Nekad vas neko na poseban način prati kroz život iako ni pod mukama ne biste mogli objasniti tu vezu. Tako je mene pratio Prince. Ili sam ja pratio njega. I nije to priča koja se može hronološki ispričati. To su neke sličice koje tek kad se sakupe na jednom mjestu i nekim samo meni znanim redom daju da se nasluti priča iza njih.

Sličica prva. Bilo je to ono vrijeme kad nam je Ante Marković omogućio da kupujemo njemačku marku po vrlo povoljnom i stabilnom kursu od sedam dinara. Bilo je to vrijeme kada se kod nas tek stidljivo pojavljivala novotarija poznata pod imenom CD player. Bio je to kraj osamdesetih i kao neko ko je profesionalno pisao o muzici imao sam obavezu da nabavim to čudo tehnike. I zaputim se u Graz da kupim liniju sa CD playerom. Naravno, tada dvočlani kućni savjet je donio odluku da može ta skupa igračka, ali kad se već ide tamo onda i se mora nabaviti i deterdžent i kafa i šta je sve tada bilo deficitarno. Kada se sve sabralo i oduzelo ispalo je da iz kućnog budžeta mogu iscijediti love i za dva kompakt diska, čisto da imam nešto vrtiti u tom playeru.

Znam da iz današnje perspektive neograničenog i besplatnog skidanja muzike izgleda nevjerovatno da je naš pristup muzičkim novitetima bio bolno ograničen. Ja sam još imao sreće pa sam dobijao većinu domaćih i nešto licencnih izdanja, ali u to vrijeme kompakt diskovi ovde još nisu objavljivani, a ogroman broj izdanja nije ni doživio da licencno bude objavljen u tadašnjoj Jugoslaviji. I kada sam stigao na odjel sa pop rock izdanjima otkrio sam kako izgleda moja verzija raja. I vagao sam i odvagivao. Prevrtao po rukama, čas ovaj, čas onaj album. I na kraju se odlučim da kupim novi album Alice Coopera “Trash” (tada posve aktuelan i tražen) i Princeov novi album “Graffiti Bridge”. Tada sam već bio njegov veliki poklonik. A otkrio sam ga slučajno.

Sličica druga. Završna godina fakulteta. Ploče su još uvijek hobi i ne slutim da će postati posao. Kupuješ ih na osnovu preporuka iz specijalizovane muzičke štampe i po onome što čuješ na radiju. Tako sam i ja čuo “Los Lobose” i toliko su mi se dopali da nisam imao dileme. Prvi izbor mi je bio njihov album “How Will the Wolf Survive?”. I opet se, nekako desilo da se našlo para za još jedan album. Čini mi se da sam dan ili dva prije toga na nedeljnom popodnevu uhvatio isječak iz filma “Purple Rain” i to baš naslovnu pjesmu. Kupim tada i Princea i taj njegov album. I doživim otkrovenje. Otkrio sam da postoji čovjek koji je na jednom mjestu skupio sve ono što je vrijedilo u muzici. Pomiješao crno i bijelo. Pomiješao hendrixovske režeće gitare sa skoro pa disko ritmovima. I otkrio sam da je “Purple Rain” samo najbliža uhu one najšire publike, a da je tu bilo puno više toga da se probere.

Sličica treća. Uvijek sam nekako Princea birao kao drugi izbor. Bilo je ljeto 1985.godine. Dan pred Live Aid. Sa nekom ekipom plovio sam iznajmljenom jedrilicom po Jadranu i tempirao sam da sve okončamo tako da stignem da pogledam Live Aid. U Splitu sam čekao autobus za Sarajevo i u izlogu sam ugledao novi album “Zabranjenog pušenja”, dvostruku ploču “Dok čekaš sabah sa šejtanom”. Treba li posebno pomenuti da sam ga morao imati iste sekunde. Nije preostalo puno u džepu nakon ljetovanja, ali u tamo se već nalazila karta za Sarajevo i dovoljno da se nešto pojede dok se autobus čeka. A onda mi je pogled pao i na Princeov album “1999”. Pa, ne mora se baš svaki dan jesti.

Sličica konačna. Pročitam vijest o njegovoj smrti. I podatak da je imao 57 godina. Uglavnom nebitno i strahovito važno. Toliko je imao moj otac kad sam ostao bez njega. Ne vjerujem u slučajnosti. Vjerujem u dobre pjesme. I u prapraunuku onog playera sa početka priče zavrtim pjesmu. Za oproštaj. “When Doves Cry” ili kako bi to “Orkestar” preveo – “Kada plaču grlice”.

U posljednjih nekoliko dana samo je neka velika prirodna katastrofa ili sličan belaj mogla pomjeriti pažnju javnosti sa skandala koji je upriličila naša eurosong delegacija na Vlašiću. Kako nas nije spičio nikakav meteor, nisu se spustili vanzemaljci, nije bilo nikakvog terorističkog napada i svi su pričali i pisali o tome kako autor tuče svoje izvođače. Svi osim mene.

Uprkos početnom porivu da i sam odmah, s gnušanjem osudim svako nasilje kao takvo i postanem dio gomile za linč, nešto mi je govorilo da sačekam i da je to što vidimo tek vrh ledenog brijega i da ima ogromna količina toga što ne vidimo, što ne znamo, a što je nužno za razumjevanje ovog incidenta.

Da budem do kraja pošten možda je to, dijelom, uzrokovano i time što lično poznajem aktere i neki dijelovi te slagalice naprosto se nisu uklapali. Neću vam prepričavati šta se desilo, jer pretpostavljam da niste mogli izbjeći tu priču. A da li su akteri te priče mogli da je izbjegnu? Moje je duboko uvjerenje da nisu.

Od samog početka sam pratio ovaj njihov projekat u koji je ova početna trojka Almir, Dalal i Deen ušla bez bilo kakvih kalkulacija. Što znači i pomalo naivno i ne znajući šta ih očekuje. Jer samo neko krajnje naivan mogao je na sebe preuzeti obavezu da isfinansira ovaj projekat u situaciji kada to nije uspjevalo čitavom marketinškom timu državne televizije. Kasnije su Ana i Jala posve prirodno ušli u cijelu priču.

Tri dana pred istek roka za prijavljivanje učešća na ovom takmičenju, tamo negdje prošle jeseni, na BHT-u im je rečeno da oni nemaju ni marke da odvoje za takav projekat i ako mogu sami da skupe potrebna sredstva BHT će stati iza svega toga. Sredstva nisu bila mala. Samo za ta tri dana trebalo je sakupiti šezdesetak hiljada maraka i u uspjeh su najmanje vjerovali oni koji su im takvu punudu i iznijeli.

I prijavimo se mi za učešće na toj evropskoj smotri, a onda počinje presija. Umjesto da se fokusiraju na samu pjesmu i nastup oni su morali da brinu o milion drugih stvari. Nešto što je u drugim delegacijama bilo normalno u našoj je uvijek moralo dobro da se odvaga. Da se procijeni svaki novi trošak, je li baš neophodan ili ne. I kako je vrijeme prolazilo postajao je sve dublji taj jaz između prihoda i rashoda. Na štetu ovih prvih.

Sam sam prisustvovao nekim žučnim raspravama među članovima delegacije, tenzije su rasle i bilo je samo pitanje trenutka kada će do eksplozije doći. I ta priča o uticaju alkohola i tableta za smirenje možda i drži vodu u konkretnom slučaju, ali to je bio sam okidač. Taj pištolj je odavno bio napunjen i prislonjen njima na sljepočnicu.

U nekim drugim okolnostima taj sukob bi prošao kao i mnogi drugi prije njega. I oni bi to sami među sobom riješili. Ovog puta, naprosto, bilo je previše ljudi okolo. Svako od tamo okupljenih je pomalo dosolio tu čorbu da je na kraju ispala totalno nejestiva. Poneko od prisutnih vidio je u tome priliku i za vlastitu promociju. A onda su hejteri na društvenim mrežama izmilili iz svojih rupa i otvorili stare frontove. Državna televizija je, po kratkom postupku, našla žrtvenog jarca. I u pogledu nastupa u Stockholmu ne mora to nužno da ima negativne posljedice. Skandal je, u krajnjoj liniji, skrenuo pažnju na nas. Neželjenu, ali ipak pažnju.

Definitivno mi nije namjera da opravdam nasilje. Oni koji me poznaju znaju u kojoj se mjeri gnušam svake primjene sile. Tu nema opravdanja i tu nema ali. Namjera mi je nešto drugačija. Nadam se da na ovaj način bacam malo svjetla na onih devet desetina ledenog brijega koje ne vidimo baš odmah i dok ne zaronimo.

I hoću tamo gdje svi vide zlo da vidim dokaz bliskosti i ljubavi među ljudima koji su se našli u sukobu. Kao prava ekipa oni štite jedni druge. Mediji, žedni krvi htjeli su sočne i pikantne detalje i da se počnu nabacivati blatom jedni na druge. A oni su pokazali da znaju nadvladati i bijes i sujetu i poriv za osvetom. I zato imaju pravo da pjevaju o tome šta je ljubav. Nekad zaista jeste začarani krug. Kao i mržnja, uostalom. Čestitam im što su imali snage da izađu iz tog začaranog kruga mržnje u koji su ih svi pokušali zatvoriti.

Svi su u nedjelju 3.aprila prenijeli agencijsku vijest da je umrla Lola Novaković. I svi su prenijeli identične podatke iz njene biografije. Kao da sa par biografskih odrednica možeš objasniti jedan život i jednu karijeru tako nevjerovatnu kao što je bila Lolina.

Kako je tiho otišla tako je gromoglasno se ispela na scenu. Prije pedeset i pet godina zbog nje su napravljene demonstracije usred Beograda. Ili tačnije protiv nje. Te 1961.godine, u beogradskom Domu sindikata održavao se festival „Zlatni mikrofon“. Publika je bila listom na strani svog miljenika Đorđa Marjanovića. Ali kako mu žiri nije bio sklon i kako nije dobio niti jednu nagradu publika je podivljala i svog favorita bukvalno iznijela iz festivalske sale i na obližnjem trgu su ga postavili na krov jednog fiće. Đorđe, k’o Đorđe odmah se snašao i fiću pretvorio u binu i počeo pjevati okupljenima. A onda je počelo pristizati sve više i više ljudi i na kraju je policija spašavala pjevača od prevelike ljubavi obožavalaca.

Kakve to veze ima sa pričom o Loli Novaković? Ima poprilične. Ona je bila ta koja je tako dobro pjevala da je žiriju dala argument da se suprotstavi podivljalim „đokistima“. Ona je tada pobijedila. I te iste godine pobijedila je i na zagrebačkom i na opatijskom festivalu. Vjerovatno bi pobijedila i na splitskom da te godine ovaj festival nije pauzirao.

Lola Novaković je rođena kao Zorana Novaković u Beogradu, nekoliko godina pred drugi svjetski rat, u tipičnoj građanskoj dobrostojećoj porodici. Taj njen „buržoaski“ background, a još i više njeno gospodstveno držanje i na sceni i u javnosti samo su podgrijavali kasnije priče o tome kako je ona agent CIA-e.

Ako je i bila teško da ćemo to ikada pouzdano saznati. Ali znamo da je od početka pa do kraja šezdesetih godina bila jedna od najznačajnijih pojava u domaćoj zabavnoj muzici uopšte. Iz današnje perspektive to je skoro nepojmljivo, ali Lola je među damama bila ono što je Đorđe Marjanović bio među pjevačima. A čisto pjevački još superiornija.

Već sam pomenuo kako je 1961.godina bila u pravom smislu njena, ali naredna je bila još uspješnija. Ne samo da je te godine predstavljala Jugoslaviju na „Pjesmi Evrovizije“ sa pjesmom „Ne pali svjetla u sumrak“ i osvojila četvrto mjesto što će preko dvadeset godina predstavljati najbolji jugoslovenski plasman. Ne, ona je nastupom na zagrebačkom festivalu te godine ispisala definitivno neke stranice istorije zabavne muzike koje će ostati za pamćenje.

Tada je pjevala pjesmu Alfonsa Vučera „Ti nisi došao“. Po pravilima festivala po dva izvođača su pjevala istu pjesmu. Pjesmu „Ti nisi došao“ izvodila je i Gabi Novak. I to izvanredno. I još pred svojom publikom. Ali Lola Novaković je ovoj pjesmi dala posebnu emotivnu notu i toliko joj dala dodatnog kvaliteta da je publika kraj pjesme dočekala na nogama i aplaudirala punih deset minuta. Treba li uopšte napominjati da je Lola na tom festivalu i pobijedila.

Otvorila su joj se tada i vrata inostrane karijere. Nekoliko mjeseci, tokom 1963.godine, nastupala je, ni manje, ni više nego po Japanu. Japanci su ostali oduševljeni, a kako na japanskom Lola znači bagrem u zanosu su se pojavljivali naslovi tipa „o, kako bagrem lijepo pjeva“.

Pa onda, na drugom kraju svijeta, u Rimu 1964.godine pobjeđuje na festivalu Roma Canta, a iza nje ostaju takve veličine kao što su Rita Pavone ili Charles Aznavour. Toliko je popularna da postaje prvi pjevač lakih nota koji dobija svoju televizijsku emisiju. Bila je to izrazito popularna dječija emisija „Na slvo, na slovo“.

Dvije godine kasnije, njena pjesma „Kap veselja“ je dobila nagradu kao najpopularnija televizijska tema. Priča o njoj se nekako zaokružila pobjedom na festivalu „Beogradsko proljeće“ 1970.godine. Iako se nastavila sporadično pojavljivati sa novim pjesmama očito je bilo da se ne snalazi u novom zvuku sedamdesetih da bi se, postepeno, potpuno povukla sa scene. To je učinila i ogorčena i ljuta zbog napisa po „žutoj štampi“ koji su je tada pratili. Od onih „špijunskih“ priča (u to vrijeme nimalo bezazlenih) do tvrdnji da je prilikom jedne od brojnih turneja po Sovjetskom Savezu tamo završila i u zatvoru.

Čak i da je bila špijunka to je tek predložak za neki budući film, a mi treba da je pamtimo kao vrhunski vokal, neponovljive boje i kao jednu od prvih zvijezda na ovdašnjem estradnom nebu. I kada je prestala da se aktivno bavi pjevanjem ostala je velika. Zvijezda je bila, zvijezda je ostala i konačno se u zvijezdu i pretvorila.