Razmišljam nešto ovih dana o tome kako kod nas sve što se kaže treba uzimati sa rezervom. Pa čak i kad se kaže sa najboljim namjerama. Koliko ste puta, na primjer, čuli od nekoga „Dubioza kolektiv“ kao odgovor na pitanje ko je najznačajnije novo ime na bosanskohercegovačkoj muzičkoj sceni. Ne sporim ja njihov značaj, ali mi je malo sumnjivo ono „novo“.

Ljudi ove godine obilježavaju 15 godina od prvog albuma „Dubioze kolektiv“, a još mnogo ranije su bili prisutni što kroz sarajevske „Ornamente“, što kroz zeničko „Gluho doba“. Sve u svemu nakupilo se tu dobrih četvrt vijeka bavljenja muzikom. I onda se nađe poneko „pametan“ da ih etiketira kao novi bend.

Ipak imaju novi album, a novo je i to što su, nakon petnaest godina objavili svoj prvi koncertni album. Album je sniman na festivalu „Pol’and’Rock“ prošle godine i neko bi se mogao zapitati zašto taj prvi live album nisu snimili na nekom od ovdašnjih koncerata.

Mogli su, ali „Dubioza kolektiv“ odavno nisu ovdašnji bend. Oni su svjetska priča. I to dovoljno uspješna da na jednom ovako velikom festivalu budu proglašeni naboljim live bendom na izdanju festivala za 2018.godinu. A birali su ih sami posjetioci festivala. A skupi se tih posjetilaca i do pola miliona tokom tri dana festivala.

Možda je to bio način da „Dubioza“ začepi usta svim sumnjičavim zlobnicima kojima ovako u vodu pada teorija da „Dubioza“ vani svira u nekim opskurnim rupama za „neku ekipu oko šanka koja ih ionako ne sluša“. Moguće da je to bila neka njihova mala osveta takvima, a možda je razlog puno prozaičniji. Recimo, činjenica da je to festival na takvom tehničkom nivou da je omogućavao da snimak njihovog nastupa bude optimalan za koncertni album.

Čemu, zapravo služe koncertni albumi? U sitno-šićardžijskom svijetu, uglavnom služe da se na račun popularnosti uzme još koja marka u iščekivanju novog studijskog albuma. A to se uvijek dešava kad taj studijski album, iz ovog ili onog razloga, „neće skoro“. Teško da je kod njih to slučaj jer je novi studijski album najavljen već za početak 2020.godine.

Ima i onih koji koncertne albume objavljuju umjesto „Best of“ kompilacija. Teško da je i to u pitanju. Imala je „Dubioza“ još velikih hitova koje nije uvrstila na album, a stavila je pjesme koje su bile daleko od tog statusa opšteprihvaćenih.

Dobar je dio i onih koji to rade iz čiste sujete. Pa je onda najvažniji dio cijelog materijala skandiranje publike, izvikivanje imena omiljenog benda i traženje bisa. Sve u stilu, „poslušaj mama kako me vole“. Neću da kažem da je na ovom albumu izostala reakcija publike ili da nije snimljena. Ima i toga, ali sigurno je da nije prioritetno.

Postoji i četvrti razlog. I mislim da je kod njih taj bio ključan. A to je želja da se ostavi dokument o tome kako je bend zvučao u jednom trenutku svoje karijere i koje je pjesme izvodio na svojim nastupima. Da, kada pustite taj album od početka do kraja imate zaista utisak da ste na tom koncertu. Da se prenese i atmosfera i zvuk u onoj mjeri koliko je to uopšte moguće. Nema puno takvih albuma. Meni u ovom trenutku na pamet padaju „Azrin“ trostruki „Ravno do dna“ i „Still Life“ grupe „The Rolling Stones“. Oba, zanimljivo objavljeni 1982.godine. I, evo sada „Live Pol’and’Rock festival 2018“.

Zašto je ovaj album važan? Prvenstveno zbog onih koji nikad nisu bili na koncertu „Dubioze kolektiv“. Da shvate da je ono što mogu čuti zabilježeno u studiju samo jedan dio cjelokupne slike o bendu i da te iste pjesme isporučene u formatu koncerta zadržavaju svoju osnovnu formu, ali dobijaju i nešto više. Bivaju dodatno nabijene energijom i takve vraćene iz publike izvođačima na sceni.

Brojni su koncertni albumi na kojima nije uspješno zabilježena ta energija. Čak i kod onih najvećih. Bilo zbog tehničkih manjkavosti prilikom snimanja koncerta bilo zbog samog benda koji je baš tu veće bio „nešto indisponiran“, ili čak i zbog publike koja nije znala odgovoriti na očekivani način. Na svu sreću prvi „Dubiozin“ koncertni album u potpunosti je ispunio sva tri uslova za potpuni užitak. Naravno, slušanje koncertnog albuma nikad ne može, niti će ikad moći zamijeniti odlazak na sam koncert. Ali ako već niste u mogućnosti gledati ih uživo poslušajte ovaj album. On se opasno približio tom idealu.

Postoje datumi koje je nemoguće zaboraviti. Probudim se tako u ponedjeljak 18.novembra i prisjetim se da je prije ravno 45 godina “Bijelo dugme” objavilo svoj prvi album “Kad bi bio bijelo dugme” i otpočelo revoluciju.

Album su snimili 22. i 23.oktobra 1974.godine u studiju „Akademik“ u Ljubljani. Nije tada bilo para za duga snimanja. Ritam sekcija je svoje odradila već prvi dan i na voz pa kući za Sarajevo. Iako su tada pričalo o tom studiju kao o pravom čudu tehnike istina je bila znatno drugačija. Zoran Redžić kaže da su magnetofoni bili „k’o na rendgenu sve se vidilo untra“. Album su na kraju morali miksati u Zagrebu. Kao producent je potpisan njihov tadašnji menadžer Vladimir Mihaljek iako je skoro sav posao u studiju obavio Bregović uz pomoć Mire Bevca.

Vladimir Mihaljek je i inače pretjerano isticao svoju ulogu u cijeloj priči pa će kasnije tvrditi kako im je mnogo toga išlo na ruku, poput izostanka sa scene tadašnje „velike četvorke“ domaćeg rocka, odnosno “Indexa”, “Korni grupe”, “YU grupe” i grupe “Time”. Stalno je potencirao svoje zasluge za promociju ove petorke iz Sarajeva. Po njegovim tvrdnjama on je ishodio objavljivanje albuma prije kraja 1974. godine iako je prvi termin bio maj 1975. godine. Pored toga sebi u zaslugu je upisao to što je omot albuma iz trećeg pokušaja odobren u „Jugotonu“. A tvrdio je kako su jedno vrijeme pjesme „Selma“ i „Da sam pekar“ bile skinute sa programa. Nije zaboravio ni napomenuti kako je mudro humanitarni i skupni koncert „Hit ’74“ iskoristio za promociju prvog albuma „Bijelog dugmeta“.

Čini se da je Mihaljek vjerovao da će „Bijelo dugme“ biti hit za jednu sezonu. U grupi su svi bili fascinirani njegovim menadžerskim umijećem, a on je, po svemu sudeći imao namjeru da što bolje iskoristi tu godinu popularnosti koju im je predviđao. Na kraju su se razišli oko nekih i za to vrijeme sitnih para. A pogotovo mizernih u odnosu na sve one buduće velike zarade na koje je mogao računati da je ostao sa njima.

Vratimo se mi tom njihovom prvom albumu. Sve je bilo drugačije od onoga što smo do tada mogli vidjeti i čuti od domaćih rokera. Kada je ploča «Kad bi bio bijelo dugme» stigla u izloge omot je bio direktni šok za učmali malograđanski mozak prosječnog rock konzumenta u tadašnjoj Jugoslaviji. Sa omota se šepurio blago razgolićen djevojački torzo, raskopčana teksas košulja sa diskretnim bijelim dugmetom na reveru. Unutrašnji omot bio je obogaćen vrhunski urađenim fotografijama članova benda koje je uradio Boris Dučić. Omot je radio Bregovićev gimnazijski drug Dragan S. Stefanović čija će karijera jedno vrijeme ići paralelno sa onom «Bijelog dugmeta», a onda će raditi i za svjetski poznata imena poput «Awerage White Band».

Postoji i priča o tome kako Draganu S. Stefanoviću jednog dana neko zvoni na vratima. Kada je Dragan otvorio vidio je djevojku sa omota koji je tada bio toliko popularan, a iza nje mladića. Nakon što je na mladićevo pitanje djevojka potvrdila da je Dragan «taj» mladić ga je bez riječi nokautirao i udaljio se zagrljen sa svojom djevojkom. Taj omot će u jednom posve relevantnom izboru krajem sedamdesetih biti uvršten među 500 najljepših omota svijeta.

Preko 45 godina je dotične te djevojke ostalo tajna. Zna se tek da je iz Draganovog komšiluka i da se povremeno nešto „intimnije“ družila sa nekim članovima benda. Osobe za koje pouzdano znam da znaju identitet djevojke sa omota su Dragan S. Stefanović, Goran Bregović, Zoran Redžić, ljubomorni momak i, naravno ona sama. Moguće da je kasnije išla okolo i pričala o svom slavnom poprsju pa da još poneko zna rješenje te davne enigme.

A šta se nalazilo unutra? Šest pjesama od kojih je svaka imala svoj život i posebnu priču. Naslovna «Kad bi bio bijelo dugme» sada je raskošno i grandiozno urađena i tek u naznakama podsjeća na onu pjesmu sa singla grupe «Jutro». Pjesma počinje blejanjem ovaca i to mi je pružilo mogućnost da prečesto zlobno napišem kako je «Goran Bregović uveo ovce u ovdašnji rock’n’roll, i niko ih poslije toga nije istjerao».

Prvu stranu ploče zaokružila je «Blues za moju bivšu dragu» za koju će Bregović priznati kako je jedna od onih «pjesama sa konkretnom adresom». Pokušao sam saznati tu „konkretnu adresu“ i jedino što sam uspio “iskopati” jeste da se radi o djevojci koja je povrijedila Bregovića tako što je oralno zadovoljila jednu tadašnju veliku pjevačku zvijezdu. Moj izvor, jako blizak Bregoviću u to vrijeme odbio mi je reći o kome se radi.

Inače, Bebek se najviše mučio sa ovom pjesmom, i tek kad su mu pogasili svjetla u studiju otpjevao ju je kako treba. Na albumu je ponovljena i «Selma» sa trećeg singla i to je to što se tiče balada. Inače “Selma” je jedina pjesma koju nije napisao (ili potpisao) Goran Bregović. Tekst ove pjesme uradio je pjesnik Vlado Dijak i postojeći tekst savršeno se uklopio u jednu temu za koju je Goran danima pokušavao osmisliti tekst.

Malo je poznato da «Selma» ima uporište u stvarnosti i da govori o odlasku Selme Borić na studij u Zagreb. Kasnije će se gospođa Borić pojavljivati i na nekim njihovim koncertima dok sami nisu shvatili da publika želi «Selmu» iz bajke, a ne sredovječnu, punašnu gospođu koja ne zna šta bi im rekla i koja im ruši jedan san. Zanimljivo je da je u martu 2018.godine Bebek htio opet da je dovede na svoj zagrebački koncert, ali je tada već bila u dubokoj starosti i za nju bi to bio preveliki napor. Zato je Bebek otišao do nje i proveli su jedno cijelo popodne u druženju. Što se tiče same pjesme članovi grupe su je različito doživljavali. Dok je Bebeku jedna od omiljenih pjesama, Zoran Redžić je nije naročito volio i smatrao ju je klasičnim šlagerom.

Ostatak ploče oslonio se na rock i boogie. Tri preostale pjesme «Patim evo deset dana» (koju smo od ranije znali), «Sve ću da ti dam samo da zaigram» i, posebno, «Ne spavaj mala moja» obećavale su divlju i neobuzdanu zabavu.

Odmah su uočene sličnosti između «Ne spavaj mala moja» i «Rock’n’Roll Music» Chucka Berrya. A ta fama o prvom Breginom plagijatu (mada su već i kod pjesme „Ove ću noći naći blues“ mnogi nalazili sličnosti sa grupom „Awerage White Band“) još je podgrijana opakim gestom Milovana Ilića Minimaksa koji je, kada mu se Bregović iako najavljen, nije pojavio u emisiji «Od glave do pete», pustio nekoliko puta jednu za drugom ove dvije pjesme. Onda su pronašli sličnosti i izeđu «Blues za moju bivšu dragu» i čuvenog bluesa grupe «Led Zeppelin» sa njihovog trećeg albuma, pjesme «Since I’ve Been Lovin’ You».

Ploča se, do proljeća 1975.godine prodala u 40.000 primjeraka i tako su oborili rekord koji je do tada držala „YU Grupa“ sa 30.000 prodatih primjeraka prvog albuma. Na kraju je tiraž prvog albuma „Bijelog dugmeta“ narastao na peko 140.000 primjeraka. Zbog njih je “Jugoton” morao izmišljati i “dijamantske” i “platinaste” ploče, ali to je već tema neke nove priče.

Uz veliku pompu u tek je 8.novembra zvanično saopšteno kako će Sarajlije u novu 2020.godinu ući sa Željkom Joksimovićem. To je čuvano kao, tobože neka velika tajna, iako se već u septembru znalo da je izbor pao na njega. Sarajevo nije grad za tajne. Ako dva čovjeka nešto znaju jedan će sigurno progovoriti. A nekad mi se čini kako uopšte nije ni nužno da ih bude dvojica.

I onda su se svi pravili kao iznenađeni. Usput je saopšteno kako će dan kasnije pred Vječnom vatrom nastupiti „Zabranjeno pušenje“, a biće održan i koncert klasične muzike. „Klasičari“ su prvobitno trebali nastupiti pred Katedralom, ali uskraćena im je dozvola Općine Stari Grad na čijoj se teritoriji Katedrala i nalazi pa je tako, još jednom, demonstrirana apsurdnost brojnih nivoa vlasti čije se nadležnosti prepliću i koji mogu blokirati rad jedni drugima.

Malo im je lakše bilo ranije dok se gradska uprava nije pretjerano mješala u svoj posao pa se sve završavalo na relaciji Kanton – općine. Samo što se tako, s vremena na vrijeme, pojavi gradonačelnik koji bi malo i da radi. I onda se još u sve umiješa politika. I dobijemo blokade. Od devet općina Kantona Sarajevo u njih osam su načelnici iz iste političke opcije kao i gradonačelnik. Samo Načelnik Općine Stari Grad pripada suprotstavljenoj grupaciji koja, sasvim slučajno, drži poluge vlasti u Kantonu Sarajevo. Vi vjerujte u slučajnosti, ako vam je baš do toga. Ja taj luksuz sebi više ne mogu da priuštim.

I nemojte da ispadne kako prije Skake Sarajevo nije ni imalo novogodišnju proslavu uz pjevanje i plesanje. Jeste i to redovno. I uglavnom niko to nije ni problematizirao niti je na nekoga ostavljalo poseban utisak. To vam je otprilike bilo onako kako se sad dešavaju koncerti za 1.januar. A novogodišnja noć je, voljeli vi aktuelnog gradonačlnika ili ne, dignuta na jedan viši nivo. I sa Merlinom i sa Čolom i sa Harijem. Sad spisak imena njihovog kalibra nije baš neiscrpan i neminovno je da će se vremenom potrošiti. Prije nego se potroši morao bi se u gradskoj upravi osmisliti neki novi koncept koji će opet značiti iskorak iz ustaljenih šema i šablona. I koji će biti dovoljno hrabar.

Dovoljno hrabar da, recimo ponudi ciljane sadržaje populaciji za koju se i očekuje da će izaći  na trg u novogodišnjoj noći. Svako ozbiljno istraživanje bi pokazalo kako se u toj priči obraćamo jednako građanima Sarajeva kao i turistima koji namjeravaju doći u ovaj grad da se provedu. Beznačajan je broj onih koji za novu godinu dolaze u neki grad zbog njegove istorije i kulturnih znamenitosti. Ljudi dolaze da u „najluđoj noći“ dožive ludi provod. Za one kod kojih ne postoji jezička barijera i Čola i Dino Merlin, pa i Joksimović garantuju taj provod. I to samo ako su generacijski bliže prošlom nego ovom mileniju.

Hajdemo pokušati razmišljati izvan ustaljenih obrazaca. Problem je što ljudi koji odlučuju koga dovesti ,zvijezdom sposobnom da dovede masu na trg Bosne  Hercegovine smatraju samo nekoga za koga su oni čuli. Kakva je to zvijezda ako gospodin taj i taj pojma nema o kome se rad niti zna ijednu pjesmu tog lika kojeg mu neki mladi ludak iz organizacije predloži.

A baš te mlade ludake treba slušati. Da se ne lažemo, teško je očekivati izlazak u hladnu decembarsku noć moje generacije ili nekoga još starijeg. Dok okončamo svakodnevnu bitku sa reumama, artritisima, propusnim bešikama ne da nam se baš izlaziti na takvu hladnoću i u to doba. Ionako slabo dihtujemo i puštamo na sve strane. Ne kažem da se neće pojaviti i neki razdragani stariji par zgodan da ga režiser svako malo ubaci u prenos. Ali teško da će iz takve populacije doći gro posjetilaca. Pogotovo onih iz inostranstva. Za pare koje se daju za ovu proslavu moguće je dovesti i, ne predlažem samo špekuliram, nekog DJ-a svjetskog renomea. Ili aktuelnog izvođača svjetskog renomea za kojim će doći horde obožavatelja. E tek to bi bilo pravo ulaganje. Samo ne znam da li smo kapacitirani za takvu najezdu turista drugačijeg profila na naš mali grad.

Znajući tempo kojim se način razmišljanja mijenja ovde kod nas na to ćemo sigurno još popričekati. A što se samog Joksimovića tiče on je već pohodio sve najveće prostore za koncerte u ovom gradu. Sarađivao je sa brojnim bosanskohercegovačkim muzičarima, a autor je muzike za najbolje plasiranu domaću kompoziciju na „Eurosongu“ za Harijevu „Lejlu“. I to ga nekako legitimira za ulogu koja mu je namijenjena. Ako neko baš upita.

A ne vjerujem da će pitati, niti vjerujem da će biti onako negativnih reakcija kao za Dinu ili Harija kada smo s njima ulazili u Novu godinu. Mi smo, tradicionalno uvijek gori prema svojima nego prema gostima. Mada, nije ni Željko uvijek gost kakvog biste poželjeli. Mogli bi vam o tome nešto reći, na primjer Turci koji se još sjećaju njegove izjave iz Istanbula 2004.godine. Kakve izjave, sad ćete vi da pitate? Neću vam reći. Uradite ponešto i sami za zadaću.

Svake godine, nekako s jeseni počnu priče o tome hoćemo li ili nećemo na „Eurosong“. Ne sumnjam da će tako biti i sada. I oni koji su za imaju svoje argumente, a oni koji su protiv obično ističu kako je u pitanju trećerazredna manifestacija bez pravih zvijezda i bez pravih pjesama. A je li to baš tako?

Dozvolite da vas podsjetim na neka imena i neke pjesme koje su se pojavile upravo na takmičenju za „Pjesmu Evrovizije“. Već na trećem izboru, tamo negdje davne 1958.godine slavni Domenico Modugno je nastupio sa svojom najčuvenijom pjesmo „Nel blu dipinto di blu“. I bio je tek treći. Pjesma je ostala kao evergreen do danas, a pobjednika tog takmičenja iz 1958.godine se danas više niko ne sjeća. Modugno se pojavio i naredne godine da bi bio tek šesti.

Izgleda da su Talijani baš polagali na to da ih na ovom takmičenju predstavljaju najveće zvijezde. Tako je 1962.godine predstavnik Italije bio Claudio Villa sa pjesmom „Addio, addio“ i bio tek deveti sa samo tri osvojena boda.

Naredne 1963.godine Luksemburg je predstavljala najpoznatija grčka pjevačka zvijezda Nana Mouskouri. I nije se proslavila. Na kraju je bila osma.

U Kopenhagenu 1964.godine sigurno najpoznatije ime bio je Udo Jurgens. Austrijski pjevač koji je u nekoliko navrata odlazio na „Eurosong“ sve dok jednom nije pobijedio. Doduše, njegovo prvo pojavljivanje nije baš sjajno prošlo. Te 1964.godine bio je tek šesti. Naredne godine je bio, ipak nešto bolji, odnosno četvrti. A onda mu se upornost isplatila. U trećem uzastopnom nastupu pobijedio je 1966.godine sa pjesmom „Merci,Cherie“. Upornost se, međutim, nije isplatila Domenicu Modugnou. I on je treći put nastupio i na kraju bio sedamnaesti bez i jednog jedinog boda.

I 1967.godine pobjednica nije nepoznato ime u svijetu muzike. Pobjedu Velikoj Britaniji donijela je Sandie Shaw sa pjesmom „Puppet On a String“. Pjesma je bila veliki svjetski hit i u njenoj sjeni ostali su nastupi takvih imena kao što su Vicky Leandros i Claudio Villa.

A šta tek reči o činjenicu da je 1968.godine Veliku Britaniju predstavljao niko drugi do Cliff Richard. Malo je nedostajalo da sa pjesmom „Congratulations“ i pobijedi. Ostao je samo jedan bod iza prvoplasirane Španjolke Massiel. Talijani, naravno ne odustaju od taktike da šalju velike zvijezde pa je to ovog puta Sergio Endrigo koji je dobacio tek do desetog mjesta.

Španci su 1970.godine poslali Julia Iglesiasa koji je dospio tek do četvrtog mjesta. Međutim, znalo se desiti da zvijezda koja se pojavi na „Eurosongu“ i pobijedi. To se desilo sa Vicky Leandros koja je 1972.godine ubjedljivo trijumfovala sa pjesmom „Apres toi“ nastupajući za Luksemburg.

Cliff Richard je pokušao ponovo 1973.godine sa pjesmom „Power to All Our Friends“ i bio treći iako je opet malo nedostajalo da stigne i do samog vrha.

Sinonim za zvijezde na „Eurosongu“ svakako je švedski kvartet „Abba“ sa svojom pobjedom iz 1974.godine i pjesmom „Waterloo“. Ali, ako ćemo pravo u tom vrijeme oni nisu bili ništa više od polupoznatog lokalnog benda i tek im je pobjeda u Brightonu otvorila vrata svjetske slave. Prečesto se zaboravlja kako je tada i tamo nastupila još jedna velika zvijezda. Veliku Britaniju je predstavljala Olivia Newton John i bila četvrta.

Britanci su se i naredne, 1975.godine pobrinuli za veliko ime. U Švedsku su polali sastav „The Shadows“ da bi ovi osvojili, za njih neprikladno drugo mjesto. Da se ne bi pomislilo kako su Talijani odustali od tradicije da ih predstavljaju najpoznatiji 1976.godine kao njihovi predstavnici putovali su Al Bano i Romina Power. I bili, na kraju, sedmi. Oni su ponovo pokušali osvojiti Evropu na takmičenju 1985.godine.

1977.godine Njemačku je predstavljao sastav „Silver Convention“, a 1978. godine Luksemburg španski disko duo „Baccara“. Italiju opet predstavlja jedno znano ime „Ricchi e poveri“. Po prvi put se 1980.godine pojavio i po prvi put pobijedio Irac Johnny Logan. Isti uspijeh ponovio je i 1987.godine. Te godine su Talijani pokušali sa Umberto Tozzijem. I bili treći.

Izrael je 1983.godine predstavljala Ofra Haza i bila druga. Dvadesetogodišnja djevojka iz Kanade, po imenu Celine Dion, donijela je 1988.godine pobjedu Švajcarskoj. Godinu kasnije iako Talijane predstavlja vrlo popularna Ana Oxa ona ostaje tek deveta. Talijanska taktika ipak je upalila 1990.godine kada je konačno pobijedio Toto Cutugno sa pjesmom o ujedinjenoj Evropi.

Istina je da u prvoj polovini devedesetih i nije bilo nekih velikih zvijezda na Eurosongu, a onda je 1997.godine pobjedio sastav „Katrina and the Waves“ sa pjesmom „Love Shine a Light“. U to vrijeme vrlo popularni ruski ženski duo „T.a.t.u.“ nastupio je na „Eurosongu“ 2003.godine i bili su vrlo blizu pobjedi. Znatno manje uspjeha je imao estonski ženski rock sastav „Vanila Ninja“ koji je 2005.godine predstavljao Švajcarsku. Švajcarsku je dvije godine kasnije predstavljao mega popularni DJ Bobo i na kraju bio tek dvadeseti.

U Azerbejdžan je 2012.godine kao predstavnik Velike Britanije išao Engelbert Humperdinck, vlasnik brojnih pop hitova iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka. Osvojio je ponižavajuće 25.mjesto. Naredne godine Britanci su poslali još veću zvijezdu, Bonnie Tyler koja je bila tek neznatno uspješnija.

I tu ne završava spisak velikih imena koja su prošetala „evrovizijskom“ pozornicom. Neko drugi bi napravio neki drugačiji izbor. Kako god bilo , samo nabrajanje ovih izvođača potvrda je kako možda „Eurosong“ i jeste trećerazredna televizijska priredba, ali su je povremeno posjećivali i prvorazredni izvođači.