Iznenađenje koje to nije

Uz veliku pompu u tek je 8.novembra zvanično saopšteno kako će Sarajlije u novu 2020.godinu ući sa Željkom Joksimovićem. To je čuvano kao, tobože neka velika tajna, iako se već u septembru znalo da je izbor pao na njega. Sarajevo nije grad za tajne. Ako dva čovjeka nešto znaju jedan će sigurno progovoriti. A nekad mi se čini kako uopšte nije ni nužno da ih bude dvojica.

I onda su se svi pravili kao iznenađeni. Usput je saopšteno kako će dan kasnije pred Vječnom vatrom nastupiti „Zabranjeno pušenje“, a biće održan i koncert klasične muzike. „Klasičari“ su prvobitno trebali nastupiti pred Katedralom, ali uskraćena im je dozvola Općine Stari Grad na čijoj se teritoriji Katedrala i nalazi pa je tako, još jednom, demonstrirana apsurdnost brojnih nivoa vlasti čije se nadležnosti prepliću i koji mogu blokirati rad jedni drugima.

Malo im je lakše bilo ranije dok se gradska uprava nije pretjerano mješala u svoj posao pa se sve završavalo na relaciji Kanton – općine. Samo što se tako, s vremena na vrijeme, pojavi gradonačelnik koji bi malo i da radi. I onda se još u sve umiješa politika. I dobijemo blokade. Od devet općina Kantona Sarajevo u njih osam su načelnici iz iste političke opcije kao i gradonačelnik. Samo Načelnik Općine Stari Grad pripada suprotstavljenoj grupaciji koja, sasvim slučajno, drži poluge vlasti u Kantonu Sarajevo. Vi vjerujte u slučajnosti, ako vam je baš do toga. Ja taj luksuz sebi više ne mogu da priuštim.

I nemojte da ispadne kako prije Skake Sarajevo nije ni imalo novogodišnju proslavu uz pjevanje i plesanje. Jeste i to redovno. I uglavnom niko to nije ni problematizirao niti je na nekoga ostavljalo poseban utisak. To vam je otprilike bilo onako kako se sad dešavaju koncerti za 1.januar. A novogodišnja noć je, voljeli vi aktuelnog gradonačlnika ili ne, dignuta na jedan viši nivo. I sa Merlinom i sa Čolom i sa Harijem. Sad spisak imena njihovog kalibra nije baš neiscrpan i neminovno je da će se vremenom potrošiti. Prije nego se potroši morao bi se u gradskoj upravi osmisliti neki novi koncept koji će opet značiti iskorak iz ustaljenih šema i šablona. I koji će biti dovoljno hrabar.

Dovoljno hrabar da, recimo ponudi ciljane sadržaje populaciji za koju se i očekuje da će izaći  na trg u novogodišnjoj noći. Svako ozbiljno istraživanje bi pokazalo kako se u toj priči obraćamo jednako građanima Sarajeva kao i turistima koji namjeravaju doći u ovaj grad da se provedu. Beznačajan je broj onih koji za novu godinu dolaze u neki grad zbog njegove istorije i kulturnih znamenitosti. Ljudi dolaze da u „najluđoj noći“ dožive ludi provod. Za one kod kojih ne postoji jezička barijera i Čola i Dino Merlin, pa i Joksimović garantuju taj provod. I to samo ako su generacijski bliže prošlom nego ovom mileniju.

Hajdemo pokušati razmišljati izvan ustaljenih obrazaca. Problem je što ljudi koji odlučuju koga dovesti ,zvijezdom sposobnom da dovede masu na trg Bosne  Hercegovine smatraju samo nekoga za koga su oni čuli. Kakva je to zvijezda ako gospodin taj i taj pojma nema o kome se rad niti zna ijednu pjesmu tog lika kojeg mu neki mladi ludak iz organizacije predloži.

A baš te mlade ludake treba slušati. Da se ne lažemo, teško je očekivati izlazak u hladnu decembarsku noć moje generacije ili nekoga još starijeg. Dok okončamo svakodnevnu bitku sa reumama, artritisima, propusnim bešikama ne da nam se baš izlaziti na takvu hladnoću i u to doba. Ionako slabo dihtujemo i puštamo na sve strane. Ne kažem da se neće pojaviti i neki razdragani stariji par zgodan da ga režiser svako malo ubaci u prenos. Ali teško da će iz takve populacije doći gro posjetilaca. Pogotovo onih iz inostranstva. Za pare koje se daju za ovu proslavu moguće je dovesti i, ne predlažem samo špekuliram, nekog DJ-a svjetskog renomea. Ili aktuelnog izvođača svjetskog renomea za kojim će doći horde obožavatelja. E tek to bi bilo pravo ulaganje. Samo ne znam da li smo kapacitirani za takvu najezdu turista drugačijeg profila na naš mali grad.

Znajući tempo kojim se način razmišljanja mijenja ovde kod nas na to ćemo sigurno još popričekati. A što se samog Joksimovića tiče on je već pohodio sve najveće prostore za koncerte u ovom gradu. Sarađivao je sa brojnim bosanskohercegovačkim muzičarima, a autor je muzike za najbolje plasiranu domaću kompoziciju na „Eurosongu“ za Harijevu „Lejlu“. I to ga nekako legitimira za ulogu koja mu je namijenjena. Ako neko baš upita.

A ne vjerujem da će pitati, niti vjerujem da će biti onako negativnih reakcija kao za Dinu ili Harija kada smo s njima ulazili u Novu godinu. Mi smo, tradicionalno uvijek gori prema svojima nego prema gostima. Mada, nije ni Željko uvijek gost kakvog biste poželjeli. Mogli bi vam o tome nešto reći, na primjer Turci koji se još sjećaju njegove izjave iz Istanbula 2004.godine. Kakve izjave, sad ćete vi da pitate? Neću vam reći. Uradite ponešto i sami za zadaću.

Zvjezdano nebo “Eurosonga”

Svake godine, nekako s jeseni počnu priče o tome hoćemo li ili nećemo na „Eurosong“. Ne sumnjam da će tako biti i sada. I oni koji su za imaju svoje argumente, a oni koji su protiv obično ističu kako je u pitanju trećerazredna manifestacija bez pravih zvijezda i bez pravih pjesama. A je li to baš tako?

Dozvolite da vas podsjetim na neka imena i neke pjesme koje su se pojavile upravo na takmičenju za „Pjesmu Evrovizije“. Već na trećem izboru, tamo negdje davne 1958.godine slavni Domenico Modugno je nastupio sa svojom najčuvenijom pjesmo „Nel blu dipinto di blu“. I bio je tek treći. Pjesma je ostala kao evergreen do danas, a pobjednika tog takmičenja iz 1958.godine se danas više niko ne sjeća. Modugno se pojavio i naredne godine da bi bio tek šesti.

Izgleda da su Talijani baš polagali na to da ih na ovom takmičenju predstavljaju najveće zvijezde. Tako je 1962.godine predstavnik Italije bio Claudio Villa sa pjesmom „Addio, addio“ i bio tek deveti sa samo tri osvojena boda.

Naredne 1963.godine Luksemburg je predstavljala najpoznatija grčka pjevačka zvijezda Nana Mouskouri. I nije se proslavila. Na kraju je bila osma.

U Kopenhagenu 1964.godine sigurno najpoznatije ime bio je Udo Jurgens. Austrijski pjevač koji je u nekoliko navrata odlazio na „Eurosong“ sve dok jednom nije pobijedio. Doduše, njegovo prvo pojavljivanje nije baš sjajno prošlo. Te 1964.godine bio je tek šesti. Naredne godine je bio, ipak nešto bolji, odnosno četvrti. A onda mu se upornost isplatila. U trećem uzastopnom nastupu pobijedio je 1966.godine sa pjesmom „Merci,Cherie“. Upornost se, međutim, nije isplatila Domenicu Modugnou. I on je treći put nastupio i na kraju bio sedamnaesti bez i jednog jedinog boda.

I 1967.godine pobjednica nije nepoznato ime u svijetu muzike. Pobjedu Velikoj Britaniji donijela je Sandie Shaw sa pjesmom „Puppet On a String“. Pjesma je bila veliki svjetski hit i u njenoj sjeni ostali su nastupi takvih imena kao što su Vicky Leandros i Claudio Villa.

A šta tek reči o činjenicu da je 1968.godine Veliku Britaniju predstavljao niko drugi do Cliff Richard. Malo je nedostajalo da sa pjesmom „Congratulations“ i pobijedi. Ostao je samo jedan bod iza prvoplasirane Španjolke Massiel. Talijani, naravno ne odustaju od taktike da šalju velike zvijezde pa je to ovog puta Sergio Endrigo koji je dobacio tek do desetog mjesta.

Španci su 1970.godine poslali Julia Iglesiasa koji je dospio tek do četvrtog mjesta. Međutim, znalo se desiti da zvijezda koja se pojavi na „Eurosongu“ i pobijedi. To se desilo sa Vicky Leandros koja je 1972.godine ubjedljivo trijumfovala sa pjesmom „Apres toi“ nastupajući za Luksemburg.

Cliff Richard je pokušao ponovo 1973.godine sa pjesmom „Power to All Our Friends“ i bio treći iako je opet malo nedostajalo da stigne i do samog vrha.

Sinonim za zvijezde na „Eurosongu“ svakako je švedski kvartet „Abba“ sa svojom pobjedom iz 1974.godine i pjesmom „Waterloo“. Ali, ako ćemo pravo u tom vrijeme oni nisu bili ništa više od polupoznatog lokalnog benda i tek im je pobjeda u Brightonu otvorila vrata svjetske slave. Prečesto se zaboravlja kako je tada i tamo nastupila još jedna velika zvijezda. Veliku Britaniju je predstavljala Olivia Newton John i bila četvrta.

Britanci su se i naredne, 1975.godine pobrinuli za veliko ime. U Švedsku su polali sastav „The Shadows“ da bi ovi osvojili, za njih neprikladno drugo mjesto. Da se ne bi pomislilo kako su Talijani odustali od tradicije da ih predstavljaju najpoznatiji 1976.godine kao njihovi predstavnici putovali su Al Bano i Romina Power. I bili, na kraju, sedmi. Oni su ponovo pokušali osvojiti Evropu na takmičenju 1985.godine.

1977.godine Njemačku je predstavljao sastav „Silver Convention“, a 1978. godine Luksemburg španski disko duo „Baccara“. Italiju opet predstavlja jedno znano ime „Ricchi e poveri“. Po prvi put se 1980.godine pojavio i po prvi put pobijedio Irac Johnny Logan. Isti uspijeh ponovio je i 1987.godine. Te godine su Talijani pokušali sa Umberto Tozzijem. I bili treći.

Izrael je 1983.godine predstavljala Ofra Haza i bila druga. Dvadesetogodišnja djevojka iz Kanade, po imenu Celine Dion, donijela je 1988.godine pobjedu Švajcarskoj. Godinu kasnije iako Talijane predstavlja vrlo popularna Ana Oxa ona ostaje tek deveta. Talijanska taktika ipak je upalila 1990.godine kada je konačno pobijedio Toto Cutugno sa pjesmom o ujedinjenoj Evropi.

Istina je da u prvoj polovini devedesetih i nije bilo nekih velikih zvijezda na Eurosongu, a onda je 1997.godine pobjedio sastav „Katrina and the Waves“ sa pjesmom „Love Shine a Light“. U to vrijeme vrlo popularni ruski ženski duo „T.a.t.u.“ nastupio je na „Eurosongu“ 2003.godine i bili su vrlo blizu pobjedi. Znatno manje uspjeha je imao estonski ženski rock sastav „Vanila Ninja“ koji je 2005.godine predstavljao Švajcarsku. Švajcarsku je dvije godine kasnije predstavljao mega popularni DJ Bobo i na kraju bio tek dvadeseti.

U Azerbejdžan je 2012.godine kao predstavnik Velike Britanije išao Engelbert Humperdinck, vlasnik brojnih pop hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. Osvojio je ponižavajuće 25.mjesto. Naredne godine Britanci su poslali još veću zvijezdu, Bonnie Tyler koja je bila tek neznatno uspješnija.

I tu ne završava spisak velikih imena koja su prošetala „evrovizijskom“ pozornicom. Neko drugi bi napravio neki drugačiji izbor. Kako god bilo , samo nabrajanje ovih izvođača potvrda je kako možda „Eurosong“ i jeste trećerazredna televizijska priredba, ali su je povremeno posjećivali i prvorazredni izvođači.