Bilo je, međutim, nekih ljudi moje generacije koje sam žarko želio upoznati i sa njima uraditi intervju. Recimo, ljude iz svijeta “novog primitivizma”. Neleta i Elvisa. Činilo se, ipak da sam zakasnio na taj voz i da je on zauvijek povučen iz upotrebe. Nadao sam se, međutim da ću ih upoznati. Ovim ili onim povodom.

Zato, jednom prilikom, nazovem Ognjena Tvrtkovića da bih ga zamolio da mi da Neletov broj, da ga kontaktiram. Ko zna, možda ipak nešto rade, mislio sam. “Zar ne znaš da oni više ne postoje?”, ohladi me Ognjen. Izgovorio je to tonom kakvim bi, recimo, sedamnaestogodišnjaku pokušao objasniti da Deda Mraz ne postoji. Srećom, Deda Mraz postoji, a postojali su i oni tada. Nele i Sula su se baš spremali da sa novim ljudima nastave priču o starom bendu.

Da li mi je Ognjen na kraju dao taj broj ili sam ga zbavio na drugi način, nije više ni važno. Tek kad sam nazvao Neleta saznam da pripremaju treći album. I ako su mi moje godine u nekim slučajevima bile hendikep, nekada su mi pomagale po liniji tog generacijskog prepoznavanja. Pozove me tada Nele da dođem u studio gdje su radili na albumu “Pozdrav iz zemlje Safari”. Taj album vam je, šta god ko rekao, za mene i bio i ostao pravo remek djelo.

Sjećam se da su taj dan kad sam ja došao radili na pjesmi “Dan Republike”. U studiju je tekla rasprava oko insistiranja “Diskotona”, njihove tadašnje disko kuće, da “svi” mora da leti van. Naime, u originalnoj verziji teksta stajao je stih svi čekaju pasoš da odu van, a disko kuća je htjela da stih glasi čekaju pasoš da odu van. Do dana današnjeg mi nije jasno šta se time suštinski promijenilo u toj poruci, ali valjda su dežurni cenzori to znali. Nije moje da znam, moje je da slušam.

Prilikom tog snimanja prvi put sam se sreo i sa Kusturicom koji je već bio legendaran u sarajevskim krugovima, a još nije bio ozloglašen. Očekivalo bi se da on vodi glavnu riječ tu, ali nije. Njegovi komentari i prijedlozi bili su prilično dozirani. Ali zato je Davor Sučić Sula ili Sejo Sexon bio u punom naletu. Ako sam do tada vjerovao da je Nele neprikosnoveni šef “Zabranjenog pušenja”, nakon tih nekoliko sati u studiju sa njima, postalo mi je jasno da je Sula, barem ravnopravan u toj priči. Pustili su mi i ostale pjesme koje su već bile urađene i nije trebalo neko veliko znanje da mi postane jasno kakvu ploču imaju u rukama. “Zabranjeno pušenje” je još od 1983.godine bilo jedan od mojih omiljenih bendova, a sa novim pjesmama su taj status još i podebljali.

Uradio sam tada i intervju sa Neletom. Odnosno, tada u studiju sam ga dogovorio, a sutradan smo se našli u kafani “Lovac”. Kafana kao sa omota ploče “Dok čekaš sabah sa šejtanom”. Baš smo se dobro ispričali. Ja sam znao šta da pitam, a on je znao kako na svako pitanje da odgovori. Tada sam i počeo da koristim Bregovićevu metodu. Zašto ne bih jedan intervju prodao na više strana, mislio sam. Tek kasnije je on patentirao taj princip sa pjesmama. Taj intervju sa Dr. Neletom Karajlićem, malkice modifikovan, objavio sam u raznim novinama. Znam da je, pored “Oslobođenja” išao i u novosadskim “Omladinskim novinama”, a i u beogradskom “Rocku”. Sjećam se da je u “Rocku” naslov bio “Otići kao Pele”. Da je barem tako otišao.

A onda je, kao kruna svega, čini mi se negdje u aprilu 1987.godine, na Akademiji scenskih umjetnosti, održana koncertna promocija te ploče. E, tamo je vrijedilo biti. Gledao sam “Pušenje” i prije i nakon toga. Ali, ako mene pitate taj koncert je bio vrhunac onoga što sam ja očekivao od njih. I nikome nije smetalo što smo neke od pjesama na tom koncertu čuli po prvi put. Pjesme kao što su “Pišonja i Žuga”, “Hadžija ili bos”, “Fikreta”, “Srce, ruke i lopata”, “Kako je Velika Britanija postala probušeni dolar” i kad ih prvi put čuješ toliko su snažne da ih odmah prihvatiš kao svoje.

Sem toga, ja sam bio u maloj prednosti, jer sam te pjesme već čuo u studiju i mislio sam da ću se malo folirati svojim poznavanjem tih tekstova. Ispostavilo se, međutim, da dobar dio publike već zna te pjesme. Pojma nemam kakvim su kanalima došli do njih, ali očito je da ja nisam bio tu jedini privilegovan.

Bilo je tu i nekih kolega koji su došli iz drugih krajeva Jugoslavije. Znam zasigurno da je bio prisutan Pero Janjatović i priznao mi je da moji hvalospjevi o tom albumu nisu baš bez osnova. Tu veče smo pogledali i video spot urađen na pjesmu “Manijak”. Režirao ga je Kusturica, ali spot je imao neslavnu budućnost. Nije nikada i nigdje više emitovan. Ja sam mislio da je strpan “u bunker” zbog scene u kojoj manijak iz pjesme u crnom mercedesu stiže pred Saveznu Skupštinu. Sula mi je opet rekao da on misli da je to zbog toga što manijak u parku mami srednjoškolke kutijom keksa “Tops” koji ostavlja na klupi. Taj keks je bio proizvod “Agrokomerca” iz Velike Kladuše, a baš je bila u jeku afera “Agrokomerc”.

Pokušao sam kasnije doći do tog spota. Raspitivao se. Kad se pojavio internet tragao sam tim digitalnim bespućima u potrazi za njim. Nije ga bilo. Nikad i nigdje. Tako je dobro i trajno uklonjen. Većina ljudi kod kojih sam se raspitivao ne samo da nisu znali gdje bi se mogao naći taj spot nego nisu ni znali da postoji, da je ikada snimljen. Šteta. Bilo bi lijepo danas ga pogledati kao ilustraciju onoga čega se vlast nekada plašila. Ipak, negdje krajem 2023.godine, Sula mi je potvrdio da negdje ima tu VHS kasetu na kojoj se nalazi spot “Manijaka”. Od srca mu želim da se malo potrudi i izvuče je na svjetlo dana.

Početkom 1987.godine navršila se godina dana od mog ulaska u redakciju “Oslobođenja” i nisam imao razloga da budem nezadovoljan. Imao sam posao iz snova. Na dnevnoj bazi sam sretao heroje rock univerzuma. Imao sam djevojku. Čak se i moja poetska strana probudila. Šta se, zapravo desilo?

Znao bih, povremeno, nakon intervjua ostati i da se družim sa ljudima sa kojima sam razgovarao. Ne sa svima, naravno, ali su ljudi moje geeracije uglavnom ostajali i nakon zvaničnog dijela za stolom. Bili su tu Zlatko Arslanagić, Srđan Jevđević, Zlatan Fazlić, Dino Merlin…

Budući da su to bili sve sami majstori baratanja notama, ali i riječima znao sam se odvažiti da povremeno izgovorim i poneki moj stih. Ohrabrivali su me da pišem. Govorili su da to uopšte nije loše. Ali nikome od njih nije, ni na pamet padalo, da uzme neku od tih pjesama, uradi muziku na nju i snimi je.

Možda je i do mene. Sigurno bi to sve mnogo lakše prolazilo da sam ja znao uraditi i muziku na te svoje stihove i ponuditi kompletnu pjesmu. Ili da sam bar znao pisati tekstove na već postavljenu muzičku matricu. Ali nisam. Na tom polju velemajstor je bio moj prijatelj Miroslav Pilj. Ja bih se samo mučio i mučio i na kraju mi je sve zvučalo krajnje banalno i jeftino.

Pjesme su, ipak nastajale. Znam da je negdje u zimu nastala i pjesma “Grlica”. Sad, je li baš krajem 1986. ili početkom 1987.godine, to vam ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali negdje tada. Amra je bila u Sarajevu. Ne znam ni da li je došla uz novogodišnje praznike ili je bila na zimskom raspustu. Ili čak i prije nekim povodom. Možda čak za moj rođendan. Uglavnom, bila je tu.

I umjesto da maksimalno iskoristimo tu rijetku priliku da budemo zajedno mi smo i to pokvarili nekim stalnim, glupim i bespotrebnim svađama. Ne mogu reći da tu nema, dobrim dijelom i moje krivice. Ona je bila premlada da shvati dovoljno ozbiljno tu našu priču, a ni ja nisam bio dovoljno zreo da shvatim nju. Pored toga, to je bilo vrijeme kada sam bio patološki ljubomoran lik. Što je opet bio odraz moje nesigurnosti. Stalno sam preispitivao i na kušnju stavljao njenu ljubav. I neka mnogo zrelija djevojka bi bila iznervirana tim mojim ponašanjem, a kamoli cura koja je tek kročila prema svom osamnaestom rođendanu.

Prilikom boravka u Sarajevu stanovala je kod tetke. Ta tetka je, ako još niste dokučili, bila majka mog prijatelja Suada Porobića. I živjeli su u kući u ulici poetskog naziva – Grlica. Ta vam je ulica locirana tako da, kada od mog (a kasnije i njenog) Fakulteta političkih nauka krenete prema Pivari naiđete na nju. To vam je ili prva ili druga ulica sa desne strane. Penje se uzbrdo, a na početku te ulice su oni živjeli. Ne znam kako se danas zove ta ulica, ali i dalje se nalazi na istom mjestu. U neposrednoj blizini mosta Drvenija. A, kako sam ja stanovao u svojoj podstanarskoj sobici blizu Hotela Central, Drvenija nam je bila zborno mjesto. Tu sam joj zakazivao sastanke.

Znam ja da djevojke imaju običaj da kasne na sastanke. Da je to neko nepisano pravilo. Starije i iskusnije žene u domaćinstvu čak ih i potiču na to. Da se “muško ne navikne da je sve po njegovom i sve potaman”. Ali to kašnjenje je pristojno do nekih pet, deset, pa čak i petnaest minuta. Ali ako mi kasniš pola sata, a stanuješ pet minuta od tog mjesta gdje smo se dogovorili, onda već imamo problem. Barem sam ja to tada tako rezonovao. I bivao bih pasivno – agresivan. Nisam tada, naravno znao to tako definisati, ali to je bilo, bez ikakve sumnje takvo ponašanje. Durio bih se, zapadao u neka ćutanja, prekidao sa njom. Onda smo se mirili i tako je to išlo u krug.

Jednom prilikom, dok sam je čekao, gledao sam sa Drvenije u Miljacku i učinilo mi se da to ne protiče rijeka ispod mene, nego da to dole protiče tama. Padao je neki sitni snijeg, spuštalo se neko crnilo odozgo, od Trebevića. Krenuo sam, ne bih li se malo ugrijao, koračati uzduž i poprijeko. Gore i dole.

Nisam ni primjetio kad su me noge donijele ravno u njenu ulicu. Pomislio sam da ćemo se možda i sresti, kad ona krene izaći. Nismo se sreli. Došla je nakon petnaest minuta na Drveniju, a ja sam opet tamo glumio ledenu skulpturu. Nisam joj tada rekao ni riječ. Čekanje se isplatilo. Napisao sam tada pjesmu “Grlica”.

Mislio sam da je ta pjesma savršena da se uskladi sa nekom muzikom i da je neko snimi. Nekih trideset godina kasnije, kad sam razgovarao sa Narcisom Vučinom o pjesmama, izgovorio sam mu i “Grlicu”. On je htio odmah da uradi muziku na nju. Dijelom zato jer mu se dopala, a sigurno i zbog toga što je kao dijete živio baš u toj ulici i nisam morao da mu objašnjavam, kao većini drugih da se tu ne radi o ptici.

Uradio je on jednu nježnu, baladersku melodiju na taj tekst i poslao mi. Plan je bio, budući da je on tada dosta radio kao autor za “Crvenu jabuku” da njima ponudi tu pjesmu. I jeste, ponudio je. Međutim, Žera i ekipa nisu je baš osjetili. Negdje 2021.godine sjedio sam sa Žerom i Geronimom i neko je pomenuo tu pjesmu. Tad su mi rekli da im se tekst dopao, ali da muzičko rješenje nikako nije u skladu sa onim što bi oni voljeli uraditi. Pitaju me tada, da li bi mi smetalo da oni urade novu muziku za “Grlicu”.

Ne, nije mi smetalo. I “Grlica” se, konačno našla pred publikom. Na albumu “Neka nova jutra” koji je “Crvena jabuka” objavila kasne jeseni 2022.godine. Nisam tada imao više isti odnos ni prema toj pjesmi, a pogotovo ne prema Amri. Pojma nemam da li je uopšte čula tu pjesmu, da li je obratila pažnju na ime autora i da li je prepoznala da je to pjesma njoj pisana. Pojma nemam, a nije više ni važno. Tako neke pjesme prekasno dobiju priliku. Kao i neke ljubavi, uostalom.”

Te rane jeseni 1986,godine, na prozor moje sobice, onaj prozor koji je gledao prema haustoru, pokucao je i Dino Merlin. Htio je sa mnom da podijeli oduševljenje novim albumom koji je upravo završio. Bila je to ploča “Teško meni sa tobom, a još teže bez tebe” i svjetlosnim godinama je odmakla od svog prethodnika. Da, jako mi se dopala ta ploča. Po svemu i zbog svega na njoj, a i oko nje. Ali, ipak ponajviše zbog balada koje je tamo ponudio. Ne samo one balade koju svi i danas znaju, pjesme “Laži me”. Ja sam se, zapravo još i više nalazio u pjesmama “Sibirska”, “E, otkad mi se nisi javila” i “Uspavanka za Gorana B.”. I meni je, kao i svima bilo jasno ko je Goran B. Bila je to neprikrivena aluzija na “Uspavnku za Radmilu M.” i njenog autora.

I kao da to nije dosta Dino je tada čak poslao i jedno otvoreno pismo medijima. U tom pismu je tvrdio kako on i Bregović imaju nekakve zajedničke pretke. Kako su bila dva brata (nimalo originalno) i kako je jedan otišao u hajduke i u bregove i tako postao Bregović, a drugi primio islam, postao derviš i zvao se Halid. I tako su nastali Dervišhalidovići. Malo mi je bilo čudno to povezivanje jer sam znao da su Bregovići porijeklom iz Zagorja, a Dinini Dervišahalidovići iz Sandžaka. Malo je geografija ugrožavala tu njegovu priču, ali na njegovu sreću, mediji se nisu “upecali” na to pismo i, uglavnom su ga ignorisali. I baš mi je, ali baš žao što nisam sačuvao to pismo. Danas bi to bio vrlo vrijedan dokument. Ovako mi morate povjerovati na riječ. Ili ne povjerovati. Što neće promijeniti činjenično stanje.

Ogriješio sam se ja tada o Dinu, ali o tome nešto malo kasnije. A i to nešto malo kasnije se i desilo da se ogriješim o njega. Prije toga sam se ogriješio o nekog drugog. Bez imalo obzira sam “iskasapio” tada novi album Saše Lošića i “Plavog orkestra”, ploču “Smrt fašizmu!”. I dalje mislim da je to bio prilično loš album, ali ipak nije bio baš toliko loš koliko sam ja u to vrijeme tvrdio. Ploča je htjela, po svaku cijenu da bude pametna i ispala je samo pretenciozna.

Uporno govorim danas kako sam tada napisao recenziju njihovog albuma “Smrt fašizmu!” u svega dvije rečenice. Da sam napisao sljedeće dvije rečenice: autorski dometi saše Lošića na novom albumu dobacuju tek do stihova – bacila je moju od zumbula kitu. Neka, tako mu i treba kad mu je od zumbula.

To i jeste i nije baš tako. Jeste, tačno je da sam ja to napisao. Ali svjesno i pomalo zločesto uvijek zaboravim napomenuti da to što sam napisao nikad nije bilo objavljeno. “Oslobođenje” je bilo preozbiljan list za takvu vrstu spisateljskog iživljavanja. Sa ove distance mi je čak i drago što su me obuzdali. Bilo bi me baš stid da je ostao pisani trag o tome da sam učestvovao u toj hajci koja je krenula na Lošu te jeseni i zime. Sam pred sobom ne bih mogao da opravdam taj postupak iako su organizatori tog napada na njih u tu ofanzivu krenuli iz nekih sasvim drugih pobuda, a ne zbog onih razloga koje sam ja imao kad sam im upućivao zamjerke. Da sam to zaista i objavio razlozi ne bi bili ni bitni. Bio bih samo još jedan od plaćenih ili izmanipulisanih novinara koji se spustio na sve četiri i zalajao sa čoporom.

Što me dovodi do stihova koje sam čuo te kasne jeseni 1986.godine i koji su me oborili s nogu. Bili su to stihovi: ovdje nikad čopor neće naći ko ne nauči urlati. Stihovi iz pjesme “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”, sa istoimenog albuma “Bijelog dugmeta”, albuma koji je objavljen negdje u novembru 1986.godine. Moge stvari su se tu desile po prvi put. Za mene su bile samo dvije važne. Da je to bio prvi album “Bijelog dugmeta” na kojem je pjevao Alen Islamović i da sam ja tada, zbog tog albuma, uradio prvi intervju sa Goranom Bregovićem. I po prvi put uopšte sjedio sa njim licem u lice i razgovarao.

Neki kolega (nisam ja) je uočio ili izmislio sličnost između ta tri albuma i skovao pojam “new partisans”. Nije se ta priča primila, ali povremeno se ipak pomene taj pokret koji, zapravo nikad nije ni postojao. Ja sam imao sreću (ili ono suprotno) da sam sa svakom od tih ploča bio nekako povezan.

Kako sam doživio Bregovića prilikom tog našeg prvog susreta? Kao jako nonšalantnog i opuštenog lika. Ili kao nekoga ko jako, jako dobro glumi nonšalanciju i opuštenost. A kad dovoljno dugo i dovoljno dobro nešto glumiš to postane dio tvoje ličnosti. I onda više ni nema razlike između stvarne osobe i predstave koju ta osoba o sebi stvara u javnosti.

Prvo me iznenadilo sa kojom sam lakoćom dogovorio intervju. Još sam bio početnik u ovom poslu i nisam shvatao da je ime novine, a ne moje ime, to koje otvara sva vrata. Naučio sam to tada, a i kasnije kada je situacija bivala obrnuta. Koliko god ja samom sebi stvorio ime tokom četrdeset godina karijere znalo se desiti da sam, malo teže dolazio do nekih ljudi do kojih sam nekada stizao skoro pa nepristojnom lakoćom. Naprosto, nisam im bio važan jer nisam obezbjeđivao njihovo prisustvo u tiražnim medijima, što su doživljavali kao besplatnu reklamu. A ništa drugo osim toga ih nije ni zanimalo. Nije im bilo važno što bi to možda bio i najbolji intervju koji su dali u životu. Zašto bi im bilo važno kad im nisam mogao garantovati tiraž, klikove ili gledanost.

Prilikom susreta sa Bregovićem primjetio sam da mu nije baš svejedno kada ga optužuju za sve te silne plagijate. Koliko god djelovao kao da ga sve to uopšte ne dotiče jednim gestom mi je pokazao da ipak dobro pazi da ispoštuje sve auotre od kojih bi nešto “posudio” i uvrstio u svoje pjesme. U naslovnoj pjesmi u refrenu je iskoristio stihove Brane Miljkovića “ko ne sluša pjesmu/slušaće oluju”. Pitao je i mene tada znam li iz koje su pjesme ti stihovi. Htio je sve precizno da naznači na omotu. A možda je to bilo i stoga što mu je ta pjesma, ta “Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo” bila posebno važna.

Sretali smo se i kasnije i uvijek je nastojao ostaviti utisak kompozitora kojem stihovi i nisu baš pretjerano važni u pjesmama. Nikad mu nisam povjerovao. Ali tada, kada je u pitanju bila ta pjesma, bili su mu jako, jako važni. I nije to krio. Bilo mu je stalo do poruke koju je pokušao poslati tom pjesmom. Bio je to kraj 1986.godine i sigurno je naslućivao kakva se prijetnja nadvila nad svima nama. A i mogao je naslutiti. Ponešto zahvaljujući umjetničkom snezibilitetu, a ponešto jer je, svirajući po cijeloj Jugoslaviji mogao vidjeti kako se ta zemlja mijenja. I htio ju je sačuvati. Iz ove perspektive uvjeren sam da je to uradio iz posve čistih namjera, bez ikakvih komercijalnih kalkulacija.

Da se ne lažemo i mene je osvojio tom pjesmom. Dijelio sam sa njim te vrijednosti zbog kojih je i napisao pjesmu. Odvažio sam se da ga upitam za dozvolu da “Oslobođenje” ekskluzivno objavi tekst naslovne pjesme i prije nego se album pojavi pred publikom. Pazite, mi taj intervju radimo u vrijeme kada ploča jeste gotova, ali tek treba da se pojavi u prodavnicama. Dao mi je pravo da objavim tu pjesmu i to bez imalo oklijevanja. Vjerujem da je i njemu bilo važno da “Oslobođenje” pošalje tu istu poruku.

Samo što u samom “Oslobođenju” nije išlo tako glatko. U to vrijeme je zamjenica glavnog i odgovornog urednika bila Ljiljana Smajlović i na kolegiju je zaustavila objavljivanje pjesme. Ko zna kakav je argument tada upotrijebila? Vjerovatno nešto u smislu zaštite digniteta države ili slično. Ipak, sam intervju je izašao i bio je dobar. Ugled i među kolegama, a i u raji mi je nakon tog intervjua značajno porastao.

Samo što je meni i dalje smetalo to što je čitava priča osakaćena izostankom pjesme koja je trebala sve to zaokružiti. A nisam bio siguran ni kako će Bregović reagovati kad shvati da sam ga neovlašteno nagovarao da nam da taj tekst. I nagovorio ga, a onda nisam ispoštovao dogovor. Povjerio sam te svoje zazore Porobiću. Ne da bi me utješio ili da bi razumio. Prijateljstvo je nekada samo alibi da izgovoriš neke stvari koje čuvaš samo za sebe. Da možeš da ih izgovoriš naglas, a da ne ispadne baš kako pričaš sam sam sobom.

Jutro nakon što je intervju izašao zvoni telefon u redakciji. Javlja se urednik i zove me:

– Amire, Bregović te treba.

Vidim da je i on bio malo zbunjen. Nije baš da je i njega na dnevnoj bazi zvala najveća domaća rock zvijezda. U normalnim okolnostima obradovao bih se zbog tog pozivao i sigurno bih uživao da svakom kažem ko me nazvao. Ali ovo nisu bile normalne okolnosti, a ja bih najradije da niko živ ne bude svjedok moje sramote. A sramota je bila neminovna. Sranje, pomislio sam, dešava se ono čega sam se pribojavao. Uzmem slušalicu, šta sam mogao drugo, i jedva procijedim:

– Amir je.

– Kakav je ovo način? Zar se nismo lijepo dogovorili? Pogrešnog si našao da zajebavaš, Amire!

Počnem ja da se pravdam. Uopšte ne razmišljam o tome da li je to zaista Bregović ili ne. A i nije baš da smo nas dvojica svakodnevno eglenisali pa da mu prepoznam glas. Zamuckujem. Objašnjavam. Ali ovaj zapeo pa ne popušta. Dok se nije nasmijao. Tek tada shvatim da me Porobić nasitno zajebava. Jasno mi je što nisam prepoznao da to NIJE glas Gorana Bregovića. Ali nije mi jasno kako nisam prepoznao da to JESTE glas Suada Porobića. Nije bilo šanse da ga spriječim da prepričava okolo kako sam se sasrao kad sam mislio da me Veliki šef zove. A, ako ćemo pravo, bio je dobar fol. Bez obzira što sam ja pao kao žrtva te zajebancije, zajebancija je bila više nego dobra i vremenom sam i sam počeo da se smijem kada bi Porobić počeo da objašnjava to moje “novinarsko” iskustvo. Obaška to što je svaki put pomalo “dosolio” da bi priča bila efektnija. Nisam mu to zamjerao jer i sam bih, sigurno, isto tako postupio.

Svaki bend, bilo u svijetu ili kod nas, naleti na nekoga iz medija ko im bude podrška i ko taj bend doživljava kao svoje otkriće. Želim da vjerujem da je takva simbioza postojala između “Crvene jabuke” i mene. Zahvaljujući tome imao sam priliku da među prvima čujem njihove nove pjesme, da Zlaji navraćam kući, da uvijek imam slobodan prolaz iza scene na njihovim koncertima.

Kasnije. Na kasnijim koncertima. Nije im se dalo da u toj prvoj postavi odrade nijedan pravi koncert, koliko se ja sjećam. Ili bar nijedan solistički koncert na kojem sam ja mogao prisustvovati. Gledao sam ih tog juna, jedan jedini put, ali samo sa nekoliko pjesama. U “Skenderiji” se, tradicionalno održavala manifestacija “Crveni karanfil”, posvećena sarajevskim maturantima. Tada su bili zvijezde večeri. Dali su nam da malo okusimo te njihove magije i da naslutimo kako bi to moglo izgledati kada na jesen krenu na turneju.

Brzo je ta jesen stigla. Možda i prebrzo. Ja sam proveo mjesec dana izvan Jugoslavije, na putu po Evropi. Po povratku sam se iznova zaljubio i u tom nekom magnovenju dočekao sam jesen 1986.godine. Ili, precizni da budemo, sami kraj ljeta. Jer bio je 16. septembar kada je Bajaga u CDA imao promociju svog trećeg albuma “Jahači magle”. Dan prije sam i njega upoznao, ali o tome ćemo nešto kasnije. Uglavnom, na toj promociji su se pojavili i Zlaja i Para. Oni nisu bili samo autorski par, nego i prijatelji. Barem su meni tako izgledali. A možda samo nisu imali dovoljno vremena da između njih naraste netrpeljivost.

Pitam ih tada šta se radi, šta se sprema. Puni oduševljenja počnu mi pričati o turneji koja će početi za dva dana u Mostaru, a i o tome da već spremaju nove pjesme za drugi album. Tada, tu u CDA, čuo sam stihove pjesama “Tugo, nesrećo”, “Jedina” i “Osim tebe ljubavi”. Sve će se naći na narednom albumu “Crvene jabuke”, onom iz proljeća 1987.godine.

Tri dana kasnije, dolazim tog 19. septembra u redakciju i Merima mi, sva očajna, kaže: “poginuo je naš Aljoša”. U prvi mah sam pomislio na jednog kolegu koji je radio u redakciji “Malih novina”, ali ubrzo se razjasnilo. Bio je u pitanju Aljoša Buha, bas gitarista “Crvene jabuke”. Tada još niko nije pominjao Paru. Njemu su se borili za život na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu. Svi smo bili uvjereni da će se izvući. Ili smo samo mislili da će naše dobre želje biti dovoljne da se izvuče. Nisu bile. Preminuo je prvog oktobra.

Trideset i dvije godine kasnije, skoro u dan, tačnije 23. Septembra 2018.godine, sjajna umjetnica Alma Telibečirević, poslala mi je link za taj intervju iz “Rocka” koji sam radio sa njima. Nekome je nešto značio, neko ga je odnekud iskopao i postavio na internet. Ponovo sam pročitao to što sam nekada radio. Nije to bilo loše. Nikako. Ali, to je ipak radio neki drugi Amir iz nekog drugog vremena. Doživio sam ga kao nekog ko mi je nekad bio drag, a od koga sam se vremenom udaljio.

Nakon te tragedije uzalud sam pokušavao stupiti u kontakt sa Zlajom. Njegova mama Ljubica se uredno javljala na telefon, bila je uvijek jako, jako ljubazna, a mislim da sam joj bio čak i simpatičan, ali sina je štitila od svih, pa i od mene. Zlaja se, tih sedmica i mjeseci borio sa vlastitim demonima, ali i sa pravosudnim sistemom. Ipak je on vozio tog fiću u kojem su se nalazili Para i Aljoša. Izvjesno vrijeme se predviđalo kako bi mogao završiti i u zatvoru. Na svu sreću, nije. Kasnije sam saznao, nikad provjerene priče o tome kako su ostala dva člana grupe, Žera i Cunja pomogli da do toga ne dođe. Kao da im je to godinama obezbjeđivalo poseban status u bendu. Ne znam, a nije ni važno. Važno je bilo da se Zlaja jednog jutra, početkom proljeća 1987.godine ipak javio. Nastavili smo se družiti sve do rata. Mislim da smo se posljednji put vidjeli negdje krajem ljeta 1991.godine. I to u Herceg Novom ili Kotoru. U jednom od ta dva grada, na nekoj tvrđavi su imali koncert. Bili su jako popularni pa nikome nije smetalo što to nije više pravi bend.

Nikome osim meni. Ušao sam prije koncerta u njihovu garderobu. I pokajao se. Bili su ok prema meni, čak i srdačni. Svi. Ali između njih samih nije funkcionisalo. Vidjelo se da ih zajedno drži samo posao. Nakon koncerta sjedili smo na nekoj terasi. Nisu čak ni zajedno sjedili, za istim stolom. Moje društvo i ja smo sjedili sa Zlatkom, nekoliko stolova dalje Žera sa dijelom benda, pa opet neki drugi za nekim trećim stolom. Tada mi je postalo jasno da Jugoslavija ne može opstati. Kad je sve već pucalo, pa i “Crvena jabuka” zašto bi jedna država bila pošteđena takve sudbine.

Nakon toga Zlatka Arslanagića nisam ni čuo ni vidio. Otišao je, usred rata, razočaran i ogorčen za Veliku Britaniju, pa u Kanadu. Toliko znam. Povremeno bi se javio sa nekim pjesmama koje je pisao za Borisa Novkovića, za Tifu, za Kemala Montena, za Šerbedžiju, ali sve je to bilo sporadično. Čuo sam da je objavio i zbirku poezije. Povremeno su do mene dolazile vijesti o tome da je na par dana boravio u Sarajevu krijući se od većine onih sa kojima se prije rata družio. Onih kojima je zamjerio ovo ili ono. Pretpostavljam da mu, kada sam ja u pitanju, nije bilo drago što sam prihvatio postojanje “Crvene jabuke” bez njega i što sam pisao o njima i njihovim albumima. A na kraju pisao i za njih. Mogu ga razumjeti. Vjerovatno ni meni ne bi bilo pravo, ali šta da mu radim, sam je, vala napisao “svako ima razloge i kad razlozi ne postoje”.