Uglavnom izbjegavam da pametujem o politici, a pogotovo o aktuelnim političkim zbivanjima. Imamo mi i previše samozvanih političkih analitičara da bih se i ja još tamo utrpavao. Rekoh, uglavnom izbjegavam što ne znači da sam uvijek uspješan u tom nastojanju. Tu i tamo desi se da ni ja ne mogu ostati po strani kad se desi nešto poput najavljene rekonstrukcije kantonalne vlade u Sarajevu. To se tako lijepo kaže, a suštinski to je ono što je otpjevao Bajaga u pjesmi „Pada vlada“.

Ako očekujete od mene da vam kažem je li bila bolja ova vlada što odlazi ili ova koja treba doći ja ću vam odgovoriti sa „ili“. Mi smo se kao društvo već toliko podijelili, toliko smo postali ostrašćeni i zadojeni mržnjom prema svakome ko drugačije misli da, onako mazohistički, neću da pristanem ni uz jedne pa neka me kolektivno mrze sa obje strane i neka se, bar u nečemu, slože.

A i ne zna se zasigurno da baš vlada pada. Ima tu raznih kombinacija. A i nije to plaho ni važno, ako se mene nešto pita. Niti je to sve mene iznenadilo, niti me obradovalo, niti razočaralo. I, čini se, da sam jedan od rijetkih. Svi ostali kao da su izgubili osjećaj za realnost. Skupa sa osjećajem za pristojnost.

Kada čitam komentare po društvenim mrežama čini mi se da oni što podržavaju trenutnu vladu žive u uvjerenju kako je ta vlada sastavljena od sve samih svetaca i da nikad nismo imali bolju vlast. Oni koji ih ne vole tu svoju netrpeljivost iskazuju bez imalo zadrške prikazujući ih kao zlo sastrugano sa najcrnjeg zagorjelog dna paklenog kazana. I tvrde kako nikad nismo imali goru vlast.

Sad, niti su tako dobri kako ih žele prikazati. Niti su tako loši. Naprosto, niko ni ne može biti tako sjajan ili tako očajan kako nam žele prikazati. Upoznao sam dobre, korektne i vrijedne ljude iz oba tabora. A govna i sa jedne i sa druge strane jednako smrde.

I šta nam se sad dešava? Jedni druge gledaju krvlju podlivenih očiju sa neprikrivenom željom da zubima iščupaju grkljan jedni drugima. Iz arsenala uvreda vadi se ono najteže oružje i potežu se kvalifikacije tipa „izdajnik“. Rascijepilo se Sarajevo kao nakon razornog zemljotresa i sa jedne strane su ostali oni koji će vam sve prije oprostiti nego bilo koju normalnu riječ koju uputite na račun SDA. Ljudi koji su pod devizom „nikad sa nacionalnim strankama“ spremni tražiti „najmanji zajednički sadržilac“ sa tim istim nacionalnim strankama samo ako nisu SDA.

Zauzvrat, neki bliski Stranci demokratske akcije tiktakaju, prebrojavaju krvna zrnca, na svaku naznaku crvenila frkču kroz nozdrve, mlate glavom i rove zemlju ispred sebe spremni na „konačni obračun“ sa „jugobalijama“, „komunjarama“ i uopšte liberalima svake vrste. Uvjereni kako društvene odnose treba okameniti na nivou sedmog vijeka. Ili sedamnaestog. I usput nesposobni da uoče razliku između političke stranke i vjerske zajednice.

Moram priznati da mi je u toj plimi mržnje teško razaznati ko je revnosniji u pljuvanju u bližnjeg svoga, da li botovi koji to rade kao dio svog redovnog angažmana i za platu, ili bijesni građani iz uvjerenja i stvarne mržnje. Znam da bi mi draže bilo da su plaćeni da mrze. Koliko god i to bilo loše u tome barem mogu razaznati nekakav racionalni motiv.

S tim što pominjanje tri milijarde u tri naredne budžetske godine u Kantonu Sarajevo, tek prividno ima veze sa parama. Zapjeni tako „neutralni“ televizijski voditelj ne bi li ubijedio gledaoce da negdje postoji neka sehara sa tri milijarde maraka iz koje će sad neko trpati u svoje džepove kako mu se prohtije. Onaj ko želi da zna, taj i zna da je ogroman dio tog novca već raspoređen na plate nastavnicima, policajcima i doktorima. I kakva god vlast da dođe plate im mora isplaćivati. Kao i plate uposlenicima kantonalnih organa i pripadajućih preduzeća. Od te godišnje milijarde ostane tek neznatan dio (iz moje i vaše perspektive nikako neznatan, ali proprocionalno gledano zanemarljiv) za nekakve marifetluke, potkivanja i žongliranja. Nije loše da se na to javnost podsjeti.

Kao što nije loše ni podsjetiti da smo ovde već, i to na teži način, naučili da nikoga ne možeš mrziti kao nekoga sebi bliskog. I u tom odbijanju da prevaziđemo neke ideološke razlike prelako zaboravljamo da, u vrijeme dok smo bili na nišanu, nišandžiju nisu zanimale te smiješne male razlike među nama. Za njega smo svi bili isti i ostali isti. A i mi smo znali da postoje samo oni koji su za Bosnu i oni protiv nje. Druge nam podjele nisu bile važne. Sad su nam postale važnije od svega. A nišandžija čeka komandu.

Stidljivo, da ne kažem poluilegalno, Federalna televizija je krajem oktobra počela emitovati dokumentarno – muzički serijal pod nazivom „Muzika jednog vremena“. A da je bilo imalo pameti taj bi se projekat najavljivao, što se ono kaže „na sva zvona“. Srećom bilo je pameti da se ova priča podrži, pa makar i onako kako se decenijama podržava sama scena. U uvjerenju da će ona samonikla sama i opstati.

Autor ovog serijala, Zlatan Izetbegović napravio je, ne samo informativan, edukativan i zabavan televizijski program nego je napravio serijal koji će, u mnogim segmentima ostati referentna vrijednost kada je svaka buduća priča o sarajevskoj pop rock sceni u pitanju.

Divljenja je vrijedna njegova sistematičnost i pažnja (pa i oprez ako baš hoćete) s kojom je pristupio izradi ovog programa. Proučavao je dostupne izvore, snimao razgovore sa skoro dvjesto sagovornika od kojih svaki ima šta da kaže o ovoj temi. Razgovarao je sa ljudima koji su gradili samu scenu, sa njihovim savremenicima, sa ljudima koji su pratili razvoj popularne muzike na ovim prostorima i pisali o tome.

Skoro dvije godine je trajalo prikupljanje materijala koji je, na kraju tog procesa, iznosio preko 1300 stranica. E, od toga je trebalo napraviti selekciju i izabrati ono što će objektivno biti zanimljivo prosječnom gledaocu. To je zadatak na kojem mnogi autori ovakvih serijala zakažu. Preduboko su u nekoj materiji da im se sve čini bitnim pa se teško ičega odriču.

Srećom po Zlatana, ali i po nas, prvobitni format od osam četrdesetominutnih epizoda značajno je proširen. Tako da sa sigurnošću možemo računati sa dvadeset i dvije epizode, a možda i više. Do sada smo ih vidjeli sedam i šta se na osnovu te jedne trećine može zaključiti?

Prije svega, da serijal neće biti dosadan, čak ni onima uvjerenim da sve znaju o nastanku i razvoju ovdašnje scene. I ja sam dugo živio u uvjerenju kako ima malo toga što ne znam o popularnoj muzici na ovim prostorima, a onda se ispostavilo da znam i premalo. Da ne bi Zlatana, njegovog strpljenja i njegove sistematičnosti, mnogi od nas, površni kakvi jesmo i dalje bismo neke podatke, neka imena i neke događaje neopravdano preskakali. Ili pogrešno interpretirali.

A uz sve to vrlo jasno su posloženi prioriteti. Serijal, prije svega, mora biti informativan. Dakle spreman da ponudi mnoštvo podataka. I onih poznatih, preko manje poznatih, pa sve do nikada ranije objavljenih. Zatim, mora da bude dokumentovan. Za svaku izjavu navodi se izvor. Svaki komentar potkrijepljen je navođenjem medija u kojem je objavljen. Tek na kraju dobijamo i onu zabavnu komponentu. Ovo jelo Zlatan Izetbegović začinio je prstohvatom anegdota koje prepričava kad baš mora, a uglavnom ostavlja prostora sagovornicima da ih sami ispričaju. Bio je svjestan da je uvijek prisutna opasnost kod ovakvih projekata da „požute“. Odnosno da anegdote i trač partije preuzmu dominantnu ulogu. Kod nekog drugog bi možda i uspjele u tome. Kod autora tipa Zlatana Izetbegovića to sigurno ne prolazi.

Baš me zanima kako će se priča dalje razvijati. Potrošio je sedam epizoda, a još nije ni došao do kraja šezdesetih godina prošloga vijeka. Da li će morati ubrzati kroz sedamdesete i osamdesete, a pogotovo kroz novi milenij? Da li će naći rješenje da na kraju to ne postane „priča o šezdesetima i pomalo o onom što se dešavalo poslije“? Vidjećemo.

Čak i ako to bude samo priča o šezdesetima sa kratkim pregledom onih decenija poslije i dalje će biti neprocjenjiv dokument. I ne bi me ni začudilo da tako zaista i bude. Pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da je, na samom početku, ideja bila da se napravi emisija o Esadu Arnautaliću. Samo, kako praviti priču o njemu, a da to istovremeno ne bude i priča o sarajevskoj pop rock sceni. Dobrim dijelom on ju je i stvarao i usmjeravao.

A ako mi, na kraju, može biti dopuštena i jedna lična opaska, nakon što sam objavio knjigu „Soundtrack vremena“ stalno sam se bavio mišlju kako je treba ekranizirati. I nisam znao kako ja to da napravim. Zlatan Izetbegović me je oslobodio te dileme. Napravio je serijal koji je, skoro pa vizuelni izraz te knjige, i to na način na koji sumnjam da bi iko drugi to mogao uraditi. Zlatane, hvala za užitak koji imamo svakog četvrtka uveče.

Još od prvih dana pojave punk pokreta, tamo prije više od četrdeset godina, njegovi poklonici su se trudili da sve oko sebe uvjere da punk nije mrtav. I dok nije posve ni zaživio pojavila se potreba da se dokazuje njegovo postojanje. Kasnije je parola „Punk Is Not Dead“ postala sastavni dio rock ikonografije i svako malo bi osvanuo grafit sa takvom porukom.

Samo što se vitalnost ovog muzičkog (i ne samo muzičkog) pravca niti brani niti dokazuje pisanjem po zidovima. Dokazuje se svirkom i svježinom koju nam donesu ili ne donesu bendovi koji stvaraju na tragu punka. A sve ovo pišem da bi vas uveo u priču o debi albumu sarajevskog punk sastava „Pank Flojd“.

Odmah da kažem da mi se odavno nešto nije dopalo poput njihovog albuma. I to iz mnoštva razloga koji nemaju baš uvijek direktne veze sa kvalitetom njihovih pjesama. Prvo su me zaintrigirali samim svojim nazivom. Bila mi je to jako provokativna, pa čak i pomalo bogohulna igra riječima kada sam čuo da se zovu „Pank Flojd“. Ako ništa drugo, to mi je dalo naslutiti da, u njihovom slučaju, postoji ona crta karakteristična za domaći, sarajevski rock izričaj, a to je dobra doza zajebancije. Na to smo jako rijetko nailazili na svjetskoj punk sceni gdje je bijes bio dominantno osjećanje koje su, u neograničenim količinama, isporučivali publici. Ovi naši „Flojdovci“ (nipošto ih ne brkajte s onim drugim) nastavljaju dugi niz sarajevskih bendova koji su neke smrtno ozbiljne stvari znali plasirati na duhovit način. I to su, po svemu sudeći, njihovi uzori. Sastavi od „Zabranjenog pušenja“ pa sve do „Helem neise“, ma koliko nekad muzički bili daleko jedni od drugih.

Zato i ne čudi da im u naslovnoj pjesmi albuma „Olimpijka“ gostuje Sejo Sexon. I to je jedan od najsnažnijih, ako ne i najsnažniji momenat albuma. Pjesma koja i pokazuje i dokazuje da je i za momke u ranim dvadesetim sasvim legitimno igrati na terenu nostalgije, a da to ne zazvuči ni patetično ni šuplje.

Koliko god bili nastavljači jedne tradicije oni su i predvodnici nove generacije bendova koji su izvođački i autorski već prisutni na njihovom albumu. Bendova kao što su „Moca i biznismeni“ ili „Nervni slom“. Izvan glavnih diskografskih i medijskih tokova nastaje čitava jedna scena koja bi uskoro, mogla eksplodirati u vatrometu kreativnosti. A „Olimpijka“ je samo prethodnica.

Nakon šti čujete „Olimpijku“, „Drveni šank“ ili „Savjete“ pitate se koliko su oni punk u onom izvornom obliku. Ako pod punkom podrazumijevate sviračku nekompetenciju, bijes i buku, onda baš i nisu. Ali ako je za vas punk prvenstveno insistiranje na iskrenosti i nepristajanje na diktate muzičke industrije onda nije važno svirate li reggae, klasični rock ili nešto treće, imate li pjesme od jedne i po minute ili ih „rastegnete“ na četiri – pet minuta. Ako je za vas punk pokušaj da o problemima svoje generacije progovorite jezikom te iste generacije onda su „Pank Flojd“ izvorni punk bend. I tu nema spora.

Ima pjesama kao što su „HSV“, „Šuplja“ ili „P.P.P.“ u kojima se dosljedno poštuje i žanrovsko određenje punka, sa nezaustavljivom energijom koja melje sve što joj se nađe na putu i poziva vas da se fizički uključite u slušanje.

Ali ima tu i prekrasnih gitarskih solaža. Znam ja da sve nas koji volimo da čujemo taj zvuk danas doživljavaju kao dinosauruse i, uglavnom čekaju da izumremo. Ali bez obzira na to, za mene je definicija dobrog rock’n’rolla žestok ritam koji udara pravo u stomak i gitara čiji zvuk se penje uz vene. A „Pank Flojd“ nudi i jedno i drugo. Uz sve pobrojano nude nam tekstove koji su odraz naše stvarnosti, a opet bez namjere da „pametuju“. I neka mi bude dopušteno da napišem nešto što im se možda neće dopasti, ali kad čujem pjesme poput „Passat pijačar“ ili „El Burro“ ne mogu, a da ih ne doživim kao nasljednike „novog primitivizma“. U najboljem mogućem smislu.

Produkcija je posebna priča. Uradio ju je Simon Rojas Hoces, Čileanac koji predvodi tamošnji band „The Reaction“ i koji je već sarađivao sa „Pank Flojdom“ na pjesmi „From Sarajevo To Santiago“ koja je našla svoje mjesto i na albumu. Kod punk albuma produkcija je izuzetno važna u smislu da se pogodi mjera. Da sačuvaš žestinu, a da pjesma ostane razumljiva. Mnogi su pali na tom ispitu, ali „Pank Flojd“ nije. Morate, doduše neke od pjesama čuti nekoliko puta da ih posve „provalite“, ali jednom kad ih usvojite sve sjedne na svoje mjesto.

I za kraj, ali ne najmanje važno, pjesma koja otvara album, pjesma „Pank Flojd“ je savršena i za otvaranje koncerata i predstavljanje benda onima koji prvi put čuju za njih. Ja sam siguran da ću za njih još čuti, a vi zapamtite imena bubnjara Ivora Šarkića, bas gitariste Ademira Alcantara Mulaosmanovića, gitarista Damira Bajramija i Kemala Lihića, te dva vokala Amara Bilića i Kenana Avdića.

I da vam odgovorim na pitanje sa početka. Punk još nije umro, a kad’ će – ne damo.