Punk još nije umro, a kad će – ne damo

Još od prvih dana pojave punk pokreta, tamo prije više od četrdeset godina, njegovi poklonici su se trudili da sve oko sebe uvjere da punk nije mrtav. I dok nije posve ni zaživio pojavila se potreba da se dokazuje njegovo postojanje. Kasnije je parola „Punk Is Not Dead“ postala sastavni dio rock ikonografije i svako malo bi osvanuo grafit sa takvom porukom.

Samo što se vitalnost ovog muzičkog (i ne samo muzičkog) pravca niti brani niti dokazuje pisanjem po zidovima. Dokazuje se svirkom i svježinom koju nam donesu ili ne donesu bendovi koji stvaraju na tragu punka. A sve ovo pišem da bi vas uveo u priču o debi albumu sarajevskog punk sastava „Pank Flojd“.

Odmah da kažem da mi se odavno nešto nije dopalo poput njihovog albuma. I to iz mnoštva razloga koji nemaju baš uvijek direktne veze sa kvalitetom njihovih pjesama. Prvo su me zaintrigirali samim svojim nazivom. Bila mi je to jako provokativna, pa čak i pomalo bogohulna igra riječima kada sam čuo da se zovu „Pank Flojd“. Ako ništa drugo, to mi je dalo naslutiti da, u njihovom slučaju, postoji ona crta karakteristična za domaći, sarajevski rock izričaj, a to je dobra doza zajebancije. Na to smo jako rijetko nailazili na svjetskoj punk sceni gdje je bijes bio dominantno osjećanje koje su, u neograničenim količinama, isporučivali publici. Ovi naši „Flojdovci“ (nipošto ih ne brkajte s onim drugim) nastavljaju dugi niz sarajevskih bendova koji su neke smrtno ozbiljne stvari znali plasirati na duhovit način. I to su, po svemu sudeći, njihovi uzori. Sastavi od „Zabranjenog pušenja“ pa sve do „Helem neise“, ma koliko nekad muzički bili daleko jedni od drugih.

Zato i ne čudi da im u naslovnoj pjesmi albuma „Olimpijka“ gostuje Sejo Sexon. I to je jedan od najsnažnijih, ako ne i najsnažniji momenat albuma. Pjesma koja i pokazuje i dokazuje da je i za momke u ranim dvadesetim sasvim legitimno igrati na terenu nostalgije, a da to ne zazvuči ni patetično ni šuplje.

Koliko god bili nastavljači jedne tradicije oni su i predvodnici nove generacije bendova koji su izvođački i autorski već prisutni na njihovom albumu. Bendova kao što su „Moca i biznismeni“ ili „Nervni slom“. Izvan glavnih diskografskih i medijskih tokova nastaje čitava jedna scena koja bi uskoro, mogla eksplodirati u vatrometu kreativnosti. A „Olimpijka“ je samo prethodnica.

Nakon šti čujete „Olimpijku“, „Drveni šank“ ili „Savjete“ pitate se koliko su oni punk u onom izvornom obliku. Ako pod punkom podrazumijevate sviračku nekompetenciju, bijes i buku, onda baš i nisu. Ali ako je za vas punk prvenstveno insistiranje na iskrenosti i nepristajanje na diktate muzičke industrije onda nije važno svirate li reggae, klasični rock ili nešto treće, imate li pjesme od jedne i po minute ili ih „rastegnete“ na četiri – pet minuta. Ako je za vas punk pokušaj da o problemima svoje generacije progovorite jezikom te iste generacije onda su „Pank Flojd“ izvorni punk bend. I tu nema spora.

Ima pjesama kao što su „HSV“, „Šuplja“ ili „P.P.P.“ u kojima se dosljedno poštuje i žanrovsko određenje punka, sa nezaustavljivom energijom koja melje sve što joj se nađe na putu i poziva vas da se fizički uključite u slušanje.

Ali ima tu i prekrasnih gitarskih solaža. Znam ja da sve nas koji volimo da čujemo taj zvuk danas doživljavaju kao dinosauruse i, uglavnom čekaju da izumremo. Ali bez obzira na to, za mene je definicija dobrog rock’n’rolla žestok ritam koji udara pravo u stomak i gitara čiji zvuk se penje uz vene. A „Pank Flojd“ nudi i jedno i drugo. Uz sve pobrojano nude nam tekstove koji su odraz naše stvarnosti, a opet bez namjere da „pametuju“. I neka mi bude dopušteno da napišem nešto što im se možda neće dopasti, ali kad čujem pjesme poput „Passat pijačar“ ili „El Burro“ ne mogu, a da ih ne doživim kao nasljednike „novog primitivizma“. U najboljem mogućem smislu.

Produkcija je posebna priča. Uradio ju je Simon Rojas Hoces, Čileanac koji predvodi tamošnji band „The Reaction“ i koji je već sarađivao sa „Pank Flojdom“ na pjesmi „From Sarajevo To Santiago“ koja je našla svoje mjesto i na albumu. Kod punk albuma produkcija je izuzetno važna u smislu da se pogodi mjera. Da sačuvaš žestinu, a da pjesma ostane razumljiva. Mnogi su pali na tom ispitu, ali „Pank Flojd“ nije. Morate, doduše neke od pjesama čuti nekoliko puta da ih posve „provalite“, ali jednom kad ih usvojite sve sjedne na svoje mjesto.

I za kraj, ali ne najmanje važno, pjesma koja otvara album, pjesma „Pank Flojd“ je savršena i za otvaranje koncerata i predstavljanje benda onima koji prvi put čuju za njih. Ja sam siguran da ću za njih još čuti, a vi zapamtite imena bubnjara Ivora Šarkića, bas gitariste Ademira Alcantara Mulaosmanovića, gitarista Damira Bajramija i Kemala Lihića, te dva vokala Amara Bilića i Kenana Avdića.

I da vam odgovorim na pitanje sa početka. Punk još nije umro, a kad’ će – ne damo.