Kupi sebi bend, jarane

Dodali mene, valjda onako po inerciji, u raznorazne grupe koje se bave pitanjem popularne muzike uopšte ili samo jednog određenog benda. I koliko god su te grupe korisne, toliko nekad čovjeka iznervira koliko primjedbi imaju poklonici nekog benda samo zato što njihov omiljeni sastav nije onakav kako su oni zamislili da bi trebao biti. Odnosno zato što nije I DALJE onaj sastav koji su oni zavoljeli.

Kao da u najmanju ruku imaju neupitno vlasništvo nad nekim autorom, izvođačem ili bendom. Kao da ti izvođači, autori i bendovi imaju nekakvu ugovornu obavezu da uvijek iznova i iznova stvaraju baš onakve pjesme kakve su stvarali u vrijeme kada je nekome muzika bila najbitnija. Svejedno da li je taj neko imao tada sedamnaest ili dvadeset i sedam godina.

Po takvima niko nema pravo da se mijenja. A ima. Ima pravo i da se mijenja tako što će raditi pjesme koje će nam se sve manje dopadati. Ili što će svoje stare pjesme prearanžirati tako da nam se čak i gade. Pa šta? Ko nam brani da zaobilazimo koncerte tog i tog i to u širokom luku? Ko nam brani da slušamo nečije stare albume koji nam se dopadaju i poštedimo sebe novih radova koji nam se ne dopadaju?

To što smo mi sentimentalno vezani za određeni period u karijeri jednog benda ili što emotivno doživljavamo neke pjesme suštinski ništa ne znači. To je samo naša stvar. Ili kako mi je jednom Bregović odgovorio kad sam uporno ponavljao pitanje o reanimaciji “Bijelog dugmeta”. Rekao mi je tada: “ti si sentimentalan prema Bijelom dugmetu ,ja nisam”. I apsolutno je tako. I zašto bi, na kraju krajeva, on morao gajiti bilo kakva sentimentalna osjećanja prema svom preduzeću? I kada volite neku djevojku, a ona vam ne uzvraća istovjetnim osjećanjima to je apolutno njeno pravo, zar ne?

I ne pomišljajte da je ovo priča samo o “Bijelom dugmetu”. Jeste i o njima, ali nije isključivo. Fenomen o kojem vam govorim nije vezan samo za taj bend ili samo za ove naše prostore. Početkom druge polovine šezdesetih godina prošloga vijeka brojni Dylanovi poklonicu su ga optužili, skoro pa za izdaju kad je uštek’o gitaru u struju. Zagriženi pankeri nikad nisu oprostili grupi “The Clash” kad su potpisali za CBS i tako se, po njihovom uvjerenju, prodali. Ili nama bliži primjer. Za istu vrstu prodaje optuživali su “Hladno pivo” čim su postali komercijalan sastav i počeli puniti sportske dvorane. Naprosto sam uvjeren da svi oni koji su htjeli da se “Pivo” vrati na zvuk sa prvog albuma “Džinovski” samo žele da njihov bend ostane samo “njihov” zatvoren u uskom krugu kultnih poklonika. Shvatio je to i Mile Kekin pa je odsvirao jednu turneju sa pjesmama sa prva dva albuma i objavio album pod nazivom “Evo vam Džinovski!”. Samo je falio logičan nastavak “jeb’o vas Džinovski!”.

Godinama sam bio svjedok omalovažavanja svakog novog Balaševićevog albuma uz standardnu opasku kako su mu “stare pjesme bile bolje”. Istini za volju i ja znam sve tekstove pjesama nastalih prije rata, a kod ovih novijih nisam baš tako siguran. A nije to ni zato što su stare bile bolje ni zato što sam imao više vremena da ih naučim. Te pjesme su naprosto nastajale u vrijeme kada su meni pjesme bile važnije.

Neki bendovi se mijenjaju radi tiraža i komercijalnog uspjeha. Neki zato što im se novi zvuk baš sviđa, a neki naprosto jer im je dosadilo svirati uvijek iste stvari u uvijek istim aranžmanima. I nema veze koji je razlog u pitanju. Važno je da imaju neupitno pravo da urade sa svojim pjesmama šta god da žele. Može se pojaviti sukob u grupi oko toga ko ima pravo na ime, recimo. Kao što se ovih dana pojavio sukob između Jasenka Houra autora skoro svih pjesama “Prljavog kazališta” i njihovog bubnjara Tihomira Fileša koji je bio dovoljno mudar da svojevremeno na sebe upiše pravo na ime u patentnom zavodu. I jedan i drugi imaju dovoljno argumenata da imaju pravo da se spore oko toga šta će i kako “Kazalište” svirati. I niko neće pitati fanove “Kazališta” šta oni misle o tome.

Može, doduše i neko ko je samo dio publike odlučivati. Ima i ta opcija. Za sve one koji bi da pametuju o tome šta će svirati njihov nekada omiljeni bend imam samo jednu poruku – Kupi sebi bend, jarane!

U potrazi za izgubljenim vremenom

Ko će meni vratiti moja četiri izgubljena sata? Ko će mi vratiti četiri sata koja sam proveo uz lešinu poznatu kao “Eurosong”? A da je lešina jeste i kao kod svakog leša ne pomaže da ga šminkate, oblačite, pridižete i spuštate. ne pali da oko njega prskate parfeme. Mrtvac je mrtvac. Odavno je “Eurosong” prazna ljuštura samo što sam ja sebe zavaravao da u staroj dami Evropi ima još nešto malo života. Nema.

Sve liči na pozorište lutaka u kojem je sve unaprijed poznato. Znamo uanprijed da će se voditelji oduševljavati i tamo gdje nema mjesta oduševljenju. Unaprijed znamo da će osmijesi biti toliko široki da ćemo vidjeti, ne samo plombe i ne samo krajnike. Života mi, ja sam u par navrata vidio i “svjetlo na kraju tunela”. Unaprijed znamo da će praviti vještačku i posve nepotrebnu napetost odlažuči da izgovore ko je dobio famoznih dvanaest poena ili koliko je ko dobio glasova publike. Unaprijed znamo da će predstavnici nacionalnih žirija razvlačiti svoja javljanja ne bi li bar sekundicu duže ostali zabilježeni u kolektivnoj svijesti poklonika “Eurosonga”. I definitivno znamo da će svaki od njih pohvaliti “najbolji šou do sada”, “izvanredne pjesme” i ispaljivati slične fraze. Dobro, ne baš svaki od njih. Neki će pokušati na silu da ispadnu duhoviti. Što na kraju bude još jadnije. Sve u svemu, ako ne slušaš pjesme komotno možeš pustiti snimak “Eurosonga” od prošle godine ili prije dvadeset godina. Sve je isto – isprazno i krajnje neoriginalno.

Unaprijed znamo i kako će se glasati. Ima li iko za koga je pobjeda Ukrajine u 2022.godini iznenađenje? I ima li iko ko će staviti ruku u vatru i ustvrditi da je to bila najbolja pjesma neovisno o aktuelnoj političkoj situaciji u Evropi? Čisto sumnjam da bi i pobjednici, u nekim drugim okolnostima, sami sebe smatrali najboljima. Još jednom je na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope pobijedila – politika. Da ne bude zabune i bilo kakve sumnje osuđujem najoštrije moguće agresiju Rusije na Ukrajinu. Kao što osuđujem svaku agresiju države prema državi, ili države prema pojedincu ili pojedinca prema pojedincu. Samo što je neko trebao da keže kako je “Eurosong” humanitarna manifestacija i da postoji da bi se poslala politička poruka. Ja mislim da ne bi to ni trebao ni smio biti. I taj neko je trebao unaprijed da proglasi Ukrajinu pobjednikom pa da znamo na čemu smo. Ovako se samo stvorio privid takmičenja. Ostalim takmičarima to je ipak bila svojevrsna utjeha jer će jednom pričati unucima “kako bi oni sigurno pobijedili, ali 2022.godine bila je takva situacija da je morala Ukrajina pobijediti.” Neće pri tome, naravno dodati da su oni bili tamo negdje sedamnaesti ili osamnaesti, a ne drugi.

Sad će se pronaći sigurno neko da mi ga “šukne iz kornera” i primjeti “ne seri Amire i ti si glasao za Ukrajinu kad su pobijedili 2016.godine, a ti bio član našeg žirija”. I dotični će biti posve u pravu osim u jednom. Jesam glasao tada za Ukrajinu i opet bih, ali iz nekih sasvim drugačijih razloga. Naprosto zato što je to bila bolja pjesma i umjetnički najhrabrija. Kao što je ove godine umjetnički hrabra bila Konstrakta. Ili kao što su umjetnički hrabre i sa prelijepom pjesmom bile djevojke iz Portugala. Gledajući prenos iz Torina shvatio sam ja još jednu stvar. Shvatio sam da bih bio sjajan prognozer. Treba samo da slijedim obrnutu logiku. Pjesme koje ja smatram najboljima sigurno neće pobijediti i tačka.

Ali barem se ne plašim da se otvorim za drugačiji pristup umjetnosti. A većina žirija je birala najklasičnije pop pjesme, odlučivala se za one koji su izašli na scenu sa namjerom da mami i njenim susjedama pokažu koje visine mogu glasom da dosegnu panično se plašeći novog senzibiliteta za novo vrijeme. Ne pada mi na pamet da išta kažem o komšijskom glasanju, o političkom procjenjivanju pjesama ili o seksualnim preferencijama “Eurosonga”. To je već prežvakana priča.

Ali nije prežvakana i nije nebitna priča o tome kako je Bosna i Hercegovina tretirana prije 30 godina, a kako se tretira Ukrajina 30 godina kasnije. Biće da su sve žrtve jednake, ali su neke, ipak jednakije od drugih. Ostaviću vama da procijenite zašto umorna, precvala i beskrvna Evropa gazi vlastite principe i zašto se zaglavila u mulju licemjerja iz kojeg nema šanse da se ikad izvuče. Kao što ni ja nemam šansu da vratim svoja četiri izgubljena sata i nastaviću potragu za izgubljenim vremenom. A teško da ću pri tome nešto naučiti. I iduće godine ću, k’o da gledam, izgubiti još četiri sata. Ako tada ne bude kakve korone i ako još uvijek bude “Eurosonga”. I ako bude Evrope, na kraju krajeva.

Uvijek će se naći neko

Samo sam čekao kad će da se desi. Kad će početi da pljuju i po Ivici Osimu. U prvom trenutku ti koji bi sve da obezvrijede malo su se povukli u ilegalu dok prođe prvi talas žalovanja, a onda su izmilili iz svojih rupa i pećina. Tako je to uvijek u životu. Bilo da je u pitanju Osim, Balašević, Broz ili Bowie. Čim nekoga svi vole već u sljedećem trenutku će se naći neko da ga ne voli baš zato što ga svi vole.

A nešto mislim kad bi Ivica i mogao da vidi i čuje sve te komentare ne bi se puno ni obazirao na njih. Pogledao bi onako ispod oka i tim pogledom sve rekao. Uvijek su me učili da nije bitno šta ti ko kaže nego ko ti kaže to nešto. Osim je to još usavršio. On je patentirao vlastiti pristup svijetu u kojem nije važno ni ko ti ni šta ti kaže. Ili je barem tako djelovao.

Odavno se on navikao na to da ovde niko, ali baš niko ne smije biti veliki. Čim ti glava proviri iznad prosjeka naći će se neko ko će pokušati da ti tu drsku glavu skine i dovede te u nivo sa ostatkom tvog okruženja. Čovjek je to o kome je ugledni “Guardian” napisao izuzetan nekrolog. Nasred stadiona u Grazu obilježen je njegov odlazak. Japanci ga se sjećaju sa posebnim poštovanjem, jednako kao i Grci. A, da budem pošten, i dobar dio bosanskohercegovačke i sarajevske javnosti. Možda meni naprosto više nego njemu smetaju ti, statistički zanemarljivi, prljavi jezici.

Premlad sam da bi ga se sjećao kao igrača. Ali jesam ga gledao jednom kako barata loptom. I tada nisam bio svjestan koliku sam privilegiju imao. Nešto se obilježavalo na Crepoljskom. Mogao je biti baš Prvi maj negdje osamdesetih. To bi se baš onako lijepo simbolički poklopilo pa recimo da je i bio. U okviru obilježavanja tog datuma, koji god on bio, održana je revijalna utakmica u malom fudbalu u kojoj su se susreli veterani “Željezničara” i “Sarajeva”. I igrao je i Ivica Osim. I igrao je baš onako kako je legenda o njemu pripovjedala. Volio je loptu i volio je da je ima u svojim nogama i da se nadigrava. I ostaće mi vječita dilema kako takav fudbaler postane onakav trener. Trener koji nije dao svojim fudbalerima da igraju onako kako je on igrao. Kao trener je tražio disciplinu, timsku igru, čvrstu odbranu sa brzom tranzicijom. A možda to i nije tako čudno. Možda je znao kako disciplinovati i iskoristiti fudbalske majstore jer je i sam bio jedan od njih.

Nije bio čovjek od mnogo riječi. Nije morao svoj autoritet dokazivati galamom i prijetnjama. Znao je svoj posao i znao je da ga zna. Zato ga niko nije mogao ni ucijeniti, ni prepasti, ni isprovocirati. Ni Arkan koji je htio, po svaku cijenu, da Savičević igra za reprezentaciju. Ni Dragiša Binić, lijevo krilo iz Niša koji je koliko god imao brze noge imao još brži jezik i obrnuto proporcionalno sporu pamet. On je jednom prilikom, u vrijeme kada se već naslućivala nacionalna netrpeljivost u Jugoslaviji, za jedan medij izjavio kako kod Osima igraju “samo obrezani”. Ubrzo je on bio “odrezan” od reprezentacije. Pokazalo se da je Osim bio u pravu. Binić, definitivno nije bio taj kalibar što je pokazala njegova dalja karijera.

Kao što je o Osimu sve rekla njegova karijera. Mogu neki sad pričati kako to i nije bila neka karijera i da je trenirao male i egzotične klubove. Ali je on od tih malih klubova pravio velike. Pogotovo “Želju” i “Sturm” iz Gratza. “Sturm” je napravio velikim ne samo zbog impresivnih takmičarskih rezultata. Nekada mali klub iz Gratza pokazao je svoju veličinu opraštajući se od osima pred punim stadionom i uz zvuke “Ima neka tajna veza”. “Želju” je doveo do polufinala Kupa UEFA i malo je nedostajalo da ih odvede i u finale na megdan strašnom “Realu”. Mislite da isti taj “Real” nije to primjetio? Naravno da jeste i to je odlika velikih klubova. I htio je da dovede Osima na svoju klupu. I to dva puta. I Osim ih je dva puta odbio jer je znao da u takvim klubovima trener mora da zadovolji mnoštvo različitih apetita koji nemaju uvijek puno veze sa fudbalom.

Odveo je reprezentaciju Jugoslavije na Svjetsko prvenstvo u Italiji i tamo ih odveo do četvrtfinala gdje je Argentina bila bolja nakon izvođenja penala. T nakon što je, skoro cijelu utakmicu, ta ista Argentina igrala sa igračem više i imala strašnog Maradonu u svojim redovima. Kasnije je izjavio da vjeruje kako bi, da je tada Jugoslavija osvojila svjetsko prvenstvo, to spriječilo rat. Iskreno, sumnjam u to, ali mu se divim i pomalo mu zavidim na takvom optimizmu u vremenima kada smo se kolektivno odrekli optimizma. Odveo bi on tu reprezentaciju i na Evropsko prvenstvo. I odveo je, a onda je UEFA donijela odluku da umjesto Jugoslavije koja je bila prva u svojoj grupi na EU u Švedsku putuje Danska. I ta ista Danska postane evropski prvak. A ne zaboravite da je tada Osim vodio ekipu koja je na stadionima gdje je, barem nominalno, bila domaćin doživljavala salvu zvižduka i okretanje leđa prilikom intoniranja himne.

Mnogi će ga pamtiti samo po onom gestu podnošenja ostavke na mjesto selektora reprezentacije države koja više nije postojala. Vjerovatno im je to jedina relevantna činjenica iz njegove karijere, a ne shvataju da je cijela njegova karijera, da je cijeli njgeov život, vodio baš ka tom gestu. On naprosto nije mogao drugačije.

Uvijek će se, međutim, naći neko da sve omalovaži i da iz nekih privatnih, ideoloških, političkih ili bilo kakvih drugih razloga pljune na mrtvog velikana. Osim nije ni prvi ni posljednji koji će doživjeti takvu sudbinu. Njemu takvi likovi ništa više ne mogu, a teško da su mogli i za njegovog života. Ali nama mogu. Nama ostaje da živimo sa takvim ljudima i među takvim ljudima. Ili da ja budem optimističan pa da se ponadam da ih je manje od nas i da se ispravim i kažem da oni žive među nama.

Čuvar ljubavi iz komšiluka

Moram priznati da me obradovala vijest da je Zlatan Fazlić Fazla prekinuo svoju dobrovoljnu samoizolaciju i da je odlučio da nam sa kromolja ponudi ipak nešto novo. barem u izvođačkom smislu novo. Jer on je autorski bio prisutan svih ovih godina, ali je izvođački album ponudio još prije 18 godina kada je 2004.godine izašla ploča “Made in BiH”. Desilo se nakon toga još par pjesama i to je bilo sve. I sada stiže pjesma “Pisma ljubavna” gdje se Fazla pojavljuje u ulozi čuvara jedne davne ljubavi iz njegovog komšiluka.

I kad sve oduzmem i saberem dobijem rezultat iz kojeg je jasno vidljivo da je čitava jedna generacija propustila Fazlu i da bi bilo nužno i njima otkriti o kome se zapravo radi u ovoj priči.

Fazla je jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih autora rođen je 6. marta 1959 godine. Sjeća se da je prva ploča koju je dobio bila singlica sa pjesmom «A whiter shade of pale» grupe «Procol harum». Prve grupe su nestalne i kratkog daha da bi tek sredinom osamdesetih osnovao prvu pravu grupu koja se zvala «Papiga». Njihov prvi album «Daj nam brdo piva» izašao je 1986. godine, ali nije postigao neki značajniji uspjeh, a ni grupa ga nešto pretjerano ne promoviše.

Zanimljiv je podatak da je u vrijeme kada su snimali ovaj album, u istom studiju «Crvena jabuka» radila prvu verziju «Dirlije». Ova simbolika će posebno dobiti na značaju u poratno vrijeme kada Fazla postane ključni autor «Crvene jabuke».

Nakon toga, pa sve do početka rata, njegova veza sa muzikom je, uglavnom, autorska, a posvećuje se inovinarskom poslu. Rat ga zatiče na mjestu voditelja radio stanice «Studio 99». U jednom otvorenom programu telefonski uključuje Balaševića u program i ovaj pita šta može uraditi za Sarajevo. Fazla mu odgovara da uradi ono što inače najbolje radi, neka napiše pjesmu. Uskoro stižu prve dvije strofe, ali veze se prekidaju pa refren i melodija nikada ne stižu. Fazla ih dopiše sa Zlatkom Arslanagićem i nastaje pjesma «Sarajevo će biti».

Nakon toga slijede pjesme poput «Podigni zastavu», «Pismo prijatelju» (koja će ostati poznata kao «Da ti roknu samo dvije»), pa «Jalija». Uz ovu pjesmu vezana je i jedna zanimljiva priča. Naime, jedan visoki oficir Armije Bosne i Hercegovine u prvoj godini rata zamjerio je Fazli da mu pjesme nisu dovoljno patriotske, i zatražio da on napiše jednu «pravu» patriotsku pjesmu. Fazla mu donese pjesmu «Jalija». Kako je oficir opet imao primjedbi da tu nema dovoljno «vojske», «Bosne» i onih očitih simbola Fazla ga je, nimalo uvijeno, podsjetio kako je upravo ta «jalija» prva ustala da brani Sarajevo i Bosnu. Vojni vrh nije imao više primjedbi.

Tokom ratnih godina nastaju neke od Fazlinih najljepših pjesama. One su imali malo tog ratnog «šmeka», ali nisu robovale temi. Život ovih pjesama mogao se nastaviti i po okončanju rata. Nisu bile za jednokratnu upotrebu. Dovoljno je samo pomenuti pjesme «Umoran sam» ili «Ne postoji ljubav». Sjećam se dobro da je baš on organizovao video most kad su se uz pomoć tada nove tehnologije sreli i popričali Goran Bregović koji je bio u Beogradu i Abdulah Sidran i Davorin Popović koji su bili u sarajevskom kafeu “Estrada”.

Bio je jedan od prvih koji se usudio usred rata objaviti album. I ne samo to. Objavio je i zbirku pjesama i to štampanih na toalet papiru. Objašnjenje je bilo jednostavno. Njemu se naprosto smučilo da sluša stalne priče o megalomanskim projektima pričane u ratnom Sarajevu. Onda je on rekao da će napraviti «tariguz – projekat». I napravio ga je. Kupcima zbirke je preporučivao da je mogu iskoristiti čak i ako im se pjesme ne dopadnu.

Kako je Dražen Žerić još 1991.godine najavio odlazak iz «Crvene jabuke» Fazla je već radio neke pjesme za njegov solistički album. Većina tih pjesama je izvedena na sjajnom ratnom koncertu koji su priredili. Tada je bilo planirano da Žera pjesmu «Vraćam se tebi seko» otpjeva u duetu sa Mladenom Vojičićem Tifom.

Kada je Žera napustio Sarajevo i obreo se u Zagrebu i kada je na insistiranje Zrinka Tutića obnovljena «Cvena jabuka» većina tih pjesama je iskorištena za njihov prvi poslijeratni album. Fazla postaje njihov omiljeni autor i na narednih nekoliko albuma ove grupe u značajnoj mjeri je prisutan.

Tada paralelno radi i na vlastitoj karijeri. Sve pjesme nastale tokom pet godina skuplja na jedno mjesto i objavljuje 1998.godine album «Ode Mujo u mornare». Naslovna pjesma bila je i najsvježija, a zanimljivo je da su je u «Crvenoj jabuci» odbili jer su je smatrali nekomercijalnom, a pošto su bili bazirani u tom momentu na hrvatsko tržište «Mujo» im baš nije bio neka posebna preporuka. Iako je Fazla bio spreman to promijeniti u «Ode Žera u mornare» menadžment «Crvene jabuke» nije bio spreman na kompromis. Tek mnogo godina kasnije “Jabuka” je ipak snimila tu pjesmu.

Pjesme na albumu «Ode Mujo u mornare» uglavnom su bile stare i tokom 1998. godine Fazla priprema novi album sa novim pjesmama. Objavio ga je početkom naredne godine pod nazivom «Anđeli». Najveći hit na albumu je bila pjesma «Pleši» (kasnije će je snimiti i Danijela Martinović), a njoj uz rame «Anđeli» (koju će uraditi i «Crvena jabuka»). Zanimljivo je da je na ovom albumu prvi put objavljena pjesma «Ko je kriv» od koje će tri godine kasnije Severina i Boris Novković u duetu napraviti veliki hit. Na albumu se našla i muzička tema iz prve domaće tv serije «Familija d.o.o.» pjesma «Poljubi me».

Inače Fazla sve više radi na «namjenskim» pjesmama. Ili ,da budem precizniji, pjesmama sa razlogom. Tokom ljeta 1999.godine napisao je pjesmu «Stari» posvećenu mostarskom mostu. Otjevali su  je, zajedno sa njim, Kemal Monteno, Tifa, Mo selection band i čuveni skakač sa mostarskog mosta Emir Balić. Bila je to jedna od najpopularnijih pjesama 1999.godine.

Naredna 2000. godina je izborna u Bosni i Hercegovini i OSCE traži odgovarajuću pjesmu za predizbornu kampanju kako bi pozvao glasače da uopšte izađu na izbore. Odluče se za Fazlinu pjesmu «Zgrabi svoju sreću» koju otpjevaju Irina Kapetanović, Marija Šestić i Sanja Volić. Ova pjesma postiže takvu popularnost da čak stiže do MTV-a.

Tokom te godne posvetio se i radu na novom albumu Kemala Montena, a radi i filmsku muziku za film «Mliječni put». Album sa muzikom iz ovog filma objavljen je 2001. godine, a naslovna tema bila je vrlo popularna. Početkom 2002. godine uradio je pjesmu «Svi smo mi Hercegovci i Bosanci» koju je otpjevao Almas Smajlović lider «Erogenih zona».

Uz godišnjicu smrti Davorina Popovića napisao je «Pjesmu za Davora» koju je otpjevao zajedno sa Tifom, Dadom Topićem i Akijem Rahimovskim. Početkom jeseni te godine krenuo je u rad na svom novom albumu i u oktobru 2002.godine promovisao je pjesmu «Baščaršijska». Uz tu pjesmu ponudio je i svoju verziju starog šlagera „Četiri mladića idu s Trebevića“.

Njegov posljednji album „Made In BiH“ izašao je 2004. godine, a na albumu su se našla dva dueta. Sa Kemalom Montenom u pjesmi „Pero galeba“ i sa Tifom u pjesmi „Blues“. Nakon objavljivanja tog albuma Fazla se povukao na Kromolj u okolini Sarajeva gdje je obrađivao zemlju i uživao u seoskoj idili. Tek početkom 2015.godine objavio je dvije nove pjesme „Ja bez svega mogu“ i „Nostalgija“. I evo sada “Pisma ljubavna”

Zemljotres otkrio tragove inteligentnog života

U petak nas je zadesio zemljotres, a u subotu mi je taj isti zemljotres otkrio tragove inteligentnog života u Bosni i Hercegovini. A bio sam izgubio svaku nadu. Mislio sam da ćemo ga prije naći na Marsu nego ovde kod nas. I ne, nisam ga otkrio ni u ogledalu, ni u zrcalu, ni u špiglu, ako ste to pomislili. A znam da jeste pomislili. Ne sporim da sam sujetan, ali sam istovremeno svjestan i drugih svojih nedostataka koji mi ne dozvoljavaju da se, bez razumne sumnje, svrstam među inteligenta bića. Kao što rekoh sujetan sam, ters, kratkog fitilja, pretjerano osjetljiv, tvrdoglav i… mogao bi još dugo nabrajati.

Dakle, otkrih ja taj rijetki oblik inteligentog života zahvaljujući prozoru. Prozoru u svijet, kako su nekad televiziju prozvali novinari sa pjesničkim ambicijama. Na jednoj ovdašnjoj televiziji gostovao je, kao ekspert za sve što je geo, profesor geografije iz dobrinjske gimnazije Vedran Zubić. Čuo sam ja i ranije za njega, ali sada sam shvatio da je sve ono to sam čuo o njemu i malo i nedovoljno da bi ga čovjek na pravi način doživio. Ne treba čuti o njemu nego treba njega čuti.

Sad pazite, na ekranima raznih programa svakodnevno se izmjenjuju kojekakvi drovi i mrovi i svakojake zvučne titule. A onda dodje srednjoškolski profesor geografije i održi im pravu lekciju kako se sakuplja i još važnije kako se prezentira sakupljeno znanje. Vjerujem da su nakon njegovog gostovanja mnogi ponosni vlasnici zvučnih akademskih titula prestali biti ponosni na svoje titule. Koje im, nažalost teško neko može oduzeti. Ali Vedran ih je svojim nastupom ogolio do kraja i nije morao, kao u onoj bajci, da poviče “car je gol!” da bismo mi prepoznali njihovu duhovnu i intelektualnu golotinju. Trebalo je samo da kaže nekoliko rečenica o onome što nas je sve zanimalo u tom trenutku. I rekao ih je.

Odovorio je na pitanja koja smo svi sami sebi postavljali nakon zemljotresa. Hoće li se ponoviti? Hoće li bit jači ili slabiji? Kakve zemljotrese inače možemo očekivati na ovom našem području? Kako to da smo prije zemljotresa dobili notifikaciju na android uređajima da će se desiti zemljotres? A onda je pričao i o geopolitici, o prijetećoj ekološkoj katastrofi, o našem obrazovanju koje ne ide u korak sa vremenom, o svim našim komparativnim prednostima kao geografskog područja. Činilo se da nema oblasti u kojoj on neće dati precizne i jasne odgovore.

Toliko precizno i jasno da se meni, po prvi put nakon dugo vremena, desilo da poželim da taj razgovor što duže potraje i da nemam onu uobičajenu potrebu da, iznerviran nečijim glupostima, promijenim kanal. I ne samo to, nego sam po prvi put ikad poželio da razgovor sa nekim pogledam i poslušam iznova. A ako je čovjek na to natjerao ovakvog tersu poput mene onda to nešto valjda znači. Pogledajte i vi, ako ste kojim slučajem propustili pogledati taj razgovor. Nećete se pokajati.

Živimo u svijetu poput onog Orwelovog, svijetu u kojem je odavno zavladao “novogovor” i u javnom prostoru čujemo samo izlizane fraze i besmislene floskule koje možda pametno zvuče, ali suštinski ništa ne znače. Vedran nam je pokazao da se može govoriti i tako da se nešto zaista i kaže. Bilo je osvježavajuće saznanje da takav čovjek živi među nama i da je sasvim zadovoljan da radi u jednoj, ni po čemu elitnoj, dobrinjskoj gimnaziji. Ni po čemu elitnoj osim po količini i vrsti znanja koju profesor Zubić pruža svojim učenicima. I, još važnije, posebnoj po tome što je našao način da im sticanje znanja učini i zabavnim i potrebnim.

Sad se vi pitate šta je to mene tako oduševilo kod tog srednjoškolskog profesora. Krenimo redom. Posve samouvjereno i sigurno govori o svakoj temi, a da nije ni uobražen ni ohol što je česta boljka onih koji raspolažu “viškom informacija”. Nadalje, pojednostavio je, koliko god je to moguće, vrlo složena naučna tumačenja, a da ih opet nije banalizovao. U sve te priče zna ubaciti dovoljno duha i humora, a da opet ne napravi klovna od sebe, nekoga kome je važnije da zabavi publiku nego da joj prenese neku bitnu informaciju. I najvažnije, najvažnije i još jednom najvažnije od svega jeste što nam je dao odgovore na pitanja koja su nas mučila. Jasne i nedvosmislene odgovore. Do te mjere jasne i zanimljive da mi je, na trenutak, bilo žao što nisam i sam srednjoškolac.

Ne može baš sve biti tako savršeno, pomislite vi. I ja vam kažem da i nije. Ima i profesor Vedran, jednu mrlju na biografiji. Priznao je hrabro da je navijač FK “Sarajevo”. Šta se može, kao što ste i sami pomislili, niko nije savršen. Mada, kad je priznao kako ga trenutno najviše muči to što “Sarajevo neće biti prvak” moram djelomično da se složim s njim. Ako već ne može moj “Željo” najmanje bi mi bilo mrsko da je umjesto “Želje” baš to njegovo “Sarajevo”.

Sarajevo će biti i bilo je i jeste

Ni aprili više nisu kao što su bili. Potvrdilo se to ponovo. Zatrpao nas snijeg iako smo vjerovali i nadali se da smo za ovu sezonu završili sa zimom. Ćudljivu su aprili. I nepredvidljivi. Samo se jedno ne mijenja. Ta priča o Sarajevu i njegovim aprilima. Početkom svakog aprila dobijemo barem jednu novu pjesmu o Sarajevu. Ovog puta smo dobili čak tri vrlo zanimljive pjesme. Hamo Salihbegović, jedan od dva ključna čovjeka grupe “Konvoj”, pod svojim imenom i uz pomoće prijatelja snimio je instrumental “Sarajevo Winter Nights” kao da je naslutio da nas baš takve noći očekuju.

Hayatovi ekskluzivci okupljeni oko projekta “Singers & Friends” snimili su svoju pjesmu “Sarajevo”, ali ipak je najzanimljivija nova verzija pjesme “Sarajevo će biti”. Tu pjesmu smo prvi put čuli prije 30 godina, početkom rata u Bosni i Hercegovini. I uz tu pjesmu je vezana prava filmska priča. Zgrožen slikama koje su stizale iz Sarajeva početkom aprila 1992.godine Đorđe Balašević je u programu Radija 99 pitao šta može da uradi za Sarajevo. Zlatan Fazlić Fazla mu je odgovorio da uradi ono što najbolje zna. Da napiše pjesmu. Izvorna ideja je bila da se u podršci Sarajevu okupe brojni muzičari iz Srbije i poznati autori pa da svako napiše i otpjeva po jednu strofu. Međutim, kako su se jedan po jedan njegove kolege izmicale Balašević je ostao jedini da napiše tu pjesmu.

Još isti dan je Balašević poslao dvije strofe uz obećanje da će sutradan poslati refren i melodiju. Međutim, sutradan već nisu radile telefonske veze sa Sarajevom tako da je to ostalo na nivou dobre želje. Zato su se Zlatan Fazlić Fazla i Zlatko Arslanagić (vođa Crvene jabuke) prihvatili zadatka da dovrše pjesmu. I tako je nastala jedna od najljepših (a po mnogima i najljepša) patriotskih pjesama o Sarajevu.

U toj prvoj verziji pjesmu su otpjevali Davorin Popović, Tifa, Ismeta Dervoz, Fazla, Ser Jean (Dražen Vrdoljak), Ranko Rihtman i mnogi drugi muzičari koji su se u tom trenutku zatekli u Sarajevu i koji su željeli pjesmom da poruče koliko im znači njihov brutalno napadnuti grad.

I tamo gdje je stao otac, trideset godina kasnije nastavila je kćerka. U ekipi koja je prvi put otpjevala ovu pjesmu nalazio se Mladen Vojičić Tifa, a u novoj verziji imamo Saru Vojičić, njegovu rođenu kćerku. Uz nju su se na ovom projektu našli još Almas Smajlović, Nermin Puškar, Burhan Šaban, Maid Hećimović, Nedim Bašić, Aida Čorbadžić, Ileš Bečei, Amir Saračević, Kenan Mačković, Emir Bukovica, Lejla Kličić, Dino Šukalo, Bojan Ahac, Edvin Hadžić, Anes Beglerbegović, Ajsela Zoronjić, Medina Turković i Medjureligijski Hor Pontanima.

Ne znam pouzdano ko je idejni začetnik ovog projekta obnove jedne važne pjesme, ali ako bih morao da stavim pare na nekoga rekao bih da je u pitanju Dino Šukalo, sjajan gitarista i još važnije čovjek koji zna kolika je vrijednost muzičkog blaga kojim raspolaže Bosna i Hercegovina. Nije ovo prva pjesma koju nam on vraća u posljednje vrijeme. Inače pjesma je izvedena uživo u programu Televizije Hayat u okviru specijalnog programa upriličenog povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Nadam se da će ova pjesma dobiti i studijsku verziju, kao što bih najtoplije preporučio tvorcima ovog projekta da nam vrate i neke druge velike pjesme iz perioda 1992 – 1995. godina. A ima ih toliko koje to zaslužuju, a još više onih pjesama koje zbog nenormalnih uslova u kojima su snimane naprosto nisu na tehnički zadovoljavajućem nivou.

A što se tiče same pjesme njena poruka je i nakon tri decenije jednako aktuelna. Sarajevo će biti. I bilo je. i jeste. Zahvaljujući, između ostalog, i ovakvim ljudima kakvi su se okupili oko njene revitalizacije.

Džigara, metar, dva od rovova

Svaki put kad Damir Avdić (ili Graha, kako je poznatiji među poklonicima) objavi novi album ja naprosto moram da vam ga predstavim. A uvijek imm problem da iznova moram da vam objašnjavam ko je to Damir Avdić. Naprosto zato što on nije od onih imena za koja svi znaju, od onih likova koji stalno nešto poručuju sa ekrana, niti je omiljena pojava među muzičkim urednicima na radio stanicama.

Na njega ne možete slučajno nabasati. Neće vam se desiti, kao u pjesmi sa novog albuma, pjesmi “dijete” da slučajno čujete njegove pjesme pa da se upitate “šta je ovo ovako dobro”. Ili su vam njegove pjesme i poruke odavno dobre i više nego dobre ili uopšte ne znate za njegovo postojanje. I to se neće promijeniti ni sa ovim novim, aktuelnim albumom “Mianstream Horrror”. Sigurno je da neće opravdati naslov i postati iznenada mainstream. A opet je sve baš u skladu sa nazivom jer se junak ove priče i dalje užasava toga da bude mainstream.

U njegovom slučaju u pitanju su i albumi i pjesme koje teško možemo tretirati u onom klasičnom poimanju i albuma i pjesama. Istina je da ih možemo i pojedinačno slušati, ali pravu sliku o Damirovom opusu, pa ako hoćete i Damirovoj filozofiji dobijate tek kad sve to slušate u kontinuitetu. I onda shvatite da su njegovi albumi, od trenutka kad je rasformirao bend “Rupa u zidu” i krenuo samostalno, samo stranice njegovog ličnog dnevnika u kojem bilježi sve ono što ga muči i uznemiruje, pa i sve ono što ga raduje. Neki nepristrasni istraživač iz budućnosti na osnovu njegovih albuma mogao bi, sa dosta preciznosti, sklopiti sliku o našim vremenima i o tome kako su ona djelovala na Damirovu i moju, ali neke druge generacije.

U pjesmi “19” on objašnjava kako je rođen devetnaest godina nakon drugog svjetskog rata. Ja sam rođen osamnaest godina nakon istog i niko ništa ne mora da mi objašnjava u vezi sa tom pjesmom. Sa neznatnim razlikama svi smo generacijski prošli manje – više istu priču. I ne mogu da se ne prepoznam u njoj. Nismo se svi, naravno jednako snašli u tim okolnostima i nismo postali isti ljudi. Ali Damir nije ni govorio u svojoj pjesmi o krajnjem odredištu naših putovanja nego o putovanju samom. Putovanju, koje na svu sreću još uvijek traje kada je Damir Avdić u pitanju. I ako je svaki album jedna nova postaja na tom putu ne možemo se oteti utisku da je svaka jasnija, preciznijia, pa ako hoćete i oporija od prethodne. Svaka je takva da ne dozvoljava odmor. Ne pušta vas da uđete u zonu komfora i uživate u uljuljkujućem zovu uvijek istih pjesama aktuelne muzičke produkcije. Tjera vas dalje jer, ako putujete sa Damirom, ni za vas kao ni za njega nema predaha.

Neko površan će, naravno, primjetiti kako su i njegove pjesme uvijek iste. Barem muzički. I debelo će pogriješiti. To što on “nabraja uz jedan iritantan akord” kako ga neki doživljavaju samo je utisak na onom prvom i najpovršnijem nivou. Takva muzička reduciranost samo pojačava snagu poruke njegovih stihova. Poruke koja iz duboko ličnih, pa i intimnih situacija izvlači univerzalne poruke. Zato pjesmu “2Pac” možete doživljavati kao simpatičnu, izbjegličku anegdotu. Ali je možete shvatiti i kao priču o isprepletenim sudbinama ove planete.

Ili se u pjesmi “Hasan” možete fokusirati na pitanje je li te večeri svirao Sinan ili Hasan. A možete pokušati razumjeti Damirovu filozofsku tezu da je “džigara, metar dva od rovova”. Onaj ko je spreman to da shvati odavno i sam to zna i Damir mu je to samo efektno artikulisao. A ko nije kapacitiran ni za shvatanje ni za prihvatanje te poruke vjerovatno će sutra preći taj metar, dva i u rovovima nastaviti slušati baš tu džigaru. I nikad, ali baš nikad neće imati strpljenja da sasluša Damira Avdića.

Isto, a ni nalik

Svojevremeno sam, pišući o jednom vrlo uspješnom muzičkom stvaraocu, ali i stvaraocu koga dobar dio javnosti baš nešto ne simpatiše, napisao sljedeće: “Kad o nekome svako ima mišljenje onda je taj neko već na toj poziciji da ga ničije mišljenje i ne zanima”. I namjerno nisam napisao na koga tom prilikom mislim jer sam vjerovao da to može da bude univerzalna poruka i da se može primjeniti i u drugim slučajevima i kada su drugi ljudi u pitanju. I pokazalo se kao tačno.

Prebirajući po društvenim mrežama naletim na objavu jednog mog prijatelja koji je za jednog našeg čuvenog muzičara napisao da mu niko ne može osporiti da je najveći na Balkanu (ili nešto slično, ne citiram) da bi neko to prokomentirao “jeste najveći, ali plagijator”. Komentar je napisao čovjek koji je odnekud načuo za njega da “lapa tuđe pjesme i pravi hitove”. Možda čak i zna koje su to sporne pjesme. Ali nešto drugo ne zna. Ne zna da pročita podatke o pjesmama objavljene uredno na omotima albuma. Po prirodi posla, a i bez toga radoznao kakav jesam, ja sam uvijek čitao te podatke. I zato znam ono što drugi ili ne znaju ili ne žele da znaju.

Sad dolazimo do trenutka kad moram da otkrijem identitet Osobe “A” iako nisam želio. Ali za potrebe dokazivanja svoje teze naprosto moram. Riječ je o Dini Merlinu. Šta mu se stavlja na teret, koje to pjesme? Gdje su “audio forenzičari” pronašli otiske prstiju lopova Dine? Uvijek se pominju pjesme “Paša moj solidni”, “Kad sve ovo bude juče”, “Ostaće istine dvije”, “Mjesečina”, “Kad si rekla da me voliš”, “Ne daj me nikome”, “Godinama”, “Sve je laž”, “Moj je život Švicarska” da pomenemo samo one najizrazitije primjere.

Godinama sam ja pokušavao meni bliskim ljudima dokazivati da nisu u pravu izvlačeći im album po album iz svoje fonoteke, ploču po ploču, disko po disk i pokazujući im da su na omotima kao autori muzike za neke od tih pjesama potpisani Luca Crabone, Prince, Michael Jackson, Westernhagen, Emerson Hart… Odlučili su da ne vjeruju svojim očima nego isključivo svojim predrasudama. Jedan moj bivši prijatelj, muzičar inače, kad je i pročitao to što piše ustrajao je u svom uvjerenju da su pjesme ukradene i da je podatak o autorstvu ispravljen na novim izdanjima, dok ga na prvobitnim izdanjima, ko biva, nije bilo. A čovjek dobro zna da ja dobijam, kupujem, kradem, nabavljam isključivo prva izdanja. Uzalud, što bi rekao jedan moj drugi prijatelj “ne razbijaj mi iluzije, razbit ću ti nos”.

Da li ima tuđih pjesama u Dininom repertoaru, a da nisu potpisane? Ima. Najizrazitiji primjer je pjesma “Mjesečina” za koju je, od tona do tona, uzeta pjesma “Where did i go wrong” grupe “UB 40”. Ne znam da li je to kasnije ispravljeno, ali sigurno je da je na prvom izdanju te ploče pisalo da je kompletan autor “Mjesečine” Edin Dervišhalidović. Ne tako drastična ali slična je situacija sa pjesmom “Godinama”. I to je to.

A posebna je priča kad mu kao plagijat kače pjesme koje su čuli negdje u izvedbi turskih ili bugarskih izvođača pa misle da ih je Dino od njih ukrao. Opet samo treba učiniti jednostavan napor i pročitati šta piše. I tako će svako zainteresovan otkriti da kod pjesama kao što su “Samo mene nimas” u izvedbi Anelie, “Aldirma” koju pjeva Ege i “Skitnik i grešnica” koju su otpjevali Milena i Nikolaj Slaveev piše da su to samo pjesme koje im je Dino dao ili prodao. Nekad ne treba samo slušati nego i čitati.

I onda se ja nešto pitam koliko smo zapravo principijelni ili većinom funkcionišemo po principu duplih standarda. Na primjer, koja je razlika između situacije u kojoj “Bombaj štampa” za pjesmu “Palim se na guranje” uzme muzičku matricu pjesme “Tumbling Dice” iz kataloga Jagger/Richards i uredno ih potpiše i toga kad Dino Merlin uzme “Farfalinu” Luce Carbonea i napravi “Paša moj solidni”. Pogotovo jer je i u jednom i u drugom slučaju autor muzike uredno potpisan. Ili kad “Štampa” snimi “Mali motorin” i potpiše Ljubu Kuntarića, a Dino od “They Don’t Care About Us” napravi “Kad sve ovo bude juče” i potpiše Michael Jacksona. Ja ne vidim razlog za drugačiji tretman jednih i drugih. Ne vidim razlog, ali vidim razliku. I jedino mogu da je objasnim poslovično bosanskom spremnošću da nekome ko nam je simpatičan oprostimo sve, a da nekome ko nam je antipatičan ne praštamo ništa. Pa čak ni ono za šta objektivno nije kriv. A da se ne lažemo u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu za Đuru imaju puno više simpatija nego za Dinu.

Možda se ipak u ovoj priči treba vratiti narodnoj mudrosti pa se prisjetiti onoga da nije važno šta ti ko kaže nego ko ti to isto kaže. A priču o Dini plagijatoru šire uglavnom neostvareni muzičari koji mu ne mogu oprostiti uspjeh. Oni bi mogli tako kako on radi napraviti puno bolje i uspješnije pjesme. Samo kad bi htjeli. Tako barem oni tvrde. Samo što ih ne prave. I ne pune stadione. I ne dešava im se da ih na turneji ukupno vidi preko milion ljudi. I šta im onda ostaje nego da sve to okrakterišu kao “kiselo grožđe”. Ne bi se oni nikad prodali, jer, zaboga oni su umjetnici. Kako da ne?

Ali takvi, uprkos svojoj zlobi barem imaju nekog pojma o muzici. Šta napisati o onima koji su se muzike dotakli samo kao površni konzumenti, ali zato su uvjereni da sve o svakome znaju i imaju pravo da lopovom proglase svakoga čiju pjesmu prepoznaju u nekoj drugoj? Možda bi neko trebao da im objasni šta je to obrada ili cover. A da se bave bilo kakvim kreativnim radom morali bi znati da je nekada vrlo teško pobjeći od uticaja. Neka melodija, neka fraza, neka rečenica uvuče ti se u glavu i više ne znaš jesi li je negdje čuo ili si je sam smislio. I meni se to desilo. Godinama sam bio uvjeren da je moja umotvorina izjava kako je “skromnost vrlina onih koji nemaju druge vrline”, a onda sam saznao da je to Lincolnova izjava. Što ne znači da je i on nije negdje pokupio.

I na kraju za sve one zgrožene nad muzičkim “posudbama” da ih podsjetim da je jednom George Harrisonu na sudu dokazan plagijat u slučaju pjesme “My Sweet Lord”, a da su “The Rolling Stones” jedva izbjegli sličnu sudbinu jer su se vansudski dogovorili oko pjesme “Anybody Seen My Baby”. I da citiram onoga koga sam pomenuo na početku priče kad je rekao “ja nisam stvaralac, ja sam kompozitor. Samo Bog stvara nešto iz ničega, a ja sklapam od onoga što već postoji”. I sve vam ja ovo napisao, a nisam morao. Mogao sam naprosto mom prijatelju napisati “Zaime, potpuno si u pravu”.

Proljeće na moje rame slijeće

Mislim da sam malo koje proljeće čekao s tolikim nestrpljenjem kao ovo. Bila je to svojevrsna utrka sa vremenom. Da ne bude kao u onoj pjesmi kad kaže “zelenoga ja vidjeti neću”. Ugledao ja zeleno lišće i dočekao proljeće. Barem kalendarski. I ako već pominjemo pjesme ovaj put je bilo “proljeće na moje rame slijeće”. Naravno “Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim” je prva pjesma koja vam pada na pamet kad se pomene proljeće. Ali nije jedina. Samo nabrajanje svih pjesama u kojima se pominje proljeće potrajalo bi nekoliko dama pa ću se ja osvrnuti samo na neke od njih.

Recimo,malo je poznato da je Ismeta Dervoz, po odlasku iz “Ambasadora” snimila pjesmu “Proljetni valcer”. Zagrebački “Animatori” su početkom devedesetih imali pjesmu “Proljeće je zakucalo na vrata pored nas”. Zatim čuvena “Azrina” koja kaže da je proljeće “čak i 13-og u decembru”. Možda su najupečatljivije Bajagina “Buđenje ranog proleća”, “Proleće” grupe “Galija” i “Nekako s proljeća” dueta Kemal Monteno i “Crvena jabuka”. I sve tri su objavljene 1991.godine. Dražen Žerić je sa Narcisom Vučinom opet otpjevao pjesmu “Proljeće” 2013.godine. Grupa “Hari Mata Hari” je 2004.godine na albumu “Zakon jačega” objavila pjesmu “Proljeće je”, a “Plavi orekstar” 1989.godine na trećem albumu pjesmu “Proljeće”. I makedonska grupa “Leb i sol” imala je na albumu iz 1989.godine pjesmu “Sumorno proleće”. Kiki Lesendrić i njegovi “Piloti” su pjevali “Šta da radi proleće sa njom?”.

“Bijele strijele” su još 1963.godine na zagrebačkom festivalu izvodili pjesmu “Ti si moje proljeće”. Iz tog vremena svoju “proljetnu” pjesmu ima i “Duo sa Kvarnera”. Zafir Hadžimanov ima pjesmu “Proleće je svanulo”, a njegova najpoznatija pjesma je “Bio je maj”. “Buldožer” je, dvadeset godina kasnije imao pjesmu “Proljeće” na albumu “Nevino srce”. U nekom mom užem izboru pjesama o proljeću uvijek će se naći i grupa “Kongres” sa pjesmom “Proljeće i ostala godišnja doba”. Ibrica Jusić je 1992.godine u vrijeme bombardovanja Dubrovnika snimio pjesmu “Dubrovačka proljeća”. Iste godine je i Vlado Kalember objavio pjesmu “Od proljeća do proljeća”.

Sigurno jedna od najpoznatijih pjesama o proljeću je “Proljeće bez tebe” koju je otpjevala Ksenija Erker, a napisao Arsen Dedić. Arsen je kasnije i sam otpjevao tu pjesmu kao i Zoran Predin. Arsen je imao u svojoj karijeri i pjesmu “Pozdrav proljeću”. Njegova životna saputnica Gabi Novak snimila je pjesmu “U proljetno veče”. Uz nju svakako ide i Lola Novaković sa pjesmom “Proleće budiš u meni”. Takođe i Slavko Perović sa pjesmom “Proleće će doći”, a i Ljiljana Petrović sa pjesmom “Neka to ne bude u proleće”. Ovoj grupi izvođača pripadaju još i Stjepan Jimmy Stanić, Vice Vukov, Bisera Veletanlić i Radojka Šverko.

Tu je i zagrebački “Drugi način” sa pjesmom “Obećaj mi proljeće”. Jednu od najljepših pjesama o ovom godišnjem dobu ponudila je 1978.godine Tereza Kesovija pod nazivom “Sva su moja proljeća u meni”. Mišo Kovač, opet ima pjesmu “Proljeće je, meni nije”.

Od ovih novijih grupa “Detour” je 2006 na albumu “Detour” snimila pjesmu “Proljeće i ja”. Kike i Rebeka Kuršlus Band ne samo da su imali pjesmu “Proljeće” nego im se čitav album zvao “Proljeće”. I pjesmu i album pod tim nazivom imala je i grupa “S.A.R.S.”. Grupa “Divan” je ponudila jednu od najljepših pjesama na ovu temu, pjesmu “Sevdah proljetni”. Jasna Gospić je 2017.godine snimila u duetu sa Goranom Karanom pjesmu “Sad je proljeće”. Još jedan duet u pjesmi “Proljeće bez ljubavi” otpjevali su Rizzo Ruža i Hanka Paldum.

Pjesme o proljeću imaju i “Autopark”, Bajone, “Berekini”, Maya Berović, “Boa”, Tony Cetinski, Vinko Coce, “Crveno crno”, Zlatan Ćehić, Daniel Popović, “Deca loših muzičara”, “Direktori”, “Divas”, “Drum’n’zez”, Aleksandar Dujin, “Dža ili bu”, “En face”, “Funky House Band”, “Gazde”, Gego i Picigin band, “Gospodin Pinokio”, “Gustaffi”, Damir Halilić Hal, “Halka”, Hrvoje Hegedušić, “Heidi šeće psa”, “Invazija”, “Kabare”, Karolina Gočeva, Goran Kovačević, “K 15”, “Krug”, “Legende”, Amir Kazić Leo, Leontina, “Magazin”, neven Đokić, “Metak za zlikovca”, Ivan Mikulić, Mirjam, “Nemoguće vruće”, Luka Nižetić (sa čak dvije pjesme), “Okus meda”, “Osvajači”, Zlatko Pejaković, Jurica Popović, “Putokazi”, “Replica”, “Samson”, Sandi Cenov, Massimo Savić, “Grupa 777”, Nešad Selman, “Tutti Frutti Band”, Neda Ukraden (sa takođe dvije pjesme), “U škripcu”, Zdravko Valentin, Siniša Vuco, Jasna Zlokić i “Zebra”

Pa ima i čitav paket aprilskih pjesama kao što su Čolina “April u Beogradu”, “April me šalje do tebe” grupe “Ritam srca” ili kad Balašević pjesmu “Bela lađa” počne stihovima “u aprilu sav se Sombor zašareni”. I Bebek ima pjesmu “Kao april na istoku”. Čolić je takođe imao pjesmu “Majsko sunce”, kao i pjesmu “Zaboravi sva proleća”.

“Splet” čudnih okolnosti

Dugo sam vagao da li da se uopšte osvrćem na novi rad Branimira Štulića, dvostruki album “Splet” objavljen početkom 2022.godine. Zašto sam vagao? Zato što je taj album nekako na granici da bude shvaćen i prihvaćen kao album. Daleko je to i dalje od onih njegovih “pravih” albuma, što sa “Azrom” što samostalno. Ali opet je bolje urađen i isproduciran nego što je bio slučaj sa radovima koje je objavljivao u posljednjih nekoliko godina, radovima koji nisu kvalitetom dobacivali ni do solidnog demo snimka.

“Splet” je barem dobacio do tog nivoa prosječnog demo snimka, a nije više na onom neprihvatljivom nivou prethodnih par stotina pjesama koje je Johnny služeći se pseudonimom Petrović Petar naprosto nabacivao na internet, a pravio ih je onako kako su se nekad klinci sa gitarama snimali uz kasetofon.

A taj splet pjesama na “Spletu” je još po nečemu zanimljiv. Dok se u prethodnim godinama Johnny zabavljao snimajući tuđe pjesme tako uz gitaru, sada je ovo ipak posve autorski rad. Neki su čak povjerovali da se radi o novim pjesmama ili barem o većinski novim pjesmama. I to su i napisali. A nije to baš tako. Samo su pjesme na “Spletu” manje poznate pjesme iz njegovog repertoara uz par sasvim novih. Ali svega par, a ne kao što su “poznavaoci” već napisali da su većinom nove pjesme.

Uvodni instrumental “Globus” jeste, na primjer, posve nov, kao i “Zaprška”, te “Right Now” i “Pouka”. Već naredna “Bide My Time” objavljena je 1995.godine na manje poznatom dvostrukom albumu “Anali”. Sa tog albuma je i “Od prije znadeš za poljupce moje” I sa posljednjeg pravog albuma “Blase” nalazi se tu pjesma koja je mogla nekoga navesti na pomisao da je nove. To je pjesme “Zlato moje mamino”. Sa tih ratnih i poratnih albuma izabrao je za ovo izdanje i pjesme “Sevdah šatl”, “Fantazija”, “Navike” i “Laku noć”. Instrumental “Kako si” uzet je sa besmislenog i loše urađenog albuma “Gozba” iz 2013.godine. Slijedi “Poziv na ples”, hit sa početka osamdesetih, a pjesme “I to se događa ponekad” i “Doviđenja na vlaškom drumu” su sa singlova iz druge polovine osamdesetih. Sa singl ploče iz 1982.godine uzeta je i pjesma “Gluperde lutaju daleko”. Ima tu još poznatih “Azrinih” pjesama kao što su “Obrati pažnju na posljednju stvar” sa prvog albuma. Sa drugog albuma “Sunčana strana ulice” izdvojeno je ponajviše pjesama i to “Između nas”, “Ne reci mi dvaput”, “Nemoj po glavi druže plavi”, “Gospodar samoće”, “Sunčana strana ulice” i “Karta za sreću”. A sa Štulićevog prvog solo albuma “Balkanska rapsodija” uzeta je pjesma “Rekvijem”, dok je sa sljedećeg izabrao pjesmu “Melankolija”.

Album zatvara opet jedna nova pjesma, ukupno peta nova pjesma na albumu, pjesma “Dunjo bre”. I tako se zaokruži priča o 28 pjesama na ovom albumu, 28 pjesama od kojih smo većinu već čuli. Ali i među tim koje smo već čuli ima ih nekoliko koje uvijek mogu slušati. Problem je jedino u tome što ih je puno ljepše čuti sa nekih ranijih albuma. Problem? Jesam li rekao problem? Nije to problem, to je sreća.