Karta viška

Uprkos svim nagovaranjima ukućana i prijatelja da odem na koncert Zdravka Čolića u “Zetru” i da tamo u ponoć dočekam svoj pedeset i prvi rođendan nije mi se dalo. U čitavoj priči nešto mi je falilo. A da sam se i odlučio da idem falila bi mi karta. Tek pred ove velike koncerte za kojima vlada pomama shvatim koliko me ljudi poznaje i koliko njih ja ne poznajem.

Čim je nestalo ulaznica u slobodnoj prodaji svi su me se sjetili. I oni koji su imali potpuno opravdanje da mi se obrate za pomoć, ali i oni kod kojih sam naprosto dobio glavni zgoditak na privatnoj lutriji pod nazivom „Ko bi mogao imati kartu za Čolu?” I koliko god da sam imao ulaznica, propusnica, akreditacija ja opet ne bih otišao na koncert. Jer takvom pritisku ne možeš odoljeti ako imaš tu toliko traženu kartu. Možeš samo ako je nemaš.

A ja je na sreću nisam imao. Ni jednu jedinu. Ma koliko svi ti koji su odnekud iskopali moj broj telefona vjerovali da ja imam neograničen pristup tim komadićima papira koji su garantovali dobru zabavu za subotnju veče, oni koji su odlučivali ko od ljudi koji pišu o muzici treba da se nađe u „Zetri” naprosto nisu imali pojma ko sam.

Da mi je baš bilo stalo da udjem na taj koncert možda bi me to i pogodilo i iznerviralo i otišao bih do prvog tapkaroša da lijepo kupim kartu. Ovako mi je bilo svejedno čak mi je bio i simpatičan taj nesklad između precjenjivanja meni bliskih i totalnog ignoriranja sa druge strane. Ko se odvaži da piše o popularnoj muzici, a pogotovo ako istraje da o tome piše skoro trideset godina mora da se navikne na taj nesklad.

Kao i na onu drugu čudnu pojavu da oni koji za tebe nikad nisu čuli kad „u sekundi” napune dvoranu i te kako dobro znaju ko si, šta si i kako da te nađu kad prodaja karata ide „kilavo” i treba im neko da im „pogura” cijelu priču svojim iskustvom, znanjem i autoritetom.

Samo što ja nisam od tih i takvih „gurača”. A organizatori koncerata, kao i organizatori svake masovne priredbe od Čevljanske koride pa do Novogodišnjeg koncerta Bečke filharmonije ne žele da zavise od nečije neovisne procjene. Oni žele novinare koji će u zamjenu za besplatan ulaz i češanje o komadiće slave napisati hvalospjeve bez obzira kako koncert prošao. Kunem vam se, svojim sam očima gledao kolege koje su izvještaj s koncerta pisali prije samog koncerta. Ko će se sa tim peglati u jedan ujutro. I prolazilo im je, jer su ti izvještaji bili toliko uopšteni i šuplji da su bili kao razgažene cipele u koje svaka noga moža da stane. Koliko će biti udobno u njima to je već druga priča.

Da hoću da hranim sujetu i da me puca paranoja posumnjao bih da je ovo mala, klinačka osveta organizatora zbog moje recenzije posljednjeg Čolićevog albuma kada sam napisao da to naprosto više nije to. I nisam pogriješio. Tada sam napisao da mi je drag Čola, ali mi je istina draža.

I tu se vraćam na suštinski razlog zašto ja nisam imao neku posebnu volju i želju da se pojavim na tom koncertu. Znao sam da će dobar dio koncerta biti posvećen novom albumu, a da će biti dosta i tih „aerobik” pjesama namjenski pravljenih za diskoteke i preznojavanje. Nemam ništa protiv toga da u tome uživa onaj kome to odgovara. Ja, naprosto, nisam od takvih. Jebi ga, šta da radim kad sam Čolu gledao u nekim puno boljim ulogama. Primjerenijim njegovom talentu i umijeću.

Hoću da ga upamtim onakvog kakvog sam ga prvi put gledao. Na turneji „Putujući zemljotres” 1978.godine. Okruženog „Lokicama” koje su iz perspektive jednog petnaestogodišnjaka sa kraja sedamdesetih predstavljale i početak i kraj svega onoga što erotika jeste i što može biti. Hoću da zauvijek pamtim vlastitu glupost jer sam jedva čekao da predgrupa završi ne znajući da mi je to jedna od rijetkih prilika da vidim legendu na djelu. U grupi „Mama Co Co” koja je nastupala prije Čolića svirao je i pjevao – Dado Topić. Samo što ja to tada nisam znao i nije me bilo briga.

Hoću da ga pamtim iz iste ove „Zatre” 2001.godine kada je nakon 18 godina ponovo zapjevao u Sarajevu i kada je sve prštalo od emocija i kada mi moja bolja polovina nije oprostila što sam svaku pjesmu otpjevao od početka do kraja. Razumljivo. Ona je bila najbliža tom neopisivo radosnom izvoru falširanja.

Hoću da pamtim i onaj koncert iz iste dvorane šest godina kasnije kada su oni naivni koji su došli na vrijeme na koncert otkrili da je pravi podvig ući u već do pucanja nakrcanu dvoranu. Pa čak hoću da pamtim i ono „Koševo” od prije četiri godine kada je Čolić reprizirao vlastiti dječački san prekinut kišom 1978.godine.

Ima previše velikih pjesama i previše odličnih koncerata Zdravka Čolića u mojoj biografiji da bih rizikovao da taj dragulj sjećanja potamni sjaj zbog koncerta koji slijedi. Možda će sve biti sjajno, možda će sve biti perfektno, ali tamo  neće biti mene.

Advertisements

Konvoj kren’o

Ima tome skoro sedamnaest godina. U CDA sam gledao „Konvoj“ na njihovom koncertu kada su promovirali svoj prvi album „S vremenom“. Malo je reči da sam bio oduševljen. Tada sam parafrazirao američkog kolegu koji je, svojevremeno gledajući Bruce Springsteen-a napisao kako je vidio „budućnost američkog rocka i da se ona zove Bruce Springsteen“, i napisao kako su po mom dubokom uvjerenju momci iz grupe „Konvoj“ budućnost bosanskog rocka.

I evo sedamnaest godina čekam da oni opravdaju to moje oduševljenje. U međuvremenu su se pojavila još tri njihova albuma i niko sa mrvicom poštenja i zdravim slušnim aparatom ne bi mogao tvrditi da su to loši albumi, ali… Ali nešto je nedostajalo. Nešto što me tjeralo da se češće vraćam onom prvijencu nego da vrtim nove pjesme.

A onda mi je sinulo. U priči o ovom bendu nedostajao je bend. Na prvom albumu to je bila ekipa od pet strašnih muzičara koji su dali tu konačnu glazuru pjesmama. I mada su kasnije zadržali i glavnog autora i prepoznatljivi vokal bivalo je sve jasnije da oni naprosto najbolje funkcioniraju unutar forme rock’n’roll banda.

I kada sam čuo novi album „Mimosvijet“ shvatio sam da mi je to trebalo. Da mi se desi baš nešto ovako mimosvijet i uprkos struji. Da se pojavi neko dovoljno hrabar da pliva uzvodno. Po meni ovo je tek onaj dugo očekivani drugi album grupe „Konvoj“, a ono između bili su solistički projekti Hame Salihbegovića i Nećka Merdžanovića. Kvalitetni, provokativni na momente, izazovni, ali to, naprosto, nije bio „Konvoj“.

Sada jeste. Sada je tu ponovo bend u punom kapacitetu i sada njih dvojica imaju pravu podršku iza svojih leđa. Ritam sekcija u kojoj se nalaze bubnjar Bojan Crnogorac i basista Haris Varajić donosi tu neophodnu čvrstinu, na momente čak i pomalo „prljav“ zvuk koji od slušaoca traži punu pažnju i učešće ušima,bubrezima, jetrom,nogama. Traži naprosto potpuno predavanje i tijelom i duhom. Ako su prije deset godina pjevali „izađite šejtani iz mene“ danas svojom muzikom primjenjuju svojevrsni egzorcizam koji garantuje uspjeh samo ako mu se prepustite. Oslobađa vas demona turbo folka i etno popa i uši vam puni čistim nerazrijeđenim rock’n’rollom.

I sad znam zašto im se drugi najavni singl za ovaj album zove „Radost i veselje“. To je upravo definicija onoga što izaziva samo saznanje da je neko konačno objavio ovakav album. Dugo, predugo nismo dobili ovakvu zbirku pjesama. Potpuno u duhu trenutka u kojem je nastala, a opet nekako vanvremenska da može da funkcionira bez problema i za 17 godina, kao što danas funkcionira taj njihov prvi album.

Pametno su izabrali da sa tog albuma na promotivnom nastupu izvedu pjesme „Ludnica“, „Vanredna vožnja“ i „Pred mojim vratima“. To možda i nisu najjači momenti ovog albuma (mada „Pred mojim vratima“ ima sve preduslove da to postane), ali su pravi izbor da se publici isporuči ogromna količina energije, a da se u njoj ne izgubi ono fino tkanje njihovog sviračkog umijeća.

Ako mene lično pitate ja sam „na prvu“ pao na pjesmu „Ako me pitaš“. I zato nema potrebe da pitate. Slušajte. Slušajte kako zvuči rock’n’roll kada se vrati kući.

Proteza duši, make up na leš

Nostalgija vam je rijetko kurentna roba sa kojom skoro pa da i ne možete promašiti na tržištu. Naprosto to je tako i samo bi idiot propustio zicer kakav je četrdesetogodišnjica prvih diskografskih radova „Bijelog dugmeta“. Ja sam čak sam očekivao da će lovci na nostalgiju još ranije reagovati. Prvo sam mislio da će obilježiti četiri decenije od donošenja odluke da se sastav zove „Bijelo dugme“, a zna se da je tačan datum te odluke smješten na 1.1.1974.godine. Pa sam mislio da će obilježiti izlazak prvog singla krajem marta. A kad su svi ti datumi prošli kuglica ovog rokersko-istorijskog ruleta zaustavila se na 14.novembru kako bi se jubilej smjestio na datum izlaska prvog albuma „Kad bi bio bijelo dugme“. Mada, čisto radi preciznosti treba naglasiti da se taj album, zapravo, pojavio 18.novembra te iste 1974.godine.

A kada se pojavio predstavljao je i iznenađenje i osvježenje i revoluciju. Sada imamo opet jedno njihovo izdanje, ali nema tu ni iznenađenja ni osvježenja, a ponajmanje revolucije. Ima luksuza, eksluzive i nostalgije. Objavljen je naime ekskluzivni i luksuzni box sa 9 vinilnih ploča na kojima se nalaze svi studijski albumi ovog sastava, plus prvi singl, plus intervju sa Bregovićem, plus knjiga i plus neobjavljene fotografije. I još povrh svega u posjed takvog luksuznog seta moći će doći tek hiljadu sretnika spremnih da odvoje nešto preko petsto maraka za pomenuto zadovoljstvo.

Ćeif je ćeif, a ni jedan ćeif nije skup. Sigurno je da će se među onima koji će odbrojati dvije trećine prosječne bosanske plate za ploče koje su već čuli i koje vjerovatno i imaju u diskoteci, naći i poneki pravi zaljubljenik u ovaj bend. Neko ko odavno balansira na tankoj liniji koja dijeli fana od fanatika. Samo što će u već debelo ograničenom tiražu oni biti u još debljoj manjini. Ovaj komplet nije ni osmišljen zbog fanova. Ovo će vam biti neka vrsta statusnog simbola koji će se nabavljati zbog prestiža. I to manje zbog cijene, a više zbog limitirane mogućnosti nabavke.

I tako „Bijelo dugme“ zatvara puni krug i nekom perverznom igrom sudbine i istorije oni koji su nekada bili miljenici širokog puka i prezreni od establišmenta danas bivaju statusni simbol nedostupan tom istom puku. A suštinski ne dobijamo ništa novo nego samo malo bolje upakovanu vlastitu mladost. E je li ovo, kako je samo „Dugme“ svojevremeno otpjevalo „proteza duši“ i „make up na leš“?

I jeste i nije. U namjeri vjerovatno jeste, ali u konačnom rezultatu ipak dobijamo jedan dodatni kvalitet koji ovi albumi sada nose, a koji u vrijeme njihovog nastanka nismo imali. Albumi su remasterizovani da se dobije puniji i bogatiji zvuk, a vinili su urađeni na takav način da se dobije reprodukcija koja je skoro identična zvuku sa master trake. Koliko je to važno svjedoči iskustvo sa loše narezanim i loše presovanim pločama sa kakvim smo muku mučili tokom svih tih godina vladavine tog mračnog predmeta želja sa rupom u sredini, zvanog gramofonska ploča. I kada sam čuo dio tih nanovo urađenih snimaka sve mi je zvučalo puno bolje, čišće, pa nekako i snažnije. Ili sam samo sebe uvjerio u to postavši žrtvom svojevrsnog zvučnog placebo efekta.

Nemam nikakve sumnje da će i ti remasterizovani albumi naći put i do onih krajnjih korisnika koji nemaju ni lovu ni veze da ih nabave u tom luskuznom pakovanju. Ali i bez šminke koja sve to prati izvire pravo lice ljepotice. Kada dobijete te albume na jednom mjestu tek tada zapravo vidite koliko je veliki i kvalitetan sastav bilo „Bijelo dugme“. I shvatite da svi ti skandali, sva ta medijska pompa, da im ništa to ne bi vrijedilo da na svojoj strani nisu imali prekrasne pjesme. I po prvi put u istoriji na jednom zvaničnom izdanju imamo skupljene sve studijske albume „Bijelog dugmeta“. I one rađene za „Jugoton“ i one koje je objavio „Diskoton“ u partnerstvu sa Bregovićevim „Kamaradom“.

Naravno, ostaje nejasno zašto su izostavljeni koncertni albumi, zašto je tu samo jedan singl, zašto nema onog albuma sa Ratomirom Boršićem Račom? Priča je tako mogla biti potpunija, a kasa bi bila neznatno praznija. I zašto je uvršten baš onaj intervju sa Goran Bregovićem urađen povodom izlaska albuma „Doživjeti stotu“? Po meni bolje je bilo uvrstiti nekoliko intervjua iz različitih perioda karijere ili napraviti jedan posve novi koji bi sve to zaokružio. Mislim da su u pitanju posve prozaični razlozi jer je „Jugoton“ svojevremeno štampao ploču sa ovim intervjuom za potrebe radio stanica pa im je bio na svaki način lako dostupan. I zato se našao na jednom izdanju koje je sve samo ne lako dostupno.

I nemoj da neko pomisli da je ovo priča o „kiselom grožđu“. Ja sam nekako uvjeren da će bar nekoliko osoba iz moje rodbine i kruga prijatelja povjerovati kako bi mi to bio savršen poklon za predstojeći rođendan. I sigurno ću postati jedan od hiljadu ponosnih vlasnika ovog izdanja. Što sigurno neće promijeniti moj stav o najnovijoj zloupotrebi nostalgije.

“Protest” koji se morao desiti

Mnogi naslućuju da bi nam se uskoro mogli desiti novi protesti. Oni naslućuju, a ja znam. Znam pouzdano da će nam se „Protest” desiti. I znam još i kakav će biti. Biće žestok, provokativan, hrabar i sa puno dobrih pjesama. Otkud pjesme u „Protestu” može se neko zapitati. A što ne bi bile? „Protest” je uvijek imao dobre pjesme. Barem ovaj „Protest” o kojem ja pričam. Sarajevski rock sastav tako buntovno nazvan i tako u skladu sa vlastitim imenom.

Nakon dvanaest godina pojavljuje se uskoro njihov treći studijski album „Ljudi, selo tone!”. Bio sam jedan od rijetkih ljudi izvan samog benda koji je imao priliku da sve te pjesme posluša prije nego što se nađu pred publikom. I šta da vam kažem? Pa mogu samo da žalim što ih u proteklih dvanaest godina nije bilo. A opet, ako je ta apstinencija bila nužna da se napravi ovakav album neka ih nije bilo.

Damir Nevesinjac naprosto u pjesmama potvrđuje ono što smo znali o njemu. Radi se o jednom od najneobičnijih autora na domaćoj rock sceni koji i dalje nudi navjerovatno snažne pjesme bez obzira što ih ponekad više osjećate nego razumijete. On pleše na granici nadrealizma praveći tekstove čudnim nizom asocijacija i još čudnijim igrama sa riječima, ali najljepše od svega je što osjećate u tim pjesmama da je naprosto sve na svom mjestu. Da to baš tako mora da bude i nikako drugačije.

Muzički je ovoga puta ponudio čak i nešto pitkije forme i melodije koje lakše „prijanjaju uz uho” sa jasnom i čvrstom strukutrom pjesama, a opet bez ikakvog koketiranja sa zahtjevima tržišta. Najdraže mi je kad čujem album koji ljudi naprave da se njima dopada ne pokušavajući po svaku cijenu da pogode ukus publike. U  slučaju kada na silu pokušavaju pogoditi taj ukus naprave barem trostruku izdaju. Izdaju sami sebe jer to nije ono u šta sami vjeruju. Izdaju publiku jer ih varaju i podvaljuju im, i najčešće izdaju i ukus kao takav.

Srećom „Protest” nije takav. Oni su napravili album koji je njihova priča od početka do kraja. Zaokružena priča u kojoj ni jedna pjesma nije viška i u kojoj bi svaka pjesma nedostajala ako bi je neko sklonio iz konačne verzije albuma. Svakako će pjesma „Pljunuti otac” biti ona za koju će se mnogi u startu „zakačiti” i ona je vrlo pametno izabrana da otvori album.

Sasvim prirodno slijedi „Samohrana majka” sa neobičnim refrenom kakav valjda jedino „Protest” sebi može priuštiti. Pa onda dva moja favorita, pjesme iz drugog plana, ali izuzetno snažne „Sise” i „Pikado”. „FullHad nije dobro” vas uhvati i ne pušta do zadnjeg tona, a naslovna, „Ljudi, selo tone!” razbija sve kanone i šablone vezane za rock pjesmu.

Kako idete prema kraju albuma pjesme postaju, ako ne baš snažnije, a ono sigurno sve bliže klasičnom poimanju hita. Tu prije svega mislim na pjesme „Lada” i „Sarajevo”. „Sarajevo” će sigurno naći višestruku primjenu pa i izvan okvira u kojima ju je autor prvobitno postavio. Usuđujem se reći da „Protest” konačno ima u rukama pravu hit pjesmu bez da u njoj draganu opominje kako joj smrde noge.

Napravili su i pjesmu „Bosnia 2” govoreći iz jednog sasvim drugačijeg ugla o zemlji vlastitog usuda. Zanimljiv je to odmak i postavka pjesme, iako meni onaj prvi dio još uvijek zvuči uvjerljivije. A možda samo treba da se naviknem.

Zapravo to je najvažnija stvar u priči o novom albumu „Protesta”. Da treba da se naviknete na njega. Da mu pristupite bez ikakvih prethodnih očekivanja i predubjeđenja i da se otvorite za jedno posve novo iskustvo. I onda ćete na pravi način doživjeti te pjesme.

Zanimljivo je da „Protest” kad radi beli ga radi. Pripremaju i kompilacijski album sa nekih dvadesetak pjesama. Zlobnici bi rekli kako ni čitav objavljeni opus „Protesta” ne prelazi značajno tu brojku, ali mene raduje ta činjenica. Prošlo je previše godina od izlaska njihova dosadašnja dva studijska albuma i čitava jedna generacija je ostala uskraćena za priču o njima. Sada će se to bar malo ispraviti. A sem toga i kada je izašao njihov posljednji studijski album „U zemlji karijesa” još tamo 2002.godine, nekako uporedo sa njim pojavio se tada i kompilacijski album „Izložba nervnih poremećaja grupe autora”.

Jedina nepoznanica vezana za ovaj kao i za one druge proteste jeste kada će se zapravo desiti i kada ćete i vi moći sa mnom podijeliti zadovoljstvo druženja sa ovim pjesmama. Nadajmo se da nećemo predugo čekati. Ni u jednom ni u drugom slučaju.

Čovjek kojeg je ubila stvarnost

Navršilo se dvadeset godina od smrti Milana Mladenovića. Desilo se to u trenutku kad sam bio u najboljim godinama u najgore vrijeme. Desilo se to u trenutku kada je, početkom tog novembra 1994.godine, na ulicama mog grada nasilna smrt bila svakodnevna i masovna pojava da se odavno počelo, umjesto o imenima poginulih, govoriti o brojkama. Toliko i toliko mrtvih i toliko i toliko ranjenih. Pitanje je koliko je u takvoj situaciji uopšte bilo umjesno govoriti o smrti jednog rokera. Rokera kome, u tom i takvom trenutku, uopšte u prilog nije išla ni prosta činjenica da je živio i umro u Beogradu.

Mada je to sa njegovim mjestom boravka bio tek privid važan samo birokratima ušančenim iza šaltera koji bi najradije da postojanje svakog od nas svedu tek na nekoliko provjerljivih činjenica u matičnim knjigama. Ako ćemo pravo Milan ne da nije pripadao Beogradu nego čak ni ovom svijetu onakvom kako ga zamišljamo. To se moglo osjetiti u njegovim pjesmama, ali je i cijela njegova pojava slala upravo takvu poruku. Kao da je samo napola prisutan i čeka taj voz koji će ga odvesti ko zna gdje. Taj voz koji kasni, ali koji će sigurno doći. Bio je uvjeren u to. I ukrcao se na njega 5.novembra 1994.godine okončavši tako priču o grupi „Ekatarina velika”, jednom od najuticajnijih i najneobičnijih rock sastava sa kraja prošloga vijeka.

Rođen je u Sarajevu, ali niti je kada posebno isticao taj podatak, niti je pokušavao da ga sakrije. Bilo je to nešto na šta on nije mogao uticati. Ali to jeste uticalo na njega. Negdje u njegovom stvaralačkom biću pohranjen je taj „kristal od sećanja”, to „Sarajevo od blata i snega” kako ga je sam opjevao u jednoj od pjesama. I nesumnjivo je uticalo na njega.

A tek kasnije, tek mnogo kasnije otkrilo se koliko su zapravo on i njegov sastav uticali na druge. Oni su vjerovatno jedini rock sastav sa ovih prostora koji je uspio da jedan u suštini hermetičan i nimalo komercijalan umjetnički izraz približi širokoj publici. Kroz njihove stihove se teško probijalo i nikada niste mogli biti sigurni je li to baš to o čemu vam Milan pjeva ili on pjeva o jednom misleći na nešto sasvim drugo. Njegova poezija nipošto nije bila pitka. Bila je poput gorkog i oporog lijeka koji se naprosto mora popiti.

I nekad pomislim da smo dobili tog lijeka u većim dozama, da smo bili spremni da ga prihvatimo u većim dozama, možda bi zapravo sve bilo drugačije. I kada sam u uvodnim scenama filma „U zemlji krvi i meda” čuo u pozadini sa radija poznate zvukove i poruku „ovo je zemlja za nas/ovo je zemlja za sve moje ljude” sve mi se nekako sklopilo. Shvatio sam da je Milan svojim pjesmama branio neodbranjivo. A ima li plemenitije borbe od one kad se borite za unaprijed izgubljen cilj.

Teško da bi ga se moglo smatrati direktno politički angažovanim poput Džonija, ali od albuma „Ljubav” preko proročanskog „Par godina za nas”, pa do ploče-vapaja „Dum dum” on nam je kroz pjesme slao šifrirane poruke. Koje ili nismo znali protumačiti ili, ako smo i znali, nije nas bilo briga. Mi smo plesali i glupo vjerovali da se ta poruka sa koncertnih podijuma daleko čuje. A ona je dobacivala, u najboljem slučaju do vrata dvorane u kojoj se taj koncert održavao.

I nije Milana ubila bolest kako stoji u zvaničnim ljekarskim dokumentima. Ubila ga je stvarnost. Kada je shvatio da za „Ekatarinu veliku” nema više mjesta u toj stvarnosti napravio je veliki plan za bijeg. Nakon što je on otišao pridružio mu se i ostatak ekipe. I hoću da vjerujem da su našli bolje mjesto. Ne bolje mjesto u smislu kako to propovjedaju svete knjige. Naprosto bolje mjesto za svirku. I nadam se da će gore u publici i za mene biti mjesta. I to ne baš predaleko od bine

Dinar koji ne devalvira

Uprkos svim turbulencijama na svjetskom tržištu valuta. Uprkos prekrajanju granica na Balkanu. Uprkos svemu i svačemu „Dinar“ je ipak opstao. Da ne bude zabune ne mislim na našu nekadašnju valutu nego na vrlo zanimljiv bend iz Banja Luke koji, po mom skromnom mišljenju, nikada nije do kraja iskazao sve svoje potencijale.

Pitanje je zapravo koliko je ljudi znalo za njih i u vrijeme kada su bili najpopularniji, ako se u njihovom slučaju o nekoj stvarnoj popularnosti uopće može govoriti. Od njih se više očekivalo nego što su zaista i dali. Pojavili su se početkom osamdesetih i zahvaljujući njihovom jedinom pravom hitu, pjesmi „Bahro“ odmah su proglašeni „krajiškim odgovorom na novi primitivizam“.

A nisu oni nikome i ni na šta odgovarali. Oni su naprosto pravili pjesme onako kako su ih osjećali. I uz sve dječije bolesti koje su neminovno pratile jedan ovakav projekat ne može se reći kako u svemu nije bilo i nekog sirovog šarma. Pogotovo ako se fokusiramo na njihov prvi album „Kad dinar dođe na vlast“ iz 1985 godine. Nakon njega su, zvanično uslijedila još dva albuma, ali ih je, malo ko zapazio.

Kroz sve postave grupe „Dinar“ (a bilo ih je i previše za pobrojati) samo je jedan čovjek od početka do kraja bio prisutan i prisutan je i u ovom obnovljenom „Dinaru“. U pitanju je Edin Tahirović, koji jeste u međuvremenu imao nekih drugih projekata poput muzike za djecu ili moderno aranžiranog sevdaha u bendu „Los Chairos“, ali je „Dinar“ ostao i prva ljubav i nikad do kraja ispričana priča.

I sada je došlo vrijeme da se ta priča ispriča. Postojala je, doduše, ideja da se originalna postava okupi još tamo 2005.godine, ali kako to obično biva sve je stalo na ideji. Zato je danas Edin okupio jednu novu ekipu u kojoj nailazimo i na jednog Omera Blentića, čovjeka posve iz klasične muzike, ali i sa značajnim iskustvom u rock’n’rollu. Okupio ekipu i snimio album „Drugovi, gdje ste vi“.

I šta da vam kažem? To više nije onaj nekadašnji zvuk grupe „Dinar“, ali je atmosfera nekako zadržana. I meni to zvuči čak i bolje nego ranije. Jeste možda nestalo onog mladalačkog bunta i drskosti u izrazu, ali su pjesme pročišćene, kompleksnije postavljene i odlično producirane tako da slušatelj može da dobije jasnu i čistu sliku onoga što je „Dinar“ htio da kaže.

A oni opet pjevaju o nekim svakodnevnim stvarima koje nas okružuju i to na svoj prepoznatljivi način. Onaj način zbog kojeg i jesu svrstavani među „novi primitivizam“, mada ta kvalifikacija nikad nije bila baš posve opravdana. Nekih elemenata tu ima, ali je „Dinar“ grupa koja je nudila i više od toga. Danas, kad su već ljudi u dobro zrelim godinama, tu ima nostalgičnih prizvuka kao u naslovnoj pjesmi, ali i duhovitih komentara o aktuelnim trendovima koji nas okružuju kao u pjesmama „Familija makrobiotika“, „Balkan Business Plan“ ili „TV serija“. Nisu izostale ni one klasične ljubavne pjesme poput „San na usnama“ i „Kad padne prvi mrak“. Izostale su međutim stare pjesme što je dobro. Svako bi očekivao da urade neku „Bahru 2014“ da privuku pažnju na sebe. A oni su odustali od toga. Jedna jedina pjesma („Zvjezdani trg“) može se naći i na ovom albumu i u njihovom ranijem opusu.

A ovaj album meni djeluje kao dva albuma. Koliko je ovo nastavak rada na projektu „Dinar“ toliko je i nastavak rada na projektu „Los Chairos“ sa kraja devedesetih. Malo je poznato da je Tahirović bio jedan od prvih ljudi koji su odlučili da sevdalinku „obuku“ u nešto drugačije aranžmane, pa se tako jedini album ovog kratkotrajnog benda zvao „Sevdah plus“. I ono što je tada naznačio Tahirović je, uz pomoć sjajne sviračke ekipe koju je okupio na ovom albumu, dalje razrađivao ponovo u pjesmama „Sejdefu majka buđaše“, „Kad ja pođoh na bentbašu“, „Čaje šukarije“ i „Eleno“. Sa dovoljno respekta prema tradiciji, a opet sa dovoljno drskosti da te pjesme zazvuče izazovno i nakon što ih po ko zna koji put i u ko zna kojoj verziji čujemo.

Sve u svemu na mojoj kursnoj listi aktuelnih izdanja „Dinar“ pravo dobro stoji. Samo što, nažalost, nisam siguran koliko će im to pomoći da na pravi način dopru do dovoljnog broja ušiju koje će znati cijeniti ovo što „Dinar“ danas radi.