Tačno ne znam šta me više obradovalo. Da li činjenica da u moj grad, u okviru svoje svjetske turneje, dolazi Sting, ili to što su moji sugrađani pokazali da znaju šta je kvalitet i što je ulaznica, skoro pa nestalo, u roku od svega par dana. A nije mi mrsko bilo ni to što mi je rođeni sin nabavio ulaznicu da idemo zajedno na koncert, onako porodično. Da se ne lažemo, išao bih ja sa njim i da gledamo i slušamo i Fazliju (bez uvrede), ali ovako mi je puno draže kad znam da sam ipak ostavio nekakvog traga na njegov muzički ukus.

Malo sam sačekao da se isfuraju svi oni po društvenim mrežama koji su pisali o predstojećem koncertu, a da suštinski nisu ni znali ko je Sting niti su ikada imali potrebu da čuju neku njegovu pjesmu. Znao sam da oni nisu dugog daha i da će relativno brzo ostaviti našu priču nama. A Sting jeste naša priča.

Čak i kada odbacimo dobar dio onih koji će na taj koncert otići samo da bi bili viđeni, mora se priznati da ostaje poprilična brojka posjetilaca koji će znati zašto tu dolaze i zbog koga dolaze, a da ulaznica nema humanitarni karakter. Možda je i to način na koji se postaje dio svijeta. Želim da vjerujem da jeste.

Onako kako je isti taj Sting mene povezivao sa svijetom muzike prethodnih četrdeset godina. Kao srednjoškolac u dubokoj provinciji za njega sam saznao negdje početkom osamdesetih godina prošloga vijeka. A kako drugačije nego preko “Džuboksa”, tada najuticajnijeg rock magazina u zemlji.

Tačnije, saznao sam da postoji tamo neka grupa “The Police” i da su dio britanskog “novog vala”. Pravo da vam kažem nije bilo potrebe da išta drugo saznam. Meni je tada to bilo dovoljno. Još i prije nego sam ih čuo, čuo sam dovoljno o njima da me zaintrigiraju. Bila je tada aktuelna priča da su oni (uz UB40) najtipičniji predstavnik takozvanog “bijelog reaggea”. Nije da nisu bili, ali nisu bili samo to, što je pokazala kasnija karijera, a pogotovo ona Stingova solistička.

Kasnije sam i otkrio da je ključni čovjek tog oblajhanog tria basista i pjevač po imenu Sting, mada mu je u ličnoj karti pisalo Gordon Sumner. Dobro, bila su još tu dva imena između Gordona i Sumnera, ali nikad se nisam navikao na taj zapadnoevropski običaj davanja djeci više imena. Meni je bilo važnije ime koje je Sting otpjevao u svojoj prvoj pjesmi. “Roxanne” je bila šok za mene. Pjesma koja je govorila o nečemu za šta do tada nije bilo mjesta u popularnoj muzici. Govorila je o prostituciji. I već tada mi je bilo jasno kako je “novi val” samo nužan izraz za posve različite stvaraoce koji su se samo pojavili u istom trenutku. Kasnije mi je bilo drago kada je 1999.godine George Michael uradio album pjesama koje su obilježile XX stoljeće i na njega uvrstio “Roxanne”. Dobro, ne toliko drago koliko me radovalo što je uvrstio i “Miss Sarajevo”, ali ipak jako drago.

Bilo mi je zanimljivo i kada sam otkrio da je Sting po profesiji nastavnik. Bio je toliko drugačiji od nastavnika na kakve smo mi bili navikli da naprosto nije mogao ostati neprimjećen u mom malom buntovnom tinejdžerskom svijetu. Pogotovo jer je imao pjesmu i o pokušaju nastavnika da se odupre zavodničkim čarima tamo nekakve privlačne učenice. I to u vrijeme kada sam i sam većinu učenica smatrao ekstremno privlačnim. Ali, šta drugo očekivati od jednog hormonima natopljenog sedamnaestogodišnjaka? Pri tom mislim na sebe, a ne na Stinga, naravno.

Propratio sam ja tu vrlo uspješnu karijeru grupe “The Police” i kao i većini bilo mi je i krivo i žao kada su prestali sa radom. Bio je to period mog života kada nikako nisam mogao da shvatim nečiju potrebu da napusti bend i prijatelje i publiku samo da bi pravio nešto svoje. Bio je to, kažem takav period i na sreću me je prošao. A na sreću pokazalo se i da se Sting odlaskom iz “The Police” oslobodio stvaralačkih stega i napravio još bolje pjesme.

Bolje i drugačije. Neočekivane. Ko je još pjevao o vampiru usamljenom na ulicama New Orleansa? Ko je još pogledao stvari iz drugačije perspektive kao on kad je otpjevao kako “i Rusi vole svoju djecu”? Po mom skromnom mišljenju vrh njegove karijere, barem za mene, bio je drugi solo album “…Nothing Like Sun” iz 1987.godine. I na tom albumu je pokazao više svojih stvaralačkih lica. Od nježne, akustične “Fragile” pa do društveno svjesne “They Dance Alone” o ženema čiji su muževi, očevi i sinovi nestali u južnoameričkim dikataturama. A na istom albumu je objavio i ogroman reggae hit “Englishman In New York”.

I tako se nizao album za albumom, godina za godinom, hit za hitom i Sting je učvrstio svoju poziciju među onih nekoliko, ali samo nekoliko zaista najvećih. I sada taj Englishman dolazi u Sarajevo sa svojih sedamdeset godina da nam donese dašak svijeta i normalnog života. Svijeta u kojem nije nikakav događaj kad im neka velika svjetska zvijezda dolazi u posjetu. A šta da vam kažem. Neka je nama i događaj, samo da se desi. I nastavi da se dešava.

Povukla me prije neku noć neka besmislena rasprava na društvenim mrežama. Lik je napisao “Ja slušao Džonija i Morrisona, a ti Šemsu i Šabana…I kako misliš da ti bilo šta objasnim ???”. I sad se vi pitate zašto sam ja na to reagovao kad i ja slušam Džonija i Morrisona, a ne Šemsu i Šabana. Zato što me handre u životu neki principi koji nemaju baš direktne veze sa muzikom. Bez obzira što imamo isti muzički ukus u svemu drugom se čini da smo ja i autor pomenute dvije rečenice potpuno različiti.

Kako sam ja doživio te njegove dvije rečenice? Kao direktnu poruku da su ljudi koji slušaju folk muziku intelektualno inferiorni. Ali on je još i bio “blaga varijanta” za “jastrebove” koji su se uključili. Jedna dama je čak tvrdila kako postoje znanstveni dokazi da osobe koje slušaju takvu vrstu muzike bivaju u intelektualnom deficitu. Kad sam je zamolio da mi pomene neku publikaciju u kojoj se to argumentuje citirala mi je pjesmu sastava “Pink Floyd”.

Da se razumijemo, ja jako volim “Pink Floyd”, ali koliko ih god volio teško da bih mogao njihove pjesme tretirati kao naučna dostignuća. Iskreno, malo me je iznenadilo što su svi, ali baš svi komentari bili okrenuti protiv moje teze da je od mog muzičkog ukusa važnija moja tolerancija. I da to što ja nešto volim ne znači da je to nešto Bogom dano i da ništa drugo ne vrijedi. A posebno me iznenadila ta količina oholosti, bahatosti i omalovažavanja drugih i drugačijih kod ljudi koje bi muzika koju slušaju trebala okrenuti ka nekim drugačijim vrijednostima.

I ne samo iznenadila nego i razočarala i uplašila. Jer, vidite nešto. To što folk muzika nije moj prvi muzički izbor ne znači da sada treba da pljujem po njoj, a pogotovo ne treba da pljujem po ljudima koji je slušaju. Među ljudima sa kojima se ne slažem po pitanju muzike ima mnoštvo onih sa kojima se slažem po mnogim drugim pitanjima i među njima nailazim na sjajne i intelektualno ubjedljive osobe. Kao što među onima sa kojima dijelim istu muzičku sklonost nerijetko srećem isključive i krute osobe koje ne žele čuti ništa drugo osim svojih istomišljenika, a svi drugi su po njima manje vrijedni.

Da pojasnim ovako, duboko sam uvjeren da ukus i izbor ili nečije uvjerenje nemaju pravo da pretenduju na to da su jedini ispravni. Pa ni moji izbori i uvjerenja. Pogotovo ne moji. Tolerancija nije prihvatanje onoga što nam se sviđa nego upravo onoga što nam se ne sviđa, a nekada i gadi. Tako se postaje bolji od samog sebe. A nije lako. To uopšte nije lako.

U jednoj stvari ipak sam morao da se složim za gospođicom, ili gospođom koja me je napala. Mi zaista živimo u različitim dimenzijama. Ali ne zbog različitog muzičkog ukusa, kako je ona pogrešno shvatila, nego zbog različitog poimanja tolerancije i uvažavanja drugog i drugačijeg. A ipak, ovo moje malo pametovanje o ukusima o kojima ipak vrijedi raspravljati jedino mogu završiti uz pomoć jednog sjajnog muzičara.

Gibonni je prije više od deset godina na svom albumu “Toleranca” otpjevao stihove koji u četiri reda definišu ovo što sam ja bezuspješno pokušao da objasnim rock jurišnicima na facebooku. Čovjek je lijepo napisao: “Kako da ljudi nauče/ i da im pod kožu uđe/ kada se ljubi domaće/ da se ne mrzi tuđe”. I nakon takvih stihova naprosto nema dalje.

Dosta dugo nisam išao u kino. Svakako dovoljno dugo da sam se plašio tih udobnih stolica i tako zavodljivog mraka koji mami da zaspiš. Ne bi bio red da se u ovim godinama brukam i hrčem u kinu. Srećom, stolice u našem vogošćanskom kinu nisu baš toliko udobne. A i da jesu ima naprosto filmova uz koje se ne može zaspati. Koliko god da traju i koliko god da ste vi željni sna.

“Toma” je jedan od takvih filmova. To je jedan od onih filmova koji te drže od početka do kraja i kod kojih je sve na svom mjestu i ništa nije ni viška ni manjka. Naravno, to je biografski film o Tomi Zdravkoviću, ali nije samo to. To vam je, barem kako sam ga ja doživio, univerzalna priča o tome kako iz velike tuge nastaje velika umjetnost.

Da li je u “Tomi” vjerno prikazan njegov život? I jeste i nije. Jeste zato što je sve u filmu baš onako kako se moglo desiti, pa možda čak i kako se trebalo desiti. A da li se baš tako i desilo? A da li je to uopšte važno? Pa nije dokumentarac. Film “Toma” nema pretenziju da vjerno rokonstruira njegov život. I bilo bi glupo da ima. Kao i svaki vrijedan film nastoji da ostane kao umjetničko djelo za sebe i u tome uspijeva. A ako se u tom nastojanju poneka činjenica malo nategne, prepravi ili izbjegne zar je to toliko važno.

Samo bezosjećajne cjepidlake mogu insistirati na podatku da Toma Zdravković uopšte nije autor pjesme “Za Ljiljanu” i da je ona nastala mnogo prije nego se to u filmu desi. Pa šta? Za potrebe izmišljene ljubavne priče u njegovoj stvarnoj životnoj priči to nije bilo samo opravdano nego i nužno. I koga briga da li se ta tužna priča između (izmišljenog pretpostavljam) doktora i njegove (ne sumnjam takođe izmišljene) Ljiljane zaista dogodila. Naprosto, uz pomoć te priče sve postaje puno smislenije, a film neuporedivo bolji. I emotivniji. I nema to veze sa silnim terapijama koje primam. Plakao bih ja tokom te scene i da sam najzdraviji.

Neko će možda, nakon što pogleda ovaj film, primjetiti kako je poprilično patetičan. A ja mogu samo na to dodati da bi bilo loše da nije. Patetika je, tokom posljednjih par decenija dobila posve drugačiju konotaciju od one koju bi trebala imati i neopravdano je protjerana iz naših života.

Nije “Toma” ni film o zvijezdi narodne muzike kako bi neki lakonski da ga prezentiraju. Upitno je koliko je to što je Toma stvarao baš narodna muzika. Strogo žanrovski jeste, ali to je samo okvir u koji je stavljao svoje stvaralaštvo. Sasvim slučajno. Sigurno je da bi ta slika bila remek djelo i u nekom drugačijem okviru. I zato sasvim prirodno djeluje rečenica koju izgovara glavni lik sa početka filma. Na doktorovu primjedbu kako ovaj ne sluša narodnu muziku Toma kaže: “Kakve veze narod ima sa tim? To je moja muzika”. I nije važno da li je to nekad nekome zaista i rekao ili je u pitanju čista kreacija autora filma. Ako i nije to rekao trebao je, jer to dobrim dijelom objašnjava i njega samoga. A ja sa nestrpljenjem iščekujem album sa muzikom iz ovog filma. Dobro, sve te pjesme znam i čuo sam ih milion puta, ali ovako posložene i iskorištene u filmu dobijaju dodatnu dimenziju.

Što se mene tiče, ako bih kao posve nepozvan civil u svijetu filmske kritike imao pravo da nešto zamjeram, onda bi to bile dvije stvari. Prvo, činjenica da su mnogi od aktera još živi i da nije bio možda pravi trenutak za ovakav film. Zašto? Pa, naprosto zato što će ga akteri tadašnjih zbivanja gledati ponajviše da bi provjerili koliko je sve vjerno prikazano i kako su oni sami prikazani, a to nikada nije misija umjetnosti. Da prekopira stvarnost. Umjetnost, uglavnom, kreira neku novu stvarnost. Ne nužno bolju, ali svakako novu. Shvatam ja da se zgodno poklopilo da se ove godine obilježava 30 godina od smrti Tome Zdravkovića. Međutim, premalo je to vremena da sujete izblijede i siguran sam kako se mnogima neće dopasti film naprosto jer im se neće dopasti kako su oni sami prikazani u filmu.

Druga zamjerka je što se prečesto i prepovršno insistiralo na pojavljivanju nekih poznatih estradnih likova, nekada i bez posebnog scenarističkog opravdanja. Pa onda to djeluje kao poprilično jeftin štos udvaranja publici ne bi li se izmamio kolektivni uzdah prepoznavanja. Na nekoj površnoj, prvoj ravni to čak može djelovati i simpatično. U nekom drugom filmu. Ovaj nije pravljen da bude simpatičan. Mada se mora odati priznanje Bjelogrliću da mu je važnije bilo da te poznate face svojim ponašanjem “vuku” na stvarne likove više nego što je insistirao na fizičkoj sličnosti. Tako Zdravko Čolić možda i ne liči na sebe, ali Čolini pokreti na sceni su nesumnjivo vjerno preneseni. Ili način na koji Davorin Popović sjedi u društvu negdje sa početka filma.

Ali to su ipak sve sporedni, usputni likovi u ovoj priči. A način na koji su nam Milan Marić i Tamara Dragičević “donijeli” Tomu Zdravkovića i Silvanu Armenulić oduzima dah. Pogotovo je Tamara maestralna u svojoj roli. Do te mjere da čovjek ne može biti siguran nije li tokom snimanja bila opsjednuta duhom Silvane Armenulić. U odnosu između njih dvoje ubačena je i nerealizovana emotivna napetost. Napetost o kojoj ne postoje nikakvi podaci da je stvarno i postojala, ali koja cijelom filmu daje finu crvenu nit koju priča prati i postaje bogatija. Istina je da kod Marića sam fizički izgled, a pogotovo perika djeluju pomalo nategnuto, pa na momente i karikaturalno, ali to može zasmetati samo onoj vrsti nadobudnih filmskih kritičara koji bi najradije da filmovi nikada ne izazovu kod publike ni smijeh ni suze (jer to su, zaboga, prizemna osjećanja) nego da budu pravljeni samo sa ciljem da nas smore i da ih razumiju tek probrani.

Dragan Bjelogrlić, na sreću, ima svoj prepoznatljiv autorski potpis i njegovi filmovi su lagani za gledanje, privlačni i prijatni i uvijek sposobni da pritisnu ono pravo dugme u svakome od nas. A da opet u sebi nose neke važne poruke koje ne može pročitati baš svako i ne baš svaki put, ali tu su za onoga ko bi znao da ih nađe. A možda ja ponekad pronalazim i nešto čega nema. Ili nešto što se samo od sebe pojavilo u tkivu umjetničkog djela bez svjesne želje autora da tu poruku i ugradi tamo.

Tako je za mene ovo priča o Tomi, ali i priča o Jugoslaviji. On je rastao sa Jugoslavijom i zajedno su preminuli. U vrijeme AVNOJ-a imao je pet godina, a kad je on bio na samrti, na samrti je bila i nekadašnja zajednička zemlja. I ta priča o raspadu Jugoslavije je neka pozadinska slika svega onoga što se dešava u posljednjim mjesecima Tominog života. Želim da vjerujem da nije nimalo slučajno da film počinje pionirskom priredbom na kojoj Toma kao dječak pjeva, a završava koncertom u sarajevskoj “Zetri” na koji Toma dolazi prolazeći barikade iznad Sarajeva koje tada drži JNA. I onda sve završava trenutkom u kojem onako bratstvojedinstveno on, Davorin Popović i Kemal Monteno zajedno pjevaju “Što te nema”.

I to “što te nema” je krik upućen i ljudima i stvarima i vremenima kojih više nema, a koji tako nedostaju. Što te nema za Tomu. Što te nema za Davorina. Što te nema za Kemu. Što te nema za Silvanu. Što te nema za Jugoslaviju. Što te nema za jednu zemlju i jedno vrijeme u kojem je jedino neko poput Tome Zdravkovića i bio moguć. I nemojte pomisliti kako je ovo nekakav jugonostalgičarski film. Nije. Ovo je film prepun nostalgije. I tačka. Ne treba toj nostalgiji nikakav prefiks. I da, ja bih dodao, još jedno “što te nema”. Što te nema za sve one sjajne filmove o još boljim ljudima koji još nisu snimljeni. A morali bi biti.

Nekada čovjek nije ni svjestan koliko je sretan što je bio savremenik sa nekim ljudima. Nekada ih i ne cijeni dovoljno. Ma, prečesto ih ne cijeni dovoljno. Niti cijeni tu priliku da ih upozna, razgovara sa njima i uči od njih. I da druge nauči o tome koliko su ti ljudi važni. I onda oni odu i sami sebi obećamo da nećemo više napraviti takvu grešku. I napravimo je. Kao što sam je i ja napravio kad je u pitanju Hamdija Čustović. A imao sam priliku da uradim više. Nije da nisam.

Kada sam čuo za njega, u vrijeme kad više nije bio aktivan na muzičkoj sceni, bilo mi je, prije svega, smiješno da nekoga zovu “Tigar sa Miljacke”. Kakvi bolan tigrovi pored Miljacke? A čovjek nije ni rođen u Sarajevu nego u Novom Sadu. Mada, priznajem da bi još gore zvučalo “Tigar sa Dunava”. Još gore, ali ne puno gore.

Sve, međutim dobije puno više smisla kada malo pročeprkaš po razlozima zašto je nešto takvo kakvo jeste i zašto nekoga zovu baš tako kako ga zovu. Miljacka je prirodno ušla u njegov nadimak jer je najveće svoje domete postigao živeći i radeći upravo u Sarajevu, pored Miljacke. A Tigar? Pa to Tigar je dobio, kako zvanične biografije (pa i one koje sam ja pisao) kažu zbog njegove frapantne vokalne sličnosti sa Tom Jones-om “Tigrom iz Walesa”, čovjekom koji je žario i palio širom svjetskih pozornica tokom šezdestih i sedamdesetih godina prošloga vijeka i, usput od ženskih srca ostavljao tek gomilice pepela.

Ali nije ta sličnost bila samo vezana za način pjevanja. Imali su obojica nešto opasno elegantno u svom nastupu. U svojim kretnjama. Nešto od tih velikih mačaka koje se kroz svijet kreću kao da im taj isti svijet u cijelosti pripada. Sad, tigrovi nemaju grivu, a Hamdija je na svoju bio izuzetno ponosan pa legenda kaže da u “Pro artama” nije završio kao pjevač jer nikad nije oprostio Đorđu Novkoviću kada je jednom prilikom, negdje na moru, ovaj opasno ugrozio njegovu voljenu frizuru. Na kraju su obojica svoju kosmatost sveli na nivo bilijarske kugle, ali to je tema neke druge priče.

Bio je jednako uspješan i kao rock i kao šlagerski i kao folk pjevač. Naprosto zato što je bio pravi pjevač i svaku je pjesmu osjetio na pravi način i donio je pred publiku svojim jedinstvenim stilom koji je bilo nemoguće kopirati. Malo je poznato da je on bio prvi koji je otpjevao Bregovićevu “Hop cup” još dvije godine prije nego je ovu pjesmu snimilo “Bijelo dugme”. Bila je to svojevrsna kompenzacija za one ustupljene termine u studiju kada je “Dugme” skoro ilegalno snimilo svoje prve zvučne zapise.

Njegova karijera počela je 1969.godine singlom “Sve što želim to si ti”, a okončana deset godina kasnije singlom “Svako svoju sudbu ima”. U tih deset godina on je značajno promijenio svoj muzički izraz i na nagovor Omera Pobrića, u drugoj polovini sedamdesetih počinje počinje pjevati folk muziku. Već prvi singl tog usmjerenja “Idi, idi tugo iz života moga” postao je veliki hit. Ali nikada toliko veliki kao pjesma “Slao sam joj cvijeće”, pjesma koja je obilježila cijelu njegovu karijeru.

Po toj pjesmi je nazvao svoj prvi i jedini album koji je objavio kada je nakon trideset godina pokušao obnoviti svoju karijeru. I to ne pretjerano uspješno. Kada je napustio muziku o njemu se malo čulo i malo znalo. Živio je miran porodični život, a 1991.godine otišao je za Njemačku, te 1997.godine za Sjedinjene Američke Države. Posljednje godine života proveo je u Splitu gdje je i preminuo.

Hamdija Čustović nije od onih muzičkih veličina za kojima će krenuti rijeke suza po cijeloj Regiji. Neće se njegove rečenice citirati po društvenim mrežama i neće se praviti specijalizirane emisije po raznoraznim televizijama. Ali nije ni važno. Niko i nikada mu neće moći osporiti da je bio jedan od onih koji su stvarala cijelu tu priču o popularnoj muzici. I ostaje neobjašnjiv trag šapa velike mačke uz Miljacku. Trag jedinog sarajevskog tigra koji se kretao među nama. Ostali, ako su i bili, ako će i biti, završit će u zoološkom vrtu.