U tom sam trenutku vjerovao da niko ne može bolje i dalje, pa ni oni. Prevario sam se. Kada je stigao album “Filigranski pločnici”, ta dvostruka ploča mi je pokazala i dokazala da je Štulićev talenat nepotrošiv. Ispostavilo se, nešto kasnije, da nije to baš tako, ali ja vam pišem o onome što sam osjećao te 1982.godine. Vrlo vješto je udarao u moje buntovne žice pjesmama poput “Tko to tamo pjeva” i “68”. Kud god bih išao pjevušio sam “vratiće se opet osam šezdeset”. I priželjkivao da se vrati ta šezdeset i osma. Do dan danas se nije vratila, ali samo što nije. Sa’ će ona. Ipak, skoro fatalno preklapanje i prepoznavanje desilo se sa pjesmom “Pavel”. Ako ima neki žanr, podžanr ili podžanr podžanra kojem ne mogu da odolim onda su to revolucionarne balade. A “Pavel” je bio, upravo takva pjesma.

Prepoznao sam koliko su velike balade “Kao ti i ja” i “Ako znaš bilo što” još i prije nego što su ih svi ostali “otkrili”. Ali imao sam i svoje favorite i među pjesmama koje, na svu sreću, nikada neće otkriti. Pjesmama kao što su “Naizgled lijepa”, “Savršen susret”, “Strankinja sa plavi eyes”, “Volim te kad pričaš”, ljubavno revolucionarna “Proljeće 13. u decembru” i, posebno, “Ne prodajem nasmiješenog psa”.

Nisam se ni osvijestio, a “Azra” me je pogodila novim singlom i albumom pjesama sa singl ploča, taman da dopunim njihovu diskografiju. Treba li uopšte objašnjavati da sam i zašto sam kupio i singl i album. Te nove pjesme “E, pa što”, “Sloboda” i “Gluperde lutaju daleko” predstavljale su možda njegov najdirektniji društveni angažman. Kasnije je sve više bježao u metafore, ali “Sloboda” je, barem po meni najsnažnija osuda svih devijacija jednog lijepo zamišljenog sistema. Tek uz njegovu pomoć sam shvatio da sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko daje i da nije zahvalnica pročitana abecednim redom niti konstruktivna kritika postojećeg stanja, a ni uzajamno milovanje idiotskih glava niti krilatica reklamnog panoa. Džoni se usudio da mi kaže ono što sam čeznuo da čujem. Da je sloboda žena i da treba da je uzmem.

Incident sa keceljom još je odjekivao školskim hodnicima kad sam pozvan u Đokinu kancelariju. Da vam pravo kažem imao je sreće što me je uhvatio u školi. Nije to tih dana bilo baš tako jednostavno. U redu, tu veče je trebao da se desi i disko u školskom holu, pa sam možda i zbog toga bio prisutan. Zbog neophodnih priprema. Dešavale su se te disko večeri svake sedmice, ali ovo je trebalo da bude baš posebno. Trebao je to da bude moj oproštaj. Veliko finale. Posljednje veče tokom kojeg ću ja da biram muziku.

A direktor je htio baš o tome da priča. Dobio je pritužbe. Nekih profesora i nekih roditelja, da se, tokom tih zabava svašta dešava. Da tu ima alkohola pa čak i, spustio je glas do špijunske lage prije nego što je izgovorio – promiskuiteta. Ma nemoj, htio me zbuniti nesvakidašnjom rječju. Naravno da nije, znao sam ja šta je to promiskuitet. Kasnije ću ga i izbliza upoznati. Nije me zbunio jer sam ja, pravo da vam kažem, tako nešto i očekivao.

Nisu te optužbe bile baš posve bez osnova. Nije da i sam nisam primjećivao šta se dešava. Iako su nominalno te disko večeri bile namijenjene učenicima naše škole, ozbiljna koncentracija zanosnih i muzikom stimulisanih srednjoškolki bila je privlačan mamac i za neke starije tipove. A niko od pripadnika “obezbjeđenja” nije imao ni najmanju želju da ih silom sprječava da uđu. Čak su se i osnovci, odnosno osnovnoškolke, tu i tamo odvažili da se pojave. I da pokušaju djelovati kao da tu i pripadaju.

Znao sam ja da to ne može tako dovijeka i utjehu sam nalazio u činjenici da ću tu priču odvozati do kraja i da ću lijepo, neporažen da odem dalje, a sa tim problemima neka se nose naredne generacije. Ne mogu ja baš sve uraditi za njih, pa je l’? Međutim, sada sam stajao ispred čovjeka koji je mogao da mi uskrati priliku da se na dostojan način oprostim od svih onih kojima sa bio simbol otpora rigidnom školskom sistemu. Ili sam ja samo u to vjerovao. Što nikako ne znači da je bilo manje snažno uvjerenje.

– Večeras neće biti diska. – znao je da mora tako, direktno, u glavu, naređivački. Da ne smije ulaziti u polemiku sa mnom nego presjeći tu priču u samom korijenu.

– Mogu li znati zašto, druže direktore? – pokušao sam dobiti od njega bar neki argument kao da pomenuti alkohol i promiskuitet nisu bili dovoljni.

– Zato što ja to tako kažem, Misirliću! – htio je da zvuči autoritativno. Kod nekog drugog bi to možda i prošlo. Ja sam imao druge ambicije. Htio sam da budem žrtva pala u borbi za slobodu. Jan Palah spaljen na lomači obrazovnog totalitarizma.

– U školi nećeš održati taj disko, je li jasno?!

Kako ga nisam udostojio odgovora pojačao je zabranu prijetnjom. Ako budeš u školi držao taj svoj disko pokajaćeš se, Misirliću.

Prijetnja je upalila. Nisam ga održao u školi. Održao sam ga ispred škole. Održao sam ga u inat svima, pa i samom sebi. Održao sam ga bijesan što se jedan dio mog života završava i sad moram zakoračiti u novu neizvjesnost. Znate one priče o tipovima koji u srednjoj školi dostignu svoj maksimum, a onda završe onako kako nikad nisu očekivali. O tome sjajno govori Balašević u pjesmi “Morao sam da se odselim”, a i brojne holivudske limunade dotaknu se tog fenomena pa zvijezda srednjoškolskog košarkaškog tima završi šamarajući hamburgere. Ne da u tom šamaranju hamburgera ima nešto loše, ali bez sumnje im nedostaje ono obožavanje na kakvo su bili navikli tokom školovanja.

Ja nisam bio zvijezda u bilo kojem sportu, ali jesam došao do neke vrste trona u srednjoj školi. Možda prekasno. Ma, uvijek prekasno. I zato sam htio da to još potraje. I zato sam bio bijesan na sve oko mene jer nisu htjeli da uvide kako podržavaju jedan nakaradan svijet u kojem se boriš i boriš da bi stigao do vrha i kada se jednom izboriš sve se to poništi, jer sada ideš u narednu ligu i opet sve ispočetka. Plan je bio jasan. Idem na fakultet. Ok, ali tamo niko ništa o meni ne zna. Kao ni ja o njima. Sve što smo uradili do tog trenutka naprosto je nevažno.

To je bio jedan od onih bitnih razloga zašto nisam popustio pod prijetnjom. Drugi, još važniji je bio taj što sam se nadao da će se i Jelena pojaviti. A ako ćemo pravo ni udio inata u cijeloj priči nije bio zanemarljiv. Plus, tome se moralo dodati i uživanje u činjenici da je direktor sam kriv što nije precizirao gdje se sve ne smije desiti to sporno disko veče. Unaprijed sam se naslađivao odgovorom koji ću mu uputiti.

Podijelio sam svoje planove sa Sulejmanom Šušićem – Suljom. On je bio moja najvažnija podrška i saradnik svake sedmice u disku. Išao je on tada u treći razred, ali budući da sam ja dobro ranije krenuo u školu bili smo, zapravo, generacija. Koliko li sam samo puta Sulji prepustio baratanje gramofonima samo da bi ja otplesao stiskavac sa nekom lijepom djevojkom koju bih primjetio u publici.

Znao sam ja toj djevojci, pogotovo ako bi i izbliza bila jednako privlačna kao i iz daljine, predložiti da odemo na sprat, do redakcije, samo “da joj nešto pokažem”. Rijetke, vrlo rijetke su pristajale na to. Negdje sam načuo da muškarac nikada ne smije da se koleba nego da se djevojke pale na samouvjerenost. I zato nisam ni čekao da čujem šta će odgovoriti na moju ponudu. Okrenuo bih se i krenuo ka stepenicama uvjeren kako će me izabrana sretnica u stopu pratiti. E, ako bi se dama nećkala Suljo bi uskočio i manirom pravog prijatelja rekao bi joj:

– Idi, bona. Neće te on čekati.

Nema razloga da se ja sada hvalim time. Rijetke su se zaista i popele. I nikad se ništa nije desilo. Barem ne onako kako vi očekujete da se desilo. Bilo je nešto poljubaca, nešto dodira i vratili bismo se. Sad, ili sam se loše ljubio ili su one vjerovale da je to nešto što ne treba da se proteže izvan te večeri i tog momenta, ali nikad se ni sa jednom ništa nije nastavilo.

Što se tiče mog druga, moram reći da je Suljo bio potpuno odan. Bez ostatka. Žao mi je što nisam i ja baš uvijek pokazao tu vrstu lojalnosti kad je on u pitanju. Nekad mi se činilo da bi on sa mnom i u vatru i u vodu. Ali ovaj put se Suljo prepao. I to sa razlogom. Jeste i on bio odličan učenik, ali je, za razliku od mene, morao još godinu dana da se bori sa istim tim profesorima. Vjerovatno je pomišljao kako mene lijepo boli kurac, jer ja za tri dana odlazim. I rekao mi je da on neće u tome učestvovati. Dobro, druže, ne moraš. Sam ću.

Moram vam priznati da nije bilo lako. Fizički i logistički. Trebalo je kompletnu tu opremu iznijeti na novu lokaciju, povezati i isprobati. Nije to tada bilo kao danas da staviš usb u džep i neku malu mikseticu posložiš, uz to laptop i eto ti diskoteke. Ne, tada je sve bilo mnogo masivnije i komplikovanije. Ipak, nekako sam ja to sam uspio i onda sam za probu ozvučenje odvrnuo na najjače. Pravo je čudo da se niko nije žalio i da policija nije došla da me upozori. Istina je da je škola bila pomalo izdvojena iz naselja, pa ako je nekome i smetala muzika morao je prvo da utvrdi odakle dolazi taj zvuk. Dakle, ili nikome nije smetalo ili se niko nije žalio ili se žalio, a policija se nije obazirala na te žalbe.

Ali znam ko je čuo taj zvuk. Moj drug Suljo je već bio na putu prema kući na posve drugoj strani Skendera, ali je odnekud izdaljine čuo tutnjavu rock’n’rolla. I vratio se. Nije bilo potrebe za velikim riječima. Klimnuli smo jedan drugom i nastavili sa pripremama. Nikada mu nisam zahvalio kako treba na tom njegovom viteštvu. Možda je ovo prilika da ispravim tu nepravdu. Znam i da je prekasno i da je premalo, ali ipak je nekakvo izvinjenje, zar ne.

Pravo je čudo da je to veče tako improvizovano završilo bez ikakvih incidenata. Nije bilo sranja i to me valjda spasilo. Možda je, danas sve češće pomišljam na to, direktor škole zaustavio policiju da ne interveniše nadajući se da će se nešto gadno desiti pa će onda moći da se konačno obračuna sa mnom. I to onako kako je on mislio da zaslužujem.

Nije mu se pružila prilika. Barem ne na taj način. A opet nije mogao da se pretvara da se nisam oglušio o njegovu direktnu naredbu. Ako me ne kazni to bi moglo opasno poljuljati njegov autoritet u školi. A opet, kako nekom klincu uništiti budućnost zbog takvih zajebancija. Pogotovo ako taj isti klinac koliko prekosutra izlazi izvan okvira njegovih nadležnosti pa će se neko drugi maltretirati sa mnom.

– Zar ja nisam zabranio održavanje diska u školi? – pokušao je zvučati strogo i autoritativno.

– Jeste, druže direktore. – spremno sam odgovorio nastojeći da ostanem u stavu mirno ispred njega.

– Pa što me ne posluša, crni Misirliću?

– Poslušao sam Vas, druže direktore.

– Kako si me poslušao kad si disko održao sinoć.

– Jesam, tačno je da se desio disko, ali nije u školi. Održao sam ga izvan škole. Tačnije ispred škole. A to niste zabranili.

Znam da mi je opravdanje bilo tanko i providno. Toliko tanko i providno kao idealno razvučena jufka. Srećom moj direktor Đoko Popović nije imao neki baš pametan odgovor i sve što je rekao bilo je:

– A čija je struja?!! Čija je struja?!!

Negdje prošle jeseni, gostovali mi u podcastu momci iz grupe „Helem nejse“. Pričali smo o svemu i svačemu i, onako usput, ali baš ekskluzivno, izgovorili su nekoliko stihova sa albuma koji su tada završavali. Sasvim dovoljno da sa nestrpljenjem počnjem iščekivati kada će se ti stihovi pojaviti u konačnoj, u muziku uobličenoj, formi.

Čekao i dočekao. Imaju momci fini običaj da mi album dostave da ga čujem, bar desetak dana prije nego ga čuje ostatak planete. Ni ovoga puta nije bilo drugačije, a ja se naoštrio da ne budem onako blagonaklon kao inače. Koliko sam ih hvalio postojala je realna opasnost da neko pomisli da sam im na platnom spisku. E, sad ćemo tražiti dlaku u jajetu.

Džaba. Uzalud vam trud svirači. Šta da radim kad je njihov album „Ozbiljna zajebancija“ ozbiljno dobra zajebancija? Zajebali oni mene i opet moram da ih hvalim. Ne može drugačije.

Prvo što sam pomislio nakon što sam čuo album jeste da oni moraju jako, ali baš jako biti zadovoljni onim što su napravili. Tamo gdje su i bili najjači, u tekstovima, nisu izgubili ništa od uvjerljivosti. Bilo da nam rafalno isporučuju rime o stvarnosti koja nas okružuje, bilo da su to neke intimne ispovjesti sa kojima se lako identificirati, teško da im se može naći zamjerka. Ako mene pitate da li sam se identificirao, odgovor je da definitivno jesam. I još se pri tome inficirao i ne skidam ovaj album sa play liste.

Oni su, odavno, shvatili da se lošim vladaocima istina o njima samima može izreći samo kroz zajebanciju. Mala ostrva slobode branile su uvijek institucije poput dvorske lude. Ni u naše vrijeme nije drugačije. A kraljevi su uvijek na mukama jer ne znaju šta bi sa njima. Ako se ne nasmiju tim folovima, čija su nekada glavna meta ispašće glupi, neduhoviti i sitničavi. A, ako se nasmiju kakvu sliku šalju o sebi? Da su opet glupi i da ne kontaju da su oni sami predmet zajebancije. I dok se kraljevi dosjete isteklo vreme posjete. Otprilike bi rekao Balašević.

I sve je to krasno, sve je to važno i sve je to očekivano. Nisu me iznenadili ni kvalitetom ni oštrinom tekstualnih poruka. Ali, ljudi moji, kako zvuči ovaj album. Kada me je „Ano“ povukla svojim neobičnim ritmom na ples, nisam se smirio, niti sam sjeo dok tri i po puta nisam preslušao album. A to u ovim godinama nešto znači.

Na albumu bi trebala biti naljepnica, sa upozorenjem da će vas ova zbirka pjesama natjerati na neobuzdani ples i da nije za one sa slabom kondicijom i još slabijim srcem. U ovom trenutku drže me pjesme „Ana“, „Top Top Top“, „Kliker“ i „Naštaćunaić“, ali ne mora značiti da će to i potrajati.

Još uvijek ne znam na šta ću ja to još naići na ovom albumu. Vjerovatno će me, za par dana ili par mjeseci, neka druga pjesma oboriti s nogu. I neka će. Možda prepoznam nešto posebno u tim saradnjama sa Markom Luisom, Amirom Medunjanin, Who See i drugima. Kad voliš jedan bend, a oni udruže snage sa bendovima i izvođačima koje takođe voliš, onda to više nije jedan plus jedan. Onda se to multiplicira i rezultat koji dobiješ uveliko nadilazi prosti zbir dijelova.

Na momente se čini kako „Helem nejse“ svjesno bježe od opasnosti da ih se preozbiljno shvati. Jesu njihove rime jasne, lepršave i nepretenciozne. Barem na prvu. Ali, vjerujte mi na riječ, da tu ima poruka koje treba zapamtiti i citirati. Pogotovo jer su upakovane u stihove na koje morano obratiti pažnju.

Je li njihov novi album zajebancija? Hvala Bogu da jeste. Ali ne zaboravite da je to vrlo, vrlo ozbiljna zajebancija i to ozbiljno dobra zajebancija.

Omiljena meta moje drskosti bio je tadašnji direktor Srednjoškolskog centra u Skender Vakufu Đoko Popović. Jadni Đoko je u nekoliko navrata pokušao da me dovede u red, a bolje bi mu bilo da nije. U to vrijeme, još se u nekim školama, pa čak i srednjim zadržala praksa obaveze nošenja đačkih uniformi. Ili kecelja kako smo ih tada zvali. Plave i bezlične one su, kao imale zadaću da izbrišu socijalne razlike među učenicima. Odmah da znate da nisu uspjele u toj nakani. Ali čisto po inerciji u nekim krajevima se istrajavalo na tome. Skender Vakuf je bio jedan od onih gradića koji je najduže zadržao to pravilo o uniformama.

Treba li uopšte da vam govorim koliko sam ja i tada bio protiv svake vrste uniformisanja. A nisam mogao naprosto da odbijem da nosim kecelju. U drugom polugodištu četvrtog razreda došao sam do, činilo se, spasonosnog rješenja. Negdje sam nabavio radni mantil, onaj plavi, dugački, i nosio ga u školu umjesto kecelje. A da bi bio pravi panker, pa makar i sa zakašnjenjem, sa mantila sam otkinuo rukave i takav išao u školu.

Sretne mene tako nesretni direktor Đoko na školskom hodniku. I neoprezno krene da me disciplinuje.

– Gdje ti je kecelja, Misirliću?

– Evo je na meni, druže direktore.

– A gdje su rukavi?

– E, rukavi su ostali kod kuće, druže direktore?

– Sutra hoću da vidim rukave na tebi.

Zaista su rukavi bili kod kuće. Nisam ih bacio. Predvidio sam da bi moglo doći do ovakve situacije i računao sam da bi ih morao opet prišivati. Odnosno zamoliti mater da ih prišije ako bi bilo stani pani. Samo što se jadni moj direktor nije potrudio da bude posve precizan u svom zahtjevu i ostavio mi je prostor za manevar. Sutradan sam se pojavio u školi sa rukavima od kecelje. Dobro, možda je malo problematično bilo to što nisam na sebi imao ostatak uniforme. I još sam paradirao školskim hodnicima vrebajući mog dragog direktora. Kada se pojavio krv mu je prvo jurnula u lice, prosiktao je “Misirliću”, a onda je samo odmahnuo rukom umoran od svega, a ponajviše od mene.

Iako nisam imao ni punih šesnaest godina bio sam uvjeren kako sam najpametniji, ako ono ne baš na planeti, ali na sjevernoj hemisferi – svakako. I pun ideala o tome kako sam baš ja pozvan da mijenjam svijet. Nekako baš tih dana višak vremena sam odlučio da iskoristim korisno. Kao čovjek i kao komunista. I kao savjestan socijalistički omladinac odlučan u namjeri da svima dokaže da griješe svi oni koji sumnjaju “da nosi nas pogrešan tok, jer slušamo ploče i sviramo rock”.
Ishodio sam nekako od škole neku kancelariju za omladinske aktivnosti, dobio dva ključa od te prostorije i jedan sam zadužio ja, a drugi moj prijatelj Bore Bajičić. I krenuli u priču o stvaranju školskog lista (koji me kasnije skoro došao glave), pokretanje školskog kulturno – umjetničkog društva, školske radio stanice. Dobili smo i neki mali budžet da kupimo ploče. I sve to je počelo da mi znači neuporedivo više od same škole.
Dane smo provodili u tom svom prostoru i nije nam na pamet padalo da idemo na nastavu. A opet smo obojica radili vjerovatno više nego što ćemo ikad u svom životu raditi. Kucali smo vrlo ozbiljno tekstove na nekoj neposlušnoj pisaćoj mašini u koju bi uvukli matricu za šapirograf. Tu mašinu za umnožavanje iz perspektive današnjeg tehnološkog razvoja ne mogu vam opisati, a da vam išta bude jasno. Zato neću ni pokušavati. Oni baš radoznali mogu podatke potražiti na internetu i otkriti kako samo to mi umnožavali svoj “Srednjoškolac”. Da, list smo tako “originalno” nazvali.
Bore je bio sve ono što ja nisam. Praktičan, vispren, rođeni operativac sposoban da realizuje sve te moje ideje koje su me poput bujice zapljuskivale sa svih strana tako da sam jedva čekao da svane, da dođem u školu i da počnemo sa ostvarivanjem tih ideja. Sve smo radili nevjerovatno brzo samo da bi mogli početi raditi na narednom projektu. Za razliku od njega, ja sam bio onaj sa idejama. I sasvim lijepo smo se nadopunjavali. Bez njega ja ne bih znao kako da ostvarim te ideje, a bez mene on, vjerovatno ne bi znao šta treba da realizuje.
Ključeve svog malog redakcijskog raja koristili smo u razne svrhe. On je već u to vrijeme bio crnomanjast, ljepuškast, sa prvim naznakama brčića i sa onim urođenim šarmom provincijskog švalera i znao je tu i tamo “privesti ponešto” iza zaključanih vrata redakcije. Meni to nikad nije pošlo za rukom. Samog sebe sam pravdao činjenicom da je on skoro dvije godine stariji od mene i da je on već išao ka punoljetsvu u vrijeme kad sam ja tek napunio šesnaest. I da je zato imao tu prednost i kod dama. A nije. Siguran sam da je on takav bio i sa četrnaest, a ja takav nisam postao ni sa šezdeset.
A iskreno, koliko god moji hormoni počeli divljati, ja nisam nikad naučio onu vještinu pristupa djevojkama i početka nekakve lagane konverzacije, lepršave i uvijek površne. Nikad nisam naučio ni ćaskati u društvu. Neprekidno sam mislio da se od mene očekuje da kažem “uvijek nešto o suštini, o čemu ni Aristotel nije rek’o bog zna šta”. Moguće da je to zato što sam u tim ozbiljnim, teškim rasparavama bio ubjedljiv i strastven. Imao sam elokvenciju, logiku i mnoštvo podataka pohranjenih na mom “hard disku”. Dakle, imao sam sve što djevojke ni u ludilu ne zanima. Barem ne djevojke u tom uzrastu. A i u kasnijim godinama tek rijetke bi to znale cijeniti. Mada, sve više sumnjam da su te rijetke i bile u pravu.
Međutim, to što one nisu primjećivale mene ne znači da ja nisam primjećivao njih. Jesam. Uglavnom parcijalno. Rijetkih se sjećam kao kompletnih osoba. Još rjeđima se sjećam imena. Pamtim ih po nekim detaljima koji su me danima nakon što bi ih primjetio proganjali. Recimo, bljesak koljena između suknje i gornjeg ruba čizama kada bi neka od njih sjela na klupu. Da, da i još jednom da. Meni tih godina nije ni trebalo više. Ili kada mi je, jedna drugašica u vrijeme kad sam ja već bio maturant, sjela u krilo. Sva onako utegnuta. Crna suknja, crne štrample, zalizana kosa sa razdjeljkom na sredini, namazane usne. Definitivno nedozvoljen outfit za tadašnje srednje škole, ali nju je hladno boljela briga. I za to i za mene. Nije ona meni sjela u krilo zato što sam joj se sviđao. Za nju je to bilo tek igra, a ja sam tu igru, na moju sreću, na vrijeme prepoznao i nisam se ni primakao zaljubljenosti.
Jesam se zato zaljubljivao u neke druge. I teško patio. Uz teški zvuk. Prije nego vam otkrijem u koje sam se i kako zaljubljivao moram dati malo prostora i mojoj tadašnjoj sve izraženijoj sklonosti ka hard rocku pa čak i heavy metalu. Ta vrsta muzike se iznenada pojavila u mom životu. Mislim da se to desilo nakon što smo za školsku radio stanicu nabavili neke ploče (a ja sam ih birao) i između ostalog uzeli tada novi album grupe “AC/DC” nazvan “Highway To Hell”. E, tim sam se autoputem ja vozio te godine do besvjesti, uopšte ne razmišljajući kuda on vodi. Čak sam se malo i poigravao porukom iz naslova i izazivao sve nebeske instance da me pošalju tamo gdje idu svi zabavni i talentovani ljudi (a očajnički sam htio biti takav). Kasnije sam znatno revidirao svoje stavove, ali hard rock je zauvijek ostao moja ljubav.
U skladu sa tom novootkrivenom sklonošću i “Vatreni poljubac” mi je bio otkrovenje. Milić Vukašinović se, za mene barem, pojavio niotkuda i pjevao iz perspektive muškarca kakav sam ja želio biti. Nije važno što nisam bio takav. Znao sam ja da negdje duboko u sebi ja jesam takav samo još nisam dobio pravu priliku. E, to duboko bilo je baš jako, jako duboko pa ni sam nikad nisam dospio do tih dubina u pokušaju da tu verziju sebe izvučem na površinu. Mića je u pjesmama bio ranjiv, ali i odlučan da ne pokaže tu ranjivost.
On je u pjesmama i šarao i varao, ali uvijek je ta neka za kojom pati bila kriva za to. A i patio je na način na koji bih i sam najradije patio. Uvijek u naručju neke druge i pun kajanja nakon strastvene noći. Kako li sam samo priželjkivao sa svojih šesnaest da se i ja kajem na takav način. Ne mogu da tvrdim, ali lako moguće da mi je “Poljubac” tada bio omiljeni bend. Dobro, propustio sam onaj njihov prvi singl sa “Doktorom za rock’n’roll”, ali sam nakon toga sve nabavio. Svaki album koji bi se pojavio. I svaki singl. Jedino sam nekako promašio njihov treći album “To je ono pravo”, naprosto jer nisam ni znao da je izašao. U vrijeme bez interneta nisu baš podaci o novim albumima i pjesmama bili svepristuni.