Pomiriti nepomirljivo

Imao sam nedavno promociju mog novog romana i promoter je tom prigodom bio moj prijatelj Avdija Hasanović. I tada je izrekao misao koja me je natjerala da se dobro zamislim. Rekao je kako sam ja čovjek koji uvijek nastoji pomiriti nepomirljivo i praviti kombinacije koje nigdje ne bi mogle funkcionirati osim u mom umu. Plašio sam se da ne doda, “u mom bolesnom umu”.

Što mi baš sad to pada na pamet? Valjda zato što sam sinoć krenuo u donkihotovski pohod da pokušam naći najmanji zajednički imenilac između onih koji Josipa Broza doživljavaju kao diktatora, zločinca i krvoloka (što teško može da izdrži ozbiljnu istorijsku analizu) i onih koji u njemu vide bezgrešnog Mesiju koji je hodao po vodi, a nama omogućio da budemo najljepši, nabolji, najpotentniji i najpametniji u četrdesetak godina koliko je vladao (što je jednako daleko od objektivne istorijske procjene).

Ali koga u ovoj zemlji briga za istorijske i naučne procjene. Niti nekima mrtvi Broz toliko smeta, niti drugima toliko pomaže. Tužna je istina da je i kod jednih i kod drugih on samo oružje u nikad okončanom ratu za vlastiti sistem vrijednosti. I tu dolazimo do onoh najmanjeg zajedničkog imenioca. Ima li ga uopšte? Ma koliko ga bilo teško pronaći ja vjerujem da ima. Samo kad bismo mogli da sklonimo paučinu sa očiju. Paučinu ideološke isključivosti ili paučinu koju je isplela nostalgija da nam nekadašnje vrijeme učini privlačnijim. Da mi je izmisliti kakve naočale koje ti ne daju da vidiš samo dio nečega. Pa da oni koji vide samo gole otoke i izostanak parlamentarne demokratije, da oni koji vide samo zatiranje nacionalnog i vjerskog osjećaja, malo vide i fakultete na kojima nisi morao plaćati školovanje, bolnice u kojima si se besplatno liječio i pasoš za koji nije trebala viza. Isto kao što bi volio da uz pomoć tih naočala i oni koji u našoj prošlosti vide “najbolji od svih mogućih svjetova”, ponovo vide redove za kafu, benzin i toalet papir, da im se malo zamrači i od redukcija struje prije nego im padne mrak na oči zbog svake kritike (pa i opravdane) “voljenog vođe”. Da kroz te naočale vide sudbine ljudi kojima taj sistem nije baš bio naklonjen.

Definitivno ne želim da se izjasnim na kojoj su strani moje simpatije. A imam ih. Kao i svaki drugi čovjek. Ali sam uvjeren da u pokušaju da se o nekom fenomenu nepristrasno govori onda se taj govor mora očistiti i od simpatija i od antipatija. A sem toga pomalo sadistički unaprijed uživam u činjenici da će mnogi na ovaj tekst reagovati upravo na osnovu toga gdje će pozicionirati moje simpatije. A bar jedni neće biti u pravu, a lako moguće ni oni drugi.

Jesam li nedozvoljeno naivan ako vjerujem da se dva različita sistema vrijednosti mogu naći negdje na pola puta? Negdje na sredini ulice, a da ne potegnu revolvere. Možda baš na sredini te ulice čije je ime sad sporno. I uvijek je bilo sporno. Bila Ćemaluša, pa ulica Franza Ferdinanda, pa Aleksandra Karađorđevića, pa Ante Pavelića, pa Maršala Tita. Te promjene više govore o nama nego o ulici. Bez želje da ulazim u procjenu istorijske uloge Josipa Broza, ako i ukinu to ime glavnoj ulici (kažem ako što ne znači ni da prizivam tu promjenu niti joj se u ovom tekstu suprotstavljam) ona više nikad ne bi trebala ni nositi ime ni živog ni mrtvog čovjeka. Trebala bi se zvati Glavna, ili Sarajevska ili bilo kako, ali da to ime nadživi barem jednu promjenu vlasti.

U ovom trenutku, barem po onome što čitam na društvenim mrežama, mogu samo zaključiti da kompromisa nema. Ili su radikali sa svih strana brojniji ili su samo glasniji. U konačnici to i nije tako važno. Ako su brojniji sprječiće samim svojim brojem stvaranje bilo kakovog zajedničkog sistema vrijednosti. Ako su samo glasniji isprepadaće one koji nisu isključivi i opet će dobiti šta žele. Svoje sitne mahalske podjele u kojima su “anamo oni” arhineprijatelji, din dušmani ili najcrnja reakcija.

Odavno je isključivost rak rana našeg društva. Namjerno ne kažem države, nego društva. Za takve je nezamislivo da u našoj istoriji, na probosanskoj strani, mogu stajati i Josip Broz i Alija Izetbegović. I sasvim je svejedno na čijoj strani ti “ideološki čistunci” stoje. Isključivost je isključivost. I ona isključuje sposobnost nepristrasnog i objektivnog, neostrašćenog promišljanja naše stvarnosti.

Zato ni ne čudi da je saopštenje Demokratske fronte koje, iznenađujuće zrelo sugeriše da ovo nije pitanje ili – ili, “na nož” dočekano baš sa ljevice. Mladi wannabe Che Guevare u svojim napisima ne mogu da im oproste takvu vrstu izdaje. Ne sumnjam da i sa druge strane ima onih kojima smeta i puko smještanje Alije i Tita u istu rečenicu, ali su bar pametniji pa se ne zalijeću. Dovoljno se zaletio mladi vijećnik koji je najavio mijenjanje naziva ulice zaboravljajući da se ona prostire u drugoj općini, a ne u onoj u kojoj je on vijećnik. Ali ko će još obraćati pažnju na takve sitnice kao što je nadležnost. Sve je to naše, zar ne? Ili možda nije ni važno da bude naše sve dok nije njihovo?

Advertisements

Moj izbor je Bosna i Hercegovina

Niko u Bosni i Hercegovini, odnosno barem u ovom dijelu koji koristi usluge Elektroprivrede BiH, da malo ublažimo ove naše podjele, nije ostao ravnodušan na odluku da se ubuduće rtv taksa plaća uz račun za struju. Neki u tome vide spas za javni servis, a neko bezobrazni nasrtaj vlasti na njihove, ionako već ispražnjene džepove, da bi finansirali nešto što niti gledaju niti zaslužuje njihovu pažnju. Mogu se i čuti i pročitati komentari tipa: „Što da ih plaćam kad ih ne gledam, ja gledam Fox, a ne njih“. Ili „Što da ja plaćam kad u Hercegovini sigurno neće plaćati?“. Ili: „Što ih država ne pomogne iz budžeta,a ne iz naših džepova?“. Ili: „Rasipali su se i nisu znali opstati na tržištu pa sad mi da ih vadimo?“. A najčešća primjedba se odnosi na to da su na medijskom tržištu naprosto loš medij i ne zaslužuju ni pfeninga za to što rade.

Pa hajde da se osvrnemo na taj najčešći komentar. Jesu li loši? Jesu. Da li bi neko drugi u njihovoj situaciji bio bolji? Teško, uzmemo li u obzir sva ograničenja i političke i socijalne i profesionalne prirode koja se nameću jednom takvom mediju. Mogli bi se u nedogled iscrpljivati u raspravama je li starija kokoš ili jaje, odnosno da li su oni loši zato što su kokuzi ili su kokuzi zato što su loši. I sam imam mnoštvo primjedbi na njihov rad, ali nemam ni trunku sumnje u to da imaju apsolutno i zakonsko i moralno pravo da naplaćuju rtv taksu. Možda i nije najsretniji način uz račune za struju, ali je vjerovatno u ovom trenutku najefikasniji kad državnu televiziju treba spasiti od nestanka.

Što da im plaćam kad ih ne gledam? To je najčešća zabluda i naizgled sasvim solidan argument. Plaćaš uslugu koju koristiš, a ne onu koju ne koristiš. Samo što, u ovom slučaju, niko od nas ne plaća to što gleda ili ne gleda nego plaćamo, putem takse, mogućnost da imamo državnu televiziju i da je možemo gledati. Možemo, a i ne moramo. Ovo je prije porez nego naknada za nešto. I zato se i zove taksa i zato se ubire i od onih koji, van svake sumnje, mogu dokazati da ne koriste tu uslugu. Kao što i taksu za izgradnju skloništa plaćate neovisno o tome hoćete li ih ikada koristiti ili ne.

Pa što onda država to ne uvede kao porez i onda finansira televiziju iz budžeta? Ok, zvuči jednostavno i provedivo. Ali imamo tu opet bar dva problema. Jedan strani i jedan domaći. Što se tiče ovog stranog on se ogleda u insistiranju nikad definisanog magličastog entiteta zvanog međunarodna zajednica, da javni servis mora biti neovisan od politike. A drugi, domaći, što nas iskustvo uči da bi ta televizija postala monstrum kao što je monstruozno sve što je nakon rata pravljeno političkim cijepanjem na tri. Kakva god, Televizija Bosne i Hercegovine, zadržala je neku vrstu kontinuiteta od 1992.godine i to je njena najveća pobjeda. Nije sravnjena sa zemljom, obezvrijeđene, obezglavljena i onda sklapana u skladu sa političkim kompromisima. Ona jeste pristajala na kompromise svakojake vrste, ali je zadržala probosansku orijentaciju. U mjeri u kojoj je to, u datim okolnostima, bilo moguće. Staviti je na budžetski sistem finansiranja značilo bi osuditi je na nestanak. Nakon što bi ova i ovakva Televizija Bosne i Hercegovine nestala, napravili bi neku novu koja bi bila samo elektronski bilten vladajuće većine. Da se ne lažemo, ni ovakva kakva je sad nikad nije niti će ikada biti posve neovisna o vlasti i politici. Ali će barem imati tu neku crvenu liniju i dostojanstva i patriotizma ispod koje se ne ide.

A što da baš korisnici usluga Elektoprivrede BiH (da izbjegnemo nacionalno određenje) jedini brane ovu državu? Što da ja plaćam taksu, a znam unaprijed, da je u Zapadnoj Hercegovini neće plaćati? Zato što neplaćanje Zapadne Hercegovine i ima za cilj da izazove i moje neplaćanje. I mog komšije. I da se tako BH TV baci na koljena, da se dokrajči i da se napravi javni sistem u kojem će postojati trojna sfera uticaja. I svako će u svom ataru da širi istinu po svojoj mjeri i da zapošljava svoje kadrove i kreira javno mnjenje onako kako njemu odgovara. A desi li se to onda neće postojati medij, na nivou države, koji će imati kapacitet da u slučaju neke buduće agresije, odgovori istinom na agresorske laži. Ili da budem posve precizan. Ako mislite da Televizija Bosne i Hercegovine nije pomogla 1992.godine da ova zemlja opstane onda nam zaista i ne treba javni servis. Ali ako mislite drugačije možda i shvatite da rtv taksa i nije prevelika cijena za to.

I na kraju pitanje da li je bilo nedomaćinskog ponašanja i rasipanja? Da li je bilo masovnog zapošljavanja bez ekonomske opravdanosti? Da li su zbog svoje glomazne strukture i ogromnih fiksnih troškova nesposobni da lako i brzo manevrišu na uzburkanom medijskom tržištu? Vjerovatno je sve to tačno. Vjerovatno još uvijek ima tamo likova koji se poput duhova provlače hodnicima trudeći se da niko ne primjeti da ništa ne rade i da, zapravo i nemaju šta da rade. Ali ima čitava armija pregalaca, kreativaca, ljudi koji su utkali sebe u te radijske i televizijske sisteme. Redovan prihod od pretplate im je prilika da pokažu šta znaju i šta mogu. Redovan prihod od pretplate je i uskraćivanje alibija za loš program. Ja znam da je vlastita produkcija najskuplja, ali tada niko neće moći opravdati prisustvo sapunica na javnom servisu činjenicom da je to najjeftiniji i najgledaniji program. Javni servis i postoji da bi kreirao ukus, a ne podilazio postojećem ukusu. U situaciji stabilne naplate takse niko valjda neće imati obraza da mi kaže da ima dobar razlog da u program, Federalne televizije, na primjer uvrsti raznorazne reallity show programe. Jedna gospođa je, na društvenim mrežama napisala da neće da plaća taksu jer je njen izbor FOX. Njeno je pravo da tako misli. Moj izbor nije BHT. Moj izbor je Bosna i Hercegovina. I zato ću da plaćam pretplatu makar mi je naplaćivali uz struju, vodu ili smeće, svejedno.