Slabo divanim portugalski

Slabo divanim portugalski. Lažem, ne znam ga nikako. Ali pokazalo se da to nije važno. Pokazalo se da to uopšte nije važno. Prava pjesma donesena s pravom emocijom naprosto ne priznaje nikakve jezičke barijere. Kada mi je Amira Medunjanin govorila o tome kako stranci uspjevaju osjetiti sevdalinku, a da pojma nemaju o čemu tekst pjesme govori, prihvatio sam tu njenu tvrdnju, ali sam je tek sinoć shvatio. I osjetio. Kada je Portugalac Salvador Sabral otpjevao na “Eurosongu” pjesmu “Amar Pelos Dios”. Otpjevao ju je na svoj način, na svom jeziku i to pjesmu svoje sestre. Bio je, od početka do kraja svoj. I pobijedio.

Europa je konačno izabrala pjesmu. Pjesmu koja se suprotstavila vladajućem muzičkom kičeraju prisutnom na ovom takmičenju dugo i predugo. Izašao je bez šljokica, bez efekata, bez plesne grupe, bez ikakvih aranžmanskih ukrasa, izašao je pred europsku muzičku pobliku odviknutu od ovakve ljepote u jednostavnosti. Izašao ne da on sam pobijedi nego više da omogući toj i takvoj Europi da sama pobijedi jednu nakaradnu filozofiju na čijim osnovama se pravi popularna muzika evo više od dvadeset godina. I uredno pobjeđuje.

Pokazao je takođe da nije neophodno ni izvoditi kojekakve egzibicije sa glasom i pokazivati kakav potencijal i raspon glasa imaš. Naš susjed Jacques Houdek sve to ima, ali naprosto nije imao pjesmu ovakve snage kakvu je imao Sabral. I možda je od samog izvođenja pjesama i zanimljivije bilo gledati glasanje. Od samog početka bilo je jasno da će se voditi bitka za prvu poziciju između njega i bugarskog predstavnika, sedamnaestogodišnjeg Kristiana Kostova.

I nije bio to rat između dvije pjesme. Bio je to rat između dvije koncepcije, pa i dvije filozofije ako hoćete. Rat između dva nepomirljiva poimanja muzike i umjetnosti uopšte. Zapravo, ovo što je ponudio pobjednik iz Portugala jeste umjetnost i on jeste umjetnik. Dječak iz Bugarke, zajedno sa svojom pjesmom samo je proizvod. Proizvod u kojem je pjesma namijenjena ne previše zahtjevnoj današnjoj pop publici, a čije je lice trebalo da očara nastrane dedice od kojih su mnogi uticajni u “Eurosong” krugovima i predpubertetske djevojčice koje su moćna glasačka mašinerija. Televoting je pokazao da uopšte u tim procjenama nisu pogriješili.

Na sreću žiriji su ovaj put pokazali da imaju uši i da ih ne zanima ništa drugo osim kvaliteta same pjesme i gotovo aklamativno su se opredjelili za Portugal. Bilo je žirija koji su pokazali da umjesto ušiju imaju i vaške pa nisu uspjeli da se odmaknu od onog, za sve ponižavajućeg, “komšijskog” glasanja. Ovdašnji, regionalni žiriji, pokazali su zavidnu dozu samostalnosti i spremnosti da ne primjenjuju bilo kakav tradicijski, susjedski ili politički kriterij prilikom glasanja. Na tome im se može samo čestitati.

Što ne znači da nije bilo politike na ovogodišnjem “Eurosongu”. Nije bilo doduše nas da postavimo bodljikavu žicu na scenu, ali neko je postavio bodljikavu žicu oko scene sa namjerom da ne dozvoli baš svima koji žele da se i pojave na “Eurosongu”. Uopšte ne ulazeći u analizu sukoba između Ukrajine i Rusije, želim da naglasim da se ovde radi o takmičenju pjesama, a ne o nacionalnom nadpišavanju. “Eurosong” je i moj koliko i ukrajinski. Oni su bili samo domaćini ove smotre. Svi koji su se tamo pojavili bili su naši zajednički gosti. “Eurosong” je preozbiljna priredba. Oko “Eurosonga” se vrte preozbiljne pare da bi Ukrajina sama mogla donijeti odluku o tome da Rusiji zabrani učešće. Neko je morao klimnuti glavom na taj prijedlog. Neko uticajan u europskim razmjerama. I nimalo mi se ne sviđa kada neko politički “disciplinuje” zemlje učesnice putem muzičkog takmičenja.

Današnji svijet je prepun sukoba i neslaganja. Događaji poput “Eurosonga” bi i trebali biti susreti na kojima te sukobe nastojimo prevazići ili se barem izdići iznad njih. Ja to tako vidim. A sem toga nije li slogan ovogodišnjeg “Eurosonga” bio da trebamo slaviti različitost? Samo što se različitost ne iscrpljuje samo u različitosti sexualnog opredjeljenja pa da na ovoj sceni ima mjesta čak i za heteroseksualce. Pitanje različitosti je neuporedivo šire. Ono se ogleda i u različitosti jezika, recimo. Pa da ne bi pobjedničke pjesme, Mađarske i Bjelorusije ovo bi postalo takmičenje u poznavanju engleskog jezika. Dobro i Talijani, Španci i Francuzi su zadržali (makar i dijelom) vlastiti jezik. Ali njihovi jezici nisu prvi koji će nestati ispod plimnog vala globalizacije. Bojim se da će neke moje kolege iz nekih zemalja za nekoliko decenija shvatiti da su govorili izumrlim jezicima. Možda ih zaista ne mogu sačuvati i možda pjesma nije dovoljno jaka da se suprotstavi kulturološkom kolonijalizmu. A možda je baš sa pjesmom taj otpor morao početi.

Advertisements

Povratak “Sudbonosnih dječaka”

Iz današnje perspektive teško je zamisliti kakva je i kolika je bila koncentracija talenata u Sarajevu sa početka sedamdesetih godina prošloga vijeka. Usudio bih se reći, skoro pa zastrašujuća. Ta silna energija i taj nevjerovatan potencijal morali su negdje eksplodirati. I jesu. I kao rezultat te eksplozije pala je fina zlatna prašina po ovom gradu i oplemenila većinu njegovih stanovnika. A ta fina zlatna prašina i jeste ono što počesto nazivamo Sarajevskim duhom, a ne znamo kako da ga definiramo kad nas neko upita šta je to. Šta je taj Sarajevski duh.

I pjesnici i glumci i slikari. I sportisti i naučnici i muzičari. Na scenu je stupila čitava jedna beskrajno drska i dva put toliko nadarena generacija na čijoj se zaostavštini još uvijek napajamo. Kao dio tog velikog talasa talenta, ali i kao neko nešto stariji od njih, vrlo važnu ulogu u svemu je imao Duško Trifunović. On je tu sarajevsku neobuzdanu mladost u jednoj svojoj pjesmi nazvao „Sudbonosnim dječacima“.

Nije sudbina kasnije bila prema svima jednako naklonjena, neki od njih su podlegli i zavodničkom zovu tamne strane Sile, ali tih sedamdesetih godina oni su bili pogonsko gorivo za uzlet Sarajeva u neslućene visine duha. Duško je, među tim dječacima, prepoznao i neke koji se nisu snalazili baš u formama koje su im do tada bile na raspolaganju i tražili su način da svoj talenat što potpunije izraze. Mnogi od njih našli su taj svoj način kroz popularnu muziku.

A među tim mnogima našlo se i ime Narcisa Vučine. Njegova karijera je, možda ponajviše (uz Vajtinu i karijeru „Bijelog dugmeta“) bila obilježena Duškom Trifunovićem i njegovom poezijom. Svoju prvu objavljenu pjesmu Narcis je uradio na stihove Duška Trifunovića. Bila je to pjesma „Zlatne suze“ još tamo 1975.godine.

Više od četrdeset godina nakon toga Narcis se vraća Dušku, sada već pokojnom Dušku, i snima cijeli jedan album u znak sjećanja na njega. Album se zove „Poezija i šansona“ i na sebi nosi ukupno 27 pjesama. Pola su manje ili više poznate pjesme na Duškove stihove koje je ukomponovao i otpjevao Narcis, a pola su pjesme i generalno tekstovi Duška Trifunovića, koje izgovara glumac Zijah Sokolović. Još jedan iz plejade tih sudbonosnih dječaka. A svemu je dao dodatni začin jazz pijanista Matija Dedić. I da, ne morate ni da pitate, sin je „onog“ Dedića.

Nije ovaj album ostvarenje koje možete ocjenjivati po principu dobro – loše. Ili komercijalno – nekomercijalno. Niti ovde možete tražiti hitove. Kao što sam naziv ovog albuma kaže u pitanju su poezija i šansona. I kao takav namijenjen i jeste ljudima koji vole i poeziju i šansonu. Sigurno je da nije namijenjen da bude zvučna kulisa dok se priprema doručak i šalju djeca u školu. Niti će se puštati ubučnim kafićima, jer nije ni stvoren da nadglasa žamor takvih mjesta. Ovo je album za trenutke samoće. Ovo je album koji traži punu pažnju, ali ako mu se posvetite zna višestruko da uzvrati.

Neke ćete pjesme prepoznati, neke nećete. Ove recitativne dijelove samo u naznakama. Sramotna je činjenica kako je ostatak Trifunovićeve lirike ostao posve zanemaren u sjeni nekoliko velikih hitova kao što su „Ima neka tajna veza“, „Šta bi dao da si na mom mjestu“, „Pristao sam biću sve što hoće“, „Zlatna ribica“, da ne nabrajamo dalje. A tu tek ima pravih dragulja i hvala Narcisu što je u ovu priču uključio i Zijaha Sokolovića koji nam je maestralno isporučio pun naramak poezije.

Što se pjevanog dijela tiče Narcis je prošao kroz sve faze svoje saradnje sa Duškom Trifunovićem i podsjetio na neke davne pjesme kao što su „Zlatne suze“, „Čisti zrak“, „Albatros“, „Mamina maza“, „Marija Bravarija“, „Što su gori vihori“ i „Kulin Ban“. Konačno je na jednom zvaničnom diskografskom izdanju objavljena i pjesma „Svijet se dijeli na dvoje“, pjesma po kojoj je Bregović htio nazvati treći album „Bijelog dugmeta“, ali se toliko mučio da nađe odgovarajuću melodiju za taj tekst da je na kraju odustao. Narcis je našao tu melodiju koju je pjesma već nosila u sebi i samo ju je trebalo izvući na svjetlo dana.

Ima i nekih ne tako poznatih pjesama kao što su „Poplava“ ili „Ruke, ruke“ koja je izabrana za prvi singl sa albuma. Iako to singl treba uzeti sa rezervom. Ovaj album je do te mjere jedinstvena i isprepletena cjelina svih 27 pjesama da izdvajanje bilo koje neminovno dovodi do toga da se ipak ne dobije onaj cjelovit doživljaj kao kad tu pjesmu čujete kao dio ukupne priče.

A ta ukupna priča je priča o sudbonosnim dječacima sa početka sedamdesetih i njihovnom duhovnom vođi, pjesniku Dušku Trifunoviću. Čovjeku koji je stihovima zamolio da ga pamtimo po pjesmama njegovim. Evo, upravo te tako pamtimo Duško.

Neizlječeni Sarajlija

Neko je jednom lucidno primjetio kako biti Sarajlija nije tek puko određenje boravišta. Nije to čak ni stanje duha. U trenutku prosvjetljenja, taj neko reče kako je biti Sarajlija – dijagnoza. E, toj dijagnozi je sarajevski reper Sterma dao ime. On je samog sebe nazvao Sarajevoholik. Kao što ni Rambo Amadeus nije izmislio turbo folk, ali mu je dao ime, tako ni Sterma nije izmislio ovu bolest, ali joj jeste dao ime.

I ne samo to. Ima on pjesmu istog naziva i ima album koji se tako zove. Njegov prvi reperski album, ako ne računamo jedan davni EP. I ko je zapravo Sterma? Najjednostavniji, ali ne i potpun odgovor je da je u pitanju Ensar Bistrivoda. Drugo njegovo određenje je da je iz Sarajeva (što se osjeti u pjesmama), tačnije da je sa Dobrinje (što se dodatno osjeti u pjesmama).

Ensar je reper, ali ne samo to. Kada je privremeno rep ostaovio po strani pjevao je u heavy metal bendovima kao što su “Corbansick” (sa kojima je snimio i album “Shattered Skin”) i “Shipwrecked”. Ali šta čovjek da radi kada mu stvarnost oko njega pruža trajnu inspiraciju za pjesme koje su se “ubile” za rep? Piše takve pjesme, naravno. Snima ih. Izvodi. I nastupa.

I pobjeđuje. Dvije godine zaredom bio je pobjednik takmičenja Red Bull MC Freestyle Battle. Bilo je to, doduše, prilično davno. Još 2010. i 2011.godine. I na albumu se  osjeti ta sklonost ka freestyle-u. Ponajviše u pjesmi “Dobar dan”. I ona je urađena po svim pravilima reperskog zanata. Onog old school repa. A takav, je dobrim dijelom i ostatak materijala.

S tim što Sterma, iako old school, nadrasta granice žanra. Izuzevši pomenutu “Dobar dan” ostatak materijala nosi neuporedivo ozbiljnije priče od onih prečestih reperskih rafalanja rimama prema postojećoj i nepostojećoj konkurenciji. Album “Sarajevoholik” nam donosi priče o gradu u kojem živimo. Onako kako ga on vidi. A počesto su nam se dioptrije poklapale.

S nekim Sterminim konstatacijama se možemo složiti, neke druge možda možemo smatrati pretjeranim, ali jedno mu ne možemo osporiti, a to je da svoje rime isporučuje zrelo i originalno. Nema kod njega (ili ima vrlo malo) opštih mjesta. On se igra riječima i te igre ostavljam vama da prepoznate. Neke pjesme morate poslušati više puta da biste u tome uspjeli. Ali, da znate da vrijedi.

Prve tri pjesme (ako ne računamo Intro) na albumu su potpuno u skladu sa nazivom albuma. To su neskrivene posvete Sarajevu i Dobrinji. Pjesme u kojima on nije nimalo blag prema svom gradu, ali zato i ništa manje zaljubljen u taj isti grad. Možda će nekome ko nije iz Sarajeva biti pomalo teško da se snađe u lokalnim toponimima, ali da je Sterma odustao od te vrste svog izraza ne bi bio uvjerljiv ovako kao što je sada.

“Hodam kroz SA III” već smo čuli kao prvi singl prije nekoliko mjeseci, ali ta pjesma svoj puni smisao dobija tek sada, tek na albumu kada se nastavlja na pjesme “Sarajevoholik” i “(Potraži me) u predgrađu”. U ovoj drugoj, posvećenoj Sterminoj Dobrinji, sjajno je iskorištena stara pjesma Lade Leskovara “Potraži me u predgrađu”.

Inače su muzički i tekstualni citati na ovom albumu onaj začin koji daje kvalitet više. Bilo da se Sterma referira na “Indexe”, bilo na Dinu Merlina. I kada okonča i posljednja pjesma na albumu, sjajna “Prospi pepeo” čovjek poželi da sve to čuje još jednom. Osjeća da je nešto propustio. Da u cijeloj toj priči ima još neka poruka ispod poruke koja se nalazi ispod prethodne poruke. I tako skoro u nedogled.

Pomalo mi je žao što se ovaj album pojavio tek sada. Nedavno sam predao u štampu knjigu na koju sam ponosan, knjigu “50 godina bosanskohercegovačkog pop rocka”. Kasno je da se u njoj bilo šta mijenja, a da ima ikakve šanse sad bi sve povukao samo da u to izdanje uvrstim “Helem nejse” sa novim albumom i Stermu sa svojim “Sarajevoholikom”.

I kao što svaka bolest ima terapiju koja se propisuje ne bi li se izliječili oboljeli od nje, tako vjerovatno i za sarajevoholizam postoji nekakav lijek. Samo ja još nisam čuo za njega. Mnogi su liječeni, ali nisu izlječeni. Što reče jedan moj drug: “ne postoji izlječeni Sarajlija”. Počinjem vjerovati kako kod zaraženih ovim virusom ne postoji ni volja za izlječenjem. Kod sebe sigurno primjećujem taj nedostatak volje. I zato slušam “Sarajevoholik”. Da i sam svakim danom postanem sve veći Sarajevoholik.

Koliko vrijedi “Go u gostima?

Vjerovatno ste iz mojih priča već do sada zaključili kako strašno volim i „Zabranjeno pušenje“ i „Dubiozu kolektiv“ i Edu Maajku. I ne samo da ih volim nego ih smatram onim rijetkim ugaonim kamenjem ovdašnjeg rock’n’rolla. E sad, zamislite da u jednom sastavu dobijete sve ono najbolje od ova tri imena. Ja sam to do juče smatrao nemogućim. A onda sam čuo debi album sastava, grupe, dueta, kako god hoćete, „Helem nejse“.

Helem nejse, „Helem nejse“ su vam Amer Čanković Ćane i Admir Čular Gago. Oni su nekada bili dio projekta i benda „Strava škola” i pojavili su se prvim singlom „Medvjedi” u februaru 2013.godine i još tada me je vlastiti sin nagovarao da ih poslušam. Ok, poslušao sam i bila je to dobra pjesma, ali, da se ne lažemo nisam imao baš nekog pretjeranog razloga za oduševljenje.

U jesen iste godine izašao je i drugi singl „Ludilo”, a onda je objavljen  i njihov, za sada jedini album „Mujo pljuje”. I to je već postajalo ozbiljna priča koju je vrijedilo pratiti. Ozbiljna, ali, bar po meni, pomalo i nedorečena priča u kojoj se osjetilo da postoje dvije struje koje žele da se grupa razvija u dva potpuno različita pravca.

Ćane i Gago su bili jedna od te dvije struje i nastavili su sami. Počeli su raditi emisije na radiju gdje su oduševljavali publiku parodijama na poznate pjesme i nekim svojim autorskim aktuelnim komentarima kroz pjesme kao „Sjedi Džeko”. Prozvali su se „Helem nejse”.

Kada sam čuo da pripremaju album i da će se album zvati „Go u gostima” prvo mi se dopala ta duhovita višeslojnost naziva, ali nisam previše očekivao uvjeren da će se zadovoljiti sakupljanjem tih radijskih songova na jedno mjesto. Ne kažem da i tu nije bilo prije svega duha, pa i kvaliteta ako hoćete, ali ipak su to bili ad hoc radovi namijenjeni formatu radijskog programa.

A onda su me njihovi singlovi, jedan po jedan, razuvjeravali. Naprosto se osjetilo da su spremni ponuditi puno više i da talenat, kao ni kašalj, ne možeš sakriti. Koju god formu ispoljavanja tog talenta izabereš. Prvo su sa Edom Maajkom snimili pjesmu „Nemam” i pokazali da je cijeli projekat daleko ozbiljniji od zezanja pred mikrofonom. To je potvrdio i naredni singl „Fudbal”, da bi pred izlazak albuma ubrzali i sve nekako zaokružili singlovima „Vodič kroz Sarajevo” i „Bosnia”.

Ovaj posljednji, posve svjež, zapravo je tek stvari postavio na svoje mjesto. A tek kad čujete album, pjesme u kompletu i poslušane u kontinuitetu dosežu jedan novi nivo. „Bosnia” je pjesma o nama. Napisana bez patriotskog patosa, ali sa puno ljubavi. Pjesma nakon koje možeš samo da zaključiš „kakvi smo, takvi smo, naši smo”. I kad se na nju naslone „Go u gostima” i „Stara” čovjek ostane zatečen, onako kako sam ostao zatečen slušajući prvi album „Zabranjenog pušenja” prije trideset i tri godine.

Nisu ta poređenja sa Nadrealistima nimalo slučajna. I Nadrealisti su počeli kao radijska priča da bi nastavili u rock’n’roll formatu. Iako je to, da se ne lažemo, i na radiju bio rock’n’roll u onom svom najčišćem obliku. I „Helem nejse” zvuče onako kako sam siguran da bi zvučali Nadrealisti danas, samo da imaju po dvadeset i kusur godina. Samo što je kod njih danas kusur skoro trostruko veći od onog dvadeset.

Ali ima tu i jedna puno važnija paralela. Jezik. U pjesmama dua „Helem nejse” po prvi put prepoznajemo neke svakodnevne fraze iz naše okoline, fraze koje niko nije smio ili nije znao uvrstiti u pjesme. I to je taj njihov kvalitet više u odnosu na konkurenciju. Ako je uopšte i imaju. Ti njihovi usputni verbalni ukrasi u pjesmama ostavljaju mogućnost ponovnog otkrivanja svake od tih pjesama i nakon petog ili pedesetog ili petstotog slušanja.

Sva sreća pa je onaj ko je radio produkciju imao dovoljno i sluha i razuma da pjesme tako „upakuje” a da ne zaguši njihovu poruku. A i odabrani citati iz kultnih filmova „Sjećaš li se Dolly Bell” i „Otac na službenom putu” lijepo su legli na svoje mjesto.

I nakon petog ili šestog slušanja postalo mi je jasno. Ovo je album za sve nas koji volimo ovaj grad i ovu zemlju, a nismo baš skloni da se neargumentovano busamo u prsa kako smo najbolji na planeti. Ovo je album koji možda i ne nudi terapiju, ali tako precizno dijagnosticira sve bolesti savremene Bosne i Hercegovine. Ili je možda slušanje ovog albuma samo po sebi terapija? Provjerite. Tri puta dnevno, poslije jela. I onda možda konačno otkrijete zašto gol u gostima i „Go u gostima” vrijedi dvostruko.

 

 

Pasoš za vremeplov

 

„Bijelo dugme“ je, istina s malim zakašnjenjem, obilježilo četiri decenije svog postojanja. I još uvijek se nalaze na toj turneji koja bi trebala da se okonča koncertom u Sarajevu. Osnovna zamjerka čitavoj toj priči sadržana je u jednoj jedinoj konstataciji – da to nije „Bijelo dugme“. Moguće da je ovim projektom Bregović htio poručiti „Dugme – to sam ja“, ali nisu baš svi prihvatili tu poruku. Pogotovo ne oni koji se sjećaju „Bijelog dugmeta“ iz one njihove prve faze.

Ove godine se baš namjestila prilika da se ispoštuje i taj dio poklonika ovog sastava. Onako kako su prije nekoliko godina to uradili momci iz „Hladnog piva“. I njih je dio fanova, uporno optuživao da su se komercijalizirali i pobjegli od izvornog zvuka sa prva dva albuma, a posebno prvog albuma „Džinovski“. I onda su oni napravili koncert na kojem su gotovo isključivo svirali pjesme sa ta dva albuma i čak objavili i koncertni album pod nazivom „Evo vam džinovski“.

Vratimo se mi, ipak, priči o „Bijelom dugmetu“. Šta je to tako posebno u 2017.godini. Pa, ove godine se navršava tačno četrdeset godina od njihovog čuvenog koncerta kod Hajdučke česme. I to je bio koncert koji je nadrastao sam sebe. Nadrastao je i „Dugme“ kao takvo i tom istom „Dugmetu“ pomogao da i samo naraste do legendarnih razmjera.

I ne vidim ni najmanju prepreku da se taj godišnjica ne obilježi reprizom tog koncerta na istom mjestu, sa istim repertoarom i sa skoro pa istim akterima. Ne mogu biti posve isti jer je na tom koncertu bubnjeve svirao pokojni Ipe Ivandić, ali dobar dio te turneje koja je krunisana „Hajdučkom česmom“ odsvirao je Milić Vukašinović (u vrijeme dok je Ipe bio u vojsci) i ne bi mu bilo teško odsvirati i taj ponovljeni koncert. Tu su još Bregović, Bebek, Redžić, Pravdić i kao povremena i privremena ispomoć na toj turneji Ljubiša Racić. Da li je realno da se dogovore i naprave takvu repliku sebe samih nakon četrdeset godina?

Zoran Redžić i Željko Bebek ne bi imali ništa protiv, barem prema onome što sam od prvog čuo direktno, a od drugog posredno. Za njih dvojicu bi, a pogotovo za Redžića, to bila svojevrsna korekcija ovih aktuelnih koncerata koji su prvobitno i bili zamišljeni da ih svira originalni bend, a onda se Bregović, ipak odlučio da to „začini“ svojim „Orkstrom za svadbe i sahrane“. Vlado, Mića i Ljubiša, vjerovatno ne bi imali ništa protiv ovakvog okupljanja. I ostaje otvoreno pitanje Gorana Bregovića.

Već znamo razloge zbog kojih bi on glatko odbio tu priču. Činjenica da više sebe ne vidi u rock’n’rollu kao formi, a svako drugo formatiranje tih pjesama od Hajdučke česme bi napravilo karikaturu. Kao drugo, ogroman dio pjesama iz tadašnjeg repertoara on odavno više ne izvodi na koncertima i bazira se, uglavnom na pjesme iz osamdesetih uz povremeno podsjećanje samo na one baš najveće hitove iz perioda prije „Hajdučke česme“, kao što su „Bosanac“, „Ne spavaj mala moja“, „Ima neka tajna veza“ ili „Sanjao sam noćas da te nemam“. I kao treće, a možda i najvažnije, time bi pokazao kako je „Bijelo dugme“ bio pravi bend, u kojem su svirali članovi koji su značajno doprinosili i zvuku i imidžu te grupe, a ne plaćeni muzičari u projektu Gorana Bregovića.

Šta bi moglo uticati na to da ipak prihvati ovu priču? Možda potreba da zadovolji i one stare fanove i ućutka skeptike. Mada se on nikad nije pretjerano osvrtao na to. Ali kao što je otkrivao neke stare pjesme pripremajući se za ovu turneju, kako je sam priznao, možda bi se jednako lijepo osjećao kad bi počeo otkrivati i one još starije. I prepoznao da je i u njima bilo sjajnih momenata. Pogotovo uzimajući u obzir vrijeme i formu u kojoj su nastajale te pjesme. Vjerovatno bi se našli i vrlo jaki sponzori zainteresovani da podrže ovu priču, pa ni finansijski momenat nije zanemarljiv. A konačno će moći i snimiti koncert kod Hajdučke česme. Naime, iako postoji album sa tim nazivom na njemu se čuje, uglavnom samo huk publike sa „Hajdučke česme“, a svirka je uzeta sa nešto kasnijeg koncerta iz RU „Đuro Đaković“ (današnji BKC) u Sarajevu.

Sigurno je samo jedno, da ni kod njega, a ni kod drugih članova sastava, ne treba tražiti nikakve romantične, nostalgične i sentimentalne razloge za takvo okupljanje. Nakon toliko godina i toliko koncerata iza njih teško da bi bilo ko mogao da prizove u sjećanje onaj prvobitni poriv da se uhvati instrumenta ili mikrofona. Zato nostalgija ostaje nama. I imamo puno pravo na nju.

Ima tu još jedan momenat. Činjenica da bi sada iz Sarajeva na taj koncert morali putovati sa pasošima. Baca li to sjenku na čitavu priču? I da i ne. Ovisi o tome iz kog ugla posmatrate stvari i jeste li vakcinisani protiv nostalgije. Ako niste za vas će to biti tek lijepo putovanje vremeplovom. A kad već dobijam priliku da sjednem u vremeplov nije mi prevelika blamaža da na ulazu pokažem i pasoš.

Jasna bez laktova

Vijest da će Jasna Gospić, 6.aprila, obilježiti četiri decenije svoje karijere koncertom u Domu mladih je, sigurno od onih vijesti koje čovjeka obraduju i uvjere ga da se trud i upornost na kraju uvijek isplate.

Jasna je zaslužila ovaj koncert. Jasna je zaslužila da joj Sarajevo dođe da je pozdravi i oda joj počast kakvu zaslužuje i kakva joj se godinama uskraćuje. A uskraćuje se ne zbog neke zavjere usmjerene protiv nje, nego zbog proste činjenice da spada među one rijetke, pristojne i nenametljive, što spada među one uvjerene da neko drugi treba da prepozna njihov kvalitet, a ne da se sami guraju naprijed. Koliko zapravo svi mi skupa, znamo o Jasni Gospić?

Rođena je u Sarajevu 1961.godine. Sa bratom Zoranom pjeva u njihovoj grupi „Plima“, a onda, još kao srednjoškolka Jasna Gospić je dobila priliku da pjeva u tada vrlo popularnoj grupi «Ambasadori». Par sezona je ostala sa njima i otpjevala nekoliko istinskih hitova. Najveći od svih bila je pjesma «Dođi u pet do pet». Nakon što je otišla iz «Ambasadora» redovno se pojavljivala na festivalima. Već iz 1980.godine pamtimo njenu izvanrednu interpretaciju pjesme „Strepnja“ na stihove Desanke Maksimović, na festivalu „Vaš šlager sezone“.

Na istom festivalu pojavila se i 1983.godine sa pjesmom „Suze sad mi ništa ne znače“, ali to definitivno nije bilo dovoljno za nastavak ozbiljne karijere.

Tu pauzu koju je napravila u prvoj polovini osamdesetih, prekinula je kada su  je na scenu vratili, niko drugi do, Kemal Monteno i Davorin Popović. Naime, Kemo je 1984.godine objavio album „Uvijek ti se vraćam“ i na završnoj pjesmi „Brzi u 10“ uopšte nije on pjevao. Bila je to duetska pjesma, ali su mikrofon „podijelili“ Davorin Popović i Jasna Gospić, kojoj je to trebao biti konačni povratak tamo gdje pripada, među najbolje vokale tadašnje Jugoslavije.

I zaista je i nastavila aktivno tokom druge polovine osamdesetih. Izuzetno je bila zapažena pjesma sa splitskog festivala 1985.godine „Zar je voljeti grijeh“ i nešto manje pjesma sa zagrebačkog festivala iz iste godine „Trebam te“. I godinu dana kasnije nastupila je na festivalu u Zagrebu, sa pjesmom „Ne idi dušo“. Na istom festivalu pojavila se i naredne godine sa pjesmom „Pokloni mi jastuk“. U međuvremenu  se pojavila i na „Mesamu“ 1986.godine izvodeći pjesmu „Vjeruj pjesmi“. Pojavila se i na splitskom festivalu te godine sa pjesmom „Život je kocka“. Vjerovala je i da je vrijeme za prvi album i  objavila ga 1988. godine pod nazivom „Šećer i so“, a kompletan autor materijala je bio Zlatan Fazlić Fazla. Izdavač je bio disko kuća koja se, uglavnom bavila produkcijom narodnjaka i nisu joj pružili potrebnu i očekivanu podršku. Iste godine je pokušala otići i na „Pjesmu Evrovizije“ izvodeći pjesmu „Noć u suzama“.

Tek 1991. godine u pravom stilu vraća se na scenu. Objavljuje album «Jasna Gospić» na kojem se kao autori pojavljuju tada najkvalitetniji bosanskohercegovački stvaraoci Hari Varešanović, Dino Dervišhalidović, Saša Lošić. Početak rata omeo je ozbiljnije predstavljanje ovog albuma i tu je prekinuta karijera Jasne Gospić. Ona se preselila u Prag.

Na svu sreću karijera je nastavljena 2004.godine albumom „Kud puklo da puklo“ na kojem je sarađivala sa braćom Edom i Adijem Mulahalilovićem kao autorima. Na tom albumu otpjevala je i pjesmu iz repertoara Zdravka Čolića „Ljubav je ljubav“. Naredne 2005.godine festivalski je aktivna. Sa pjesmom „Čarolija“ učestvovala je na domaćem izboru predstavnika za „Pjesmu Evrovizije“, a sa pjesmom „Romantika“ na festivalu u Budvi.

Onda je opet napravila skoro četverogodišnju pauzu da bi početkom 2009.godine objavila novi album „Romantika“ koji je, krajem 2008.godine najavila duetom sa Mustafom Šantićem u pjesmi „Najtvrđa su vrata moja“.

Naredni album „Sarajevo meni putuje“ iz 2011.godine bio je njeno najupsješnije ostvarenje do tada. Naslovna pjesma, duet sa Željkom Samardžićem bila je veliki hit, a na albumu je ponovila i pjesmu „Dođi u 5 do 5“, a dala je i svoje viđenje pjesme „Što te nema“.

U proljeće 2013.godine snimila je još jedan duet. Ovaj put sa Mladenom Vojičićem Tifom u pjesmi „Jedina“. Ta pjesma našla se na njenom narednom albumu „Lišće sa Balkana“ objavljenom 2014.godine. Tokom 2015.godine imala je još jedan uspješan duet i to sa Halidom Bešlićem u pjesmi „Samo jednom“, a još uspješnija je bila pjesma „Boja maline“ objavljena nešto ranije. Krajem 2016.godine je sa Franom Lasićem snimila pjesmu „Samo jedna noć“.

Uzela je učešće i na koncertu u čast Kemala Montena u januaru 2016.godine kada je izvodila Keminu pjesmu „Za svoju dušu“.

 

Uz malu pomoć svojih pjesama

Probudi se čovjek tako, u nedjeljno jutro, svuda proljeće u najavi i misliš kako će sve biti dobro, samo da se ova beskrajna sapunica od zime već jednom završi. A onda pogledaš vijesti, po navici. Nekada, dok su novine bile glavno sredstvo informisanja, znao sam mnoge koji su ih čitali od smrtovnica. Ja ih čitam od vijesti o muzici. Samo što je, u posljednje vrijeme to dvoje, baš teško razdvojiti. Evo sad umro i Chuck Berry.

Ništa neočekivana, naravno. Pa čovjek je prošlog oktobra napunio devedeset godina. Niko ne živi vječno, a pogotovo ne likovi koji su život proživjeli spremni da svašta stave u sebe i da sebe u svašta stave. Malo me, ipak tuga hvata, jer taj čovjek odlazi, a da nikada nije na pravi način zaista ocijenjen od strane poklonika rock’n’rolla. To što je bio jedan od prvih koji su uvršteni u Rock’n’roll Hall of Fame, samo je oficijelno iskazivanje zahvalnosti. Ali zahvalnost mu duguje ogromna armija poklonika klasičnog rock zvuka. Jer on ga je osmislio i do dana današnjeg, rock’n’roll je zasnovan na tim principima. Onaj gitarski rock, da budemo baš precizni.

On je prvi, u toj novoj i divljoj muzici počeo da koristi takt od četiri četvrtine. On je prvi ispalio gitarski rif i od tad ne prestaju da ga ispucavaju gitarski rock heroji svih generacija. On je bio prvi crni muzičar koji je stigao na vrhove top ljestvica. On je bio jedan od prvih,ne samo crnih, muzičara koji je shvatio važnost autorskih prava i tantijema. Došao je u sukob sa vlasnikom disko kuće za koju je snimao jer nije dozvoljavao da se na njegovim pjesmama potpisuju ljudi koji nisu učestvovali u njihovom stvaranju. Bio je prvi poznati rock muzičar koji je pokrenuo parnicu na sudu za utvrđivanje plagijata i dokazao da su ga “The Beach Boysi” pokrali. I prvi je od slavnih rock muzičara završio u zatvoru. I to još tamo početkom šezdesetih godina. Možda je bio samo neoprezan da se upusti u aferu sa maloljetnicom. I to bijelom. A možda je bijeloj Americi, još uvijek rasno podijeljenoj tada dosadio taj crni gitarista nesputanog jezika i htjeli su mu dati lekciju.

Samo što je on dao lekciju nekim klincima koji su bili petnaestak godina mlađi od njega i stasavali su tamo negdje preko Atlantika.  Ti klinci su bili okupljeni u dva najvažnija rock sastava svih vremena. U grupama “The Beatles” i “The Rolling Stones”. Obje ove grupe nisu ni najmanje krile da je upravo Chuck Berry izvršio presudan uticaj na njih. Na prvom singlu “Stonesa” našla se njegova pjesma “Come On”. Na nekim od prvih albuma “Beatlesa” su snimali njegove standarde kao što su “Roll Over Beethoven” i “Rock and Roll Music”. Mnogi danas pogrešno vjeruju da je to pjesma koju su i napisali “Beatlesi” jer je znaju u njihovoj verziji. A nisu. Tu himnu novom muzičkom pravcu napisao je i prvi otpjevao Chuck Berry. John Lennon je jednom izjavio da, ako bi tražili drugo ime za rock’n’roll to bi, komotno moglo biti – Chuck Berry.

I baš zahvaljujući toj činjenici da su mnogi snimali njegove pjesme on je mogao da živi od autorskih prava ,  a da ne radi previše, u periodima kada bi ga, na ovaj ili onaj način sprečavali da se bavi svojim poslom. Svako malo bi ga duga ruka zakona zgrabila za kragnu i protresla  da se sjeti mjesta koje mu pripada.  Nekad je to bilo zbog utaje poreza, nekad zbog posjedovanja marihuane. Kasnije, kad je dobio zasluženo priznanje i kad je svirao pred predsjednicima više nije bio u tim godinama da bi imao dovoljno energije, volje i motiva da radi nove pjesme i albume. Punih 38 godina nije snimio novi album i onda ga je konačno završio prošle godine. Uz dvedeseti rođendan i namjeravao ga uskoro objaviti. . On neće dočekati objavljivanje tog albuma, ali mnogi od nas hoće.  I nesvjesno je svojom smrću obezbijedio najbolju moguću promociju tom albumu.

I kada spuste u zemlju Edwarda Andersona Berrya, kako se zapravo zvao,  izgubiće svog voljenog samo njegovi najbliži. Chuck Berry je, sa druge strane, sebi obezbijedio besmrtnost, još za života. Uz malu pomoć svojih pjesama.

“Sat” za buđenje rock scene

Pjesma koja ovih dana plijenu pažnju poklonika onog nešto pitkijeg rocka jeste nova pjesma Almasa Smajlovića, pjesma „Sat“. Mnoge može iznenaditi ova konstatacija da se radi o „pitkijem“ rocku, budući da je Almas, do sada bio poznat kao frontmen jednog punokrvnog žestokog rock benda kao što su „Erogene zone“. Nema greške, „Sat“ jeste nešto mekši, sa nešto više akustičarskog ugođaja, ali i dalje je jasno da se tu radi o nepatvorenom rokeru zaljubljenom u zvuk gitare.

I zato ne treba nimalo da čudi što mnogi u ovoj pjesmi vide glasnika boljih dana za domaći rock’n’roll. Almas je predugo na ovoj sceni i ostavio je predubok trag da bi od njega mogli očekivati da sada predvodi neki rock revival. Ali sigurno je da možemo očekivati dobre i poštene pjesme. I to već najavljuje singlom „Sat“.

Ja se moram pohvaliti da sam čuo još tri pjesme sa novog materijala. U pitanju su pjesme „Bol“, „Sporedna uloga“ i „Zmija“. I sve tri su, barem u rangu sa ponuđenim „Satom“. I one su mi jasno stavile do znanja da „Sat“ nije nikakva iznimka ili slučajno odabrana pjesma. Sudeći po četiri pjesme koje sam čuo to će biti zvuk koji će preovladavati na prvom Almasovom solo albumu.

Ali to je zapravo onaj isti zvuk koji smo čuli na koncertnom albumu „Erogenih zona“, prije desetak godina. Albumu koji nam se, možda baš zbog toga, toliko dopao. I zašto onda to nije sačuvao za novi album „Erogenih zona“, na koji već predugo čekamo, može se neko upitati. Za mene je odgovor jednostavan. Zato što ni taj posljednji album „Zona“ nije išao u onom pravcu u kojem su ortodoksni fanovi ove grupe očekivali da se ide. Već tada su njihove pjesme dobile formu u kojoj su se, sasvim komotno mogle odsvirati negdje na nekom derneku, ili na plaži dok se vatra polako gasi, ali niko to ne osjeća jer iznutra grije jeftino vino dok flaša ide u krug.

Moguće da idealiziram, ali uvjeren sam da je Almas i krenuo u solo karijeru da bi rado ono u šta vjeruje, ono šta ga ispunjava i, na kraju krajeva, ono što mu se sviđa, a ne da povlađuje očekivanjima. On je, naravno, profesionalac koji živi od muzike i zato ćemo ga vidjeti u raznim projektima. Pa će svirati sa grupom „Grafit“, pa će imati neke izlete sa Nećkom Merdžanovićem, pa će svirati, tu i tamo sa „Erogenim zonama“ i u svemu tome će dati i dio sebe. I to popriličan. Ali ovo što nudi kao autorski materijal predstavlja zapravo Almasa Samjlovića kao autora i izvođača u ovom trenutku.

Uopšte nisam siguran da bi „Zone“, da su radili novi album, išle u tom istom pravcu. Moguće da bi, iz posve praktičnih razloga, neka od ovih pjesama mogla i završiti na albumu, ali pitanje je u kakvom obliku. I zato je puno poštenije što nam je Almas te pjesme (za sada samo tu jednu) ponudio pod vlastitim imenom. Jer to je on i ne želi da se krije iza imena još uvijek aktivnog vlastitog benda.

Čim dobijete priliku da čujete „Bol“ uvjeriće te se u ovo što govorim. Ona mi dođe kao prirodan nastavak na „Sat“, a tek će „Sporedna uloga“ stvari postaviti na svoje mjesto. Ja sam imao priliku da čujem malo više od novog albuma nego vi. Almas mi je posleo te pjesme, ali uz opasku da je to za moju vlastitu upotrebu i da ne širim okolo. Jedva sam dočekao da se pojavi „Sat“ pa da mogu da se „rastrubim“ o ovim pjesmama. Ne da su postale i ostale pjesme za moju ličnu upotrebu, kako me Almas zamolio, nego su postale pjesme za moju ličnu zloupotrebu. Toliko sam ih vrtio.

Ima to sigurno veze i sa tim što je Almas ovim pjesmama pogodio i moj lični senzibilitet. Ali nema sumnje da je Almas sa njom na tragu svojih najboljih ostvarenja.

Sad nam ostaje da čekamo. Meni ostatak materijala, a vama bar ponešto od ovoga što sam ja već čuo. A biće da je Almasov „Sat“ zazvonio u pravom trenutku i u posljednjem trenutku. Da se ovdašnja rock scena probudi.

Zvijezda na neodređeno vrijeme

Volim da pišem o Dini Merlinu. Baš volim. To ti dođe nešto kao kad šetaš kroz šumu i lupaš štapom o zemlji, tjerajući tako zmije. Samo što je, u ovom slučaju proces posve obrnut. Zmije, doduše izgmižu iz svoje tame, ali samo da bi te ujele. I pokazale svu raskoš vlastite ljubomore i zavisti. Kao što rekoh, volim da pišem o Dini Merlinu, a večeras baš imam dobar razlog.

Večeras sam prisustvovao premijeri dokumentarnog filma o njemu. Film se zove “Sredinom” i puno je simbolike, već u samom naslovu. “Sredinom” sigurno jeste njegova životna filozofija. Nikad mu nije puno sreće donosilo u životu kada bi odstupao od te svoje srednje linije.Svaki put kad bi pokušao napraviti neku prečicu u životu. Nasreću, na vrijeme je shvatio da jedino vrijedi ići baš sredinom. Uporno, polako, uz puno truda. Profesionalnošću tako netipičnom za ovdašnje ljude.

Neki mu, izgleda baš tu profesionalnost nikad ne mogu oprostiti. Takvi mu neće oprostiti ni ovaj film. Tamo gdje normalno ljudsko oko vidi emotivnu ispovijest oni će vidjeti samoreklamerstvo. I prije ćemo otkriti inteligentan život na Marsu nego u njihovim glavama. Ali ovaj film nije ni pravljen za njih. To je film kojim se i Al Jazeera kao producent i Emir Zumbul Kapetanović i sam Dino Merlin obraćaju onoj ogromnoj armiji ljudi kojima njegove pjesme znače puno više od pjesama.

Ovo je prvi film o njemu i kao takav je referentna vrijednost. Svi budući radovi o Dini Merlinu mjeriće se po ovom filmu. Odmah da kažem da mi se film dopao. Iz mnogo razloga. Zato što je režiser znao da ostane u pozadini i da svoje umjeće diskretno i nenametljivo stavi u funkciju priče koju je htio ispričati. Sviđa mi se i što priču o Dini Merlinu priča sam Dino Merlin. Od početka do kraja. Ponekad i ne uspijevajući zadržati suze. A i zašto bi? Ako je već odlučio ispričati svoju priču onda jedino ovako vrijedi da je ispriča. Sa puno emocija. Nema sumnje da će neki lakonski primjetiti “patetično”. Ali takvi imaju puno veći problem sami sa sobom nego što će ga ikad imati sa Dinom Merlinom.

Pogotovo je prvi dio filma vrhunski odrađen. U tom dijelu Edin Dervišhalidović je puno prisutniji od Dine Merlina. Kasnije Dino i njegova karijera postaju puno prisutniji. I ja sam duboko uvjeren da se tako nešto desilo i u njegovom životu. I mislim da se to desilo baš nekako pred album “Sredinom” ili još preciznije pred pjesmu “Smijehom strah pokrijem” i uz onaj veličanstveni koncert kod “Vječne vatre” 1998. godine. I u filmu Dino govori o svojim lutanjima i pokušaju da napusti muziku tih godina.

A onda kao da je uradio jedino moguću stvar da bi mogao nastaviti i sačuvati zdrav razum. Postao je svjestan da ga je Dino Merlin već nadrastao i da ima izbor između toga da od samog sebe napravi karikaturu zvijezde po mjeri čaršije ili da prihvati činjenicu da jeste zvijezda koja je prerasla gabarite vlastite mahale i da se ponaša u skladu sa tim. Uz sva omalovažavanja i osporavanja koja takav status, neminovno nosi sa sobom. I samo oni koji su pristajali da budu bar tri broja manji od samih sebe mogli su računati na opšte odobravanje.

Ovo je film koji je i jako informativan. Čak i oni koji misle da sve znaju o Dini Merlinu naći će neke pikanterije koje su im promakle. A da ne govorim o novim generacijama za koje je ovo upoznavanje sa istorijom. Čak ni neki propusti ne narušavaju samo tkivo priče. Njih uglavnom zapaze likovi opsjednuti podacima poput mene. Dobro, moram da ih pomenem da ne puknem.

Koncert u “Zetri” nije bio 8.februara 1986.godine (kako Dino kaže) nego 8.februara 1987.godine. Čitav jedan album (onaj treći) uopšte se ne pominje. A prati ga tako sočna priča o tome kako je Dino tada htio preći iz “Diskotona” u “Jugoton” i tempirao izlazak na 25.decembar 1987.godine i čak imao i pjesmu “Božić je”. Onda “Diskoton” objavi nezavršen treći album i poremeti mu te planove. Ništa od toga ne pominje se u filmu. Ni pjesma “Da te nije Alija” nije objavljena na albumu “Moja bogda sna”, kako je Dino, u filmu rekao.

Ali sve ove moje primjedbe su kao da se nađeš u igri jedan na jedan sa savršenom ljepoticom, anđelom koji hoda samo zato što je u žurbi zaboravila krila na štriku; e, nađeš se sa takvom djevojkom, a ti pametuješ kako joj je mali prst na lijevom stopalu veći od domalog. A sem toga, ako baš insistiram na svim tim podacima ko meni brani da i ja napravim film o njemu. Ili napišem knjigu, što mu dođe nekako realnije.

I super je što Dino i dalje ne želi da se opusti. Što je svjestan da je sa svakim novim albumom ili koncertom na novom ispitu, na izborima i da je zvijezda samo na određeno vrijeme. A još je ljepše što smo svi koji smo odgledali ovaj film svjesni da je on zvijezda na neodređeno i da će mu teško neko taj status oduzeti.

Čovjek “Svjetla” i zarazne dobrote

Koliko ste puta čuli ono “O mrtvima sve najbolje”? Navikli smo se da svakom preminulom retuširamo portret njegovog života, onako da komotno može da stane u izlog žalovanja. Ako nisi bio baš preispoljno đubre svi će, odjednom i aklamativno, izglasati kako si bio dobar čovjek. Zahvaljujući toj univerzalnoj amnestiji mnogi su, nezasluženo izmamili pokoji jecaj nad rakom.

I nemam ništa protiv. I ja na dženazama uredno izgovorim tri puta “halalosum”. Na sahranama u sebi oprostim sve što ima da se oprašta. Ali koje riječi upotrijebiti kada na konačno putovanje krene neko za koga si i za života znao da je dobar? Kao kad ode Haris Čaušević. Dobri čovjek Haris Čaušević. A malo je ljudi koji su za života bili dobri poput Harisa. Dobri izvan i iznad onih uobičajenih okvira u koje dobrotu blagonaklono volimo da smjestimo. Nema tog testa na dobro koji on ne bi prošao.

Kada o nekome nešto ovako pročitate pretpostavljate da je pisac tih redova jako dobro poznavao čovjeka o kojem piše. Jesam poznavao Harisa, ali jesam li ga zaista i znao? Daleko manje nego što bih volio. Sa njim sam se družio daleko manje nego što mi je trebalo i što bi mi koristilo. Ima tako ljudi uz koje ustrajno i nenametljivo koračaju dobrota i blagost. I ne možete to da ne primjetite.

Možda će se mnogi zapitati “Ko je Haris Čaušević?”. Volio bih da vjerujem da to pitanje i neće biti baš tako često. Ali uz mnoge talente koje je imao Haris je, definitvno bio uskraćen za tu sposobnost samoreklame. Uvijek mu je bilo neuporedivo važnije da ljudi znaju za tu njegovu organizaciju altruista “Svjetlo”. Radeći sa djecom koju su svakako zvali, u potrazi za politički korektnim izrazom, on nas je naučio da je u svemu važno samo da su to djeca.

I onako zarazno nasmijan i vječito uvjeren u ljudsku dobrotu on mi je djelovao poput nekog, samo našeg Petra Pana, koji čuva Izgubljene dječake u ovoj našoj Nedođiji. I uspijeva da ih sačuva. U svijetu u kojem se na sve nastoji staviti cijena on nas je naučio da se ne može baš sve riješiti samo novcem. Tražio je puno više od nas. Tražio je od nas ono suštinsko. Da njegova djeca postanu dio naše stvarnosti i naših života.

Sjećam se kako nas je suočavao sa našim vlastitim licemjerjem kada bi nam pokazao da to nisu djeca koju je dovoljno voljeti onako uopšteno i teoretski. On ih je volio pojedinačno i svakodnevno. Onako kako ih jedino vrijedi i voljeti. A sigurno je da nije bilo baš uvijek lako. Kao što je sigurno da je sve to višestruko nadoknađeno njihovim osmijesima. I nije nimalo slučajno da se Harisova organizacija zvala “Svjetlo”. Svaki njihov osmijeh bi upalio po jedno svjetlo u velikom mraku koji nam prijeti. Sjećam se kad smo zajednički radili jednu košarkašku utakmicu. Klinci iz “Svjetla” i klinci iz našeg košarkaškog kluba “Vogošća”. Prisustvovao sam mnogim utakmicama, ali to je bila jedina na kojoj su svi pobijedili.

Nepravedno je, ali ne i neočekivano da Harisova smrt neće stići na naslovnice niti u vrhove informativnih emisija. On je samo bio dobar. Pa šta, možda se upitate. Pa ništa, samo što je to najviše što se može, odgovorio bih vam ako smijem. O takvim ljudima pričaju svete knjige. U islamskoj tradiciji oni se zovu dobri, hrišćanstvo ih naziva blaženim, a jevrejska predanja govore o jako malom broju pravednika koji čuvaju ovaj naš krhki svijet u ravnoteži. Ne tvrdim da je Haris bio dobri, blaženi ili pravednik, ali znam da je, u trenutku njegove smrti, ovaj svijet malo klecnuo. I na nama je da ga prihvatimo da se ne sruči. I čini mi se da je Bog, kad je pravio Harisa imao namjeru da napravi posudu u kojoj će čuvati dobrotu. Za života je njegova dobrota bila zarazna. Neka takva ostane i nakon njegove smrti.

U ovom trenutku dok se opraštam od Harisa padaju mi na pamet stihovi jedne stare pjesme. Pjesme koja kaže “Sale Nađ je umro u snu/Dan se taman zasiveo/I ne znam šta je sumnjivo tu/Jer u snu je i živeo”. Haris Čaušević jeste živio u snu. U snu u kojem je živio među boljim ljudima. I najljepši mogući oproštaj od njega jeste da nastavimo sanjati taj njego san.