Rock bez foliranja

Nema puno stvari zbog kojih žalim. I nema puno bendova koje sam propustio da vidim na sceni. Barem ovih naših bendova. Ali žalim što sam propustio da provjerim kakav je to fol kod sastava „Rock k’o fol“. Kakav je to fol da svi pričaju o tim njihovim nastupima. Prošle godine moj rođak je sa oduševljenjem pričao o njihovom koncertu. I prije samog koncerta i, pogotovo, nakon koncerta. Mlađi je on znatno od mene. U puno boljoj formi od mene. Pa je opet taj koncert „odbolovao“ naredna dva dana. Tako vam je to. Dobar rock band je poput gladne zvjeri koja te i sažvaće i ispljune i to nekoliko puta u toku noći. A po svemu sudeći „Rock k’o fol“ jeste dobar bend.

I nije me to čak ni pretjerano iznenadilo, to da su napravili dernek za pamćenje. Ako imaš dobru i usviranu ekipu i ako ti se na listi pjesama nalaze sve sami naslovi iz ovdašnjeg rock bukvara teško da možeš omanuti. I vjerovao sam da su oni sebe posve ostvarili u toj poziciji strašnog cover benda i da nemaju bilo kakvih drugih ambicija.

Naravno da sam pogriješio. Naravno da sam se prevario. Oni naprosto predobro rade to što rade, a da bi odoljeli napasti da nam ne predstave i nešto svoje autorsko. I to nešto autorsko smo konačno i dobili u vidu njihovog prvog albuma „Sabah zorom“.

I kad jednom preslušate taj album jasno vam je da tu nema foliranja. Bez obzira na sam naziv benda. Zapravo, čini mi se da su se oni tako nazvali upravo u želji da pokažu da nemaju nikakve posebne ambicije. U želji da ne zvuče pretenciozno pa možda i da sebi osiguraju neki mali alibi zbog vlastitog repertoara. Jer činjenica je da oni sviraju rock standarde, činjenica je da melju i da se dobro osjeti da su naslušani heavy metala, ali je takođe činjenica da njihov repertoar sačinjavaju dobrim dijelom i pjesme koje bi se teško podvele pod rock. Čak i u onom najširem i najtolerantnijem poimanju.

Samo što šta god oni svirali to na kraju zvuči kao rock. To je njihova priča. I imali su nevjerovatnu sreću da se baš takvi, kao djelići jedne čudne muzičke slagalice, sretnu daleko od svojih domova, u Kaliforniji. Da su ostali tamo gdje su rođeni ko zna da li bi ikada sarađivali. Pokretačka snaga benda, pjevač, gitarista i autor Dinko Salihbašić je iz Prijedora. Bas gitarista Almir Crnović dolazi iz Bosanske Gradiške, a onaj divlji i neizbježni bubnjar Elvis Katić je odrastao u blizini Splita.

I svako je dodao nešto svoje u tu smjesu zvanu „Rock k’o fol“. Prvo u neobičnim verzijama poznatih pjesama, a kasnije i na vlastitim pjesmama. I onako kako su im koncipirani koncerti tako je koncipiran i album. Žanrovski raznovrstan, ali uz prepoznatljivi zvuk koji te pjesme drži na okupu.

U njihovim pjesmama prepoznaćete i uticaje sevdaha (pogotovo na prvih nekoliko pjesama na albumu), a onda ćete „čuti“ u pjesmama i „Dugme“ i „Merlin“ i „Orkestar“. Daleko od toga da se tu radi o plagijatima ili posuđenim frazama. Nipošto. Tu se prije svega radi o atmosferi koja vas podsjeti na neki od ovih bendova. I ne samo njih. „Rock k’o fol“ su kroz filtere vlastite kreativnosti propustili uticaje koje su usput pokupili.

Zato oni i mogu da zvuče kao svjetski bend bosanskih korijena. Nekome se može učiniti da je sve to već negdje nekada čuo. Ali to je samo zato što oni nisu od onih sastava koji, pošto – poto, žele zvučati posve drugačije od svega što se ikad sviralo. I u toj silnoj želji da na silu budu originalni na kraju zapravo ni na šta ne liče.

„Rock k’o fol“ liči. I dobro je da liči i dobro je da samo liče, a ne kopiraju. Ima li za jedan takav sastav mjesta? Ima. Ima li za takvim sastavom potrebe? Ima. Jesu li pogriješili što su počeli snimati i izvoditi vlastiti materijal. Za sada nisu. Ipak treba biti svjestan da Salihbašić ima 44 godine i da je na ovom albumu sabrao sve dosadašnje iskustvo. Tek će naredni album pokazati može li „Rock k’o fol“ nadrasti okvire koje su sami sebi zadali i postati veliki bend poput njihovih uzora.

Advertisements

“Dvojka”za čistu peticu

Prošlo je mjesec dana od izlaska novog albuma Damira Imamovića i njegovog „Sevdah Takhta“. I to je bio onaj minimalni period neophodan da bi se usudio da uopšte pišem o ploči „Dvojka“. I nisam pogriješio niti se zabunio kad sam napisao „o ploči“. O ploči, bezbeli. Nakon dugo, dugo vremena jedno sevdah izdanje se pojavilo i na formatu vinilne ploče.

U ovih mjesec dana svako malo bih se vratio ovom albumu. Preslušao ga ponovo. U cijelosti ili tek pokoju pjesmu. Puštao sam da se utisci slegnu i samo u jedno sam bio siguran. Damir Imamović i njegova ekipa snimili su ploču koja ruši postojeća i uspostavlja nova pravila kada je sevdah u pitanju.

Sad se vi pitate kakva nova pravila? Zar nije sevdah jednom zauvijek dat? E, to je najljepše od svega. To što Damir Imamović pokazuje da sevdah nije i ne mora biti neka okamenjena forma koju je dozvoljeno interpretirati, ali unutar koje nije dozvoljeno bilo šta mijenjati.

I zato je „Dvojka“ toliko poseban i toliko revolucionaran projekat. To je zbirka od jedanaest pjesama što tradicionalnih, što Damirovih autorskih koje tvore jedinstvenu cjelinu. I to takvu cjelinu u kojoj i jedne i druge pjesme stoje prirodno zajedno i nose istu atmosferu i isti ugođaj i imaju jedinstvenu i prepoznatljivu formu. I naprosto vi znate da je to sevdah neovisno da li je neka od tih pjesama stara pedeset, sto ili dvije stotine godine ili je nastala nedavno, osmišljena od Damira Imamovića. To što nam je ponuđeno jeste sevdah i svi budući teoretičari ove vrste muzike moraće sa ovim albumom računati kao sa referentnom vrijednošću, kao sa ugaonim kamenom. Kao sa ishodišnom tačkom nakon koje se autori usuđuju ponovo stvarati u oblasti sevdaha.

Kao čovjek koji je izrazito duboko u sevdahu, i to ne samo kao interpretator nego i kao vrsni poznavalac istorije i fenomena sevdaha, Damir Imamović je svjestan da će to što on radi neki ocijeniti skoro pa kao blasfemiju. I takvi neće biti u pravu. Sevdalinke kako ih on interpretira ni u čemu ne odstupaju od onoga što sevdalinka suštinski jeste. Samo u nekim manje bitnim elementima same izvedbe to se može nekome učiniti kao nepoštivanje tradicije.

Ali zar je u tome suština? Samo za naših života, u nekih pedesetak godina, način interpretacije sevdalinke i instrumentarij koji ju je pratio već se mijenjao. Mijenjao se i ranije i mijenjaće se i dalje. I jako je bitno razlučiti, ako već „branimo“ sevdalinku od „pomodnih novotarija“ kako neki kažu, da li zaista branimo izvornost sevdalinke ili vlastitu naviku. Možda samo želimo očuvati vlastiti doživljaj sevdalinke.

Damir Imamović je uspio to da nadraste. I moje duboko uvjerenje je da još nismo svjesni njegovog uticaja na revitalizaciju sevdalinke. Imao je hrabrosti da ne robuje okamenjenim formama. Pa čak ni vlastitim formama. Zato on i može da svoj šesti album nazove „Dvojka“. Zato što se i sam mijenjao. Zato što ovo što radi sa „Sevdah Takhtom“ jeste i isto, ali opet i drugačije u odnosu na ono što je radio sa „Damir Imamović Triom“ ili kao solo izvođač ili što je ponudio na onom koncertnom albumu snimanom u Svrzinoj kući.

Do sada se usuđivao uzeti tek po koji stari zapisani i sačuvani tekst i davao bi mu muzičku podlogu. Na ovom albumu je otišao korak dalje. Ogroman korak dalje. Odvažio se pisati vlastite tekstove za sevdalinke. I to tako da formom pripadaju u potpunosti sevdahu, a da opet pričaju o našem vremenu. Onako kako je to sevdalinka, zapravo, uvijek i radila.

Sevdah je ponovo među nama, ne više kao tradicija koja se nanovo iščitava, nego kao forma koja se nanovo ispisuje. I zato je „Dvojka“ album za čistu peticu.