Island, Madonna i nepravda

Svake godine sebi obećam kako neću više pratiti „Eurosong“ i kako je vrijeme da nadrastem ovaj teferič, koji ionako nije namijenjen meni. I svake godine, uredno prekršim to obećanje. Moguće da sam se već „navukao“ na tu „paradu pijanstva i kiča“. Ili da ipak budem pošten „paradu kiča i kiča“.

Međutim, ove godine je imalo nekog smisla propratiti šta se zbivalo u Tel Avivu. Zbog Islanda, zbog Madonne i zbog nepravde.

Krenimo redom. Ili krenimo otpozadi. A nekome je taj trenutak kada je Island dobio glasove publike bio i početak i kraj i ključni trenutak „Eurosonga“. Taj momenat kada su razvili zastave i šalove Palestine. Momenat u kojem su srušili kulise idiličnog svijeta kakvim su organizatori željeli prikazati Izrael ostatku svijeta. A kako su oni što pasionirano prate ovo takmičenje uglavnom nezainteresovani za politiku varka im je sasvim lako mogla i proći.

Što ne znači da i ovako nije prošla. Njihovu poruku su uočili, dijelili, komentarisali uglavnom oni što nisu ni gledali „Evroviziju“ nego su naknadno saznali za njihov gest. Meni je bilo beskrajno zabavno da gledam ko ih sve podržava, ko ih diže u zvijezde na društvenim mrežama, da gledam kako preko noći postaju heroji onog dijela bosanske javnosti od kojeg bi prije očekivali da nekoga ko izvodi muziku kao taj bend „Hatari“ i ko izgleda kao taj bend, popljuju uzduž i poprijeko.

Uživao sam da čitam komentare osvjedočenih konzervativaca kojima se veličaju stvaraoci, za njih iritantne muzike i vrlo upitnog seksualnog opredjeljenja. Ali, po starom dobrom licemjernom običaju, oni su odlučili da ignorišu ono što im ne odgovara. Svi su pomenuli zastavu Palestine, a niko onu zastavu u duginim bojama kojom su, malo prije spornog momenta, Islanđani takođe mahali. Ali što bi se reklo u starom vicu „mah’o ti, ne mah’o“ njima je u glavi… šta im je već u glavi.

Što se tiče Madonne sa većim se nestrpljenjem čekao njen nastup nego rezultat glasanja za pobjednika. A unaprijed se znalo i da će ona nastupiti i ko će pobijediti. A nakon što je ona izvela svoje dvije pjesme, nastale u rasponu od 30 godina, „stručnjaci“ sa društvenih mreža počeli su da problematiziraju njeno pjevanje. I pri tome zaboravili da je njoj neko spreman platiti milione dolara za dvije pjesme, a da njima eventualno familija može platiti da prestanu sa zavijanjem na dječijem rođendanu. A da ne govorim koliko je besmisleno Madonnin nastup analizirati sa te tačke ako svako ko je iole upućen u njenu karijeru dobro zna da joj vokalne sposobnosti nikad nisu bile najjači adut. Još su mi bolji bili oni koji su u njenom nastupu vidjeli masonsku i iluminatsku zavjeru. Kao, potura nam kroz pjesmu neke opasne ideje. Pa čak i da je tako ne mogu, a da se ne zapitam nije li i kod poturanja „opasnih ideja“ odgvorniji onaj koji te ideje prihvata od onoga ko ih širi. Ili neki ljudi oko mene zaista imaju ozbiljnu namjeru da se glupost računa kao olakšavajuća okolnost?

I na kraju – nepravda. Dok je struka glasala pomislio sam kako konačno pobjeđuje pjesma, pobjeđuje muzika i pobjeđuje umjetnost. Sve do glasanja posljednjeg žirija vodila je Tamara Todevska sa pjesmom „Proud“. Onda ju je, „za dlaku“ pretekao švedski predstavnik. I to je meni bilo sasvim u redu. Tamara je svojom pjesmom i svojim nastupom posve odskakala od opšteg kičeraja koji, očito postaje standard na „Evroviziji“. Pokazala je i onima kojima se pjevanje svodi na „mama vidi me kako visoko mogu sa glasom“ (a kojih uopšte nije malo na ovom takmičenju), pokazala je dakle koja je razlika između pjevanja i interpretacije. Ne bi bilo nezasluženo ni da je tamnoputi Šveđanin pobijedio. Samo što ni on nije bio skrojen po sve očitijim normama „Eurosonga“. Niti je on neki nezreli dečkić za kojim će uzdisati matori upaljeni panjevi iz organizacije i dobar dio glasačke mašinerije širom svijeta, niti su njegovi prateći vokali anoreksične i androgene plavušice, niti je pjesma rađena po kalupu zamišljenom za ovu smotru.

Međutim, kada su se dodali glasovi publike i Tamara i njen švedski kolega su dobili sramotno malo glasova. I pobjedu je odnio neki Holanđanin sa nekom pjesmom. Dobro, da ne pretjerujem. Pjesma „Arcade“ uopšte nije loša, ali nije ni zaslužila pobjedu. A ono što me posebno rastužuje jeste činjenica da bi ogroman broj onih koji su glasali za njega to učinio čak i da im je odjednom nestalo tona na televizijskom prijemniku. Oni svakako nisu glasali za ono što su čuli, nego za ono što su vidjeli.

A ono što smo vidjeli u dva dana polufinala i finalnoj večeri, ono što smo vidjeli na sceni i u publici, ono čemu smo svjedočili tokom glasanja definitivno pokazuje da ako „Eurosong“ baš i nije potpuno LGBT zabava, sigurno je da je procenat te populacije na „Eurosongu“ neuporedivo veći nego li je to inače u društvu.

Advertisements

Prizivanje Sarajevskog duha

Koliko ste puta čuli da se pominje taj famozni “Sarajevski duh”. Ali on vam je nešto kao Yeti.  Svi odnekud znaju za njega. Svi ga podrazumjevaju. Mnogi se kunu da su ga vidjeli, ali nikad ga niko nije uslikao. Niko ga nije izmjerio. I niko nema pojma kako da ga ulovi.

Taj duh mi se tu i tamo znao ukazati među stranicama nekih knjiga. U sjećanjima nekih ljudi. Nakratko bi bljesnuo, a onda se povlačio na dugo, dugo vremena. Sada sam ga opet prepoznao kada sam čitao knjigu Amile Sulejmanović “Ključ bubnja Tama”. Kao da je protrljala čarobnu lampu svojih sjećanja i pojavio se taj duh. I kao u svakoj pristojnoj bajci on je bio istovremeno i drag i užasavajući. U slučaju Sarajevskog duha i beskrajno duhovit, ali i opasno zahtjevan. I kako kod nas ništa nije kao kod ostatka svijeta, kad se i pojavi taj duh vam ne ispunjava želje, nego vi njemu morate žrtvovati miran san.

Tu je cijenu, siguran sam, platila Amila prekapajući po vlastitoj utrobi, proživljavajući iznova dane svojih ranih dvadesetih u gradu koji nikad nije znao da na ljubav uzvrati ljubavlju. Ali i to je valjda dio tog njegovog prokletog šarma. I kada mi je iz Londona stigla pošiljka sa njenom knjigom i njenom posvetom znao sam da mi šalje “kariku koja nedostaje” u mojoj vječnoj i uzaludnoj potrazi za konačnom verzijom velike knjige o sarajevskoj muzičkoj sceni, velike knjige koju, srećom, nikad neću napisati.

Odmah da otklonimo dilemu oko naslova. Nije to nikakva igra riječima. Tama nije tu tama u smislu mraka. Tama je marka bubnjeva. A “ključ bubnja” je spravica kojom se naštimavaju bubnjevi. Ipe ivandić je, u jednom trenutku svog života, u vrlo bitnom trenutku za ovu knjigu, svirao upravo bubnjeve “Tama”. I poklonio je Amili ključ bubnja. Tu malu, sjajnu stvarčicu koja je trebala na simboličkoj ravni da odigra ulogu one druge, male, sjajne stvarčice koja se obično navlači na prst. Prst po toj stvarčici i nazvan.

I, eto, već sam vam otkrio da je u ovu knjigu upakovana ljubavna priče između Amile Sulejmanović, rok pjevačice iz Sarajeva, popularne u drugoj polovini osamdesetih. i Gorana Ivandića, znanog i kao Ipe, bubnjara najveće, najpopularnije i sve naj, grupe znane pod imenom “Bijelo dugme”. Fatalna, burna i čaršiji zanimljiva ljubavna priča ovog puta je ispričana iz prve ruke. Od strane jednog od aktera. I svaka čast Amili na spremnosti da tu priču ispriča bez ikakvog uljepšavanja. Iskreno i ogoljeno, ispričanu kao sa terapeutskog kauča.

Ali ovo je knjiga koja funkcioniše na puno više nivoa. Ovo je knjiga koja je važan dokument o jednom vremenu, jednom gradu i jednoj specifičnoj branši koja je proslavila taj grad. I to ne u smislu puke faktografije koja se danas može pronaći bez mnogo muke u bespućima interneta. Ne, Amila Sulejmanović vam nudi u svojoj knjizi mirise, zvukove i boje jednog vremena o kojem danas svi govore kao o “zlatnim osamdesetim”, a da, uglavnom, nemaju pojma o čemu pričaju. Nema ona nikakav problem da nam pokaže kako je to “zlato” u najboljem slučaju bila tek nevješto navučena “pozlata”. A opet da kod nas koji smo ih živjeli izazove neki nezasluženi ponos zbog same te činjenice. A kod onih koji su ih preskočili ili se prekasno rodili za njih da izazove zavist.

To mi je još jedna od velikih prednosti Amiline knjige. Iako jasno definisana vremenski i prostorno u Sarajevo osamdesetih ova knjiga nadilazi to određenje. Barem po pitanju onih kojima se obraća. Nekome će izmamiti nostalgičan osmijeh, tugu i nemir kada se prisjeti likova i lokacija svoje mladosti. Likova i lokacija koje Amila majstorski portretira. A za one koji ne pripadaju ili tom prostoru ili tom vremenu ona je knjigu obogatila digresijama koje više nisu nikakve fusnote nego sastavni dio samog tkiva ove knjige. I dobro je što je to uradila. Sasvim ispravno je pretpostavila kako će mnogo toga, što se za nas kao svjedoke tog vremena podrazumjeva, mnogim drugima biti potpuno nerazumljivo. I nije žalila truda da to i razjasni. A često je sa puno ljubavi govorila o ljudima koji su bili bitni pratioci te scene, a danas kada se piše o toj istoj sceni ne dobijaju ni status fusnote.

I tu sam otkrio jednu sudbinsku poveznicu između nas dvoje. Kada sam pisao svoj roman “Vrijeme žetve” objavljen 2017.godine, radnju sam smjestio u Sarajevo 2036.godine i u jednom momentu sam pomenuo kako su gradske vlasti imale projekat očuvanja sjećanja na značajne ljude sa pop rock scene. I pomenuo sam kako je tom prilikom jedna od ulica nazvana po Huseinu Vladoviću. I onda kod Amile naletim na tople rečenice, pune poštovanja u kojima se, takođe, pominje Huska. E, njegova nenapisana knjiga je ta “karika koja nedostaje”. Danas kad me mnogi laskavo, ali ne baš tačno nazivaju “živom emciklopedijom” kad je popularna muzika u pitanju ja se obično sjetim Huske Vladovića. On je bio enciklopedija. U poređenju s njim ja sam tek fotmata uputstva za upotrebu veš mašine.

Dakle, to je ono što ćete naći u ovoj knjizi ako joj pristupite otvorenog i uma i srca. Ali moram da vam kažem i šta nećete naći. Nećete naći nikakav prljavi veš ni skandale sa estrade. Nikakve insajderske informacije koje će promjeniti ili barem pomjeriti vaša uvriježena mišljenja o ljudima kojima ste se divili. Iako je Amila i prema drugima, kao i prema sebi, bila jednako neumoljiva jedini pravi negativci u ovoj knjizi su, valjda samo Goran Kovačević, drugi pjevač “Teške industrije” i inspektor MUP-a Amir Latić. Ipe Ivandić nije negativac, uprkos tome što se pred nama prostiru obje strane njegove ličnosti poput nekog skupocjenog tepiha koji kad posve razmotate vidite da je poprilično nagrizen moljcima. Zgražavamo se pred njegovim postupcima, ali ipak teško ga je ne voljeti. I potpuno shvatamo zašto je Amili tako dugo trebalo da se oslobodi te razorne ljubavi.

Nećete saznati ni kako je Ipe nastradao. Ne zna to ni Amila pa i ne špekuliše. Nećete dobiti ni priliku za nove tračeve o “Bijelom dugmetu” jer nije ni pokušala da svoje učešće u karijeri ovog benda prikaže važnijim nego što jeste. I to je pravo osvježenje u poplavi onih koji na sve strane trube kako im je uskraćeno zasluženo mjesto u istoriji rock’n’rolla kod nas jer oni su “u trećem razredu posudili šiljalo Goranu Bregoviću” ili tako nešto. I obavezno napomenu kako ga “nikad nije vratio”

Zato, ako se ne plašite da se sretnete sa duhovima, organizujte seansu. Ne treba vam ni stol sa tri noge, niti posebna atmosfera niti nikakva ploča za prizivanje. Osim možda par gramofosnkih ploča iz sedmdesetih i osamdesetih, ali to je sasvim druga priča. Treba vam Amilina knjiga. I nema potrebe da je trljate da bi se duh pojavio. Otvorite je i počnite da čitate. Garantujem da ćete biti opsjednuti do posljednje stranice. A i dugo nakon toga. Barem se meni tako desilo.