Nije nikakva novost da film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ nije dobio nagradu američke filmske akademije za najbolji film van engleskog govornog područja. Mnogima je to iznenađenje, a još više je onih kojima je to poprilično razočarenje. A čini se da je ponajviše onih koji u uskraćivanju ove nagrade našem filmu vide svjetsku (da ne kažem bjelosvjestku) zavjeru protiv Bosne i ponovnu izdaju Srebrenice.

Ja niti sam iznenađen, niti sam razočaran niti vjerujem da su nešto članovi žirija imali protiv nas kada su umjesto nama tu pozlaćenu statuu dali Dancima.

Nisam iznenađen kao što ne bi trebao biti iznenađen niko ko je iole pratio komentare relevantnih filmskih stručnjaka u posljednjih pola godine. Film „Another Round“ danskog reditelja Thomasa Winterberga bio je apsolutni, ali baš ono apsolutni favorit ove godine.

Da mene pitate zbog čega je tako favoriziran ne bih znao šta da vam kažem. Gledao sam film i pojma nemam zbog čega je tako poseban. Ali kako mi kaže moj rođeni sin kome je film i ljubav i profesija i opsesija ja filmove gledam drugačijim očima i po njemu film je vrhunski i to mi je tvrdio još prije nekoliko mjeseci.

„Može biti“ kažem ja njemu „ali meni je bio dosadan“. „Nema veze“ odgovara mi „može i dosadan film biti vrhunski ako ima nešto drugo što je vrijedno pažnje“. Tu sam se ja, pravo da vam kažem, pogubio. I proradio je onaj mali cenzor u meni. Principijelno sam protiv zabrana, ali zabranjivao bih sve što je dosadno. I knjige i filmove i dosadne individue ako treba.

Ako kojim slučajem niste gledali „Another Round“ priča je potanka. Četiri sredovječna danska srednjoškolska profesora iz puke dosade odlučuju da provjere tvrdnje nekog opskurnog filozofa kako određena količina alkohola u krvi pospješuje umne i fizičke sposobnosti čovjeka.

A inače oni djeluju kao četiri mizerna, utučena i duboko depresivna lika iako ja u ta dva sata filma nisam uspio dokučiti motive za takvo njihovo ponašanje. Ako bi baš dozvolili sebi izlet u filozofiranje mogli bismo govoriti o nekakvoj „egzistencijalnoj dosadi“. E, ako je autoru filma cilj bio da tu njihovu dosadu prenese i na filmsko platno, pa da je i mi, gledaoci osjetimo onda mu moram odati priznanje da je u potpunosti uspio u tome.

Naravno, moram da se ogradim da ja nisam nikakav filmski kritičar i da govorim isključivo iz pozicije vlastitog sviđanja ili nesviđanja. Ali ja sam barem ovaj film pogledao, a ogroman broj onih mojih razočaranih sunarodnjaka koji tvrde da je „Aida“ bolji film „Another Round“ nisu ni pogledali. Teško je uspoređivati dva filma ako ih oba nisi pogledao. To, međutim u toj euforiji iščekivanja „oskara“ malo kome kao da je bilo važno. Bilo je, vjerujte i onih uvjerenih da je „Aida“ bolja, a da nisu čak ni „Aidu“ pogledali. Takvi smo ti mi. „Šta ja ima da gledam, valjda ja znam!“

Takvi su očekivali drugog bosanskog „oskara“ ne zato što su vjerovali u kvalitet samog filma nego su to iščekivali kao kompenzaciju bijelog svijeta za sve nepravde koje su nam od strane tog istog svijeta nanesene. A to i ne fercera baš na tim principima.

Također ne vjerujem da nam je iko uskratio novu radost iz Hollywooda iz čistog pasjaluka i zato što nas ne voli. Naprosto je „Another Round“ film više po ukusu onih koji su nagradu dodjeljivali, a oni koji su film pravili potrudili su se podobro da film bude zapažen i prije odlučivanja.

I ništa se strašno nije desilo. Zemlja se nije zatresla, nisu vulkani proradili i nisu počele da padaju ptice sa neba. Ni pečene ni nepečene. Život ide dalje. Jedino što su opet glasni postali oni koji su „Aidu“ i ranije otpuživali. A paradoksalno, optuživali su je i kao antisrpski i kao antibošnjački film. Jedni su u njoj vidjeli antisrpsku propagandu oličenu u nepotrebnom podsjećanju na zločin, a drugima je zasmetalo što je Jasmila napravila umjetničko djelo. Ti drugi bi htjeli poludokumentarac, nešto kao „Dara iz Jasenovca“ u kojem će se prikazati ogoljeno stradanje i zlo. A takve propagandne filmove nije pravio ni Veljko Bulajić.

Uzimajući u obzir veličinu i kapacitete naše filmske produkcije već je ulazak među nominacije bio pravo čudo. A to što nije dobio „oskara“ našem filmu ništa ne oduzima od važnosti. To je jedan dobar i pošten film o vrlo osjetljivoj i zahtjevnoj temi. Film koji je njegova autorica napravila onako kako ona misli da treba bez namjere da se dodvorava bilo kome.

Zato ja nisam ni razočaran, ni iznenađen, a pravo da vam kažem ni „uvređen“.

Prošlo je skoro mjesec dana od trenutka kada me Željko Bebek iznenadio nekim svojim izjavama u programu Hrvatske radio televizije. Nisam odmah reagovao nego sam rovio, istraživao, pitao, a sve u namjeri da mi se ne desi da zbog nepažnje propustim neki bitan momenat iz priče koju nam je plasirao i za koju ja nikada ranije nisam čuo. Znam da sam tako rizikovao da izgubim na aktuelnosti, ali je to ipak „manje zlo“ nego da sam onako na prvu optužio čovjeka da prekraja istoriju.

A biće ipak da je prekraja. Retušira i dodaje nove razloge za svoj odlazak iz „Bijelog dugmeta“. Prije godinu – dvije tvrdio je da su se razišli nakon pjesme „Kosovska“ sa albuma „Uspavanka za Radmilu M.“, a sada je sporna pjesma „Lipe cvatu“, odnosno onaj stih iz te pjesme u kojem je Bebek, kao trebao otpjevati „ravna ti je Jugoslavija“. Ni jedno ni drugo nikad ranije nije pominjao niti su drugi pominjali u nabrajanju razloga njegovog odlaska.

Donekle bih ja i imao razumjevanja za njegov otpor da je on bio utemeljen na naučno utvrđenim činjenicama sa argumentacijom da je dotična, to jest Jugoslavija, bila uglavnom brdsko – planinska zemlja sa tek nešto ravničarskih područja. Ali nije u tome zvrčka. Ne, Bebek bi sada da nas ubijedi da on nije htio pjevati „mrskoj tamnici naroda“.

To se zove kasno paljenje. Otkriješ nam motive nakon trideset i sedam godina. Sve pod parolom da nikad nije kasno. Shvatam ja to. Ljepše zvuči da si napustio najveći bend koji je ikad djelovao na ovim prostorima iz principijelnih, pa i ideoloških razloga nego da je to bilo zato što si htio više para od autorskih tantijema. Puno ljepše zvuči, pogotovo ako se opasno primičeš nekim desničarskim političkim pokretima u kojima je pljuvanje po Jugoslaviji viza za ulazak u politiku. A kažu da naš dragi Bebek želi sada da pravi i političku karijeru.

Zašto je o tome šutio skoro četiri decenije? Nije on zlostavljana djevojčica kojoj je trebalo vremena da skupi hrabrost i progovori o svojim traumatičnim iskustvima. Donekle može biti i shvatljivo zašto o tome nije pričao u vrijeme dok je Jugoslavija postojala i dok je mogao imati izvjesnih problema zbog toga. Ali Jugoslavije nema već trideset godina i kako mu tad ne pade na pamet da nam otkrije svoju borbu protiv režima?

Možda zato što te borbe nije ni bilo. Tek u tom posljednjem intervjuu je Bebek otkrio kako je i njegov otac bio žrtva režima i odmah nakon rata završio u jugoslovenskim komunističkim kazamatima. Ko zna zašto nam je sada plasirao taj podatak koji je ostao nekako zamagljen u prvim danima poratne Jugoslavije, kao i razlozi odlaska u zatvor Bebeka starijeg. Hajde, ipak da mu vjerujemo da je to bilo zbog suprotstavljanja tadašnjem režimu.

Bebek mlađi, očito, sa tom istom državom nije imao nikakvih problema. Odslužio je vojsku, radio je u državnoj službi (ili da budemo precizni u samoupravnoj interesnoj zajednici) i imao priliku da u toj istoj državi, koja je zaslužila njegovu mržnju, postane jedan od najvećih idola mlade generacije. Zar zaista vjeruje da to tadašnja Jugoslavija nije mogla osujetiti samo da je htjela?

Čovjek je pjevao Titu i čovjek je išao na radnu akciju. To su nepobitne činjenice koje se nikakvom naknadnom pameću ne mogu izbrisati iz biografije.

I još nešto. Na osnovu svih dostupnih dokumenata, podataka i izjava, u momentu kada je Bebek napuštao „Bijelo dugme“ pjesma „Lipe cvatu“ nije ni postojala. Barem ne tekstualno. Biografi „Bijelog dugmeta“ slažu se u tome da je u to vrijeme samo jedna od pjesama za novi album bila gotova i da je u pitanju pjesma „Meni se ne spava“. I to nije nimalo čudno znajući za Bregovićevu poslovičnu sklonost da tekstove radi u posljednjem trenutku i to u studiju.

E sad, da li je Bregović njemu zaista govorio te stihove i da li je zaista Bebek rekao da ih neće pjevati, a šef lakonski odgovorio „ako nećeš ti ima ko hoće“ znaju valjda samo njih dvojica. Bebek tvrdi da jeste, a Bregović, koliko ga ja poznajem neće nikad ništa ni reći o tome. Odavno je naučio da je svaka fama koja se stvori oko njega dobra i sigurno se neće upecati da uđe u bilo kakvu polemiku.

Paradoksalno zvuči, ali je nepobitno da od svih nekadašnjih članova „Bijelog dugmeta“ Bregović ima najmanje i želje i motiva da se vraća toj priči. Osim ako to ne podrazumjeva zagarantovan profit. I ima najmanje potrebe da prekraja istoriju. To će već drugi uraditi umjesto njega.

Još su svježi utisci sa sinoćnje dodjele godišnjih nagrada AMUS-a. Odmah da znate neću se uključivati u rasplamsalu polemiku oko toga da li je ovu manifestaciju trebalo u ovakvim vremenima uopšte održati. Neću se uključivati jer se ni sam sa sobom nisam uspio dogovoriti i zauzeti jasan stav da ili ne.

U trenutku kažem sebi da ne bi trebalo trošiti, čak ni skromne iznose na ovakve fešte u vrijeme pandemije. A onda sam sebi odgovorim da ne bi bilo pošteno prema ljudima koji su se trudili i radili baš u takvim vremenima da njihov rad ne bude prepoznat. Pa onda izvučem odnekud argument da ako ne može da bude već kako Bog zapovijeda onda ne treba praviti ni neku improvizovanu zabavu. Da bih samog sebe već u narednom trenutku „poklopio“ tvrdnjom da je važan kontinuitet, pa makar se i ovako održalo. Preča je, valjda suština od forme. Zato me ne pitajte je li trebalo ili nije. Da ja imam jasan odgovor i vi bi ga dobili.

Ne bih ni o dobitnicima nagrada da ne moram. U svakom slučaju gledat ću da nikom ne osporavam pravo na nagradu jer niko je nije nezasluženo ni dobio. Druga je stvar da li ju je dobio u pravom trenutku i da li je možda trebao da je dobije za nešto drugo, a ne za ono za šta su ga nagradili. O tome bi se dalo diskutovati, ali čemu. Dakle, uglavnom neću pričati o dobitnicima, ali hoću o onima koji nagradu nisu dobili.

Kad kažem da o dobitnicima uglavnom neću pričati ipak moram da pomenem Lejlu Alimanović i Adisa Sirbubala. E tu, što kažu, „da bih riječ rekao“. To je rijetko smislena, opravdana i neizbježna odluka. Kada bih se našao u prilici da nekom u bijelom svijetu dokazujem našu relevantnost u jazz vodama sigurno bih mu pustio album „Lejla“ iza kojeg stoji „Sinan Alimanović International Band“ sa ogromnim doprinosom Lejle Alimanović. A pustio bi mu  i debi album Adisa Sirbubala. U njihovom slučaju sve se čak i terminski poklopilo, jer njihove nagrade su zaista za postignuća iz 2020.godine.

Usput, veliko hvala, beskrajno hvala, Lejli Alimanović što je pomenula Ljubu Pavlovića. To je čovjek kojem je neophodno dati neko priznanje makar morali izmisliti kategoriju samo za njega.

Za neke ljude kategorije nije trebalo ni izmišljati. One već postoje. Na primjer postoji nagrada „Vlado Milošević“ za muzičku publicistiku i muzikologiju. Kako se niko nije sjetio epohalnog publicističkog djela o muzici, televizijskog dokumentarnog serijala „Muzika jednog vremena“? I kako se niko nije sjetio čovjeka koji je stajao iza ovog projekta – Zlatana Izetbegovića? Svakako je trebalo imati sluha da se zabilježi i obilježi nagradom i objavljivanja knjige o „Indexima“ koju je napisao Ismet Nuno Arnautalić.

A da ne pominjem da među laureatima, posve nedopustivo, nije bilo Želimira Altarca Čička. Znam ja da će pravdanje zašto nije da se svodi na priču o tome kako je Čičak preminuo malo pred dodjelu nagrada i da je cijela manifestacija već bila „zapakovana“. Nije baš neki argument. Sve što se zapakuje može se i otpakovati i ponovo presložiti. A nije argument ni to da je Čičak preminuo u 2021.godini, a ne u 2020.godini. Kakve to veze ima? Ne daje se nagrada za smrtno nego za životno djelo. I inače to mi je malo degutantno da čekaš da neko umre pa da mu daš nagradu. I da je zbog smrti zoveš nagrada za ŽIVOTNO djelo.

Svi koji su na taj način dobili nagrade debelo su ih zaslužili još za života. A to što ih za života nisu i dobili pitanje je za sve one koji su im te nagrade trebali dodijeliti. A ako ih neko nije zaslužio za života nije ni nakon što umre. Jer nakon smrti, opravdano, nije uradio ništa čime bi „podebljao“ razloge da nagradu dobije. Smrt nije nikakvo postignuće i, pravo da vam kažem nije baš ni nešto originalno. Svako, ali baš svako je dovoljno talentovan da umre. Tako da meni ova vrsta nagrada više liči na pranje nečiste savjesti nego na bilo šta drugo.

I kad ja sve to tako pominjem vi se s pravom pitate zašto ja nisam nominovao sve te ljude za nagrade dok je bilo vakta. Da znate da se i sam to isto pitam. I da znate da nemam dobar odgovor.

Prije četrdeset godina, na današnji dan, bio sam maturant i svijet se prostirao ispred mene nepregledan u svim svojim mogućnostima. Znao sam da ću na jesen u vojsku, a nakon toga na fakultet. Sve nakon toga, sve iza toga bilo je neizvjesno i moglo je, ali nije i moralo biti.

Prije četrdeset godina, tačno na današnji dan, tačno petog aprila 1981.godine „Bijelo dugme“ je u zagrebačkom klubu „Kulušić“ sviralo posljednji koncert u okviru promotivne turneje „Doživjeti stotu“. I ne samo da su svirali nego su i snimali.

Vrlo brzo se pojavio i album sa snimkom dijela tog koncerta, album nazvan jednostavno „5. april 1981.“. Bio je to drugi njihov koncertni album, drugi od ukupno četiri zvanična. I ni sa jednim nisu imali previše sreće. Ako Bregoviću treba da ostane neki žal iz tog dijele njegove karijere onda je to što nisu uspjeli na jedan album prenijeti tu pravu atmosferu njihovih koncerata. Ali, ako ćemo pravo tome su se najviše i približili sa „Petim aprilom“.

Nisam ja stigao ni napustiti školsku klupu, a album sam već imao u rukama. Album sa naljepnicom da je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Čuj ograničeni tiraž od 20.000 primjeraka. Pa to je i u tadašnje doba velikih tiraža za mnoge bila nedostižna cifra. I svaki je primjerak ploče nosio zaseban broj, kao pravi kolekcionarski primjerak. Sad, da me ubijete ne mogu se sjetiti koji je broj nosio moj primjerak.

U trenutku kada se pojavila ta ploča ona je prije svega bila važan dokument. Dokument o jednom bendu u jednom trenutku. Teško da je to baš reprezentativan prikaz koncert za ono što je „Bijelo dugme“ bilo tokom svoje karijere, ali sigurno vjerno oslikava ono što su predstavljali tog ranog proljeća 1981.godine.

Album koji su koncertno promovisali, album „Doživjeti stotu“ bio je potpuni zaokret u njihovom zvuku i predstavljao je priklanjanje novovalnim trendovima u želji da se pridobije nova publika, a ne izgubi stara. Ni jedan ni drugi cilj nisu ostvareni. Raniji poklonici nisu mogli svariti ovu „izdaju“, a klinci su u njima ionako vidjeli „dinosauruse“ kojima se nije moglo vjerovati.

Ipak, Bregović je i dalje vrtio svoj film. Na turneji su i stare pjesme izvodili u novim aranžmanima, ponekad dovedene i do neprepoznatljivosti. I što je posebno zanimljivo, nisu na album uvrstili niti jednu od pjesama sa prva dva albuma. Vjerovatno ih je bilo prilično teško prilagoditi novom zvuku koji su preferirali. Ili koji je, barem preferirao njihov šef.

Album je otvarala pjesma „Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze“ koja je otvarala i treći album „Eto baš hoću!“. Sa tog albuma su uvrstili i pjesmu „Ne dese se takve stvari pravome muškarcu“. I to je prvi i jedini put da su se te dvije pjesme našle na nekom zvaničnom koncertnom izdanju.

Album „Bitanga i princeza“ zastupljen je očekivano naslovnom pjesmom te pjesmama „Ipak poželim neko pismo“ i „Na zadnjem sjedištu moga auta“ koja je posebno bila zahvalna za pakovanje u novi aranžman.

Iako je taj koncert trebalo da predstavi novi album i sa njega su uvrštene svega tri pjesme. Naravno, naslovna „Doživjeti stotu“, naravno rasplesana „Ha,ha,ha (Svi marš na ples)“ i iznenađujući izbor sa pjesmom „U stvari ordinarna priča“.

Preostale dvije od deset pjesama na albumu bile su potpuno iznenađenje. Meni, kao klincu koji nije baš tada previše znao bile su posve nove. Jedna je bila B strana singla „Ima neka tajna veza“, pjesma „I kad prođe sve pjevaću i tad“, a druga „Sve ove godine“ iz repertoara „Indexa“.

Njihove pjesme je Bebek oduvijek volio pjevati, a Bregoviću su bili, usudio bih se reći, „tiha patnja“. Jednom prilikom mi je rekao da mu je žao što on nije napisao njihovu pjesmu „Sanjam“. Nisu je, doduše, napisali ni oni, ali o tom nekom drugom prilikom. Ipak, u ovoj ska-novovalnoj priči „Sve ove godine“ je puno bolje funkcionisala.

Ploča je upakovana u omot koji tada nije izazvao nikakvu posebnu pažnju, a koji bi danas, u doba političke korektnosti sigurno bio barem problematičan, ako ne i nešto više. Na omotu je, u tri poze, prikazana mala djevojčica Mia Jeličić, kćerka Mladena Jeličića Troke, a na srednjoj fotografiji je od pasa naniže obnažena. Međutim, kada je „Croatia records“ 2003.napravila reizdanje tog albuma ta fotografija je izbačena sa omota. Mia je imala tragičnu sudbinu i preminula je u svojim tridesetim 2014.godine. Nije dočekala četrdeseti rođendan, ali ga je dočekao album na čijem se omotu našla.