Čitam maloprije jedan post u kojem se vlastiti ružan postupak opravdava još gorim postupcima koji su “oni” napravili. Na stranu to što osobe prema kojima je to bilo upućeno nemaju nikakve veze sa zločinima koji su rađeni u ime njihovog kolektiviteta. Suština je u tome da “oni” nisu ništa činili. Činio je jedan zločinac i još jedan zločinac i još jedan zločinac i ponavljajte to dok god vam odgovara. I nisu to činili “nama” nego jednoj osobi sa imenom i prezimenom i drugoj osobi sa imenom i prezimenom i trećoj osobi sa imenom i prezimenom i po volji nastavite niz. Oni su nama učinili pa ćemo i mi njima je temelj krvne osvete. Vraćamo li se u to vrijeme i tim vrijednostima? Čak i princip “oko za oko, zub za zub” odnosi se na konkretno oko u konkretnoj glavi. U periodu 1992 – 1995 oni koji su mi željeli zlo gledali su me kao dijela skupine zvane “oni”. Sorry, ali ja sam JA i nisam dio nikakvih “oni”. I da ikako mogu ja bih množinu ukinuo čak i kod zamjenica.

A zašto ljudi sebi uzimaju za pravo da tumače šta je u redu u nečijem odnosu prema Bogu? To se samo tiče te osobe i Boga (onako kako ga ta osoba doživljava). Otkrit ću vam tajnu, može se vjerovati u Boga, a da se ne bude religiozan. Vjernik vjeruje u stvoritelja, a religiozan čovjek se ponaša po pravilima koja su uspostavili ljudi koji nas ubjeđuju da znaju šta Bog želi.

Ako želite bilo koga da uvrijedite da bi vam bilo lakše molim vas da prvo mene uvrijedite. Onda će vam biti jasno zašto sam se distancirao. Ovako vrijedjate sve oko mene i nije vam jasno zašto bi to meni smetalo jer ne vrijedjate mene. Da znate – smeta mi. Smeta mi što postoje ljudi spremni da napišu ili izgovor nešto ružno o drugim ljudskim bićima.

Tamo gdje ja vidim polupunu čašu drugi vide skoro pa praznu pa napišaju u nju da je dopune. Jedno sam vrijeme vjerovao da živimo u paralelnim svjetovima, a onda sam shvatio da živimo u istom svijetu ali da imamo drugačija očekivanja. Ja očekujem manje pa je moja očekivanja lakše ispuniti. Neki očekuju više pa će vječno biti frustrirani jer neće moći ispuniti ta svoja očekivanja.

Ima jedan, neću mu navesti ime da mu ne radim nezasluženu reklamu, pa mi poslao neki svoj tekst u inbox bez i jedne jedine riječi objašnjenja. Pišem i ja tu i tamo, pa to što napišem pošaljem samo ljudima kojih se tiče uz debelo obrazloženje zašto to radim. A onda objavim na svom zidu pa ko pročita – pročita. Niko mi nije kriv, ako to ne čita dovoljno ljudi. Neću nikoga siliti na čitanje slanjem svojih zapisa u inbox. I shodno tome dotičnom gospodinu sam odgovorio na sljedeći način:

“Poštovani gospodine, ako meni već šaljete nešto u inbox bar napišite personaliziranu poruku, a nemojte me tretirati kao dio mase kojoj šaljete jednim klikom sve. Ako je to nešto za sve onda to objavite na svom zidu. Ovako je nepristojno i na samoj granici silovanja”.

Odgovorio mi je referirajući se na ono što je napisao u tom svom tekstu. Hudnik ne zna da mu tekst nisam ni pročitao niti imam namjeru. Da mi je poslao bar tri riječi zašto treba da ga pročitam vjerovatno bih to i učinio. I onda se još zainteresirao za moje testise, da li ih imam ili nemam. Pošto sigurno nemam namjeru da mu dozvolim da me pipka ispod pojasa, a pošto je na taj način i komunikacija sišla daleko ispod pojasa, bio sam prinuđen da ga blokiram. Znam da ima jako puno vulgarnih ljudi oko mene, ali bar mogu da se potrudim da ih što manje ima među mojim “prijateljima”.

A što se tiče linkova bez prateće poruke u inboxu, svako ko mi to pošalje završit će kao pomenuti priučeni urolog.

Mogu shvatiti da imamo različita mišljenja. Mogu shvatiti čak i da neko nekoga ne podnosi. Ne mogu, međutim, shvatiti da oblik života koji pretenduje da se nazove ljudskim iskazuje neskrivenu radost nad tuđom nesrećom. Da se raduje nečijoj bolesti i priziva nečiju smrt. Recite mi da to nisu stvarni ljudi koji žive negdje u mom komšiluku. Ubijedite me da su to botovi, trolovi, kompjuterski generirani profili. Spasite me od činjenice da živim među takvima. Sakrijte od mene da takvi uopšte postoje. Pustite me da se do smrti dokotrljam u blaženom neznanju.

“Jedna je zvijezda promijenila mjesto, al’ ne i sjaj” tako lijepo je napisao Fazla u pjesmi posvećenoj Davorinu Popoviću. Dvadeset i četiri godine nakon Davorina napustio nas je i čovjek koji mu je jedini mogao parirati kada je naklonost ovog grada u pitanju.
Čudna je Sarajevo čaršija. Možeš biti ne znam kako uspješan, možeš imati ne znam koliko novca, mogu u drugim gradovima pred tobom padati ničice, ovaj grad će te uvijek procjenjivati i po nekim vlastitim kriterijima. Kriterijima koje su rijetki uspjeli zadovoljiti.
Jedan od tih rijetkih, od tih najrjeđih bio je i Halid Bešlić. Kada je vijest o njegovoj smrti zaledila Region čovjek bi mogao pomisliti da je Halid bio svačiji najbolji prijatelj. I jeste. Niste se vi morali družiti intenzivno sa njim, niste se morali često ni sretati, ali u njegovom prisustvu svako od nas se osjećao kako je baš njemu potpuno posvećen. Da ga neizmjerno raduje činjenica da je baš tu i baš sa vama u tom trenutku.Na vijest o Halidovoj smrti jednako su reagovali svi. Ujednio je na trenutak i one koji ne bi zajedno ni u isti tramvaj, a kamoli u istu rečenicu. Zakleti politički neprijatelji su jednako tugovali. Nadrastao je svaku moguću pripadnost i jednostavno bio i ostao – naš. Nije tu bila bitna ni vrsta muzike koju je izvodio. Jednako su žalili i odani folk poklonici kao i ljuti rokeri. Jer Halida Bešlića nikada nije određivala ni nacija, ni vjera, ni porijeklo ni muzički žanr. Njega je uvijek i na svakom mjestu određivala njegova ljudskost.
Halid Bešlić je bio neprikosnovena zvijezda baš zato što nikada nije ni htio biti zvijezda. Opirao se tom statusu na svaki mogući način i zaslužio je i zadržao titulu koju Sarajevo najteže daje, ali i najviše poštuje – bio je raja.
Fizika nas uči da mi vidimo sjaj zvijezda na nebu još dugo nakon što se one ugase. A što je zvijezda dalje od nas taj sjaj duže vidimo. I tu je Halid bio jedinstven. Njegov sjaj će posebno dugo potrajati baš zato što nam je bio blizu i bio jedan od nas.

Ako nešto u životu volim, to je ono kada ljudi koji “jedu isti hljeb” cijene jedni druge. Kada kolege sa uvažavanjem govore o kolegama. I kada kolege ne zaboravljaju pomoć koju su im nekad pružile kolege. Zato mi je baš bilo drago kada je u šestoj epizodi mog podcasta “Soundtrack vremena”, Halid Bešlić sa velikim uvažavanjem govorio o Hanki Paldum, kao o istinskoj divi i kolegici koja mu je, na početku karijere, dala priliku i pružila podršku. Lijepo je kad ljudi ne zaboravljaju. A Hanka je, takođe primjetila taj podcast i te lijepe riječe upućene njoj. Ne znam da li su se njih dvoje i direktno čuli, ali znam da se Hanka javila meni i vrlo pohvalno govorila o tom podcastu sa Halidom. I još mi poslala ovu fotografiju od prije 40 godina, iz vremena turneje o kojoj je Halid i govorio. Ako si zbilja veliki, onda si veliki u svemu što radiš.

Ono što me plaši nije toliko politički i ideološki povratak desnice na scenu. Opasnije je što uz to ide i potpuna promjena sistema vrijednosti. Konzervativci su opet glasni. Do te mjere da postaju fanatici. Tradicionalisti dolaze na svoje do te mjere da to postaje fundamentalizam. Svaka liberalna misao, svaki poluosmijeh dočekuju se od njih smrknutog lica i podignute (isključivo desne) obrve u znak neslaganja. Šta je sljedeće? Da teorija evolucije bude protjerana iz nastavnih programa? Vrlo vjerovatno prvo u Americi, gdje nikad i nije posve uhvatila korijena, pa onda i širom svijeta. Paljenje knjiga? Nije nemoguće,a sve uz klicanje masa. Uvođenje opet pojma moralno-politička podobnost (samo pod nekim drugim imenom)? Smio bih se kladiti. Otvaranje tajnih dosijea o svakom slobodnomislećem i pritisak na takvog sve dok ne postane istomisleći? Iskreno i sada se to dešava. I nije li onda jasno da smo na pragu Srednjeg vijeka? Samo što se Inkvizicija neće zvati Inkvizicija i imaće na raspolaganju savremenija tehnološka pomagala. I što neće biti prilike za novu Renesansu.

Olimpijske igre uvijek čekam sa velikim nestrpljenjem. I pratim gotovo sva takmičenja koja stignem, a koja ne stignem gledam u odloženim prenosima i snimkama. Samo nikad, ali baš nikad ne gledam otvaranje Olimpijskih igara. Hoću da vjerujem da je suština u sportistima i njihovim nadmetanjima.

Već nekoliko godina ne gledam “Eurosong”. Što ne znači da ne pratim. Sve pjesme konvertujem u audio format i onda ih poslušam. I ne dam da mi podvale golotinju neke pjesme pokrivenu smokvinim listom glamuroznog nastupa. Suština je, valjda u pjesmama.

Volim kvizove. Ove televizijske. Hvala bogu pa sad tehnologija omogućava da premotam sve one nebitne dijelove, sve špice, reklame, predstavljanja i da se fokusiram na pitanja. Valjda su pitanja za provjeru znanja suština svakog kviza.

Zato mi je SFF dobar. O, kako mi je samo SFF dobar. Svakog avgusta kad prostru crveno ponjavče ja se vratim duhovnim vježbama i razmišljam o formi i suštini. I uvijek dođem do istog zaključka do kojeg je došao i naš mudri narod kad je smislio onu izreku. Onu o tome šta je kome drago.