Kad su me prije 25 godina pitali hoće li biti rata, uvjereno sam tvrdio da neće. I nije to zbog toga što sam povjerovao tadašnjem predsjedniku države da mogu mirno da spavam jer je za rat potrebno dvoje. Više je to bilo uzrokovano mojim vlastitim uvjerenjem da ja za rat potrebna glupost, bahatost, primitivizam i podložnost manipulaciji. A mislio sam da toga kod nas nema. Bar ne u količinama koje bi bile opasne. I prevario sam se.

Ispao sam naivan kao studentica koja je povjerovala u vječitu studentsku laž „skini se, neću ti ništa“. Ispao sam naivan kao zagriženi fudbalski fanovi koji se nerviraju vjerujući da se rezultat ne zna. Ispao sam naivan kao…Ma brate, ispao sam naivan k’o Bosanac devedeset i druge. Šta da se tu priča.

I mada mi se čini da ima smisla u tvrdnjama da nam je tada tinjajuća mržnja podobro raspirivana moćnim mijehovima izvana, i mada sam spreman ozbiljno da razmotrim tvrdnje kako nam je rat uvezen zarad bjelosvjetskih interesa, sada smo ipak kovači svoje sreće. Ovaj novi rat, ako ga bude, biće naš domaći. Ovdje projektovan i ovde realizovan. A glavni krivac će, barem po meni, biti pravna država.

A ta pravna država, koliko mi god mislili da je nema, polako oživljava i ovde kod nas. I što se više uspostavlja red to više, oni što su hajrovali u haosu strahuju za ono što su jamili. Ja mili, ne čudi se, jamili. To je najbolja i najpreciznija definicija ratnih ciljeva. Da se jami. Pa makar neki zbog toga i završili u jami.

Da su to normalni lopovi u jednoj normalnoj državi oni bi se potrudili da se uspostavi pravni sistem koji će štititi njihovu stečevinu. U teoriji se to zove prvobitna akumulacija kapitala, a u praksi su tako nastala brojna današnja poslovna carstva. Ona koja niko više ne pita za prvi milion, jer poslije je sve bilo legalno.

Ovi naši, metiljavi kakvi već jesu, nisu znali ni to napraviti. I sada logično strahuju od čika zakona koji bi im mogao zakucati na vrata. A nisu na vrijeme obezbijedili izlaz za nuždu. I sada taj izlaz za nuždu vide u mogućnosti novog rata u kojem bi nužno nuždu opet obavili po nama. Veliku, ako nekog zanima.

Oni u ratu vide spasonosno dugme za restart. I u atmosferi opšteg rasula i opšteg uništavanja lako je uništiti arhive sa kompromitirajućim dokumentima. Lako je uništiti dokaze. Lako je staviti zakone van snage, a još je lakše ubijediti ubogi puk da u ratu nije ni vrijeme ni mjesto da se priča o korupciji, pljački i profiterstvu.  Haos je njihovo prirodno stanište i samo u haosu oni i dalje mogu da se nalaze na vrhu hranidbenog lanca. Zato se ja plašim da će biti rata. Naprosto zato što rat odgovara onima koji mogu da ga pokrenu.

A kada ga jednom pokrenu oni će se zakloniti iza tuđih mrtvih sinova. Tuđih mrtvih sinova kojima će posmrtno kačiti značke koje ne koštaju mnogo i oplakivati ih suzama koje su još jeftinije. Plašim se da će biti rata i zbog toga što smo mi stoka koja će se klati sa istom takvom stokom samo zbog rasporeda boja na krpici koju će nam zakačiti za rogove.

I zato me ne pitajte hoće li biti rata. Ja ću vam reći da hoće. Sve u nadi da ću se opet prevariti.

Uzalud su bile sve naše nade da će 2017.godina biti blaža od svojih prethodnica. A petnaesta i šesnaesta su bezobzirno i bezobrazno otele od nas neke od najvećih pop i rock stvaralaca i u svijetu, ali i na ovim prostorima. Evo, na samom kraju prošle godine Miki Jevremović je doživio moždani udar, a već trinaestog dana nove godine došla je vijest da ga nije i preživio.

Današnjim generacijama možda ime Miodraga Mikija Jevremovića i ne znači mnogo. Ali tamo tokom šezdesetih i prve polovine sedamdesetih godina prošloga vijeka on je sigurno slovio kao jedna od najvažnijih muških pjevačkih vedeta. Čuven je bio taj rivalitet između njega i Đorđa Marjanovića. Poput one podjele na poklonike “Bitlsa” i “Stonsa” postojala je ništa manje oštra granica između “Đokista” i “Mikijevaca”. Trećeg nije bilo.

Dobro se sjećam kada sam sam počeo da kupujem ploče i koristim stari porodični gramofon malo sam se zarovio u kolekciju ploča mojih roditelja. Čisto da vidim da li među tim pločama koje su već skupljale prašinu ima i nešto što bi moglo obogatiti moju kolekciju. I preslušavao sam te singlice iz prve polovine sedamdesetih. I među tim narodnjacima i šlagerašima jedino su mi pažnju privukle dvije – tri Mikijeve singlice.

Bile su to pjesme iz doba kada je Miki sarađivao sa Borisom Bizetićem kao autorom i bile su sasvim prijatne, čak i klincu koji je vjerovao samo u rock’n’roll sa naglaskom na novi val. Naravno, to nikako ne znači da sam ikada bio pravi fan Mikija Jevremovića. Mi smo se generacijski potpuno mimoišli da bih mogao reći kako su njegove pjesme obilježile moju mladost ili život. Tek mnogo kasnije kada sam počeo ozbiljnije da promišljam istorijat popularne muzike na ovim prostorima postalo mi je jasno koliko je, zapravo bio veliki. I koliki je njegov značaj.

Premlad je osjetio tu veliku slavu. Premlad je bio kada je postao miljenik žena širom Jugoslavije. I, kažu da je obilato to  koristio. Vjerovatno je u jednom trenutku počeo i sam da vjeruje u sliku koju su o njemu stvarali mediji i u patnju o kojoj je pjevao u svojim pjesmama. A pjesme su mu bile onako boemske, na samoj ivici patetike, a često su prelazile i sa druge strane te ivice. I on je pratio svoje pjesme preko te ivice.

Pjesma koja mu je obilježila karijeru desila mu se na samom početku te iste karijere. Na festivalu “Pjesma ljeta 1967” izveo je pjesmu “Pijem” i ona je zaživjela među ljubiteljima lakih nota na takav način da danas mnogi tu pjesmu doživljavaju kao tradicionalnu narodnu pjesmu, ne znajući ni ko ju je napisao ni ko ju je izveo. I sam Miki je povjerovao u nju. I živo je tu pjesmu u bezbroj verzija.

A kada volite društvo, pjesmu i kafanu. Kada uz to volite žene i žene vole vas onda je teško očuvati miran porodični život. Ženio se i razvodio sve dok se nije 1975.godine skrasio sa lijepom Sarajkom koja je te godine ponijela titulu prve pratilje Miss Jugoslavije. Činilo se da je konačno našao svoj mir. Ali smirivala se i njegova karijera. Gasila se. Nekako, na mišiće, provukla se i kroz osamdesete, a onda je prestao da objavljuje nove albume. Održavao je redovan prihod objavljivanjem kompilacijskih albuma koji su, ako ništa drugo, a ono bar nove generacije upoznale sa njegovim pjesmama.

Prvi i jedini put Mikija Jevremovića sam sreo početkom novog milenija kada je u Sarajevu promovirao jednu od tih kompilacija. Bilo je to tri – četiri godine nakon što je pokušao da oživi karijeru albumom “Mađarski cigani” i duetom sa kćerkom Jelenom. Taj duet je i uspio u namjeri. Ali naprosto Miki nije bio spreman na povratak. Iako, živi sam svjedok da je i tada posjedovao ne malu karizmu i šarm. Kasnije se saznalo da je imao i svoju drugu, svoju tamniju stranu. Njegov privatni život bio, najblaže rečeno, više nego buran. Kada ga je supruga nastupila otkrila je javnosti da je bila izložena nasilju u porodici, a i sam Miki je, sa žaljenjem, to potvrdio.

Pred kraj života je ušao u rialiti program “Parovi” čime je došao do tačke na koju se stvaralac njegovog kalibra nikada ne bi smio spustiti. Nažalost, Miodrag Jevremović nije baš uvijek znao da sačuva neokaljanim sjećanje na Mikija Jevremovića. A mogao je biti najveći. I mnogu koji su zapamtili vrijeme njegove najveće slave i dan danas će se zaklet da i jeste bio najveći.

Ne volim predrasude. Baš ih ne volim. Ali moram priznati da nekad postoje i pozitivne predrasude. I tu ne mislim na ono naše, ničim dokazano uvjerenje, da smo najpametniji, najljepši, najtalentovaniji, da imamo najveće ćune, da možemo najviše popiti, da smo najbolji ljubavnici. Ne, tu mislim na našu spremnost da ne povjerujemo u bilo šta loše što bi nam neko mogao reći o ljudima koji su nam dragi. Kao što nismo spremni povjerovati u bilo šta dobro o ljudima koji su nam, iz bilo kog razloga, antipatični. Ali tu već predrasude dobiju onaj svoj uobičajeni, negativni predznak.

I zato me nije iznanadilo kada sam vidio na koliko dobronamjernosti je naišao Tifa kod ogromnog broja stanovnika ove zemlje (barem onih priključenih na društvene mreže) kada se pojavila fotografija na internetu na kojoj Tifa, u zagrljaju sa nekim anonimnim likom podiže tri prsta. Podiže ih i taj lik, ali to nikoga u ovoj priči ne zanima. Fotografija je, bez ikakve sumnje plasirana sa jasnom namjerom da svima koji su se kleli u Tifu ogadi Mladena Vojičića. Nemam ni najmanje dileme da su iza svega ovoga stajale podle i nečasne namjere.

Prijatno me iznenadila količina komentara koji su stali u Tifinu odbranu. Bez obzira sa kakvom argumentacijom. Neki su tvrdili da to uopšte nije Tifa na slici nego neko ko na njega samo liči. Drugi su uvjereni kako je u pitanju fotomontaža dokazujući to, između ostalog različitim nijansama jedne i druge Tifine ruke. Treći su, opet, u svemu vidjeli kontraobavještajne službe susjednih zemalja. A četvrti su rekli, pa šta?

Sve te pobrojane varijante su moguće. Ni u mom vlastitom domaćinstvu se nismo mogli usaglasiti oko toga je li u pitanju Tifa ili ne. Ali ja ne bih da se upuštam u internetsku forenziku i zarad onoga što vam želim reći, prihvatimo na trenutak, da to jeste Tifa i da zaista na toj fotografiji podiže tri prsta. Je li to dovoljno da ga se razapne na stub srama, onako kako su oni koji su plasirali tu fotografiju priželjkivali da se desi?

Neću da minimiziram stravičnu simboliku koju taj gest nosi. Živimo u vremenu i prostoru gdje neki simboli ne mogu postojati više izvan konteksta. Kao što niko ne može da se vadi da je kukasti krst stari simbol iz Indije koji prikazuje proces vječitog kretanja, tako niko više ne može izvan istorijskog konteksta gledati istaknuto U ili pozdrav „Za dom spremni“. Tako niko ne može podignutu desnicu odvojiti od nacizma, ili tri prsta od velikosrpskog nacionalističkog pokreta. To je tako i tako doživljavamo te simbole. Za to nismo krivi ni mi, ni simboli nego oni koji su ih zloupotrebljavali.

Samo što je u svemu važna namjera. Šta je neko htio da poruči crtanjem kukastog krsta, pozdravljanjem navijača sa „Za dom spremni“ ili dizanjem tri prsta. Kada to učini prije nekoliko godina Bocka u prepunoj dvorani „Mirza Delibašić“ kada je igrao za „Igokeu“, a protiv „Bosne“ onda je svakom jasno da to nije izraz ljubavi prema svome nego provokacija onog drugog. Igrajući protiv „Bosne“ on je time demonstrirao da igra protiv Bosne. I Hercegovine. Premda je bio tek gost u ovoj zemlji.

Kada prije rata, na jednom rođendanu, tamo s početka osamdesetih, „zlatna sarajevska mladež“ pripremi sendviče na kojima majonezom iscrta kukaste krstove, to bude znak za uzbunu i zbog toga mnogi od učesnika tog rođendana, naprasno budu sklonjeni izvan Sarajeva. Ali danas kad pogledate imena onih koji su se našli u toj aferi vidite ogromne razlike. Neki su zaista otišli u njacrnji fašizam, pa i rasizam. A neki su postali dokazani antifašisti i to dokazuju cijelim svojim opusom. I opet je stvar u namjeri. Neki su tom majonezom iskazali svoj ideološki stav, a nekima je to samo bila dobra zajebancija. Kao što je bila dobra zajebancija navijačima „Željezničara“, kada su prvi put ili jedan od prvih puta iza rata igrali u Banja Luci, protiv tamošnjeg „Borca“. Dok je autobus sa „Željinim“ navijačima prolazio ulicama Banja Luke neki od prolaznika na ulicama su dizali tri prsta u zrak u nadi da će isprovocirati gostujuće navijače. Ovi su im otpozdravili takođe sa dignuta tri prsta. I ostavili ih bez teksta. Osjećali su se, vjerujem, onako kako se valjda osjeća bokser kad zamahne da nokautira protivnika, a udarac ode u prazno.

Ali zadržimo se još malo na fudbalu i simbolima. Simboli, nekada mogu da vrate i vjeru u ljude. Odnosno način kako te simbole ljudi koriste. Sjećam se kad je Miroslav Stevanović debitovao za našu fudbalsku reprezentaciju u utakmici protv Velsa. Postigao je gol i njegovo radovanje je bilo toliko znakovito da sam ga, do dana današnjeg, zapamtio. Prekrstio se i poljubio državni grb na svom dresu. I poručio najjednostavniju moguću stvar. Volim svoju vjeru, volim svoju naciju i volim svoju državu. I zašto bi jedno isključivalo drugo?

Kakve to veze ima sa Tifom? Ogromne. Tifa i da je uradio, to što slika sugerira da je uradio, sigurno nije uradio sa bilo kakvom zlom namjerom. Sumnjati u Tifin patriotizam nakon „Grbavice“, nakon „Ponesi zastavu“ i nakon što je ostao vjeran ovoj zemlji i ovom gradu i nakon što je ostao bez zuba zbog činjenice da je Mladen, bilo bi, u najmanju ruku, nepristojno. A znajući Tifu, znam i da je čovjek koji na ljubav odgovara nekoliko puta uvećanom ljubavlju. Sasvim lako mogu zamisliti situaciju u kojoj učini naprosto nešto za šta vjeruje da bi moglo obradovati osobu koja mu je pokazala naklonost. Bez obzira što to nije njegovo uvjerenje. I ne bi me šokiralo, ni kad bi čuo, na primjer da se zbog neke raje osunetio.

I zato, dragi moji, vjeru u ljude vraća mi to što ogromna većina vas nije ni jedne jedine sekunde posumnjala u Tifinu dobru namjeru. I što ste shvatili da prsti mogu da služe i u neke druge svrhe, a ne samo da bismo provocirali druge. Možete nešto korisno napraviti uz pomoć njih. Možete napisati nešto koristeći ih. Možete kopati nos. Možete ih koristiti i u nekim drugim situacijama malo intimnije prirode. Samo ih ne koristite da nas dijelite.

A za one koji još nisu shvatili neću podići ni tri ni dva prsta. Podići ću jedan. Srednji, dabome.

U ovom gradu, u gradu Sarajevu, nikada ne manjka tema za ispiranje usta. Prelazak iz jedne u drugu godinu obilježile su priče o Dininom koncertu, o nezapamćenim hladnoćama, o “par – neparu” i enormnom zagađenju.

Ali sve to je u sjenu bacila vijest kako je Bakir Izetbegović postao dedo. I komentari koji su uz to uslijedili bili su zagađenje svoje vrste, a minusi do skoro tridesetog podioka očito nisu nas sačuvali od toga da se pokvarimo.

S pravom se pitate što bi to bilo nešto posebno značajno za dežurne tračere. Pa zato što su svi potencirali samo jedan momenat u cijeloj priči. Nisu čak ni objavili pol djeteta, ali niko ko se bavio porodom Jasmine Izetbegović nije propustio da pomene nacionalnu pripadnost navodnog oca djeteta.

Očinstvo se naime, pripisivalo izvjesnom Grigoriju Popoviću, koji je, eto Srbin. A patrijarhalno (ne)odgojeni Balkan djetetu, po automatizmu prišiva i prezime i naciju i kompletan background oca. Baš kao da majka nije ni na koji način učestvovala u čitavom procesu. Baš kao da je majka svedena na nivo rerne. Otprilike.

Vijest je plasirao neki opskurni crnogorski portal, pa ga prenijeli, skoro od riječi do riječi, ovdašnji prepisivači koji se bezobrazno nazivaju novinarima. Kasnije je sama Jasmina Izetbegović demantovala ovu vijest i poručila da niti je rodila niti se udala.

Ali zašto je to uopšte bilo važno? Zašto je uopšte morala demantovati bilo šta? Za kakav je to zločin optužuju? I zašto se izrugivati njenom ocu zbog toga? Kakvi to ljudi vide tragediji u činjenici da ti se kćerka ili sin zaljube u nekoga ko ne pripada njihovoj naciji i da se iz toga izrodi potomstvo. Niko me ne može uvjeriti u teze koje perfidno plasiraju takvi idioti, teze da je takvo potomstvo manje vrijedno. Kako da jedan čovjek bude manje vrijedan od drugog na osnovu nečega na što nije sam mogao uticati?

Ovi koji se izruguju, ovi koji problematiziraju naciju svakog novorođenog djeteta, ovi koji se bave u dokolici brojanjem krvnih zrnaca sami su izabrali da budu manje vrijedni. Sami su izabrali da budu rasisti i fašisti. I kao takvi su osuđeni da do kraja života sami sebe moraju da trpe. A ima li veće kazne nego živjeti sa takvom osobom i svakodnevno je sretati u ogledalu.

I ne pišem ja ovo zbog Bakira. Bog mi je svjedok da mi se nimalo ne sviđa uloga njegovog advokata. Ovo ja pišem zbog djece čiji dedo ne mora biti predsjednik države da bi imali problema zato što im se otac i majka ne mole istom Bogu. Ili se ne mole na isti način. Ili se ne mole uopšte.

Ovo je vapaj za razumom zbog moje nećakinje Mie. Da je sutra neki kreten ne upita „od koje je fele“ samo zato što joj se otac zove Adis, a majka Desa. Ovo je prisjećanje na nemoć i sramotu koju sam osjećao kada sam čuo, i to mnogo godina nakon samog događaja, da su mog rođaka Vedrana, tada osmaka, pretukli njegovi školski drugovi zbog „nepodobne“ nacije njegovog oca. Njegovog oca koji je i sam bio dijete „miješanog“ braka, ali ko bi još obraćao pažnju na takve sitnice.

Takva vrsta obračuna sa drugačijima je karakteristična za one koji nemaju čime sami sebe da definišu do li pripadnošću ovoj ili onoj naciji. Kad si sam po sebi beznačajan i kada nemaš ništa čime bi se pohvalio kao vlastitim identiteom, onda ćeš utočište potražiti tamo gdje ga sve hulje, na kraju i potraže. U kolektivnom identitetu. I uživaćeš u aromi vlastitih polutrulih ideja onako kako uživaju oni likovi što se pokriju jorganom po glavi kad prde. Moguće da njima to i prija, ali ostatku čovječanstva, brate, smrdi do neba.