Neko je jednom lucidno primjetio kako biti Sarajlija nije tek puko određenje boravišta. Nije to čak ni stanje duha. U trenutku prosvjetljenja, taj neko reče kako je biti Sarajlija – dijagnoza. E, toj dijagnozi je sarajevski reper Sterma dao ime. On je samog sebe nazvao Sarajevoholik. Kao što ni Rambo Amadeus nije izmislio turbo folk, ali mu je dao ime, tako ni Sterma nije izmislio ovu bolest, ali joj jeste dao ime.

I ne samo to. Ima on pjesmu istog naziva i ima album koji se tako zove. Njegov prvi reperski album, ako ne računamo jedan davni EP. I ko je zapravo Sterma? Najjednostavniji, ali ne i potpun odgovor je da je u pitanju Ensar Bistrivoda. Drugo njegovo određenje je da je iz Sarajeva (što se osjeti u pjesmama), tačnije da je sa Dobrinje (što se dodatno osjeti u pjesmama).

Ensar je reper, ali ne samo to. Kada je privremeno rep ostaovio po strani pjevao je u heavy metal bendovima kao što su “Corbansick” (sa kojima je snimio i album “Shattered Skin”) i “Shipwrecked”. Ali šta čovjek da radi kada mu stvarnost oko njega pruža trajnu inspiraciju za pjesme koje su se “ubile” za rep? Piše takve pjesme, naravno. Snima ih. Izvodi. I nastupa.

I pobjeđuje. Dvije godine zaredom bio je pobjednik takmičenja Red Bull MC Freestyle Battle. Bilo je to, doduše, prilično davno. Još 2010. i 2011.godine. I na albumu se  osjeti ta sklonost ka freestyle-u. Ponajviše u pjesmi “Dobar dan”. I ona je urađena po svim pravilima reperskog zanata. Onog old school repa. A takav, je dobrim dijelom i ostatak materijala.

S tim što Sterma, iako old school, nadrasta granice žanra. Izuzevši pomenutu “Dobar dan” ostatak materijala nosi neuporedivo ozbiljnije priče od onih prečestih reperskih rafalanja rimama prema postojećoj i nepostojećoj konkurenciji. Album “Sarajevoholik” nam donosi priče o gradu u kojem živimo. Onako kako ga on vidi. A počesto su nam se dioptrije poklapale.

S nekim Sterminim konstatacijama se možemo složiti, neke druge možda možemo smatrati pretjeranim, ali jedno mu ne možemo osporiti, a to je da svoje rime isporučuje zrelo i originalno. Nema kod njega (ili ima vrlo malo) opštih mjesta. On se igra riječima i te igre ostavljam vama da prepoznate. Neke pjesme morate poslušati više puta da biste u tome uspjeli. Ali, da znate da vrijedi.

Prve tri pjesme (ako ne računamo Intro) na albumu su potpuno u skladu sa nazivom albuma. To su neskrivene posvete Sarajevu i Dobrinji. Pjesme u kojima on nije nimalo blag prema svom gradu, ali zato i ništa manje zaljubljen u taj isti grad. Možda će nekome ko nije iz Sarajeva biti pomalo teško da se snađe u lokalnim toponimima, ali da je Sterma odustao od te vrste svog izraza ne bi bio uvjerljiv ovako kao što je sada.

“Hodam kroz SA III” već smo čuli kao prvi singl prije nekoliko mjeseci, ali ta pjesma svoj puni smisao dobija tek sada, tek na albumu kada se nastavlja na pjesme “Sarajevoholik” i “(Potraži me) u predgrađu”. U ovoj drugoj, posvećenoj Sterminoj Dobrinji, sjajno je iskorištena stara pjesma Lade Leskovara “Potraži me u predgrađu”.

Inače su muzički i tekstualni citati na ovom albumu onaj začin koji daje kvalitet više. Bilo da se Sterma referira na “Indexe”, bilo na Dinu Merlina. I kada okonča i posljednja pjesma na albumu, sjajna “Prospi pepeo” čovjek poželi da sve to čuje još jednom. Osjeća da je nešto propustio. Da u cijeloj toj priči ima još neka poruka ispod poruke koja se nalazi ispod prethodne poruke. I tako skoro u nedogled.

Pomalo mi je žao što se ovaj album pojavio tek sada. Nedavno sam predao u štampu knjigu na koju sam ponosan, knjigu “50 godina bosanskohercegovačkog pop rocka”. Kasno je da se u njoj bilo šta mijenja, a da ima ikakve šanse sad bi sve povukao samo da u to izdanje uvrstim “Helem nejse” sa novim albumom i Stermu sa svojim “Sarajevoholikom”.

I kao što svaka bolest ima terapiju koja se propisuje ne bi li se izliječili oboljeli od nje, tako vjerovatno i za sarajevoholizam postoji nekakav lijek. Samo ja još nisam čuo za njega. Mnogi su liječeni, ali nisu izlječeni. Što reče jedan moj drug: “ne postoji izlječeni Sarajlija”. Počinjem vjerovati kako kod zaraženih ovim virusom ne postoji ni volja za izlječenjem. Kod sebe sigurno primjećujem taj nedostatak volje. I zato slušam “Sarajevoholik”. Da i sam svakim danom postanem sve veći Sarajevoholik.

Vjerovatno ste iz mojih priča već do sada zaključili kako strašno volim i „Zabranjeno pušenje“ i „Dubiozu kolektiv“ i Edu Maajku. I ne samo da ih volim nego ih smatram onim rijetkim ugaonim kamenjem ovdašnjeg rock’n’rolla. E sad, zamislite da u jednom sastavu dobijete sve ono najbolje od ova tri imena. Ja sam to do juče smatrao nemogućim. A onda sam čuo debi album sastava, grupe, dueta, kako god hoćete, „Helem nejse“.

Helem nejse, „Helem nejse“ su vam Amer Čanković Ćane i Admir Čular Gago. Oni su nekada bili dio projekta i benda „Strava škola” i pojavili su se prvim singlom „Medvjedi” u februaru 2013.godine i još tada me je vlastiti sin nagovarao da ih poslušam. Ok, poslušao sam i bila je to dobra pjesma, ali, da se ne lažemo nisam imao baš nekog pretjeranog razloga za oduševljenje.

U jesen iste godine izašao je i drugi singl „Ludilo”, a onda je objavljen  i njihov, za sada jedini album „Mujo pljuje”. I to je već postajalo ozbiljna priča koju je vrijedilo pratiti. Ozbiljna, ali, bar po meni, pomalo i nedorečena priča u kojoj se osjetilo da postoje dvije struje koje žele da se grupa razvija u dva potpuno različita pravca.

Ćane i Gago su bili jedna od te dvije struje i nastavili su sami. Počeli su raditi emisije na radiju gdje su oduševljavali publiku parodijama na poznate pjesme i nekim svojim autorskim aktuelnim komentarima kroz pjesme kao „Sjedi Džeko”. Prozvali su se „Helem nejse”.

Kada sam čuo da pripremaju album i da će se album zvati „Go u gostima” prvo mi se dopala ta duhovita višeslojnost naziva, ali nisam previše očekivao uvjeren da će se zadovoljiti sakupljanjem tih radijskih songova na jedno mjesto. Ne kažem da i tu nije bilo prije svega duha, pa i kvaliteta ako hoćete, ali ipak su to bili ad hoc radovi namijenjeni formatu radijskog programa.

A onda su me njihovi singlovi, jedan po jedan, razuvjeravali. Naprosto se osjetilo da su spremni ponuditi puno više i da talenat, kao ni kašalj, ne možeš sakriti. Koju god formu ispoljavanja tog talenta izabereš. Prvo su sa Edom Maajkom snimili pjesmu „Nemam” i pokazali da je cijeli projekat daleko ozbiljniji od zezanja pred mikrofonom. To je potvrdio i naredni singl „Fudbal”, da bi pred izlazak albuma ubrzali i sve nekako zaokružili singlovima „Vodič kroz Sarajevo” i „Bosnia”.

Ovaj posljednji, posve svjež, zapravo je tek stvari postavio na svoje mjesto. A tek kad čujete album, pjesme u kompletu i poslušane u kontinuitetu dosežu jedan novi nivo. „Bosnia” je pjesma o nama. Napisana bez patriotskog patosa, ali sa puno ljubavi. Pjesma nakon koje možeš samo da zaključiš „kakvi smo, takvi smo, naši smo”. I kad se na nju naslone „Go u gostima” i „Stara” čovjek ostane zatečen, onako kako sam ostao zatečen slušajući prvi album „Zabranjenog pušenja” prije trideset i tri godine.

Nisu ta poređenja sa Nadrealistima nimalo slučajna. I Nadrealisti su počeli kao radijska priča da bi nastavili u rock’n’roll formatu. Iako je to, da se ne lažemo, i na radiju bio rock’n’roll u onom svom najčišćem obliku. I „Helem nejse” zvuče onako kako sam siguran da bi zvučali Nadrealisti danas, samo da imaju po dvadeset i kusur godina. Samo što je kod njih danas kusur skoro trostruko veći od onog dvadeset.

Ali ima tu i jedna puno važnija paralela. Jezik. U pjesmama dua „Helem nejse” po prvi put prepoznajemo neke svakodnevne fraze iz naše okoline, fraze koje niko nije smio ili nije znao uvrstiti u pjesme. I to je taj njihov kvalitet više u odnosu na konkurenciju. Ako je uopšte i imaju. Ti njihovi usputni verbalni ukrasi u pjesmama ostavljaju mogućnost ponovnog otkrivanja svake od tih pjesama i nakon petog ili pedesetog ili petstotog slušanja.

Sva sreća pa je onaj ko je radio produkciju imao dovoljno i sluha i razuma da pjesme tako „upakuje” a da ne zaguši njihovu poruku. A i odabrani citati iz kultnih filmova „Sjećaš li se Dolly Bell” i „Otac na službenom putu” lijepo su legli na svoje mjesto.

I nakon petog ili šestog slušanja postalo mi je jasno. Ovo je album za sve nas koji volimo ovaj grad i ovu zemlju, a nismo baš skloni da se neargumentovano busamo u prsa kako smo najbolji na planeti. Ovo je album koji možda i ne nudi terapiju, ali tako precizno dijagnosticira sve bolesti savremene Bosne i Hercegovine. Ili je možda slušanje ovog albuma samo po sebi terapija? Provjerite. Tri puta dnevno, poslije jela. I onda možda konačno otkrijete zašto gol u gostima i „Go u gostima” vrijedi dvostruko.

„Bijelo dugme“ je, istina s malim zakašnjenjem, obilježilo četiri decenije svog postojanja. I još uvijek se nalaze na toj turneji koja bi trebala da se okonča koncertom u Sarajevu. Osnovna zamjerka čitavoj toj priči sadržana je u jednoj jedinoj konstataciji – da to nije „Bijelo dugme“. Moguće da je ovim projektom Bregović htio poručiti „Dugme – to sam ja“, ali nisu baš svi prihvatili tu poruku. Pogotovo ne oni koji se sjećaju „Bijelog dugmeta“ iz one njihove prve faze.

Ove godine se baš namjestila prilika da se ispoštuje i taj dio poklonika ovog sastava. Onako kako su prije nekoliko godina to uradili momci iz „Hladnog piva“. I njih je dio fanova, uporno optuživao da su se komercijalizirali i pobjegli od izvornog zvuka sa prva dva albuma, a posebno prvog albuma „Džinovski“. I onda su oni napravili koncert na kojem su gotovo isključivo svirali pjesme sa ta dva albuma i čak objavili i koncertni album pod nazivom „Evo vam džinovski“.

Vratimo se mi, ipak, priči o „Bijelom dugmetu“. Šta je to tako posebno u 2017.godini. Pa, ove godine se navršava tačno četrdeset godina od njihovog čuvenog koncerta kod Hajdučke česme. I to je bio koncert koji je nadrastao sam sebe. Nadrastao je i „Dugme“ kao takvo i tom istom „Dugmetu“ pomogao da i samo naraste do legendarnih razmjera.

I ne vidim ni najmanju prepreku da se taj godišnjica ne obilježi reprizom tog koncerta na istom mjestu, sa istim repertoarom i sa skoro pa istim akterima. Ne mogu biti posve isti jer je na tom koncertu bubnjeve svirao pokojni Ipe Ivandić, ali dobar dio te turneje koja je krunisana „Hajdučkom česmom“ odsvirao je Milić Vukašinović (u vrijeme dok je Ipe bio u vojsci) i ne bi mu bilo teško odsvirati i taj ponovljeni koncert. Tu su još Bregović, Bebek, Redžić, Pravdić i kao povremena i privremena ispomoć na toj turneji Ljubiša Racić. Da li je realno da se dogovore i naprave takvu repliku sebe samih nakon četrdeset godina?

Zoran Redžić i Željko Bebek ne bi imali ništa protiv, barem prema onome što sam od prvog čuo direktno, a od drugog posredno. Za njih dvojicu bi, a pogotovo za Redžića, to bila svojevrsna korekcija ovih aktuelnih koncerata koji su prvobitno i bili zamišljeni da ih svira originalni bend, a onda se Bregović, ipak odlučio da to „začini“ svojim „Orkstrom za svadbe i sahrane“. Vlado, Mića i Ljubiša, vjerovatno ne bi imali ništa protiv ovakvog okupljanja. I ostaje otvoreno pitanje Gorana Bregovića.

Već znamo razloge zbog kojih bi on glatko odbio tu priču. Činjenica da više sebe ne vidi u rock’n’rollu kao formi, a svako drugo formatiranje tih pjesama od Hajdučke česme bi napravilo karikaturu. Kao drugo, ogroman dio pjesama iz tadašnjeg repertoara on odavno više ne izvodi na koncertima i bazira se, uglavnom na pjesme iz osamdesetih uz povremeno podsjećanje samo na one baš najveće hitove iz perioda prije „Hajdučke česme“, kao što su „Bosanac“, „Ne spavaj mala moja“, „Ima neka tajna veza“ ili „Sanjao sam noćas da te nemam“. I kao treće, a možda i najvažnije, time bi pokazao kako je „Bijelo dugme“ bio pravi bend, u kojem su svirali članovi koji su značajno doprinosili i zvuku i imidžu te grupe, a ne plaćeni muzičari u projektu Gorana Bregovića.

Šta bi moglo uticati na to da ipak prihvati ovu priču? Možda potreba da zadovolji i one stare fanove i ućutka skeptike. Mada se on nikad nije pretjerano osvrtao na to. Ali kao što je otkrivao neke stare pjesme pripremajući se za ovu turneju, kako je sam priznao, možda bi se jednako lijepo osjećao kad bi počeo otkrivati i one još starije. I prepoznao da je i u njima bilo sjajnih momenata. Pogotovo uzimajući u obzir vrijeme i formu u kojoj su nastajale te pjesme. Vjerovatno bi se našli i vrlo jaki sponzori zainteresovani da podrže ovu priču, pa ni finansijski momenat nije zanemarljiv. A konačno će moći i snimiti koncert kod Hajdučke česme. Naime, iako postoji album sa tim nazivom na njemu se čuje, uglavnom samo huk publike sa „Hajdučke česme“, a svirka je uzeta sa nešto kasnijeg koncerta iz RU „Đuro Đaković“ (današnji BKC) u Sarajevu.

Sigurno je samo jedno, da ni kod njega, a ni kod drugih članova sastava, ne treba tražiti nikakve romantične, nostalgične i sentimentalne razloge za takvo okupljanje. Nakon toliko godina i toliko koncerata iza njih teško da bi bilo ko mogao da prizove u sjećanje onaj prvobitni poriv da se uhvati instrumenta ili mikrofona. Zato nostalgija ostaje nama. I imamo puno pravo na nju.

Ima tu još jedan momenat. Činjenica da bi sada iz Sarajeva na taj koncert morali putovati sa pasošima. Baca li to sjenku na čitavu priču? I da i ne. Ovisi o tome iz kog ugla posmatrate stvari i jeste li vakcinisani protiv nostalgije. Ako niste za vas će to biti tek lijepo putovanje vremeplovom. A kad već dobijam priliku da sjednem u vremeplov nije mi prevelika blamaža da na ulazu pokažem i pasoš.

Vijest da će Jasna Gospić, 6.aprila, obilježiti četiri decenije svoje karijere koncertom u Domu mladih je, sigurno od onih vijesti koje čovjeka obraduju i uvjere ga da se trud i upornost na kraju uvijek isplate.

Jasna je zaslužila ovaj koncert. Jasna je zaslužila da joj Sarajevo dođe da je pozdravi i oda joj počast kakvu zaslužuje i kakva joj se godinama uskraćuje. A uskraćuje se ne zbog neke zavjere usmjerene protiv nje, nego zbog proste činjenice da spada među one rijetke, pristojne i nenametljive, što spada među one uvjerene da neko drugi treba da prepozna njihov kvalitet, a ne da se sami guraju naprijed. Koliko zapravo svi mi skupa, znamo o Jasni Gospić?

Rođena je u Sarajevu 1961.godine. Sa bratom Zoranom pjeva u njihovoj grupi „Plima“, a onda, još kao srednjoškolka Jasna Gospić je dobila priliku da pjeva u tada vrlo popularnoj grupi «Ambasadori». Par sezona je ostala sa njima i otpjevala nekoliko istinskih hitova. Najveći od svih bila je pjesma «Dođi u pet do pet». Nakon što je otišla iz «Ambasadora» redovno se pojavljivala na festivalima. Već iz 1980.godine pamtimo njenu izvanrednu interpretaciju pjesme „Strepnja“ na stihove Desanke Maksimović, na festivalu „Vaš šlager sezone“.

Na istom festivalu pojavila se i 1983.godine sa pjesmom „Suze sad mi ništa ne znače“, ali to definitivno nije bilo dovoljno za nastavak ozbiljne karijere.

Tu pauzu koju je napravila u prvoj polovini osamdesetih, prekinula je kada su  je na scenu vratili, niko drugi do, Kemal Monteno i Davorin Popović. Naime, Kemo je 1984.godine objavio album „Uvijek ti se vraćam“ i na završnoj pjesmi „Brzi u 10“ uopšte nije on pjevao. Bila je to duetska pjesma, ali su mikrofon „podijelili“ Davorin Popović i Jasna Gospić, kojoj je to trebao biti konačni povratak tamo gdje pripada, među najbolje vokale tadašnje Jugoslavije.

I zaista je i nastavila aktivno tokom druge polovine osamdesetih. Izuzetno je bila zapažena pjesma sa splitskog festivala 1985.godine „Zar je voljeti grijeh“ i nešto manje pjesma sa zagrebačkog festivala iz iste godine „Trebam te“. I godinu dana kasnije nastupila je na festivalu u Zagrebu, sa pjesmom „Ne idi dušo“. Na istom festivalu pojavila se i naredne godine sa pjesmom „Pokloni mi jastuk“. U međuvremenu  se pojavila i na „Mesamu“ 1986.godine izvodeći pjesmu „Vjeruj pjesmi“. Pojavila se i na splitskom festivalu te godine sa pjesmom „Život je kocka“. Vjerovala je i da je vrijeme za prvi album i  objavila ga 1988. godine pod nazivom „Šećer i so“, a kompletan autor materijala je bio Zlatan Fazlić Fazla. Izdavač je bio disko kuća koja se, uglavnom bavila produkcijom narodnjaka i nisu joj pružili potrebnu i očekivanu podršku. Iste godine je pokušala otići i na „Pjesmu Evrovizije“ izvodeći pjesmu „Noć u suzama“.

Tek 1991. godine u pravom stilu vraća se na scenu. Objavljuje album «Jasna Gospić» na kojem se kao autori pojavljuju tada najkvalitetniji bosanskohercegovački stvaraoci Hari Varešanović, Dino Dervišhalidović, Saša Lošić. Početak rata omeo je ozbiljnije predstavljanje ovog albuma i tu je prekinuta karijera Jasne Gospić. Ona se preselila u Prag.

Na svu sreću karijera je nastavljena 2004.godine albumom „Kud puklo da puklo“ na kojem je sarađivala sa braćom Edom i Adijem Mulahalilovićem kao autorima. Na tom albumu otpjevala je i pjesmu iz repertoara Zdravka Čolića „Ljubav je ljubav“. Naredne 2005.godine festivalski je aktivna. Sa pjesmom „Čarolija“ učestvovala je na domaćem izboru predstavnika za „Pjesmu Evrovizije“, a sa pjesmom „Romantika“ na festivalu u Budvi.

Onda je opet napravila skoro četverogodišnju pauzu da bi početkom 2009.godine objavila novi album „Romantika“ koji je, krajem 2008.godine najavila duetom sa Mustafom Šantićem u pjesmi „Najtvrđa su vrata moja“.

Naredni album „Sarajevo meni putuje“ iz 2011.godine bio je njeno najupsješnije ostvarenje do tada. Naslovna pjesma, duet sa Željkom Samardžićem bila je veliki hit, a na albumu je ponovila i pjesmu „Dođi u 5 do 5“, a dala je i svoje viđenje pjesme „Što te nema“.

U proljeće 2013.godine snimila je još jedan duet. Ovaj put sa Mladenom Vojičićem Tifom u pjesmi „Jedina“. Ta pjesma našla se na njenom narednom albumu „Lišće sa Balkana“ objavljenom 2014.godine. Tokom 2015.godine imala je još jedan uspješan duet i to sa Halidom Bešlićem u pjesmi „Samo jednom“, a još uspješnija je bila pjesma „Boja maline“ objavljena nešto ranije. Krajem 2016.godine je sa Franom Lasićem snimila pjesmu „Samo jedna noć“.

Uzela je učešće i na koncertu u čast Kemala Montena u januaru 2016.godine kada je izvodila Keminu pjesmu „Za svoju dušu“.