Odlazak jedne mladosti

Sram da nas bude. Sve onako zajedno. Koliko puta vam se desilo da kada saznate za nečiju smrt onako instintktivno pomislite „pa, zar nije on već?“. Samo zato što vam taj neko nije stalno bio pred očima i nije se borio za taj komadić pažnje. Sram i mene bilo. Znalo mi se desiti da kad me neko pita za nekoga da li je taj umro ili ne, da na trenutak zastanem i moram dobro da prelistam fajlove u svom umu prije konačnog odgovora. A, u posljednje vrijeme, to mi se najčešće dešavalo kada bi me neko pitao za Đorđa Marjanovića.

Sad više nema dileme. Jedan Đorđe je otišao početkom godine, a drugi sada. I oba su obilježili svoje epohe. I na svoj način. Premlad sam da bih se sjećao euforije koja je pratila Marjanovića i vremena njegove najveće slave. Ali se dobro sjećam jedne epizode koja mi je otvorila oči o razmjerama njegove popularnosti.

Bila je 1989.godina, a možebit’ i devedeseta. Moj stari je u to vrijeme volio da kaže da, kako je dobio snahu da je dobio i sina. I bilo je u tome istine. Kao momak nisam baš trčao da obiđem roditelje, a kada sam promijenio bračni status moja Jasmina je promijenila i tu moju naviku. Postao sam neuporedivo češći gost u roditejskom domu.

Vraćali smo se iz Banja Luke prema Skender Vakufu. Stari je vozio svoga „golfa dvicu“ tadašnje čudo tehnike, a stara je sjedila pored njega. Mlađi Misirlići, je li kako je i red, na zadnjim sjedištima. Radio je emitovao neke ubitačne i katastrofične vijesti koje je, zarad mentalnog zdravlja, trebalo što prije eliminisati.

Srećom, u to vrijeme sam uvijek nosio neke kasete po džepovima. Nešto što je trebalo preslušati, pa zašto ne i u autu. Prerovim ja po džepovima da vidim šta je u ponudi i, između ostalog, naletim na tada aktuelno izdanje najvećih hitova Đorđa Marjanovića. Više zbog staraca nego zbog sebe pružim kasetu naprijed u nadi da bi to moglo da ih podsjeti na mladost. Makar na trenutak.

Braćo mila, nije ih podsjetilo na mladost. Vratilo ih je u mladost. Svaku pjesmu su pjevali od početka do kraja. Uz svaku pjesmu su se njihali i pocupkivali na sjedištima. Bilo je neke iskonske ljepote u te dvije siluete sredovječnih ljudi koji su uz pomoć muzike pronašli put u svoje nježne godine.

Od tog trenutka Đorđe Marjanović je za mene bio lozinka uz pomoć koje sam znao da uvijek mogu da otkjučam sef u kojem moji roditelji kriju svoju mladost. I što je još važnije da sam sebe podsjetim da mladost nije nikakva moja priviliegija niti moj monopol.

Mogao sam vam, naravno, uz vijest o smrti Đorđa Marjanovića govoriti o svim njegovim velikim hitovima. O sakou čije je bacanje na binu bilo ravno kulturnoj revoluciji. O njegovoj velikoj i uzvraćenoj ljubavi prema Sovjetskom Savezu gdje je bio jedan od najvećih svih vremena. Mogao sam se prisjetiti kako su, nakon jednog takmičenja, nezadovoljni plasmanom svog ljubimca fanovi iznijeli Marjanovića do Terazija i tamo ga posadili na krov nekakvog „fiće“ da im pjeva. Ili da sam se osvrnuo na to kako kritičari nikad nisu bili blagonakloni prema njemu.

Mogao sam, ali nisam. Na vijest o smrti Đorđa Marjanovića ja se sjetim kako su baš moji Bedro i Fahrija bili među njegovim najvećim fanovima, kako su, u svoj vakat, bili članovi kluba „đokista“. Moj stari je promijenio agregatno stanje prije ravno dvadeset godina. Nemam nikakve pouzdane dokaze ni gdje je ni šta je ni kako mu je tamo gdje jeste, ako uopšte jeste. Ali i danas ponekad pustim nešto od Đorđa Marjanovića, zatvorim oči i vidim dvije siluete kako se njišu u ritmu davne muzike. Muzike koja je nekad bila muzika nečije mladosti. Mladosti koje je još komad nestao odlaskom Đorđa Marjanovića.

U potrazi za izgubljenom rodbinom

Jedna od najčudnijih priča u mojih preko 35 godina pisanja o muzici i jedna od najčudnijih priča u mom životu nikada nije ispričana. Sasvim moguće da me je pomalo bilo i stid da je ispričam. U tih preko 35 godina sreo sam sve relevantne pa i one manje relevantne muzičke stvaraoce. Osim jednog. Osim jednog koji nosi moje prezime. U pitanju je Damir Misirlić. Čovjek koji je bio itekako važno ime na sarajevskoj muzičkoj sceni u prvoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Oni malo površniji znaju ga tek kao autora muzike i aranžmana za pjesmu “Kakav divan dan”, pjesmu sa kojom je Amila Sulejmanović svojevremeno imala veliki hit. A sa tom istom Amilom u bendu “Amilla” svirao je i Damir. Oni koji ga bolje poznaju sigurno nemaju dilema da je njegova prava i nikad prežaljena muzička ljubav grupa “Bonton Baya”, a oni nešto pedantniji sjetiće se da je svirao i u grupi “Radio”.

Dakle, bilo je sigurno razloga i razloga da se nas dvojica sretnemo. A da i ne pominjem činjenicu da nosimo isto prezime i da su nas, zbog jednog slova razlike u imenu, često i miješali. A najčešće se dešavalo da me pitaju u kakvoj smo rodbinskoj vezi, a vjerujem kako ni on nije bio pošteđen takvih pitanja. I glupo i uzaludno je bilo objašnjavati kako se sa čovjekom nikad nisam sreo u životu. Uzaludno jer bi, svako malo, neko pokušao da preko mene stupi u kontakt sa Damirom. Iz neke treće ili pete ruke znao sam da živi i radi u Moskvi i to je bilo sve.

Posljednji takav pokušaj da ja budem nekome veza da dođe do Damira desio se nedavno nakon dodjele AMUS-ovih godišnjih nagrada. Na toj manifestaciji je ekipa Dine Šukala predvođena maestralnom Aidom Mušanović Arsić izvela upravo pjesmu “Kakav divan dan”. To je tako dobro zazvučalo da je Dini palo na pamet da tu pjesmu zvanično snime. A po finom čaršijskom običaju i u skladu sa još ljepšim zakonskim odredbama htio je pitati autora za dozvolu.

I javi se meni Dino sa molbom da mu pomognem da uspostavi kontakt sa Damirom. Objasnim ja njemu sve ovo o izostanku bilo kakvog našeg kontakta i ne zamjeram mu ako mi nije povjerovao. Da ne bih ispao potpuno beskoristan uputim ga na Amilu Sulejmanović pretpostavljajući kako bi ona mogla imati neki važeći kontakt. Ispričam ja tu epizodu mojoj Jasmini više kao neku duhovitu “zamisli šta mi se desilo” storiju, a ona me pogleda onako kako žene gledaju svoje muževe samo kad im žele staviti do znanja da su nešto dobro zaglibili i da u toj priči nema mjesta smijehu.

“I tebe nije stid da nakon toliko godina nikad nisi potražio čovjeka? A šta ako ste zaista rod?”. Tako to izgleda kada žene preuzmu stvar u svoje ruke. I poklopilo se da su u ovoj priči tri žene simultano preuzele stvar u svoje ruke. Druga je bila Amila Sulejmanović koja je objavila status o novoj verziji pjesme “Kakav divan dan” i u tom statusu napisala kako je Damir Misirlić tu pjesmu napisao svojoj supruzi Mireli Korkman Misirlić. I na svu sreću označi je.

I ta oznaka je bila onaj kraj zamršenog pletiva koji sam mogao uhvatiti i barem početi da ga otpetljavam. Pošaljem ja Mireli zahtjev za prijateljstvo, objasnim ko sam i šta sam i zašto se javljam. I odgovor stigne ekspresnom brzinom i od nje saznam da su i Damira jednako pitali za mene i da je konačno vrijeme da ispravimo nepravdu staru već 35 godina i upoznamo se. Dobijem i poziv da ih posjetimo na jadranskoj obali gdje trenutno borave. I tu se uključila i četvrta dama da poker bude potpun. Nju, tu četvrtu damu, obično zovu Sudbina. Već ranije smo Jasmina i ja rezervisali nekoliko dana na Jadranu uz prvomajske praznike. Eto prilike. Dogovorimo da nas posjete jedan dan tokom našeg boravka tamo.

Napiše meni Mirela (Damir očekivano nema profil na Facebooku) da dolaze tada i tada kod nas i da dovode nekoga za koga su sigurni da će mi njegov dolazak biti prijatno iznenađenje. Lupam ja glavu, vrtim razna imena po glavi, ali nikako da se dosjetim ko bi to mogao biti. I svako ime za koje sam pomislio da bi moglo biti pravo neopravdano sam osumnjičio.

Kada smo se konačno sreli sa njima je bio neko na koga ni trenutka nisam pomislio. Sa njima je bio Vlado Pravdić. Za one mlađe i neupućene da napomenem da je u pitanju originalni klavijaturista jednog manje poznatog sastava zvanog “Bijelo dugme”. I da vam kažem, bila je Mirela posve u pravu, bilo je to jako lijepo iznenađenje.

Provedemo nekoliko jako prijatnih sati. Padne nekoliko jako zanimljivih ideja poput one da sa Vladom uradim knjigu o svim tim njegovim godinama u “Dugmetu”. Sa Mirelom i Damirom otkrijemo Jasna i ja da smo na različitim krajevima svijeta sanjali iste snove o projektima koji bi dali pravi sjaj i dignitet sarajevskoj muzičkoj sceni. Ali o tome kada dođe vrijeme za to.

Znam ja da vas koji ovo čitate sada zanima rezultat tog DNK testa. Jesmo li Damir i ja rođaci ili nismo. E, to vam neću otkriti. Jesmo se mi prilikom ovog susreta pentrali po granama naših porodičnih stabala da utvrdimo ima li tu kakvog preplitanja. Ali to je, složićete se, naša stvar. Meni je puno važnije od otkrivanja rođaka otkrivanje dvoje sjajnih ljudi s kojima sam prepoznao puno više podudaranja nego što bi to moglo biti moguće na nekom testu koji bi uradili sa mojim genetskim kodom. Što uopšte ne znači da nismo rođaci.

Ni iznenađenje ni razočarenje

Nije nikakva novost da film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ nije dobio nagradu američke filmske akademije za najbolji film van engleskog govornog područja. Mnogima je to iznenađenje, a još više je onih kojima je to poprilično razočarenje. A čini se da je ponajviše onih koji u uskraćivanju ove nagrade našem filmu vide svjetsku (da ne kažem bjelosvjestku) zavjeru protiv Bosne i ponovnu izdaju Srebrenice.

Ja niti sam iznenađen, niti sam razočaran niti vjerujem da su nešto članovi žirija imali protiv nas kada su umjesto nama tu pozlaćenu statuu dali Dancima.

Nisam iznenađen kao što ne bi trebao biti iznenađen niko ko je iole pratio komentare relevantnih filmskih stručnjaka u posljednjih pola godine. Film „Another Round“ danskog reditelja Thomasa Winterberga bio je apsolutni, ali baš ono apsolutni favorit ove godine.

Da mene pitate zbog čega je tako favoriziran ne bih znao šta da vam kažem. Gledao sam film i pojma nemam zbog čega je tako poseban. Ali kako mi kaže moj rođeni sin kome je film i ljubav i profesija i opsesija ja filmove gledam drugačijim očima i po njemu film je vrhunski i to mi je tvrdio još prije nekoliko mjeseci.

„Može biti“ kažem ja njemu „ali meni je bio dosadan“. „Nema veze“ odgovara mi „može i dosadan film biti vrhunski ako ima nešto drugo što je vrijedno pažnje“. Tu sam se ja, pravo da vam kažem, pogubio. I proradio je onaj mali cenzor u meni. Principijelno sam protiv zabrana, ali zabranjivao bih sve što je dosadno. I knjige i filmove i dosadne individue ako treba.

Ako kojim slučajem niste gledali „Another Round“ priča je potanka. Četiri sredovječna danska srednjoškolska profesora iz puke dosade odlučuju da provjere tvrdnje nekog opskurnog filozofa kako određena količina alkohola u krvi pospješuje umne i fizičke sposobnosti čovjeka.

A inače oni djeluju kao četiri mizerna, utučena i duboko depresivna lika iako ja u ta dva sata filma nisam uspio dokučiti motive za takvo njihovo ponašanje. Ako bi baš dozvolili sebi izlet u filozofiranje mogli bismo govoriti o nekakvoj „egzistencijalnoj dosadi“. E, ako je autoru filma cilj bio da tu njihovu dosadu prenese i na filmsko platno, pa da je i mi, gledaoci osjetimo onda mu moram odati priznanje da je u potpunosti uspio u tome.

Naravno, moram da se ogradim da ja nisam nikakav filmski kritičar i da govorim isključivo iz pozicije vlastitog sviđanja ili nesviđanja. Ali ja sam barem ovaj film pogledao, a ogroman broj onih mojih razočaranih sunarodnjaka koji tvrde da je „Aida“ bolji film „Another Round“ nisu ni pogledali. Teško je uspoređivati dva filma ako ih oba nisi pogledao. To, međutim u toj euforiji iščekivanja „oskara“ malo kome kao da je bilo važno. Bilo je, vjerujte i onih uvjerenih da je „Aida“ bolja, a da nisu čak ni „Aidu“ pogledali. Takvi smo ti mi. „Šta ja ima da gledam, valjda ja znam!“

Takvi su očekivali drugog bosanskog „oskara“ ne zato što su vjerovali u kvalitet samog filma nego su to iščekivali kao kompenzaciju bijelog svijeta za sve nepravde koje su nam od strane tog istog svijeta nanesene. A to i ne fercera baš na tim principima.

Također ne vjerujem da nam je iko uskratio novu radost iz Hollywooda iz čistog pasjaluka i zato što nas ne voli. Naprosto je „Another Round“ film više po ukusu onih koji su nagradu dodjeljivali, a oni koji su film pravili potrudili su se podobro da film bude zapažen i prije odlučivanja.

I ništa se strašno nije desilo. Zemlja se nije zatresla, nisu vulkani proradili i nisu počele da padaju ptice sa neba. Ni pečene ni nepečene. Život ide dalje. Jedino što su opet glasni postali oni koji su „Aidu“ i ranije otpuživali. A paradoksalno, optuživali su je i kao antisrpski i kao antibošnjački film. Jedni su u njoj vidjeli antisrpsku propagandu oličenu u nepotrebnom podsjećanju na zločin, a drugima je zasmetalo što je Jasmila napravila umjetničko djelo. Ti drugi bi htjeli poludokumentarac, nešto kao „Dara iz Jasenovca“ u kojem će se prikazati ogoljeno stradanje i zlo. A takve propagandne filmove nije pravio ni Veljko Bulajić.

Uzimajući u obzir veličinu i kapacitete naše filmske produkcije već je ulazak među nominacije bio pravo čudo. A to što nije dobio „oskara“ našem filmu ništa ne oduzima od važnosti. To je jedan dobar i pošten film o vrlo osjetljivoj i zahtjevnoj temi. Film koji je njegova autorica napravila onako kako ona misli da treba bez namjere da se dodvorava bilo kome.

Zato ja nisam ni razočaran, ni iznenađen, a pravo da vam kažem ni „uvređen“.

Prekrajanje istorije

Prošlo je skoro mjesec dana od trenutka kada me Željko Bebek iznenadio nekim svojim izjavama u programu Hrvatske radio televizije. Nisam odmah reagovao nego sam rovio, istraživao, pitao, a sve u namjeri da mi se ne desi da zbog nepažnje propustim neki bitan momenat iz priče koju nam je plasirao i za koju ja nikada ranije nisam čuo. Znam da sam tako rizikovao da izgubim na aktuelnosti, ali je to ipak „manje zlo“ nego da sam onako na prvu optužio čovjeka da prekraja istoriju.

A biće ipak da je prekraja. Retušira i dodaje nove razloge za svoj odlazak iz „Bijelog dugmeta“. Prije godinu – dvije tvrdio je da su se razišli nakon pjesme „Kosovska“ sa albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, a sada je sporna pjesma „Lipe cvatu“, odnosno onaj stih iz te pjesme u kojem je Bebek, kao trebao otpjevati „ravna ti je Jugoslavija“. Ni jedno ni drugo nikad ranije nije pominjao niti su drugi pominjali u nabrajanju razloga njegovog odlaska.

Donekle bih ja i imao razumjevanja za njegov otpor da je on bio utemeljen na naučno utvrđenim činjenicama sa argumentacijom da je dotična, to jest Jugoslavija, bila uglavnom brdsko – planinska zemlja sa tek nešto ravničarskih područja. Ali nije u tome zvrčka. Ne, Bebek bi sada da nas ubijedi da on nije htio pjevati „mrskoj tamnici naroda“.

To se zove kasno paljenje. Otkriješ nam motive nakon trideset i sedam godina. Sve pod parolom da nikad nije kasno. Shvatam ja to. Ljepše zvuči da si napustio najveći bend koji je ikad djelovao na ovim prostorima iz principijelnih, pa i ideoloških razloga nego da je to bilo zato što si htio više para od autorskih tantijema. Puno ljepše zvuči, pogotovo ako se opasno primičeš nekim desničarskim političkim pokretima u kojima je pljuvanje po Jugoslaviji viza za ulazak u politiku. A kažu da naš dragi Bebek želi sada da pravi i političku karijeru.

Zašto je o tome šutio skoro četiri decenije? Nije on zlostavljana djevojčica kojoj je trebalo vremena da skupi hrabrost i progovori o svojim traumatičnim iskustvima. Donekle može biti i shvatljivo zašto o tome nije pričao u vrijeme dok je Jugoslavija postojala i dok je mogao imati izvjesnih problema zbog toga. Ali Jugoslavije nema već trideset godina i kako mu tad ne pade na pamet da nam otkrije svoju borbu protiv režima?

Možda zato što te borbe nije ni bilo. Tek u tom posljednjem intervjuu je Bebek otkrio kako je i njegov otac bio žrtva režima i odmah nakon rata završio u jugoslovenskim komunističkim kazamatima. Ko zna zašto nam je sada plasirao taj podatak koji je ostao nekako zamagljen u prvim danima poratne Jugoslavije, kao i razlozi odlaska u zatvor Bebeka starijeg. Hajde, ipak da mu vjerujemo da je to bilo zbog suprotstavljanja tadašnjem režimu.

Bebek mlađi, očito, sa tom istom državom nije imao nikakvih problema. Odslužio je vojsku, radio je u državnoj službi (ili da budemo precizni u samoupravnoj interesnoj zajednici) i imao priliku da u toj istoj državi, koja je zaslužila njegovu mržnju, postane jedan od najvećih idola mlade generacije. Zar zaista vjeruje da to tadašnja Jugoslavija nije mogla osujetiti samo da je htjela?

Čovjek je pjevao Titu i čovjek je išao na radnu akciju. To su nepobitne činjenice koje se nikakvom naknadnom pameću ne mogu izbrisati iz biografije.

I još nešto. Na osnovu svih dostupnih dokumenata, podataka i izjava, u momentu kada je Bebek napuštao „Bijelo dugme“ pjesma „Lipe cvatu“ nije ni postojala. Barem ne tekstualno. Biografi „Bijelog dugmeta“ slažu se u tome da je u to vrijeme samo jedna od pjesama za novi album bila gotova i da je u pitanju pjesma „Meni se ne spava“. I to nije nimalo čudno znajući za Bregovićevu poslovičnu sklonost da tekstove radi u posljednjem trenutku i to u studiju.

E sad, da li je Bregović njemu zaista govorio te stihove i da li je zaista Bebek rekao da ih neće pjevati, a šef lakonski odgovorio „ako nećeš ti ima ko hoće“ znaju valjda samo njih dvojica. Bebek tvrdi da jeste, a Bregović, koliko ga ja poznajem neće nikad ništa ni reći o tome. Odavno je naučio da je svaka fama koja se stvori oko njega dobra i sigurno se neće upecati da uđe u bilo kakvu polemiku.

Paradoksalno zvuči, ali je nepobitno da od svih nekadašnjih članova „Bijelog dugmeta“ Bregović ima najmanje i želje i motiva da se vraća toj priči. Osim ako to ne podrazumjeva zagarantovan profit. I ima najmanje potrebe da prekraja istoriju. To će već drugi uraditi umjesto njega.

O onima koji su dobili i još više o onima koji nisu dobili nagrade

Još su svježi utisci sa sinoćnje dodjele godišnjih nagrada AMUS-a. Odmah da znate neću se uključivati u rasplamsalu polemiku oko toga da li je ovu manifestaciju trebalo u ovakvim vremenima uopšte održati. Neću se uključivati jer se ni sam sa sobom nisam uspio dogovoriti i zauzeti jasan stav da ili ne.

U trenutku kažem sebi da ne bi trebalo trošiti, čak ni skromne iznose na ovakve fešte u vrijeme pandemije. A onda sam sebi odgovorim da ne bi bilo pošteno prema ljudima koji su se trudili i radili baš u takvim vremenima da njihov rad ne bude prepoznat. Pa onda izvučem odnekud argument da ako ne može da bude već kako Bog zapovijeda onda ne treba praviti ni neku improvizovanu zabavu. Da bih samog sebe već u narednom trenutku „poklopio“ tvrdnjom da je važan kontinuitet, pa makar se i ovako održalo. Preča je, valjda suština od forme. Zato me ne pitajte je li trebalo ili nije. Da ja imam jasan odgovor i vi bi ga dobili.

Ne bih ni o dobitnicima nagrada da ne moram. U svakom slučaju gledat ću da nikom ne osporavam pravo na nagradu jer niko je nije nezasluženo ni dobio. Druga je stvar da li ju je dobio u pravom trenutku i da li je možda trebao da je dobije za nešto drugo, a ne za ono za šta su ga nagradili. O tome bi se dalo diskutovati, ali čemu. Dakle, uglavnom neću pričati o dobitnicima, ali hoću o onima koji nagradu nisu dobili.

Kad kažem da o dobitnicima uglavnom neću pričati ipak moram da pomenem Lejlu Alimanović i Adisa Sirbubala. E tu, što kažu, „da bih riječ rekao“. To je rijetko smislena, opravdana i neizbježna odluka. Kada bih se našao u prilici da nekom u bijelom svijetu dokazujem našu relevantnost u jazz vodama sigurno bih mu pustio album „Lejla“ iza kojeg stoji „Sinan Alimanović International Band“ sa ogromnim doprinosom Lejle Alimanović. A pustio bi mu  i debi album Adisa Sirbubala. U njihovom slučaju sve se čak i terminski poklopilo, jer njihove nagrade su zaista za postignuća iz 2020.godine.

Usput, veliko hvala, beskrajno hvala, Lejli Alimanović što je pomenula Ljubu Pavlovića. To je čovjek kojem je neophodno dati neko priznanje makar morali izmisliti kategoriju samo za njega.

Za neke ljude kategorije nije trebalo ni izmišljati. One već postoje. Na primjer postoji nagrada „Vlado Milošević“ za muzičku publicistiku i muzikologiju. Kako se niko nije sjetio epohalnog publicističkog djela o muzici, televizijskog dokumentarnog serijala „Muzika jednog vremena“? I kako se niko nije sjetio čovjeka koji je stajao iza ovog projekta – Zlatana Izetbegovića? Svakako je trebalo imati sluha da se zabilježi i obilježi nagradom i objavljivanja knjige o „Indexima“ koju je napisao Ismet Nuno Arnautalić.

A da ne pominjem da među laureatima, posve nedopustivo, nije bilo Želimira Altarca Čička. Znam ja da će pravdanje zašto nije da se svodi na priču o tome kako je Čičak preminuo malo pred dodjelu nagrada i da je cijela manifestacija već bila „zapakovana“. Nije baš neki argument. Sve što se zapakuje može se i otpakovati i ponovo presložiti. A nije argument ni to da je Čičak preminuo u 2021.godini, a ne u 2020.godini. Kakve to veze ima? Ne daje se nagrada za smrtno nego za životno djelo. I inače to mi je malo degutantno da čekaš da neko umre pa da mu daš nagradu. I da je zbog smrti zoveš nagrada za ŽIVOTNO djelo.

Svi koji su na taj način dobili nagrade debelo su ih zaslužili još za života. A to što ih za života nisu i dobili pitanje je za sve one koji su im te nagrade trebali dodijeliti. A ako ih neko nije zaslužio za života nije ni nakon što umre. Jer nakon smrti, opravdano, nije uradio ništa čime bi „podebljao“ razloge da nagradu dobije. Smrt nije nikakvo postignuće i, pravo da vam kažem nije baš ni nešto originalno. Svako, ali baš svako je dovoljno talentovan da umre. Tako da meni ova vrsta nagrada više liči na pranje nečiste savjesti nego na bilo šta drugo.

I kad ja sve to tako pominjem vi se s pravom pitate zašto ja nisam nominovao sve te ljude za nagrade dok je bilo vakta. Da znate da se i sam to isto pitam. I da znate da nemam dobar odgovor.

O jednom koncertu, jednom albumu i jednom omotu

Prije četrdeset godina, na današnji dan, bio sam maturant i svijet se prostirao ispred mene nepregledan u svim svojim mogućnostima. Znao sam da ću na jesen u vojsku, a nakon toga na fakultet. Sve nakon toga, sve iza toga bilo je neizvjesno i moglo je, ali nije i moralo biti.

Prije četrdeset godina, tačno na današnji dan, tačno petog aprila 1981.godine „Bijelo dugme“ je u zagrebačkom klubu „Kulušić“ sviralo posljednji koncert u okviru promotivne turneje „Doživjeti stotu“. I ne samo da su svirali nego su i snimali.

Vrlo brzo se pojavio i album sa snimkom dijela tog koncerta, album nazvan jednostavno „5. april 1981.“. Bio je to drugi njihov koncertni album, drugi od ukupno četiri zvanična. I ni sa jednim nisu imali previše sreće. Ako Bregoviću treba da ostane neki žal iz tog dijele njegove karijere onda je to što nisu uspjeli na jedan album prenijeti tu pravu atmosferu njihovih koncerata. Ali, ako ćemo pravo tome su se najviše i približili sa „Petim aprilom“.

Nisam ja stigao ni napustiti školsku klupu, a album sam već imao u rukama. Album sa naljepnicom da je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Čuj ograničeni tiraž od 20.000 primjeraka. Pa to je i u tadašnje doba velikih tiraža za mnoge bila nedostižna cifra. I svaki je primjerak ploče nosio zaseban broj, kao pravi kolekcionarski primjerak. Sad, da me ubijete ne mogu se sjetiti koji je broj nosio moj primjerak.

U trenutku kada se pojavila ta ploča ona je prije svega bila važan dokument. Dokument o jednom bendu u jednom trenutku. Teško da je to baš reprezentativan prikaz koncert za ono što je „Bijelo dugme“ bilo tokom svoje karijere, ali sigurno vjerno oslikava ono što su predstavljali tog ranog proljeća 1981.godine.

Album koji su koncertno promovisali, album „Doživjeti stotu“ bio je potpuni zaokret u njihovom zvuku i predstavljao je priklanjanje novovalnim trendovima u želji da se pridobije nova publika, a ne izgubi stara. Ni jedan ni drugi cilj nisu ostvareni. Raniji poklonici nisu mogli svariti ovu „izdaju“, a klinci su u njima ionako vidjeli „dinosauruse“ kojima se nije moglo vjerovati.

Ipak, Bregović je i dalje vrtio svoj film. Na turneji su i stare pjesme izvodili u novim aranžmanima, ponekad dovedene i do neprepoznatljivosti. I što je posebno zanimljivo, nisu na album uvrstili niti jednu od pjesama sa prva dva albuma. Vjerovatno ih je bilo prilično teško prilagoditi novom zvuku koji su preferirali. Ili koji je, barem preferirao njihov šef.

Album je otvarala pjesma „Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze“ koja je otvarala i treći album „Eto baš hoću!“. Sa tog albuma su uvrstili i pjesmu „Ne dese se takve stvari pravome muškarcu“. I to je prvi i jedini put da su se te dvije pjesme našle na nekom zvaničnom koncertnom izdanju.

Album „Bitanga i princeza“ zastupljen je očekivano naslovnom pjesmom te pjesmama „Ipak poželim neko pismo“ i „Na zadnjem sjedištu moga auta“ koja je posebno bila zahvalna za pakovanje u novi aranžman.

Iako je taj koncert trebalo da predstavi novi album i sa njega su uvrštene svega tri pjesme. Naravno, naslovna „Doživjeti stotu“, naravno rasplesana „Ha,ha,ha (Svi marš na ples)“ i iznenađujući izbor sa pjesmom „U stvari ordinarna priča“.

Preostale dvije od deset pjesama na albumu bile su potpuno iznenađenje. Meni, kao klincu koji nije baš tada previše znao bile su posve nove. Jedna je bila B strana singla „Ima neka tajna veza“, pjesma „I kad prođe sve pjevaću i tad“, a druga „Sve ove godine“ iz repertoara „Indexa“.

Njihove pjesme je Bebek oduvijek volio pjevati, a Bregoviću su bili, usudio bih se reći, „tiha patnja“. Jednom prilikom mi je rekao da mu je žao što on nije napisao njihovu pjesmu „Sanjam“. Nisu je, doduše, napisali ni oni, ali o tom nekom drugom prilikom. Ipak, u ovoj ska-novovalnoj priči „Sve ove godine“ je puno bolje funkcionisala.

Ploča je upakovana u omot koji tada nije izazvao nikakvu posebnu pažnju, a koji bi danas, u doba političke korektnosti sigurno bio barem problematičan, ako ne i nešto više. Na omotu je, u tri poze, prikazana mala djevojčica Mia Jeličić, kćerka Mladena Jeličića Troke, a na srednjoj fotografiji je od pasa naniže obnažena. Međutim, kada je „Croatia records“ 2003.napravila reizdanje tog albuma ta fotografija je izbačena sa omota. Mia je imala tragičnu sudbinu i preminula je u svojim tridesetim 2014.godine. Nije dočekala četrdeseti rođendan, ali ga je dočekao album na čijem se omotu našla.

Stišale se kiše i oluje

Postoje ljudi za koje, uprkos svim racionalnim razlozima, vjerujemo da će zauvijek biti među nama. Da nikada neće promijeniti agregatno stanje. Iako smo znali da to nije moguće, osjećali smo da Čičak ima da traje dok traje i ovaj grad. I možda nismo puno ni pogriješili. Želimir Altarac jeste otišao na našu veliku žalost i žalost njegovih najbližih, ali Čičak je toliko ugradio sebe u sve ono što Sarajevo jeste da teško da će još dugo, dugo nestati.

Sa Čičkom sam se posljednji put sreo prije dva ili tri mjeseca. Obojica smo gostovali u nekoj televizijskoj emisiji i dok smo čekali na svoj red imali smo prilike da se ispričamo. Pričao mi je o planovima da napravi sveobuhvatan dokumentarni film o sarajevskoj pop rock sceni. Laskalo mi je što i mene želi uključiti u tu priču. Kad sam završio sa svojim gostovanjem on je još sjedio tamo gdje sam ga i ostavio prilikom odlaska u studio i mahnuo sam mu na odlasku. “Vidimo se” – “Vidimo se”. Više se nismo vidjeli. I nećemo.

Nikada nismo na pravi način artikulirali šta nam Čičak zapravo znači. Svi osjećaju prazninu zbog njegovog odlaska, a tek rijetki bi znali barem približno objasniti tu prazninu. Ja ću barem pokušati. Želimir Altarac Čičak je bio prije svega svjedok i učitelj. Svjedok zato što je, od samih početaka, prisustvovao stvaranju onoga što danas s ponosom zovemo Sarajevska rock škola. I učestvovao u tom stvaranju. I prvi je pokazao da nije neophodno da sviraš i pjevaš da bi bio važan dio te priče.

Zato nam je bio učitelj. Meni prije svega. Imao sam tu sreću da vrlo brzo nakon što sam počeo profesionalno pisati o popularnoj muzici sretnem njega. I još veću sreću da bez imalo zazora podijeli sa mnom svoje ogromno znanje i iskustvo.

Čičak je bio i pjesnik. Malo je poznato da je on autor nekih od najljepših stihova koje su otpjevali “Indexi”, njegovi dragi prijatelji “Indexi”. Dovoljno je samo da pomenemo onaj recitativ na početku pjesme “Negdje na kraju u zatišju” i pjesmu “Svijet u kojem živim”. Nakon toga više ništa ne treba ni pominjati.

On je patentirao da posao disk džokeja može biti ozbiljna zanimacija. Bio je rock kritičar i bio je radijski voditelj. Baš zahvaljujući činjenici da je on to bio i ja sam se povremeno usuđivao pokušati biti sve to. Sa manje ili više uspjeha, ali usuđivao sam se.

Nije jednostavno odabrati po čemu je od svega čime se bavio bio najznačajniji. Ja bih se ipak usudio reći da je posljednjih 50 godina obilježio kao promoter velikih koncerata. Zahvaljujući njemu i njegovom projektu festivala “Nove nade, nove snage” mnogi mladi bendovi su dobili prvu pravu priliku da se predstave i nekom drugom, a ne samo zidovima tatinog podruma ili garaže. I nakon toga postali veliki. Previše bi prostora uzelo da ih sve nabrajam.

Ja se jako dobro sjećam i njegovih “heavy metal festivala” iz druge polovine osamdesetih godina prošloga vijeka, a ponajviše “Čičkovih rock maratona”. Teško bi se našao bend koji je bio spreman odbiti Čička kad bi ih pozvao na svoju rođendansku feštu. A te je fešte pravio u prostorima poput “Zetre”. Za toliki broj gostiju koji bi mu došli na rođendan manji prostor nije dolazio u obzir.

A kad nije dovodio nama velike zvijezde, pa i svjetske, našao bi načine da odvede nas na njihove koncerte negdje u okolini. Čisto da ovi mlađi znaju da pjesma “Sa Čičkom na Stonese” nije plod mašte. I sam sa išao tada sa Čičkom na “Stonese” i to mogu potvrditi.

I kad sve to čovjek nabroji umori se. A kako li se tek on sam umorio sve to radeći. Bez obzira što nam je uvijek djelovao kao čovjek neiscrpne energije i neuništiv bolest ga je stigla. Iznenada i bez najave. I sve je izgledalo kao da nam ge je neko preko noći ukrao i da će tražiti nekakav otkup za njega. Nažalost neće. Čičak je otišao u vlastitu emisiju, negdje iza oblaka. A mi moramo da se suočimo sa činjenicom da nikad i niko neće izreći ono njegovo čuveno “O,je”, onako kako je on to znao.

O,je!

Valja nama preko rijeke

Jedna od najpametnijih odluka „Croatie records“ sigurno je ta da objavi reizdanje epohalnog albuma „Modra rijeka“, grupe „Indexi“. Iskreno mislim da je to trebalo uraditi i ranije. Radi se o ostvarenju neprolazne vrijednosti. Ostvarenju koje značajno nadrasta okvire žanra u kojem je nastalo.

Nominalno „Modra rijeka“ se može smatrati rock albumom, ali samo onoliko koliko rock albumom možemo smatrati „Dark Side of the Moon“ na primjer. U pitanju je, naprosto ostvarenje koje je nesumnjivo umjetničko djelo i to na više nivoa. Ali je, prije svega i iznad svega, izraz bosanskog umjetničkog genija. I hercegovačkog, da ne bude zabune.

Pjesme su rađene na stihove jednog od najvažnijih naših pjesnika Maka Dizdara, stihove probrane iz zbirki „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“. Omot je djelo Mersada Berbera i Dragana S. Stefanovića, svojevrsni umjetnički susret dva genijalca koji su se na dva različita načina bavili vizuelnom umjetnošću. Producentski dio posla je vrhunski odradio Nikola Borota Radovan. A onda su, svemu tome, završni dodir dali sami „Indexi“.

Podsjetimo da su u vrijeme izlaska ovog albuma, 1978.godine „Indexi“ djelovali u sastavu Davorin Popović, Slobodan Kovačević, Fadil Redžić, Nenad Jurin i Đorđe Kisić. Nema nikakve sumnje da tu moramo pomenuti i Ranka Rihtmana koji, možda i nije bio zvanični član grupe, ali je dao ogroman doprinos i autorski i izvođački na ovom albumu.

A da bi zvuk bio što bogatiji i moćniji klavijature je na ovom albumu povremeno svirao i Tihomir Pop Asanović. Dodamo li svemu i recitativnu podršku glumca Fabijana Šovagovića u pjesmama „Modra rijeka“ i „Zapis o zemlji“, eto recepta za pravljenje vrhunske ploče.

Iz današnje perspektive teško je pojmiti sa kolikim se nestrpljenjem čekala ta ploča u vrijeme njenog pojavljivanja. Sedamdesetih godina prošloga vijeka „Indexi“ su bili jedna od najvažnijih pojava na domaćem muzičkom nebu i svaka njihova pjesma bila je prava mala simfonija. Pa čak i kad su pravili pjesme za festivalske nastupe dobro su pazili da i u takvoj formi pokažu koliko su ispred svih svojih konkurenata. Ako su konkurenata u to vrijeme uopšte i imali.

Međutim, uz sve to nikako da im se desi album. Pravi, studijski album. Ono kad grupa uđe u studio i izađe sa zbirkom pjesama. Pojavljivala su se neka izdanja koja su manje-više predstavljala kompilacije dotadašnjih hit singlova. Ili kao u slučaju jednog kasetnog izdanja za RTV Ljubljana manje poznatih progresivnih numera. Ali album nikako da se desi.

Čak se 1976.godine desio i solistički album Davorina Popovića nazvan „Svaka je ljubav ista (osim one prave)“ i tada su mnogi bili skloni da povjeruju kako je to kraj „Indexa“ i da Davorin dalje nastavlja sam. A onda su „Indexi“ pokazali ko su i šta mogu kada su zajedno.

Album „Modra rijeka“ je ujedno i vrhunac Bodinog i Fadilovog kompozitorskog rada. Davorinovo pjevanje je besprijekorno, a sama pjesma „Modra rijeka“ je jedno od onih djela kojima protok vremena ne može ništa. Naprotiv, to je jedna od onih pjesama koje iznova i iznova otkrivamo u svoj njenoj kompleksnosti. A prije svega i iznad svega u svoj njenoj ljepoti.

Zato je od neprocjenjive važnosti što je napravljeno reizdanje ovog albuma. Zato što će nakon četrdeset godina neki novi poštovaoci dobre muzike (namjerne ne želim ograničavati doseg „Modre rijeke“ terminom rock muzike), dakle što će neki novi poštovaoci dobre muzike imati priliku da se suoče sa ovim albumom. I sa tom modrom rijekom pred koju svako od nas kad tad stane. I široku i duboku i naizgled neprelaznu. A valja nama preko rijeke.

Da se malo uživa

Nastojim prilično redovno pratiti aktuelnu diskografiju. Izabrati ono što mi se sviđe, ali i biti obaviješten o svemu što izlazi. Nekad mi se, međutim desi da ponešto propustim. Tako sam sa nekoliko mjeseci zakašnjenja “otkrio” album Đorđa Davida i sastava “Death Saw” pod nazivom “Da se ne zaboravi”. Ne znam šta bi vam rekao o Đorđu Davidu, odnosno Đorđu Nikoliću, kako mu piše u ličnoj karti. Kad postane žrtva rialitija najradije bih ga naprosto izbrisao iz kolektivne memorije, a opet neosporno je da se radi o jako dobrom pjevaču. To vam je čovjek koji je pjevao u obnovljenoj “Generaciji 5”, a onda tražio sebe od elektronike do heavy metala. Autorski i nije baš posebno zanimljiv i valjda je to i sam shvatio i ovaj album “Da se ne zaboravi”, objavljen krajem 2020.godine uradio je tako da je iznova otpjevao neke velike pjesme za čiji su nastanak odgovorni neki drugi ljudi.

Da ne komplikujem, snimio je album obrada. Ali ne onako kako se to obično radilo tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih kada je nastala prava pomama za takvim albumima. Ne po principu “daj da nabacamo na album što više hitova”. To možda i jeste komercijalniji pristup, ali meni se ovaj Davidov više sviđa. Sa izuztekom jedne ili dvije pjesme na ovom albumu ostale nikada nisu bile nekakvi mega hitovi iako su iz repertoara mega uspješnih sastava i izvođača. To je ono što me prvo zaintrigiralo.

Album i otvara i zatvara ista pjesma, ali u dvije verzije. U pitanju je pjesma “Gde si” koja se prvobitno našla na Bajaginom albumu “Muzika na struju” iz 1993.godine. Nikada nije stekla status velikog hita, kao uostalom ni ostatak materijala sa tog albuma iako se neosporno radi o kvalitetnoj ploči. Radi se o rasnom rock broju kojem je Đorđe David uz svoj bend dao još dodatnu dozu čvrstine i energije. A u prvoj verziji sve je još dodatno ukrasila Ivana Peters, a to vam je ona ista djevojka koja je tako sjajne pjevačke dionice pružala u grupi “Negativ”. I to je, zapravo jedina pjesma za koju nisam siguran koliko ima opravdanja da se nađe na albumu na čijem omotu se nalazi fotografija pasoša SFRJ. U vrijeme objavljivanja ove pjesme SFRJ kao takva više nije ni postojala, ali se, istini za volju, još mogla preći poneka granica sa tim pasošem. Tako da se baš i nije posve koncepcijski promašilo.

Ostatak materijala je iz perioda od 1972. do 1989.godine i s njim nema takvih dilema. Priča se nastavlja sa obradom pjesme “Par godina za nas” iz 1989.godine i sa potpisom “Ekatarine velike”. I to je, vjerovatno najpoznatija pjesma na ovom albumu i onaj jedini pravi hit o kojem sam govorio.

Slijedi obrada “Atomskog skloništa” i pjesme “U vremenu horoskopa”. U pitanju je naslovna pjesma trećeg studijskog albuma ovog sastava iz 1980.godine. Kao i kod “Par godina za nas” ni ovde nisu puno odstupili od originala, ali to im, očito, nije ni bila namjera.

A onda slijede dvije poslastice. Kada pomenete “Riblju čorbu” i “Bijelo dugme” znate da tu ima toliko velikih pjesama da uopšte nije lako probrati. A Đorđe David je probrao posve neočekivano. Iz cjelokupnog repertoara “Riblje čorbe” on se odlučio za baladu “Kad ti se na glavu sruči ceo svet”. Pjesmu poznaju uglavnom pasionirani “čorba” fanovi. Objavljena je 1982.godine i zatvarala je A stranu albuma “Buvlja pijaca”. Bio je to jedan od posljednjih velikih radova Rajka Kojića. I dok je kod “Čorbe” ta pjesma bazirana na skoro pa akustičnim gitarama David i grupa su joj dali klasičan aranžman jedne hard rock balade.

“Bijelo dugme” opet ima takvu reputaciju da je, šta god uzmete, nekad bilo hit. Ipak junaci naše priče su se i ovde opredjelili za neobičan izbor. Odlučili su se da ponovo snime pjesmu “Ne gledaj me tako noćas i ne ljubi me više” iz 1975.godine i sa drugog albuma “Bijelog dugmeta”, čuvene ploče “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Zanimljiva je to pjesma. Sjećam se da sam u vrijeme njenog pojavljivanja bio tinejdžer i da smo je dosta i voljeli i slušali. Kasnije se negdje usput izgubila i iz programa radio stanica i iz koncertnog repertoara. A kuriozitet je da je upravo ta pjesma izabrana za najavni singl albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ima kod “Dugmeta” pjesama koje svaki dobar pjevač može pristojno otpjevati, a ima od onih koje naprosto zahtjevaju Bebeka. E ova je jedna od tih drugih. Đorđe David je dobar pjevač, ali nije Željko Bebek. I tim sam valjda sve rekao.

Na albumu se i nastavilo sa biranjem pjesama koje će rijetki prepoznati. Možda je to napravljeno i da oni koji budu slušali album pomisle kako su to origanlne autorske pjesme i dodaju još koji poen na konto Đorđa Davida i njegove grupe. A možda im se samo dopadaju te pjesme. U takvu priču se sasvim lijepo uklapaju i “Mamurni ljudi” i “Slobodan i svoj”. Prva je uzeta iz 1987.godine sa albuma “Kao kakao” skopske grupe “Leb i sol”, a druga je probrana iz 1982.godine i sa albuma “Zbog tebe bih tucao kamen” Olivera Mandića. I zazvučale su puno drugačije od originala, što je valjda i smisao pravljenja ovakvih albuma.

Prije ponovljene “Gde si” suočavamo se sa Davidovom verzijom “Pjesme broj 3”, čuvene balade sa prvog albuma grupe “Time” iz 1972.godine. Sve ono što sam rekao za Bebeka vrijedi i za Dadu Topića. S tim što se ovde Đorđe David ipak malo više primakao originalu.

Da bi ovo, u pravom smislu te riječi, bila jugoslovenska ploča njeni kreatori su birali autore i izvođače iz cijele Jugoslavije. Uz četiri pjesme beogradskih sastava dobili smo po jednu iz Pule, Sarajeva, Skopja i Zagreba.

A ako me na kraju pitate da li je ovim albumom Đorđe David obezbijedio da se te pjesme ne zaborave moram vam reći da nije. Srećom te pjesme su sebi već obezbijedile malo duži rok trajanja. Da je do samog Đorđa Davida teško da bi ih on sačuvao od zaborava. Naprosto on nije ime tog kalibra. Ali ako je i malo pretjerao sa naslovom te ne znači da u ovom albumu ne može da se uživa. Može, vjerujte mi.

Procvjetala Jagoda u travi

Bosanskohercegovačka muzička tradicija sigurno se ne iscrpljuje muzičkim nasljeđem tri najveće etničke skupine. Neprocjenjivo muzičko blago krije se u seharama sarajevskih i bosanskih Jevreja, ali previše rijetko je iznošeno na svjetlo dana. Jedna od rijetkih koja je stekla svjetsku slavu izvodeći upravo sefardski melos jeste Flory Jagoda, Sarajka koja je rođena kao Flora Papo negdje odmah poslije Prvog svjetskog rata, a umrla je krajem januara ove godine u svojoj devedeset i osmoj godini i daleko od rodnog grada.Zašto vam pominjem Flory Jagodu? Zato što sam čuo njenu nasljednicu. Preslušavajući još neobjavljeni album Zorane Guja “Sephardica” postalo mi je jasno da je ona ta koja će nastaviti nositi tu baklju dalje. Zorana je ona nova Jagoda koja je procvjetala ovog proljeća.Zorana Guja je ugledna etnomuzikologinja, ali i rijetko ubjedljiv vokalni solista. Svojim prvim albumom ona je publici predstavila tradicionalne napjeve Romanijske regije. U svom istraživanju muzičkog nasljeđa sada se dotakla sefardske muzike.I odmah vam moram reći da je u tih jedanaest pjesama ponudila je i tri iz repertoara Flory Jagode sa dozvolom njenih nasljednika. Zorana je zaokružila jednu nenametljivu muzičku priču, skupljenu između dva klasika sefardske muzike, pjesama “Adio kerida” koja otvara i “Kad ja pođoh na Bentbašu” koja zatvara album. Oko ove posljednje se dugo lome koplja da li je u pitanju melodija koju su Sefardi ponijeli iz Španije pa je preko Istanbula donijeli i u Sarajevo. Ili je, kako tvrde drugi, u pitanju turski vojni marš koji je komponovao Rifat Bey i koji su u ove krajeve donijeli turski askeri. Ja sam skloniji prvom tumačenju jer se ta pjesma stilski posve uklapa u muzičko nasljeđe ovdašnjih Sefarda.Zoranin glas je nešto najčišće što ste odavno čuli, to vam garantujem. Poput planinskog potoka njen glas vas vodi kroz brzake i kaskade kojima se samo možete diviti. A onako kako se sefardska muzika mješala sa ovdašnjim muzičkim tradicijama to možemo osjetiti i u nekim pjesmama na ovom albumu. I to je samo dodatni kvalitet ovog albuma. A kada se takav anđeoski glas kakav Zorana sigurno ima udruži sa vrhunskim instrumentalistima kakvi su njen otac Slaviša Guja i Darko Košavić koji je još prije tridesetak godina otkrio ljepotu sefardske muzike i kada se oni potrude oko aranžmana dobijete pjesme kojima ćete sigurno vraćati iznova i iznova. I neće vam dosaditi. Bar sam ja prilikom svakog novog slušanja otkrivao nešto novo. I gosti poput violinista Ivane Đurić i Vladimira Stanojevića donose neki svoj prepoznatljivi pečat koji postaje samo nova potvrda da se radi o vrhunskom ostvarenju.Ne znam u kojem će pravcu dalje Zorana djelovati. Možda će nam otkriti neku novu i drugačiju zaboravljenu i prašnjavu fioku našeg muzičkog bogatstva i možda to neće imati nikakve veze sa sefardskom muzikom ovog podneblja. Ali, bez obzira na to, može biti ponosna jer je albumom “Sephardica” ostavila kapitalno djelo od kojeg će morati polaziti svi koji se sutra budu htjeli baviti ovom vrstom muzike.