Rasparano po šavovima

AMUS je dodijelio svoje nagrade za prethodne dvije godine i od svega je najvažnije da ih je dodijelio. Strukovne organizacije (ili kolektivne kako ih zakon imenuje) i jesu najpozvanije da među svojim članstvom prepoznaju one najbolje i one koji su najdalje otišli u istraživanju granica vlastite i naše kolektivne kreativnosti. I sa te strane mogu samo da čestitam AMUS-u što se ova dodjela nagrada barem desila.

Bolest me je spriječila da budem u Vijećnici prilikom pomenute manifestacije i možda je tamo sve drugačije izgledalo. Moguće da sam bio tamo da ne bih ni zapazio neke rasparane šavove u ovom tkanju koje je trebalo da predstavlja dvogodišnji autorski rad u Bosni i Hercegovini kada je muzika u pitanju. Moguće je, ali ne i vjerovatno.

Da budem jasan, o dobitnicima pojedinačno neću polemisati. Da li je neko zaslužio nagradu ili nije, da li je neko drugi zaslužio prije nego laureati, to mi u ovoj priči nije važno. Važno mi je da skrenem pažnju “šnajderima” na neke šavove koji su se rassparali i pocijepali. Da to, ako ikako može, “zakrpe” naredni put.

Kao prvo, zbunjuje što se nagrade dodjeljuju za 2018. i 2019.godinu. U redu, nije bilo dodjele za 2018.godinu kad se trebala desiti, ali to se moglo elegantnije prevazići. Da se dodjeli jedinstvena nagrada za dvogodišnji period. Zamislite sada, na primjer, da se nagrada ne dodijeli u narednih dvanaest godina. Hoće li se onda 2033.godine dodjeljivati za svih dvanaest godina redom? Slutim ja odgovor na pitanje zašto je to napravljeno. Da bi se moglo dodijeliti više nagrada, da bi se više apetita moglo zadovoljiti i više ličnih i grupnih interesa podmiriti.

I to mi je druga zamjerka. Nedostatak hrabrosti. Kao da se išlo po principu daj svakom ponešto, zadovolji i svaki mogući ključ, nagrade ionako nisu novčane pa bar diploma nije problem naštancati koliko god nam treba.

Kao treće, a usko vezano za drugo imao sam utisak da se davanjem nagrada ljudima koji su deklarirano protiv aktuelnog rukovodstva AMUS-a želi poslati nekakva poruka. Poruka koja se, očito izgubila negdje u prevodu pa da prime svoje nagrade nisu došli ni Fazla, ni Dino Šaran. Ne izvlačim ja nikakve konačne zaključke iz tog podatka, samo podsjećam.

Kao četvrto, a nije daleko od trećeg, teško me uvjeriti kako je baš tolika panika bila sa satnicom da su onako grubo morali prekinuti “Helem Nejse” u njihovom nadahnutom govoru prilikom dobijanja nagrade. Taman kad su pomenuli cifru od 160 maraka po glavi svakog od njih dvojice na ime autorskih prava, neumoljivo su upozoreni da treba da napuste scenu. Zbog televizijske šeme.

A ta svemoćna televizija vam je čudan medij. Svašta se na njoj primjeti što bi inače ostalo nezamijećeno. Ovako ozbiljno i glamurozno zamišljena manifestacija ne može sebi da dozvoli propust kao sa Seadom Lipovačom koga su prozvali kao dobitnika nagrade i onda naprosto krenuli dalje i tek naknadno primjetili da je čovjek prisutan. Ljudi dragi, kad se dodjeljuju nagrade za literarne radove u nižim razredima osnovne škole provjeri se jesu li dobitnici tu, a ne da se nagađa hoće li neko izaći ili neće.

Ne bih o mogućim sukobima interesa ili upitnim državljanstvima. Naprosto zato što su ljudi na koje bi se ovakva pitanja mogla odnositi apsolutno, ali apsolutno zaslužili te nagrade. Ali i hoću i moram da pitam kako ta da se nije našla nikakva, pa čak ni ona majušna, majušna nagradica za Amira Bjelanovića Tulu? Istina je da njemu nagrade više ništa ne znače, ali nama bi trebalo biti važno kakvi smo to ljudi.

Jednako kao što godinama ne mogu da shvatim da se niko ne sjeća jednog Huseina Vladovića. Čovjeka koji je u stvaranju sarajevske scene značio barem jednako koliko i Radio Luxemburg. I kako niko nije primjetio  ovaj sjajni televizijski serijal autora Zlatana Izetbegovića “Muzika jednog vremena”? Nagrada ovom projektu bi osigurala da imamo i muziku nekog budućeg vremena. Ili, da pitam, zašto nigdje i nikad pri ovim dodjelama ne čujem ime Nikole Borote? Da li zato što je predaleko, da li zato što ne ide nikome niz dlaku ili naprosto zato što ne pripada nikakvom klanu?

I volio bih da se sve ove primjedbe shvate krajnje dobronamjerno. Neka nama i AMUS-a i AMUS-ove nagrade. I možda ne bi bilo loše porazmisliti da se u budućnosti ova dodjela nagrada proširi pa da obuhvati i izvođače i diskografe uz saradnju sa odgovarajućim organizacijama. Dobitnicima čestitam uz želju da budu inspiracija onima koji će stvarati u 2020.godini.

Plesom da ti kažem

Neko bi mi mogao prigovoriti da prečesto govorim i pišem o „Dubiozi“. Ali i ja bih mogao odgovoriti protupitanjem „a o čemu drugom da pišem?“. Trideset i pet godina profesionalno pišem o muzici i naslušao sam se najava i najava svjetske karijere. I od te karijere nije bilo ništa. Danas, uglavnom naše „velike“ zvijezde i kada odu vani sviraju nostalgičnim migrantima i njihovim radoznalim potomcima. Malo ko uspije zaintrigirati i lokalne poklonike rock muzike.

Uspjevalo je to grupi „Laibach“, ali više iz nekih ne nužno muzičkih razloga, te Bregoviću koji je uspješno zapakovao i prodao muziku balkanskih Roma. I da, uspjeva „Dubiozi kolektiv“ koja igra na njihovom terenu. A kad kažem „njihovom“ mislim na recentnu svjetsku rock produkciju (ako o rock muzici još ima smisla govoriti) i predstavlja dobrodošlo osvježenje.

Nekome se može učiniti kako prebrzo objavljuju albume, ali tu moramo računati na činjenicu da „Dubioza kolektiv“ paralelno gradi dvije karijere. Jednu domaću i jednu svjetsku. I u tom smislu i objavljuju albume u ritmu jedan na engleskom pa jedan na domaćem jeziku (kako god ga ko zvao).

Zato je album „#fakenews“ izašao taman na vrijeme. Na vrijeme da odgovore na izazove koje je svijet pred nas (i pred njih) postavio u posljednje tri – četiri godine. Od migrantske krize do masovnog iseljavanja. „Dubioza kolektiv“, naravno nema lijek za sve te bolesti savremenog društva, ali moguće da ima dijagnozu. A to je već pola puta do izlječenja.

Nekada sam ih upoređivao sa sastavima kao što su „Asian Dub Foundation“ (zvučno) i „Rage Against the Machine“ (ideološki), ali tokom godina su me demantirali. Ne zato što u njihovoj muzici nema pomenutih uticaja nego zato što su oni sve te uticaje koji su ih dotaknuli i potaknuli apsorbirali i ponudili jedinstven izraz koji bez pretjerivanja možemo nazvati „dubioza soundom“.

A ako ćemo pravo danas su već u situaciji da ljude koji su na njih uticali, poput Manu Chaoa mogu imati na svojim pjesmama. I ne samo njega. Na novom albumu gosti su još Earl Sixteen, Soviet Suprem, Los de Abajo, te robot Roby Megabyte. On je „gost“ u najavnoj pjesmi albuma „Take My Job Away“.

Neko će možda primjetiti kako na ovom albumu nema onih „rasnih i neodoljivih“ hitova kao što su „No escape from Balkan“ i „Free Mp3“. I možda će takvi zaista biti u pravu. Ali zbog toga ovaj album neće biti ništa manje zanimljiv i značajan. Reklo bi se da je minimalizam ovog puta bio svjesni izbor benda i zato nije ni čudo da je jedna od najupečatljivijh pjesama sa albuma upravo „Minimal“. Sva onako zarazna i rasplesana. I nije jedina takva na ovom albumu. Izgleda da je to bila namjera ove zbirke od devet pjesama. Da plešemo uz nju primajući uz ples, svaki put i novu dozu „Dubiozinih“ poruka.

Sjećam se kako je Bregović, govoreći o pjesmi „Svi marš na ples“ izrekao tvrdnju kako je neke najoporije istine o životu najlakše izreći uz plesne ritmove. I čini se da je bio u pravu. Tako nekako sad sve zvuči kod „Dubioze kolektiv“. Oni isporučuju gomile energije koja nas pokreće i poziva da uživamo u njihovim ritmovima. Ali oni nam šalju i poruke namjerno otpjevane takvim engleskim, ili francuskim ili španskim ili bogtepitakakvim jezikom da je jasno da pjevač dolazi sa Balkana. I ništa ne pametuju. U svega nekoliko rečenica oni kažu ono što su naumili.

Naravno da i ja imam neke svoje favorite među ovim pjesmama. Nije to ta birana za prvi singl „Take My Job Away“. Odlična pjesma, bez sumnje, ali mene su ipak „kupile“ neke druge. Prije svih, pjesma „Don’t Stop“. Da vam budem iskren i mene samog iznenađuje činjenica da mi se toliko dopala ovakva, za „Dubiozu“ tematski netipična pjesma. Tu su svakako „Minimal“ i „French song“. I, naravno „Cross the Line“.

Ne mogu baš tvrditi kako je „Dubioza kolektiv“ sa ovim albumom prešla neku zamišljenu liniju i odvela nas na neki novi nivo. Ali sigurno je da jesu zadržali one pozicije koje imaju i, što je još važnije, obogatili svoj repertoar. Jer, nešto mi govori da će mnoge od ovih pjesama svoju pravu snagu pokazati tek pri direktnom sučeljavanju sa publikom.