Brzim preko Bosne – pa u vječnost

Agencijske vijesti su odaslale poruku kako je preminuo Arsen Dedić. A ja bih prije rekao da je minuo. Minuo preko naših života. Onako kako mine oblak po vrelom julskom danu i donese kratkotrajno olakšanje. A ti i ne znaš zašto je svijet odjednom postao ljepši. Shvatiš tek kad taj oblak ode dalje. Kao što sada mnogi shvataju Arsenovu veličinu kada više njega nema. Ali ostala je ta njegova ogromna sjenka natkriljena nad sve što se naziva popularnom muzikom u Regionu.

Dovoljno je veliki bio da zapamti strahote onoga, velikog rata. Nije imao sreću da ode prije ovog drugog, našeg, malog, ali ništa manje okrutnog rata. On je svjedočio svim promjenama koje su se dešavale na ovom malom parčetu zemlje, pod teškim urocima pritisnutom. I u njegovim pjesmama sam otkrivao ta vremena “ljubavi, nostalgije i siromaštva”.

A on sam nikada nije bio rezultat promjena koje su se dešavale oko nas. On ih je inicirao. On ih je izazivao. Mogao je imati mirnu i sigurnu egzistenciju u klasičnoj muzici, a on odabrao da se nosi sa nekim “lakim” notama. I onda im dao težinu i ozbiljnost, pa čak na izvjestan način i pravo da nastave.

Mogao je biti sasvim uspješan pjesnik (i bio je), ali draže mu bilo da te svoje pjesme otpjeva generacijama na uho. I ta odluka nije bila ni brza ni laka. Dopunjavao je svoj skromni studentski budžet pišući tekstove za šlagere, ali pomalo stidljivo. Sakrio se iza pseudonima Igor Krimov tamo krajem pedesetih godina prošloga vijeka. A onda kad je odlučio da sam te svoje pjesme i otpjeva i nama je pred očima puklo sa kakvom se veličinom suočavamo.

Prije više od pedeset godina u istoj 1964.godini, na dva festivala je otpjevao dvije nevjerovatne pjesme. “Kuća pored mora” i “Moderato cantabile”. Već to je bilo dosta za jednu ovdašnju prosječnu karijeru. I previše. A za njega je to bio samo početak. Nastavile su da se redaju antologijske pjesme korz svih pet decenija njegove druženja sa muzikom. I to nesmanjenim intezitetom i nesmanjenim kvalitetom. Nabrajanje tih naslova bilo bi svojevrsno sentimentalno putovanje kroz našu bolju prošlost. A to su ionako samo šturi biografski podaci koji mogu impresionirati, ali ne mogu ni izbliza objasniti fenomen Arsena Dedića. Svi ti albumi, svi ti filmovi i predstave za koje je radio muziku. Sve te velike pjesme koje ja napisao drugima i koje su trajno naselile sobičke naše mladosti.

I kako je on prečesto nailazio na neshvatanje onih kojima su njegovi radovi bili preteški za dešifrovanje, tako sam i ja nailazio na nerazumjevanje okoline zato što ga slušam. Čudna vam je bila ta Arsenova pozicija u društvima u kojima sam se kretao. Sa malim, ali značajnim izuzecima većina mojih tadašnjih poznanika, drugova, pa čak i prijatelja cijenila ga je na nekom teoretskom nivou, ali ako bih se na derneku usudio pustiti neku njegovu pjesmu, uvijek bi, još prije drugog refrena neko zatražio: “de, matere ti, promijeni ploču. udavi brate”.

Sasvim je moguće da su me takve reakcije još više učvrstile u toj tajanstvenoj vezi sa Arsenovom poezijom. I kad sam već počeo pisati o muzici on je već gazio pedesetu i bio tako veliki da sam ga podsvjesno doživljavao kao spomenik. Trajnu i neupitnu vrijednost i nekako sam izbjegavao da pišem o njemu i njegovim novim albumima koji su me i dalje oduševljavali, ali vremena su bila takva da su podršku tražili neki žešći, neki dviljiji i neki moji momci koji su stasavali ovdje u Sarajevu.

Sreo sam ga samo jednom u životu. Tamo negdje početkom novog milenija. Kemo Monteno je pripremao svoj prvi solistički koncert u “Skenderiji” i došli su mu brojni prijatelji. Među njima i Arsen Dedić. Potrudio sam se da se nađem i na probi i tako sam izbjegao uobičajenu novinarsku gužvu. U kafeteriji “Skenderije” zatekao sam Arsena sa Gabi. Bolest koja ga je tada izjedala bila je već u poodmakloj fazi. Došao je da ispoštuje prijatelja, ali je teško prikrivao mrzovolju uzrokovanu bolovima, a valjda pomalo i karakterom.

Iako sam i ja tada bio pregurao više od decenije i po bavljenja ovim poslom naravno da nisam mogao sakriti fascinaciju susretom sa čovjekom koji je sve samo ne uobičajen sagovornik. Ponesen svojom fascinacijom htio sam i njega fascinirati svojim poznavanjem njegovog “lika i djela”. I nisam uspio. Vjerovatno mi je to jedan od lošijih intervjua u životu jer se nisam mogao osloboditi pritiska izazvanog samom činjenicom da preko puta mene sjedi takva veličina.

Sjećam se, ipak, da sam mu izmamio osmijeh i malo više pažnje pominjanjem činjenice da je snimio čak tri dueta sa čovjekom zbog koga je došao – Kemalom Montenom. Puno je više pričao o Kemi nego o sebi. Pristojnost gosta prema domaćinu? Ma ne. Naprosto Kemo je bio jedan od rijetkih ljudi koji je zaista i bez ostatka dopirao do Arsena.

I zato za mene Arsenova smrt i nije neko iznenađenje. Kemo je otišao prije nešto više od pola godine. I nekako je posve prirodno i očekivano bilo da i Arsen pođe za njim. I sa njim. I ako tamo gore ima vozova (a i vlakova) oni su, vjerovatno kupili kartu za “brzi preko Bosne”. I već su napravili štimung u vagon restoranu. I tamo niko ne traži da se “promijeni ploča”.

Advertisements

Izvinite što se ne izvinjavam

Nekada je postojala ona, nikad u pitanje dovedena, teza o “radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji” kao vladajućem sloju tadašnje države. I nikome nije bilo sumnjivo što je samo uz inteligenciju morala stajati ta odrednica o poštenju. Kao da je inteligencija sama po sebi nepoštena, ali im se zalomi koji pošten primjerak kojeg treba pripustiti radnicima i seljacima kod kojih je, je li, nepoštenje nepoznat pojam.

U ovoj si zemlji uvijek najviše kriv ne zbog onoga što radiš nego zbog onoga što jesi. Trpaju te u raznorazne kolektivitete i ne pitajući te. Od mnoštva tvojih identiteta vide samo jedan i to baš onaj koji te nekako odmah diskvalificira u njihovim očima. Ali nije tragedija u tome što drugi svu kompleksnost i punoću naše egzistencije svode na jedno jedino određenje. Problem je što im mi dajemo za pravo i kada neko ko pripada jednom od naših identiteta učini nešto nad čime se kao ljudi zgražamo, mi kao onaj cuko iz čuvenog eksperimenta počinjemo da lučimo pljuvačku pokajanja spremni da se izvinimo za sve za šta, uopšte, nismo krivi. Potrčimo da dežurnoj teti u ovom nakaradnom planetarnom vrtiću kažemo “Nisam ja! Nisam ja!” i da još dodamo kako je to “Fuj, kaka”.

Svejedno da li je belaj napravio neki intelektualac, a vama se omaklo da imate diplomu, jebala me diploma i ko je izmisli, ili polugu zla pritiska musliman, a i vi ,eto, pripadate baš tom civilizacijskom, kulturnom, tradicijskom i vjerskom krugu. Ali izvinite, ja ne bih da se izvinjavam za zločin koji nisam počinio. Za zločin u kojem je moja identifikacija sa žrtvom neuporedivo veća nego sa dželatom.

Mene, ovakvog kakav jesam, čini bezbroj identiteta. Na neke nisam mogao uticati, a neke sam sam kreirao. Što bi rekao Balaš “Sloven sam, belac, slobodni strelac”. Evropljanin sam. Po rasnoj pripadnosti bijelac. Pripadnik sam skupine slavenskih naroda. Balkanac sam (pa čak i uonom pežorativnom smislu ako hoćete). Ćelav sam. Heteroseksualac sam. Muž sam i roditelj sam. Navijam za “Želju” i imam hronično povišen pritisak, šećer i trigliceride. I to su samo neki od mojih identiteta. I da, musliman sam.

I niko od mene ne očekuje da se izvinim za pokolj u Norveškoj jer ga je učinio Evropljanin, a i ja sam Evropljanin.

Niko od mene ne očekuje pokajanje za zločine aparthejda počinjene u Južnoj Africi samo zato što sam bijelac.

Niko mi ne traži da se izvinim za napade na homoseksualce samo zato što sam hetero.

Ne odgovaram za budalaštine skinheadsa zato što sam ćelav.

I niko ništa od toga od mene ne očekuje.

Zato ogromna većina svjetske, a pogotovo komšijske javnosti očekuje da se zacrvenim zbog nečega što učini neki lik tamo negdje na drugom kontinentu i to samo zato što nominalno pripadamo istoj religiji. Nominalno i prividno. Nevažno je to što ni u ludilu ne doživljavamo Svevišnjeg na isti način.

I dok god to očekuje od mene mogu biti sigurni da to neće dobiti. Izvinite što se ne izvinjavam.