Tajna javne ličnosti

Pozvaše i prozvaše i mene da se priključim niotkuda ukazanoj grupi na društvenim mrežama iz koje, kao iz busije,  “javne ličnosti” pozivaju na pooštravanje, poštivanje, uvođenje novih mjera. Sumnjičav kakav jesam i naviknut na orwelovski novogovor više ne vjerujem doslovnom značenju riječi koje mi se serviraju. Prije ću povjerovati kako zapravo znače suprotno od onoga što nam se servira.

Kao prvo, problematičan mi je ovaj pojam “javna ličnost”. Ko je to zapravo “javna ličnost”? Ko je taj koji nekome daje certifikat da je “javna ličnost”? I kakvi su to novinari koji bez imalo kritičkog propitivanja tu kovanicu stavljaju u naslove svojih prepisanih članaka?

Ja, na primjer, nisam javna ličnost. Bez obzira na ponude da se priključim ovom pokretu, to što me neko vidi kao javnu ličnost ne znači da ja to i jesam. To što mnogi od potpisanih sebe vide kao javne ličnosti ne znači da to i jesu. I, pravo da vam kažem, ako se pojam javni vezuje uz neke pobrojane likove koji su preko noći postali javni muškarci i javne žene, onda ja imam želju da budem što tajniji. Da odem u duboku ilegalu ako treba. A izgleda da treba. Ali prije toga moram da kažem ono što imam.

Kad mi je od drage i odmjerene prijateljice stigla poruka sa linkom za poruku koja me je trebala inicirati da se priključim ovim “javnima” nisam bio lijen i provjerio sam damu koja je sve to inicirala. Iako gospođa tvrdi da ova inicijativa nema nikakva političke ili, ne daj Bože, stranačke motive, činjenica je, nepobitna činjenica da je “nestranačka gospođa” bila kandidat na prošlim lokalnim izborima. Možda bude i na ovim pa joj ova igranka sa “javnim ličnostima” pomogne da bude prepoznatljiva glasačkom tijelu.

I ne vidim ja ništa sporno u tome da ona zataškava svoju stranačku pripadnost. Nagledali smo se i naslušali mi i većih laži od ove. Čudi me kako “javne ličnosti” nasjedaju na tako providnu priču kad uz dva klika mogu doći do podataka o ideološkom i stranačkom profilu dotične. A onda bi im se desio klik u glavi i sve bi im bilo jasno o motivima za pokretanje inicijative koja, onako na prvu, djeluje sasvim prihvatljivo. A kad bi im postalo jasno postalo bi jasno i javnosti jer bi uz gospođu kandidatkinju za općinsko vijeće ostale one “javne ličnosti” sa kojima već dijeli ideologiju i politički svjetonazor.

Zanimljivo je, takođe da je link sa tekstom o dobrobitima koje nam donosi inicijativa “javnih ličnosti” izbrisan u poruci koju sam dobio. Čim je postalo jasno da se neću pridružiti toj priči. Da se razumijemo, ne bih se ja toj priči priključio ni da ima drugačiji ideološki, politički ili vrijednosni predznak. Ne bih, zato što se uvijek pitam ko li je to nekoga, kada i kako ovlastio da pokreće revoluciju u moje ime.

Usput, primjetio sam da je tekst deklaracije, rezolucije, povelje (ko će više upratiti šta je) sačinio Senad Pećanin kao pravni savjetnik grupe. Nisam znao da postoje dvojica sa istim imenom i prezimenom u ovom gradu. A mora biti da postoje jer ne mogu da vjerujem da je u pitanju isti čovjek koji je prijetio tužbom državi zbog mjera koje je uvela ugostiteljima. Ne bi valjda on sada tražio da se mjere pooštre? Kad si “javni” onda svašta može “pod kapu”.

Zato dragi moji “javni” samo gurajte. Ne zamjerite, ali ovaj put bez mene. Nismo mi iz iste kuće. Pa makar bila i javna.

Tito, Naser, Nehru i Palestinac sa Balkana

Koliko god čovjek pokušavao da se kreće „ispod radara“ i tako spriječi da postane tema raznoraznih ogovaranja to je gotovo nemoguće postići ako se baviš iole javnim poslom. Znam ja to, ali opet me iznenadi kad naletim na rasprave u kojima sam ja tema.

Tako je jedan drag čovjek i još draži muzičar napisao kako mi je poslao novi album njegovog benda da ga poslušam i napišem nešto o tim pjesmama, ako nađem za shodno. A onda je neki drugi napisao da ću ga sigurno nahvaliti ako iole muzički „liči na Bregu“. Tog drugog niti znam niti poznam, ali nije ni važno. Očito on zna mene. Ne mogu da kažem da nisam sam to tražio. To da me nepoznati ljudi prepoznaju. Ali onda se moraš pomiriti sa činjenicom da imaju pravo i da te komentarišu. A pogotovo da mogu da komentarišu ono što radiš.

I zapitam se ja, je li to baš tako. Je li sličnost sa Bregovićevim umjetničkim izrazom garancija da će mi se nešto dopasti? I ako ja išta znam o sebi, a ponešto sam naučio tokom ovih 56 godina, odgovor bi morao biti – nije. Čak mi se ni ne dopada pretjerano ovo što je Bregović radio u posljednjih 30 godina. Pogotovo, uporedi li se sa onim što je radio 15 godina prije toga. Ili da budem krajnje jasan, prije sam ja fan „Bijelog dugmeta“ nego Gorana Bregovića. Ko razumije shvatit će.

Ipak sam, zbog svega navedenog, malo opreznije pristupio recenziranju novog albuma bosanske grupe iz Geteborga „Bosnia Express“. Albuma „Tito, Naser, Nehru“. Ima li tu uticaja Gorana Bregovića i „Bijelog dugmeta“? Ne previše. Onoliko koliko valjda ima kod svakoga ko je odrastao u Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. I onoga ko nije imao izraženu averziju prema komercijalnom rock zvuku.

Ja bih uticaje, radije potražio negdje drugo. Na prvu bi se moglo učiniti da je to nešto poput skandinavske verzije „Kultur Shocka“, ali samo na prvu. Ima doduše neke sličnosti pri obradi folk napjeva u žestokom rock maniru, a i u internacionalnoj prirodi same grupa u kojoj su svoje znanje i umijeće udružili muzičari koji dolaze iz sasvim različitih muzičkih tradicija. I ne samo muzičkih. I da, još jedna stvar. I Alismir Jugo, kao i Srđan Jevđević, svira bubnjeve.

A onda shvatim da mi to prije djeluje kao neka apdejtovana verzija Rambo Amadeusa sa uzimanjem svih mogućih uticaja koji su oblikovali njihovog glavnog autora Alismira Jugu i propuštanje toga kroz proces nesvjesnog odabira, a onda začinjeno vrhunskom svirkom. Ili, ako ćemo da odemo još korak dalje po tom „porodičnom stablu“ na pamet će mi sigurno pasti Frank Zappa.

Ako je uopšte važno da li ovih sedam pjesama na novom albumu na nešto liče i na šta to liče. Što bi jedna stara izreka rekla „bolje da liči na nešto nego da na silu bude originalno pa da ne liči ni na šta“. Samo što ovo što „Bosnia Express“ nude jeste originalno. Onako kako su originalni oni sjevernoamerički prekrivači pravljeni od raznih komadića platna sakupljenih od svega i svačega. Kad se primaknete vi prepoznajete od čega je svaki pojedinačni komad uzet, ali kad se izmaknete nekoliko koraka unazad vi vidite samo cjelinu kao nov i autohton umjetnički rad.

E, tako to radi i Alismir sa svojim „Bosnia Expressom“. Sva svoja iskustva, sve moguće uticaje baci u vazduh i onda dok padaju po njemu on se dohvati instrumenata i bez posebnog plana pusti da ga vode od jedne do druge tekstualne i muzičke fraze sve dok ne dobije nešto novo i samo svoje.

To je najprimjetnije u pjesmi „Životinjarenje“ gdje je iskazao duboko poštovanje prema Miladinu Šobiću kombinujući stihove iz njegove dvije pjesme sa svirkom koja nekome možda može i zazvučati arhaično, ali koja svakom pravom poštovaocu rock’n’rolla u onom njegovom izvornom obliku može samo izazvati trnce u prstima i neodoljivu potrebu da „zasvira zračnu gitaru“.

Posebna poslastica je, opet „Palestinac sa Balkana“. Pjesma sa porukom i pjesma za koju opet treba imati svojevrsno predznanje. Kao muzička matrica uzet je stari hit australijske grupe „Man at Work“ iz 1982.godine. I dobijemo novi hit grupe „Bosnia express“. A da ima sve pretpostavke da postane hit – ima. Osim jedne.

Osim činjenice da „Bosnia express“ jeste bend koji djeluje u Skandinaviji, a obraća se ponajviše publici sa Balkana. Zato će sigurno među balkanskom zajednicom na Sjeveru Evrope imati kult status, ali teško da će naići na masovniji odaziv lokalne publike. I s pravom će moći da otpjevaju „Svako mlati pare osim nas“. A nekako mi se čini da oni u cijelu priču nisu ni ušli zbog para.

I da, moram da kažem da mi je drago što su uvrstili i koncertnu verziju pjesme „Bijeli cigo“ sa prethodnog albuma. Nisam ih nikad slušao na koncertu i ovo je bilo tek da „okusim“ kako to izgleda. I da malo revidiram svoj stav. Za nekoga ko ovako zvuči na koncertu ne postoji jezička barijera i sigurno je da može doprijeti i do „domorodaca“.

Šta da vam kažem nego da toplo preporučim da se provozate „Bosnia expressom“. I nemojte se iznenaditi kad uđete u kupe, a tamo sjede Tito, Naser i Nehru.

I za njega i za nju

Nema nikakve dileme oko toga da je Amira Medunjanin u svaki žanr kojeg bi se dohvatila, u svaku pjesmu koju bi otpjevala unosila popriličan dio sebe same. Nikada to nije bio samo zanat. Ali, čini se da je sa pjesmama otpjevanim na novom albumu “For Him and Her” otišla još i dalje.

Nije to samo poštovanje koje vrhunski interpretator jedne generaciji ukazuje interpretatorima neke prethodne. Ima i toga, naravno, ali ne samo toga. Kada slušate pjesme na novom albumu vi naprosto čujete koliko te pjesme Amiri znače. I onda se više ne pitate zašto je htjela na ovakav način da se pokloni Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, a nama da pokloni nove i nevjerovatne verzije njihovih evergreena. Ne pitate se jer vam je sve jasno dok je slušate.

Postoje stvari koje naprosto morate napraviti i vjerujem da je ovaj album jedna od onih koje je Amira morala napraviti da pronađe i svoj vlastiti emotivni, ali i stvaralački mir. Najavljivala je ona dosta dugo ovu ploču i jeste to meni zvučalo kao ideja zanimljivo, ali nisam znao da će baš ovako da zazvuči kad se jednom realizuje.

Mislim da nije slučajno za otvaranje albuma izabrana pjesma “Svirajte mi tiho, tiše”. Jer Amira i njena ekipa nam sviraju i pjevaju tiho, na uvce, onako kako se nekada pjevalo u kafanama pa si imao utisak da su oni koji ti pjevaju i sviraju tu samo za tebe i za tvoj jad. Da su neka vrsta anđela na uslovnoj slobodi i sa zadatkom da tvom dertu poklone zvuk. I uspijevali su u tome.

E, u tome sada uspijeva Amira Medunjanin sa svojom ekipom. A kakva je to ekipa, dedo dragi. Stari, dragi i nezaobilazni Amirin Saradnik Bojan Zulfikarpašić, pa Mustafa Šantić dobri duh prvog dijela njene karijere. A onda i basista Ukrajinac Shyrkhan Agabeyll koji je donio dah jednog drugog podneblja, a da ne naruši osnovnu atmosferu pjesama. Tu su još gitarista Predrag Vasić, Ismail Lumanovski čiji se klarinet na momente “natpjevava” sa Amirom, zatim i trubač Pantelis Stolkos i violinista Vladimir Ćurković. Važno je pogoditi ekipu muzičara koja zna šta želiš i zna da ti to isporuči. I da daju još nešto preko toga. Kad slušate ovaj album nemate ni najmanje sumnje da je ovo upravo takva ekipa muzičara.

Sa svojim orkestrom Amira nas vodi kroz pjesme “Svirajte mi tiho, tiše”, “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Čekaj me” (koju sam nekad u cijelosti znao recitovati na ruskom), “Šta će mi život”, “Što je tužna tako ova noć”, “Rane moje”, “Kad se voli što se rastaje”, “Srećo moja”, “Danka”, “Dva smo sveta različita”, “Što te večeras nema” da bi se sve okončalo na najbolji mogući način u najemotivnijoj i najintimnijoj verziji pjesme “Umoran sam od života”. A kad to kažem, pri tome mislim i na originalnu verziju. A to već nešto znači, zar ne?

Ovim albumom Amira Medunjanin vraća dostojanstvo novokomponovanoj narodnoj muzici. Vraća nas predjelima “folk šansone” kako je Tomino i Silvanino stvaralaštvo lucidno nazvao Petar Popović. Amirin glas je na ovim pjesmama zavodnički, upravo onako vas zavodi kako vas zavodi kobrin ples ispred fakira. Poput tog fakira Amira Medunjanin nas drži hipnotisane pjesmama koje dobro znamo, a sada ih dobijamo upravo onakve kakve moraju biti 2020.godine

I tačno mogu da zamislim Tomu kako za svojim stolom u nebeskoj kafani zovne Silvanu da nešto čuje. Možda im u Amirinoj izvedbi neke od pjesama zvuče baš onako kako su ih oni čuli u svojoj glavi. A ona, onako po skrivećki malo šmrcne i pusti koju suzu. A onda i Toma otčepi svoje dizne i zaplače kako se već plače za kafanskim stolom. Obilno i bez glasa. A nama padnu neke čudne kiše. Čudno mirišu i opijaju vas ako vam koja kapljica zaluta u usta. Zato pazite kako slušate ovaj album. Da i sami ne zalutate. Može biti opasan ako pretjerate sa doziranjem

 

Ispravka “krivog navoda”

Da me neko nagovori da se i ja igram demokratije kako to čini dobar dio mojih sunarodnjaka najradije bih odnekud iz pozadine povikao „Ispravka krivog navoda!“. Zbog čega? Zbog novog romana Dr. Karajlića, odnosno zbog drugog dijela njegove sage „Solunska 28“.

U čemu je problem? U Doktoru Karajliću. Neprimjereno je, pa čak i nepošteno da taj roman bude potpisan njegovim imenom. Iako formalno pravno Nenad Janković ima pravo na taj pseudonim, iako sam siguran da to ime na koricama njemu donosi znatno veću prodaju nego ime iz lične karte, to naprosto nije napisao Nele. Doktor Karajlić nema nikakve veze sa ovim romanom. Sa romanom pisanom na ekavici i romanom koji za glavni lik ima Beograd. To nije Karajlićeva priča koliko god se njegov imenjak Janković upinjao da postane njegova.

Da je ovaj roman potpisao kao Nenad Janković meni bi posve razumljiv bio taj njegov očajnički pokušaj da pronađe sebi korjene negdje duboko ispod beogradskog asfalta, e ne bi li ga beogradska čaršija barem dijelom prihvatila onako kako ga je prihvatala nekada sarajevska.

Samo što je ta beogradska čaršija, bez obzira na sve priče o njenom nikad dokazanom kosmopolitizmu, neko ko ne prihvata baš lako dođoše, priječane ili kako su sve nazivali one koji bi sa prtljagom punim gorčine prema onom ranijem i punim snishodljivosti prema ovom novom pokušali da postanu ravnopravni dio te iste čaršije.

Nenad Janković je, u najboljem slučaju dobacio do statusa zabavnog rođaka iz provincije, dežurnog klovna na porodičnim okupljanjima. Onog kojeg diskretno zamole da se udalji od stola i ode sa ženama i djecom u drugu sobu onog trenutka kad ozbiljni domaćini počnu da pretresaju ozbiljne teme.

Uglavnom, nakon dvadeset i osam beogradskih godina (od kojih sve nisu ni bile beogradske) Nele je povjerovao da može da piše sagu o Beogradu pišući sagu o svojoj familiji – Jankovićima. I to na takav način da nema nikakvu obavezu da dokazuje dubinu tih svojih stvarnih ili tek namaštanih korijena.

Da je ovo film režirao bi ga Emir Kusturica sa svim onim njegovim izletima u nadrealno i sa mnoštvom pirotehničkih efekata. Samo što ni Kusturica ne bi sebi dozvolio onako melodramatičan kraj kakav je napravio Nele. Sa obaveznom dozom religijske alegorije. Dobro, to bi se već moglo očekivati i od Nemanje.

Ako nekoga zanima o čemu zapravo govori nastavak „Solunske 28“ da kažem da je priča smještena u period od bombardovanja beograda na Vaskrs 6. aprila 1941.godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata. I kroz priču o te četiri godine provlači i politiku i mistiku i ljubav i ludilo i iznevjereno prijateljstvo.

Sad, pišući o tom iznevjerenom prijateljstvu Nele je, barem meni, napisao najzanimljivije i najiskrenije stranice ove knjige. Kažem da ja to tako doživljavam, a lako je moguće da uopšte nisam u pravu i da sam pročitao nešto što on nije imao namjeru napisati.

Kada čitam kako sa sa apsolutnim pouzdanjem piše o Dabetiću i Laciju, dvojici prijatelja i muzičara koji su vrhunske kreacije pružali samo dok su bili zajedno i koji su iznevjerili jedan drugog da bi spasili jedan drugog (svako na svoj način) naprosto ne mogu da se otmem utisku da je na tim stranicama (moguće sasvim nesvjesno) Nele ispričao priču o sebi i Seji Sexonu. Onako kako je on vidi i onako kako bi htio da ostane zapisana za vječnost.

Vjerujem kako bi on žestoko opovrgao svaku naznaku takve mogućnosti. Ne sumnjam da bi, ako bi tako postupio bez ostatka vjerovao da s punim pravom takve ideje opovrgava. Nebitno. Ljepota svake napisane rečenice i jeste u tome što je svako od nas može tumačiti na svoj način. A ja sam odabrao da te pasuse tumačim na ovakav način. Da ih tumačim tako da je nešto pametnije i jače od njega uspjelo da mu tokom procesa pisanja pošalje poruku da mu nije svejedno.

A možda i neko nakon čitanja ovoga što sam ja napisao poželi da ispravi krivi navod.

Eurosong „po Bolonji“

Tokom maja sam godinama navikao da iščekujem „Eurosong“, da pratim „Eurosong“ i da pišem o „Eurosongu“. Ove godine se po prvi put desilo da je ta manifestacija otkazana i mislio sam da je to to. A onda su se  u krovnoj evropskoj televizijskoj organizaciji dosjetili da ipak nešto naprave i podsjete nas kako „Eurosong“ nije mrtav. Još.

Pripremili su dvosatni televizijski šou koji su i naši gledaoci mogli vidjeti i u kojem je predstavljeno čak 47 pjesama koje su trebale predstavljati svoje zemlje ove godine na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope. Bilo je tu i podsjećanja na neke ranije uspješne pjesme koje je „Eurosong“ iznjedrio. Bilo je iluminacije gradskih dvorana širom svijeta valjda da se opravda naziv samog programa „Shine a Light“ i bilo je svega i svačega, na momente dovedenog do ivice kiča. Ali kako već decenijama kič i „Eurosong“ idu ruku pod ruku o tome ne treba trošiti previše riječi.

Ono što zanima nekoga ko „Eurosong“ i dalje doživljava kao takmičenje pjesama jeste kako pedesetak i kusur pjesama strpati u dva sata i sve to uz najave, reklame, poruke učesnika, predstavljanja? Stvarno, kako? Pa tako što skratiš pjesmu na 20 – 30 sekundi, opališ refren i dosta. Eurosong realizovan „po Bolonji“, kako to kod nas vole da kažu za sve skraćeno, zbijeno i uskraćeno. Ko danas ima vremena da sluša duže od toga?

Zar ne živimo u svijetu brzih komunikacija? Zar ne živimo u svijetu u kojem je naša egzistencija svedena na trailer života? Zar nismo smješteni negdje između abd i wtf? I zašto nas onda čudi kad su pjesme svedene na pola minute. Sjećam se da su nekad pankeri to radili (doduše ne tako drastično), ali iz nekih sasvim drugih razloga. Kod njih je to bio vid pobune da pjesma traje minut i po dokazujući da sve bitno možeš da kažeš u tih minut i po. A mi smo u subotu dobili šestinu svake pjesme, a ostatak odzviždućite dragi gledaoci u svojoj glavi. Ako vam je baš do toga.

A ako ste moderni, ako ste savremeni, ako ste dio svijeta koji vas okružuje sigurno vam ni neće biti do toga. Dodatno ćete ubrzati. Upratio sam kako klinci, u najvećem broju slučajeva, gledaju youtube. Nervozno, rastrzano, brzo preskačući na drugi spot puno prije nego što je prethodni završio. Moguće da u tome dijelom leži odgovor na enormnu popularnost Jale Brata i Bube Corellia i njima slučnih zvijezda u sazvježđima nove generacije. Oni prave pjesme od dvije i po minute. Tap tap i gotovo. I još kad neko stavi njihovu pjesmu na repeat u toku pola sata pjesma im se ponovi dvanaest ili petnaest puta. I bilježi toliko pregleda. U istom vremenu pjesmu „Negdje na kraju u zatišju“, klasik grupe „Indexi“ ne možete čuti ni tri puta.

Vratimo se mi ipak „evrovizijskoj“ priči. Ako su htjeli da nam ponude zamjenu za „Eurosong“ nisu u tome uspjeli. Nismo čuli pjesme i nismo imali draž takmičenja. Dakle, što bi rekla jedna davna reklama „nije dovoljno da liči na Eurosong da bi bio Eurosong“. A ako su, međutim, htjeli da održe živim interes za svoju priču tu im nemam šta zamjeriti. Uspjeli su. I pokazali da se pita može praviti i…I bez publike, da ne pomislite nešto neprimjereno.

Ionako ćemo u bliskoj budućnost imati kulturne, estradne i sportske priredbe koje ćemo pratiti putem avatara i moći ćemo biti i ljepši i vitkiji i spretniji nego što smo to u stvarnosti. I nećemo se moći zaraziti. Barem ne onim biološkim tradicionalnim virusima. Za one kompjuterske, ne garantujem. I moguće da je ovo bila neka vrsta probe i najave. Ili će avatari izvođača nastupati na sceni. Ili će se desiti obje stvari istovremeno. Pa ćeš moći biti i na više koncerata u istom trenutku, a neka tražena zvijezda će moći nastupiti širom svijeta istovremeno. I niko u tome neće vidjeti prevaru. Osim starih i tersavih rock kritičara.

I još nešto. Je li samo meni čudno što je za motiv cijele priče uzeta pjesma sa kojom je Velika Britanija pobijedila 1997.godine. Da se razumijemo, to je jedna od najljepših pjesama koje su ikad ponijele titulu pobjednika na „Eurosongu“. Ali bilo je i drugih lijepih. I ljepših. Zašto baš da jedinstvo Evrope demonstrirate pjesmom koja dolazi iz zemlje koja je to jedinstvo već dobro načela? A imate pjesme koje slave to jedinstvo kao recimo ona koja je pobijedila 1990.godine u Zagrebu i govori baš o ujedinjenoj Evropi. Moguće da se ta pjesma ne bi dopala Rusima ili Bjelorusima, ali tu već zalazimo na močvarno i smrdljivo tlo politike.

Za kraj, antiklimaks je uslijedio nakon što su nas dva sata držali u iščekivanju velikog i epohalnog iznenađenja, a onda se ispostavi da je to iznenađenje tek puko saopštenje da će umjesto ove „Eurosong“ biti održan iduće godine u Roterdamu. Iznenađujuće otprilike koliko i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. A civilizacija kakvu poznajemo zalazi na sve četiri strane svijeta.

Posveta i gradu i bendu

Još u vrijeme kada je izašao posljednji studijski album „Crvene jabuke“, album „Nocturno“ Žera je najavljivao da će istovremeno izaći i jedan ekskluzivni album sa pjesmama isključivo posvećenim Sarajevu. Pa je to trebalo da se desi tokom 2019.godine, pa smo, evo duboko zagazili u proljeće 2020.godine i album se konačno pojavio.

Opravdanje za to kašnjenje lijepo je smišljeno u obilježavanju 35 godina od nastanka „Crvene jabuke“ pa se album, prigodno zove „Sarajevo 1985 – 2020“. I nije baš odgovarajući naziv. Iz najmanje dva razloga. Prvi je što od one „Crvene jabuke“ koja je nastala 1985.godine nema tu više nikoga osim Dražena Žerića. Neki od pet originalnih članova su mrtvi, neki su se i prije korone povukli u dobrovoljnu samoizolaciju, a neki su otjerani iz benda. I ostao Žera. Sad vi sami zaključite koliko je to „Crvena jabuka“ uz koju može da stoji ona brojka 1985.

A pogotovo jer iz tog prvog, prijeratnog perioda nema niti jedne pjesme da je uvrštena na ovaj album. A ako je koncept bio da se tu nađu pjesme sa temom Sarajeva i njegovih prepoznatljivih mjesta onda se moralo naći mjesta za „Sa tvojih usana“ koja počinje stihovima „kad sat zazvoni na Kuli, kraj Begove džamije“. Ako ništa drugo. A nije se našlo.

Najstarija pjesma koja je uvrštena na ovu „skoro pa kompilaciju/skoro pa studijski album“ bila je „Mahala“ sa albuma „U tvojim očima“ iz 1996.godine. Dakle, primjereniji bi bio naziv „Sarajevo 1996 – 2020“, ali hajde da ne cjepidlačimo. I da, preciznosti radi našla se tu i pjesma Dine Šarana „Tvoga srca vrata“ koju je Darko Jelisić otpjevao još tokom ratnih godina, ali ju je „Crvena jabuka“ snimila tek na albumu „Sve što sanjam“ iz 2000. godine.

Inače, Žera je u diskografiji već imao jedan album posvećen Sarajevu, ali ne sa „Crvenom jabukom“. U pitanju je album „Ručni rad – Sarajevo“ potpisan kao „Žera i Narcis“ i objavljen 2013.godine. U pitanju je jedna lijepa ploča, ali poprilično nezapažena koju je Dražen Žerić uradio sa Narcisom Vučinom koji je u to vrijeme dosta autorski sarađivao i sa „Jabukom“. Biće da je Žeri bilo žao tih jako lijepih pjesama koje ipak nisu dobacile tako daleko kako dobace kada se objave pod firmom „Crvena jabuka“. Zato je sada ponovio pet pjesama sa tog albuma „Park kafana“, „Sarajevski lijepi dani“, „Male stvari“, „Zapis o zemlji“ i „Krkanikus Balkanikus“. Mogao je, komotno i „Bosansku“ ne bi bilo viška.

Te pjesme će mnogima djelovati kao posve nove, a dodamo li da se među 17 pjesama našlo prostora i za tri zaista nove („Rano moja“, „Ja još dišem“ i „Kad s tobom nema me“) ovaj album postaje zanimljiv čak i onima koji nisu pasionirani fanovi „Crvene jabuke“ pa kupuju kompilaciju na kompilaciju na kompilaciju. Možda je ključna zamjerka ta što se te tri nove pjesme uopšte ne uklapaju u taj „sarajevski“ koncept. Vjerovatno je to urađeno na insistiranje disko kuće kako bi se pospiješila prodaja na račun novih pjesama.

Ostatak materijala je, manje – više sasvim sarajevski. Tu je pjesma Miroslava Drljače Rusa „Stižu me sjećanja“ iz 1997.godine i sa albuma „Svijet je lopta šarena“. Zatim „Dok Miljacka protiče“, prvobitno otpjevana u duetu sa Harijem Varešanovićem za potrebe filma „Duhovi Sarajeva“, a kasnije objavljena na albumu „Duša Sarajeva“ iz 2007.godine. I za naslovnu pjesmu tog albuma, pjesmu „Duša Sarajeva“ našlo se mjesta na aktuelnom albumu.

I sa posljednjeg studijskog albuma „Nocturno“ uvrštene su dvije pjesme Mirka Šenkovskog Geronima „Grade moj“ i „Cvijet sa Bistrika“, a sigurno je bilo razloga da se uvrsti i njegova pjesma sa prethodnog studijskog albuma, pjesma „Minka“.

Za nekoga će možda biti iznenađenje što su uvrštene i pjesme „Napiši jednu ljubavnu“ i „Balada“, obrade vječnih melodija Kemala Montena i „Indexa“. Meni nije iznenađenje. Koliko god su neki geografski pojmovi sinonim za Sarajevo, Kemo i „Indexi“ su to možda i još više i nije nikakvo čudo da ih je Žera uvrstio u ovu svoju zbirku pjesama o Sarajevu.

Sad, neko će imati neke zamjerke, poput mene tražeći dosljednost u konceptu i nazivu, a neko će se naprosto prepustiti pjesmama. A na ovom albumu od njih sedamnaest sigurno se može naći njih barem desetak za pravi užitak i zvučni doživljaj Sarajeva. I za posvetu. I gradu i bendu.

 

Bio i ostao drag

Prinudna izloacija u kojoj se nalazimo mnoge je natjerala da konačno urade neke stvari koje odavno namjeravaju. Da pročitaju neke knjige, da pogledaju neke filmove, da se više druže sa porodicom ili da se konačno vrate pjevačkom zanatu. E, ovo posljednje se desilo Almiru Ajanoviću koji nema novi album još od 2008.godine i koji se u posljednjih 12 godina bavio svačim više nego pjevanjem. A svaki naš susret bio je obilježen pričom o tome kako sprema taj povratak. I sad se ipak dešava taj povratak. Sa pjesmom i video spotom „Bio sam ti drag“.

Nije to baš posve nova pjesma, a ja i nemam baš običaj da pišem o tome da je neko snimio video spot, ako i pjesma nije nova, ali u ovom slučaju ću napraviti izuzetak. Zato što bi to mogao zaista biti njegov povratak na scenu. U onaj prostor u kom se nalaze nepretnciozni autori i izvođači čija je osnovna ambicija da prave neke pitke pjesme uz koje će slušateljima biti prijatno. I koje će ih možda podsjetiti i na neke vlastite emotivne lomove. Kao što to čini „Bio sam ti drag“.

Dozvolite da ovo bude i nek posve privatna priča. Almira sam upoznao nešto pred rat kao dječaka od nekih 15 – 16 godina. Predvodio je tada generacijski sastav „Staklena zvona“. A kako je živio u mom komšiluku neminovno je bilo da ih zapazim. I napišem nešto o njima. Pogotovo njega je bilo nemoguće ne primjetiti, njega sa pravom grivom na koju je, s pravom, bio ponosan i nastojanjem da mu glas dodatno „pukne“ ne bi li dobio tu „hrapavu“ notu i zvučao zrelije. I ne bi li se tako još malo primakao svom neskrivenom uzoru Mladenu Vojičiću. Sjećam se kakvu je nervozu osjećao kad je Tifa najavio da će doći na jedan od njihovih koncerata.

Nije im se desilo puno koncerata. Zvuk haubica nadjačao je njihove gitare i kada je počeo rat prestala su „Staklena zvona“. Barem privremeno. Još uvijek maloljetan Almir se zatekao u Švedskoj dok su majka i stariji brat ostali u Sarajevu. Na početku rata poginuo je njegov brat Sanel, a on je tek mnogo kasnije saznao za njegovu smrt. I odbolovao je. Kroz pjesme.

I u Švedskoj je, sa nekom drugom ekipom, obnovio „Staklena zvona“. I svirao i svirao i svirao. I usput pravio pjesme. I maštao o prilici da ih predstavi u svojoj zemlji. I kada je, početkom novog milenija, počeo redovno dolaziti u Sarajevo i svoju Vogošću te dolaske je koristio da ponešto predstavi ovdašnjoj publici. Već prilikom prvog takvog dolaska pojavio mi se na vratima kancelarije i nastavljeno je to naše druženje, nikad do kraja izdefinisano, ali neprekinuto. Druženje koje je meni jako prijalo, a osjećao sam kako i on u meni nalazi i nešto više od prijatelja. Moguće i neki muški uzor koji mu je u onim nježnim godinama odrastanja nedostajao. I spot za prvu pjesmu koju je  ovde predstavio publici, pjesmu „Dođi“ snimao je u mom stanu.

Sve one bolne pjesme pune čežnje nastajale daleko od doma skupio je na debi albumu „Moja duša bosanska“ objavljenom 2004.godine. Vrlo ozbiljno je pristupio tom projektu. Radio ga je sa muzičarima neupitnog renomea, a dobar dio pjesama je dobio i svoju video prezentaciju.

U Švedskoj je savladao vještinu rada u studiju i imao svoj tonski studio. Otvorio je ispostavu tog studija i u Sarajevu. I polako pripremao drugi album. Ponešto sam i sam sarađivao na tom albumu, uglavnom kao tekstopisac i bilo mi je drago kad se pojavio pod nazivom „Ako je suđeno“. I ako je prvi album bio emotivna ispovijest, ovaj drugi je bio pažljivo rađena i zanatski ispolirana zbirka pjesama.

Pred promociju albuma, sjećam se, zajednički smo uradili tekst na melodiju naše himne i prijavili se na tada aktuelni konkurs. Jedan jedini put je himna izvedena sa tim tekstom, na promociji albuma „Ako je suđeno da“. Očito nije bilo suđeno.

Nije bilo suđeno ni da Almir nastavi pjevačku karijeru. Ni kao Don Almir ni kao Almir Ajanović. Tu i tamo desio bi se neki singl, ali rjeđe nego što bi se Almir pojavljivao u medijima zbog nekih vanmuzičkih zbivanja. U međuvremenu je ispunio sebi veliku želju da predstavlja Bosnu na „Eurosongu“ kao autor.

Po inerciji sam nastavio da ga nagovaram da se vrati pjevanju i sam sve manje vjerujući u taj povratak. Čak smo i radili neke pjesme. Neke od njih su i snimljene, ali nekako njemu samo sve to nije bilo dovoljno dobro da se vrati. A što duže izbivaš to ti treba nešto sve moćnije za povratak. S tim, da ako mene pitate, ima sasvim dovoljno jako dobrih pjesama da ne bi imao čega da se stidi kad bi se odlučio na treći album.

Možda je „Bio sam ti drag“ najava toga. I način da potvrdi da nam nije samo bio drag nego da je to i ostao.

 

Od mrtvih predsjednika do kokuzluka

Po prvi put od svog pokretanja 1956.godine „Pjesma Eurovizije“ neće biti održana. Korona je odgodila mnoge događaje na koje smo navikli pa zašto ne bi i ovaj. Meni je zanimljiviji podatak da se ovakvo otkazivanje nije i prije desilo, a bilo je dosta problema, pogotovo onih političkih, sa kojima se ovo takmičenje suočavalo. Ako i nije bilo odustajanja od „Eurosonga“, tokom ovih šezdeset i kusur godina mnoge su zemlje, privremeno ili trajno, otkazivale svoje učešće.

Na prvom takmičenju u Luganu bilo je svega sedam zemalja učesnica sa po dvije pjesme, a onda je, iz godine u godinu rastao broj zemalja koje su htjele da se predstave na ovoj smotri. Ali su i odustajale. Velika Britanija se tako pridružila „Eurosongu“ 1957.godine, ali se već naredne povukla da bi od 1959.godine bila redovan učesnik.

Već 1964.godine imamo i prvi bojkot „Eurosonga“ kada ga švedski muzičari bojkotuju i zbog toga ova zemlja ne učestvuje na takmičenju u Kopenhagenu. Švedska se ubrzo vratila, ali se 1967.godine Danska odlučila na desetogodišnju apstinenciju od „Eurosonga“. Razlog je dosta prozaičan. Tada imenovani direktor zabavnog programa na državnoj televiziji bio je uvjeren kako se taj novac može i pametnije potrošiti.

Madrid je ugostio „Eurosong“ 1969.godine i mnogi su imali primjedbi na tada vladajući Frankov režim, ali je jedino Austrija odustala od nastupa. Ni oni nisu zvanično rekli da je to zbog fašističke diktature u Španiji nego da nisu uspjeli naći odgovarajućeg predstavnika. Zanimljivo je da je tada Vels htio nastupiti, ali je odbijen uz obrazloženje da nije suverena država i da je iz Velike Britanije samo BBC članica Eurovizije.

Austrija nije željela učestvovati ni naredne, 1970.godine. ovog puta nezadovoljna sistemom glasanja. Njima se pridružila, iz istih razloga, skoro cijela Skandinavija pa nisu učestvovale ni Švedska, Finska i Norveška. Naredne godine sistem glasanja je promijenjen i ove zemlje su se vratile u okrilje „Eurosonga“.

Francuska se 1974.godine iznenada povukla iz takmičenja jer je u sedmici u kojoj je trebala biti održana „Eurovizija“ iznenada preminuo tadašnji francuski predsjednik Georges Pompidou.

Grčka koja je debitovala 1974.godine odlučila je da ne nastupi 1975.godine zato što se te godine na „Eurosongu“ po prvi put našla i Turska. Iduće godine vratila se grčka, a odustala Turska. Ni Švedska nije učestvovala u strahu da ne pobijedi te da ponovo mora organizovati ovu skupu manifestaciju. Te godine su u Švedskoj čak održane demonstracije protiv „Eurosonga“.

Godine 1979. takmičenje se održavalo u Izraelu i prvobitno je bilo planirano da nastupi i Turska. Turci su se. Međutim povukli pod pritiskom arapskih zemalja koje su smatrale neprirodnim da jedna dominantno muslimanska zemlja ima predstavnika na takmičenju koje se održava u Izraelu.

Iduće godine već Izrael nije bio tu. Iako je kao pobjednik trebao drugi put za redom da organizuje ovu feštu požalili su se da im je to preskupo i odustali. Nisu ni učestvovali jer je finale „Eurosonga“ održano na isti dan kad se u Izraelu obilježavao značajana nacionalni praznik. Isto se desilo i 1984.godine.

Francuska se privremeno povukla 1982.godine nezadovoljna kvalitetom pjesama. Naredne godine nije bilo Iraca jer su uposlenici njihove državne televizije štrajkovali. Čak je i Jugoslavija jednom bojkotovala ovo takmičenje. Naime, 1985.godine „Eurovizija“ je održana 4.maja, na petu godišnjicu Titove smrti i zbog toga Jugoslavija nije učestvovala. Nešto slično je bilo i sa Holanđanima koji su na taj dan slavili Dan sjećanja na mrtve pa nisu htjeli učestvovati. Isto im se desilo i 1991.godine.

Nezadovoljna novim sistemom takmičenja Italija je 1998.godine napustila „Euroviziju“ da bi se vratila tek 2011.godine. Rusija nije htjela prenositi takmičenje iz Izraela 1999.godine i kažnjena je tako što nije mogla učestvovati ni naredne 2000-te godine.

2006.godine, država koja se tada zvala Srbija i Crna Gora nije učestvovala zbog skandala na nacionalnom izboru kad je crna Gora glasala za svoje, a Srbija za svoje. Tada je favorit bila pjesma „Ludi letnji ples“ grupe „Flamingosi“.

Austrija nije htjela poslati predstavnika u Beograd 2008.godine uglavnom zbog politizacije takmičenja. Armenija nije željela učestvovati u Azerbejdžanu 2012.godine zbog siguronosnih razloga i situacije u Nagorno Karabahu. Iste godine odustala je i Poljska. Zbog finansijskih razloga.

Finansijski razlozi su bili ključni i kod drugih zemalja koje su odustajale u posljednjih desetak godina. Izuzetak je Ukrajina koja nije nastupila zbog Krimske krize, ali je naredne godine pobijedila. Rusija je uzvratila bojkotom 2017.godine. I onda se opet Ukrajina nije pojavila 2019.godine u Izraelu.

Kao što vidite bilo je svega i svačega. Mrtvih predsjednika i nedostatka para. Političkih prepucavanja i nezadovoljstva načinom glasanja. Ali nikada „Pjesma Eurovizije“ nije bila otkazana. Sve do pojave korone.

 

Epika, lirika i janjetina

Pretpostavljam da je malo onih koji ne znaju onu krajnje optimističnu izreku o starcu i udarcu. Samo da znate ona je najmanje primjenjiva tamo gdje biste je vi najradije primjenili. Ja sam se uvjerio u njenu ispravnost ponajviše kada je popularna muzika u pitanju. Neki veterani su znali napraviti pjesme i albume koji ne samo da bi postidili konkurenciju nego bi pokazali da ta konkurencija zapravo i ne postoji.

Neki od takvih ljudi predugo ne rade pa ih pomalo i izgubiš iz vida. Još ako, u ovdašnjim podjelama, djeluju „sa one druge strane“ nije neočekivano da ih se prije pamti po nekim „namjenskim“, „naručenim“ ili naprosto doživljenim pjesmama koje se ne doživljavaju svugdje jednako. Onako kako se neke meni drage pjesme ne dožive jednako entuzijastično u Banja Luci, na primjer. Dobronamjerni će shvatiti šta želim da kažem, a oni drugi me ionako ne zanimaju.

A cijeli ovaj uvod služi samo za to da vam kažem kako je, nakon četvrt vijeka pauze, banjalučka grupa „Viteški ples“ konačno snimila novi album. Doduše ovog puta pod firmom „Miro i Viteški ples“, ali time je samo ozvaničeno kako je Miroslav Janjanin ključno ime ovog sastava. Objavili su album „Dar“ i kako Miro kaže to je dar njemu samom za četrdeset godina karijere.

Kakav je album „Dar“? Prije svega lijep. Prijatan za slušanje. Raznovrstan. Od prelijepih, ogoljenih balada kao što su „Ko sam ja bez tebe“ ili „Da li je ona ili on“, pa sve do bogatih, skoro himničnih orkestracija kao što je „Put bez povratka“. To je pjesma koja posebno moćno zvuči. Barem meni.

I inače su posebnu draž ovom albumu dali Dragan Krle Jovanović i Aleksandar Lokner koji su aranžirali pjesme. Tamo gdje je Krle radio aranžmane ogoljeni su, svedeni često na gitaru i glas i, na momente dovedeni na formu starogradske pjesme. Lokner je, sa svoje strane, ponudio širu muzičku sliku, više instrumenata i znatno energičniju verziju Mirinih pjesama.

Ali ovaj album ne bi bio to što jeste da istovremeno nema i jednu i drugu komponentu. Da nema ta svoja dva lica. Usudio bih se reći, epsko i lirsko. Ali tako je to kad znaš probrati saradnike. A za one neupućene Dragan Krle Jovanović nije samo ključni čovjek „Generacije 5“ nego je učestvovao u radu na najvažnijim pločama Bajage i Instruktora, Željka Bebeka, Olivera Mandića, Slađane Milošević, Balaševića, Galije, Pilota, Vajte, D’Boysa, Zane, Goce Tržan i to je samo dio znanih imena sa kojima je svirao. Kod Aleksandra Saše Loknera, stalnog člana Bajaginih „Instruktora“ spisak saradnji je još impresivniji.

Ne bi bilo u redu ne pomenuti i ostala dva člana „Viteškog plesa“ Sinišu Tomića i Nebojšu Ticu. Rekao bih da su jednako važne i osobe kojima su ove pjesme pisane. Nije teško primjetiti da su ovo sve „pjesme sa adresom“. To, naravno ne znači da ih mi ostali ne možemo doživjeti. Neću reći „doživjeti na pravi način“ jer to nije test pa da postoje tačni i netačni odgovori. Ono što je najvažnije jeste da smo dobili album koji se lako sluša, a još lakše se navikava na njega.

I još nešto. Ako sam vas zainteresovao i  želite potražiti ovaj album učinite to na legalan način. Album „Dar“ ne možete naći na piratskim stranicama. Devetnaestogodišnji Banjalučanin koji je pokušao piratizirati ovaj album uhapšen je. Srećom Miro je spreman da mu oprosti uz naknadu od dvije kile mlade janjetine. U skladu sa vlastitim prezimenom.

Poljubac za sevdalinku

Nije da baš ništa ne možemo ponuditi svijetu u ovo vrijeme blokada. Poludili su stranci, na primjer, za našim toalet papirom. Ponudili su velike pare „Violeti“ da njima plasira svoju proizvodnju. I na našu sreću i naš ponos „Violeta“ je to odbila. Ponudili su i Damiru Imamoviću da svoj novi album objavi za svjetski poznatog izdavača. I na našu sreću i naš ponos Damir je to prihvatio. I ne daj Bože da neko pomisli da ja sad povlačim nekakvu analogiju između Damirove muzike i tariguza. Osim one očite da nam je i jedno i drugo prijeko potrebno u ovim i ovakvim vremenima.

Izlazak Damirovog novog albuma je prvobitno bio najavljen za 6.mart, ali je pomjeren za 3.april. Album će izići pod etiketom „Wrasse records“. Radi se o britanskoj diskografskoj kući koja se specijalizirala za world music izdanja, a koliko su značajni u tom žanru govori podatak da su objavljivali albume takvih velikana world music scene kao što su Rachid Taha, ili Fela Kuti. Dugo su bili fokusirani na afričko muzičko nasljeđe, a sa Damirom Imamovićem imaju namjeru svijetu predstaviti svu raskoš sevdalinke.

Ovdašnjim tradicionalistima se, naravno diže ono malo kose na glavi na samu pomisao da će svijet upoznati sevdalinku kroz način na koji je Damir doživljava i interpretira. Oni bi da sevdalinku okamene u formu staru pedeset ili stotinu godina i da se onda klanjaju pred tim kamenom. Za Damira sevdah nije nešto mrtvo što ćemo gledati u muzejima i mauzolejima ispod staklenog poklopca mrtvačkog sanduka. Nije sevdalinka Snjeguljica. A ako je nekada i bila Damir Imamović je onaj princ koji ju je probudio poljupcem iz hibernacije.

A ako ćemo baš tjerati mak na konac u nekim stvarima je on ušao dublje u tradiciju od tih samozanih čuvara „digniteta sevdalinke“. On nije samo interpretator sevdaha. On je i ozbiljan teoretičar sevdaha spreman da nadvlada našu poslovičnu intelektualnu ljenost i da prokrstari arhivama i privatnim kolekcijama od Beča do Sarajeva ne bi li našao zaboravljene, sakrivene ili naprosto zanemarene priče o sevdahu.

E, te priče nam i priča na ovom novom albumu koji sam čuo i prije njegovog zvaničnog objavljivanja, albumu „Singer of Tales“. Jer, kako sam kaže sevdalinka uvijek „priča neku priču“. Čak je i naziv albuma posudio od jednog naučnog rada iz šezdesetih godina prošloga vijeka.

A da bi te priče bile što razumljivije radoznalom slušaocu bilo gdje na ovoj planeti uz album ide bogato opremljena knjižica (što bi rekli booklet) sa prevodima na engleski svake od pjesama i objašnjenjem (opet na engleskom) o tome kako je i kada pjesma nastala i o čemu zapravo govori.

Uz tradicionale imamo i nove autorske pjesme i to ne samo Damirove. Album otvara „O, bosanske gore snježne“ koju je napisao i Damiru poklonio Omer Ombašić, autor iz Vlasenice, trenutno nastanjen u Švedskoj. I da nema tog preciznog objašnjenja većina onih koji bi čuli ovu pjesmu pomislili bi da se radi o nekoj tradicionalnoj pjesmi koju nam sada Damir Imamović otkriva.

Ova pjesma nije takva, ali ima i takvih. Ima i onih koje ne nalazimo u uobičajenom sevdalijskom repertoaru, a pravi su biseri. Tu prije svega mislim na pjesme „Salko se vija“ i „Puhni tihi vjetre“, kao i sjajno urađena „Poljem se vija, Hajdar delija“. Pjesma „Salko se vija“ ostala nam je u sjećanju u interpretaciji Mehe Puzića. I naravno „Gdje si dragi“ iz repertoara Zehre Deović. Zanimljivo je da je tu pjesmu Damir Imamović zabilježio još na albumu „Abrašević live“, ali je sada po prvi put kod njega dobila i svoju studijsku verziju.

Čak i kada se dohvati nekih opštih mjesta kao što su „U Stambolu na Bosforu“, „Adio Kerida“ ili „Kafu mi draga ispeci“ Damir Imamović iznenađuje. „Stambol“ je, bez ikakve sumnje, jedna od najizvođenijih sevdalinki svih vremena, ali u ovoj verziji dobijamo nešto izmjenjen tekst koji nas vodi bliže originalu. Ako ćemo do originala uopšte ikada stići. U pjesmi „Adio Kerida“ demonstrira kako izgeda susret dvije muzičke (i svake druge) tradicije i oduševljava nas lakoćom njihovog spajanja u izvanrednom aranžmanu. To je pjesma kojoj se vrijedi iznova i iznova vraćati.

Kod ovakvih izdanja uvijek je najveći izazov kako uvrstiti i vlastite autorske pjesme, a da one ravnopravno stoje uz pjesme koje su već izdržale probu vremena. Najveći kompliment koji možete dati u takvom slučaju jeste da te nove pjesme uopšte ne odudaraju od ostatka materijala. I da znate da ne odudaraju. Na primjer „Kad bi ovo bio kraj“ je sigurno pjesma koja će i sama izdržati probu vremena. U to sam uvjeren.

Srećom to nije kraj. Kraj je sa pjesmom „Čovjeku moje zemlje“ gdje se Damir Imamović ne pojavljuje samo kao neko duboko kopa po našoj prošlosti nego kao neko ko promišlja našu sadašnjost i želi da djeluje danas i ovdje. Moguće da zbog toga „Čovjeku moje zemlje“ i ne pripada u potpunosti cjelini ovog albuma, a možda baš treba cijeniti tu Damirovu hrabrost da ne boluje formi.

I neka mi Damirovi saradnici oproste što ih pominjem tek na kraju, ali bez Ivane Đurić, bez Derya Turkana i bez Grega Cohena ovaj album ne bi bio to što jeste. Damir jeste glavni lik u ovoj priči, ali čini se da je u ovoj ekipi pronašao ljude koji mogu da prate njegovu ideju i spremni su da je nadograđuju. Od pjesme do pjesme prepoznavaćete svakog do njih pojedinačno i u tim instrumentalnim pasažima i oni će ispričati svoju priču. Priču o svom doživljaju sevdaha. Kao što će i svako ko bude slušao ovaj album dodati neki vlastiti doživljaj tih pjesama i dodatno ih obogatiti. Jer i slušanje ovakvih albuma definitivno je kreativni čin.