Kako je rock’n’roll ušao u zrele godine svako malo se neko sjeti da obnovi neko izdanje od prije 20, 40, pa čak i 50 godina. Tako je, prije nekoliko sedmica, “Croatia records” objavila reizdanje dva albuma objavljena 1982.godine, dva albuma na kojima su se našle sve pjesme sa singl ploča koje je objavilo “Bijelo dugme”. Po ugledu na one dvije čuvene kompilacije sastava “The Beatles” jedan album je bio crveni, a drugi plavi. U slučaju “Dugmeta”, doduše, malo svjetliji nego kod benda sa kojim su ih stalno upoređivali, ali to su već finese.

Kao što je finesa i to što je 1982.godine datum izdavanja ovih albuma bio negdje u oktobru, a ove godine to se desilo već početkom godine. Sve ostalo je na svom mjestu. Sjećam se kad sam prvi put nabavio te dvije ploče nisam uopte razmišljao da je “Jugoton” to objavio zato što se po prvi put desilo da “Bijelo dugme” nije imalo u jednoj godini ni studijski ni koncertni album. I trebalo je nekako popuniti tu prazninu. A postoje i ozbiljne tvrdnje da je na taj način grupa htjela da se oporavi od finansijskog udara koji su doživjeli kada su kažnjeni zbog pokušaja ilegalnog uvoza opreme.

Ne znam baš koliko su pouzdane te priče, ali znam da su meni ti albumi pomogli da kompletiram priču o “Dugmetu”, a ni danas nije drugačije. U to vrijeme ja sam imao njihove sve do tada objavljene albume, ali nešto je nedostajalo. Bilo je rupa u toj diskografiji naprosto jer su na singlovima objavljivali i pjesme koje se nikad nisu našle na albumima.

Prvi album je obuhvatio singlove objavljenje u periodu od 1974 – 1975.godine, a drugi od 1976.godine do 1980. godine nakon čega su objavili još svega dva singla. I to naprosto stoga jer je format singla počeo gubiti na značaju. I na obje ove ploče nalaze se pjesme koje su po mnogo čemu rariteti. Prvi album otvaraju dvije pjesme sa prvog singla, “Top” i “Ove ću noći naći blues”. Činjenica je da se ove pjesme ne nalaze ni na jednom studijskom albumu, ali je “Top” već prije ovih albuma objavljen na kompilaciji “Iz sve snage”, a kasnije i na koncertnom albumu “Mramor, kamen i željezo” iz 1987.godine, te na kompilaciji “Rock’n’roll” iz 1994.godine. Pjesma “Ove ću noći naći blues” našla se u koncertnoj verziji na albumu sa “Boom festivala”.

Već pjesme sa narednog singla “Glavni junak jedne knjige” i “Bila mama Kukunka, bio tata Taranta” mogu se naći samo na ova sada obnovljena dva albuma i, naravno, na tom singlu iz 1974.godine. Zato su pjesme sa trećeg singla “Da sam pekar” i “Selma” doživjele mnoštvo reizdanja što na studijskim albumima, što na kompilacijama, što na koncertnim albumima.

Tokom rada na prvom albumu nisu sve snimljene pjesme mogle ući na format long play ploče pa je pjesma koja je izbačena sa tog albuma, pjesma “Da mi je znati koji joj je vrag” uvrštena na naredni singl koji je izašao početkom 1975.godine. Sa B strane tog singla našla se pjesma sa prvog albuma, balada “Bluz za moju bivšu dragu”. Na prvom dijelu tih albuma “Singl ploče” našao se još jedan singl iz proljeća 1975.godine i to sa pjesmom bez koje se kasnije nije mogla zamisliti nijedna njihova kompilacija niti koncert. U pitanju je pjesma “Ima neka tajna veza” dok je sa B strane bila “I kad prođe sve pjevat ću i tad” i nje su se u “Dugmetu” sjetili kada su išli na turneju 1981.godine i izvodili je dobro prearanžiranu. Takva se pojavila i na koncertnom albumu “5. april 1981.godine”. Posljednje dvije pjesme sa prve ploče su pjesme koje su se našle na studijskim albumima. “Ne gledaj me tako i ne ljubi me više” je najavljivala drugi album, a “Sve ću da ti dam samo da zaigram” je podsjećala na prvi.

Po istom obrascu je urađen i naredni singl sa pjesmama “Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” i “Ne spavaj mala moja muzika dok svira”. Međutim, na toj drugoj ploči našao se i jedan pravi raritet. Singl sa pjesmama “Milovan” i “Goodbye Ameriko” koje su snimili 1976.godine tokom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama i objavili ih kao Željko Bebek i Bijelo dugme. Zatim imamo pjesme koje lako nalazimo na studijskim albumima “Eto, baš hoću!”, “Došao sam da ti kažem da odlazim” i “Bitanga i princeza”. Sa B strane “Bitange i princeze” ipak imamo nešto što nigdje drugo ne možemo naći. U pitanju je koncertna verzija pjesme “Dede bona sjeti se, de tako ti svega”. Prvobitno je ta pjesma trebala da se pojavi na albumu “Koncert kod hajdučke česme”, ali nije uvrštena iz ko zna kojeg razloga. Tu pjesmu je producirao Zoran Redžić dok je Bregović bio na odsluženju vojnog roka.

Tokom 1979.godine objavljen je i singl sa muzikom iz filma “Lične stvari”. I dok pjesmu “Pristao sam biću sve što hoće” znaju i oni koji su tek površno čuli za “Bijelo dugme”, pjesmu sa B strane možete naći samo na tom singlu i ovoj kompilaciji. U pitanju je pjesma “Šta je tu je”. Tu drugu ploču zatvaraju pjesme sa singla objavljenog krajem 1980.godine kao najava albuma “Doživjeti stotu”. Po oprobanom principu – nešto staro, nešto novo, na tom singlu su se našle pjesme “Čudesno jutro u krevetu gospođe Petrović” i “Na zadnjem sjedištu moga auta”.

Prava je šteta što nije na tim kompilacijama bilo mjesta za jedini singl koji je snimio Ipe Ivandić sa “Bijelim dugmetom”, a pogotovo za singl iz 1981.godine na kojem su objavljene “Doživjeti stotu” i pjesma “Playing the Part” koja je zapravo engleska verzija pjesme “Šta bi dao da si na mom mjestu”. To je tek raritet. One su objavljene kao dio box seta iz 2014.godine, ali sigurno je da je za njih bilo mjesta i na ovom obnovljenom izdanju.

U svakom slučaju, ako ste fan “Bijelog dugmeta” i ako ste iz bilo kojeg razloga, propustili da nabavite njihove singlice ovo je sasvim pristojna zamjena.

Bilo je proljeće 1986.godine i ja sam već nekoliko mjeseci za “Oslobođenje” pisao o popularnoj muzici. Dobijem tada zadatak i priliku da uradim razgovor sa članovima novosadskog sastava “Laboratorija zvuka braće Vranešević”. Nimalo mi nije bio mrzak taj zadatak. Već su me “kupili” sa svoja prva dva albuma “Telo” i “Duboko u tebi”. U to vrijeme oni su istovremeno i pripadali novom talasu i bili su drugačiji od svega što je taj talas naplavio na naše muzičke obale.

U trenutku našeg susreta promovirali su svoj treći album “Nevinost” i našao sam se sa skoro cijelim bendom u njihovoj hotelskoj sobi u Holiday Innu. I kao rijetko kada više su mi se dopali ljudi koji stoje iza tih pjesama nego same pjesme. Iskreno da vam kažem nije to baš česta pojava pogotovo ako su u pitanju dobre pjesme. A njihove jesu.

Sjećam se da je Bata Vranešević uglavnom pričao i poprilično opustio atmosferu. On je bio ono istaknuto lice benda, ali mi je ubrzo postalo jasno da je Peđa ona siva eminencija te priče. Odnosno da su njih dvojica zajedno najbolje funkcionirali. Peđa je, recimo to pojednostavljeno, bio ideolog i ključni kreator onoga što su radili. Sa druge strane je Bata te pjesme učinio prijemčivijim za publiku. Odnosno, ako ćemo povlačiti pomalo neprimjerena i površna poređenja Peđa je u toj priči bio nešto kao John Lennon, a Bata McCartney.

Moram vam priznati da su me “navukli” na tu svoju ploču još i prije nego sam je čuo. Sa takvim su oduševljenjem pričali o njoj. A kada sam je ubrzo i čuo morao sam da se složim s njima. Bila je to prva ploča, a čini mi se i jedina kojoj je ona rupa na sredini bila zatvorena papirnom naljepnicom. U skladu sa nazivom “Nevinost”. I ukoliko ste željeli da je stavite na gramofon morali ste da probijete tu opnu i “oduzmete joj nevinost”. Dobro, nije baš tako bilo. Jeste to bila njihova prvobitna namjera, ali nisu se uspjeli dogovoriti sa “Jugotonom” pa je nekoliko takvih naljepnica dolazilo uz ploču i mogli ste nekoliko puta ponoviti cijeli proces, ako ste baš htjeli. Bila je to himenoplastika u povojima.

Nahvalim ja tu ploču u svom tekstu i nakon nekoliko dana sretne me jedan moj drug u “Skenderiji” i pita me je li ploča zaista tako dobra kako sam ja napisao. Kao što sam ja povjerovao članovima “Laboratorije” tako je i on povjerovao meni. U to vrijeme smo bili članovi istog književnog kluba, a danas je on ugledni univerzitetski profesor. Ne znam da li je nabavio “Nevinost”, ali znam da sam mu naredne godine poklonio novi album njegovog omiljenog Springsteena. Ali ostavimo tu priču za neki drugi put.

Međutim, priča o mojoj vezi sa Vraneševićima se nastavila tokom 1986.godine. U to vrijeme je Dina Vranešević, Batina životna saputnica, radila kao urednik na Televiziji Novi Sad, a na tu televiziju je, po republičkom ključu, došao red da radi novogodišnji program. I Dina osmisli jedan dio tog programa kao retrospektivu onog najboljeg u popularnoj muzici te godine. Pozove najuglednija imena rock kritike u tadašnjoj Jugoslaviji, a usput i mene kao jedinog predstavnika Bosne i Hercegovine. Mlad i uobražen kakav sam tada bio razmišljao sam poput lika iz “Lepote poroka” kad kaže: “đe bi vam kraj bio da ste me ranije izabrali”.

Ne znam gdje bi njima bio kraj, ali mojoj sreći nije bilo kraja što sam imao priliku da upoznam ljude koji su svojim tekstovima mene nagovarali da nabavim neke ploče, a druge da izbjegavam. Tada, i mislim nikad više, na jednom mjestu su se sreli Peca Popović, Petar Janjatović, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Dragan Kremer, a sa Dušanom Vesićem sam dijelo hotelsku sobu.

Taj boravak u Novom Sadu mi je ostao u najljepšem mogućem sjećanju. Bio sam ta tri dana čest gost u domu Vraneševićevih. I tu sam zapravo na pravi način otkrio Peđu. Otkrio ga kao čovjeka čije su ideje bile drugačije od svega što sam mogao tada čuti i vidjeti na domaćoj sceni. A mnoge od tih ideja su bile i prilično nepodobne za tadašnje cenzore. A opet je u svemu bilo beskrajno mnogo humora, pa čak i lascivnosti koja mi nije nimalo smetala. Naprotiv.

Mladen Bata Vranešević je otišao u vječnost 2006.godine i za njegovu smrt sam, na moju sramotu, saznao sa dosta zakašnjenja. A onda šesnaest godina kasnije iznenada ode i Peđa. I zatvore knjigu o jednom bendu koji će mnogi upamtiti po “skakavcu koji uđe u rukavac” i “Jeli koja ima lepo telo”. Po Petru Čeliku i Vilmošu kauboju čija je silueta nekog paranoika podsjetila na Titovu siluetu za još jednu aferu u domaćem rock’n’rollu. Neki će se sjetiti da su oni prvi opjevali u jednoj pjesmi ni manje ni više nego vibrator. A ja vam neću otkriti koja je pjesma u pitanju.

Ja ću ih se sjećati po privatnim opaskama koje su bile prežestoke za pjesme čak i za njihove standarde. I ako nisam imao priliku da upoznam Lennona upoznao sam Peđu Vraneševića. A čini mi se da nije tu bilo prevelike razlike.

Nekada se čovjek nađe pred priličnim problemom kad treba da definiše nekoga na osnovu onoga čime se taj neko bavi. Pogotovo ako je u pitanju neko ko je višestruko talentovan. A kad taj neko umre onda stvarno ne znaš šta bi napisao ko je taj. E, meni se to desilo kada sam čuo da je preminuo Marko Brecelj. Je li Marko Becelj rock muzičar? Je li pjesnik? Je li konceptualni umjetnik? Je li filozof? Iskreno, najskloniji sam tome da ga procjenjujem kao filozofa. I to onog filozofa diogenskog tipa. Dobro, nije baš živio u buretu, ali nije bio ni daleko od toga.

Nije daleko od toga zato što su mu ideje i principi uvijek bili važniji od uspjeha. On je iza sebe imao vrlo uspješan i nagrađen album “Cocktail” objavljen pod vlastitim imenom u trenutku kada se udružio sa grupom “Sedam svetlobnih let” da bi formirali “Buldožer”. A kada je isti taj “Buldožer” postao vrlo uspješan sastav on ih je napustio. Zašto? Ne zato što su muzički razmišljali drugačije. On je naprosto jedini bio u tom sastavu koji je bio “alergičan” na sve one vrlo primamljive nuspojave statusa rock zvijezde. On to nije želio, a ostatak benda je to jedva čekao i, pokazalo se, upravo zbog toga su i uzeli gitare. I razlaz je bio neminovan.

Sa njim je “Buldožer” bio najsubverzivniji mogući pripadnik rock scene. Oni su u domaćim okvirima bili ono što su Frank Zappa ili Captain Beefheart bili na svjetskoj rock sceni. Svako malo bi nešto na njihovim albumima, u tekstovima ili na omotima i nastupima bilo sporno. Uglavnom su im ovo ili ono zabranjivali, a gotovi albumi su čekali po godinu ili dvije sve dok ne sazri vrijeme da se mogu neometano objaviti. Ili ne baš neometano nego uz izmijenjenu pokoju riječ u tekstu ili skinutu spornu fotografiju na omotu.

I danas kada pogledate diskografiju “Buldožera” sve ono najbolje uradili su upravo tokom vremena kada je sa njima djelovao i predvodio ih Marko Brecelj. Bio je legitimni član sastava na prva dva albuma, a ne zaboravite da je njihova prva ploča “Pljuni istini i oči” bila certifikat ozbiljnosti svakog ambicioznog diskografa. Čak i treći album “Izlog jeftinih slatkiša” je pripremljen dvije godine prije nego je objavljen i pod značajnim Breceljovim uticajem. Između drugog i trećeg albuma “uletio” je mini album sa muzikom iz filma “Živi bili pa vidjeli” za koji su dobili “zlatnu arenu” u Puli 1979.godine. I to u konkurenciji sa “Bijelim dugmetom” i pjesmom “Pristao sam biću sve što hoće”.

I prije i nakon “Buldožera” on je bio nevjerovatno značajna osoba na sceni. I to ne samo na rock ili samo na muzičkoj sceni. Ne, on je bio nevjerovatno značajna osoba na umjetničkoj, pa i društvenoj sceni. Nikada nije odustao od namjere da mijenja svijet u kojem živi. Nikada nije odustao od umjetničkog koncepta koji je iznad svega bio društveno angažovan. Nekada je taj angažman išao do same ivice razumjevanja i javnosti i institucija. U svom rodnom Sarajevu je prije trinaest godina i uhapšen zbog jedne umjetničke instalacije ispred Vječne vatre. I u čitavoj toj priči taj njegov rock izraz je bio samo povremeno i privremeno zastupljen. Iako je nominalno imao pet – šest albuma iza sebe, samo su dva zapravo rock albumi u barem relativno klasičnom smislu. To su albumi “Cocktail” iz 1974.godine i “Svinjam dijamante” iz 1985.godine.

Marka Brecelja sam sreo u Sarajevu u drugoj polovini osamdesetih godina prošloga vijeka. Trebao je to bio samo intervju, a dočekali smo jutro za kafanskim stolom. I pričali o svemu i svačemu. I tada sam definitivno shvatio da preko puta sebe imam jednog autentičnog filozofa. Naravno da mu nisam mogao ni približno parirati sa svojim nedozrelim znanjem i bez iskustva. Ali sam osjećao beskrajni ponos zbog same činjenice da sam dobio priliku da meni pokloni svoje ideje.

Ne mogu čak ni reći da je on čovjek koji je pokazao kako se izlazi iz vlastite “zone komfora”. On naprosto nikada nije ni bio u tome što se zove “zona komfora”. Sam je sebe najbolje definirao kao “mekog teroristu”. I dobro se definirao. On je bio onaj poslovični “kamenčić u cipeli” svake vlasti. I trn u oku svake te vlasti. I one do devedesetih i one nakon devedesetih. I ne znam zaista ko će nastaviti putem “mekog terorizma”. Strah me da ćemo u budućnosti imati samo one meke sa jedne i samo teroriste sa druge strane. I da će i jedni i drugi pokušati da unište sve ono ljudsko u nama i oko nas. A neće više biti Brecelja da im se nasmije u lice i da ih svojom umjetnošću razobliči.