Da vam pravo kažem nikakv sam ja novinar. Kako god okrenem. Neki pravi novinar bi, za razliku od mene, iskoristio višesatni razgovor sa Bregovićem i od toga pravio ekskluzive za nerednih pola godine. Neki pravi novinar se ne bi zamarao mojim beskorisnim dilemama oko toga da je nepristojno iskoristiti nečije gostoprimstvo za trenutak prolazne slave. Džaba meni decenije iskustva, džaba sve naučeno, džaba sve, kad ja nisam taj.

A znam da su najbolji intervjui uvijek oni neobjavljeni. To sam barem naučio. Na teži način. Ali ovog puta to nije ni bio intervju. Ovog puta je to bio poziv da malo popravim krvnu sliku na zraku Jahorine. I pitanja su bila obostrana. Prvo ona neizbježna pitanja o tome kako mi napreduje oporavak. I jednako tako neizbježna priča o svemu svačemu iz koje bi se dalo izvući toliko toga zanimljivog za javnost.

Ali ne ovoga puta. I ne od ovog novinara. Ne kažem da i mene nije trzalo da otkrijem neke stvari koje svi jedva čekaju da čuju. Ali pobijediti iskušenje i ima smisla jedino ako je to ono pravo iskušenje. Ono kome se najteže odolijeva. Pričali smo i o prošlosti i o budućnosti. O nekim nikad do kraja razjašnjenim tajnama kao i o novim projektima. To ćete saznati kad sam Goran odluči da vam ih otkrije.

Jesam ja pokušao da ga nagovorim da uradimo knjigu o njemu. Autoriziranu biografiju. Odbio me, kako bi to rekli pisci jeftinih ljubavnih romana, nježno ali odlučno. Barem u ovom trenutku, ali nije posve zatvorio mogućnost za jednu takvu ideju.

A i da je bio intervju ne bi bio onaj pravi. Pričali smo o knjigama koje su nam se dopale, o filmovima koje smo gledali. I otkrili da smo jednako razočarani ovim novim filmom o “Bitlsima”, ali se i složili da smo saznali neke stvari o njima koje nismo do sada znali. Ni on nije znao da je “Get Back” na primjer pjesma koja govori protiv tadašnje politike britanske vlade da protjeruje “rasno nepodobne” migrante iz Velike Britanije. Obojica smo se složili da je McCartney bio mnogo značajniji za bend nego što smo ranije mislili.

Ima stvari i koje smo drugačije vidjeli. Recimo učešće Yoko Ono. Dok je meni djelovala diskretno Goran ne bi mogao ni zamisliti da mu neko sjedi u studiju tokom snimanja. Bilo ko osim članova grupe. Otkrio mi je i da su i oni tako radili svoje albume sve do onog albuma sa Tifom kada je donio gotove demo snimke u studio.

Prisjetili smo se kako smo se zadnji put družili u toj njegovoj nepristupačnoj jahorinskoj rezidenciji početkom 1988.godine kada se vratio sa krstarenja preko Atlantika. Mislim da sam tada radio veliki intervju za kratkotrajni muzički časopis “Hit Magazin”. I inače su ti naši intervjui uvijek bili u takvoj domaćoj, opuštenoj atmosferi. Uglavnom u njegovom sarajevskom stanu.

I kao što vam rekoh od svih tih intervjua ovaj bi bio najbolji. I najzanimljiviji. Kad bi uopšte bio intervju i kad bi ga objavio. Ali nisam vam ja baš neki novinar. I nije mi žao. Nešto se mislim možda sam bolji čovjek nego novinar.

Prilično me obradovala vijest da organizatori one sjajne izložbe o Kemalu Montenu nešto slično, za kraj godine, priremaju i za “Crvenu jabuku”. Ima smisla, a i duboke su veze Kemine sa “Jabukom”. Ima smisla i zato što je “Crvena jabuka” jedna od temeljnih grupa sarajevske scene u drugoj polovini osamdesetih, a i zato što bi tragično preminuli Dražen Ričl i Aljoša Buha, tokom 2022.godine, napunili po šezdeset godina. Samo da nisu onako grubo “zaustavljeni u koraku i snu” negdje kod Jablanice i to prije trideset i pet godina.

A kada su još i mene zamolili da napišem nešto o “Crvenoj jabuci” nisu ni slutili koliko je meni taj bend više od benda. Koliko je važan za moje sazrijevanje i formiranje. Sudbina je htjela da među njima prvog upoznam Dražena Ričla, negdje početkom 1982.godine. Navršit će se i tu jedan mali jubilej. Četrdeset godina otkako ga znam. I nema veze što je on već punih 35 godina tamo negdje sa druge strane. Nisam ga zaboravio i ne mislim.

Studirali smo u to vrijeme zajedno žurnalistiku. Obično je sjedio negdje odmah iza mene. U društvu Branka Đurića koji će kasnije postati Đuro. Njihovo prijateljstvo je bilo skoro pa opipljivo. A njihovi komentari na predavanjima takvi da čovjek nije mogao, a da se ne okrene da provjeri ko je to toliko duhovit. A kad se već okreneš onda i ti nešto progovoriš. I tako, mic po mic, počnete razgovarati o onome što vam je obojici opsesija. O muzici.

Radovalo me kada je napravio uspjeh sa “Elvisom J. Kurtovichem”. Nije mi bilo drago kad sam čuo da ih je 1985.godine napustio nakon albuma “Dabogda crk’o rock’n’roll”. Ali tog vrelog ljeta 1985.godine slučajno se sretnemo na ulici. I kaže mi kako se sprema nova “mrak” stvar i da će se zvati “Crvena jabuka”. Kako sam se već tada naslušao najava o “novim mrak stvarima” uzeo sam to sa oprezom i početkom naredne godine sa dosta rezerve spustio taj prvi album “Crvene jabuke” na gramofon.

I tad me puklo. To je bilo otkrovenje nalik religijskom. Ako mi je Džoni pet godina prije toga pokazao neke do tada nespoznate istine, “Jabuka” mi je po prvi puta ispričala našu generacijsku priču. Bez ostatka. I bez ostatka sam im se i predao. Gledao sam ih početkom ljeta 1986.godine na “Crvenom karanfilu” u “Skenderiji” na toj zajedničkoj svirci i radovao se njihovom solističkom koncertu. Koncertu koji se nikad nije desio. Barem ne u tom sastavu.

Dva dana prije tog stravičnog susreta sa stijenom uz Neretvu sreo sam se sa Draženom (ili Parom, ako vam je draže) i Zlatkom Arslanagićem u CDA na promociji tada novog albuma Bajage i njegovih Instruktora “Jahači magle”. Tad su mi, puni oduševljenja, govorili stihove pjesama koje će se naći na drugom albumu. Bilo je očito da žele što prije početi raditi na njemu. A ništa manja nije bila ni moja želja da čujem te pjesme. Inače, zaboravio sam vam reći da sam i Zlaju Arslanagića upoznao tek kad je prvi album izašao. Naime, meni se ta ploča toliko dopala da sam gurao priču o njima kad god sam mogao i gdje god sam mogao. Upoznali smo se prilikom intervjua za “Oslobođenje” u restoranu “Pošta” preko puta Narodnog pozorišta. I sa njim je “kliknulo” i uvijek bih bio jedan od prvih koje bi pozvao u svoj potkrovni stan u tadašnjoj ulici Kralja Tomislava da čujem te nove snimke. A bilo je situacija u kojima sam ja dobijao neke njegove albume iz “Jugotona” prije njega pa bi mu ih donio da čuje kako mu zvuči ploča.

Nisam ni slutio da ću ih tog 16.09.1986.godine posljednji put vidjeti zajedno. A možda sam i bio posljednji koji ih je vidio zajedno. Mada, mislim da su se sutradan ipak zejdno pripremali za odlazak na taj prvi koncert turneje u Mostar. Da, sjećam se iz tih dana kasnog ljeta osamdeset i šeste i jedne čudne situacije. U to vrijeme ja sam vam živio kao podstnara na Mahmutovcu. Ko zna gdje je Mahmutovac sve mu je jasno, a ko ne zna ne vrijedi mu ni objašnjavati koliko je to visoko iznad Sarajeva.

A skoro kilometar ispod mene, na Bistriku je tada radila jedna pekara sa, po mom skromnom mišljenju, najboljim somunima u Sarajevu. Znam da je bio septembar. Kasno ljeto. Iste te osamdeset i šeste. Čekam u redu za svoju porciju blaženstva i odnekud čujem “kad sat zazvoni”. Nije to snimak sa ploče. To neko svira. Ali glas je taj. Podignem pogled i u zgradi preko puta, negdje na petom ili šestom spratu vidim Paru kako sjedi na simsu prozora i svira tu pjesmu. Jeste ja napisao Zlaja, ali to je bila njegova pjesma. I ostane mi tako utisnut na zjenicama za vječnost. Takvog ga pamtim. Kao dječaka koji nikada neće ostariti.

Nakon nesreće nastavio sam se družiti sa ostatkom grupe. Pogotovo sa Zlajom. I bilo mi je drago kad su nastavili iako je to već bila neka druga “Crvena jabuka”. Ali i dalje moja. Na trećem albumu našao sam pjesmu “Ima nešto od srca do srca” koja će postati nezvanična himna braka koji sam sklopio iste 1988.godine kada je ta ploča i izašla. Gledao sam ih prvi put na solističkom koncertu naredne godine i to u “Zetri” nakon izlaska nevjerovatnog i ultimativnog albuma “Tamo gdje ljubav počinje”. Gledao sam ih i dvije godine kasnije, posljednji put u postavi u kojoj je bio i Zlatko Arslanagić. Gledao sam ih u Kotoru, na tvrđavi, ali kada sam ušao u garderobu nakon koncerta da se pozdravimo to već nije bila ta atmosfera koja ih je ranije krasila. Znao sam ja za priče kako ih Žera napušta i kako su tražili pjevača za tada aktuelni album “Nekako s proljeća”, ali ja nekako nisam htio povjerovati u te priče. Tu veče smo se našli u istom restoranu, ali ključni ljudi benda su sjedili za različitim stolovima. I tada sam morao povjerovati.

Činilo se da je sudbina “Crvene jabuke” vrlo neizvjesna. Ali bio je to avgust 1991.godine i koja bi još budala razmišljala o sudbini jednog rock sastava u vrijeme kada je sudbina čitave jedne države krajnje naizvjesna. E, pa našla se takva budala. Šta da vam kažem, ja sam razmišljao. Ne znam, ali moguće je da sam tada posljednji put vidio Zlaju. Moguće, ali ne i posve sigurno.

I tu je završio drugi dio njihove karijere. Nakon te turneje. Negdje tokom rata, ali ne baš prebrzo, Zlaja i Žera su napustili Sarajevo. Otišli svaki svojim putem. Žera je bio spreman da prihvati ponudu Zrinka Tutića koji je nudio da im obnovi karijeru u Hrvatskoj. Zlaja nije želio takav nastavak priče i otišao prvo za Englesku, pa za Kanadu. A onda je ta treća verzija, sa svega dva originalna člana, nastavila priču o “Crvenoj jabuci”. Priču u kojoj možda i nije bilo onoliko sjajnih pjesama na albumima koji su uslijedili, ali u kojoj si uvijek mogao naći nekoliko novih brojeva koji bi ti dokazali da taj bend ima šta da kaže.

I tako već dvadeset i pet godina. Ili trideset i pet od samih početaka. I kako život ima tu zgodnu naviku da se vrti u krugovima trčeći za svojim repom tako se namjestilo da za novi album ta ista “Crvena jabuka” snima moju pjesmu. Nakon trideset i pet godina poznanstva. I to ni manje ni više nego pjesmu koja je nastala baš te njihove i sjajne i kobne 1986.godine.

I zato vam je jasno da ja ne mogu o njima pisati kao o nekom drugom bendu, ne mogu ja o njima pisati u okviru pukih biografskih i diskografskih činjenica koje svako ionako može naći na internetu. “Crvena jabuka” je uvijek bila i moja priča i zato sam vam je ovako i ispričao. I shvatio da sam ispričao samo dio odgovora na pitanje zašto mi toliko “Crvena jabuka” znači.

Sa nestrpljenjem sam očekivao taj novi dokumentarac o “The Beatles”. Uslovno rečeno novi. Mislio sam šta se o njima može reći, a da već nije rečeno? Ali nostalgija je moćna sila i htio sam barem pogledati kakva je to atmosfera vladala među njima u studiju u januaru 1969. godine kada su još uvijek vjerovali da se bend može spasiti od neminovnog raspada prema kojem je išao.

To sam, manje više i dobio. Dobro, sa naglaskom na više. Smatram sebe nekim poznavaocem, a opet sam mnogo toga novog saznao. I onda sam se zapitao kako se kroz ovih osam sati dokumentarca probijaju oni koji nemaju baš neko predznanje o ovom sastavu. Teško, pretpostavljam. Ako ne znaju neke temeljne činjenice koje su “Bitlse” usmjeravale u drugoj polovini šezdesetih godina prošloga vijeka.

Nama, ovako iz današnje perspektive, izgleda kako su “The Beatles” neprolazna i neupitna vrijednost. Ali nije to baš uvijek bilo tako. Počevši od 1966.godine kola kreću nizbrdo. I to je tek naznačeno u ovom dokumentarcu. I odluka da više ne nastupaju pred publikom jer je postalo i opasno i besmisleno u toj silnoj buci u kojoj ih se više i ne sluša. Indikativno je da je George Harrison u avionu po povratku sa posljednjeg koncerta izjavio kako osjeća “da više nije Beatles”. Uslijedio je bijes američke javnosti zbog Lennonove nesmotrne izjave kako su “popularniji od Isusa”. Pa smrt Briana Epsteina njihovog menadžera koji i jeste bio ono ljepilo koje ih je držalo zajedno. Odlučili su da ne uzimaju novog menadžera i sami su sebi postali menadžeri i, oslobođeni iscrpljujućih turneja, počeli da eksperimentišu u studiju. U takvoj konstelaciji zvijezda snimili su dva epohalna albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” i dvostruki “The Beatles”. Ovaj posljednji već za svoju novoosnovanu firmu “Apple Records”. I trebalo je vidjeti šta dalje.

Odnosi među njima više nisu bili kao nekad i pada ideja da novi album rade uživo, da se zatvore u jedan poveći prostor i da rade ploču kao nekad. Sjedeći u krugu, gledajući jedni druge i praveći pjesme. E, to vam je suština ovog filma. Kamera ih je pratila tokom snimanja i zabilježila preko 60 sati materijala tokom tog januara 1969.godine. Od toga su izabrali 8 sati za tri dijela ovog filma i na momente to i gledaocu postane naporno pratiti, a kako li je tek njima bilo iznova i iznova svirati iste pjesme.

I onda – iznenađenje. Ne znam za vas, ali ja sam barem do sada živio u ubjeđenju kako su oni pukli zbog napetosti između Lennona i McCartneya i uticaja koji je imala Yoko Ono, tokom tog snimanja. Sudeći po ovom filmu reklo bi se da ni jedno ni drugo nije tačno. Glavni nezadovoljnik bio je Harrison. Smatrao je da je neopravdano zapostavljen u procesu izrade albuma, pa čak u jednom momentu kaže McCartneyu da on može svirati samo akorde, ako je to Paulova želja, da čak ne mora ni svirati ništa jer ionako McCartney dolazi u studio sa svojim gotovim idejama i ne sluša ničije mišljenje. Iako se meni čini po svemu kako ni sam McCartney nije bio presretan zbog te pozicije koju je, silom prilika, preuzeo nakon Epsteinove smrti. Silom prilika jer je neko morao.

Nije se Harrisonu sviđala ni početna ideja da novi album snime kao koncertni i to pred publikom nakon pune tri godine nesviranja koncerata. U jednom trenutku napušta snimanje da bi se tek na dvostruki pritisak i od strane Paula i od strane Johna vratio. Razbijen je i onaj mit o rušilačkoj snazi Yoko Ono. Žena jeste sjedila u studiju tokom tog snimanja, ali ne znam je li u tih osam sati dvije progovorila. Moguće je da je ona Lennonu na jastuku šaputala protiv ostatka benda, ali tokom samog snimanja nije se uplitala. Čak djeluje kako je između nje i McCartnija postojalo neko prećutno razumjevanje o tome koliko i kome pripada Lennon.

Nisam znao, prije ovog dokumentarca, da je čuveni “koncert na krovu” bio tek treća opcija za nastup. Prvobitno su u igri bile neke ruševine u Libiji, neki stari antički amfiteatar. Kada se to pokazalo kao neizvodljivo razmišljali su o jednoj neizgrađenoj lokaciji u Londonu, nekakvo brdašce koje im se učinilo sasvim zgodno. Na kraju su logistički zahtjevi doveli do toga da su taj koncert odsvirali na krovu svoje vlastite zgrade u Londonu.

Problem je bio i što nisu imali dovoljno urađenih i uvježbanih pjesama pa je ispalo kao sreća u nesreći to što je policija prekinula koncert. Ipak stigli su da izvedu udarne pjesme sa novog albuma. A sa pjesmama su se baš mučili. Ušli su u studio da urade 14 novih pjesama, ali to nije išlo baš tako lako kako se nama danas čini kad slušamo album “Let It Be”.

Da, imali su tu naslovnu pjesmu koju su u to vrijeme zvali “Mother Mary”. Imali su “Get Back”, “Don’t Let Me Down”, “I’ve Got a Feeling”, “Dig a Pony”, “Across the Universe”, a kada je zapelo odlučili su da izvuku i neke stare, neobjavljenje pjesme sa početka karijere kao što su “One after 909” i “Two of Us”. U momentu dok sviraju ovu posljednju kamera uhvati papir ispred Lennona sa koga čita tekst ove pjesme i lijepo vidimo da je on tamo napisao da je to original grupe “Quarrymen”, sastava u kojem su Paul, John i George svirali prije nego su ga preimenovali u “The Beatles”.

I ne samo svoje stare pjesme. Kada im je trebalo da vrate atmosferu u studio, da podignu nivo energije, svirali bi rock standarde i očito uživali u tome. Ili bi čitali šta se piše o njima. Ili bi pratili šta radi konkurencija. Iz današnje perspektive to se nama čini čudno, iz perspektive kada smo već ustoličili “The Beatles” na tron. Ali u to vrijeme oni su se ponašali kao i svaki drugi bend. Nisu baš bili oduševljeni svaki put onim što rade, pogađalo ih je što ih štampa uporno želi rasturiti, a u studio su dolazili noseći pod miškom nove i tada aktuelne albume, pa u jednom trenutku vidimo kako je Harrison donio tada aktuelni album “Rolling Stonesa” – “The Beggars Banquet”. A činjenica da je Lennon učestvovao sa “Stonesima” na njihovom projektu “Rock’n’roll Circus” poslužila je štampi kao dobar razlog za priče o tome kako će on i preći u “Stonese”.

Zbog svega toga McCartney je ponajviše htio ovakvim povratkom “Bitlsa” da sačuva bend od raspada. Čak se i vidi u ovom filmu kako su u jednom trenutku bili na pravom putu. Pogotovo kada im se na snimanju pridružio vrsni klavijaturista Billy Preston. Sa njim su se znali još iz svojih “hamburških dana” sa početka šezdesetih i on je u studio donio ne samo neosporno sviračko umijeće nego i puno pozitivniju atmosferu. Do te mjere im je dao novu energiju da su sva četvorica bili jednodušni u ocjeni da on treba da postane “peti bitls”. Na njegovu žalost to se nikada nije desilo.

Sa ovog snimanja koje je zabilježeno filmskom kamerom u formi singla ubrzo su objavljene pjesme “Get Back” i “Don’t Let Me Down”, a ostatak materijala privremeno je sklonjen u stranu. U studio su “Bitlsi” ušli samo još jednom, u avgustu 1969.godine i snimili album “Abbey Road”. I to sam sada saznao, to da su mnoge pjesme koje su se našle na tom albumu već isprobavane tokom ovog “Let It Be” sessiona. Pa i neke koje će snimiti kao solisti nakon neminovnog raspada.

A raspad je definitivno bio neminovan. I nikada više se nisu sva četvorica našla u istom trenutku u istom prostoru. Mučenje je potrajalo do proljeća 1970.godine kada je konačno izašao album “Let It Be” čije stvaranje pratimo u ovom dokumentarcu i kada je konačno objavljeno da “The Beatles” više ne postoje. I kada su se ponovo okupili sredinom devedesetih to već nije bilo to jer Lennona više nije bilo među živima. I zato je ovaj film jedinstvena prilika da ih vidimo u vremenu kada je “to još uvijek bilo to”. Makar i uz sve te silne probleme.

Jedan i jedan nekad zaista mogu biti i tri. U onim rijetkim slučajevima kada konačni rezultat nadmaši prosti zbir dijelova. E, tako nešto se desilo sa našom košarkaškom reprezentacijom. Iskreno, bosanski sportisti nam odavno nisu dali baš mnogo razloga za radost i zato je ovo što su naši košarkaši napravili zaista vrijedno pažnje. A šta su to napravili?

Protekle sedmice igrane su prve utakmice kvalifikiacija za predstojeće svjetsko prvenstvo i mi smo te kvalifikacije otpočeli sa dvije pobjede iz dvije utakmice. Ali važnije od pobjeda jeste način na koji su ostvarene. Realno gledano ništa spektakularno nije pobijediti Čehe u Skenderiji i Bugare na njihovom terenu. Međutim, zrelost koju je naša reprezentacija pokazala, pogotovo u prvom susretu sa Česima naprosto imponira.

Česi su nas razbijali u prvom poluvremenu. Trica ih je išla onako kako nisam vidio da ikada ikoga ide u ovom lijepom sportu. I kako napisa jedan košarkaški znalac ubacivali su nam sve moguće iza linije za tri poena. Ne samo loptu nego se, po njegovim riječima, činilo da kroz naš obruč prolaze i šporeti i frižideri i bojleri. I kad tako krene protivnika teško se neko može vratiti. Osim…

Osim kad imaš jako ekipu, psihički stabilnu i sa trenerom kakav je Vedran Bosnić. Čim je krenulo drugo poluvrijeme ne samo da smo ih dostigli nego im nismo dali da se sastave sa loptom. Nevjerovatno brzo okrenuli smo priču u svoju korist i ubjedljivo pobijedili.

A objektivno gledano, po imenima naših reprezenatativaca, nemamo mi baš neku strahobalnu ekipu za respekt. Nemamo tako pojedinačno gledano. Ali kada se nađu zajedno na terenu onda i nije važno koliko pojedinačno vrijede jer kao ekipa vrijede neuporedivo više.

Imali smo mi nekada puno veće vedete u reprezentaciji i to nas je, paradoksalno, ponekad i kočilo. Kad imaš zvijezdu u ekipi onda nekako sve lopte idu prema tom igraču i kada njega zaustave nema ko da preuzme odgovornost. A takva “zvijezda” onda usljed nekog inata dodatno forsira i protivnik nas lako zaustavi.

Sad, na svu sreću nemamo takvih “veličina”, a imamo trenera koji nikome ne dopušta da “divlja” na terenu i svi su tu radi uspjeha kolektiva. I zato kolektiv i uspijeva. Protiv Bugara krenemo silovito i unište ih Sulejmanović i Halilović na centarskim pozicijama u prvih nekoliko minuta. Skupe se, oni logično, u reketu, a onda im Sulejmanović ubaci dvije trice zaredom. Kad njih zaustave krene Musa da ih muči prodorima. Musa koji konačno sazrijeva. Pa za njim Gegić ili Lazić. Kad Atića i ne ide u napadu odradi lavovski dio posla u odbrani. I rezultat ne može izostati. Ne kažem da će takva reprezentacija uvijek pobijediti, ali sigurno će uvijek nadmašiti svoje realne kapacitete. A šta više očekivati.

Šta više očekivati u zemlji u kojoj niko ne daje ni osamdeset posto svojih mogućnosti? Ovi momci su pokazali kako mogu biti bolji od samih sebe i zato sa nestrpljenjem iščekujem februar i taj ključni susret protiv strašne Litvanije. A sa ovakvom igrom i još više sa ovakvim pristupom igri ni oni nisu nepobjedivi.