Do sada sam, uglavnom pisao o objavljenim albumima i preporučivao vam da ih potražite i uživate u njima ili da ih izbjegavate u širokom luku kako biste sačuvali sluh. Ali nekada čovjek dođe u priliku da piše i o nečemu neobjavljenom. Kao što je, na primjer, snimak nastupa sastava „Dr Ammar Project & Marija Šestić“ na Sarajevo sevdah festu prije četiri godine.

Nisam bio na tom koncertu iz nekih posve privatnih razloga, ali sam beskrajno zahvalan na prilici da poslušam snimak tog nastupa. I prvo što sam pomislio nakon toga jeste da je baš grehota što taj zapis nije dostupan javnosti. Bar ne u onoj mjeri u kojoj to zaslužuje.

Pogotovo je taj snimak vrijedan ako znamo da je, zbog svojih obaveza na drugim projektima, vrlo neizvjesno hoće li se ikada više ponoviti ovakva kombinacija. A sve se posložilo te junske noći 2013.godine u BKC-u. Ta osovina uspostavljena na relaciji Sarajevo – Banja Luka funkcionisala je besprijekorno. Čaroban Marijin glas je u novim aranžmanima starih pjesama, u načinu na koji je te pjesme donio Amarov orkestar tek pokazao svu svoju raskoš.

A Amar je tim istim aranžmanima pokazao da ima još mnogo načina na koji se sevdah može izvoditi i da to zazvuči novo i drugačije, a opet vjerno originalu. Iz te njihove kuhinje su izašle vrhunske kreacije. Nisu igrali na sigurno. Prihvatili su izazov, rizikovali su i dobili su. Glavno jelo jeste bilo sevdah, ali njihov kvalitet se zapravo ogleda u „začinima“, u finesama u načinu serviranja tog glavnog jela.

Dodali su prstohvat fada, umiješali sve sa latino ritmovima, a opet kroz sve provukli notu jazz-a, jer bez toga Amar ne bi bio Amar. I još su sve te poznate i manje poznate pjesme interpretirane izuzetno emotivno. Sevdah jeste poznat po svojoj mekoći, ali su u izvedbi Dr Ammar Projecta i Marije Šestić te pjesme dobile neku dodatnu mekoću i čistoću.

Naravno ima tu i momenata u kojima su muzičari pustili sebi na volju i to su, bar meni, najdraži momenti tog koncerta. Maestralne izvedbe pjesama kao što su „Razbolje se šimšir list“, „Kraj tanana šadrvana“ ili „Moj behare“. Pjesma „Sjećaš li se djevo bajna“ vodi vas u neke posve druge svjetove. Naprosto kad slušate snimak ovog koncerta ne bi bilo loše da se vežete. Čisto da vam se ne desi da zalutate u te svjetove koje grade Amar svojim dlanovima i Marija svojim glasom. A i ostatak ekipe značajno doprinosi veličanstvenosti te građevine. Ma zalutaćete sigurno. I nećete htjeti da se vratite. Obezbjedite da vas neko cimne za taj konopac u jednom trenutku i vrati u stvarnost.

Ima tu još jedna vrlo važna stvar. Naslušao sam se ja koncertnih snimaka i snimaka. I za njih vrijedi ona stara opaska kao i za prevode. Kažu da su prevodi kao žene, ako su vjerni nisu lijepi, a ako su lijepi nisu vjerni. Tako nešto bi se moglo primjeniti i na koncerte. Ili su puni šuma, loše snimljeni, pa nekad i jedva slušljivi, ili su naknadno ispeglani pa se izgubila autentičnost. E, ovaj je snimak od onih rijetkih i vjernih i lijepih. Valjda zato što je takav bio i koncert.

I kao što rekoh na početku grehota je što nemamo ovo izdanje. Grehota je i što Amar Češljar ne radi više na ovom svom projektu. Grehota jeste, ali nije i čudno. On naprosto ima toliko raznih muzičkih i vanmuzičkih priča da ni onako široka pleća poput njegovih ne mogu sve da ih ponesu. Mada su uspjela da ponesu konstrukciju bine kad je pala na njega na koncertu Dine Merlina u Sanskom Mostu prošle godine. Stresao se čovjek i nastavio svirati.

Naravno, nije baš tako bilo, ali jeste se vrlo brzo vratio svirkama i to sa gipsom na nozi. I takav je u svemu što radi, a ne samo kad je u pratećem bendu Dine Merlina sa kojim je još od albuma „Burek“. Takav je bio i u „Punktu“ kada je svirao sa njima, takav je bio i u svojim jazz sastavima „Minority“ i „Sarajevo Jazz Guerilla“, a takav je i kad prenosi znanje i iskustvo budućim bubnjarima. Takav je i kao kung fu borac. I takav je, konačno, sa „Dr Ammar Projectom“.

I da, da ne zaboravim, poznajem ja i lijepe i vjerne. Barem jednu takvu.

Nekada ni poraz nije najgori. Pogotovo ako bi taj poraz riješio konačno sve one kalkulacije i oduzeo ti svaku nadu. Ako bi te stavio na poziciju na kojoj više nemaš iluzije o samom sebi i počneš da razmišljaš o važnijim stvarima. Znam da fudbal jeste najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali mi prečesto zaboravimo ono “sporedna”.

Kao što je bilo u petak 9.juna pred utakmicu sa Grcima u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji naredne godine. Činilo se pred tu utakmicu da nemamo baš puno šanse da budemo prvi u grupi i odemo direktno u Rusiju, ali se činilo i da nam je baraž na dohvat ruke.

Pogotovo jer smo u Grčkoj ipak uradili veliki posao osvajanjem onog boda na vrućem gostovanju. Neko drugi će reći da smo što vlastitom bojažljivošću, a što sudijskom nenaklonošću izgubili tri, a ne dobili jedan bod, ali to je već stvar perspektive. Grci su malo iskomplikovali jednačinu kada su igrali nerješeno sa Belgijancima u Belgiji, ali ipak smo sami o sebi odlučili.

I kao mnogo puta do sada odlučili smo da ništa ne odlučimo. Da produžimo agoniju. Odigrali smo bijednih 0:0 koje treba, zarad našeg fudbala, što prije zaboraviti. Sada su Grci opet došli u priliku da sami o sebi odlučuju, a mi ćemo opet u fudbalsko čistilište gdje više ništa nije u tvojim rukama. Ili barem nije samo u tvojim rukama. Ili bi bolje bilo reći, u nogama. Mada nam je sudija Rizzoli u petak naveče demonstrirao da se fudbal može igrati i rukama, a da sudija to ne sankcioniše.

Baš ne volim one vadione na sudiju, ali kada protivnik u devedeset i četvrtoj minuti šakom poklopi loptu u svom šesnaestercu, a sudija se poklopi ušima i šuti baš moraš biti svetačkog kova da to i prećutiš. A ja, eto nisam prećutao.

Samo šta sad? I da pobijedimo u svim preostalim utakmicama, čak i da dobijemo te strašne Belgijance kod kuće opet ne znači da ćemo i do baraža dobaciti. Za nešto takvo bi Grci morali da kiksaju kod kuće protiv Belgije. A kako igraju, to i nije baš realno za očekivati. I još ne zaboravite da su Grci i u utakmici protiv nas imali najveću, takozvanu nepromašivu priliku. I promašili su je. Što me podsjeća na one kvalifikacije za Brazil kada sui iz još bolje situacije pogodili stativu i ispostavilo se da nas je baš ta stativa, u konačnici odvela na svjetsko prvenstvo. Ako se i sada nešto slično desi i ako ipak vidimo Rusiju onda je Meša Baždarević negdje zaradio veliku sadaku.

Mada, trijezne glave i ne smijemo biti nezadovoljni. Znate li da je isto veče Mađarska izgubila od Andore? Kad sam to objavio na društvenim mrežama niko nije shvatio poentu. A poenta je, ako već moram da crtam da smo mi odigrali neriješeno sa nekadašnjim evropskim šampionom i reprezentacijom protiv koje je jedna Belgija panično jurila izjednačujući gol na svom terenu. Je li previše tražiti malo realnosti prije frustracije?

Meni više smeta sve ono što se dešavalo nakon utakmice nego tokom utakmice. O svemu tome samo mogu da kažem Baždarević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je pljunuo sudiju. Bajević je bio veliki igrač, ali ja ga pamtim po tome što je sam tražio od sudije da poništi neregularan gol koji mu je već bio priznat. I danas imamo velikih igrača. Sami treba da odluče kako da ih pamtimo. A što se tiče ponašanja na tribinama svako mora sam sa sobom da živi. I oni grčki navijači sa sablasnim transparentom i oni, ne mogu reći naši navijači, jer nisu moji, koji zvižde jednoj državnoj himni i gađaju protivničke igrače jer nisu pristali da sami sebe pobijede. I jednima i drugima je najveća kazna to što moraju da žive sami sa sobom.

Pitanje koje mi, evo posljednjih desetak godina, uredno postavljaju glasi: „Šta mislite o današnjoj sarajevskoj rock sceni?“. A onda idu potpitanja o tome ima li je uopšte i može li se porediti sa prijeratnom. I to pitanje mi postavljaju jednako kolege novinari, muzičari, kao i prijatelji i poznanici koji se onako, za svoju dušu, zanimaju za muziku.

Nije da ja nemam odgovor na to pitanje. Imam. Vrlo jasan. Sarajevska scena postoji, živa je, hvala bogu i vrlo aktivna. E sad, malo je teže porediti ono što danas imamo sa onim što smo nekad imali. To je, naprosto, neuporedivo. Ne zato što je ranije bilo toliko bolje (ili gore) nego zbog konteksta u kojem nastaje današnja scena i u kojem se razvijala ona nekadašnja. Sve je drugačije. Izdavači, mediji, koncertni prostori, menadžeri pa čak i publika. Ili prije svega publika.

Neograničen pristup muzici doveo je do toga da se kriteriji prilično pogube i da publika sluša sve i svašta, a da malo toga zapravo i čuje. U takvoj situaciji jako teško se probijaju novi izvođači sa vlastitim autorskim radovima i vrsni muzičari često krenu linijom manjeg otpora i radije izvode repertoar sastavljen od već dokazanih tuđih hitova nego da ponude nešto vlastito i originalno. A toj vladavini obrada na ruku svakako idu i ovi nesnosni reallity show programi, osmišljeni da obesmisle svako autohtono bavljene muzikom i fokusirani na beskrajno prežvakavanje već viđenog. Ili, u ovom slučaju, već odslušanog.

Uzimajući sve to u obzir svako „plivanje uz struju“ zaslužuje posebnu pažnju, svaki pokušaj da se bude drugačiji mora se pažljivo osluhnuti. I onda se čovjek začudi koliko tu ima toga zanimljivog, drugačijeg i kvalitetnog. A ime na koje zaista moram skrenuti pažnju jesu „Sunday Stories“.

Ova petočlana ekipa iz Sarajeva za sebe kaže da sviraju punk- jazz. Nakon što sam nekoliko puta, sa velikim užitkom, preslušao njihov debi album, nazvan jednostavno po bendu, ja moram zaključiti da oni sviraju jazz. I tačka. Oni su jazz band u sredini u kojoj je jazz tek, zahvaljujući ovdašnjem jazz festivalu i entuzijastima oko njega, odnedavno stekao pravo glasa. Što je rezultiralo vrlo zanimljivim sastavima koji su izvodili ili jazz u čistom obliku ili u kombinaciji sa nekim drugim, manje ili više bliskim žanrovima.

Nakon tri – četiri godine sticanja scenskog iskustva kroz sviranje jazz standarda ova ekipa se isprofilirala i odlučila da je vrijeme za vlastiti autorski materijal. Tu autorsku ulogu su prepustili svojoj pjevačici Nini Babić koja je, autorski dokazala, da je moguće ostati u okvirima žanra, a ipak biti i nov i svoj. I prije godinu dana su predstavili prvu autorsku pjesmu „Bajka“.

Ali tek sa prvim albumom i novim singlom „My man is a dick“ predstavljaju prave mogućnosti ove grupe. Pjesma izabrana za ovaj singl i pjesma koja ujedno otvara album može na trenutak izgledati kao tekstualna provokacija. Samo što taj trenutak prođe čim čujete pjesmu. Radi se o emotivnoj ispovjesti bolno iskreno donesenoj. Na albumu je naznačeno da je to prvi dio trilogije koja se nastavlja pjesmama „Woman on the ground“ i „Sehara“. Zanimljivo je da na samom albumu ove pjesme ne slijede direktno jedna drugu. Napravio sam mali eksperiment. Podesio sam raspored pjesama tako da ih čujem u kontinuitetu. I znate šta? Meni su zazvučale posve kao cjelina. Ili je moguće u pitanju placebo efekat. Ako i jeste, nema veze. Vrijedilo je.

Inače, „Woman on the ground“ je meni lično najsnažnija pjesma na albumu. Moguće i najiskrenija. Pjesma koja ima sve i to sve nam poklanja. Bez ostatka i bez kalkulacije. A kada ih čujete, u toj ili bilo kojoj drugoj pjesmi sa albuma, nemate utisak da slušate odlične zanatlije koji sviraju nečiju pjesmu. Ne, svaka pjesma zvuči tako da ste uvjereni da iza nje u potpunosti stoji svaki od članova benda. A opet poštuju pravila zanata i posjeduju zavidnu tehniku, talenat i uvjerljivost izvedbe.

I zato ih se mora pomenuti. Bend je trpio razne izmjene, ali od početka su tu, uz Ninu, još i Saša Ćirić i Mustafa Kurtalić. Tu si i Valentin Šeremet i Zlatan Begić. I zadivljujuće je kako pripadnici jedne nove, posve nove generacije, savršeno funkcionišu sa jednim Mustafom Kurtalićem, svjedokom stvaranja ove scene od samih njenih početaka.

Ima u tome i neke posebne simbolike, nekog kontinuiteta scene koji samo njegovo prisustvo obezbjeđuje. A još više ima razloga da me ne plaši ono pitanje sa početka teksta. Ako hoćete pravi odgovor ne treba da slušate ono šta ću ja reći. Ako hoćete pravi odgovor treba da slušate ljude poput „Sunday Stories“.