Čola će nam svirati za novu godinu i to je nekako vijest koju je nemoguće zaobići. Naravno da, kao i oko svega drugog, i oko tog njegovog nastupa u Sarajevu ima oprečnih stavova. Ali onako nekako, u granicama normale. Kao i oko svega drugog. Daleko je to od one hajke na društvenim mrežama koja se podigla protiv Dine Merlina prije godinu dana. I evo dumam i nikako da dokučim šta je to po čemu nam je Čola bliži i draži i zbog čega smo spremni da mu oprostimo sve ono što smo Dini stavljali na dušu.
I jedini smislen odgovor jeste da je to što je Čola simpatičniji, draži, nasmijaniji, veseliji od Dine Merlina. A to je tek besmisleno. Da po tom kriteriju prihvatamo ili odbacujemo ljude. I stvaraoce. Dini se spočitavalo to što je dio rata proveo izvan Sarajeva. Čolić je cijeli rat proveo izvan Sarajeva pa nikom ništa. Dini su zamjerili što je svirao u Beogradu. Čolić i svira i živi u Beogradu pa opet to nikome ne smeta. Još se onako komšijski pazi sa osuđenim ratnim zločincima i brine za zdravlje onih što još nisu osuđeni. Pa mu je opet malo ko to uzeo za zlo. Dino super zarađuje u vrijeme kada mnogi žive na rubu egzistencije. Čolić sigurno jednako toliko zarađuje, ako ne i više, a sigurno je da zarađuje duže. Dini nije na pamet palo da u svom gradu svira besplatno. Čolić će takođe naplatiti od Sarajeva ovu zabavu. I mogao bih tako unedogled o našim dvostrukim standardima. I opet bi mi većina rekla ali Čola je Čola, a Dino je, eto Dino. I zato toliko o tome. Radije bih o novom Čolićevom albumu koji će koncertno i premijerno predstaviti baš Sarajlijama u novogodišnjoj noći.
Konačno je imao malo sreće sa albumom „Ono malo sreće“. Njegovih posljednjih nekoliko albuma ne da su išli nizbrdo kvalitetom nego su bili u slobodnom padu. Sve od „Čarolije“ iz 2003.godine, posljednjeg zaista dobrog albuma. „Zavičaj“ je imao dobrih momenata, ali izgubili su se u mnoštvi nepotrebnih pjesama, kao i naredni album „Kad pogledaš me preko ramena“. I onda je album „Vatra i barut“ pokazao da i velikani nekad mogu da promaše sa izborom pjesama. Čoliću se to i ranije znalo desiti (sjetite se samo albuma „Šta mi radiš“ iz 1983.godine koji je spašen samo zahvaljujući pjesmi „Stanica Podlugovi“), ali se znao i vratiti još veći nego ranije. Na svu sreću zna to još uvijek pa je album „Ono malo sreće“ sigurno njegov najbolji album u novom mileniju.
Dalo se to naslutiti još kroz najavne singlove. Kada se pojavila „Mala“ u proljeće ove godine nije to bilo doduše ništa posebno, ali sasvim solidno, poletno, veselo i rasplesano. Pa je onda uradio Fazlinu „Šljive su rodile“ koju su mnogi ocijenili kao jednu od nižih tačaka njegove karijere, a pjesma se uvukla nekako u podsvijest i ostala je da se pjevuši sve dok je nije pristigao treći najavni singl „Kuća puna naroda“. E tek tu je Čolić pokazao da je još u formi. Gibonnijev tekst je otpjevao uvjerljivo i sugestivno, aranžmanski jednostavno i ostavio jednu od svojih najupečatljivijih balada.
Obično se nekako ranije priča završavala na tim najavnim pjesmama, a ostatak materijala je bio tako – tako. Ovaj put srećom nije. Ovaj put još snažnije momente nalazimo baš u tom ostatku. Recimo „Igraj srce“ koju je napisala Sandra Sagena, a Čola je od nje napravio pjesmu koja bi mogla ubrzo dobiti status starogradske.
Kao što je naslovna „Ono malo sreće“ posve narodnjački intonirana, ali to ne mora nužno da znači i da je loša. Naprotiv. Svi oni koji uspiju nadrasti svoju žanrovsku netrpeljivost moraće priznati da je to dobar narodnjak. Jako dobar. Ja u toj pjesmi sasvim lako mogu čuti jednog Harisa Džinovića, a to je već kompliment za pjesmu. Što ne znači da je Čola loše otpjevao. Nikako. Čak bi se usudio reći kako je to, lako moguće, najsnažnija pjesma na albumu.
Sjajni momenti su i „Lijepa moja“ gdje je prvi put sarađivao sa Damirom Arslanagićem, „Tebe čuvam za kraj“ koju potpisuje Miroslav Drljača Rus, te meni posebno draga „Ničeg nije bilo između nas“. Neobična tema i neobična perspektiva pjesme te neočekivan i duhovit obrat u refrenu ovu pjesmu čine poslasticom za one što ne reaguju baš na prvu.
Zapravo na čitavom albumu samo jedna jedina pjesma odudara i predstavlja sve ono što mi je smetalo na prethodnim albumima. To je pjesma „Ne štucaj“ infantilog i besmislenog teksta sva bazirana na nekom zaraznom ritmu. Pjesma namijenjena onima koji će da se pomjeraju uz nju ne obračajući pažnju na smisao ili besmisao riječi koje je prate.
Sigurno je da su ukupnom utisku doprinjela i aranžmanska rješenja i čista produkcija koja je omogućila da same pjesme dođu do izražaja, a i Čolićeva i dalje više nego ubjedljiva interpretacija. I da, iako se album zove „Ono malo sreće“ to što imamo ovakav album ispred sebe nema veze sa srećom. Sa iskustvom, bez sumnje. Sa kvalitetom, svakako. Sa odabirom pjesama, lako bih se složio. Sa srećom, ni u ludilu.
Razum i bezumlje 