Po prvi put sam tada prisustvovao jednom pravom rock koncertu. I to, ni manje ni više nego je, taj prvi koncert bio koncert “Bijelog dugmeta”. I to nekomercijalni. I još sasvim slučajno.

Na tom svom izviđačkom pohodu došli smo i na Omladinsku radnu akciju “Kozara ‘77”. Dopao mi se u tih par dana akcijaški život pa sam narednog ljeta i sam bio u brigadi. Ali, o tom po tom. Uglavnom, kad smo stigli u brigadirsko naselje na Kozari vladala je čudna uznemirenost i iščekivanje. Tu veče je trebalo tu nastupiti “Bijelo dugme”.

I mene je to zainteresovalo, ali bio sam daleko od bilo kakve euforije. Dobro, znao sam ja za “Dugme”. Nisi mogao tada da ne znaš za njih, ali moje tadašnje znanje o njima bilo je najpovršnije moguće. Tokom te prve polovine 1977.godine svugdje su se mogle čuti pjesme sa njihovog trećeg albuma “Eto, baš hoću!”. Bila je, u krugovima u koje sam pokušavao da se ubacim, jedna buntovna, pomalo štrkljasta cura, od koje sam pokupio, onako usput, napjeve “Slatko li je ljubit tajno” i “Dede bona sjeti se, de tako ti svega”. Nije postojao pastirskiji rock od tog pastirskog rocka. Znao sam i za “Bosanca”, svakako. A najzanimljiviju su mi bili, zapravo jer su bili pomalo odvratni mojim roditeljima. Barem tada.

Čini mi se da se slavila neka od novih godina i na televiziji je išla nekakva emisija za mlade u okviru novogodišnjeg programa. Ili barem kako su tada urednici zamišljali da bi trebalo da izgleda emisija za mlade. Bio je to, zapravo, nekakav televizijski eksperiment i u toj emisiji pojavili su se “Bijelo dugme” i “Teška industrija”. Iz moje tadašnje perspektive teško sam ih i razlikovao, iskren da budem. Emisija je bila uradjena u crno – bijeloj tehnici (a i da nije takvi su tad bili televizori pa bi snimanje u koloru bilo čisto bacanje para), a autor je, očito želio biti drugačiji pa je sve bilo puno nekih nelogičnih zumiranja i odzumiranja, psihodeličnih efekata koji su posve izgubili smisao kad nisu bili u jarkim bojama i sve je djelovalo, u najmanju ruku haotično. Muzika je bila bučna, čak i za moje tadašnje pojmove i nije ni najmanje čudo što su moji starci sa zgađenim komentarima propratili njihov nastup.

To je bilo više nego dovoljno da se meni, baš zbog toga, u idućem trenutku dopadnu. Naprosto zato što se mojima nisu sviđali. Bio je to moj način tihe i skoro ilegalne pobune protiv autoriteta. I zato mi je bilo drago da sam se zatekao tamo gdje će taj fitilj moje pobune opet biti zapaljen. Ovaj put nastupom uživo.

Ubijte me, ali ja se ne sjećam tog nastupa. Moguće da sam bio preumoran i da sam u jednom trenutku naprosto zaspao i neko mekog srca me prenio u šator na spavanje. Spavali smo pod onim ogromnim sivomaslinastim vojnim šatorima na slami prostrtoj po goloj zemlji. I nije mi smetalo. San me tada pohodio u pravilnim razmacima i nije imao ni najmanje volje da odustane zbog nešto manje luksuza u kojem sam se našao.

Sjećam se, pomalo samog početka koncerta. Da li prvu ili drugu ili negdje na početku, ali sjećam se da su svirali onu “Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze”. Uvijek sam mislio da je to jedna od njihovih najjačih pjesama i nije bez razloga i otvarala njihov treći album. Ali nisam se nikad emotivno vezao za tu pjesmu. Nisam imao razloga. Dok se razlog nije pojavio mnogo godina kasnije. U kaputu malo drugačije boje, ali to su već finese.

Kasnije sam sklopio priču o tome kako su momci iz “Dugmeta” uopšte došli tu da sviraju. Godinu dana ranije oni su bili kao obični brigadiri na akciji “Kozara ‘76” i neki od njih su čak dobili i udarničke značke. Samo što su oni bili sve samo ne obični. Bili su više odlični nego obični. Odlični čak i u tom vrlo vještom marketinškom manevru da se pokažu kao prosječni omladinci koji vole svoju socijalističku domovinu, a ne kao nekakvi natruli plodovi zapadne propagande.

I tako sam vam ja, biće prespavao svoj prvi koncert u životu i propustio da vidim “Bijelo dugme” baš u onakvom izdanju u kakvom će se popeti na binu kod Hajdučke česme par sedmica kasnije. Ali tehnički gledano bio sam prisutan na tom koncertu i s punim pravom se taj njihov nastup može smatrati prvim mojim rock koncertom u životu.

Rijetko kada autor nekog albuma, pogodi sa nazivom tog albuma, kao što je pogodio Vlado Podany sa svojim novim albumom. Albumom koji je nazvao “Crno – bijelo dugme”. A kako drugačije i nazvati album na kojem si, na klaviru, igrajući se među crnim i bijelim tipkama, odsvirao deset kompozicija “Bijelog dugmeta”?

Moje skromno mišljenje je, da je sve ono što je Vlado, do sada radio, vodilo ka ovom albumu. Na različite načine je iščitavao neke od najznačajnijih kompozicija svjetske i domaće pop i rock scene. Od toga da ih izvodi na koncertnom klaviru, do toga da ih upakuje u formu benda koji je sam formirao. Sada je tu priču dvostruko ogolio. Izbor je sveo na jednog kompozitora, Gorana Bregovića. A instrumentalno je sjeo za klavir, i tek, tu i tamo, uz pomoć ženskih vokala, donio te pjesme. Pjesme koje su odavno našle svoje mjesto u našoj kolektivnoj svijesti.

A ako se pitate zašto baš “Bijelo dugme”, odmah da vam kažem, nije to samo zato što su oni najveći. Ima i toga, ali ima i drugih razloga. Te pjesme prate Vladu od početka njegove karijere. Prvi bend u kojem je ozbiljno svirao bila je “Armija B”, grupa koja je pratila Bebeka na snimanju albuma iz 1985.godine i na turneji koja je uslijedila. Tada je on svirao sve te pjesme, po službenoj dužnosti, što bi se reklo. Radeći kasnije sa Tifom, opet su pjesme “Bijelog dugmeta” bile prilično prisutne u njihovom repertoaru.

Sem toga, već je on znao, tu i tamo, odsvirati na svojim albumima ponešto iz repertoara “Bijelog dugmeta”. Bile su to pjesme “Loše vino”, “Uspavanka za Radmilu M.” i “Da te bogd’o ne volim”. Ove dvije posljednje je, u novim verzijama, ponovio i na ovom albumu. Zapravo ovaj novi album je, kako sam voli reći, pravljen “epohalno”. Ne u smislu da sada Vlado nešto vjeruje da će njegov album obilježiti epohu, nego da je, pri izboru pjesama, prošao kroz razne epohe njihovog stvaralaštva.

I jeste. Samo nije izabrao niti jednu jedinu pjesmu sa prvog albuma “Kad bi bio bijelo dugme”, ali iz tog perioda izabrao je pjesmu sa singla, pjesmu “Ima neka tajna veza”. Sa drugog albuma uzeo je naslovnu “Šta bi dao da si na mom mjestu”, ali tako da je odsvirao samo onaj prepoznatljivi uvod i kraj pjesme. I sa trećeg albuma je izbor pao na tu grandioznu baladu “Sanjao sam noćas da te nemam”. Ali, zanimljivo je da sa “Bitange i princeze” nije izabrao sličnu “Sve će to o mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”, nego, meni samom puno dražu, “Ipak poželim neko pismo”. Onda, hronološkim redom slijede “Pristao sam biću sve što hoće” i “Uspavanka za Radmilu M.”.

Nije nimalo čudno da je dugogodišnje prijateljstvo sa Tifom, Vlado obilježio tako što je samo sa onog albuma na kojem je Tifa pjevao, uzeo čak dvije pjesme. Pored pomenute “Da te bogd’o ne volim” izabrao je i pjesmu “Lažeš”. I još je baš nju izabrao za najavni singl. A što se tiče perioda sa Alenom Islamovićem na mjestu pjevača tu je, očekivano, izabrana pjesma “Ružica si bila, sada više nisi” i, sasvim neočekivano “Đurđevdan”.

Siguran sam da je to bio popriličan izazov, prilagoditi pjesmu poput “Đurđevdana” ovakvoj, klavirskoj formi. Samo što Vlado, koliko ga ja znam, voli takve izazove. Ispituje granice. I vlastite, ali i mogućnosti pjesama koje izabere. Tako je i u ovom slučaju uspio zadržati osnovni format pjesme, a da opet ne strši u toj klavirskoj verziji.

Inače je, u slučaju svih deset pjesama, intervenisao tek ponekim svojim vlastitim rješenjem koje bi, tu i tamo, provukao ispod osnovne fraze. Nenametljivo i diskretno, ali tako da to obogati pjesmu i da joj neophodnu pitkost. I šta da vam kažem? Naziv jeste crn i bijel, ali su instrumentale koje nam je ponudio obojene živopisnim bojama. Poslušajte.