Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

Volim kad se ispostavi da sam bio u pravu. Kad sam prvi put čuo “Sunday Stories” bilo mi je jasno da su ime koje moram zapamtiti i znao sam da će mi taj podatak zatrebati nekad u budućnosti. Osjetio sam da je to bend koji ima još puno toga da kaže. Drago mi je da se nisam prevario. Njihov novi singl “Dišem” u potpunom je neskladu sa nazivom. Zašto? Pa zato što vam oduzima dah. Oni su band koji zvuči potpuno svjetski i potpuno u trendu, a da opet nisu zaboravili svoje korijene. Izrasli na najboljim jazz tradicijama nisu ostali tvrdoglavi “čistunci” i dozvolili su sebi istraživanje u nekim posve drugim i posve aktuelnim muzičkim izrazima. Zato “Dišem” zvuči tako posebno. I drugačije. Energično i beskrajno emotivno u isti mah. I prebogato i minimalistički. Kao da pripada posve ovom vremenu, ali da se ne bi osjećali neprirodno ni da su ovakvu pjesmu ponudili prije pedeset ili šezdeset godina (naravno u malo drugačijem aranžmanu). Zapravo, najljepše je u svemu to što se opiru bilo kakvom konačnom definiranju i svrstavanju u ovu ili onu žanrovsku ladicu. Ima tako bandova koje ne možete strpati sa ostalim drangulijama u ladicu, da se, eto nađu ako, nekad, zatrebaju. Ima bandova koje morate držati na vidnom mjestu jer ćete im se svako malo vraćati. Takvi su “Sunday stories”. Momci, pardon, djevojke i momci obradujte me opet nečim ovakvim.

Da „Helem Nejse“ ne postoje trebalo bi ih izmisliti. Za naše dobro. Iz nekoliko razloga, a svaki od njih smatram jednako važnim. Zato što su donijeli na scenu jednu novu poetiku koja je potpuno poetika generacije rođene u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka, generacije koja je sada u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim. Zatim, jer su spremni da kažu stvari koje se obično prećutkuju ili se onako hinjski, ispotiha govore tamo gdje se ne očekuje da će se imati problema zbog izgovorene riječi. Pada mi na pamet još jedna analogija. Oni možda i prde na derneku, ali glasno i jasno. Prdimo i mi ostali samo ga ispustimo hinjski, nekako pridavljenog. A jednako smrdi. Nema nikakve razlike. I treće, a sigurno ne i najmanje važno, njihova verzija repa, ili ako vam je draže hip – hopa nije nikakva uvezena, lažna priča o pištoljima, bijesnim autima, o kurvama i o tome kako je teško biti crnac. Oni su sebi dali neuporedivo ambiciozniju zadaću da nas podsjete kako je teško biti čovjek. Danas i ovdje.

Srećom, nismo ih morali izmišljati. Desili su nam se. Prije dvije godine kad se pojavio njihov debi album „Go u gostima“ oni su za mene  bili šokantno otkrovenje. Sa nestrpljenjem sam očekivao naredni album, ali sada već spreman na zbirku pjesama koja će precizno oslikati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada se pojavi. I duboko sam uvjeren da ni sami nisu svjesni značaja kakav imaju. Da jesu možda bi se prepali prevelike odgovornosti. Ovako su, iz čiste zajebancije i bez predumišljaja ponovo počinili zločin. Zločin stvaranja odličnog albuma.

Novi album im se zove „Pola čovjek, pola jedan“, ali za mene su sa ovim albumom prije „Pola čovjek, pola neman“. Neman su za sve ograničene umove osuđene da misle unutar skučenog prostora koji nameću „zajednica, crkva, škola“ kako bi rekla jedna davna i velika pjesma. Ovaj album naprosto postaje obavezna lektira za sve one koji ne pristaju da im život uređuje jedna jedina knjiga, ma kako se ona zvala. Za sve koji ne traže ličnu kartu prije nego se zaljube. Ovaj album je ultimativna noćna mora za sve čuvare dežurne savjesti uvjerene kako je smijeh nešto opasno i subverzivno i da ga treba zatirati u korijenu. Čim ugao usne zatitra treba zaprijetiti svim mogućim pošastima i paklenim vatrama.

Ima tako nekih likova koji jedva dočekaju da se obruše na „Helem nejse“ jer ova, sada već, trojica momaka jesu sve što oni nisu. Sjećam se kako je jedan takav, krajem 2017.godine, kada se pojavila pjesma „Kabadahija“ ustao u odbranu časti bošnjačkog ženskog podmladka upućujući javno pitanje autorima pjesme da li bi je napisali i da je situacija obrnuta, da su u pitanju Srpkinja i Bošnjak.

Da vas podsjetim. U toj pjesmi imamo klasičnu priču o ljubavi dvoje mladih iz različitih sredina, ljubavi zbog koje nadrastaju sve ograničenosti sredine i porodice u kojoj odrastaju. Ništa novo pod nebeskom kapom. Priča stara koliko i svijet. „Romeo i Julija“ na domaći način. E sad, ako treba i Šekspira da cenzurišemo da odmah pravimo fajront u ovoj kafani. Ako ih je trebalo za nešto tom prilikom optužiti onda je to neoriginalnost ideje.

Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost. I poražavajuća za one što ih napadaju. To je životna priča jednog od članova „Helem nejse“. A ja vam neću reći kojeg. On se zaljubio u djevojku iz Zapadne Hercegovine. Djevojku iz katoličke porodice, porodice nespremne da prihvati činjenicu da kćerka voli nekog „tamo njihovog“. I kao i u „Kabadahiji“ ona bježi kroz prozor i u „dvici“ jure ka Sarajevu i zajedničkom životu. Životu koji, hvala Bogu, još uvijek traje ispunjen ljubavlju.

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji. Vratimo se mi albumu. „Pola čovjek, pola jedan“. Za mene je to album pun ljubavnih pjesama uz tek pokoji izlet u dnevnu politiku, kao što je na primjer „Smetljište historije“. Ne kažem da to nije dobra pjesma, sa izrazito snažnom porukom destilovanom u kriku „na sva tri jezika mi se gadite“, ali to nije suština ovog albuma. Suštinu ovog albuma ja nalazim u pjesmi i poruci „A ja sam za to da ljubav pobijedi“.

Od početnog, nevjerovatno duhovitog reprezenta, pa do završne „Prestać’ repat“ u kojoj su ponudili novu verziju „reperskog obračuna“ totalno neočekivanog oni su smjestili neke ljubavne pjesme kao što su „A ja sam za to“, „Kabadahija“, „Debili“, „Bolje bi ti bilo“. Gdje ima ljubavi ima i mržnje. Hejterima svih boja i ideja posvećena je „Tarabuka“ koja preciznije definira taj fenomen od svih mogućih socioloških studija.  Ima tu i priča o generaciji bez perspektive kao što su „Kafa na aparatima“ i, meni lično najsnažnija „Nula“.

Muzički nisu istrajavali na nekom žanrovskom čistunstvu. I svaka im čast na tome. Birali su teme koje su prijemčive, prepoznatljive i pamtljive. I to, uglavnom, koristeći folk motive. Meni to zvuči sasvim opravdano u kontekstu pjesama koje su ponudili. Nebitno da li su te teme „posuđene“. Nebitno da li je to uticaj „Dubioze kolektiv“ ili Marka Louisa. Njihove pjesme su namijenjene pokretanju. Za one koji ih slušaju sa pola uha pokretanju guze. Ali ako ih čuju dovoljan broj puta mogli bi početi ozbiljnije da ih promišljaju. A onda, možda pokrenu i centralni nervni sistem.