Da se malo uživa

Nastojim prilično redovno pratiti aktuelnu diskografiju. Izabrati ono što mi se sviđe, ali i biti obaviješten o svemu što izlazi. Nekad mi se, međutim desi da ponešto propustim. Tako sam sa nekoliko mjeseci zakašnjenja “otkrio” album Đorđa Davida i sastava “Death Saw” pod nazivom “Da se ne zaboravi”. Ne znam šta bi vam rekao o Đorđu Davidu, odnosno Đorđu Nikoliću, kako mu piše u ličnoj karti. Kad postane žrtva rialitija najradije bih ga naprosto izbrisao iz kolektivne memorije, a opet neosporno je da se radi o jako dobrom pjevaču. To vam je čovjek koji je pjevao u obnovljenoj “Generaciji 5”, a onda tražio sebe od elektronike do heavy metala. Autorski i nije baš posebno zanimljiv i valjda je to i sam shvatio i ovaj album “Da se ne zaboravi”, objavljen krajem 2020.godine uradio je tako da je iznova otpjevao neke velike pjesme za čiji su nastanak odgovorni neki drugi ljudi.

Da ne komplikujem, snimio je album obrada. Ali ne onako kako se to obično radilo tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih kada je nastala prava pomama za takvim albumima. Ne po principu “daj da nabacamo na album što više hitova”. To možda i jeste komercijalniji pristup, ali meni se ovaj Davidov više sviđa. Sa izuztekom jedne ili dvije pjesme na ovom albumu ostale nikada nisu bile nekakvi mega hitovi iako su iz repertoara mega uspješnih sastava i izvođača. To je ono što me prvo zaintrigiralo.

Album i otvara i zatvara ista pjesma, ali u dvije verzije. U pitanju je pjesma “Gde si” koja se prvobitno našla na Bajaginom albumu “Muzika na struju” iz 1993.godine. Nikada nije stekla status velikog hita, kao uostalom ni ostatak materijala sa tog albuma iako se neosporno radi o kvalitetnoj ploči. Radi se o rasnom rock broju kojem je Đorđe David uz svoj bend dao još dodatnu dozu čvrstine i energije. A u prvoj verziji sve je još dodatno ukrasila Ivana Peters, a to vam je ona ista djevojka koja je tako sjajne pjevačke dionice pružala u grupi “Negativ”. I to je, zapravo jedina pjesma za koju nisam siguran koliko ima opravdanja da se nađe na albumu na čijem omotu se nalazi fotografija pasoša SFRJ. U vrijeme objavljivanja ove pjesme SFRJ kao takva više nije ni postojala, ali se, istini za volju, još mogla preći poneka granica sa tim pasošem. Tako da se baš i nije posve koncepcijski promašilo.

Ostatak materijala je iz perioda od 1972. do 1989.godine i s njim nema takvih dilema. Priča se nastavlja sa obradom pjesme “Par godina za nas” iz 1989.godine i sa potpisom “Ekatarine velike”. I to je, vjerovatno najpoznatija pjesma na ovom albumu i onaj jedini pravi hit o kojem sam govorio.

Slijedi obrada “Atomskog skloništa” i pjesme “U vremenu horoskopa”. U pitanju je naslovna pjesma trećeg studijskog albuma ovog sastava iz 1980.godine. Kao i kod “Par godina za nas” ni ovde nisu puno odstupili od originala, ali to im, očito, nije ni bila namjera.

A onda slijede dvije poslastice. Kada pomenete “Riblju čorbu” i “Bijelo dugme” znate da tu ima toliko velikih pjesama da uopšte nije lako probrati. A Đorđe David je probrao posve neočekivano. Iz cjelokupnog repertoara “Riblje čorbe” on se odlučio za baladu “Kad ti se na glavu sruči ceo svet”. Pjesmu poznaju uglavnom pasionirani “čorba” fanovi. Objavljena je 1982.godine i zatvarala je A stranu albuma “Buvlja pijaca”. Bio je to jedan od posljednjih velikih radova Rajka Kojića. I dok je kod “Čorbe” ta pjesma bazirana na skoro pa akustičnim gitarama David i grupa su joj dali klasičan aranžman jedne hard rock balade.

“Bijelo dugme” opet ima takvu reputaciju da je, šta god uzmete, nekad bilo hit. Ipak junaci naše priče su se i ovde opredjelili za neobičan izbor. Odlučili su se da ponovo snime pjesmu “Ne gledaj me tako noćas i ne ljubi me više” iz 1975.godine i sa drugog albuma “Bijelog dugmeta”, čuvene ploče “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Zanimljiva je to pjesma. Sjećam se da sam u vrijeme njenog pojavljivanja bio tinejdžer i da smo je dosta i voljeli i slušali. Kasnije se negdje usput izgubila i iz programa radio stanica i iz koncertnog repertoara. A kuriozitet je da je upravo ta pjesma izabrana za najavni singl albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ima kod “Dugmeta” pjesama koje svaki dobar pjevač može pristojno otpjevati, a ima od onih koje naprosto zahtjevaju Bebeka. E ova je jedna od tih drugih. Đorđe David je dobar pjevač, ali nije Željko Bebek. I tim sam valjda sve rekao.

Na albumu se i nastavilo sa biranjem pjesama koje će rijetki prepoznati. Možda je to napravljeno i da oni koji budu slušali album pomisle kako su to origanlne autorske pjesme i dodaju još koji poen na konto Đorđa Davida i njegove grupe. A možda im se samo dopadaju te pjesme. U takvu priču se sasvim lijepo uklapaju i “Mamurni ljudi” i “Slobodan i svoj”. Prva je uzeta iz 1987.godine sa albuma “Kao kakao” skopske grupe “Leb i sol”, a druga je probrana iz 1982.godine i sa albuma “Zbog tebe bih tucao kamen” Olivera Mandića. I zazvučale su puno drugačije od originala, što je valjda i smisao pravljenja ovakvih albuma.

Prije ponovljene “Gde si” suočavamo se sa Davidovom verzijom “Pjesme broj 3”, čuvene balade sa prvog albuma grupe “Time” iz 1972.godine. Sve ono što sam rekao za Bebeka vrijedi i za Dadu Topića. S tim što se ovde Đorđe David ipak malo više primakao originalu.

Da bi ovo, u pravom smislu te riječi, bila jugoslovenska ploča njeni kreatori su birali autore i izvođače iz cijele Jugoslavije. Uz četiri pjesme beogradskih sastava dobili smo po jednu iz Pule, Sarajeva, Skopja i Zagreba.

A ako me na kraju pitate da li je ovim albumom Đorđe David obezbijedio da se te pjesme ne zaborave moram vam reći da nije. Srećom te pjesme su sebi već obezbijedile malo duži rok trajanja. Da je do samog Đorđa Davida teško da bi ih on sačuvao od zaborava. Naprosto on nije ime tog kalibra. Ali ako je i malo pretjerao sa naslovom te ne znači da u ovom albumu ne može da se uživa. Može, vjerujte mi.

Procvjetala Jagoda u travi

Bosanskohercegovačka muzička tradicija sigurno se ne iscrpljuje muzičkim nasljeđem tri najveće etničke skupine. Neprocjenjivo muzičko blago krije se u seharama sarajevskih i bosanskih Jevreja, ali previše rijetko je iznošeno na svjetlo dana. Jedna od rijetkih koja je stekla svjetsku slavu izvodeći upravo sefardski melos jeste Flory Jagoda, Sarajka koja je rođena kao Flora Papo negdje odmah poslije Prvog svjetskog rata, a umrla je krajem januara ove godine u svojoj devedeset i osmoj godini i daleko od rodnog grada.Zašto vam pominjem Flory Jagodu? Zato što sam čuo njenu nasljednicu. Preslušavajući još neobjavljeni album Zorane Guja “Sephardica” postalo mi je jasno da je ona ta koja će nastaviti nositi tu baklju dalje. Zorana je ona nova Jagoda koja je procvjetala ovog proljeća.Zorana Guja je ugledna etnomuzikologinja, ali i rijetko ubjedljiv vokalni solista. Svojim prvim albumom ona je publici predstavila tradicionalne napjeve Romanijske regije. U svom istraživanju muzičkog nasljeđa sada se dotakla sefardske muzike.I odmah vam moram reći da je u tih jedanaest pjesama ponudila je i tri iz repertoara Flory Jagode sa dozvolom njenih nasljednika. Zorana je zaokružila jednu nenametljivu muzičku priču, skupljenu između dva klasika sefardske muzike, pjesama “Adio kerida” koja otvara i “Kad ja pođoh na Bentbašu” koja zatvara album. Oko ove posljednje se dugo lome koplja da li je u pitanju melodija koju su Sefardi ponijeli iz Španije pa je preko Istanbula donijeli i u Sarajevo. Ili je, kako tvrde drugi, u pitanju turski vojni marš koji je komponovao Rifat Bey i koji su u ove krajeve donijeli turski askeri. Ja sam skloniji prvom tumačenju jer se ta pjesma stilski posve uklapa u muzičko nasljeđe ovdašnjih Sefarda.Zoranin glas je nešto najčišće što ste odavno čuli, to vam garantujem. Poput planinskog potoka njen glas vas vodi kroz brzake i kaskade kojima se samo možete diviti. A onako kako se sefardska muzika mješala sa ovdašnjim muzičkim tradicijama to možemo osjetiti i u nekim pjesmama na ovom albumu. I to je samo dodatni kvalitet ovog albuma. A kada se takav anđeoski glas kakav Zorana sigurno ima udruži sa vrhunskim instrumentalistima kakvi su njen otac Slaviša Guja i Darko Košavić koji je još prije tridesetak godina otkrio ljepotu sefardske muzike i kada se oni potrude oko aranžmana dobijete pjesme kojima ćete sigurno vraćati iznova i iznova. I neće vam dosaditi. Bar sam ja prilikom svakog novog slušanja otkrivao nešto novo. I gosti poput violinista Ivane Đurić i Vladimira Stanojevića donose neki svoj prepoznatljivi pečat koji postaje samo nova potvrda da se radi o vrhunskom ostvarenju.Ne znam u kojem će pravcu dalje Zorana djelovati. Možda će nam otkriti neku novu i drugačiju zaboravljenu i prašnjavu fioku našeg muzičkog bogatstva i možda to neće imati nikakve veze sa sefardskom muzikom ovog podneblja. Ali, bez obzira na to, može biti ponosna jer je albumom “Sephardica” ostavila kapitalno djelo od kojeg će morati polaziti svi koji se sutra budu htjeli baviti ovom vrstom muzike.

Pjesma malog nijemog slavuja

“Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom i kad mesečina zaveje moj trag nemoj tugovati jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag”

Tako nas je Balašević još prije više od trideset godina pripremao na činjenicu da taj mali nijemi slavuj neće zaobići ni njegov prag. Pokušao je on da svoje najbliže navikne na činjenicu da i besmrtnici umiru. Svoje najbliže, ali i čitavu armiju onih koje je tokom četrdeset četiri godine koliko se zna za njega kao kantautora i pjesnika navikao da prevodi njihovu bol u svoje stihove. Dobro, prevodio je on svoju bol, svoje želje, svoje snove i svoje ljutnje ponekad, a nama je značilo jako puno to što smo se prepoznavali u tim rimama.

Uprkos svemu onome što nam razum govori primarno osjećanje na vijest o njegovoj smrti je nevjerica. Koliko god bio stvaran Đorđe Balašević je za mnoge od nas bio onaj izmišljeni prijatelj, onaj mali patuljak sa jastuka koji zna da kaže pravu stvar u pravi čas. Ili da otpjeva pravu pjesmu u pravi čas. Imao je on pjesmu za svaku situaciju, pa i za vlastitu smrt. Još 1985.godine zamolio je u pjesmi nek mi ne pletu lovore, nek drugom drže govore. Neće moći spriječiti ni jedno ni drugo. I svi oni kojima je bio trn i u peti u oku sada će se javiti da pišu hvalospjeve o njemu. Oni koji su htjeli da otmu njegove pjesme od njega. Pjesme su im bile ok, ali uvijek su nekako htjeli da tvorca tih pjesama nekako izbrišu sa te slike. Onako kako je nekad bilo u redu da se na sletu izvodi “Računajte na nas”, ali nije bilo u redu da on izvodi tu pjesmu. Sada će pokušati da retuširaju tu staru fotografiju. I neće uspjeti. Tek sada neće uspjeti.

Biće i onih drugih koji bi da se malo ogriju na njegovoj vatri. Odjednom će se pojaviti masa onih koji će tvrditi da su mu najbolji prijatelji stavljajući neke fotografije uhvaćene u prolazu kada obična ljudska pristojnost nije dozvoljavala da im negativno odgovori na pitanje “može li, slika?”. I mogla je slika.

Zato vam neću pričati o tome šta je meni značio Balašević. Ni o tome kako sam bio siguran da su neke njegove pjesme istrgnute iz mojih snova. Ni o našim susretima. Predugo sam se grijao na toj njegovoj vatri da bi mi sada kada bih na taj način pisao to djelovalo kao da je zapišavam.

Neka mi zato bude dozvoljeno da podsjetim na to šta je značio ovom gradu i šta je Sarajevo značilo njemu. Svoju veliku ljubavnu priču prvi put je ozvaničio u Sarajevu. Olivera i on se nisu upoznali u Sarajevu, ali je to bio grad kojim su prvi put prošli držeći se za ruke i bez straha da će ih neko vidjeti. I slikali si pored Sebilja, kao svi pristojnu turisti. I onda je ta fotografija do dana današnjeg završila u njihovoj spavaćoj sobi.

“Oslobođenje” je prvi put u istoriji kasnilo sa svojim prvim izdanjem onog novembra 1986.godine kada je prvi demonstrirao da nije nemoguća misija napuniti “Zetru”. Kasnilo je da bi imalo priču sa tog koncerta.

Možda već znate, ali moram da vas podsjetim da je on napisao stihove za pjesmu “Sarajevo će biti”. Kada su mu oči bile pune njegovog Sarajeva koje neko ruši i to i u njegovo ime nazvao je “Studio 99” i pitao šta može da uradi za Sarajevo. A Fazla mu kaže “uradi ono što najbolje radiš, napiši pjesmu”. I napisao je. I izgovorio prve dvije strofe telefonski. Kasnije više nije bilo moguće uspostaviti vezu i pjesmu su Zlatan Fazlić i Zlatko Arslanagić dovršili do formata koji danas poznajemo.

Poznata je priča o tome kako je usred rata i usred tog uragana mržnje koji se vio svuda oko njega imao tri čiste da napiše “Krivi smo mi” i “Čovek sa mesecom u očima”. I imao je puno pravo da već 1998.godine, kao prva prava istinska zvijezda iz Srbije dođe u Sarajevo da održi koncerte. A onima koji su ga upozoravali da mu u Sarajevu prijeti atentat odgovarao je “da mi nešto preti pa ja bih se sakrio u Sarajevo”.

I ipak moram biti malo ličan. Bio sam na svakom njegovom sarajevskom koncertu. Ali baš na svakom. Od 1983.godine u Domu mladih pa do 2018.godine u Skenderiji. I žao mi je što oni klinci koji sada stasavaju za koncerte neće imati prilike da prisustvuju tim druženjima sa njim. To je uvijek bilo više od koncerata. To vam je bilo kao da dođete kod dragog prijatelja u goste. Šteta što mu više nećemo ići u goste. Pa makar ja ovaj put i izostao. Dobro, izostaće i on. Ali ovaj put su mu sa neba napisali opravdanje. I pozvali ga da otpjeva duet sa onim malim nijemim slavujem iz njegove pjesme.

I za našu publiku i za svjetsku

Nije rijedak slučaj, ni u svjetskim razmjerama, a ni kod nas, da nekome predviđaju blistavu karijeru, a da je on nikad do karaja ne ostvari. Ili barem ne u onoj mjeri i u kontinuitetu kako je, po svemu, morao. Brojni su razlozi zbog kojih se tako nešto desi. Ili bolje da kažem – ne desi. A sigurno je da nije među najrjeđima činjenica da sredina nije spremna za takvog stvaraoca.

Tako nešto se evo već godinama dešava kada je Fuad Backović Deen u pitanju. Ne može se reći da nije imao svoje zvjezdane trenutke. Na dva albuma sa grupom „7 UP“ sazrijevao je i stvaralački i vokalno. Na dva „Eurosonga“ pokazao je da ravnopravno može da se bori za svoje mjesto na evropskoj muzičkoj sceni. Sa dva svoja solistička albuma pomjerao je granice. I to ne samo kada je muzički izraz u pitanju. I sve mu se nekako dešavalo u znaku broja dva. A na valentinovo ove godine objavio je, konačno, nakon šesnaest godina pauze svoj treći studijski album „Rane manje bole“.

To i jeste i nije studijski album. To i jeste i nije kompilacija. Kako se uzme. A Deena uvijek treba uzimati kao hrabrog stvaraoca koji želi publici ponuditi uvijek nešto novo, nešto drugačije i nešto urađeno po svjetskom standardima. Upravo takav je album „Rane manje bole“. To je album koji zaokružuje, ali ne zaključuje njegovu ovdašnju karijeru, ali je istovremeno i pokušaj da se nešto napravi u okruženju u kojem se sada nalazi, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Da li će i u kojoj mjeri uspjeti u tome ovisi o brojnim faktorima. A sreća sigurno nije najmanje važan faktor među njima. Da li ima dobre pjesme na ovom albumu? Ima. Da li spada među vrhunske pjevače i to ne samo po našim mjerilima? To mu nikad niko nije mogao osporiti. I još povrh svega ima stav i ponašanje prave zvijezde i pažljivo osmišljen imidž. Hoće li to biti dovoljno ja zaista ne znam, ali da je uradio što je bilo do njega u to nema nikakve sumnje.

Što se tiče samog albuma „Rane manje bole“ on je osmišljen kao prilika da se na jednom mjestu okupe svi singlovi koje je Deen objavljivao još od albuma „Anđeo sa greškom“ iz 2005.godine. Obnovio je čak dvije pjesme sa tog albuma, pjesme „Na, na, na“ i „Sex & Revolution“.

Kada pjesme za album prikupljaš šesnaest godina logično je i očekivano da tu ima dosta raznolikosti. Mogu se primjetiti neke jasno definirane faze u njegovoj karijeri. Album otvara pet pjesama nastalih u periodu od 2012. do 2108.godine u vrijeme Deenove intenzivne saradnje sa Almirom Ajanovićem kao producentom i  većinskim autorom njegovih pjesama. Svakako se tu našla evrovizijska „Ljubav je“, kao i obrada velikog hita Alena Slavice sa kraja osamdesetih godina prošloga vijeka, pjesme „Dao sam ti dušu“. Dodamo li tu pjesme „Rane manje bole“, „Imena mi mog“ i duet sa Verenom Cerovinom „Voli me hitno“ imamo zaokruženu jednu cjelinu. Cjelinu lijepo upotpunjenu engleskom verzijom pjesme „Ljubav je“.

Posebnu cjelinu, opet predstavljaju pjesme „Dovoljno te dobro znam“, „Priđi bliže“ i „Girlfriend“ na kojima se sam Fuad Backović Deen pojavljuje kao autor uz Dalal Midhat i Mahira Sarihodžića.

Do kraja albuma dobijamo pjesme koje je za Deena radila Aleksandra Kovač i od kojih neke nikada nisu ni objavljene. Pjesme koje su svojevremeno bile namijenjene albumu koji je trebao biti objavljen na engleskom jeziku u pokušaju da se obezbijedi pozicija na svjetskom muzičkom tržištu. Moguće da je propušten taj trenutak, ali sigurno je da se radi o pjesmama koje su zaslužile da budu predstavljene publici.

Deen je propustio da nam u kontinuitetu nudi albume koji bi predstavili njegovo stvaralaštvo u raznim fazama. Sa albumom „Rane manje bole“ djelimično ispravlja taj propust i pravi svojevrsni presjek onoga što je radio u posljednjih šesnaest godina. I zato je ovaj album bio potreban. Usudio bih se čak da kažem da je bio neophodan. Koliko Deenu toliko i nama.

Parada kiča i kiča

Još od onog momenta kada je Balašević prvi put otpjevao „Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ neinventivni novinari su počeli obilato da koriste frazu „parada pijanstva i kiča“. I meni je to palo na pamet kada sam proteklog vikenda gledao novo izdanje „Dore“, odnosno fešte sa koje je Hrvatska birala svog predstavnika za ovogodišnji „Eurosong“. I onda shvatim da ću se ogriješiti o organizatore ako nešto takvo napišem. Nije tamo bilo pijanstva. Bila je to parada kiča i kiča.

Iz godine u godinu gledamo istu predstavu samo sa novim akterima. I to ne uvijek novim. Red ocvalih i nakvasalih nekadašnjih muzičkih veličina, pa red neke nove djece predstavljene kroz razne televizijske realiti programe namijenjene masovnoj zabavi. Neinventivni voditelji koji na silu nastoje biti duhoviti i opušteni. A povrh svega kao nekakav privid neizvjesnosti.

Iz godine u godinu se, također potvrđuje činjenica kako minuli rad više ništa ne znači. Može Tony Cetinski da se diči moćnim glasom i velikim hitovima od prije deset ili dvadeset pet godina, ali to u ovoj priči malo znači. Nova generacija hoće nove heroje. Po mogućnosti takve koje će da sažvaću za jednu sezonu i ispljunu kako bi napravili mjesta za nekog novog. Nekog novog ko će da doživi istu sudbinu.

Ovoga puta izbor je pao na Albinu Grčić, Splićanku koja je svojih pet minute slave dobila u projektu „The Voice“, a sada i priliku da se predstavi na evrovizijskoj sceni. I to nije ništa neobično. Baš na takvim projektima se već godinama regrutuju takmičari za „Eurosong“.

Odmah da se razumijemo. Djevojka je sasvim u redu. Pjeva jako dobro, mada je pitanje koliko ova „tiktokava“ pjesmica pruža mogućnosti za prezentaciju njenih vokalnih sposobnosti. I ta pjesmica nije ni bolja ni gora od onoga što se već godinama nudi na evrovizijskom tržištu.

I to je moja najveća zamjerka. To što je sve „onako“. Što je sve namjenski urađeno da bude u trendu i što je i od Albine i od pjesme napravljen, prije svega proizvod.  Tačno sam mogao da ih zamislim kako, kao ekipa sjede u studiju i procjenjuju šta bi to moglo proći kod publike i žirija.

Ne znam, možda to tako i treba i možda danas i ne može drugačije. Moguće. Ali ono što znam jeste da se meni takav pristup ni najmanje ne sviđa. Nije pjesma sarma pa da je praviš po receptu. Ako ćemo pravo čim je praviš tu već nešto ne štima. Pjesma ti se desi ili ti se ne desi, a onda je sve ostalo samo nadogradnja. Pjesma je artikulacija unutrašnjeg bola, a ne slaganje ritmova sa riječima.

Znam da pripadam nekim drugim vremenima i vjerovatno niti ne mogu osjetiti senzibilitet novih generacija. Zato sam nekoliko puta pažljivo i otvorenog uma poslušao kompletnu ovogodišnju ponudu na „Dori“. I znate šta? Niti jednu pjesmu nisam poželio da čujem ponovo. Onako za svoju dušu. A to valjda nešto govori.

Nije čak ni u tome problem što ja neću poželjeti da čujem te pjesme za deset ili dvadeset godina. Ma čak ni za godinu dana. Tragedija je što ni oni koji se danas oduševljavaju tim pjesmama neće imati strpljenja za njih nakon tih godinu dana. Oni imaju još manje strpljenja od mene i njihovu pažnju će zaokupiti neke nove pjesme. I još neke nove. I neka novija lica i glasovi. I pomirit ćemo se sa činjenicom da više ništa nije pravljeno da traje duže od jedne sezone. A današnje velike „zvijezde“ poput Albine koja samo na jednoj pjesmi ima po trideset miliona pregleda ostvarit će, u najboljem slučaju, prosječnu karijeru i za deset ili dvadeset godina, krijući bore i stomak nastupit će na nekoj novoj „Dori“ čudeći se zašto publika ne sluša pjesmu nego po inerciji glasa za „proizvod“ koji se najviše trenutno reklamira. I neće se sjećati kako su i sami nekad bili takav „proizvod“.

Svako ima svoju Selmu

Napustila nas je Selma Borić, žena kojoj je zvanično napisana “Selma”. Ali svako od nas je imao neku svoju “selmu” makar se i ne zvala tako. Moja prva ljubav se nije zvala Selma, ali u mom prvom romanu “Kupi mi kupine” dao sam joj to ime kako bi se uklopila u priču o pjesmi. Neka mi bude dozvoljeno da se od prve i prave Selme oprostim tim odlomkom iz romana:”Tih dana, s kraja ljeta 1974. godine, sa fakulteta je došla Seka. Znajući za moju opsesiju donijela mi je singl grupe skroz glupog naziva. Ko je još čuo da se grupa zove «Bijelo dugme». Ništa nisam znao o njima, ali mi se dopala ta, pomalo primitivna, energija i taj isforsirani seljakluk pjesme sa A strane. Uhvatio sam sebe kako pjevušim da sam pekar mala moja/ne znam bi l’ me htjela/kad bi noću bila sama/zemičke bi jela. Ali ni izbliza tako često kao pjesmu sa B strane. Tamo sam naišao na «Selmu». Hej, neko je opjevao. Selmu. Moju Selmu.Nakon što sam prvi put čuo priču o njoj koja putuje na fakultet nisam je uspjevao izbiti iz glave. Dva dana intenzivnog polijeganja po gitari i bio sam spreman. Bilo je sad ili nikad. Predvečerje u kasno ljeto u Bosni je uvijek nekako posebno. Još je sve toplo, zrelo, nabubrilo, ali nedostaje tu onog obećanja da će biti bolje. Naprosto osjećaš da bolje ne može i da će ta ljepota, uskoro, početi dio po dio da se isključuje.Sjedimo na našem zidiću u parku. Ne više dva klinca, a još beskrajno daleko od odraslih. Pomalo se zaokružili. I ona i ja. Ona na svim pravim mjestima, a ja na svim nepotrebnim mjestima.Naslonio sam gitaru na koljeno, duboko uzdahnu i rekao:- Ovo slušaj pažljivoImao sam nakon toga nastupa i nastupa. Pred poznatim i nepoznatim. Pred dvadeset i pred dvadeset hiljada ljudi, ali nikad ni prije ni poslije toga nisam osjetio takvu tremu. Počeo sam jako tiho, ali meni se učinilo i preglasano kada me uplašio odjek vlastitog glasa koji pjeva ono što ne bi smio. Selmaaaa, putujeeee na faaakulteeet… Daleko je ona bila od fakulteta, ali sujeta je čudna stvar. Čim je čula svoje ime povjerovala je da je pjesma njoj napisana. A ako joj je ja pjevam sabrala je dva i dva. Samo što dva i dva nisu baš uvijek četiri.- Jesi li to ti napisao ?Na trenutak, ali samo na trenutak me zbunila. Pa kako ne zna da je to «Dugme». A onda mi je do svijesti doprlo da nije mogla čuti tu pjesmu. Svaka ploča se bar mjesec dana vrtila na mom gramofonu prije nego bi je drugi zamijetili. A ova je izašla prije par dana. Eto konačno prilike da profitiram od svoje opsjednutosti muzikom. U trenutku sam se odlučio na laž. Laž koja će zvučati uvjerljivo.- Pa zapravo nije baš posve moja. Ja sam imao tu ideju, ime, priču i osnovnu melodiju. Kad sam bio prošli put u Sarajevu zatekao sam se na nekom derneku gdje je bio taj momak. Taj Goran Bregović. Malo sam zasvirao i njemu se dopalo.Zaprepastilo me kako laž lako i prirodno slijedi svoju logiku. Znao sam da radi uvjerljivosti moram malo spustiti loptu.- Ni on mi nije vjerovao da sam ja to napisao. Na kraju me ipak pitao može li to malo izmjeniti i snimiti. I objasnio mi da zbog prodaje ne treba govoriti da je četrnaestogodišnjak napisao. Ali meni je bilo stalo samo da je neko otpjeva. Uskoro će sigurno izaći i ploča.To je bio krunski dokaz. Ako ploča još nije izašla (a ona nije znala da jeste) kako bih ja mogao znati pjesmu osim ako je sam nisam napisao. I pogledala me. Onako kao da me prvi put vidi. Kao da u meni vidi nešto za šta nije ni slutila da se tamo nalazi. Pa šta ako toga zapravo nije ni bilo. Ona je vjerovala da ima i to je jedino bilo važno. Bio je to moj prvi plagijat. Kasnije sam i lagao i varao i krao pjesme. I kad malo bolje razmislim samo je taj prvi put bio vrijedan svega toga.- Odsviraj mi to ponovo.Nije dodala ništa u stilu ali pazi ovaj put snimamo, mislim da imamo hit. Ne, naprosto je još jednom htjela da odvaga svaku riječ i procijeni koliko je ima u njoj. I to je bio trenutak u kojem sam znao da ću se baviti ovim poslom. Dok sam njoj ponavljao da se ne naginje ja sam se već nepovratno nagnuo preko ruba tog magičnog zdenca želja poznatog u narodu kao rock’n’roll.- E, baš hoću!- Šta hoćeš?- Hoću da se nagnemI nagnula se. Ali ne kroz prozor nego prema meni. Lagani dodir usana na obrazu. I krene vatra uz mene, a plamenovi ližu korijen kose. Mislim da se tada neko stvarno mogao opržiti na moje lice. Ona je prešla tu granicu. Ja bih izdržao do kraja. Ali sad kad je ona već prešla odakle joj pravo da mene i dalje drži sa druge strane. Eto, šta učini jedna sitna laž. Koliko puta sam kasnije čuo samo budi to što jesi. Pustite vi te priče. Nekada to što jesi naprosto nije dovoljno dobro. Fazon je prokljuviti kakav ona želi da budeš. I što se više približiš tom njenom idealu veće su ti šanse da je dobiješ.Pazi, dobiješ. Nisam rekao i zadržiš. Jedini problem sa takvim načinom je što folirati možeš samo privremeno i samo povremeno. Kad te jednom provali najbolje ti je da ideš dalje. Nikada ti više ništa neće vjerovati. Žena kao najveću izdaju doživi kada si joj jednom pokazao da bajka ne mora biti bajka pa joj onda dokažeš da je bajka, ipak, samo bajka.Naravno da ja ništa od toga tada nisam znao. I ovu malu pobjedu sam izvojevao posve instinktivno. A onda sam počeo razmišljati šta dalje. Najprirodnije bi bilo da i ja nju poljubim. Ali poljubac u obraz mi se činio tako dječijim. Osjećao sam se moćno. Osjećao sam se na krovu svijeta. I osjećao sam da imam prirodno pravo da preskočim nekoliko lekcija iz nenapisanog priručnika o zavođenju.Trenutak u kojem su mi njene usne bile ponuđene nepovratno je prošao. Još nisam naučio one sitne muške trikove kako je nagnati da se okrene ka tebi. A nisam bio siguran ni da se znam ljubiti. Za nas klince od svojih četrnaest godina ljubljenje je više bilo sportska disciplina nego emotivni trenutak. Nešto što je zahtjevalo pripreme maltene kao za skok sa motkom prije nego se odvažiš istrčati na stadion.Ponudila mi je rame na zicer. Zagledana negdje u noć bila je već na pola puta do mene. Šta je bilo jednostavnije nego prebaciti joj ruku preko ramena i ostati tako u neprocjenjivom momentu. Ali kako to objasniti dječaku koji se naslušao lovačkih priča o erotskim podvizima sexualnih džinova iz razreda. Hajde, slobodno se smijte, ali tada sam vjerovao kako sam ja jedan od rijetkih koji su zaglavili u dječijem svijetu, dok ostali odavno uživaju u čarima tjelesne ljubavi.I nakon nanosekunde u kojoj sam zadržao ruku na njenom ramenu već sljedeće sam ruku spustio trapavo i drvenasto tamo gdje će joj jednom biti grudi.Da je vrisnula, da je odskočila, da mi je opalila šamar bilo bi mi lakše. A ovako samo me je nekako tužno pogledala, maknula mi ruku puno sporije nego sam očekivao i bez riječi krenula u mrak. Nakon nekoliko koraka se okrenula. Pogledala me je kao da sam neki nerješivi dio jednačine, kao da se nešto ipak ne uklapa u sliku i ostavila mi neku vrstu čamca za spašavanje kada je rekla:- Pjesma je, bez obzira na sve, prelijepa. Je li stvarno meni napisana?Vidiš ti koje sam ja sreće. Jedino što je iz svega ostalo vrijedno jeste ono što nije ni bilo moje. I ko bi se onda odrekao toga.- A koliko ja Selmi poznajem?”

Ko ne skače taj i siluje

Bila je druga polovina osamdesetih. Tadašnja Jugoslavija se tek učila demokratskim procesima zapadnog tipa. Između ostalog došlo je i do svojevrsnog ublažavanja cenzure. Pojavile su se neke knjige, predstave i filmovi čije je pojavljivanje bilo nezamislivo samo četiri – pet godina prije toga. Međutim, iako nije bilo zvanične cenzure u nekoliko ključnih novinskih redakcija znali su kakav stav treba da zauzmu o tim djelima i nisu se libili da, u želji da se dokažu vlastima, budu veći cenzori od cenzora. A mi mladi i nadobudni kakvi smo bili, opijeni novostečenom slobodom hrabro (i glupo) smo iznosili stavove i drugačije od zvaničnih. Ne sjećam se više koja knjiga je bila u pitanju, ali sjećam se da sam je pročitao i da u njoj nisam našao ništa od onoga za šta su autora optuživali. I to sam glasno i ubijeđeno iznosio u jednoj kafanskoj raspravi. I tada je važilo pravilo da što je više maligana to je više i decibela, a manje tolerancije.

Kolega novinar koji mi je oponirao i branio zvanični stav uglavnom je ponavljao one uobičajene folskule koje su se tih dana provlačile po novinama kada bi se pisalo o toj knjizi. Pitao sam se ima li on ikakvu svoju, originalnu ideju o tome što je pročitao u knjizi. A onda mi je sinulo pa sam pitao njega ono što sam morao pitati na početku „izvini, a jesi li ti uopšte pročitao tu knjigu?“. Nije se dao zbuniti ni na trenutak. Malo se isprsio i izdeklamovao rečenicu koja je za mene bila i ostala najporaznije svjedočanstvo o procesu odustajanja od vlastitog mišljenja. „Nisam“ reče on „ali imam partijsku informaciju o toj knjizi i meni je to dovoljno“.

Partije (barem ondašnje) više nema, a kolega je dobro napredovao i u novoj vlasti kao i u nekadašnjoj i dalje se drži provjerene linije kako knjige ne treba čitati nego o njima stav zauzimati na osnovu onoga što stranka kaže. I ni po’ jada da je on usamljen u takvom tumačenju stvarnosti oko nas i umjetnosti koja je opisuje. On je samo maneken vladajućeg mišljenja.

Ne mora čak ni vlast (barem ona zvanična) nešto da plasira javnosti. Nekada urade to neki drugi centri moći, a nekada se javno mjenje formira pukom inercijom. I strahom. Kao kada, na primjer, neko, negdje, nakon neke utakmice počne da skače i skandira „ko ne skače mrzi Bosnu“. I hajde ti onda, drug si moj, ne skači. Odmah si sumnjiv. Jer nije da onaj koji ne skače nema ljubavi prema Bosni. Nije on ni ravnodušan prema Bosni. On mrzi Bosnu, a upotrebom glagola mrziti od takvog, skakanju nesklonog, pojedinca pravimo aktivnog neprijatelja.

Ili kada u jeku rasprava o fašizmu i antifašizmu neka minorna organizacija na društvenim mrežama objavi status uz poruku „podijelite ovo ako ste antifašista“. Šta to znači? Znači li to da ako ne podijelite taj status onda vi niste antifašista? A ako već niste antifašista onda ste valjda fašista zbog same činjenice da ne dijelite nečiji status na facebooku. Pazite dokle je to došlo. Nekadašnja krajnje opasna parola „ako nisi sa nama onda si protiv nas“ evoluirala je u „ako nisi sa mnom onda si protiv svega svetog“.

Glupo je i odvratno što uopšte to moram da objašnjavam, ali ja volim Bosnu i ja jesam antifašista. Ali nikada skakutanjem neću dokazivati svoju ljubav prema Bosni niti dijeljenjem statusa svoj antifašizam.

I ne samo to. Smatram silovanje jednim od najgnusnijih zločina koje jedno ljudsko biće može počiniti prema drugom ljudskom biću. I tu nema rasprave. Problem je što ja, naivan kakav jesam, vjerujem da je svako nevin dok se ne dokaže suprotno. A to je baš ono što većina ne želi da čuje, a manjina ne želi da izgovori.

 Ali to što ja mislim nije ni važno ni dovoljno dok se ne priključim nekom od brojnih internet pokreta gdje dokazujem svoju „pravovjernost“ i skidam sumnju sa sebe. Jer kao muškarac sam „po fabričkim postavkama“ sumnjiv. Onako kako je nekad bila sumnjiva inteligencija nakon onog rata pa je izmišljena fraza „poštena inteligencija“. Time je jasno stavljano do znanja da se inteligencija smatra suštinski nepoštenom, a da one rijetke poštene među njima treba izdvojiti.

U atmosferi povišenih emocija na razum može pozivati samo onaj ko razuma nema. Ni instinkta za samoodržanje. Ono što će biti, bez ikakvih problema, moguće napisati i reći za pola godine, danas napisano i izgovoreno samo će doprinjeti tome da vas okarakterišu kao nekoga ko podržava zločin i zločince. I isti je kao i oni i treba i jednu lomaču ostaviti i za njega.

I ima jedan moj kolega koji neprekidno proziva intelektualce zašto ćute. Prevedemo li to na naš svakodnevni jezik on ih optužuje što ne govore ono što bi on volio čuti. Tako i javnost, tako i masa kada je željna krvi i poziva na linč, želi da sluša samo intelektualce koji će im reći ono što bi opravdalo njihov lov na vještice. A zadaća intelektualca valjda i jeste da kaže javnosti ono što ta ista javnost ne želi da čuje.

Pa makar i o njemu zaključili da onaj koji ne skače, taj valjda i siluje.

Dugo putovanje za Katmandu

Ništa u životu nije gotovo ni kad mislite da je gotovo. Niti je završeno dok se svi krugovi ne zatvore. Prije više od deset godina zamoljen sam da napišem osvrt na knjigu poezije Dinka Delića, osebujne pojave, pjesnika i kantautora iz Tuzle. Ta knjiga „Daroga za Katmandu“ dotakla me na više nivoa i to sam i napisao. I zaboravio da sam napisao.

Vjerovao sam da je knjiga odavno izašla i da me je nekako zaobišla. S vremena na vrijeme mi je bilo i pomalo krivo što nisam imao priliku da je vidim odštampanu. A onda mi je, krajem prošle godine, stigao paket na kućnu adresu. I unutra bogato opremljena „Daroga za Katmandu“. Dinko nije htio da je objavi dok nije mogao da je objavi onako kako je on zamislio.

Ponovo sam se družio s tim pjesmama i to s punim zadovoljstvom. I bio ponosan što i moja recenzija stoji uz njih. I onda čovjek shvati da se na neke stvari mora čekati. Nekada i predugo čekati. Ali ako zaista vrijede onda nijedno čekanje nije predugo.

I kada sam ponovo čitao te pjesme moram vam priznati da sam bio posve saglasan sa svim što je onaj Amir od prije deset i kusur godina napisao o njima. Ne bih promijenio ni slova. I zato mogu da ponovim tu recenziju onako kako je i napisana, a da se ni na trenutak ne kolebam. Ovako kako slijedi:

Kada mi je na recenziranje stigla zbirka poezije Dinka Delića pod nazivom “Daroga za Katmandu”, već naslov me ponukao da se prihvatim posla. Pominjanje Katmandua u proljeće 2006. godine zazvučalo je anahrono i klišeizirano. Međutim, odluka autora da u nazivu djela uvrsti riječ “daroga” intrigirala je više vrijednosti nego što se činilo u prvi mah. Generacijska osuđenost na ruski jezik konačno se isplatila. “Daroga” je, naime, ruska imenica za “put”. Tako se poigrati u nazivu knjige da toponim hodočašća zapadnog hipi-svijeta spoji s ruskim jezikom, već je, po sebi, pažnje vrijedno. A da ne govorimo o zvučnosti riječi “daroga” koja, bilingvalno-interkulturalno, upućuje na “draga”, kao i na “droga” (što u “slučaju Katmandu” nikako ne isključuje jedno drugo).

Čemu toliko pažnje posvetiti naslovu? Autor je u toj simbolici, tom “skladu nesklada”, dao kôd za razumijevanje cjelokupnog pjesničkog opusa skupljenog u ovoj zbirci. Naime, Delić šovinističku ratnu i poratnu grotesku, koju na Balkanu trpimo kao retrohistorijsku farsu, podriva sarkazmom i karikaturom, a crnohumorni revival omladinskih antiratnih pokreta: hipi i seksualne revolucije, oživljava kao utopijsku alternativu. Delić se poigrava kulturalnom ikonografijom, zatim vas jednostavnošću vodi do ivice banalnosti, a onda neobičnim rješenjima, nesvakidašnjim sklopom riječi, natjera da njegove pjesme ponovo iščitate, ali iskosa, iz perspektive koja na njih baca drugačije svjetlo.

Ovu sam zbirku doživio na više nivoa. Već pri prvom susretu, koji se svodi na prelistavanje stranica, nisam mogao previdjeti Delićevu sklonost ka nesvakidašnjim, iz tvrde realnosti posuđenim, a opet u kontekstu tako nadrealnim, slikama. Kao kad nam dočarava pastoralnu idilu kraj Save, idilu u kojoj, iznenada, draga “na srcu pere krvav žulj”. Baš ta pjesma, “Most mutne vode” (vidi Paul Simonovu “Bridge Over Troubled Water”), koja je po Delićevom priznanju, dijelom nastala prije, a dijelom nakon rata, pokazuje kakve sve neslućene mogućnosti u sebi krije njegova poezija i kako se te pjesme razvijaju u pravcu koji im nije zadat u trenutku nastanka (“Pero, žica, pjesmarica” – Nož, žica, Srebrenica). Ili kada u pjesmi “Kalesija Marija” riječima tek dodiruje otvorenu ranu bosanskih žena silovanih u ratu, pa strašnu istinu tek da naslutiti u naoko bezazlenim stihovima: “Mejra je imala šesnaest i po/ kada je upoznala ljubav u šumi/ sedam vojnika ljubilo je/ u kamionu na rezervnoj gumi”. Ili kada mu, prelazeći u mirnodopski ambijent, u jednoj od pjesama padne na pamet da “muze papagaja”. Delićev stil je duhovito opor, poza koja izvlači osmijeh na lice, ali ga blueserski često preinači u bolni grč. A kada naslovi pjesmu brojem svoje lične karte, skoro da zazvuči kao glasnogovornik generacije koja je odavno izgubila i vrijeme i prostor i sjećanje o sebi.

Međutim, tek kada sam čuo neke od tonskih zapisa ovih pjesama, koje su sve odreda uglazbljene, dobio sam predstavu o njihovoj cjelovitosti. Delićevi stihovi su neodvojivi od svoje zvučne podloge (a riječ i muzika stapaju se sa ilustracijama u knjizi). Shvaćeni kao sastavni elementi multimedijalne strukture, songovi dopunjuju takav jedinstveni organizam koji pravu poruku prenosi tek u sinestetičkoj formi. I kada sam pjesme i čuo, nakon što sam ih pročitao (imao sam zadovoljstvo da mi Dinko svira), bilo mi je žao što će čitaoci, i pored nesumnjive literarne i muzičke vrijednosti prezentiranih radova, ostati prikraćeni za puni ugođaj doživljavanja (nisu sve pjesme muzički zabilježene na CD-u).

Delić pripada generaciji rođenoj s kraja pedesetih godina prošloga vijeka i to se čuje u notama možda i više no što se prepoznaje u stihovima. Slušanje njegovih pjesama (gledanje ilustracija) neminovno pomjera u prošlost i, barem kod mene, izaziva asocijacije na zvuk “Azre”, “Riblje čorbe” ili “Atomskog skloništa”, zvuk koji Delićeva muzika, nažalost tek danas ovako javno, dopunjuje vlastitim izrazom. Taj retro-manir i virtuelnost ovu knjigu čine pseudo-monografijom zbog njenog semantičkog, muzičkog i likovnog (prostorno-vremenskog) jedinstva, a tematske “prevare”: da je ona intimni zapis o autoru, a istovremeno angažirana knjiga o BiH.

Šteta je što ove pjesme nisu objavljene u vrijeme nastanka, iako one sada, s punim pravom, (i)stiču svoju “naknadnu” aktuelnost. Jer takva poližanrovska muzika je rijetkost na domaćoj sceni. Blues, balada i ethno čuju se u: “dodirnim točkama s pjevačima bluesa ili countrya, ali to je posve nebitno. Delićev je izraz osobit i usko vezan uz podneblje BiH iz kojeg dolazi. Koliko god se to naivnijem slušatelju ne činilo. Izuzetno je čuti to sazvučje, to dvozvučje dvaju tako udaljenih a tako spojivih idioma” – kaže u pogovoru “Darogi” Arsen Dedić.

I neminovno mi padaju na pamet Džonijevi stihovi iz pjesme koja se (a kako drugačije) zvala “Put za Kathmandu”. Štulić je tada sa žalom konstatovao kako “usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu”. Dinko Delić i danas, u vrijeme notornog umjetničkog i političkog na(r)cizma, još uvijek za Katmandu ide vlastitim putevima. Te staze su brižljivo popločane živim stihovima što, evo, poslije više desetina godina “sviraju” pred vama.

I ne vodi Delićeva “daroga” u Katmandu lociran negdje u nepalskim brdima. Njegov “Katmandudu” (kako ga sam označava u pjesmi “California blues”) može biti i puno bliže i puno dalje od bilo koje geografske lokacije. Zavisi na koji način budete doživljavali ove pjesme i koliko im dopustite da one doživljavaju vas.

A kada se to desi, onda je moguće i da se sretnemo negdje na prašnjavoj darogi za Katmandu.

Dubioza i(li) Dino Merlin

Prošle sedmice vlasnik jednog uglednog magazina na svom facebook profilu postavio je sljedeće pitanje:

„Jako me zanima dal je BiH:

Dubioza kolektiv ili Dino Merlin???“

Ljudi su svašta odgovarali. Uglavnom u skladu sa svojim afinitetima. Muzičkim, a i onim drugim. Malo ko je pokušao da to pitanje sagleda u njegovoj kompleksnosti i, da u skladu sa tim, na njega analitički i odgovori.

Jer to pitanje ima veze sa muzikom, muzičkim žanrovima i muzičkim ukusima, ali sigurno ne samo sa tim. Pitanje i jeste postavljeno tako da nas navede da razmišljamo o dva koncepta razvoja društva i države i dva sistema vrijednosti. Iz pitanja se da naslutiti da vrli pitac pretpostavlja da su to dva suprotstavljena i koncepta i sistema vrijednosti. Nepomirljiva.

Budući da ne dijelim takav stav nisam se upecao da olako i paušalno napišem „i jedno i drugo“, a jeste me trzalo. Odgovor na takvo pitanje zahtjeva malo više obrazloženja.

A i pitanje traži da se pojasni šta se pod jednim, a šta pod drugim odgovorom podrazumijeva. Bez tog pojašnjenja autor pitanja uvijek može da kaže da smo pogrešno shvatili njegove namjere i proizvoljno tumačili šta bi to bila „merlinovska“, a šta „dubiozna“ Bosna i Hercegovina.

Dozvolit ću, ipak, sebi tu slobodu da, radi eksperimenta, pretpostavim da bi Bosna koja je „Dubioza“ trebala da predstavlja mladost, energiju, kritičko mišljenje, otvorenost ka svjetskim trendovima, liberalni pogled na svijet, toleranciju i otvorenost. Želju da se mijenja svijet ovdje i sada. Na izvjestan način i ekskluzivitet i potreban nivo razumjevanja njihove muzike znatno viši od prosječnog ukusa.

Sa druge strane, Dino Merlin i svi oni koji vole ono što on radi bili bi svedeni na taj prosječan ukus. I trebalo bi da predstavljaju, ako su već suprotstavljeni u ovom pitanju „Dubiozi“, sve ono suprotno. Fizičku i kreativni stagnaciju, rutinu, jednoumlje, lokalnu zabavu, konzervativizam, zatvorenost. Želju da stvari ostanu kakve jesu uz par šminkanja lica te iste stvarnosti.

Ako je to tako zamišljeno onda nema veze sa vezom. Ako je neko otvoren za nove stvari onda je to Dino Merlin. I dok „Dubiozi“ to prirodno ide kao izraz njihovih godina i prirodnih muzičkih uzora, Dino mora uložiti znatno više truda da bi shvatio i prihvatio nove tokove. On za mene predstavlja prije onu Bosnu i Hercegovinu kojoj je bilo suđeno da ostane u nekim prošlim vremenima, a koja ulaže poseban napor da sebe pogura naprijed.  

Ja volim i Dinu Merlina i „Dubiozu kolektiv“. I šta ćemo sad? Ja mislim da moja zemlja koja se zove Bosna i Hercegovina treba da bude dovoljno široka da ima mjesta i za jedan i za drugi koncept. I da smo zato bogatiji. I duboko vjerujem da bi bili znatno siromašniji ukoliko bi morali izabrati samo jedno ili samo drugo.

Pomalo mi to liči na ona nedorasla prepucavanja iz mladosti kada smo se dijelili na pankere i hašišare. Kada je bilo pitanje „Beatlesi“ ili „Stonesi“. „Dugme“ ili „Smak“. Na vremena kada su „pravovjerni“ bili isključivo oni koji su slušali samo ono što smi mi vjerovali da vrijedi slušati.

I ništa se nije promijenilo. Nismo odrasli. I dalje sa prezirom gledamo na umjetničke i životne afinitete drugačije od naših. U najvećem broju slučajeva bez i naznake želje da pokušamo shvatiti onog drugog i njegov svjetonazor. A onaj drugi nam baš ni ne pomaže previše, isključivo i tvrdoglavo ustrajavajući, kao i mi, u uvjerenju da je sve osim onoga što on voli i zagovara manje vrijedno ili posve bezvrijedno.

Zato ja neću odgovoriti je li Bosna i Hercegovina danas „Dubioza kolektiv“ ili Dino Merlin. Radije ću vam priznati da je moje duboko uvjerenje da bi Bosna i Hercegovina sutra trebala biti i „Dubioza kolektiv“ i Dino Merlin. Neovisno da li ih mi pojedinačno slušali ili ne.

Okreni se, sine

Kada je 1974.godine, tada mladi jugoslovenski glumac, Rade Šerbedžija objavio album „Ne daj se Ines“ svi su mislili da je to tek privremeni, prvi i posljednji izlet u muzičke vode. Jeste bio prvi, ali svakako nije bio posljednji. Pred Novu 2021.godinu Šerbedžija je objavio svoj deseti studijski album „Ne okreći se, sine“.

Album otvara „Eto pjesma“ koju je, namjenski za Šerbedžiju napisao Husein Hasanefendić vođa „Parnog valjka“. Ovo je njihova prva saradnja i, mada je pjesma kako rekoh, namjenski pisana Šerbedžiji nije teško zamisliti ni Akija kako je izvodi u svom maniru i siguran sam da ćemo je čuti i na nekom od narednih albuma „Parnog valjka“.

Kao i drugu Husovu pjesmu na novom Šarbedžijinom albumu, pjesmu „Kasna jesen dolazi“. Obje ove pjesme predstavljaju poprilično osvježenje u Šerbedžijinom pjevno – recitatorskom opusu.

Ostatak materijala sačinjava nešto novih pjesama i dosta već znanih pjesama koje je Šerbedžija obnovio. Neovisno o tome da li se radi o njegovim starim pjesmama ili su u pitanju pjesme koje je svojevremeno snimio neko drugi, a one se dopale glumcu koji je sebe prepoznao i kao pjesnika i kao pjevača.

Što se tiče novih pjesama tu se našla ispovjedna „New York“ kojoj je muzičku podlogu dao Radetov dugogodišnji saradnik Miroslav Tadić. Šerbedžija se autorski pojavljuje i u pjesmi „Šeherzada“. Inače, ova pjesma je direktna posveta prerano preminulom slovenačkom pozorišnom režiseru Tomažu Panduru.

Uz Husa imamo još jednog znanog rokera koji je Šerbedžiji napisao pjesmu za ovaj album. U pitanju je Damir Urban koji je autor pjesme „Govorila je tako tiho, tiho, tiho“ jednog od najsnažnijih momenata cijele ploče.

Šerbedžija je obnovio i dvije pjesme koje je ranije snam snimio, ali sada u nešto drugačijim aranžmanima. Prva je Rundekova „Na nešto me sjeća taj grad“ koje se sjećamo sa Šerbedžijinog drugog albuma „Mnoge smo i mnogo voljeli“ iz 1987.godine. U pjesmi se pojavljuje i sam autor Darko Rundek.

Druga pjesma koju znamo od ranije je Šerbedžijina „Ne okreći se, sine“ koja se prvobitno našla na jednom malo poznatom albumu iz 1992.godine. U pitanju je album „Neću protiv druga svog“ koji je tada Šerbedžija objavio za sarajevski „Diskoton“ i zbog trenutka u kojem je izašao ovaj album nije dobio promociju kakvu je zasluživao. Pa ni pjesme sa njega. A u pitanju je mini album sa svega četiri pjesme, a jedna od njih je bila i sada obnovljena „Ne okreći se, sine“. Rekao bih na svu sreću obnovljena.

Uz Rundeka ima još par gostiju kao što su Gabi Novak i Matija Dedić. Oni se, prirodno pojavljuju na Arsenovoj „Otkako te ne volim“, prelijepoj baladi objavljenoj prvi put 1987.godine na Arsenovom albumu „Kino Sloboda“. Ova pjesma nije samo posveta velikom pjesniku i kompozitoru nego je dobila i posve novi život u Šerbedžijinoj izvedbi. Bez da oskrnavi original on je dao svoje, vrlo zanimljivo, viđenje ove pjesme.

Našlo se prostora još za tri obrade. U pitanju su „Ostala si uvijek ista“ Đorđe Novkovića, a iz repertoara Miše Kovača. Zatim pjesma iz šezdesetih, pjesma „Grad“ koju je svojevremeno izvodila „Grupa 220“ predvođena Dragom Mlinarcem.

A pjesma zbog koje ja znam pouzdano da se ovaj album trebao desiti jeste pjesma „Suzo moja, strpi se“. Malo ko danas zna za ovu pjesmu, a ona je pravi mali biser iz autorske fioke Zlatka Arslanagića. Njegova „Crvena jabuka“ je ovu pjesmu snimila 1990.godine kao bonus na dvostrukom koncertnom albumu „Uzmi me kad hoćeš ti“.

Ne mogu da tvrdim da se baš tao desilo, ali početkom devedesetih Sarajevo je bilo svojevrsni azil za umjetnike koji nisu pristajali na nacionalne podjele. I Šerbedžija je potražio svoj dom u ovom gradu i tada se družio sa Zlatkom. Vjerujem da je tada i čuo i „pokupio“ ovu pjesmu i da je dvadeset godina čekao pravu priliku da je i sam zabilježi na nekom albumu.

Sada ju je zabilježio na albumu „Ne okreći se, sine“. I, bez obzira na naziv, na ovom albumu on se prilično okretao tražeći u prošlosti pjesme koje su ga oblikovale u raznim periodima njegovog života. I neka je. I neka je album i nostalgičan, a možda i patetičan. To je baš ono što nam ponekad treba.