovih prostora, album “Ako priđeš bliže”. Prišao sam malo bliže tom svjetlu koje je zavodilo i zauvijek spržio krila na vatri popularne muzike.

Da, ploča “Ako priđeš bliže”. Znao sam je napamet. Toliko sam je puta preslušao da sam i u snu čuo te zvuke. Znao sam svaku pjesmu od one prve sa A strane “Pjevam danju, pjevam noću”, pa do posljednje sa B strane “Juče još”. Čak sam, što me nimalo ne čudi, vanbaška kakav sam bio, tu posljednju pjesmu i izabrao kao moju omiljenu sa ploče. Ništa “Glavo luda”, ništa “Pjevam danju, pjevam noću”, ništa “Produži dalje”, “Zagrli me”, “Jedina” ili “Jedna zima sa Kristinom”. Ne, moja je bila “Juče još”.

Svakome ko je imao imalo strpljenja pričao sam o toj ploči. Izrezivao sam članke o Čoliću. Znao autore svih pjesama i kupio knjigu o njemu čim se pojavila. Čak sam na leđima školske kecelje (da ja sam ta generacija koja je nosila plave školske uniforme) flomasterom osjenčio njegov lik. Onako kako su sjenčili u to vrijeme, ponajviše Che Guevaru ili poneko i Tita. Recimo da bih danas mogao sebi naći alibi za takav postupak tvrdnjom kako je to bio moj vid pobune. Mogao bih, ali to bi bila obična laž.  A kako je taj osjenčeni lik bio moj “umjetnički rad”, a budući da me je Bog posve uskratio za bilo kakvo slikarsko umijeće, lik je ličio na sve samo ne na Čolića.

Uz Čolića i taj njegov prvi album vezana je i priča o mom prvom koncertu. I zato mogu s pravom da kažem da je to bio pravi rock koncert. Koliko god na ploči Čolić bio muzički umiven i ispoliran na koncertu je to bilo nešto drugo. Na koncertu je davao oduška i svojoj “divljoj” strani. Desilo se to u Prijedoru, iste te 1978.godine. Na koncert me povela godinu dana starija rodica.

Kasnije, kad sam sklopio priču o tom djelu njegove karijere shvatio sam da je on sa pločom “Ako priđeš bliže” pomjerio ne samo produkcijske standarde u smislu kvalitete snimka nego su i njegovi koncerti bili nešto što još nije viđeno na ovim prostorima. Definitivno nešto što ja nisam vidieo u svojih dotadašnjih četrnaest i po godina. Otvorenih usta gledao sam u čovjeka koji je direktno sišao sa svog postera u mojoj sobi. Ali nisam gledao samo njega. Možda i više sam gledao “Lokice”.

Sjećam se, ipak da je koncert otpočeo sa pjesmom “Jedna zima sa Kristinom”. Valjda zbog onog refrena koji poručuje “dobra vam noć prijatelji/dobra vam noć, dobro nam došli/dobra vam noć prijatelji/sjedite tu i zapjevajmo svi”. Refren koji kao da je izmišljen za otvaranje koncerta. Teško da se kod nekoga može naći bolja uvodna pjesma. Sjećam se sa kojom pjesmom je otvoren koncert, ali pojma nemam sa kojom pjesmom je zatvoren. Ne sjećam se ni da li je bilo biseva. A valjda jeste, nije moguće da je Čolić završio a da ga mi nismo zvali da se vrate. A još je manje vjerovatno da se oglušio o te naše pozive.

Pratio sam sve što je Čolić radio narednih deset godina. Konačno sam ga i upoznao negdje početkom 1988.godine. U tom trenutku navršile su se dvije pune godine kako sam počeo ozbiljno da pišem o muzici i smatrao sam se, manje više, veteranom. Nisam očekivao da će nam se putevi ikad ukrstiti. Nakon albuma “Ti si mi u krvi”, Čolić se povukao sa scene i vjerovalo se da je definitivno napustio muziku i posvetio se privatnom biznisu. Međutim, ni u biznisu ni u životu nije sve išlo onako kako je zamislio. Okolnosti mu nisu išle na ruku, a povrh svega desila mu se i teža saobraćajna nesreća i to ga je poprilično ispraznilo. I emotivno, a vjerovatno i finansijski. Pretpostavjam da je priliku za oporavak u oba segmenta vidio u povratku na scenu.

Snimio je album “Zdravko Čolić” i tim povodom smo razgovarali za “Oslobođenje”. Mnogi su me heroji moje mladosti kasnije razočarali, kada sam dobio priliku da ih izbliza upoznam. Sa Zdravkom Čolićem je situacija bila potpuno obrnuta. Ispostavilo se da je jednako prijatna, topla i neposredna osoba kakav je bio i na sceni. Ako ne i više. I jednostavno smo profunkcionisali kao da se godinama poznajemo. I tako to traje do dana današnjeg. Ne, nismo nikad bili prijatelji. Prejaka je to riječ. Ali smo bili više od poznanika. Drugovi, recimo.

Tokom ratnih godina Čola nije ništa radio. Nije htio. Nije ni mogao da se prisili da pjeva. Devedesete su u sve nas, uz toliko toga lošeg i nepotrebnog, unosile i prekomjerne doze sumnje. Tolike da je to nekada prelazilo u sferu paranoje. Pristizale su svakave priče o nečijem ponašanju tih ratnih godina i čovjek nije znao kojim od tih priča da vjeruje. A izgleda da su naše fabričke postavke takve da najlakše povjerujemo ono najgore o ljudima.

Iskreno nisam previše ni razmišljao o Čoliću. Znao sam da je u Beogradu i sam taj podatak je ponekad bio dovoljan da počnem preispitivati svoju dječačku fascinaciju. Dozvolite mi sada da budem malo ličan i da zakoračim na opasni teren patetike. Bio je negdje kraj 1996.godine. Ponovo su se uspostavljale telefonske linije. Vraćen i meni moj broj. Tog jutra mi je proradio telefon, a naveče je zazvonio. Ne znam kako i od koga je saznao da mi opet radi telefon, ne znam zašto sam mu, nakon svega, bio toliko bitan, ali telefon je zazvonio. Čola sa druge strane. Razgovor od dva puna sata, a sve ono što smo rekli moglo je stati u petnaestak minuta. Preduge pauze i zastajkivanja. Pauze koje su ponajviše o svemu govorile. I njegova stalna pitanja da li mi nešto treba i može li nešto učiniti za mene. Tim pozivom je dovoljno učinio. I više od toga.

Sretali smo se i kasnije. Uglavnom u Sarajevu kada bi došao da otpjeva koncert ili promoviše album. Znao sam povremeno i svoj profesionalni integritet staviti ispred osjećaja lojalnosti prema drugu, pa sam imao i nekih nimalo blagih prikaza njegovih novih albuma. Ako je i zamjerio nikada to nije pokazao. Možda neko drugi ima neki drugačiji doživljaj Zdravka Čolića, ali ja ću ga pamtiti po tih nekoliko prelomnih trenutaka u mom životu, trenutaka koje je obilježio svojim pjevanjem, svojim nastupima i svojom ljudskošću.

Koliko sam samo puta čuo, u proteklih četrdeset godina koliko profesionalo pišem o muzici, da je to što neko nudi, epohalno, novo i drugačije. I uglavnom je bilo staro, milion puta prežvakano i na silu utrpano u novu ambalažu.

Zbog toga sam prilično skeptičan kad negdje naiđem na takve najave novog i drugačijeg. Samo što skepsa ne treba da nas spriječi da se lično osvjedočimo koliko istine ima u tim i takvim najavama. Ponekad se čak to i isplati. Ponekad se, baš isplati.

E, tako mi se desilo sa novosadskim sastavom, bendom, projektom, ekipom, duom (ne znam kako ih nazvati a da se cjelina njihovog djelovanja objasni jednom rječju) „Alice In Wonderband“. Možda je to baš ta tražena riječ. Čudesni bend. Ili čudo od benda. I u oba slučaja bit ćete u pravu kako god to preveli.

Ana Vrbaški i Marko Dinjaški krenuli su na to neobično putovanje, upustili su se u svojevrsnu umjetničku avanturu, sa očitom željom da prije ispituju svoj odnos prema tradiciji nego tradiciju samu. To što oni kao osnovu za svoje pjesme uzimaju tradicionalne etno napjeve sa cijelog Balkana samo je forma koju su izabrali za svoju umjetnost. Ne sumnjam da bi oni jednako uspješni bili da su u pitanju i klasične autorske pjesme.

U onoj mjeri koliko kod njih dvoje išta može biti klasično. Znači nimalo. I mada su oni prevashodno muzički projekat i mada su došli do respektabilnog sedmog mjesta na evropskoj world music listi albuma, ovo što oni rade nije samo muzika. Niti oni žele da bude.

Slušate li njihove pjesme morate reći da su sjajni, da se njihovi ritmovi nezaustavljivo zavlače pod kožu, u kosti, penju vam se uz leđa, a tek onda se fokusiraju na uši. Ovo što „Alice In Wonderband“ radi je naprosto umjetnost. I to umjetnost koja se opire cijelim svojim bićem žanrovskom ograničavanju.

Nadam se da ću prisustvovati nekad nekom njihovom nastupu. Uvjeren sam kako je ova alhemičarska dvojka pronašla tajnu formulu kako od tijela načiniti instrument. I to ne samo od vlastitih tijela. Nekako sam siguran da prilikom svakog njihovog nastupa i publika postaje orkestar.

Dobar dio toga što oni jesu sakupljen je na njihovom prvom albumu „RikaTaka, New Balkan Rhythm“. Na tom albumu vraćaju nas praiskonskom, prvobitnom poimanju muzike. Skoro pa ritualnom. I sa te strane nije nimalo čudno što se opredjeljuju za tradicionalne balkanske napjeve, vjerovatno i na taj način podvlačeći činjenicu da je Balkan jedno od područja gdje je ta davna funkcija muzike još uvije sačuvana.

Lijepo se igraju raznim melodijama, ritmovima, jezicima. Kada jednu pjesmu izvedu na više jezika na onaj fini, nenametljivi, ali i neumoljivi način podsjećaju nas koliko smo svi međusobno bliski, povezani i neraskidivi.

I ako neko zaslužuje onu, već pomalo izlizanu, odrednicu world music onda su to Ana i Marko. I dok iznova i iznova slušam njihov debi album ne mogu a da se na zapitam kuda će dalje da se kreću. Možda nas ova Alisa nakon zemlje čudesa (ili barem čudesnih bendova) idući put odvede sa druge strane ogledala. Tamo gdje je sve isto, a opet ni nalik. Onako kako ni „Alice in Wonderband“ ne liči ni na šta što ste do sada čuli ili vidjeli. A ako niste već nakon mog drugog pasusa potražili njihove radove onda će biti da ja nešto krivo radim. Do njih sigurno nije.

Pretposljednjeg dana novembra, slučajno ili ne, ali baš na onaj datum kada se prije tri decenije slavio Dan republike, u Sarajevu je svečano otvorena prva izložba „Ex Yu Centra“ ili „Ex Yu muzeja“ (kako ko voli).

A kako i priliči izložba je urađena na temu „Sarajevska rock scena 1980 – 1992“ i nosila je simboličan naziv „Šokiraš me, majke mi“. E sad, nije to baš bio neki poseban šok. Barem ne za mene. Kao prvo, o ideji za pokretanje muzeja ove vrste govori se već decenijama, a i sam se je prilično glasno zagovarao. A kao drugo i sam sam bio uključen u cijelu priču.

Prije tri ili četiri godine najavi se meni na razgovor čovjek po imenu Will Richard. Dogovorim sastanak, a kući upitam sina zna li ko je u pitanju. I otprilike stvorim neku predstavu o Willu. Da je zaljubljenik u hokej, u rock’n’roll i u Bosnu. Ne nužno tim redom.

I u vrlo prijatnom razgovoru saznam da se Will prihvatio zadatka na kojem su se već mnogi prije njega polomili, zadatka da u Sarajevu napravi pop rock muzej. Hvale vrijedna ideja, to sam mu i rekao, ali nimalo lako izvodljiva. I to sam mu rekao.

Onda dosta dugo ni riječi od njega. Mislio sam da je to samo još jedna u nizu sjajnih i propalih ideja. Sve do pred kraj prošle godine. Taman kad sam se počeo pomalo oporavljati i pridizati i dozvolio sebi da povjerujem da možda i ima smisla praviti neke planove na nešto duže staze.

Tada su me kontaktirali ljudi iz „Ex YU centra“ sa pitanjem da li bih se uključio u cijelu priču. Naravno da bih. Išlo je zatim i ovako i onako. Nismo se uvijek slagali oko puta kojim treba ići do cilja koji smo zacrtali, ali po pitanju samog cilja nismo imali dilema. Prvobitna ideja malo se dorađivala, prilagođavala okolnostima da bi se na kraju iskristalisalo da će se, za početak, uraditi četiri izložbe, a onda otvoriti muzej. Otprilike negdje 2024.godine.

Na dvije od te četiri izložbe bio sam značajno uključen. Ovoj prvoj koja je već realizovana i drugoj koja nosi naziv „Žene u YU rocku“ (što li baš ja?) i koja bi tek trebala biti realizovana.

I bi izložba. Možda i sa malo previše govorancija za moj ukus, ali to tako valjda mora. Meni je puno više od njih „legao“ nastup mladog sarajevskog benda „Post Rem“. To je bila simbolika koja nam treba i to je bio pravi način da se preda plamen rock’n’rolla novoj generaciji. Pogotovo jer je u pitanju odličan bend. Već sam ih slušao i ovom prilikom se samo potvrdilo ono što sam već znao o njima.

Kada je konačno došlo vrijeme da se prošeta među eksponatima i sam sam bio iznenađen. Mada sam za devet desetina tih eksponata ja napisao opise vidjeti ih ovako uživo bilo je posve drugačije. A mogu misliti kako će to izgledati nekome ko se po prvi put suočava sa tim predmetima naše muzičke prošlosti.

Znam da će, kao što su mnogi ovo s radošću dočekali neki drugi dočekati na nož. Tako to uvijek biva. I tako će uvijek biti. Da li je moglo bolje? Naravno da jeste. Da li će se uočavati propusti? Ko hoće da ih nađe – naći će ih. Da li je zbog toga trebalo odustati od ove ideje? Nikad i ni u kom slučaju. Desilo se nešto što niko više ne može poništiti i sada se to može samo nadograđivati.

I neko reče da se rock’n’roll vratio kući. Nije. Rock’n’roll nikada nije ni odlazio iz ovog grada. Na ovaj način se samo prisjetio gdje stanuje.

Najljepše su one stvari koje ti se dese neplanirano i neočekivano. Kad se za nešto dugo pripremaš, kad to nešto iščekuješ desi se ponekad da u toj želji i pregoriš. Kao što mi se, recimo, sad dešava sa ovim Svjetskim prvenstvom u fudbalu. Kad se konačno sve to desi shvatiš kako to ipak nije to. Da se ne lažemo.

Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o mom drugu Tifi. Drago mi je što mogu, nakon toliko godina, s punim pravom reći kako je to moj drug. Ovih dana se dešavao nekakav skup muzičara na kojem sam se trebali obojica pojaviti. I ja sam nešto kasnio, a Tifa pita moju suprugu, sa iskrenom brigom i zanimanjem kako sam ja i može li šta učiniti za mene. I time je već učinio više nego što je i sam toga bio svjestan.

Srećom, ipak sam došao i u jednom trenutku obojica smo iznervirani napustili salu u kojoj su se izmjenjivale dosadne govorancije sa optužbama i prijetnjama. Toliko volim muziku da sam nekad spreman i da otrpim ljude koji je stvaraju, a sve zarad onoga što stvaraju. Bog, definitivno ne dijeli talenat po zaslugama. Nekada ga dobiju i oni i onakvi, kojima ga ja, da sam nešto u poziciji, nikada ne bi dodijelo.

Poput djeteta kojem je obećana nova igračka Tifa mi sa oduševljenjem priča o tome kako polako kompletira pjesme za novi album. Pita da li ja imam neke pjesme za njega. Kao u stilu ja ga znam i znam napraviti pjesmu iz njegove perspektive. Možda i znam, ali i previše puta sam svjedočio tim njegovim pripremama na novim albumima da je moja skepsa u tom trenutku morala biti opravdana.

A onda mi je Tifa, sa mobitela, pustio tri već urađene pjesme. Dovoljno da osjetim stid zbog vlastite sumnjičavosti. Da, to je on. Možda posljednji vojnik rock’n’rolla na ovom poluostrvu. Čovjek koji je iz brojnih bitaka izašao sa toliko ožiljaka da se zapitaš ima li još i kvadratni centimetar netaknute kože, ali čovjek koji još uvijek stoji na nogama i visoko drži zastavu pod kojom smo nekad svi zajedno koračali. Ta zastava rocka možda je pomalo ofucana, možda kod nekih novih generacija izaziva i podsmijeh, ali Tifa sigurno nije čovjek koji će se osvrtati na takve sitnice. Mi ostali možda i možemo kalkulirati, ali takve računice naprosto ne idu uz njega. On nije čovjek koji je spreman pristati na bilo kakve kompromise. Znala je ponekad i mene pomalo nervirati ta njegova nepokolebljivost (da ne kažem baš tvrdoglavost), ali je njega samog puno više koštala pa je pošteno priznati da je krvavo platio pravo na nju.

I, moram vam reći, kada sam čuo pjesmu koju mu je napisao Armin Šaković zaledio sam se. To je njegova priča. To je susret dva umjetnika, to je kreativni susret jednog autora i jednog izvođača koji su ne onom najdubljem mogućem nivou prepoznali jedan drugog. Pjesma u kojoj se slavi „pedeset godina djetinjstva“ sigurno će označiti novi početak u četrdesetogodišnjoj (i još malo preko) karijeri Mladena Vojičića Tife. Nemam pojma hoće li se nešto od mojih pjesama naći na tom njegovom novom albumu i to nije ni važno. Važno je da Tifa otpjeva pjesme poput ove Arminove. I da nas podsjeti da trebamo biti ponosni na činjenicu da smo živjeli u njegovo doba.