Jedanaestog dana ovogodišnjeg aprila Branimir Johnny Štulić napunio je sedamdeset godina. od tih njegovih sedamdeset ja skoro četrdeset i pet osluškujem pomno šta radi. Tih mojih skoro četrdeset i pet zajedničkog putovanja trajno i duboko je obilježio svojim pjesmama. Pišem trenutno knjigu pod radnim nazivom “Pjesme koje su me oblikovale” i u njoj puno, ali baš puno ima i Džonija i njegovih pjesama. I meni je zanimljivo da prođem kroz te pasuse njemu posvećene, a možda ni vama neće biti pretjerano dosadno. Slijede dijelovi iz knjige:

************

A onda sam u Banja Luci jedne subote u robnoj kući vidio nove albume “Azre” i “Kazališta”. Već sam čitao o tim albumima (nije da rock kritičari nemaju baš nikakvog uticaja) i izmolio sam mati da mi kupi oba. Sad da li je ona to uslovila zahtjevom da jedan poklonim svom mlađem bratu ili sam se našao na udaru nekog neobjašnjivog naleta dobrote ne mogu se sjetiti, tek kad sam došao kući dao sam burazu priliku da prvi bira jednu ploču za sebe.

Izabrao je “Kazalište” i to, bez da je čuo i jedan od ta dva albuma. Imao je tada deset godina i biće da mu se omot te ploče više dopao. I meni se dopalo to što se njemu taj omot dopao, jer to je značilo da meni ostaje “Azra”. A već tada su me potpuno “kupili” i svojim zvukom, ali još i više porukama koje je Johnny slao sa te ploče. Čudno je kako se sjećanje veže za neke sitnice. Tako sam i ja dok sam slušao te ploče jeo nekakvu kljukušu sa dosta bijelog luka, koju je mati na brzinu pripremila kada smo se vratili iz Banja Luke. Znam da sam birao one malo jače ispečene ivice i taj ukus kljukuše i bijelog luka u meni uvijek prizove sjećanje na “Azru” i njihove rane pjesme.

Ali vratimo se mi onom albumu koji je bio prvi izbor. Prvom albumu “Azre”. Imao sam skoro sedamnaest godina, ali ne još punih sedamnaest, kada sam slušao te pjesme. I “svoju priču” sam otkrio u stihovima “teško vrijeme za matore, prijatelju moj”. I tada sam vjerovao kako sam već mator i umoran, rezigniran i razočaran. A bio sam samo mlad, glup i nadobudan.

Oduševljavao sam se bijesom koji je isijavao iz pjesama kao što su “Uradi nešto”, “Ne mogu pomoći nikome od nas” i “Vrijeme odluke”. Pričama o ljudima koji do tada nisu imali svoje mjesto u popularnim pjesmama, pričama kao što su “Jablan”, “Iggy Pop” ili “Krvava Meri” i “Marina”. Ove posljednje dvije su progovorile o ženama i djevojkama na jedan posve drugi način. O samoj ljubavi na jedan posve drugi način. Ipak sam posebno zadovoljstvo nalazio u lirskoj strani “Azrinog” stvaralaštva u pjesmama kao što su “Gracija”, “Tople usne žene”, “Teško vrijeme”, “Žena drugog sistema” i, posebno “Obrati pažnju na posljednju stvar”. Kasnije sam saznao da sam Johnny nije bio zadovoljan aranžmanima i produkcijom te prve ploče. To je već njegova stvar. Za mene je taj album bio, neprevaziđen. Kako tada, tako i danas.

**************

Nakon prvog albuma odmah sam uzeo i naredni singl “Lijepe žene prolaze kroz grad”, a jedva sam dočekao novi, dvostruki album “Sunčana strana ulice”. Tu se već iščistila ona pomalo prljava i primitivna produkcija sa prve ploče. I dan danas smatram taj dvostruki album jednim od najvećih dometa domaće diskografije. Kao uostalom sve što je “Azra” radila, zaključno sa 1983.godinom. Poruke kao što su bile “užas je moja furka”, “nemoj po glavi druže plavi” ili “poljubi me ravno u dupe” predstavljale su iskorak u odnosu na sve ono što je u to vrijeme bilo prihvatljivo. I zato su mi i bile tako posebne. Kroz pjesmu sam mogao da se obračunam sa svim “Kurvinim sinovima” koje sam sretao i koje ću tek sretati u životu.

Ponavljao sam svima okolo da “dvaput se ne šalju tenkovi na radnike” iako sam tek izdaleka naslućivao na šta bi to moglo da se odnosi. Nema veze što ja to nisam baš posve shvaćao, potpuno spontano sam osjećao snagu tih stihova. Kao i onih koji su u sebi nosili skoro filozofske poruke. Pjesama kao što su bile “Pametni i knjiški ljudi”, “Uvijek ista priča” ili “Kad Miki kaže da se boji”. Ovu posljednju sam već bio čuo na albumu “Parnog valjka” uopšte ne obračajući pažnju na to ko ju je napisao.

Ili one akustične ljubavne minijature kao što su bile “Sunčana strana ulice”, “Gospodar samoće”, “Ne reci mi dvaput”, pa čak i “Kipo” ili “Daleko od istine”. Tek mnogo kasnije saznao sam da je Johnny pjesmu “Daleko od istine” napisao Darku Glavanu, rock kritičaru koji nije bio ni najmanje nježan prema “Azri” na počecima njihove karijere. Onakav kakav jeste, Štulić nije mogao to da mu prešuti i uzvratio je kako je najbolje znao – pjesmom. U vrijeme kada sam bio na najboljem putu da se predoziram ovim albumom nisam ni slutio da ću svega za nekoliko mjeseci “Azru” gledati i slušati na koncertu.

*********

Kad bi bilo šta slučajno na svijetu postojalo, rekao bih kako je slučaj namjestio da budemo zajedno i na njenom i na mom prvom koncertu “Azre”. Tih godina radne akcije su bile u trendu. Nije se škrtarilo na njihovoj promociji i “omladinske strukture” su bile spremne da isplate pozamašne honorare najaktuelnijim i najtraženijim pop i rock zvijezdama kako bi ovi zasvirali pred brigadirima.

Kao što vidite, čak ni jedan Branimir Štulić nije odolio takvim ponudama. Ili je, onakav kakav već jeste, to iskoristio i kao priliku da isporučuje rafalno svoje poruke sa bine onoj najtvrdokornijoj, indoktriniranoj omladini, okupljenoj oko nekoliko, već devalviranih, parola. Samo što mi tada nismo znali stvarnu tržišnu vrijednost tih parola.

Uglavnom, povedu nas jedno veče na koncert koji se održavao na obližnjem betoniranom igralištu. Smjestimo se na tribine. Danijela i ja. Potpuno obuzeti iščekivanjem od momenta kad smo saznali da svira “Azra”. A da vam kažem nešto. Tog ljeta 1981.godine “Azra” je bila u formi i na kreativnom vrhuncu na kakvom nikad više neće biti. Gledao sam ja njih i kasnije, u raznim fazama njihovog djelovanja, ali taj prvi susret sa “Azrom” bio je onaj poseban, neponovljiv i najpamtljiviji. I ne, ne mislim ja to tako zato što mi je to bio prvi njihov koncert. Nije to ni zato što sam na tom koncertu bio sa Danijelom. To je naprosto bilo tako i svako ko je iole pažljivije pratio rad ovog benda morao bi se složiti sa tom ocjenom.

************

Tamo negdje krajem zime ili početkom proljeća 1982.godine kao najava te diskografske lavine pojavio se koncertni album “Ravno do dna”. Bio je to snimak koncerta iz oktobra 1981.godine održanog u Kulušiću. Meni je ta ploča bila posebno važna, jer je skoro od tona do tona, od riječi do riječi, prenosila ono što sam ja mogao čuti dva mjeseca prije tog koncerta, na njihovom nastupu u Titogradu.

Bilo je to prvi put da je neki rock band objavio album na čak tri ploče. Jeste to poskupilo sam album i bio je to priličan udar na studentski džep, ali kako sam tada ono nešto malo džeparca trošio na malo šta drugo osim na knjige i ploče, mogao sam sebi to priuštiti. I nije taj album bio značajan samo zato što je prenosio atmosferu njihovih tadašnjih nastupa. Ne, bio mi je važan jer se na njemu našlo i dvadesetak pjesama kojih nije bilo na njihovim ranijim izdanjima. A uz to su išli i tekstovi svih pjesama na unutrašnjem omotu, pa nisam morao dane provoditi u dešifriranju poruka iz Džonijevog rafalnog izbacivanja stihova. Mada je on bio takva vrsta pjesnika da nije bilo dovoljno da raraznaš riječi koje izgovara da bi ih do kraja shvatio.

Najvažnije od tih novih pjesama bile su, svakako “Ravno do dna”, “Nedjeljni komentar” i “Đoni budi dobar”. Ova posljednja je iskorištena i za najavni singl i bila je ultimativna programska rock himna. “Ravno do dna” je, opet jedna od njegovih najsnažnijih pjesama iz prvog dijela karijere i prava je šteta što je nikad nismo dobili u studijskoj verziji na nekoj od ploča koje su uslijedile. A “Nedjeljni komentar” sa direktnom i jasnom porukom “zabranjeno je da se odgovara” bila je pjesma oko koje se Štulić već sporio sa “Jugotonom” kao svojim izvođačem. Bilo je tu u vrijeme izlaska albuma “Sunčana strana ulice”. Na ovoj ploči trebala se naći pjesma “Nedjeljni komentar”, ali iz “Jugotona” su sugerisali da se ona izostavi. Kao i pjesma “Kurvini sinovi”. Za “Kurvine sinove”, pjesmu koja je suštinski osuđuje hegemonističke težnje tadašnjeg Sovjetskog Saveza, u “Jugotonu” su smatrali da bi mogla narušiti naše diplomatske odnose sa Moskvom. Na kraju je postignut kompromis. Jedan od rijetkih na koje je Johnny pristajao u životu. Pristao je da izostavi “Nedjeljni komentar”, a “Jugoton” je dozvolio da na ploču idu “Kurvini sinovi”, ali sa fusnotom da je pjesma posvećena “imperijalizmu i hegemonizmu”. Dodavanjem i imperijalizma u cijelu priču sačuvana je ekvidistanca u globalnim odnosima.

Imao sam i ja svoje lične favorite među tim novim pjesmama. Pjesme kao što su “Rođen da budem šonjo”, “Reket roll iz Šume Striborove”, “Plavo – smeđe” i, posebno “Visoko iznad vlakova”. Koliko sam samo puta, kasnije, znao iskoristiti stihove iz te pjesme ne bih li blago pogurao neke djevojke kao odluci da pokušaju nešto sa mnom. Citirao bih poruku dopusti sebi da se zaljubiš/ baci čini na ideal. Ne znam koliko su ti stihovi pomagali. Neke bi dopustile sebi, neke ne bi. Danas vjerujem da su ipak neki drugi faktori, u to vrijeme, u značajnijoj mjeri, uticali na njihovu odluku. Uglavnom, pune dvije sedmice od trenutka kada sam kupio taj album, iz moje sobice se mogao čuti “Azrin” koncert. A i krik iz pjesme “Visoko iznad vlakova”, ono kada Johnny svima poruči ja se zovem anarhija.

***********

U tom sam trenutku vjerovao da niko ne može bolje i dalje, pa ni oni. Prevario sam se. Kada je stigao album “Filigranski pločnici”, ta dvostruka ploča mi je pokazala i dokazala da je Štulićev talenat nepotrošiv. Ispostavilo se da nije to baš tako, ali ja vam pišem o onome što sam osjećao te 1982.godine. Vrlo vješto je udarao u moje buntovne žice pjesmama poput “Tko to tamo pjeva” i “68”. Kud god bih išao pjevušio sam “vratiće se ope osam šezdeset”. I priželjkivao da se vrati ta šezdeset i osma. Do dan danas se nije vratila, ali samo što nije. Sa’ će ona. Ipak, skoro fatalno preklapanje i prepoznavanje djesilo se sa pjesmom “Pavel”. Ako ima neki žanr, podžanr ili podžanr podžanra kojem ne mgu da odolim onda su to revolucionarne balade. A “Pavel” je bio, upravo takva pjesma.

Prepoznao sam koliko su velike balade “Kao ti i ja” i “Ako znaš bilo što” još i prije nego što su ih svi ostali “otkrili”. Ali imao sam i svoje favorite i među pjesmama koje, na svu sreću, nikada neće otkriti. Pjesmama kao što su “Naizgled lijepa”, “Savršen susret”, “Strankinja sa plavi eyes”, “Volim te kad pričaš”, ljubavno revolucionarna “Proljeće 13. u decembru” i, posebno, “Ne prodajem nasmiješenog psa”.

Nisam se ni osvijestio, a “Azra” me je pogodila novim singlom i albumom pjesama sa singl ploča, taman da dopunim njihovu diskografiju. Treba li uopšte objašnjavati da sam i zašto sam kupio i singl i album. Te nove pjesme “E, pa što”, “Sloboda” i “Gluperde lutaju daleko” predstavljale su možda njegov najdirektniji društveni angažman. Kasnije je sve više bježao u metafore, ali “Sloboda” je, barem po meni najsnažnija osuda svih devijacija jednog lijepo zamišljenog sistema. Tek uz njegovu pomoć sam shvatio da sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje i da nije zahvalnica pročitana abecednim redom niti konstruktivna kritika postojećeg stanja, a ni uzajamno milovanje idiotskih glava niti krilatica reklamnog panoa. Džoni se usudio da mi kaže ono što sam čeznuo da čujem. Da je sloboda žena i da treba da je uzmem.

************

Ne mogu reći kako me je i “Azrin” album “Kad fazani lete” koji se pojavio u proljeće 1983.godine razočarao, jer nije. Ali da me je iznenadio – jeste. Odjednom su to bile duže pjesme, čvršće, na momente čak skoro pa hard rock. To se posebno odnosi na uvodnu pjesmu “Anđeli”, dok sam ja na toj ploči našao jednu od meni najdražih pjesama uopšte, pjesmu “Kao i jučer” sa porukom koja se ponavljala na kraju svake strofe možda ne razumiješ, ali volim te. Naravno, tu je bila i žestoka “Nemir i strast” i prelijepa balada “Plavi golub”. Tog istog “Plavog goluba” sam, s razlogom, puštao jednoj Vesni. Ta vesna je bila sva tako, sitna, plava i…udata. Što je posve dovoljan razlog da o tome ništa više ne napišem.

Bilo je na tom albumu i stihova kroz koje se trebalo mučno probijati kao u pjesmi “Kad fazani lete”. Teško da me mogla na pravi način osvojiti pjesma koja počinje stihovima zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico, mogućnost prosvjećenosti i tako dalje. Tek mnogo kasnije sam saznao da je baš ta pjesma njegov svojevrsni obračun sa pozorišnim rediteljem Ljubišom Ristićem, koji je Štuliću predstavljao poprilično razočarenje kada ga je upoznao. Ja svoje idole tada još nisam imao prilike upoznati pa sam bio pošteđen takvih razočarenja. Samog Johnny-a ću sresti prvi put tek četiri godine kasnije. A do tada je puno toga trebalo da se desi, a i sam sam morao da evoluiram i dorastem do nekih stvari. A i da prerastem neke druge.

Sa svojih devetnaest godina bio sam baš onakav kakav i treba da bude jedan devetnaestogodišnjak, nepomirljiv i nepokolebljiv u namjeri da je baš on pozvan da mijenja svijet. “Azrine” pjesme su bile prave male himne tog mog bunta. Svađao sam se i raspravljao sa svakim nesretnikom koji me nije na vrijeme primjetio kako dolazim i nije na vrijeme pobjegao. Raspravljao sam se sa puno više temperamenta nego danas (a kažu da sam i danas strastven u tim raspravama) i oni koji me poznaju mogu samo da zamisle kako je to izgledalo. Jesam u zrelim godinama pomalo “poravnio” i vrlo precizno izdefinisao kako je nužno birati svoje ratove i ne zalijetati se baš na svaku crvenu krpu kojom mi mahnu pred očima. Sve sam ja to lijepo izdefinisao, samo što još uvijek nisam otkrio način na koji samog sebe da natjeram da poštujem vlastite savjete.

*******

Tada sam gledao “Azru” drugi put. Ispalo je da se pratimo po radnim akcijama. U sportskoj dvorani u Kragujevcu svirali su promotivni koncert albuma “Kad fazani lete”. I tog se koncerta slabo sjećam. Maja je bila sa mnom i radila je ono što je bila uvjerena da najbolje radi, ljubila se sa mnom. Ako je i bila neka djevojka kojoj sam bio zanimljiv nakon takve demonstracije raspolaganja mojom jadnom ličnošću sigurno nije bila blesava da pred Majom pokazuje takvu vrstu pretenzija. Ali hajde što me je tako udaljila od drugih cura nego me je udaljila i od Džonija. A baš bih volio da imam kakav vremeplov i da se vratim u prošlost i na miru odgledam taj koncert.

*********

Sa druge strane, „Azra“ je objavila skroz čudan album „Krivo srastanje“. Potpuno introventan i mračan album koji mnogi tada nisu shvatili. A mnogi ga ni dan danas ne shvataju. Koliko god ja volio „Azru“ teško sam se mogao poistovjetiti sa pjesmama sa te ploče. Bilo mi je teško protumačiti kakvu poruku zapravo Johnny šalje kroz tu pregustu šumu pjesničkih slika i simbola. Nisam ni mogao. Njegove pjesme su tada već tražile popriličnu količinu predznanja da bi čovjek uopšte mogao komunicirati sa njima. Čak ni ona najpoznatija pjesma sa te ploče, obrada zagorskog tradicionala „Klinček stoji pod oblokom“ nije dopirala do mene. Niti sam ja tada znao šta je klinček ni šta je oblok. Zaveden sličnošću sa nekim riječima uobičajenim za narječje kojim sam se sam služio, bio sam, potpuno pogrešno, uvjeren da se radi o nekom klincu i oblaku. Danas me malo sramota zbog toga. Ali samo malo.

************

Već sam profesionalno pisao o muzici kad se, bez ikakve najave, pojavio trostruki “Azrin” album “It Ain’t Like In the Movies at All”. I to za sarajevski “Diskoton”. Samo sam jednog dana, vraćajući se iz redakcije u izlogu ugledao tu ploču. I kupio je, naravno. Kakvu god da je ploču Johnny ponudio tih dana ja bi je kupio. Mogla je to biti i nadgrobna ploča, svejedno ne bi odolio. Svejedno, nisam mogao nekritički slaviti taj album jer je bio zbirka njegovih ranijih (a i kasnijih) pjesama samo otpjevanih na njegovom (recimo) živopisnom engleskom. Taj album mi je bio važniji zbog toga što je Johnny prekinuo predugu tišinu. Dobro, objektivno ta tišina je bila relativno kratka. Neke dvije godine od prethodnog albuma, ali meni je bilo, bez dileme, predugo bez “Azre”.

*************

Johnnya sam prvo čuo pa tek onda vidio kada je došlo vrijeme da ga upoznam. Negdje u proljeće 1987.godine već sam imao neke konekcije sa “Jugotonom” i znao sam ih povremeno nazvati da vidim šta se novo sprema, uglavnom u potrazi za idejom o tome šta bih mogao pisati u narednom članku. Nazovem ja tada i kažu mi da “Azra” radi na novom albumu. Bez neke velike nade pitam da li bi mogao uraditi inetrvju sa Štulićem, makar i telefonski. Kažu “može”. Kada? Kažu “evo odmah, Johnny je tu”. I valjda je osoba sa druge strane proslijedila slušalicu čovjeku koji mi je toliko značio u prethodnom životu da sam skoro zanijemio kada sam sa druge strane linije čuo “Johnny speaking”. Nekako sam uradio taj intervju, traljavo, nepovezano, neprofesionalno, ali sam uradio. I imao sam ekskluzivnu priču o tome kako se “Azra” vraća. A sasvim slučajno sam došao do te ekskluzive.

Kada je konačno izašao album “Između krajnosti” na njemu sam prepoznao neke od pjesama sa prethodnog albuma, samo što sada nisu bile otpjevane na engleskom. Zanimljivi su mi bili i prepjevi svjetskih klasika u pjesmama “Zadovoljština” i “Jesi li sama večeras?”. Bio mi je to, bez ikakve sumnje, daleko bolji album od onog trostrukog koji mu je prethodio, ali je opet bio daleko, daleko ispod prvih pet studijskih albuma. Mislim da sam nekako u tom stilu i napisao rezenziju te ploče. Kao što mi je i četverostruki koncertni album “Zadovoljština” koji je uslijedio bio manje uvjerljiv i manje važan od onog trostrukog “Ravno do dna”.

Pred sarajevski koncert u okviru promotivne turneje konačno sam se i sreo sa Džonijem. Razgovarali smo relativno dugo. Radili intervju, ali razgovarali i mimo intervjua. Svirao je u dvorištu CDA i to je trebao da bude nekakav vrhunac moje dotadašnje novinarske karijere, ali bio je to svojevrsni antiklimaks. Ne, nisam ostao razočaran. Daleko od toga, ali to vam je kao sa djevojkama. Propustili smo svoj momenat. Mimoišao sam se sa njim u trenutku kad bi mi susret sa idolom i ideologom puno više značio. Ovako je on već lutao kroz neka svoja bespuća, a i ja sam imao svoja pa je moje oduševljenje bilo više uzrokovano uvjerenjem da moram biti oduševljen nego stvarnim osjećanjem.

*************

(Izvodi iz knjige u procesu stvaranja)

Knjiga “Pjesme koje su me oblikovale” završava sa 1988.godinom, barem njen prvi dio. Kasnije se desio dvostruki solo album “Balkanska rapsodija” koji mi je bio u nivou sa njegovim najboljim ostvarenjima. “Balegari ne vjeruju sreći” opet su mi bježali u neke predjele kroz koje mi je bilo teško koračati. Sretao sam Štulića ponovo početkom devedesetih, kada je pred sami rat boravio u Sarajevu i tu snimao album “Sevdah za Paulu Horvat”. Kasnije mi je sve manje značilo ono što je radio i svaki put kad bi neko pomenuo mogućnost “Azrinih” povratničkih koncerata bio sam žestoki protivnik toga. Na vrijeme sam shvatio da “Azru” njen osnivač i mi, njeni poklonici, shvatamo na različite načine. I da je najbolje da to tako i ostane i da ne bih volio da mi uništi onu nekadašnju sliku vjerovatno najvažnijeg benda sa ovih prostora. Ne, najvećeg ili najpopularnijeg, ali najvažnijeg sigurno.