O onima koji su dobili i još više o onima koji nisu dobili nagrade

Još su svježi utisci sa sinoćnje dodjele godišnjih nagrada AMUS-a. Odmah da znate neću se uključivati u rasplamsalu polemiku oko toga da li je ovu manifestaciju trebalo u ovakvim vremenima uopšte održati. Neću se uključivati jer se ni sam sa sobom nisam uspio dogovoriti i zauzeti jasan stav da ili ne.

U trenutku kažem sebi da ne bi trebalo trošiti, čak ni skromne iznose na ovakve fešte u vrijeme pandemije. A onda sam sebi odgovorim da ne bi bilo pošteno prema ljudima koji su se trudili i radili baš u takvim vremenima da njihov rad ne bude prepoznat. Pa onda izvučem odnekud argument da ako ne može da bude već kako Bog zapovijeda onda ne treba praviti ni neku improvizovanu zabavu. Da bih samog sebe već u narednom trenutku „poklopio“ tvrdnjom da je važan kontinuitet, pa makar se i ovako održalo. Preča je, valjda suština od forme. Zato me ne pitajte je li trebalo ili nije. Da ja imam jasan odgovor i vi bi ga dobili.

Ne bih ni o dobitnicima nagrada da ne moram. U svakom slučaju gledat ću da nikom ne osporavam pravo na nagradu jer niko je nije nezasluženo ni dobio. Druga je stvar da li ju je dobio u pravom trenutku i da li je možda trebao da je dobije za nešto drugo, a ne za ono za šta su ga nagradili. O tome bi se dalo diskutovati, ali čemu. Dakle, uglavnom neću pričati o dobitnicima, ali hoću o onima koji nagradu nisu dobili.

Kad kažem da o dobitnicima uglavnom neću pričati ipak moram da pomenem Lejlu Alimanović i Adisa Sirbubala. E tu, što kažu, „da bih riječ rekao“. To je rijetko smislena, opravdana i neizbježna odluka. Kada bih se našao u prilici da nekom u bijelom svijetu dokazujem našu relevantnost u jazz vodama sigurno bih mu pustio album „Lejla“ iza kojeg stoji „Sinan Alimanović International Band“ sa ogromnim doprinosom Lejle Alimanović. A pustio bi mu  i debi album Adisa Sirbubala. U njihovom slučaju sve se čak i terminski poklopilo, jer njihove nagrade su zaista za postignuća iz 2020.godine.

Usput, veliko hvala, beskrajno hvala, Lejli Alimanović što je pomenula Ljubu Pavlovića. To je čovjek kojem je neophodno dati neko priznanje makar morali izmisliti kategoriju samo za njega.

Za neke ljude kategorije nije trebalo ni izmišljati. One već postoje. Na primjer postoji nagrada „Vlado Milošević“ za muzičku publicistiku i muzikologiju. Kako se niko nije sjetio epohalnog publicističkog djela o muzici, televizijskog dokumentarnog serijala „Muzika jednog vremena“? I kako se niko nije sjetio čovjeka koji je stajao iza ovog projekta – Zlatana Izetbegovića? Svakako je trebalo imati sluha da se zabilježi i obilježi nagradom i objavljivanja knjige o „Indexima“ koju je napisao Ismet Nuno Arnautalić.

A da ne pominjem da među laureatima, posve nedopustivo, nije bilo Želimira Altarca Čička. Znam ja da će pravdanje zašto nije da se svodi na priču o tome kako je Čičak preminuo malo pred dodjelu nagrada i da je cijela manifestacija već bila „zapakovana“. Nije baš neki argument. Sve što se zapakuje može se i otpakovati i ponovo presložiti. A nije argument ni to da je Čičak preminuo u 2021.godini, a ne u 2020.godini. Kakve to veze ima? Ne daje se nagrada za smrtno nego za životno djelo. I inače to mi je malo degutantno da čekaš da neko umre pa da mu daš nagradu. I da je zbog smrti zoveš nagrada za ŽIVOTNO djelo.

Svi koji su na taj način dobili nagrade debelo su ih zaslužili još za života. A to što ih za života nisu i dobili pitanje je za sve one koji su im te nagrade trebali dodijeliti. A ako ih neko nije zaslužio za života nije ni nakon što umre. Jer nakon smrti, opravdano, nije uradio ništa čime bi „podebljao“ razloge da nagradu dobije. Smrt nije nikakvo postignuće i, pravo da vam kažem nije baš ni nešto originalno. Svako, ali baš svako je dovoljno talentovan da umre. Tako da meni ova vrsta nagrada više liči na pranje nečiste savjesti nego na bilo šta drugo.

I kad ja sve to tako pominjem vi se s pravom pitate zašto ja nisam nominovao sve te ljude za nagrade dok je bilo vakta. Da znate da se i sam to isto pitam. I da znate da nemam dobar odgovor.

O jednom koncertu, jednom albumu i jednom omotu

Prije četrdeset godina, na današnji dan, bio sam maturant i svijet se prostirao ispred mene nepregledan u svim svojim mogućnostima. Znao sam da ću na jesen u vojsku, a nakon toga na fakultet. Sve nakon toga, sve iza toga bilo je neizvjesno i moglo je, ali nije i moralo biti.

Prije četrdeset godina, tačno na današnji dan, tačno petog aprila 1981.godine „Bijelo dugme“ je u zagrebačkom klubu „Kulušić“ sviralo posljednji koncert u okviru promotivne turneje „Doživjeti stotu“. I ne samo da su svirali nego su i snimali.

Vrlo brzo se pojavio i album sa snimkom dijela tog koncerta, album nazvan jednostavno „5. april 1981.“. Bio je to drugi njihov koncertni album, drugi od ukupno četiri zvanična. I ni sa jednim nisu imali previše sreće. Ako Bregoviću treba da ostane neki žal iz tog dijele njegove karijere onda je to što nisu uspjeli na jedan album prenijeti tu pravu atmosferu njihovih koncerata. Ali, ako ćemo pravo tome su se najviše i približili sa „Petim aprilom“.

Nisam ja stigao ni napustiti školsku klupu, a album sam već imao u rukama. Album sa naljepnicom da je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Čuj ograničeni tiraž od 20.000 primjeraka. Pa to je i u tadašnje doba velikih tiraža za mnoge bila nedostižna cifra. I svaki je primjerak ploče nosio zaseban broj, kao pravi kolekcionarski primjerak. Sad, da me ubijete ne mogu se sjetiti koji je broj nosio moj primjerak.

U trenutku kada se pojavila ta ploča ona je prije svega bila važan dokument. Dokument o jednom bendu u jednom trenutku. Teško da je to baš reprezentativan prikaz koncert za ono što je „Bijelo dugme“ bilo tokom svoje karijere, ali sigurno vjerno oslikava ono što su predstavljali tog ranog proljeća 1981.godine.

Album koji su koncertno promovisali, album „Doživjeti stotu“ bio je potpuni zaokret u njihovom zvuku i predstavljao je priklanjanje novovalnim trendovima u želji da se pridobije nova publika, a ne izgubi stara. Ni jedan ni drugi cilj nisu ostvareni. Raniji poklonici nisu mogli svariti ovu „izdaju“, a klinci su u njima ionako vidjeli „dinosauruse“ kojima se nije moglo vjerovati.

Ipak, Bregović je i dalje vrtio svoj film. Na turneji su i stare pjesme izvodili u novim aranžmanima, ponekad dovedene i do neprepoznatljivosti. I što je posebno zanimljivo, nisu na album uvrstili niti jednu od pjesama sa prva dva albuma. Vjerovatno ih je bilo prilično teško prilagoditi novom zvuku koji su preferirali. Ili koji je, barem preferirao njihov šef.

Album je otvarala pjesma „Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze“ koja je otvarala i treći album „Eto baš hoću!“. Sa tog albuma su uvrstili i pjesmu „Ne dese se takve stvari pravome muškarcu“. I to je prvi i jedini put da su se te dvije pjesme našle na nekom zvaničnom koncertnom izdanju.

Album „Bitanga i princeza“ zastupljen je očekivano naslovnom pjesmom te pjesmama „Ipak poželim neko pismo“ i „Na zadnjem sjedištu moga auta“ koja je posebno bila zahvalna za pakovanje u novi aranžman.

Iako je taj koncert trebalo da predstavi novi album i sa njega su uvrštene svega tri pjesme. Naravno, naslovna „Doživjeti stotu“, naravno rasplesana „Ha,ha,ha (Svi marš na ples)“ i iznenađujući izbor sa pjesmom „U stvari ordinarna priča“.

Preostale dvije od deset pjesama na albumu bile su potpuno iznenađenje. Meni, kao klincu koji nije baš tada previše znao bile su posve nove. Jedna je bila B strana singla „Ima neka tajna veza“, pjesma „I kad prođe sve pjevaću i tad“, a druga „Sve ove godine“ iz repertoara „Indexa“.

Njihove pjesme je Bebek oduvijek volio pjevati, a Bregoviću su bili, usudio bih se reći, „tiha patnja“. Jednom prilikom mi je rekao da mu je žao što on nije napisao njihovu pjesmu „Sanjam“. Nisu je, doduše, napisali ni oni, ali o tom nekom drugom prilikom. Ipak, u ovoj ska-novovalnoj priči „Sve ove godine“ je puno bolje funkcionisala.

Ploča je upakovana u omot koji tada nije izazvao nikakvu posebnu pažnju, a koji bi danas, u doba političke korektnosti sigurno bio barem problematičan, ako ne i nešto više. Na omotu je, u tri poze, prikazana mala djevojčica Mia Jeličić, kćerka Mladena Jeličića Troke, a na srednjoj fotografiji je od pasa naniže obnažena. Međutim, kada je „Croatia records“ 2003.napravila reizdanje tog albuma ta fotografija je izbačena sa omota. Mia je imala tragičnu sudbinu i preminula je u svojim tridesetim 2014.godine. Nije dočekala četrdeseti rođendan, ali ga je dočekao album na čijem se omotu našla.