Ne smijem još da povjerujem i ne smijem još da se pretjerano radujem, ali kao da se klima mijenja. Klima u ovom gradu kada je u pitanju odnos prema našem nematerijalnom kulturnom blagu – prema pop rock nasljeđu.

Stope na mjestu gdje su se sreli Ismet Arnautalić i Šefko Akšamija i odlučili da osnuju „Indexe“. Ploča na kući Slobodana Bode Kovačevića. Šestoparilska nagrada prošle godine Dini Merlinu. Četiri pjevača „Ambasadora“ ove godine u najužem izboru i manifestacija uoči najvećeg praznika grada Sarajeva, šestog aprila, manifestacija nazvana „Pop rock centar 2018“. Sve to, kao i par projekata u pripremi koji još nisu za javnost, govori da se ipak nešto pomjera. Čak i u glavama onih koji odlučuju i vode ovaj grad.

I stvarno je lijepo što je manifestacija „Pop rock Centar“ podržana od opštine Centar Sarajevo, lijepo je što je iza svega stala televizija „Hayat“, ali suštinski to je priča o nekoliko entuzijasta koji ne pristaju na odgovor „ne može“. To je priča za koju sam čuo prije nekoliko godina kada su je “zakotrljali” Ismeta Dervoz, Zlatan Fazlić Fazla i Ruždija Metanović. Ruždija je, u međuvremenu, pozvan od „više instance“ da na nebesima organizuje koncerte, a priču je nastavila njegova kćerka Dženita.

I nevjerovatno je šta sve tri čovjeka mogu napraviti, samo ako nagovore i druge da im se pridruže i da ih podrže. Bila je zaista privilegija biti u noći 5.aprila u Domu mladih u Sarajevu. Sreća da je bilo oblačno pa su zvijezde na nebu mogle da sakriju svoju zavist zbog zvjezdanog sjaja koji je zračio iz Sarajeva.

Bilo je to veče kada smo se družili s velikanima i prisjećali se onih s kojima ćemo se ponovo družiti kad na nas dođe red. Bio je to i svojevrsni multimedijalni čas istorije kada su nas kroz proteklih pedeset i kusur godina proveli oni koji su i stvarali tu istoriju. A to vam je, otprilike kao kad bi vam u učionicu ušetali Aleksandar Veliki, Napoleon, Ajnštajn i Tesla. Ali ni ta četiri mladića ne bi mi značila koliko su mi značila „četiri mladića s Trebevića“ koje je uz pomoć Fazle i mladih snaga otpjevao sam autor te pjesme Kornelije Bato Kovač.

Kovač je doživio ovacije i svi su ga dočekali na nogama. Dočekali bi tako i „Čičke“ da su izašli na scenu u kompletnom sastavu. Ovako na njihovu pjesmu „Ti si ta“ podsjetio je Dragan Gagi Danilović, sa sinom Mateom. Gagi, član te najčuvenije postave „Čičaka“ podsjetio je još na nešto. Podsjetio je kako visoko njegov glas i dan danas može da ide, a sam tvrdi da to nije više kao nekada. Kako li je samo bilo to nekada?

Moram priznati da se pomalo nepristojno osjećam kad izdvajam bilo koga pojedinačno u toj priči, ali veče je ipak imalo nekoliko svojih vrhunaca. Strašno me dojmila verzija pjesme „Čekala sam“ iz repertoara Jadranke Stojaković, koju je na jedan poseban i do sada neisproban način izvela Maja Tatić. Tifa je bio siguran i ubjedljiv u podsjećanju na „Indexe“ sa „Krivac si ti“. Pa Lošin izlazak na scenu da sa mladim snagama otpjeva „Bolje biti pijan nego star“.

Bez daha su nas ostavili i Alma Čardžić i Jasna Gospić i Vajta i „Regina“, ali i mladi „Hayatovi“ pjevači čije vrijeme tek dolazi.

Meni najljepši trenutak bio je kad su najavili da je ovo samo uvod u obnavljanje sarajevskog festivala, festivala „Vaš šlager sezone“ makar se on i ne zvao tako. Iz bezbroj pravnih i promotivnih razloga. Za mene je to konačni odgovor na moj dugogodišnji vapaj za tim festivalom. Uopšte ne mislim da je neko čuo taj moj krik pa obnovio festival, ali čini se da ipak nisam bio sam u tom svom urlanju na ravnodušni i gluhi mjesec. Izgleda da mjesec ipak nije toliko gluh kako nam se činilo.

Moram malo i privatizovati cijelu priču. U nekoliko navrata su pomenuli na toj večeri i moje ime. Nekad pogrešno, a nekad ispravno, ali uvijek u laskavom kontekstu. I moju knjigu „50 godina BH pop rocka“. I postavili pitanje ko će napisati knjigu o narednih pedeset godina. Čuj, ko će? Pa, valjda opet ja.