Svaka generacija koja je imala tu nesreću da doživi rat i svaki pripadnik te iste generacije koji je imao sreću da preživi taj rat neminovno vrijeme dijele na ono prije i poslije rata. I nekada su to dva paralelna života koji se niti ne dodiruju. Tu i tamo čovjeka ipak stignu duhovi prošlosti.

Slobodana Vujovića sam posljednji put vidio negdje pred sami rat. Mislim da je bio kraj avgusta ili početak septembra 1991.godine. Navratio sam do „Diskotona“ da vidim šta imaju novo u katalogu i obradovao me novim Balaševićevim albumom „Marim ja“. I to na formatu kompakt diska. Tadašnjoj tehnološkoj novotariji za koju smo vjerovali da nakon nje naprosto nema dalje.

Juče me stigne vijest da je preminuo. Smrt je do te mjere prorijedila redove sarajevskih rock prvoboraca da, htio ne htio, čovjek automatski pomisli „još jedan“. Samo da se razumijemo, tom „još jedan“ mora se nešto dodati. To mora biti „još jedan od velikih“. Jer Slobodan Vujović je zaista bio veliki. I kao vođa „Ambasadora“ i kao dugogodišnji urednik sarajevskog „Diskotona“.

A što si veći to ti se one ljudske nesavršenosti teže praštaju. I ne bi bilo dobro da ostane upamćen kao diskograf koji je odbio „Bijelo dugme“. A jeste. Zlobnici će reći da je to uradio jer se uplašio konkurencije. Zlobnici će reći da je njegovo urednikovanje u vrijeme dok je vodio „Ambasadore“ klasičan sukob interesa. Ali zlobnici će uvijek naći načina da dio blata sa vlastitih obraza nalijepe i na nekog drugog. Njihova logika je jednostavna. Ako smo baš svi govna onda i oni manje smrde u takvom okruženju.

Zašto sam sve ovo napisao, a mogao sam i bez toga? Da ne pomisle ti isti zlobnici da ja ne znam za argumente koje će sigurno potegnuti. Čisto da znaju da mi neće „otkriti Ameriku“. I čisto da znaju da neće poljuljati moje uvjerenje da je Slobodan Vujović bio veliko ime ovdašnje scene.

U tih dvanaest – trinaest godina koliko je vodio „Ambasadore“ on je od njih stvorio respektabilno ime sveprisutno i na festivalima i u radio programima. A ne treba zaboraviti da je on bio ključno autorsko (i ne samo autorsko) ime ovog sastava. Čak i u vrijeme kada su kroz grupu prolazile takve vedete kao što su Zdravko Čolić, Hari Varešanović, Ismeta Dervoz ili Jasna Gospić. I to samo ako bi pominjali pjevače. A o instrumentalistima kao što su Krešimir Vlašić, Enes Bajramović, Miroslav Šaranović, Perica Stojanović, Ivica Vinković ili Enes Bajramović, da i ne govorim. A opet sam bio nepravedan te pomenuo samo dio te ekipe koja je sačinjavala „Ambasadore“.

Iza sebe su ostavili mnoštvo vječnih melodija, uspjeli su otići i na „Pjesmu Eurovizije“, ali je Slobodan Vujović znao i kako da se autorski prilagodi i svakom novom pjevaču, ali i da nađe nov i svjež zvuk da bi grupa našla novu publiku. I izvan matične grupe pamtićemo ga po autorskom radu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme koje je radio Zdravku Čoliću, kasnije kad je ovaj postao solista. Sramota je da tako malo ljudi zna da je Slobodan Vujović autor muzike za pjesmu „Pusti, pusti modu“, te autor kompletne pjesme „E, draga, draga“, da pomenem samo one najpoznatije. „Indexima“ je, recimo, napisao pjesmu „Pozdravi Sonju“.

Ostaju i njegove pjesme pisane za Fadila Toskića, Almu Ekmečić, Nedu Ukraden, Vajtu, Mikija i Jelenu Jevremović… Sa njegovom pjesmom „Za nas“ Maja Blagdan je nastupila na „Dori“ 1997.godine.

Autorski i izvođački se povukao u novom mileniju. Izuzetak je pjesma koju je posvetio sinu i prvi put snimio nešto pod vlastitim imenom. Činilo se da bi to mogao biti njegov povratak, a neki su se ponadali i povratak „Ambasadora“. Bez njega taj povratak više nema smisla. Ali ima smisla da se napravi jedan koncert u Sarajevu. Sa sva četiri pjevača „Ambasadora“, koncert u spomen i Slobodana Vujovića, ali i svih onih sjajnih muzičara koji su prošli kroz ovaj bend, a kojih više nema sa nama.