Pretposljednjeg dana novembra, slučajno ili ne, ali baš na onaj datum kada se prije tri decenije slavio Dan republike, u Sarajevu je svečano otvorena prva izložba „Ex Yu Centra“ ili „Ex Yu muzeja“ (kako ko voli).

A kako i priliči izložba je urađena na temu „Sarajevska rock scena 1980 – 1992“ i nosila je simboličan naziv „Šokiraš me, majke mi“. E sad, nije to baš bio neki poseban šok. Barem ne za mene. Kao prvo, o ideji za pokretanje muzeja ove vrste govori se već decenijama, a i sam se je prilično glasno zagovarao. A kao drugo i sam sam bio uključen u cijelu priču.

Prije tri ili četiri godine najavi se meni na razgovor čovjek po imenu Will Richard. Dogovorim sastanak, a kući upitam sina zna li ko je u pitanju. I otprilike stvorim neku predstavu o Willu. Da je zaljubljenik u hokej, u rock’n’roll i u Bosnu. Ne nužno tim redom.

I u vrlo prijatnom razgovoru saznam da se Will prihvatio zadatka na kojem su se već mnogi prije njega polomili, zadatka da u Sarajevu napravi pop rock muzej. Hvale vrijedna ideja, to sam mu i rekao, ali nimalo lako izvodljiva. I to sam mu rekao.

Onda dosta dugo ni riječi od njega. Mislio sam da je to samo još jedna u nizu sjajnih i propalih ideja. Sve do pred kraj prošle godine. Taman kad sam se počeo pomalo oporavljati i pridizati i dozvolio sebi da povjerujem da možda i ima smisla praviti neke planove na nešto duže staze.

Tada su me kontaktirali ljudi iz „Ex YU centra“ sa pitanjem da li bih se uključio u cijelu priču. Naravno da bih. Išlo je zatim i ovako i onako. Nismo se uvijek slagali oko puta kojim treba ići do cilja koji smo zacrtali, ali po pitanju samog cilja nismo imali dilema. Prvobitna ideja malo se dorađivala, prilagođavala okolnostima da bi se na kraju iskristalisalo da će se, za početak, uraditi četiri izložbe, a onda otvoriti muzej. Otprilike negdje 2024.godine.

Na dvije od te četiri izložbe bio sam značajno uključen. Ovoj prvoj koja je već realizovana i drugoj koja nosi naziv „Žene u YU rocku“ (što li baš ja?) i koja bi tek trebala biti realizovana.

I bi izložba. Možda i sa malo previše govorancija za moj ukus, ali to tako valjda mora. Meni je puno više od njih „legao“ nastup mladog sarajevskog benda „Post Rem“. To je bila simbolika koja nam treba i to je bio pravi način da se preda plamen rock’n’rolla novoj generaciji. Pogotovo jer je u pitanju odličan bend. Već sam ih slušao i ovom prilikom se samo potvrdilo ono što sam već znao o njima.

Kada je konačno došlo vrijeme da se prošeta među eksponatima i sam sam bio iznenađen. Mada sam za devet desetina tih eksponata ja napisao opise vidjeti ih ovako uživo bilo je posve drugačije. A mogu misliti kako će to izgledati nekome ko se po prvi put suočava sa tim predmetima naše muzičke prošlosti.

Znam da će, kao što su mnogi ovo s radošću dočekali neki drugi dočekati na nož. Tako to uvijek biva. I tako će uvijek biti. Da li je moglo bolje? Naravno da jeste. Da li će se uočavati propusti? Ko hoće da ih nađe – naći će ih. Da li je zbog toga trebalo odustati od ove ideje? Nikad i ni u kom slučaju. Desilo se nešto što niko više ne može poništiti i sada se to može samo nadograđivati.

I neko reče da se rock’n’roll vratio kući. Nije. Rock’n’roll nikada nije ni odlazio iz ovog grada. Na ovaj način se samo prisjetio gdje stanuje.

Najljepše su one stvari koje ti se dese neplanirano i neočekivano. Kad se za nešto dugo pripremaš, kad to nešto iščekuješ desi se ponekad da u toj želji i pregoriš. Kao što mi se, recimo, sad dešava sa ovim Svjetskim prvenstvom u fudbalu. Kad se konačno sve to desi shvatiš kako to ipak nije to. Da se ne lažemo.

Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o mom drugu Tifi. Drago mi je što mogu, nakon toliko godina, s punim pravom reći kako je to moj drug. Ovih dana se dešavao nekakav skup muzičara na kojem sam se trebali obojica pojaviti. I ja sam nešto kasnio, a Tifa pita moju suprugu, sa iskrenom brigom i zanimanjem kako sam ja i može li šta učiniti za mene. I time je već učinio više nego što je i sam toga bio svjestan.

Srećom, ipak sam došao i u jednom trenutku obojica smo iznervirani napustili salu u kojoj su se izmjenjivale dosadne govorancije sa optužbama i prijetnjama. Toliko volim muziku da sam nekad spreman i da otrpim ljude koji je stvaraju, a sve zarad onoga što stvaraju. Bog, definitivno ne dijeli talenat po zaslugama. Nekada ga dobiju i oni i onakvi, kojima ga ja, da sam nešto u poziciji, nikada ne bi dodijelo.

Poput djeteta kojem je obećana nova igračka Tifa mi sa oduševljenjem priča o tome kako polako kompletira pjesme za novi album. Pita da li ja imam neke pjesme za njega. Kao u stilu ja ga znam i znam napraviti pjesmu iz njegove perspektive. Možda i znam, ali i previše puta sam svjedočio tim njegovim pripremama na novim albumima da je moja skepsa u tom trenutku morala biti opravdana.

A onda mi je Tifa, sa mobitela, pustio tri već urađene pjesme. Dovoljno da osjetim stid zbog vlastite sumnjičavosti. Da, to je on. Možda posljednji vojnik rock’n’rolla na ovom poluostrvu. Čovjek koji je iz brojnih bitaka izašao sa toliko ožiljaka da se zapitaš ima li još i kvadratni centimetar netaknute kože, ali čovjek koji još uvijek stoji na nogama i visoko drži zastavu pod kojom smo nekad svi zajedno koračali. Ta zastava rocka možda je pomalo ofucana, možda kod nekih novih generacija izaziva i podsmijeh, ali Tifa sigurno nije čovjek koji će se osvrtati na takve sitnice. Mi ostali možda i možemo kalkulirati, ali takve računice naprosto ne idu uz njega. On nije čovjek koji je spreman pristati na bilo kakve kompromise. Znala je ponekad i mene pomalo nervirati ta njegova nepokolebljivost (da ne kažem baš tvrdoglavost), ali je njega samog puno više koštala pa je pošteno priznati da je krvavo platio pravo na nju.

I, moram vam reći, kada sam čuo pjesmu koju mu je napisao Armin Šaković zaledio sam se. To je njegova priča. To je susret dva umjetnika, to je kreativni susret jednog autora i jednog izvođača koji su ne onom najdubljem mogućem nivou prepoznali jedan drugog. Pjesma u kojoj se slavi „pedeset godina djetinjstva“ sigurno će označiti novi početak u četrdesetogodišnjoj (i još malo preko) karijeri Mladena Vojičića Tife. Nemam pojma hoće li se nešto od mojih pjesama naći na tom njegovom novom albumu i to nije ni važno. Važno je da Tifa otpjeva pjesme poput ove Arminove. I da nas podsjeti da trebamo biti ponosni na činjenicu da smo živjeli u njegovo doba.

Kada iz kina izlaziš sa ljudima koji šute i gledaju u pod, a i ti sam se ponašaš kao zombi među zmobijima, e onda znaš da si prisustvovao nesvakidašnjem filmskom ostvarenju. Da si gledao film koji te ne samo oborio sa sjedišta na pod kino dvorane, nego te još i vukao po tom istom podu sve do izlaza.

Zato ima filmova koje gledam isključivo u kinu. Filmova kod kojih mi je jadnako kao i film važna reakcija ljudi oko mene na taj film. Da vidim jesam li ga samo ja tako doživio ili je to ipak nešto masovnija pojava.

E, na takav način nas je dotukao “Praznik rada” novo filmsko ostvarenje Pjera Žalice. Možda i ne znamo svi objasniti zašto je baš na takav način film djelovao na nas, ali zato to dejstvo nije ništa manje snažno. Naprotiv.

Žalica je otvorio bolnu i do sada rijetko otvaranu temu suočavanja sa samim sobom i svojim demonima. Već smo navikli u ovim balkanskim vrletima da zlo uvijek prepoznajemo među drugima, a oko sebe vidimo samo anđeoska krila i oreole.

A zlo je, možda baš u nama samima i oko nas. Možda. Ne daje nam Žalica jednoznačan i direktan odgovor na to pitanje nego nas ostavlja da sami izaberemo odgovor. Jednako kao što je junacima ovog filma ostavljen taj izbor.

Na prvi pogled priča je prilično jednostavna. Prijatelji iz mahale dogovaraju logistiku za tradicionalnu proslavu Prvog maja i čini se da im je najveći problem u životu opredjeliti se za janje na ražnju ili meso na roštilju. I sve ide uz vrckave dijaloge tipične za bosanske mahale.

A onda im policija, u akciji kao iz filmova nekog drugog žanra, hapsi komšiju. Krenu nagađanja oko razloga hapšenja sve dok sutradan u novinama ne pročitaju da je optužen za ratni zločin. I tu tek počinje prava drama. Drama u kojoj će, svako iz svoje perspektive pokušati odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo je da li je to učinio njihov komšija, a drugo može li se naći objašnjenje, ako već ne i opravdanje za taj zločin.

Po mom dubokom uvjerenju ovo je najbolji film Pjera Žalice. Film koji ide korak dalje i od “Kod amidže Idriza”. Maestralna glumačka ekipa, sjajan scenario sa replikama za prepričavanje i vješta rediteljska ruka nude zaista vrhunsko ostvarenje. I to ne samo u zanatskom smislu. Sigurno ne samo u zanatskom smislu.

Žalica je pronašao način kako da u nama pritisne ono dugme da nam svaki lik bude, ako ne baš drag, a ono barem blizak i razumljiv. Da naprosto nikoga ne možemo, ni na podsvjesnoj ravni osuđivati. U jednom trenutku jedan od glavnih likova očajnički uzvikuje da ne želi više da bude dobar čovjek, da želi da bude zao. Samo što to ne ide tako. Niko od njih nije zao. Ni dobar u nekom bajkovitom smislu. Svi su oni samo ljudi. Sa svim onim što bivanje čovjekom podrazumjeva.

Naravno, Žalica je opet napravio mentalitetski film. Svi se mi prepoznajemo u njegovom filmu. Po toj našoj sklonosti da iz najtežih rasprava začas odemo na najbanalnije teme. Da kada dođemo do zida kroz koji se ne može naprosto čovjeku koga smo koliko maloprije optuživali za najgore stvari poručimo da pazi da sudžukice ne izgore.

Film je prepun simbola, kao i svi njegovi filmovi uostalom. Nije slučajno da niti jednog trenutka ne vidimo čovjeka oko kojeg se sve vrti, optuženika za ratni zločin. I to je filmski postupak koji nije nov, ali u ovom slučaju izaziva divljenje. Ne da nama Žalica da ga vidimo pa se opredijelimo. Film ne daje nikakve odgovore nego nam samo postavlja pitanja koja ne želimo da nam budu postavljena. Ali kad su jednom postavljena nemoguće ih je ignorisati. A ignorisanje je usud skoro svih likova ovog filma. Ignorisanje tuđe patnje, a ponajviše svoje.

Dođete li u priliku da pogledate ovaj film, nemojte je propustiti. Jer ovo nije Praznik rada. Ovo je Praznik filma. I ljudskosti, ako baš hoćete. Ljudskosti u onom njenom nimalo našminkanom obliku.