Biće da smo ipak ostarili zajedno

Kad umre neko poznat ili barem neko za koga je čula većina posjetilaca interneta onda skoro pa da ne možeš da živiš od silnih ripova, el fatiha, spokoja i pokoja kojima se svi utrkuju da u javnom prostoru pokažu koliko im je rahmetlija ili pokojnik značio. Ne znam kako vama, ali meni to ponekad bude i pretjerano i degutantno.

Zato i jesam sačekao nekoliko dana da se slegne ta euforija (uopšte nije neprikladna riječ – baš euforija) oko nesreće u kojoj je život izgubio Šaban Šaulić, pa da i ja nešto napišem. I još uvijek nisam siguran koliko sam ja baš pozvan da pišem o njemu. Nije on bio stvaralac u onom žanru meni bliskom. Nismo se družili. Naši zajednički prijatelji i poznanici dodiruju se tek negdje u trećem ili četvrtom koljenu, a ni za kafanskim stolom, kad narodnjaci bivaju prikladniji nego ikad ja sam radije birao neke njegove kolege iz folk sazviježđa, a njega tek povremeno i, što bi se reklo, ničim izazvan.

Dakle, naši životi su se tako lijepo razilazili da možda i nije bilo nekog posebnog razloga da se na ovakav način opraštam od njega. Sve dok, kopajući po sjećanjima, nisam zapravo otkrio koliko je on bio sveprisutna figura u vrijeme mog odrastanja. Makar i kao marker svega onoga što ne želim kada je muzika u pitanju. Makar i kao meta najobičnije dječije zlobe, kada smo se, kucajući na vrata zrelosti izrugivali tim njegovim perikama iz sedamdesetih. Iz tadašnje perspektive, meni tadašnjem izgledao je kao neki neuspjeli klon Princ Valianta.

I onda se desila 1979.godina. To mi ljepše zvuči nego da samog sebe podsjetim da je to bilo prije četrdeset godina. Ono vrijeme kada u životu mladog mužjaka interes za školu opada proprocinalno sa rastom interesa za školske drugarice. U to vrijeme jedna me je, baš onako, posebno zainteresovala. Uz par trikova koje joj sigurno nije bilo teško provaliti, izborio sam se za privilegiju da me pozove sebi u stan dok su joj roditelji bili na poslu. Bio sam pozvan da „slušamo ploče“. Čak i u to vrijeme ni oni najnaivniji nisu vjerovali da u takvim prilikama iko zaista sluša ploče. Zato sam i ja dozvolio mašti da podivlja i da izmišlja raznorazne scenarije. Scenarije pune rupa koje će tek mnogo kasnije iskustvo relativno pristojno popuniti.

A mi smo zaista slušali ploče. U to vrijeme moja opsjednutost nosačima zvuka tek je stidljivo puštala korjenje pa me poprilično impresionirala njena zbirka. Ja sam imao nekoliko singlica koje roditelji pukim slučajem nisu pobacali i par albuma koje sam izmolio da mi se kupe. Od Čolićevog „Ako priđeš bliže“ do „Rokera s Moravu“. Ali narodnjaka, onih pravih, a ne parodiranih, nisam imao. Računao sam da ih ni ona nema. Blaženo doba mladosti kada vjerujete da je lijepo lice garant dobrog ukusa.

Skoro da bih bez greške mogao sastaviti play listu tog popodneva. Puštala mi je „Srebrna krila“ i „Mirzino jato“ i „Boney M“ i….Šabana Šaulića. Tu sam kod nje, te jeseni po prvi put slušao „Dođi da ostarimo zajedno“. I smijao se liku sa omota i smijao se njenoj sklonosti i zauvijek izgubio njenu naklonost. Ako je ikad i bilo prema meni.

Danas mi se čini da smo isključiviji što smo mlađi. Znam da to nije nikakvo opravdanje, ali je barem kakvo – takvo objašnjenje. Predrasude su nešto što se tako lako zakači za nas, a skida se teže od krpelja. Pa čak i kad mislite da ste ih se riješili može se desiti da su u vama ostavili neku klicu koja samo čeka pravu priliku pa da se razvije u pravu netrpeljivost, pa ponekad i u mržnju.

Dakle, mlad, glup i netolerantan kakav sam već bio smijao sam se djevojci koja je, kako sam tada govorio, „izgledala sasvim čovjekoliko, a slušala narodnjake“. I, pazi sad, istovremeno nikako nisam uspijevao iz glave da izbacim ono sada kad nismo mladi ko nekada… Dobro sam sakrio svoje licemjerstvo i narednih četvrt vijeka se dobro naslušao muzike i bio u prilici i da „slušam ploče“ i da zaista slušam ploče i značajno opustio svoje žanrovski krute stavove.

Bila je 2005.godina kada sam, sada već po „službenoj dužnosti“, preslušavao novi album riječkih „Let 3“. Album se zove „Bombardiranje Srbije i Čačka“, a sami nazivi pjesama nisu mi mnogo govorili. Prvih šest pjesama su pokazale svu raznolikost njihovih uticaja. Od „Ere s onog svijeta“ do Miše Kovača. I onda je laser očitao sedmu. Zove se „Dijete u vremenu“ i tu bi čovjek prije očekivao „Deep Purple“ nego Šabana Šaulića. A oni su, ni manje ni više, obradili „Dođi da ostarimo zajedno“. I podsjetili me kako sam nekada bio mlad i glup. Danas više nisam mlad.

Šaban je, u to vrijeme, odavno bio skinuo periku i obrijao glavu. Ostavio iza sebe neprolaznih pjesama za nekoliko albuma i dva puta toliko života. Ustalio se na poziciji kralja folk muzike na prostoru Zapadnog Balkana. Da nije bilo jedne od onih „Audicija“ nakon koje je „najveći sin“ kolokvijalno postao „Šaban“ on bi postao i ostao „The Šaban“. A i ovako je sasvim sigurno u dobrom društvu.

I danas, ponegdje čujete za nekoga da je „šaban“, ako je nerafiniran, neizgrađen i primitivan. Ne znam da li je korijen tog izraza vezan za Šabana Šaulića i ne želim da znam. Predrasude i isključivost ostavljam drugima. I pokušavam da na ovaj način kažem „izvini“. I Šabanu i onoj sa kojom nisam znao slušati ploče.

Biće da smo ipak nekako ostarili zajedno. Sve do Šabanove prerane smrti. Sad neko može reći kako je imao on finih godina. Ali onda i ja imam pravo da kažem da godine nemaju veze sa tim i da je svaka smrt prerana. Pogotovo ovakva.

Advertisements

Probijanje neba

Ne treba precjenjivati moć umjetnosti u mjenjanju svijeta, ali ne treba ni potcjenjivati njenu moć kada je u pitanju mijenjanje svijesti. Moja supruga godinama nije mogla “svariti” Freddy Mercurya, pa shodno tome ni grupu “Queen”. I to ne samo zbog njegovog seksualnog opredjeljenja nego prije zbog njegove pompeznosti, arogantnosti i, zašto ne reći, promiskuitetnosti. A onda smo zajedno pogledali “Boemsku rapsodiju”, film Bryana Singera o kojem svi pričaju i koji već osvaja brojne ugledne nagrade. I nakon filma, ako već nije postala najžešći fan Mercurya ipak je počela da ga gleda drugačijim očima. Sada vjeruje kako su ga na sklonost ka muškarcima “navukli” zli ljudi, onako kako se nekoga navuče na heroin, na primjer. Ne bih baš rekao da je tako nešto moguće, niti da su autori imali namjeru da izazovu baš takvu reakciju, ali zar su važni motivi zbog kojih smo prevazišli netrpeljivost prema nekome?

Ovaj film nosi puno kompleksnije poruke i priča priču o jednom bendu, o jednom čovjeku u tom bendu i načinu na koji su mijenjali poimanje rock’n’rolla u tih dvadesetak godina svog postojanja. Nije ovo klasičan biografski film o Freddy Mercuryu jer ga ne prati od njegovog djetinjstva pa do smrti. Nije ni klasičan film o istorijatu jednog benda, jer ih ne prati do njihovog kraja. Film zapravo počinje i završavava njihovim nastupom na Live Aid koncertu u Londonu 1985.godine. I to je posve primjerena simbolika.

Film prati mladog Faruka Bulsaru koji se 1970.godine već zove Freddy Bulsara kako bi se, kao Parsi došao iz Zanzibara, uklopio u novu sredinu. Radi na sortiranju prtljaga na aerodromu, živi sa roditeljima i sestrom, voli ekstravagantnu odjeću i rock’n’roll. Sviđa mu se bend po imenu “Smile” i ide na njihove koncerte i kada se odvaži da im priđe i ponudi svoje pjesme saznaje kako se bend upravo raspao, da su ostali samo gitarista Bryan May i bubnjar Roger Taylor. On u tome vidi priliku da konačno i sam postane dio rock svijeta. Kako je prethodni pjevač bio i bas gitarista nađu i novog bas gitaristu u liku Johna Deacona. I to je već bila grupa “Queen” onakva kakvu znamo. Trebalo je samo da promijene ime i da prezime promijeni Freddy.

Kod ovakvih filmova, kod tih biografskih priča o našim savremenicima uvijek gledamo koliko je glumac uspio da nam lik koji tumači prezentira na takav način da zaboravimo na trenutak da gledamo samo glumca, a ne i osobu koju predstavlja. Rami Malek je to uradio više nego solidno,a na momente i maestralno. Na momente kao da je uspio da prizove Freddyev duh da ga obuzme. Pogotovo u scenama sa koncerata. Tu sam zaista na trenutke morao da se zapitam gledam li nasnimljene scene ili dokumentarne snimke.

U redu, na trenutke je Malek više ličio na Jaggera nego na Mercurya, ali kad sam kasnije malo provjerio i sam Mercury je u nekim trenucima karijere više ličio na Jaggera nego na samog sebe. Ako niste znali ništa o grupi “Queen” i ponešto želite saznati o njima iz ovog filma možete i to. Nema tu velikih materijalnih grešaka i uglavnom se vjerno drže faktografije. A usput saznajete i kako su nastajale neke od njihovih ključnih pjesama i neki od njihovih najvažnijih albuma. Takođe oni površni poznavaoci njihovog rada shvate da nije Freddy bio isključivi autor njihovih pejsama i da su zaista djelovali kao bend. Što se i potvrdi u trenutku kada Freddy pokuša napraviti solističku karijeru i shvati koliko mu je bitna ta interakcija sa ostalim članovima njegove matične grupe.

Zato ovo nije film o pjevaču. Zatop je ovo film o grupi. Autori filma su jako lijepo portretirali sve članove i fino nijansirali odnose među njima. A odnos između Mercurya i Taylora je prikazan tako da tokom cijelog filma sumnjate da postoji neka posebna emocija između njih dvojice. Ne želim time reći kako se ikada išta u seksualnom smislu desilo između njih dvojice, ali je nemoguće ne primjetiti tu napetost među njima, napetost čiji karakter nije tako jednostavno definisati.

Jako precizno priča vodi do tog koncerta na stadionu Wembley. Do koncerta na kojem su nastupile sve relevantne svjetske muzičke zvijezde i na kojem su oni prekinuli sve špekulacije o tome da su prestali postojati i trujumfovali. To je trenutak u kojem se Freddy vraća u grupu i trenutak u kojem ostaloj trojici saopštava da je zaražen AIDS-om. Znali su oni u tom trenutku, da parafraziram jedan drugi veliki bend, da ostaje još samo “par godina za njih”. I znali su da tih par godina moraju iskoristiti najbolje što mogu. I to je jedan od definitivnih vrhunaca filma kada Freddy pun adrenalina pred koncert najavljuje da će probiti krov Wembleya. A kada ga upozore da Wembley nema krov, kaže “nema veze, probićemo nebo”. I jesu. A ovaj film nam je pokazao kako se probija nebo.

Album ispunjenih obećanja

Pred izlazak novog albuma „Crvene jabuke“ nazvanog „Nocturno“ čuo sam se sa Draženom Žerićem. Tada mi je rekao kako ubrzo nakon ovog albuma priprema novi, kako on reče, posvećen Sarajevu. Hajd’ reko. Ali kad sam čuo „Nocturno“ ostao sam poprilično zbunjen. Zašto?

Pa zato što je i ovaj album dobrim dijelom posvećen Sarajevu, a još više nosi tu sarajevsku atmosferu u pjesmama. Pjesme kao što su „Grade moj“, „Wilsonovo“, „Cura sa Bistrika“, „Nafaka“, „Bulevar kaldrma“, nepogrješivo prizivaju asocijacije na Sarajevo.

A onda čovjek pomisli kako je to odavno neki drugi bend i da sa Sarajevom, personalno ima sve manje veze. Između posljednja dva albuma preminuo je njihov dugogodišnji dizajner Davor Papić, a grupu je napustio originalni bubnjar Darko Jelčić Cunja. Sad je li napustio, je li otjeran ili je nešto treće po srijedi vrijeme će pokazati. Ono što je nepobitno jeste da je, od originalne postave „Crvene jabuke“, tu  samo Dražen Žerić.

Ako ćemo pravo to je nekako bio logičan slijed. Znalo se da će se prije ili kasnije ta priča svesti na njega. Odlaskom Zlatka Arslanagića, prvo u Veliku Britaniju pa zatim u Kanadu u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka obezglaviljen je ovaj sastav. Izvjesno vrijeme konce je u svoje ruke preuzeo Zrinko Tutić, a onda se Žera odvažio da, kao frontmen, sve češće identifikuje grupu sa vlastitim imenom. Danas skoro da i nema neke razlike između njega i „Jabuke“.

Ali ostavimo sve to po strani. „Crvena jabuka“ je napravila dobar album. Možda i ponajbolji u njihovom poslijeratnom opusu. Naravno, ni ova ploča ne može da se nosi sa onih njihovih prvih pet albuma od prije rata, ali malo koji album to uopšte može. U pitanju je pet malih remek dijela i bilo bi nepošteno i skoro trideset godina kasnije njihove radove procjenjivati na osnovu onoga što su napravili od 1986 do 1991.godine. I nepošteno i besmisleno. Jer, to su naprosto dva različita benda koja igrom slučaja nose isto ime i dijele neke iste članove. U ovom trenutku, zapravo, jednog jedinog.

Album „Nocturno“ je prijatna, slušljiva i na momente jako jako dobra zbirka novih šesnaest pjesama. Zbirka pjesama pametno biranih i zanatski jako dobro posloženih da imate za svakoga ponešto. Od onih zezalica tipičnih za njih još od „Jazz.ba“ (na ovoj ploči to je „Čuj to“) pa sve do prekrasnih emotivnih trenutaka kao što su „Nocturno“, „Kao nas dvoje“ i „Meni više ništa ne treba“. Ova posljednja je možda ponajbolja pjesma na albumu.

Opet je ponuđen pregršt pjesama koje imaju potencijal hita. I „Berlin“ i „Grade moj“ i „Pjesma o tebi“ i „Bulevar kaldrma“. I to je sasvim dovoljno za današnju publiku „Crvene jabuke“ koja njih i ne pamti kao punokrvni rock band. Ovo danas nije čak ni onaj njih prepoznatljivi power pop, pa ni pop u onom nekom užem smislu. Ovo je sada priča iz domena zabavne muzike ništa drugačija od drugih zabavnomuzičkih priča sa hrvatske estrade. Samo puno bolja. I zato ne želim lamentirati nad onim što je nekad bilo i što se ponoviti neće. I zato želim istaknuti sljedeće“ „Crvena jabuka“ se udobno smjestila u žanru u koji je polako klizila još od 1996.godine i u tom žanru napravila jako jako dobar album. Sve drugo je pitanje vlastitih afiniteta, nostalgije i posve vanmuzičkih argumenata.

I tokom cijelog tog perioda od proteklih dvadeset tri – četiri godine „Crvena jabuka“ je tragala za autorima koji će na najbolji i najubjedljiviji način kroz pjesme izraziti ono što oni zaista sada nastoje biti. I tu su imali manje ili više uspjeha. Ponajbolje je to, čini se, funkcionisalo sa Zlatanom Fazlićem, pa sa Narcisom Vučinom, Dinom Šaranom ili Asmirom Spahićem. Malo manje uspješno sa nebosanskim autorima, sa časnim izuzetkom Miroslava Drljače Rusa. Ili samo meni i mentalitetski i genetski više odgovaraju ovi domaći autori i lakše se identifikujem sa njihovim pjesmama?

U posljednje vrijeme dosta sarađuju sa Mirkom Šenkovskim Geronimom, čovjekom koji očito zna da pogodi pravu mjeru i u čijoj se alhemijskoj laboratoriji posljednjih desetak godina „mućkaju“ sve sami hitovi. Sastojke i formulu zna samo on, ali rezultat je više nego zadovoljavajući. Pogotovo kada se u cijelu priču uključi kao tekstopisac Miroslav Pilj, čovjek nesumnjivog pjesničkog senzibiliteta.

Neko može reći kako to više nije „ona stara Jabuka“. Odavno nije i besmisleno je o tome diskutovati. Ali meni se čini da bi poslije ovog albuma to mogla biti neka posve nova Jabuka koja puno obećava. I ispunjava obećanja.

Posve isto, a potpuno drugačije

Albumi istrumentalne muzike su poprilična rijetkost na našoj sceni. Još su rjeđi albumi instrumentalne rock muzike. A, ruku na srce, čak i kada su se pojavljivali nisu baš nešto bili od onih izdanja sposobnih da nas oduševe. S rijetkim izuzecima, naravno.

 

E, takav jedan izuzetak je i novi album Vlade Podanya nazvan „Grand Piano“. I to je posve pogođen naziv. Klavijature u svim ponuđenim pjesmama vode glavnu riječ, a da je album veliki – jeste. I još povrh toga predstavlja jako hrabar iskorak. Među silnim i lako dostupnim izdanjima nije mala stvar pokušati naći svoje mjesto sa jednim ovakvim albumom, ali ako je neko imao pravo na to onda je to Vlado Podany.

 

Ovo mu je treći album pod vlastitim imenom i treći album instrumentalne muzike. I sva tri su posve različita. Iako prividno zasnovana na istom konceptu svaki od tih albuma je predstavio drugačiji pristup kompozicijama koje nam je Vlado ponudio. Na prvom albumu je to bila zbirka stranih i domaćih evergrina odsvirana u klasičnom maniru. Na drugom je već dozvolio sebi i autorsku slobodu, a na ovom trećem ponovo je probrao poznate teme (ovaj put bez domaćih), ali dao im je sada jednu žešću, jednu rockersku notu. Zato ih je i odsvirao sa bendom.

 

Uz njega su se tako na ovom projektu našli vokalni solista Mirza Saračević koji je svojevremeno naslijedio Nermina Puškara na mjestu pjevača grupe „Knock out“. Tu je i Nermin Dedić Fićo, legendarni bas gitarista grupe „Elvis J. Kurtovich“, te kasnije „Kotrljajućeg kamenja“ i „Muha benda“. Bubnjeve je odsvirao Saša Pejaković koji je ranije radio sa „Tribun bandom“. Gitarista je Neno Arifović koji je u bendu „Leftovers“ već sarađivao sa Mirzom Saračevićem, a skoro cijeli sastav je jedno vrijeme figurirao kao prateća grupa Mladena Vojičića Tife. Drugi klavijatursita je Adis Vuga koji je svirao u grupi „Atentat“.

 

Jasno je, dakle da se radi o iskusnim muzičarima koji su već radili zajedno i koji dijele sličan senzibilitet. A kada je sa njima neko poput Vlade Podanya koji je prošao kroz „Armiju B“, „Divlje jagode“, Tifin prateći bend, „Crvenu jabuku“ i ostavio svog traga na mnogim domaćim izdanjima onda je već to dovoljno da se sa uvažavanjem presluša šta imaju da kažu na svom novom albumu.

 

Prije svega me dojmio izbor pjesama. To su pjesme nastale u periodu od 1966. do 1997. godine. Od „The Beatles“ do „The Rolling Stones“. Od „Eleanor Rigbey“ do „Anybody Seen My Baby“. Ima tu megapopularnih hitova kao što je „Billie Jean“ pa do tipičnih generacijskih podsjećanja na Mike Oldfielda i „To France“ ili temu „Maniac“ iz filma „Flashdance“. Pa sa prvog albuma ponovljena „Don’t Speak“, najveći hit grupe „No Doubt“. A sve zaokruženo sa porukom „The Show Must Go On“ koja nosi dvostruku simboliku. Porukom da predstava ide dalje i da možemo očekivati nastavak ovog albuma, ali istovremeno pokazujući kako su izabrali pjesme iz analogne ere i ta pjesma grupe „Queen“ i jeste neki graničnik između analogije i digitale. Možda sada treba očekivati novi album sa hitovima digitalne ere.

 

Vlado i njegova ekipa su se s punim poštovanjem odnosili prema pjesmama, ne dirajući njihovu suštinu nekakvim pretjeranim aranžerskim intervencijama, ali ipak ostavljajući svoj vlastiti pečat na svakoj od njih. Kada čujete recimo pjesmu „Anybody Seen My Baby“ u njihovoj izvedbi otkrijete potpuno novu dimenziju ove pjesme. Ogoljene na instrumentalnu matricu sve do refrena u kojem se uključuju vokali. Sve pjesme su upravo tako urađene da vokali ne odvlače pažnju. A kada se uključe onda funkcionišu baš onako kako treba. Kao još jedan sjajno odsviran instrument među ostalim instrumentima. Ne sjećam se da sam odavno čuo ovako dobro uklopljene muške glasove. Tamo gdje bi svaki producent posegnuo za ženskim vokalima Vlado je hrabro da priliku momcima iz benda i oni su mu to znali na pravi način vratiti.

 

Kao što će i vama na pravi način vratiti ovaj album akomu date šanse. Znam da su to sve pjesme koje odranije poznajete, ali ih sigurno ne znate ovakve kakve vam ih nude Vlado i ekipa okupljena oko njega.

Vapaj za cenzurom

Nekako neposredno nakon predoziranja sarmom, ruskom salatom i lošim novogodišnjim programima po društvenim mrežama krenulo je da se širi još jedno upozorenje o trovanju. Svi su odjednom poludili za tekstom koji je napisao neki neimenovani roditelj iz Srbije pod naslovom „Ko i zbog čega truje našu decu?“. Naslov dostojan najbizarnijih teorija zavjere odnosi se na trovanje zvukom.

I kao u najboljim teorijama zavjere svi su to odjednom prihvatili, podržali, oduševili se načinom na koji se dotični obračunao sa tim „audio trovačima“ oličenim u novim auto tune zvijezdama i niko nije pokazao ni najmanje volje da tom tekstu priđe nešto malo drugačije.

A kad ga pročitaš malo otvorenijeg uma uočiš da taj tekst na prvu, istina brani neke estetske vrijednosti, ali da u osnovi zagovara etničke interese. Priča je o tome kako su desetogodišnjaci na proslavi Nove godine umjesto da slušaju o tome kako se „zakleo bumbar u cvet i u med“ slušali pjesme koje govore o svim mogućim porocima. I onim zamislivim i onim nezamislivim. Pa se naš brižni roditelj zgrozio nad porukama koje se plasiraju nježnim ušima nove generacije.

I ko normalan može imati išta protiv ovakvog roditeljskog vapaja? Možeš samo reći „svaka čast“ i to podijeliti na svom zidu uvjeren kako lik piše ono u šta i sam vjeruješ. Moram priznati da sam i sam bio u tom iskušenju. Lako je i jednostavno pridružiti se gomili kada krene. Ne traži takvo učešće mnogo truda, a još manje razmišljanja. Zavodljiv je taj zov mnoštva. I opasan. Rekao bih čak i opasniji od Raste, Jale, Bube i Maye zajedno.

Dakle, oni su prozvani. I dakle to su izvođači čije pjesme nikad ne bih poželio da čujem niti u meni izazivaju bilo kakav prijatan osjećaj. Prije bih rekao da me iritiraju i stvaraju mi neku vrstu nelagode. Ali, uvijek ima neko ali.

Ali da li smo gospodin koji je to napisao i ja koga pomenuta muzika nervira mjera svih stvari? Da li smo mi mjerodavni da govorimo u ime čitave jedne generacije kojoj ne pripadamo? Ovde ne želim da govorim o umjetničkim vrijednostima određenog žanra. Popularna muzika nije umjetnost i umjetnosti se približava samo u rijetkim incidentnim situacijama kada se desi da neko ne uspije skariti nesumnjiv talenat. Dakle govorimo o muzici kao soundtracku jednog vremena i jedne generacije. A himnu generacije uvijek bira generacija sama.

Tako je bilo i početkom šezdesetih kada su organizovane prve gitarijade i kada su „ozbiljne“ novine prvi put u nekadašnjoj Jugoslaviji progovarale o rock muzici. Učesnike i posjetioce tih gitarijada nazivali su ni manje ni više nego – majmunima. A među tim „majmunima“ bili su i bendovi kao što su „Siluete“ ili čak i jedni „Indexi“. Jeste, upravo oni „Indexi“ koji se danas uzimaju kao mjera kvalitete.

Pa je sredinom sedamdesetih u tada vrlo uglednom NIN-u njihov još ugledniji komentator pisao kako su posjetioci koncerata „Bijelog dugmeta“ mentalno na nivou desetogodišnjaka. Danas izuzetno rijetki znaju za ime tog komentatora (zato ga nisam ni pomenuo da mu ne pravim nezasluženu reklamu), a malo ko ne zna za „Bijelo dugme“.

Slične stvari su se ponavljale i osamdesetih sa „Plavim orkestrom“ ili devedesetih sa turbo folkom, pa i u novom mileniju, ali uvijek je nešto ostajalo iza svakog novog muzičkog talasa koji bi zapljusnuo naše obale. Ostajalo je i mnogo smeća i mulja, ali to je valjda ta cijena koja se mora platiti pri ispiranju plemenitih metala i dragog kamenja.

Time uopšte neću da kažem da će ovaj sada talas iza sebe ostaviti nešto trajne vrijednosti, ali sigurno tvrdim da svaka mladost, pa i ova današnja ima pravo na svoje glasnogovornike, svoju muziku pa i svoje zablude. I da se zabrinuti roditelj zadržao na spornim porukama pjesama i iritirajućoj muzičkoj matrici ni po jada. Možda bih ga i shvatio. Ali ne, njemu to nije bilo dovoljno. Morao je u sve da uključi Ruse, CIA-u i talibane.

Po njemu je ovo samo dio velike svjetske zavjere koja je osmišljena da sruši komunizam. Četiri jahača apokalipse pod čijim kopitama je nestala velika sovjetska imperija jesu, po njemu, rock’n’roll, farmerice, coca – cola i hamburger. A nakon što je pala Rusija ista sudbina je namijenjena, eto i Srbiji i zato su izmišljeni Rasta i ostali njegovi klonovi.

Prava namjera ovog teksta otkriva se kada autor kaže „Ako tako postavimo stvari, teško je očekivati od generacije koja odrasta na ovakvoj muzici i ovakvom pogledu na svet da u budućnosti pokaže i najminimalnije interesovanje za nacionalna pitanja i spremnost na bilo kakvu žrtvu u ime kolektiva. To je po nacionalnu stvar opasnije od bilo kakvih obojenih revolucija i bočnih udara“

A kao bočni udar vidi opasnost koja dolazi iz Bosne. Oličena je ta opasnost u Jali Bratu i Bubi Coreliju koje naziva „simpatičnim hipster talibanima“ iz Sarajeva i prišiva im neke antisrpske izjave ne dajući nikakve linkove na kojima bi se mogla provjeriti ta njegova tvrdnja. Naprosto ubijeđen da će javnost tu priču „popušiti“ zbog njihovog imidža i percepcije stvorene o njima.

Nimalo mu ne smeta činjenica koju je i sam ranije istakao kako je u njihovim pjesmama sve puno poroka ili harama da i ja ispadnem ideološki opasan. Dakle njihove pjesme govore o stvarima zbog kojih bi im pravi talibani ekspresno priskrbili vizu za drugi svijet. I muka mi je što to uopšte moram pominjati, ali u ovakvoj situaciji naprosto moram, za Jalu Brata bi takve izjave značile da je sam sebi šovinista. I ništa više o tome neću reći i nećete me uvući u prebrojavanje krvnih zrnaca.

I kad sve to saberem i oduzmem porpilično je iznenađenje što su bosanski portali listom prenijeli ovaj tekst zabrinutog roditelja. I pri tome nisu pokazali nimalo brige o ponuđenom sadržaju. Ili su naprosto odustali od čitanja nakon prvog pasusa. Ili su bili lijeni da malo zagrebu ispod prvog sloja poruka koje ovaj tekst šalje. Znajući nas kladio bih se na ljenost. A autor ovog teksta ne treba da brine. Nekritičkim prihvatanjem njegovih stavova pokazali smo kako se i dalje najprijatnije osjećamo unutar kolektiva i kad neko drugi misli umjesto nas.

A ja odoh sebi pustiti nešto što neće biti ni Rasta ni Jala. Nešto što neće biti ni vapaj za cenzurom.

AMUS-ova kvaka 22

Znate li koji je najsigurniji način da se razočarate u ljude čije stvaralaštvo jako jako cijenite? Tako što ih upoznate. Izvan svog svijeta umjetnosti oni nisu ništa bolji od ostatka pripadnika naše vrste. Vrste tako ambiciozni i optimistično nazvane ljudskom. U najvećem broju slučajeva i oni su sitničavi, pohlepni, osvetoljubivi i tvrdoglavi. I nimalo nalik svojim djelima.

Ni muzički stvaraoci uopšte nisu nikakav izuzetak. Potvrđuje to ova igra oko AMUS-a koja se igra već nekoliko godina, a kulminirala je sa četiri skupštine u pokušaju. Četiri puta su se kompozitori, aranžeri i tekstopisci sastali i sva četiri puta se rastali jer nisu imali kvoruma. Dopustite mi da, kao neko ko je unutar te priče, pokušam objasniti šta se to tamo dešava. Bez ambicije da imam isključivo pravo na istinu. To je samo moje viđenje.

Rascjep u AMUS-u se stvorio prije nekoliko godina zbog nezadovoljstva isplaćenim tantijemima. Tako vam je to kod nas. Dok ti niko ne plaća za korištenje tvog intelektualnog vlasništva ti imaš samo tu jednu primjedbu – to što ti ne plaća. Kad počne plaćati i kad počnu pristizati pare i kad dobiješ nekakvu naknadu onda imaš milion primjedbi. Iako su iznosi tantijema tajni i znaš samo koliko si ti dobio ti se buniš. Jer znaš ti nas, jebo ti nas. Ako si ti dobio pofine pare kolike li je tek dobio onaj drugi. Onaj što se više primakao izvoru moći u AMUS-u.

Naravno, nisam ja do te mjere naivan pa da vjerujem kako je sve to plod naše urođene zavisti i nepovjerenja. Velika je vjerovatnoća da je bilo manipulacija, namještanja i prekrajanja podataka o emitovanju ne bi li neki što su bili “bliže oltaru” dobili malo više od tog kolača. Svojim sam očima gledao neke SMS poruke u kojima se nalaže da se “pripazi” ovaj ili onaj. Sasvim dovoljno da se dio članstva uznemiri i zatalasa tu AMUS-ovu baru. A onda sav mulj i prljavština isplivaju na površinu. Pa se i drugi priključe tom talasanju i više ne znaš ko galami zbog potrebe da se očuva poštenje i integritet neke organizacije, a ko zato što misli da je sad vrijeme da on malo kontroliše novčane tokove sa povremenim skretanjima do njegovih džepova.

Činilo se ipak da je postignut neki kompromis i da su se strasti smirile. A onda je prije godinu dana održana Skupština na kojoj su se birala dva nova člana u Upravni odbor ovog udruženja. Jedan od te dvojice bio je Almir Ajanović i već u toj noći izbora svakome ko je tamo htio da vidi šta se dešava bilo je jasno da postojeće rukovodstvo nije zadovoljno ovim izborom. Čestitanja su bila usiljena i kisela i već na sljedećoj tačci su se sukobili oko prijedloga za zaštitu reprografskih prava koji je iznio Ajanović. Nevažno je ko je pri tome bio u pravu (ako je iko i bio), puno je važnije da smo tada mogli golim okom vidjeti kako se širi pukotina koja nam je načela organizaciju.

Sukob se nastavio i unutar Upravnog odbora i nakon par mjeseci stigao je zahtjev članovima Skupštine da smijene Almira Ajanovića i to elektronskim izjašnjavanjem. A svima nam je lijepo nagovješteno da isplate tantijema neće biti dok se to ne učini. Principijelno mislim da neko ko je izabran na Skupštini treba na Skupštini da se i smjenjuje i zato sam glasao protiv smjene. Ne mogu zamjeriti kolegama koji preživljavaju od isplate do isplate tantijema i koji su procijenili da im je vlastita egzistencija važnija od bilo kakvog principa. I koji su popustili pred ovom ucjenom.

Međutim, nije se stalo na tome. Aktuelno rukovodstvo je izvuklo neke “pouke” iz te priče i procijenili su da trenutni način rada u AMUS-u omogućuje da i sutra neki nezadovoljnik može skupiti dovoljno ruku i da može promijeniti odnos snaga u AMUS-u. Pokušavajući da spriječe pojavu novog (ili povratak) starog Almira Ajanovića oni su Skupštini koja je trebala biti održana u maju ponudili izmjenu Statuta AMUS-a. Izmjenu koja je potpuno u neskladu sa našim zakonodavstvom i koja predlaže da se AMUS ne ponaša više kao udruženje (što jeste) nego kao akcionarsko ili dioničko društvo (što nije). Suština njihove izmjene sastoji se u tome da bi se odlučivanje iz ruku svih članova koji su sada i članovi Skupštine izmjestilo u ruke nekolicine najplaćenijih autora koji bi postali članovi tijela koje su oni nazvali “Aktuelni saziv Skupštine”. I koje bi potvrđivao Upravni odbor koji po prirodi stvari biva potvrđen od te iste Skupštine. K’o biva – potvrdiću te da me potvrdiš.

Bio je to račun bez krčmara. Očekivalo se da će devet desetina članstva glasati za to da ne može više nikad glasati. A sem toga već se stvorila kritična masa, ne samo nezadovoljnih nego i vrlo aktivnih, članova AMUS-a koji su pripremili odgovor na ovaj pokušaj. A sve u skladu sa važećim propisima. I šta se desilo? Kada predsjedavajući skupštine (tada još uvijek Edin Dervišhalidović) nije dozvolio raspravu o dnevnom redu, što bi suštinski moglo promijeniti odnos snaga u Skupštini, nekoliko desetina nezadovoljnih članova je napustilo salu i nije postojao kvorum koji bi legalizirao dalji rad. A da bi dodatno zapaprio ionako nejestivu čorbu i predsjednik Skupštine je podnio neopozivu ostavku.

I sam sam tada bio nezadovoljan, ali nisam napustio salu. Zašto? Zato što ne vjerujem da cilj opravdava sredstvo. I zato što ne vjerujem da je važna samo pobjeda, a ne i način na koji se do te pobjede dođe. A pogotovo zato jer mi je to ličilo demonstriranje sile ruku u nekim puno važnijim skupštinama od AMUS-ove. Vjerovao sam (a i danas vjerujem) da se jednak rezultat može postići i proceduralno prihvatljivijim načinima. Kao što sam vjerovao da se takav postupak kakav je učinjen može vratiti kao bumerang.

Kao što se i vratio već pri prvom narednom pokušaju organiziranja Skupštine. Kada su gospoda iz uprave shvatili da će biti preglasani oni su napustili Skupštinu i tako je opet ostavili bez kvoruma. Za one neupućene moram da objasnim kako tri ili četiri čovjeka mogu oboriti kvorum ovako brojne organizacije. Tako što je Skupština svojevremeno izglasala Pravilnik o radu Skupštine i tamo precizirala da kvorum osim potrebnih deset posto članova (što već definiše Statut) sačinjava i najmanje 25 od 50 najplaćenijih autora u prethodnoj godini. Odredba protiv koje je bio Institu za kolektivno vlasništvo, ali za koju je tada glasala Skupština i koja je postala važeća. I da, jedno je kad članstvo napusti Skupštinu, a nešto sasvim drugo kada to učine članovi Upravnog odobra. Na toj Skupštini u Doboju sam jasno i glasno na to upozorio sa skupštinske govornice i tražio da se aktivira član kojim se takvi članovi Upravnog odbora mogu smijeniti radi “narušavanja ugleda” udruženja.

I eto nas kod kvake 22. Da bi promijenio tu odredbu o kvorumu moraš imati kovrum na oba nivoa. A ne možeš ga imati jer oni koji ne žele promjenu uspješno manipulišu sa ovom grupom od 50 top autora. A i ne moraju da manipulišu. Između dvanaest i šesnaest njih (još nemamo potpune podatke o tome ko su oni) živi izvan Bosne i Hercegovine i nisu naši državljani. Oni ionako ne dolaze na Skupštinu. Iz raznih privatnih razloga još desetak njih se ne pojavi i onda ispada da o ovoj vrsti kvoruma uvijek odlučuju jedan ili dva čovjeka. Čak i u najsretnijim i najmirnijim vremenima po AMUS.

Bila je to klasična pat pozicija. I nije razriješena ni time što je napravljen svojevrsni puč u ponedjeljak 17.12.2018.godine. Pretpostavljam da je štab “pobunjeničke grupe” za koju sam imao dosta simpatija, odlučio da krene u avanturu i da “otme” Skupštinu. Zlatan Burzić je tako naprosto izašao za govornicu i počeo voditi Skupštinu uz tvrdnju da kvorum postoji. U tom trenutku sam napustio salu i uskratio svoju podršku ljudima za koje sam sve do tog trenutka vjerovao da je apsolutno zaslužuju. Iz nekoliko razloga sam to učinio.

Prvo i osnovno, moje poznavanje Statuta i Pravilnika o radu Skupštine mi kazuje da je to što je urađeno u neskladu sa ovim aktima i nisam želio da u tome učestvujem. Nadalje, uz svu naklonost koju imam prema Zlatanu Burziću i uprkos visokom stepenu podudaranja naših ideja o tome kakav AMUS treba da bude ja ga nisam ovlastio da govori u moje ime. Njegov izlazak za govornicu i želja da moderira Skupštinu nisu imali legitimitet. Davanje njemu takvog ovlaštenja moglo je uslijediti samo od članova Skupštine. Ja kao član Skupštine nisam ništa pitan o tome prije nego je on izašao za govornicu. A nisu pitani ni mnogi drugi članovi. I opet se desilo da se proces odlučivanja izmjestio u jednu usku grupu. I jednako je pogubno ako to radi Upravni odbor ili neki Revolucionarni komitet (izvinjavam se ako sam ih uvrijedio ovim nazivom, ali budući da nemaju nikakvo zvanično ime svako je jednako dobro). I treće, ali sigurno ne najmanje važno, uvjeren sam kako je ovo autogol koji će najviše naštetiti samom AMUS-u i dati (makar i formalni, makar i prividni) razlog protivnicima promjena u AMUS-u da legitimne zahtjeve za promjenama prikažu kao nešto posve drugo.

Gordijev čvor AMUS-a neko je tako pokušao presjeći mačem. Pokušao, ali uz svo uvažavanje, ne vidjeh ja među nama Aleksandra Velikog.

 

Karikatura slobode govora ili Nisam ja, majke mi

Ako postoji televizijska kuća sa kojom imam zaista uspješnu saradnju onda je to Televizija Sarajevo (ili kako je često neprecizno nazivaju Kantonalna Televizija). Ali to što si s nekim dobar, to što s nekim sarađuješ ili to što ti je neko drag ne oslobađa te obaveze da o tom nekom daš preciznu dijagnozu njegovog stanja ako ti se učini da počinje poboljevati. Ili bar da mu kažeš kako je vrijeme da ode doktoru.

E ta, meni draga televizija u posljednje vrijeme vuče poteze s kojima se, ni pored najbolje volje, ne mogu složiti. Pojavi li se neki problem, reaguje li negdje neko u nekom kabinetu, aktuelno rukovodstvo zadrhti od straha i kompletnu odgovornost prebaci na novinara ili urednika. Sve se svede na dječije opravdanje “Nisam ja, majke mi”. Najvažnije je naći dežurnog krivca. Novinara, kamermana (hoće oni, hoće), montažera, pa ako treba i portira koji je dozvolio da taj subverzivni element uopšte uđe u prostor Televizije.

Najnoviji takav slučaj vezan je za gostovanje strip crtača i stand up komičara Filipa Andronika. Prilikom njegovog gostovanja prikazane su njegove karikature od kojih su, neke, izazvale reakciju i negodovanje javnosti. A onda su Uprava i Nadzorni odbor ove kuće po hitnom postupku objavili saopštenje kojim se ograđuju od sadržaja emitovanih na mediju na čijem se čelu nalaze.

Moš’ mislit. Taman zbog javnosti. Nije bilo, naravno, nikakvih poziva ni ribanja iz političkih  i stranačkih centara moći. To su oni uradili samo da zaštite nevine i naivne duše gledatelja. I našli su i žrtvu koju će ponuditi na oltaru svojim stranačkim bogovima. Za sve je kriva, po njima, Enisa Skenderagić, urednica revijalnog programa TVSA. E, k’o biva da se njima stolice ne bi ljuljale oni će lijepo tu istu stolicu izmaknuti Enisi ispod nogu. Nekad je bilo “Neka visi Pedro!” danas je to “Neka visi Enisa!”, a sutra će svako od nas biti u opasnosti da ga tako okače samo da oni ne bi bili krivi.

U nekom drugom svijetu, u nekom drugom univerzumu, uprava bilo kojeg medija stala bi iza svojih uposlenika. I urednika i novinara. Osim u slučaju da su se ti uposlenici grubo ogriješili o važeće zakone ili o novinarski kodeks. Pa čak i u tom slučaju ne bi se ograđivali nego bi sami u svojoj kući pomeli. Ne plašeći se prašine koja se pri tome može podići.

Mi ne živimo u nekom drugom svijetu nego u ovom, kakav je da je. Ali čak i u ovom svijetu proklamujemo neke opšteprihvaćene civilizacijske vrijednosti. Kao što je, na primjer sloboda govora. Odmah da bude jasno, pogledao sam neke stand up nastupe Filipa Andronika i zasmetali su mi neki dijelovi tog nastupa. Smatrao sam ih i smatram ih i degutantnim i uvredljivim. Ali ih nikad ne bih zabranio. A reći ću vam i zašto.

Zato što pravo na slobodu mišljenja i pravo na slobodu govora i podrazumjeva da neko ima pravo da misli i govori ono što se meni ne sviđa. Ili nekom drugom. Ono što nije u skladu sa mojim svjetonazorom. Ili nečijim drugim. Malo mi je čudna ta sloboda govora u kojoj kažeš nekome “slobodan si da kažeš šta god hoćeš, ali samo dok to meni ne smeta”.

U jednom demokratskom društvu (ili u našem slučaju bar društvu koje nastoji biti demokratsko) postoje i drugi instituti zaštite nečijeg digniteta, a da to nije cenzura. Onaj ko se osjeti pogođenim ima pravo zaštite putem suda. I u ovom konkretnom slučaju baš bih i volio da su dotičnog uvrijeđene i povrijeđene porodica u sudskom postupku “oderale”.

Samo što mene, puno više od nekih črčkarija lika koji želi pažnju šokirajući javnost, brine što sam saznao da postoji odluka na TVSA po kojoj se za “svaku emisiju moraju dostaviti imena gostiju”. Kome? I ko to treba da odobri da li neko može gostovati na TVSA? I po kojem kriteriju? Ako to odobrava urednik onda je to profesionalna procjena. Međutim, ako to odobrava Uprava ili Nadzorni odbor onda to meni smrdi na cenzuru. Znači li to da postoji neka “crna lista” nepoželjnih gostiju na javnom mediju. A javni medij po svojoj definiciji morao bi da bude dostupan za izražavanje stavova i sudova svih segmenata iz kojih se javnost sastoji.

Naravno, niti jedna sloboda nije neograničena i prestaje tamo gdje počinje da ugrožava tuđu slobodu. Ali postoje pozvane institucije koje i to procjenjuju. Institucije kao što je Regulatorna agencija za komunikacije. I da su oni reagovali, da su oni donijeli odluku kojom se kažnjava TVSA za emitovanje spornog sadržaja, onda bi se čak i moglo naći neko opravdanje za postupak Uprave i Nadzornog odbora. Ovako mi to izgleda kao postupak razmaženog djeteta koje se prepalo jer je drugo dijete u igri skakalo preblizu mamine najdraže vaze. I dok se vaza nije ni razbila naš razmaženko je požurio da roditeljima kaže “Nisam ja, majke mi”.

 

Vrijede riječi u pjesmama

Oduvijek sam se pitao ima li bunt rok trajanja. I ako ima, koliki je? Nije to bez nekog vraga. Previše je dragih likova moje mladosti, onih buntovne prirode, završilo kao karikatura samih sebe. I to zato što su odbijali da odrastu sa  svojim pjesmama i što su odbijali da vlastiti bunt usklade sa vlastitim godinama. Jer to je, na kraju krajeva, jedini način da ostanu vjerodostojni.

Zato sam volio „Štuke“. I zato ih i dalje volim, a nakon novog albuma „Topla voda“ i iznimno poštujem. Čekali smo taj njihov album punih sedam godina od sjajnih „Brojeva računa“ i pokazalo se da smo imali šta čekati i ako je ovakav album rezultat nešto sporijeg rada onda nekim bendovima toplo preporučujem da se javljaju jednom u mileniju.

Kaže mi Dino Šaran, ona autorska i pokretačka snaga sastava „Letu šuke“ da je puštao neke pjesme da „odleže“ prije nego ih ponudi publici. I čini se kako je to prava formula. Pjesme koje kod njega samog izdrže tu probu vremena i koje mu zazvuče onako kako treba nakon par godina, te pjesme sigurno nešto vrijede i spreman je da ih ugradi kao dragulje u krunu svoje karijere.

Mnogi se neće složiti sa mnom da je upravo ovaj album ta kruna i klet će se u neki od prethodna tri albuma. I niko ne kaže da neće biti u pravu jednako kao i ja koji se oduševljavam ovom zbirkom od devet novih pjesama. Namjerno kažem „zbirkom pjesama“, jer koliko god bio muzičar, roker, Dino Šaran je jednako toliko, ako ne i više – pjesnik. Pjesnik rock’n’rolla u vremenima kada nema baš previše prostora za poeziju u popularnoj muzici. Zapravo, taj prostor je do te mjere ograničen da on sam, ne bez rezignacije, u jednoj od pjesama sa ovog albuma konstatuje da „ne vrijede riječi u pjesmama“.

Samo što, bez obzira na to, on ne može da obuzda te riječi koje napisane i otpjevane od njega potpuno precizno razobličavaju našu stvarnost i ostavljaju nam neke stihove za razmišljanje, a neke, Boga mi, i za citiranje. A da opet ni jednog jedinog trenutka ne prijeti opasnost da njegove poruke postanu isprazne parole.

Rijetko se to primjećuje, ali Dino Šaran u pjesmama koje radi za svoj matični bend uvijek ponudi i tu dozu duhovitosti koja se kao ona čuvena crvena linija provlači kroz njegovo stvaralaštvo od samih početaka. Naravno, takvu vrstu duhovitosti neće svako ni primjetiti, a kamo li da će se svakome dopasti. Ali „Letu štuke“ i nisu za svakoga. Ili je preciznije reći kako nije svako za „Letu štuke“.

Muzički su ponajviše evoluirali. Dozvolili su sebi malo više eksperimenta u tom smislu pa na momente primjetimo izlete u elektroniku kakve ranije nismo imali prilike kod njih prepoznati, pa sve do čudne „folklorizacije“ u pjesmi „Zemlja gori“ koju su im njihovi „pravovjerni“ fanovi zamjerili čim se pojavila.

A to je samo pjesma koju treba pažljivo slušati. I to više puta. Ova saradnja sa „Dubiozom kolektiv“ (svojevrsno vraćanje usluge za Dinino gostovanje na njihovom posljednjem albumu) je savršen spoj divlje „narodnjačke“ teme u koju je upakovan nimalo naivan tekst. I upravo takav spoj nespojivog pjesmi daje dodatnu snagu i uvjerljivost. Nema sumnje da će, nakon prvog zazora, publika plebiscitarno prihvatiti ovu pjesmu i da će to biti jedan od vrhunaca njihovih budućih koncerata. Na užas svih rock čistunaca.

Baš ta „Zemlja gori“ je tipičan predstavnik tih pjesama koje govore o našem ovde i sada, a opet su dovoljno univerzalne da šalju snažnu poruku i izvan tih vremenskih i prostornih okvira. Uz nju tu su sigurno i pjesme kao „Bože zdravlja“, „Topla voda“ i, po meni najbolja na albumu „Bočice“.

Ostatak materijala predstavlja Dinu u onom njegovom ranjivom i intimnom izdanju zabilježenom u ljubavnim pjesmama. Duboko emotivnim, a opet svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve patetike. I kako god slušam album tako me pri svakom narednom slušanju neka druga pjesma takvog usmjerenja „kupi“. Ovisno o vlastitom raspoloženju. Nekada je to „Supermarket“, nekada „Ne poznajem“, a sve češće „Kreten“. I molim, bez ikakvih asocijacija!

A najljepše od svega je što ne treba ni birati pjesme sa ovog albuma. Šta god da pustite – nećete se pokajati. A najbolje je se prepustiti svim pjesmama od početka do kraja albuma. I to redom. Dakle, „pristavite“ Štuke i otkrit ćete  „toplu vodu“ kad vas pogodi saznanje da još uvijek „vrijede riječi u pjesmama“.

Kada dobro nije dovoljno dobro

Stare navike se teško mijenjaju. Iako sa posljednja dva albuma „Zabranjeno pušenje“ nije više onaj bend koji sam nekad volio i čije sam albume s nestrpljenjem očekivao kod mene se ništa nije promijenilo. I dalje ih volim, a njihove albume i dalje očekujem s nestrpljenjem.

Tako je bilo i sa ovim posljednjim, nazvanim „Šok i nevjerica“ objavljenim posljednjeg dana oktobra. I to opet ponuđenim za potpuno besplatan download. „Pušenju“ sa barem mora odati priznanje da su ostali dosljedni ideji da nisu tu da na brzinu klepe pare, nego da im je prioritetni cilj da njihove pjesme dopru do što šireg kruga poklonika, pa i do onih koji nemaju para za nabavku diskografskih izdanja. Ili prvenstveno do njih.

Cinici bi, naravno, rekli kako je i takav potez u konačnici isplativ jer tako pjesme postaju popularnije što im omogućuje brojnije i posjećenije koncerte. Što takođe dovodi do toga da se te pjesme više traže na medijima i onda to rezultira većim tantijemima od autorskih i srodnih prava. Ali cinici bi ionako svašta rekli, pa ne treba da se previše osvrćemo na njih.

Osvrnimo se na ovaj novi album. Nije on kod mene izazvao ni šok ni nevjericu. Ni oduševljenje ni razočarenje. Prije osjećaj da se tu radi o dobrim pjesmama, na momente i jako dobrim, ali da im nešto nedostaje. Neki začin koji bi nas podsjetio zašto je ovaj bend nekada bio tako važan.

I kako god i kad god pokušam da definišem šta je to što nedostaje priča se vrati na Neleta. Ili ne nužno na njega, ali na pjevača drugačijeg tipa nego što je to Sejo Sexon. Neke pjesme naprosto traže više energije prilikom pjevanja i drugačiji pristup.

Možda sam i sam kriv za to. Svojevremeno, ponukan načinom na koji je Sejo otpjevao „Fildžan viška“ i „Jugo 45“ i njemu i svima koji su htjeli slušati govorio sam kako nema potrebe da traže novog pjevača i da on sam to može iznijeti kako treba. I prevario sam se. Ima pjesama kod kojih to jako dobro funkcioniše. I tu prije svega mislim na sporije pjesme, intimnog ugođaja i ispovjednog tona. Ali kod onih bržih i žešćih uvijek pokušam da zamislim kako bi zvučale da su ih otpjevali Nele ili Marin. I uvijek skontam kako bi sigurno zazvučale i bolje i ubjedljivije.

To je na ovom albumu pogotovo primjetno. Sejo je ubjedljiv u prvoj pjesmi albuma „Svjetla Sarajeva“, a takav je i u završnoj „Sve po starom“. Ne zvuči to loše ni u onom reggae napjevu „Upuc’o sam šerifa Buzu“, kao ni u prekrasnoj ljubavnoj „Poljubi je budalo“. Između se smjestilo još deset pjesama koje su zaslužile boljeg pjevača.

Ne znači da je zbog toga to loš album. To samo znači da je mogao biti i neuporedivo bolji jer Sejo nije autorski potrošen. Pametno je na par pjesama ostavio prostora i drugim autorima pa tako ponovo sarađuje sa književnikom Nenadom Veličkovićem kao i prije dvanaest godina na pjesmi „Nema više“. Ovoga puta se pjesma zove „Kupi nas Ali“ i govori o sve prisutnijoj pojavi kupovine bosanske zemlje od strane „investitora“ iz arapskih zemalja. Samo što se tu izbjegava patetična priča o tome „kako nam zli Arapi sve pokupovaše“ nego se postavlja pitanje koliko mi zaslužujemo uopšte ono što oni žele da kupe. U toj pjesmi gostuje i tuzlanska reperka Sassja. I da se nije pojavila na pjesmi pjesma ne bi mnogo izgubila, a i ona je imala blistavijih momenata u karijeri.

Puno je uspješnije gostovanje Damira Imamovića na pjesmi „Svjetla Sarajeva“. Ne mogu da se otmem utisku da je u pitanju pjesma o ratnom Sarajevu, o opkoljenom Sarajevu i da ju je sada Sejo odnekud izvukao. Međutim, to vam je jedna od onih pjesama koje uopšte ne ovise o trenutku u kom su nastale i nose vječnu poruku. U pitanju je sigurno jedan od najsvjetlijih momenata albuma. Kao što je i „Poljubi je budalo“, živi dokaz da se može napraviti velika ljubavna pjesma u kojoj autor neće ni patiti ni kukati a koja će ponuditi emociju kao malo koja pjesma koju smo čuli u posljednje vrijeme.

Blistavi momenti su i „Upuc’o sam šerifa Buzu“ i „Bosman – prvi bosanski superheroj“. I ako je negdje baš zatrebao moćan rokerski vokal o kome sam govorio, onda je to u „Bosmanu“.

Neću da kažem kako je ostatak materijala prosječan ili čak ispodprosječan. Ali kada ste bend kakav „Zabranjeno pušenje“ jeste onda vas niko ne upoređuje sa drugima. Svi vas onda mjere po vašim najsjajnijim trenucima. A album „Šok i nevjerica“ ne spada među njih. I onda shvatiš da ponekad dobro naprosto nije dovoljno dobro.

 

U inat svim bitangama

Moram priznati da sam sa popriličnim nestrpljenjem očekivao novi solistički album frontmena „Hladnog piva“. Od starta mi je bilo nejasno šta to on ne može izraziti sa matičnim bendom pa mu je potrebno da to sam radi. Pitao sam se nije li na pomolu raspad grupe ili nešto slično. A onda sam čuo album „Kuća bez krova“ i sve se posložilo. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Prvo i prvo, ova kuća nije bez krova. To je album koji ima i čvrst temelj i zidove i krov. Ima i glavu i rep. I nije bilo šanse da se pojavi kao album „Hladnog piva“. Prije svega, to su duboko intimne ispovjesti da imaju smisla samo u ovakvom pakovanju. Kao solistički album. Ogoljen do kraja, kantautorski i na momente čak i šansonjerski.

Znam da će mnogi prokomentarisati da Mile Kekin i šansona ne mogu nikako zajedno, ali poslušajte album pa onda donosite zaključke. Ovo je za mene, prije svega, pošten album. Mile se nije krio iza imena popularne grupe i nije htio da vara publiku. Publika „Hladnog piva“ je zahtjevna i dosljedna. Ne trpi promjene. Neki bi čak rekli i tvrdoglava. Koliko su samo u „Hladnom pivu“ dobili oštrih primjedbi da su „izdali punk“ kada su snimili ona svoja dva mala remek djela, albume „Šamar“ i „Knjiga žalbi“. Oni među njihovim fanovima koji se i dan danas kunu u debi album „Džinovski“ nikada ni nisu svarili tu finu i pitku produkciju sa posljednjih albuma. Za njih je i to bilo previše, a „Kuća bez krova“ bila bi mnogima od njih povod da dignu ruku na sebe. Ako već ne bi na Mileta.

I zato je sasvim logično da se ovih deset pjesama pojavi kao solističko, kao kantautorsko i kao posve privatno izdanje njihovog pjevača. Privatno izdanje o privatnim stvarima. I to puno više nego njegov prvi solo album „U dva oka“ od prije sedamnaest godina.

Još i prije nego što je album izašao imali smo prilike čuti pjesme „Reno 4“, „Atlas“ i, odnedavno „Takav par“. U novom aranžmanu obnovljena je i „Tijana“ sa posljednjeg albuma „Hladnog piva“. Dakle 40% albuma smo već čuli, ali kada smo čuli i ostatak pjesama, kada smo čuli album kao cjelinu i ove odranije poznate pjesme su zazvučale na drugi način. Kao dio cjeline i one su dobile neku novu dimenziju.

Album je fina zbirka pjesama koje govore o nostalgiji, odrastanju, životu u tuđini, prvim ljubavima, prvim automobilima i prvim snovima. Za pravi ugođaj ovih deset pjesama morate ipak imati neka predznanja, nešto što je iskustveno dio naših mladosti i što ne možete naučiti u školi niti pronaći na internetu. Kada u pjesmi „Beton“ Mile pjeva kako mu je petnaest i kako zalijeva beton da ne ispuca, ja tačno mogu da ga zamislim pod vrelim ljetnjim suncem, u kratkom hlačama, ošišanog „na ćasu“, kako strpljenjem tibetanskih mudraca iz zelenog plastičnog crijeva posipa vodu pa friško „izlevenoj ploči“.

Za neupućene ta njegova prva „ploča“ nije mogla svirati. To je generacijska stvar. U to vrijeme, kada je svako sebi pravio kuću, ona se pravila u fazama. Od ploče do ploče. A ploča je bila ravna betonska ploha kojom se zatvarao odozgo jedan sprat i pravila osnova za naredni. Ploče su se pravile „na mobu“ ili da prevedem dobrovoljnim, volonterskim radom, komšija rodbine i prijatelja. Uz obavezu da i ti njima uzvratiš kad oni dođu u tu fazu građevinarstva. A pošto je beton bio sklon pucanju na velikim vrućinama, a kako su se kuće gradile ponajviše ljeti, obaveza nas klinaca je bila da neprekidno vodom natapamo ploču. Ili da je zalijevamo, mada nikad ništa iz nje nije niklo. Ako ne računamo naše snove o nekoj fantastičnoj budućnosti u kojoj ćemo imati vlastitu sobu kad se jednom izvučemo iz podstanarskih ćumeza.

Baš o tome Mile i govori u najboljoj, najemotivnijoj i najsnažnijoj pjesmi na albumu, naslovnoj „Kuća bez krova“. To je pjesma kojoj se nema šta zamjeriti. Savršena u svojoj jednostavnosti, prekrasna posveta roditeljima koji ni nisu mogli znati bolje u tim vremenima. Pjesma za koju moraš imati i dovoljno godina i još više životnog iskustva da bi je prepoznao.

Inače album vrlo vješto balansira između tih nostalgičnih (da se razumijemo ne jugonostalgičnih, nego nostalgičnih i tačka) pjesama i onih programskih. Onih koje govore o nesnalaženju nas svojih u svijetu u kojem postoje samo naši i njihovi. E, Mile je našao neki procijep između, gdje da uglavi nas aptride, nas iz plemena „Azri“ kako on to lijepo kaže u pjesmi „Atlantida“. Upravo ta pjesma, otpjevana u duetu sa Bajagom, predvodi tu drugu liniju pjesama gdje su uz nju „Atlas „ i „Zbogom tjeskobo“. Pjesama u kojima govori o našoj stvarnosti, o našim podjelama i o nepristajanju na njih. Pogotovo „Atlantida“ kao jedna mala simfonija otpora začinjena „crvenim mundirima“, Zagorom i komadom karabita u džepu ima sve preduslove da postane himna svih onih kojima su postojeće himne premale i preuske.

Kao što je „Atlas“ potresna priča o traganju za „zemmljom meda i mlijeka“ negdje tamo preko granice. Naravno, sve uz malu opasku da atlas ne može da se zavrti kako to u refrenu ove pjesme poziva Mile Kekin. Mile, globus se vrti, a atlas lista. Siguran sam ja da on to zna, ali mu je ovako bilo neophodno zbog ritma, rime ili ko zna čega.

Što se mene lično tiče ovo mi je jedan od najboljih albuma koje sam čuo u posljednjih nekoliko godina. Ako u njemu tražite onu sirovu energiju „Hladnog piva“ radije poslušajte njihove stare albume. Ali ako ste spremni da podijelite emotivno iskustvo jednog zrelog stvaraoca koji, bez zadrške, otvara najintimnije, a pretpostavljam i najbolnije stranice svoje biografije onda je to „ploča“ za vas. I kao što sam poručuje u završnoj pjesmi albuma „U inat svim bitangama/bi zapjevo u tangama“. S tim što su njegove pjesme na ovom albumu do te mjere ogoljene da se pitam ima li tu uopće i tangi. Bar ih ja nisam vidio. Za razliku od bitangi.