Meni su vam knjige kao rijeke. Dok sam bio mlađi skakao sam u brzake sve u želji da što prije dođem do ušća. Samo da bi uskočio u narednu. Ne mogu da kažem da su vremenom postale mirnije, ali ja jesam. Ili sam naprosto imao manje vremena za njih pa sam se niz jednu takvu „rijeku“ spuštao danima. Povremeno bih ušao u nju, osvježio se i odlagao je na policu do narednog susreta. Za sat ili mjesec, svejedno. Neke sam knjige tako čitao i po nekoliko mjeseci. Ali ima onih koje ne dozvoljavaju da ih ignorišeš. Na jednu takvu sam nedavno naletio. Ili da budem precizniji ona je naletila na mene. Kada sam u ruke uzeo roman „Planeta dvorište“ Olivere Balašević i kada sam zakoračio u te brzake nisam mogao da izađem iz nje sve dok nisam stigao do ušća.

Neke užitke čovjek plati neprospavanim noćima. Sram vas bilo, nije to ono što vi odmah pomislite. Do ranih jutarnjih sati nisam mogao ispustiti taj roman iz ruku sve dok nisam stigao do posljednje stranice i uzalud gledao ima li još. Jer trebalo mi je još.

Postoji neka obrnuta proporcija između kvaliteta knjige koju čitam i kvaliteta mojih naočala. Što je knjiga bolja to bi naočale bivaju lošije. Zamagle i zarose i uzalud huknem u njih pa ih prebrišem. Neki kažu da mi kod takvih knjiga zamagle i zarose oči, a nema šanse. Dječaci ne plaču.

Osim kad čitaju ovakve knjige. „Planeta dvorište“ jeste knjiga koju će lakše i potpunije doživjeti žene. Žene svih uzrasta. Ali uprkos tom mom disbalansu hromozoma osjetio sam ovu knjigu. Onako kako je morate doživjeti ako ste ljudsko biće. Ne trvdim da je „Planeta dvorište“ pomogla da uspostavim konekciju sa ženom u meni. Ali siguran sam da je pomogla da se iznova povežem sa djetetom u meni. A kud ćeš više od toga.

Znam da su mnogi pomislili, kad su čuli da je Olivera Balašević objavila autobiografski roman, da će to biti prilika da malo retroaktivno zavire u dom Balaševićevih i inhaliraju tuđi prljavi veš. Odmah da poručim takvima da se ne prihvataju ove knjige. I to ne samo zato što u ovoj knjizi nema ni pomena o tome, nego još više zato što ovo i nije knjiga namjenjena onima koji se hrane tuđom nevoljom i kao prasci uživaju valjajući se u prljavim gaćama. Tuđim.

Ovo je knjiga za one koji, šta god da ih zadesi, ne gube vjeru u ljudsku dobrotu. Ovo je knjiga koja nas natjera da se sjetimo svih nepravdi koje su obilježile naš život. Ali ne nepravdi koje je nama neko nanio. Ne, ovo je prilika da se sjetimo svih nepravdi koje smo mi nekada nekome nanijeli. I da nas zaboli što ih je danas, u najvećem broju slučajeva, nemoguće ispraviti.

Neki pravi, ozbiljan književni kritičar bi primjetio kako je ovo knjiga o odrastanju i upoređivao bi je sa ovom ili onom knjigom slične tematike. Ja nisam kritičar. I imam pravo na vlastiti doživljaj svake knjige neopterećen teorijama i pravilima. Za mene je „Planeta dvorište“ prije jedan fini priručnik za sve one koji ne žele da odrastu. Ili barem ne žele do kraja da odrastu. Ili da se poslužim medicinskim riječnikom, ovo je knjiga koja spriječava da vam artritis zahvati „ono malo duše što je šejtan dao insanu, samo da mu bude teže“.

A možete ovu knjigu doživjeti i kao „kuhar jednog vremena“. Čitajući počinjete osjećati mirise svih tih neizgovorljivih jela koja su se kuhala u „Planeti dvorište“. A nepce postaje radoznalo.

Neki će ovu knjigu uzeti u ruke samo zbog Oliverinog današnjeg prezimena. I tražiti u tim rečenicama njenog supruga. I neće ga naći. Ovo je priča o nekim drugim siluetama koje su obilježile njen život. I ovo je vraćanje dugova. Važnim ljudima. A da li iko od nas postoji ko ne mora vratiti neki takav dug i odgađa to sve dok trenutka dok ne bude prekasno? A možda i priželjkujući da bude prekasno. Zato je za mene ovo prije knjiga Olivere Savić nego Olivere Balašević.

Ne sumnjam da će biti i onih koji će, nemoćni da se odmaknu od vlastite zlobe, tvrditi kako je Oliveri ovu knjigu napisao njen puno slavniji muž. Ja tvrdim da je to nemoguće. Na ovakav način, o jednom ovakvom djetinjstvu, može pisati samo neko ko ga je zaista i proživio. Punica je punica i iz vlastitog iskustva znam da punica može da se jako voli i poštuje, ali Pelku Savić, Oliverinu majku, sa ovoliko ljubavi mogla je predstaviti samo njena vlastita kćerka.

I da vam kažem nešto. Ne poznajem klinca koji u djetinjstvu nije mašta o tome da postane astronaut. I ne poznajem nikoga kome se ta želja i ostvarila. Sad imate priliku. Ova knjiga je i svemirski brod i vremeplov i uđite u nju. Sigurno će vam pomoći da stignete na tu neistraženu planetu. Planetu nekog vašeg djetinjstva i nekog vašeg dvorišta.

Nekada je postojao lijepi običaj da, prije nego bi se pojavio neki album na tržištu, neko kome se vjerovalo presluša taj album i predstavi ga unaprijed publici. Nije mali broj ploča koje sam kupio upravo zahvaljujući tim i takvim preporukama. Nije mali broj ploča ni koje su drugi kasnije kupili zahvaljujući mojim preporukama. Nekada je postojao, ali taj lijepi običaj se nekako usput izgubio. Recenzije se sada pišu (ako se uopšte pišu) post festum. Ili što bi se u narodu reklo nakon onog akta poslije kojeg nema kajanja.

Zato me je iznenadila, a još više obradovala prilika da preslušam novi album ekipe pod imenom „Helem nejse“. Jer ako sam u nekoga polagao nade na ovdašnjoj sceni onda su to oni. Sa prva dva albuma naprosto su se nametnuli kao pojava koja najviše obećava. I nakon što sam poslušao taj treći album sa sigurnošću mogu da kažem kako su ta obećanja i ispunili. I više od toga.

Album bi se trebao pojaviti za par sedmica pod nazivom „Gluten tag“, a na omotu se nalaze tri štruce hljeba u bojama njemačke zastave. Promućurno, duhovito i aktuelno. I onda bi neko mogao očekivati zbirku bijesnih i ogorčenih pjesama u kojima se „Helem nejse“ obračunavaju sa vlastima nesposobnim da spriječe odlazak mladih. Sa vlastima ne samo nesposobnim nego i korumpiranim i opasnim.

I taj koji bi to očekivao opasno bi se zeznuo. Na svu sreću „Helem nejse“ nisu upali u tu zamku da svoje pjesme svodu na nivo parola i pamfleta. Ne znači to da oni sada štede vladajuće strukture i da ih i dalje ne smatraju govnima. Bezbeli da ih i dalje tako vide. Ali ne plaše se ni da prozovu nas koji smo naprosto lijeni da pustimo vodu. To je posebno vidljivo u pjesmama „Leglo“ i „Stručni štab“.

Sad „Leglo“ mi je baš legla. Lično mislim da je to jedna od dvije najsnažnije pjesme na albumu, a dodatnu vrijednost joj daje gostovanje Dine Šarana i Abdulaha Sidrana.  A Sidran i „Helem nejse“ vam imaju više dodirnih tačaka nego što bi to nekom površnom promatraču moglo da se učini. On je u njima prepoznao autentični glas nove generacije, a oni u njemu nekog sličnog sebi sakrivenog iza maske akademika i naslaga godina.

Mora da se Sidranu dopalo ono što oni rade s jezikom. Način na koji se igraju sa riječima i oslanjajući se prije na osjećaj nego na pamet. Onako kako to valjda svi pravi pjesnici rade. A pjesme sastava „Helem nejse“ u mnogim segmentima jesu poezija, koliko god to nekome djelovalo poput svetogrđa. I najbolji su u trenucima kada puštaju da ih pjesme vode, a ne pokušavaju na silu da ih uklope u neku ideju. Zato, ako ima slabog mjesta na albumu, onda bi to meni bila pjesma „Turci i Rusi“. Naprosto zato što je imala pretenziju da kaže nešto pametno. A najpametnije stvari kažu kad uopšte ne razmišljaju o njima.

Kao što to na primjer možete naći u najavnom singlu „More than weed“ gdje vam se, ako ste nepažljivi, može učiniti kako oni samo nabacuju riječi i fraze izvučene odnekud iz podsvijesti. Moguće, ali baš u podsvijesti su pohranjene one najvažnije poruke. Ja tačno mogu zamisliti nekog našeg hudnika koji se muči ne bi li se sporazumio sa random Švabicom. Šta ona može znati o Bosni? Koji može biti zajednički imenitelj između njih dvoje? I naš junak izvuče spasonosno i „krajnje romantično“ pitanje „Do you know who is Hasan Salihamidžić?“.

I kad već govorimo o tom najavnom singlu moram priznati da je onaj ko ih je nagovorio da baš ovu pjesmu izaberu bio potpuno u pravu. To je pjesma koju će lako i jednostavno prihvatiti i publika koja nije striktno njihova. Kad sam čuo tu pjesmu pomislio sam kako je na ovom albumu na djelu „dubioizacija“ onoga što znamo pod imenom „Helem nejse“. A onda sam čuo ostalih sedam pjesama i prepoznao tu cijelu lepezu raznih i na momente nespojivih uticaja. Što u konačnici daje jedinstven „helem nejse“ zvuk.

Kada čujete „Zaboravio“ na primjer to može da vam djeluje kao „S.A.R.S.“, ali samo dok vas „Helem nejse“ ne uvuče u svoju priču. I onda se prepustite pjesmi. A „Zaboravio“ je, po mom skromnom mišljenju, najsnažniji trenutak albuma. Pjesma koja i jeste ljubavna, ali je i puno više od toga. Kao i cijeli album, uostalom.

To je meni najveći kvalitet albuma „Gluten tag“. To što je obezvrijedio onu vladajuću podjelu na angažovane i ljubavne pjesme. Kod „Helem nejse“ ta podjela ne postoji. U njihovim pjesmama naći ćeš i jedno i drugo. Ovisno o trenutku u kojem ih slušaš ili o raspoloženju u kojem se tada nalaziš. I sve je nekako opuštena, nekakva „lagana zadava“. Baš kao uvodna pjesma albuma. Još jedna od onih posebnih.

Godina je tek počela, a neke opasne estradne face najavljuju svoja nova izdanja tokom ove godine. Zato bi bilo ishitreno i neoprezno tvrditi bilo šta unaprijed. Ali ja ću biti ishitren i neoprezan i jasno ću poručiti da je album „Gluten tag“ ostvarenje koje će sigurno biti među dva – tri najbolja albuma 2020.godine.

Ima tako nekih pojmova koji naprosto prozuje kroz istoriju i nešto znače u samo tom kratkom isječku vremena kada su aktuelni. E, takav vam je i džuboks. Ta je mašina za puštanje muzike u javnim prostorima imala smisla samo u drugoj polovini dvadesetog vijeka. I to, uglavnom tamo negdje do kraja sedamdesetih godina. Princip je bio jednostavan. U ćošku nekog restorana stajao bi, pomalo kičasto dizajniran ormarić sa naslaganim pločama i mehanizmom da možeš izabrati željenu ploču. Ubaciš novčić ili žeton i biraš pjesmu koju želiš. I taj i takav jukebox svoje zlatne trenutke doživio je u vrijeme dok je diskografijom vladao format singla. Kako su primat preuzmali albumi, a kasnije digitalni mediji jukebox je gubio na značaju dok nije postao više – manje muzejski primjerak zgodan za povremeno pojavljivanje u video spotovima.

A „Divlje jagode“ su svoj novi album nazvali upravo „Jukebox“ i još ga otvaraju istoimenom pjesmom. I to uopšte ne znači da su oni takav muzejski primjerak niti da je njihovo vrijeme prošlo. Jeste da su preko 40 godina na sceni, ali za one koji vole čvrsti, hard rock zvuk još uvijek predstavljaju standard u toj vrsti muzike. I još uvijek nadograđuju svoje pjesme koje nude publici.

Žanrovski su oni dosljedni izboru koji su napravili još početkom osamdesetih godina prošloga vijeka (odnosno koji je napravio Sead Zele Lipovača, jer odavno je poznato da su „Divlje jagode“ samo njegov alter ego). Ne znači to da drugi muzičari koji su prošli kroz ovaj bend nisu ostavili značajnog traga, ali autorski i konceptualno Zele je bio taj koji je usmjeravao i oblikovao „Jagode“.

Album je nastao i kao dio nastojanja da se na dostojan način obilježi 40 godina postojanja i da se na jednom mjestu, pri realizaciji jednog albuma, okupe svi koji su prošli kroz „Divlje jagode“ tokom te četiri decenije. Naravno, iluzorno bi bilo očekivati da tu budu baš svi. Uvijek neko izostane iz ovih ili onih razloga, ali ipak „bode oči“ da nema ni Alena Islamovića, ni Naska Budimlića ni Zlatana Ćehića, ljudi koji su uz Zeleta bili okosnica benda u osamdesetima. Neću ništa da trvdim, ali izgleda da ni četrdeset (ili nešto manje) godina nije dovoljno dugo da se neki stari dugovi oproste. I sad ću sam sebi skočiti u usta i opovrgnuti da je to isključivo Zeletov bend. Koliko god „Divlje jagode“ njemu pripadale pripadaju, bar malo i nama koji smo slušali te pjesme. I koji bismo tu nostalgičnu priču voljeli vidjeti dosljedno provedenu.

Ali dobro, živi smo ljudi i svako od nas voli tu i tamo da retušira vlastitu prošlost i nostalgiju podvrgne „plastičnoj operaciji“ ne bi li ta ista prošlost malo ljepše izgledala. I ono što se mora odmah primjetiti za album „Jukebox“ jeste da je to i nostalgična, ali i savremena priča. A i neki se krugovi zatvaraju. Toni Janković koji je početkom osamdesetih, nakon dva albuma, izguran iz grupe jer mu se nije moglo oprostiti što je počeo da ćelavi, a šefu benda je tada bilo nezamislivo da heavy metal pjevač nema gustu grivu kojom će da mlati po sceni, taj isti Toni Janković vratio se u grupu kao punopravni član. Prvobitna ideja je bila da se pojavi samo na nekim prigodničarskim koncertima, ali to je tako dobro klapalo da je bilo grehota da se ne vrati za stalno.

I njega čujemo u nekoliko pjesama sa albuma, a posebno ubjedljivo zvuči u naslovnoj. Kao što mi pjesma „Sarajevo, ti i ja“ zvuči puno bolje u ovoj novoj Tifinoj izvedbi. Možda i zato što znam da Tifa sa punim pravom i sa puno osjećaja pjeva i „Ljiljana“ i „Mojmilo“, jer je pjesma kao pisana za njega. Ko zna o čemu govorim, sve mu je jasno. Ko ne zna nema ni potrebe da mu objašnjavam. Recimo i da su četiri posve nove pjesme („Jukebox“, „Virtualni svijet“, „Dug je bio put“ i „Znamo da je kraj“) uz furioznu instrumentalnu „Za Elizu“ sasvim dovoljan razlog da to nazovemo novim albumom. Zele je u „Elizi“ donio novo „čitanje“ Betovena, kao što je svojevremeno uradio sa Mocartom kad je snimio rock verziju „Turskog marša“.

Čak i stare pjesme zvuče kao da nisu nastajale prije tri – četiri dekade. „Ulica na lošem glasu“ je sa albuma „Stakleni hotel“ i ona mi je (uz „Sarajevo, ti i ja“) ponajviše dobila u novoj verziji. Sa albuma „Labude kad rata ne bude“ iz 1994. godine obnovljene su čak tri pjesme. Iz vremena kada je u bendu pjevao Alen Islamović uzeta je samo pjesma „Sama si“ koja je prvobitno objavljena na albumu „Čarobnjaci“ iz 1984.godine. Tu je i ta nova verzija „Zauvijek tvoj“, a mnogima će se učiniti i da je pjesma „Nemam ništa protiv“ nova. A nije. To je samo jedna od njihovih manje poznatih pjesama sa singla iz 1979.godine.

I da se vratim priči sa početka. Jukebox više nije aktuelna sprava. I više nikome ne svira. Ali ovaj „Jukebox“ koji su nam pripremile „Divlje jagode“ svira da se sve praši. I primjetio sam da ih slušam sa užitkom i nakon što sam napisao recenziju. A i to, valjda nešto znači.

AMUS je dodijelio svoje nagrade za prethodne dvije godine i od svega je najvažnije da ih je dodijelio. Strukovne organizacije (ili kolektivne kako ih zakon imenuje) i jesu najpozvanije da među svojim članstvom prepoznaju one najbolje i one koji su najdalje otišli u istraživanju granica vlastite i naše kolektivne kreativnosti. I sa te strane mogu samo da čestitam AMUS-u što se ova dodjela nagrada barem desila.

Bolest me je spriječila da budem u Vijećnici prilikom pomenute manifestacije i možda je tamo sve drugačije izgledalo. Moguće da sam bio tamo da ne bih ni zapazio neke rasparane šavove u ovom tkanju koje je trebalo da predstavlja dvogodišnji autorski rad u Bosni i Hercegovini kada je muzika u pitanju. Moguće je, ali ne i vjerovatno.

Da budem jasan, o dobitnicima pojedinačno neću polemisati. Da li je neko zaslužio nagradu ili nije, da li je neko drugi zaslužio prije nego laureati, to mi u ovoj priči nije važno. Važno mi je da skrenem pažnju “šnajderima” na neke šavove koji su se rassparali i pocijepali. Da to, ako ikako može, “zakrpe” naredni put.

Kao prvo, zbunjuje što se nagrade dodjeljuju za 2018. i 2019.godinu. U redu, nije bilo dodjele za 2018.godinu kad se trebala desiti, ali to se moglo elegantnije prevazići. Da se dodjeli jedinstvena nagrada za dvogodišnji period. Zamislite sada, na primjer, da se nagrada ne dodijeli u narednih dvanaest godina. Hoće li se onda 2033.godine dodjeljivati za svih dvanaest godina redom? Slutim ja odgovor na pitanje zašto je to napravljeno. Da bi se moglo dodijeliti više nagrada, da bi se više apetita moglo zadovoljiti i više ličnih i grupnih interesa podmiriti.

I to mi je druga zamjerka. Nedostatak hrabrosti. Kao da se išlo po principu daj svakom ponešto, zadovolji i svaki mogući ključ, nagrade ionako nisu novčane pa bar diploma nije problem naštancati koliko god nam treba.

Kao treće, a usko vezano za drugo imao sam utisak da se davanjem nagrada ljudima koji su deklarirano protiv aktuelnog rukovodstva AMUS-a želi poslati nekakva poruka. Poruka koja se, očito izgubila negdje u prevodu pa da prime svoje nagrade nisu došli ni Fazla, ni Dino Šaran. Ne izvlačim ja nikakve konačne zaključke iz tog podatka, samo podsjećam.

Kao četvrto, a nije daleko od trećeg, teško me uvjeriti kako je baš tolika panika bila sa satnicom da su onako grubo morali prekinuti “Helem Nejse” u njihovom nadahnutom govoru prilikom dobijanja nagrade. Taman kad su pomenuli cifru od 160 maraka po glavi svakog od njih dvojice na ime autorskih prava, neumoljivo su upozoreni da treba da napuste scenu. Zbog televizijske šeme.

A ta svemoćna televizija vam je čudan medij. Svašta se na njoj primjeti što bi inače ostalo nezamijećeno. Ovako ozbiljno i glamurozno zamišljena manifestacija ne može sebi da dozvoli propust kao sa Seadom Lipovačom koga su prozvali kao dobitnika nagrade i onda naprosto krenuli dalje i tek naknadno primjetili da je čovjek prisutan. Ljudi dragi, kad se dodjeljuju nagrade za literarne radove u nižim razredima osnovne škole provjeri se jesu li dobitnici tu, a ne da se nagađa hoće li neko izaći ili neće.

Ne bih o mogućim sukobima interesa ili upitnim državljanstvima. Naprosto zato što su ljudi na koje bi se ovakva pitanja mogla odnositi apsolutno, ali apsolutno zaslužili te nagrade. Ali i hoću i moram da pitam kako ta da se nije našla nikakva, pa čak ni ona majušna, majušna nagradica za Amira Bjelanovića Tulu? Istina je da njemu nagrade više ništa ne znače, ali nama bi trebalo biti važno kakvi smo to ljudi.

Jednako kao što godinama ne mogu da shvatim da se niko ne sjeća jednog Huseina Vladovića. Čovjeka koji je u stvaranju sarajevske scene značio barem jednako koliko i Radio Luxemburg. I kako niko nije primjetio  ovaj sjajni televizijski serijal autora Zlatana Izetbegovića “Muzika jednog vremena”? Nagrada ovom projektu bi osigurala da imamo i muziku nekog budućeg vremena. Ili, da pitam, zašto nigdje i nikad pri ovim dodjelama ne čujem ime Nikole Borote? Da li zato što je predaleko, da li zato što ne ide nikome niz dlaku ili naprosto zato što ne pripada nikakvom klanu?

I volio bih da se sve ove primjedbe shvate krajnje dobronamjerno. Neka nama i AMUS-a i AMUS-ove nagrade. I možda ne bi bilo loše porazmisliti da se u budućnosti ova dodjela nagrada proširi pa da obuhvati i izvođače i diskografe uz saradnju sa odgovarajućim organizacijama. Dobitnicima čestitam uz želju da budu inspiracija onima koji će stvarati u 2020.godini.

Neko bi mi mogao prigovoriti da prečesto govorim i pišem o „Dubiozi“. Ali i ja bih mogao odgovoriti protupitanjem „a o čemu drugom da pišem?“. Trideset i pet godina profesionalno pišem o muzici i naslušao sam se najava i najava svjetske karijere. I od te karijere nije bilo ništa. Danas, uglavnom naše „velike“ zvijezde i kada odu vani sviraju nostalgičnim migrantima i njihovim radoznalim potomcima. Malo ko uspije zaintrigirati i lokalne poklonike rock muzike.

Uspjevalo je to grupi „Laibach“, ali više iz nekih ne nužno muzičkih razloga, te Bregoviću koji je uspješno zapakovao i prodao muziku balkanskih Roma. I da, uspjeva „Dubiozi kolektiv“ koja igra na njihovom terenu. A kad kažem „njihovom“ mislim na recentnu svjetsku rock produkciju (ako o rock muzici još ima smisla govoriti) i predstavlja dobrodošlo osvježenje.

Nekome se može učiniti kako prebrzo objavljuju albume, ali tu moramo računati na činjenicu da „Dubioza kolektiv“ paralelno gradi dvije karijere. Jednu domaću i jednu svjetsku. I u tom smislu i objavljuju albume u ritmu jedan na engleskom pa jedan na domaćem jeziku (kako god ga ko zvao).

Zato je album „#fakenews“ izašao taman na vrijeme. Na vrijeme da odgovore na izazove koje je svijet pred nas (i pred njih) postavio u posljednje tri – četiri godine. Od migrantske krize do masovnog iseljavanja. „Dubioza kolektiv“, naravno nema lijek za sve te bolesti savremenog društva, ali moguće da ima dijagnozu. A to je već pola puta do izlječenja.

Nekada sam ih upoređivao sa sastavima kao što su „Asian Dub Foundation“ (zvučno) i „Rage Against the Machine“ (ideološki), ali tokom godina su me demantirali. Ne zato što u njihovoj muzici nema pomenutih uticaja nego zato što su oni sve te uticaje koji su ih dotaknuli i potaknuli apsorbirali i ponudili jedinstven izraz koji bez pretjerivanja možemo nazvati „dubioza soundom“.

A ako ćemo pravo danas su već u situaciji da ljude koji su na njih uticali, poput Manu Chaoa mogu imati na svojim pjesmama. I ne samo njega. Na novom albumu gosti su još Earl Sixteen, Soviet Suprem, Los de Abajo, te robot Roby Megabyte. On je „gost“ u najavnoj pjesmi albuma „Take My Job Away“.

Neko će možda primjetiti kako na ovom albumu nema onih „rasnih i neodoljivih“ hitova kao što su „No escape from Balkan“ i „Free Mp3“. I možda će takvi zaista biti u pravu. Ali zbog toga ovaj album neće biti ništa manje zanimljiv i značajan. Reklo bi se da je minimalizam ovog puta bio svjesni izbor benda i zato nije ni čudo da je jedna od najupečatljivijh pjesama sa albuma upravo „Minimal“. Sva onako zarazna i rasplesana. I nije jedina takva na ovom albumu. Izgleda da je to bila namjera ove zbirke od devet pjesama. Da plešemo uz nju primajući uz ples, svaki put i novu dozu „Dubiozinih“ poruka.

Sjećam se kako je Bregović, govoreći o pjesmi „Svi marš na ples“ izrekao tvrdnju kako je neke najoporije istine o životu najlakše izreći uz plesne ritmove. I čini se da je bio u pravu. Tako nekako sad sve zvuči kod „Dubioze kolektiv“. Oni isporučuju gomile energije koja nas pokreće i poziva da uživamo u njihovim ritmovima. Ali oni nam šalju i poruke namjerno otpjevane takvim engleskim, ili francuskim ili španskim ili bogtepitakakvim jezikom da je jasno da pjevač dolazi sa Balkana. I ništa ne pametuju. U svega nekoliko rečenica oni kažu ono što su naumili.

Naravno da i ja imam neke svoje favorite među ovim pjesmama. Nije to ta birana za prvi singl „Take My Job Away“. Odlična pjesma, bez sumnje, ali mene su ipak „kupile“ neke druge. Prije svih, pjesma „Don’t Stop“. Da vam budem iskren i mene samog iznenađuje činjenica da mi se toliko dopala ovakva, za „Dubiozu“ tematski netipična pjesma. Tu su svakako „Minimal“ i „French song“. I, naravno „Cross the Line“.

Ne mogu baš tvrditi kako je „Dubioza kolektiv“ sa ovim albumom prešla neku zamišljenu liniju i odvela nas na neki novi nivo. Ali sigurno je da jesu zadržali one pozicije koje imaju i, što je još važnije, obogatili svoj repertoar. Jer, nešto mi govori da će mnoge od ovih pjesama svoju pravu snagu pokazati tek pri direktnom sučeljavanju sa publikom.