Probijanje neba

Ne treba precjenjivati moć umjetnosti u mjenjanju svijeta, ali ne treba ni potcjenjivati njenu moć kada je u pitanju mijenjanje svijesti. Moja supruga godinama nije mogla “svariti” Freddy Mercurya, pa shodno tome ni grupu “Queen”. I to ne samo zbog njegovog seksualnog opredjeljenja nego prije zbog njegove pompeznosti, arogantnosti i, zašto ne reći, promiskuitetnosti. A onda smo zajedno pogledali “Boemsku rapsodiju”, film Bryana Singera o kojem svi pričaju i koji već osvaja brojne ugledne nagrade. I nakon filma, ako već nije postala najžešći fan Mercurya ipak je počela da ga gleda drugačijim očima. Sada vjeruje kako su ga na sklonost ka muškarcima “navukli” zli ljudi, onako kako se nekoga navuče na heroin, na primjer. Ne bih baš rekao da je tako nešto moguće, niti da su autori imali namjeru da izazovu baš takvu reakciju, ali zar su važni motivi zbog kojih smo prevazišli netrpeljivost prema nekome?

Ovaj film nosi puno kompleksnije poruke i priča priču o jednom bendu, o jednom čovjeku u tom bendu i načinu na koji su mijenjali poimanje rock’n’rolla u tih dvadesetak godina svog postojanja. Nije ovo klasičan biografski film o Freddy Mercuryu jer ga ne prati od njegovog djetinjstva pa do smrti. Nije ni klasičan film o istorijatu jednog benda, jer ih ne prati do njihovog kraja. Film zapravo počinje i završavava njihovim nastupom na Live Aid koncertu u Londonu 1985.godine. I to je posve primjerena simbolika.

Film prati mladog Faruka Bulsaru koji se 1970.godine već zove Freddy Bulsara kako bi se, kao Parsi došao iz Zanzibara, uklopio u novu sredinu. Radi na sortiranju prtljaga na aerodromu, živi sa roditeljima i sestrom, voli ekstravagantnu odjeću i rock’n’roll. Sviđa mu se bend po imenu “Smile” i ide na njihove koncerte i kada se odvaži da im priđe i ponudi svoje pjesme saznaje kako se bend upravo raspao, da su ostali samo gitarista Bryan May i bubnjar Roger Taylor. On u tome vidi priliku da konačno i sam postane dio rock svijeta. Kako je prethodni pjevač bio i bas gitarista nađu i novog bas gitaristu u liku Johna Deacona. I to je već bila grupa “Queen” onakva kakvu znamo. Trebalo je samo da promijene ime i da prezime promijeni Freddy.

Kod ovakvih filmova, kod tih biografskih priča o našim savremenicima uvijek gledamo koliko je glumac uspio da nam lik koji tumači prezentira na takav način da zaboravimo na trenutak da gledamo samo glumca, a ne i osobu koju predstavlja. Rami Malek je to uradio više nego solidno,a na momente i maestralno. Na momente kao da je uspio da prizove Freddyev duh da ga obuzme. Pogotovo u scenama sa koncerata. Tu sam zaista na trenutke morao da se zapitam gledam li nasnimljene scene ili dokumentarne snimke.

U redu, na trenutke je Malek više ličio na Jaggera nego na Mercurya, ali kad sam kasnije malo provjerio i sam Mercury je u nekim trenucima karijere više ličio na Jaggera nego na samog sebe. Ako niste znali ništa o grupi “Queen” i ponešto želite saznati o njima iz ovog filma možete i to. Nema tu velikih materijalnih grešaka i uglavnom se vjerno drže faktografije. A usput saznajete i kako su nastajale neke od njihovih ključnih pjesama i neki od njihovih najvažnijih albuma. Takođe oni površni poznavaoci njihovog rada shvate da nije Freddy bio isključivi autor njihovih pejsama i da su zaista djelovali kao bend. Što se i potvrdi u trenutku kada Freddy pokuša napraviti solističku karijeru i shvati koliko mu je bitna ta interakcija sa ostalim članovima njegove matične grupe.

Zato ovo nije film o pjevaču. Zatop je ovo film o grupi. Autori filma su jako lijepo portretirali sve članove i fino nijansirali odnose među njima. A odnos između Mercurya i Taylora je prikazan tako da tokom cijelog filma sumnjate da postoji neka posebna emocija između njih dvojice. Ne želim time reći kako se ikada išta u seksualnom smislu desilo između njih dvojice, ali je nemoguće ne primjetiti tu napetost među njima, napetost čiji karakter nije tako jednostavno definisati.

Jako precizno priča vodi do tog koncerta na stadionu Wembley. Do koncerta na kojem su nastupile sve relevantne svjetske muzičke zvijezde i na kojem su oni prekinuli sve špekulacije o tome da su prestali postojati i trujumfovali. To je trenutak u kojem se Freddy vraća u grupu i trenutak u kojem ostaloj trojici saopštava da je zaražen AIDS-om. Znali su oni u tom trenutku, da parafraziram jedan drugi veliki bend, da ostaje još samo “par godina za njih”. I znali su da tih par godina moraju iskoristiti najbolje što mogu. I to je jedan od definitivnih vrhunaca filma kada Freddy pun adrenalina pred koncert najavljuje da će probiti krov Wembleya. A kada ga upozore da Wembley nema krov, kaže “nema veze, probićemo nebo”. I jesu. A ovaj film nam je pokazao kako se probija nebo.

Advertisements

Album ispunjenih obećanja

Pred izlazak novog albuma „Crvene jabuke“ nazvanog „Nocturno“ čuo sam se sa Draženom Žerićem. Tada mi je rekao kako ubrzo nakon ovog albuma priprema novi, kako on reče, posvećen Sarajevu. Hajd’ reko. Ali kad sam čuo „Nocturno“ ostao sam poprilično zbunjen. Zašto?

Pa zato što je i ovaj album dobrim dijelom posvećen Sarajevu, a još više nosi tu sarajevsku atmosferu u pjesmama. Pjesme kao što su „Grade moj“, „Wilsonovo“, „Cura sa Bistrika“, „Nafaka“, „Bulevar kaldrma“, nepogrješivo prizivaju asocijacije na Sarajevo.

A onda čovjek pomisli kako je to odavno neki drugi bend i da sa Sarajevom, personalno ima sve manje veze. Između posljednja dva albuma preminuo je njihov dugogodišnji dizajner Davor Papić, a grupu je napustio originalni bubnjar Darko Jelčić Cunja. Sad je li napustio, je li otjeran ili je nešto treće po srijedi vrijeme će pokazati. Ono što je nepobitno jeste da je, od originalne postave „Crvene jabuke“, tu  samo Dražen Žerić.

Ako ćemo pravo to je nekako bio logičan slijed. Znalo se da će se prije ili kasnije ta priča svesti na njega. Odlaskom Zlatka Arslanagića, prvo u Veliku Britaniju pa zatim u Kanadu u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka obezglaviljen je ovaj sastav. Izvjesno vrijeme konce je u svoje ruke preuzeo Zrinko Tutić, a onda se Žera odvažio da, kao frontmen, sve češće identifikuje grupu sa vlastitim imenom. Danas skoro da i nema neke razlike između njega i „Jabuke“.

Ali ostavimo sve to po strani. „Crvena jabuka“ je napravila dobar album. Možda i ponajbolji u njihovom poslijeratnom opusu. Naravno, ni ova ploča ne može da se nosi sa onih njihovih prvih pet albuma od prije rata, ali malo koji album to uopšte može. U pitanju je pet malih remek dijela i bilo bi nepošteno i skoro trideset godina kasnije njihove radove procjenjivati na osnovu onoga što su napravili od 1986 do 1991.godine. I nepošteno i besmisleno. Jer, to su naprosto dva različita benda koja igrom slučaja nose isto ime i dijele neke iste članove. U ovom trenutku, zapravo, jednog jedinog.

Album „Nocturno“ je prijatna, slušljiva i na momente jako jako dobra zbirka novih šesnaest pjesama. Zbirka pjesama pametno biranih i zanatski jako dobro posloženih da imate za svakoga ponešto. Od onih zezalica tipičnih za njih još od „Jazz.ba“ (na ovoj ploči to je „Čuj to“) pa sve do prekrasnih emotivnih trenutaka kao što su „Nocturno“, „Kao nas dvoje“ i „Meni više ništa ne treba“. Ova posljednja je možda ponajbolja pjesma na albumu.

Opet je ponuđen pregršt pjesama koje imaju potencijal hita. I „Berlin“ i „Grade moj“ i „Pjesma o tebi“ i „Bulevar kaldrma“. I to je sasvim dovoljno za današnju publiku „Crvene jabuke“ koja njih i ne pamti kao punokrvni rock band. Ovo danas nije čak ni onaj njih prepoznatljivi power pop, pa ni pop u onom nekom užem smislu. Ovo je sada priča iz domena zabavne muzike ništa drugačija od drugih zabavnomuzičkih priča sa hrvatske estrade. Samo puno bolja. I zato ne želim lamentirati nad onim što je nekad bilo i što se ponoviti neće. I zato želim istaknuti sljedeće“ „Crvena jabuka“ se udobno smjestila u žanru u koji je polako klizila još od 1996.godine i u tom žanru napravila jako jako dobar album. Sve drugo je pitanje vlastitih afiniteta, nostalgije i posve vanmuzičkih argumenata.

I tokom cijelog tog perioda od proteklih dvadeset tri – četiri godine „Crvena jabuka“ je tragala za autorima koji će na najbolji i najubjedljiviji način kroz pjesme izraziti ono što oni zaista sada nastoje biti. I tu su imali manje ili više uspjeha. Ponajbolje je to, čini se, funkcionisalo sa Zlatanom Fazlićem, pa sa Narcisom Vučinom, Dinom Šaranom ili Asmirom Spahićem. Malo manje uspješno sa nebosanskim autorima, sa časnim izuzetkom Miroslava Drljače Rusa. Ili samo meni i mentalitetski i genetski više odgovaraju ovi domaći autori i lakše se identifikujem sa njihovim pjesmama?

U posljednje vrijeme dosta sarađuju sa Mirkom Šenkovskim Geronimom, čovjekom koji očito zna da pogodi pravu mjeru i u čijoj se alhemijskoj laboratoriji posljednjih desetak godina „mućkaju“ sve sami hitovi. Sastojke i formulu zna samo on, ali rezultat je više nego zadovoljavajući. Pogotovo kada se u cijelu priču uključi kao tekstopisac Miroslav Pilj, čovjek nesumnjivog pjesničkog senzibiliteta.

Neko može reći kako to više nije „ona stara Jabuka“. Odavno nije i besmisleno je o tome diskutovati. Ali meni se čini da bi poslije ovog albuma to mogla biti neka posve nova Jabuka koja puno obećava. I ispunjava obećanja.

Posve isto, a potpuno drugačije

Albumi istrumentalne muzike su poprilična rijetkost na našoj sceni. Još su rjeđi albumi instrumentalne rock muzike. A, ruku na srce, čak i kada su se pojavljivali nisu baš nešto bili od onih izdanja sposobnih da nas oduševe. S rijetkim izuzecima, naravno.

 

E, takav jedan izuzetak je i novi album Vlade Podanya nazvan „Grand Piano“. I to je posve pogođen naziv. Klavijature u svim ponuđenim pjesmama vode glavnu riječ, a da je album veliki – jeste. I još povrh toga predstavlja jako hrabar iskorak. Među silnim i lako dostupnim izdanjima nije mala stvar pokušati naći svoje mjesto sa jednim ovakvim albumom, ali ako je neko imao pravo na to onda je to Vlado Podany.

 

Ovo mu je treći album pod vlastitim imenom i treći album instrumentalne muzike. I sva tri su posve različita. Iako prividno zasnovana na istom konceptu svaki od tih albuma je predstavio drugačiji pristup kompozicijama koje nam je Vlado ponudio. Na prvom albumu je to bila zbirka stranih i domaćih evergrina odsvirana u klasičnom maniru. Na drugom je već dozvolio sebi i autorsku slobodu, a na ovom trećem ponovo je probrao poznate teme (ovaj put bez domaćih), ali dao im je sada jednu žešću, jednu rockersku notu. Zato ih je i odsvirao sa bendom.

 

Uz njega su se tako na ovom projektu našli vokalni solista Mirza Saračević koji je svojevremeno naslijedio Nermina Puškara na mjestu pjevača grupe „Knock out“. Tu je i Nermin Dedić Fićo, legendarni bas gitarista grupe „Elvis J. Kurtovich“, te kasnije „Kotrljajućeg kamenja“ i „Muha benda“. Bubnjeve je odsvirao Saša Pejaković koji je ranije radio sa „Tribun bandom“. Gitarista je Neno Arifović koji je u bendu „Leftovers“ već sarađivao sa Mirzom Saračevićem, a skoro cijeli sastav je jedno vrijeme figurirao kao prateća grupa Mladena Vojičića Tife. Drugi klavijatursita je Adis Vuga koji je svirao u grupi „Atentat“.

 

Jasno je, dakle da se radi o iskusnim muzičarima koji su već radili zajedno i koji dijele sličan senzibilitet. A kada je sa njima neko poput Vlade Podanya koji je prošao kroz „Armiju B“, „Divlje jagode“, Tifin prateći bend, „Crvenu jabuku“ i ostavio svog traga na mnogim domaćim izdanjima onda je već to dovoljno da se sa uvažavanjem presluša šta imaju da kažu na svom novom albumu.

 

Prije svega me dojmio izbor pjesama. To su pjesme nastale u periodu od 1966. do 1997. godine. Od „The Beatles“ do „The Rolling Stones“. Od „Eleanor Rigbey“ do „Anybody Seen My Baby“. Ima tu megapopularnih hitova kao što je „Billie Jean“ pa do tipičnih generacijskih podsjećanja na Mike Oldfielda i „To France“ ili temu „Maniac“ iz filma „Flashdance“. Pa sa prvog albuma ponovljena „Don’t Speak“, najveći hit grupe „No Doubt“. A sve zaokruženo sa porukom „The Show Must Go On“ koja nosi dvostruku simboliku. Porukom da predstava ide dalje i da možemo očekivati nastavak ovog albuma, ali istovremeno pokazujući kako su izabrali pjesme iz analogne ere i ta pjesma grupe „Queen“ i jeste neki graničnik između analogije i digitale. Možda sada treba očekivati novi album sa hitovima digitalne ere.

 

Vlado i njegova ekipa su se s punim poštovanjem odnosili prema pjesmama, ne dirajući njihovu suštinu nekakvim pretjeranim aranžerskim intervencijama, ali ipak ostavljajući svoj vlastiti pečat na svakoj od njih. Kada čujete recimo pjesmu „Anybody Seen My Baby“ u njihovoj izvedbi otkrijete potpuno novu dimenziju ove pjesme. Ogoljene na instrumentalnu matricu sve do refrena u kojem se uključuju vokali. Sve pjesme su upravo tako urađene da vokali ne odvlače pažnju. A kada se uključe onda funkcionišu baš onako kako treba. Kao još jedan sjajno odsviran instrument među ostalim instrumentima. Ne sjećam se da sam odavno čuo ovako dobro uklopljene muške glasove. Tamo gdje bi svaki producent posegnuo za ženskim vokalima Vlado je hrabro da priliku momcima iz benda i oni su mu to znali na pravi način vratiti.

 

Kao što će i vama na pravi način vratiti ovaj album akomu date šanse. Znam da su to sve pjesme koje odranije poznajete, ali ih sigurno ne znate ovakve kakve vam ih nude Vlado i ekipa okupljena oko njega.

Vapaj za cenzurom

Nekako neposredno nakon predoziranja sarmom, ruskom salatom i lošim novogodišnjim programima po društvenim mrežama krenulo je da se širi još jedno upozorenje o trovanju. Svi su odjednom poludili za tekstom koji je napisao neki neimenovani roditelj iz Srbije pod naslovom „Ko i zbog čega truje našu decu?“. Naslov dostojan najbizarnijih teorija zavjere odnosi se na trovanje zvukom.

I kao u najboljim teorijama zavjere svi su to odjednom prihvatili, podržali, oduševili se načinom na koji se dotični obračunao sa tim „audio trovačima“ oličenim u novim auto tune zvijezdama i niko nije pokazao ni najmanje volje da tom tekstu priđe nešto malo drugačije.

A kad ga pročitaš malo otvorenijeg uma uočiš da taj tekst na prvu, istina brani neke estetske vrijednosti, ali da u osnovi zagovara etničke interese. Priča je o tome kako su desetogodišnjaci na proslavi Nove godine umjesto da slušaju o tome kako se „zakleo bumbar u cvet i u med“ slušali pjesme koje govore o svim mogućim porocima. I onim zamislivim i onim nezamislivim. Pa se naš brižni roditelj zgrozio nad porukama koje se plasiraju nježnim ušima nove generacije.

I ko normalan može imati išta protiv ovakvog roditeljskog vapaja? Možeš samo reći „svaka čast“ i to podijeliti na svom zidu uvjeren kako lik piše ono u šta i sam vjeruješ. Moram priznati da sam i sam bio u tom iskušenju. Lako je i jednostavno pridružiti se gomili kada krene. Ne traži takvo učešće mnogo truda, a još manje razmišljanja. Zavodljiv je taj zov mnoštva. I opasan. Rekao bih čak i opasniji od Raste, Jale, Bube i Maye zajedno.

Dakle, oni su prozvani. I dakle to su izvođači čije pjesme nikad ne bih poželio da čujem niti u meni izazivaju bilo kakav prijatan osjećaj. Prije bih rekao da me iritiraju i stvaraju mi neku vrstu nelagode. Ali, uvijek ima neko ali.

Ali da li smo gospodin koji je to napisao i ja koga pomenuta muzika nervira mjera svih stvari? Da li smo mi mjerodavni da govorimo u ime čitave jedne generacije kojoj ne pripadamo? Ovde ne želim da govorim o umjetničkim vrijednostima određenog žanra. Popularna muzika nije umjetnost i umjetnosti se približava samo u rijetkim incidentnim situacijama kada se desi da neko ne uspije skariti nesumnjiv talenat. Dakle govorimo o muzici kao soundtracku jednog vremena i jedne generacije. A himnu generacije uvijek bira generacija sama.

Tako je bilo i početkom šezdesetih kada su organizovane prve gitarijade i kada su „ozbiljne“ novine prvi put u nekadašnjoj Jugoslaviji progovarale o rock muzici. Učesnike i posjetioce tih gitarijada nazivali su ni manje ni više nego – majmunima. A među tim „majmunima“ bili su i bendovi kao što su „Siluete“ ili čak i jedni „Indexi“. Jeste, upravo oni „Indexi“ koji se danas uzimaju kao mjera kvalitete.

Pa je sredinom sedamdesetih u tada vrlo uglednom NIN-u njihov još ugledniji komentator pisao kako su posjetioci koncerata „Bijelog dugmeta“ mentalno na nivou desetogodišnjaka. Danas izuzetno rijetki znaju za ime tog komentatora (zato ga nisam ni pomenuo da mu ne pravim nezasluženu reklamu), a malo ko ne zna za „Bijelo dugme“.

Slične stvari su se ponavljale i osamdesetih sa „Plavim orkestrom“ ili devedesetih sa turbo folkom, pa i u novom mileniju, ali uvijek je nešto ostajalo iza svakog novog muzičkog talasa koji bi zapljusnuo naše obale. Ostajalo je i mnogo smeća i mulja, ali to je valjda ta cijena koja se mora platiti pri ispiranju plemenitih metala i dragog kamenja.

Time uopšte neću da kažem da će ovaj sada talas iza sebe ostaviti nešto trajne vrijednosti, ali sigurno tvrdim da svaka mladost, pa i ova današnja ima pravo na svoje glasnogovornike, svoju muziku pa i svoje zablude. I da se zabrinuti roditelj zadržao na spornim porukama pjesama i iritirajućoj muzičkoj matrici ni po jada. Možda bih ga i shvatio. Ali ne, njemu to nije bilo dovoljno. Morao je u sve da uključi Ruse, CIA-u i talibane.

Po njemu je ovo samo dio velike svjetske zavjere koja je osmišljena da sruši komunizam. Četiri jahača apokalipse pod čijim kopitama je nestala velika sovjetska imperija jesu, po njemu, rock’n’roll, farmerice, coca – cola i hamburger. A nakon što je pala Rusija ista sudbina je namijenjena, eto i Srbiji i zato su izmišljeni Rasta i ostali njegovi klonovi.

Prava namjera ovog teksta otkriva se kada autor kaže „Ako tako postavimo stvari, teško je očekivati od generacije koja odrasta na ovakvoj muzici i ovakvom pogledu na svet da u budućnosti pokaže i najminimalnije interesovanje za nacionalna pitanja i spremnost na bilo kakvu žrtvu u ime kolektiva. To je po nacionalnu stvar opasnije od bilo kakvih obojenih revolucija i bočnih udara“

A kao bočni udar vidi opasnost koja dolazi iz Bosne. Oličena je ta opasnost u Jali Bratu i Bubi Coreliju koje naziva „simpatičnim hipster talibanima“ iz Sarajeva i prišiva im neke antisrpske izjave ne dajući nikakve linkove na kojima bi se mogla provjeriti ta njegova tvrdnja. Naprosto ubijeđen da će javnost tu priču „popušiti“ zbog njihovog imidža i percepcije stvorene o njima.

Nimalo mu ne smeta činjenica koju je i sam ranije istakao kako je u njihovim pjesmama sve puno poroka ili harama da i ja ispadnem ideološki opasan. Dakle njihove pjesme govore o stvarima zbog kojih bi im pravi talibani ekspresno priskrbili vizu za drugi svijet. I muka mi je što to uopšte moram pominjati, ali u ovakvoj situaciji naprosto moram, za Jalu Brata bi takve izjave značile da je sam sebi šovinista. I ništa više o tome neću reći i nećete me uvući u prebrojavanje krvnih zrnaca.

I kad sve to saberem i oduzmem porpilično je iznenađenje što su bosanski portali listom prenijeli ovaj tekst zabrinutog roditelja. I pri tome nisu pokazali nimalo brige o ponuđenom sadržaju. Ili su naprosto odustali od čitanja nakon prvog pasusa. Ili su bili lijeni da malo zagrebu ispod prvog sloja poruka koje ovaj tekst šalje. Znajući nas kladio bih se na ljenost. A autor ovog teksta ne treba da brine. Nekritičkim prihvatanjem njegovih stavova pokazali smo kako se i dalje najprijatnije osjećamo unutar kolektiva i kad neko drugi misli umjesto nas.

A ja odoh sebi pustiti nešto što neće biti ni Rasta ni Jala. Nešto što neće biti ni vapaj za cenzurom.