Kako je Nele zaprosio Beograd

Četiri godine nakon što je pogasio svjetla i proglasio „Fajront u Sarajevu“ dr. Nele Karajlić nastavlja sa svojim spisateljskim radom. Ovih dana je izašao njegov novi roman pod nazivom „Solunska 28“.

I odmah se nameće pitanje zašto je ovaj roman potpisao dr. Nele Karajlić, a ne Nenad Janković. Dr. Nele Karajlić je novoprimitivni alter ego Nenada Jankovića i on naprosto ne funkcioniše izvan tog konteksta novog primitivizma. Još je i imao nekog smisla kod prve knjige jer je ona i govorila o tom novoprimitivnom miljeu i o Neletu unutar tog miljea.

Ovaj novi roman nema nikakve veze ni sa Sarajevom, ni sa novim primitivizmom, niti sa Neletom Karajlićem. Pa zašto ga je onda tako potpisao? Pravim se ja pomalo lud kao ne znam zašto ga je potpisao kako ga je potpisao. Pa zato što je to ime koje garantuje veći tiraž. Ko bi još kupio roman Nenada Jankovića? Šira robina, uži komšiluk i ko još?

Ovako smo se svi pomalo zainteresovali. Pa i ja. Pročitam ja roman i shvatim da Nele kakvog sam poznavao definitivno, ali definitivno više ne postoji. I shvatim još nešto. Shvatim da je „Fajront u Sarajevu“ bila knjiga kojom se on razveo od Sarajeva. „Solunska 28“ je knjiga kojom je, nakon razvoda, zaprosio Beograd.

To je roman kojim se dr. Nele Karajlić umiljava svom novom prebivalištu jednako kako mu se umiljavao pjesmom „Gile šampion“ kada je novoprimitivnu estetiku pokušao presaditi na beogradski asfalt. S tom razlikom što je „Gile“ bila dobra pjesma.

Sad, možda je i „Solunska 28“ dobar roman i o tome sud neka daju književni kritičari. Ja mogu govoriti samo o vlastitom doživljaju ove knjige. A mene nije dojmila. Na momente mi je čak bila i podosadna. Povremeno sam s mukom morao da se probijam kroz te stranice, a pretpostavljam da ih je Nele jednako teško pisao.

Ponekad u romanima osjetite lakoću kojom su pisani, prozračnost i uhvatite onu tanku nit koja vas vodi ka izlazu iz lavirinta i ne ispuštate je ni na tren. Ne možete da prestanete da je pratite u silnoj želji da vidite šta je iza sljedećeg ugla. E, „Solunska 28“ uopšte nije takve knjiga.

Ovo je knjiga u kojoj se osjeti strašan uticaj Emira Kusturice na Neletovu poetiku. Puno više nego što se može primjetiti uticaj Seje Sexona, na primjer. Odnosno, da budemo posve jasni, tog uticaja apsolutno više nema. Roman je prepun nadrealnih prizora, ali nije to više onaj sarajevski nadrealizam. Ovde se miješaju mitologija i faktografija, fantazija i istorija, a sve je sljepljeno poluatuobiografskim ljepilom nekog pretka koga je Nele otkrio kao kućograditelja u Beogradu. Iskopao je on svoje korijene koji ga vežu za taj grad. Korijene iskopao, a sebe kao pisca neću reći ukopao, ali stavio pod priličnu sumnju u vjerodostojnost.

Grubo gledano priča je smještena u periodu od kraja devetnaestog vijeka pa do kraja Prvog svjetskog rata. S tim što hronologija nije baš uvijek precizna i lik koji se rodio nakon majskog prevrata 1903.godine jedanaest godina kasnije, pred početak Prvog svjetskog rata snima filmove po Beogradu, a u prvoj ratnoj godini otvori fotografsku radnju. Da je pročitao roman nakon što ga je napisao Nele bi i sam primjetio te nelogičnosti. Ali treba i njega shvatiti, pisanje ovog romana je valjda samo po sebi bilo dovoljno mučan proces. Ko će to još jednom čitati?

I mada ova knjiga nema nikakvih dodirnih tačaka s onim što je dr. Nele Karajlić radio sa „Zabranjenim pušenjem“ ipak ima jedna mala refernca. Na jednom mjestu piše kako „ljubav uvek udara tamo gde ne treba i gde joj se čovek najmanje nada“. Naslov je to jedne od pjesama sa albuma „Ja nisam odavle“ iz 1997.godine.

Nije greška što sam ove stihove napisao na ekavici. Tako je cijelu knjigu Nele napisao. I to je njegovo pravo. Možda je mislio da nije prirodno da roman o Beogradu bude drugačije pisan, a možda su motivi i neke druge vrste.

Njegov predak je gradio kuću u Beogradu, u ulici Solunskoj na broju 28. I tako tu našao dom. I Nele je sagradio kuću od riječi, a sve u nadi da i on tu nađe svoj dom. A šta mu je drugo i preostalo nakon što je u rodnom gradu napravio fajront.

Advertisements

Rat klonova

Pokazalo se, na moju veliku žalost, da je prošlogodišnji Eurosong bio samo usamljeni incident i da je pobjeda pjesme bez ikakvih pratećih ukrasa bila moguća tada i nikad više, te da su samo naivni mogli pomisliti da to najavljuje neku promjenu u samoj suštini Eurosonga.

Ove godine, istini za volju, nije ni bilo tako snažne i tako emotivne pjesme koja bi mogla predstavljati protutežu ispraznom šarenilu i efektima. Opet je ambalaža postala jedino važna. Čak i tamo gdje se polagalo nešto više pažnje na kvalitet interpretacije (kao kod Estonije na primjer), opet je u prvi plan isplivalo samo zanatsko pjevačko umijeće i efektna kostimografija. Pjesma se opet negdje izgubila.

Ovogodišnji Eurosong će ostati upamćen i po tome što su svi nastojali da liče na nekog drugog. Bio je to pravi mali rat klonova. Neko je prizivao asocijaciju na Rag’n’Bone Mana. Neko je htio da zvuči kao Guns’n’Roses, a ponegdje smo čuli Beyonce ili Bee Gees. Vidjeli smo i mladog Johnny Casha. Originalnost je potpuno izostala.

U takvoj konkurenciji nije ni čudo što je pobijedila pjesma koja je barem folirala da je drugačija. Poplava dugonogih mršavica, kad se povukla, ostavila je punačku Izraelku koja je na prvu djelovala kako se jako dobro zabavlja i kako i nema neku ozbiljnu namjeru da pobijedi. Aha, kako da ne. Bio je to pažljivo osmišljen projekat da sve djeluje krajnje spontano, a da opet ima preciznu strukturu. Rekao bih vojnu i ne bih puno ni pogriješio jar cura je bila pripadnik izraelske vojske. Ja sam joj, recimo, vjerovao da je iskrena samo kad je kokodakala.

A sem toga, kako govoriti o iznenađenju, kada je u svim procjenama bila glavni favorit. Pjesma nije donijela suštinski ništa novo sem klupske atmosfere i trendovski obojene produkcije. Djevojka je u tri minute udrobila sve i svašta i držala našu pažnju tim naglim promjenama, a onda sve začinila zaraznim refrenom. Za publiku kakva je eurovizijska više ni ne treba, a pokazalo sa da ni žiriji baš nemaju previše pažljiv slušni aparat.

Ili je do mene. “Stručnjaci”, sa navodnicima ili bez njih, tek stručnjaci su dali pobjedu tamnoputom Austrijancu. Oprostite mi, ali meni je ta pjesma bila jedna od dosadnijih. Ponovo sam je preslušao nekoliko puta onako mamuran od lošeg zvuka jutro nakon Eurosonga. Hajde, možda i nije baš katastrofalna, ali ne mogu sebe zamisliti u situaciji da želim da je čujem niti da može da izazove neku posebnu emociju u meni kad je već čujem.

Naprosto sve je bilo očekivano, sve je bilo otužno predvidljivo i na kraju nepotrebno. Pjesma za koju se očekivalo da će biti druga, bila je, nećete vjerovati – druga. Dječaci na sceni su sve mlađi ili bar nastoje tako da djeluju pa onaj nesretni Čeh natakari školski ruksak na leđa i vrcka guzičicom uvjeren da je to put ka uspjehu. Bio je samo put do finala.

Od pet predstavnika zemalja iz Regiona u finale su ušli Srbija i Slovenija. I drago mi je da jesu. Zbog proste činjenice da su pjevali na svom maternjem jeziku usred podaničkog iskazivanja obožavanja engleskog jezika. I Šobićev sestrić Vanja pjevao je na crnogorskom, ali on je sam sebe diskvalifikovao neumjesnom šalom na press konferenciji. Šala jeste bila neumjesna, a svi mi licemjerni jer bi se ogroman broj onih koji su se zgražavali vjerovatno nasmijao da su šalu čuli u nekom intimnom društvu. Makedonci su pokušali u jednu pjesmu strpati jedno  pet – šest žanrova i nije se pokazalo kao uspješno. Hrvati su svoju Franku ispratili sa velikim ambicijama i nije imala lošu pjesmu, ali ja sam je manje slušao, a više pokušavao da provalim gdje je uključena u struju pa se onako trza kako se trzala.

Što se nas tiče niti Eurosong više postoji za nas niti mi za Eurosong. Ne samo da nismo poslali svog predstavnika kao jedina zemlja iz regiona nego niti jedna ovdašnja televizija nije prenosila ovo takmičenje, a na kraju nismo ni učestvovali u glasanju. Nekada sam bio žestoki zagovornik odlaska za Eurosong, ali sada više nisam siguran treba li se uopšte tamo pojavljivati i davati legitimitet ovom događaju koji je odavno postao vlastita parodija. Ali čak i ako ne bude para da tamo idemo možemo napraviti izbor našeg predstavnika. Naš domaći. Pa da znamo ko nas NEĆE predstavljati.

Muzici s ljubavlju

Živimo u svijetu koji profesionalizam stavlja kao vrhovni kriteriji pri procjeni nečijeg rada. Pa i onog umjetničkog i stvaralačkog. I prečesto zaboravimo koliko je važna sama ljubav prema toj vrsti stvaralaštva za koju se neko opredjelio. Pa makar i ne bio ne znam kako uspješan. Pa makar i ne dobio ili ne dobila pravu priliku da čujemo za nju ili za njega.

Kao što ni ja nisam čuo za Ekrema Softića sve dok se slučaj nije umiješao. Odnosno dok mi se sam Ekrem nije javio sa nimalo zahtjevnom molbom da poslušam njegove pjesme. I hvala mu na tome. Bez tih pjesama bih bio siromašniji za jedno svoje uvjerenje.

Nisu to bog zna kako genijalne pjesme. Odmah mi je to bilo jasno i Ekremu je to jasno. Ali su iskrene. Ne misli on sada da pravi neku karijeru sa njima. Nije ni u godinama da to čini. Čovjek je duboko zagazio u sedmu deceniju života, a budući da nikad nije bio sklon samoreklami, to što nije bio na očima javnosti sigurno nije pomoglo.

Naša muzička scena odavno funkcioniše po principu „ja tebi vojvodo, ti meni serdare“ i pomalo se ušćula u samodovoljnosti i samozadovoljstvu. Ko ima želudac i živce da obiđe nekoliko ugostiteljskih objekata na potezu od Baš čaršije do Marijin dvora saznaće sve o novim „velikim projektima“ koji se pripremaju i koji „ima da razvale“.

Srećom Ekrem nije razvaljivao nego je stvarao. Pa je čak dobacio i do jednog albuma. Prije neke četiri godine objavio je svoj prvi i za sada jedini album „Na dlanu mom“. I kod njega se baš može reći da je on objavio. Za sve se sam potrudio kako bi sačuvao u nekoj trajnoj formi te svoje pjesme.

Muzička produkcija je skupa rabota kada si prisiljen da se sam njome baviš, kada nema sponzora iza tebe, kada se ne računa na velike tiraže i brojne nastupe. I onda niko nije ni zainteresovan da podrži autore i izvođače koji ne garantuju brzu zaradu. I šta u takvom svijetu, brzom i nestrpljivom da radi čovjek sa gitarom bez velikih ambicija?

Ostaje mu jedino da pjeva. Pa koliko god to nekad uzaludno djelovalo. Da pjeva o svijetu u sebi i svijetu oko sebe. A baš tako Ekrem Softić i pjeva. Otkriva nam svoju intimu, ali nas, poput svih velikih kantautora, upozorava i na ono što se dešava oko nas.

Tu i tamo pogodi pravu mjeru i iznenadi nas uvjerljivošću i svježinom svog izraza. Nekada ne baš tako uspješno, ali i dalje osjetite kako je to njegovo uvjerenje krajnje iskreno. A ponekad, kod nekih pjesama, osjetite kako im je trebalo samo malo majstorske ruke da od njih napravi velike pjesme.

Kad kažem „majstorske ruke“ mislim na malo drugačiji produkcijski pristup. Brano Likić je obavio vrlo kvalitetan produkcijski rad na pjesmama sa tog, za sada jedinog albuma, ali možda ih je malo pretjerano ogolio i ostavio Ekrema naoružanog samo gitarom da onako donkihotovski brani položaj kantautorske pjesme dok sa svih strana udaraju razni nametljivi i agresivni ritmovi koji odavno preuzimaju primat.

Lijepe su to pjesme i imaće one svoj život, ali Ekrem ipak nije tako pozicioniran na muzičkoj sceni poput Brane Likića pa da može sebi da dozvoli luksuz objavljivanja pjesama koje traže strpljenje i pažnju. Dvije stvari kojih najmanje ima kod današnje publike.

A opet, kad čovjek malo razmisli, ako skoro sedamdeset godina nije pristajao na kompromise, ako je istrajao u svom vlastitom izrazu ne povodeći se za trendovima i ne prateći modu, zašto bi Ekrem Softić to sada uradio? On nam je ponudio svoje viđenje svijeta oko nas, ljubavi u tom svijetu, nostalgije i čežnje. Ako se pronađemo u tim pjesmama sigurno će mu biti drago. A ako i ne otkrijemo njihovu ljepotu nema veze. Ionako nisu ni pisane za svakoga.

Čas istorije sa pjevanjem

Ne smijem još da povjerujem i ne smijem još da se pretjerano radujem, ali kao da se klima mijenja. Klima u ovom gradu kada je u pitanju odnos prema našem nematerijalnom kulturnom blagu – prema pop rock nasljeđu.

Stope na mjestu gdje su se sreli Ismet Arnautalić i Šefko Akšamija i odlučili da osnuju „Indexe“. Ploča na kući Slobodana Bode Kovačevića. Šestoparilska nagrada prošle godine Dini Merlinu. Četiri pjevača „Ambasadora“ ove godine u najužem izboru i manifestacija uoči najvećeg praznika grada Sarajeva, šestog aprila, manifestacija nazvana „Pop rock centar 2018“. Sve to, kao i par projekata u pripremi koji još nisu za javnost, govori da se ipak nešto pomjera. Čak i u glavama onih koji odlučuju i vode ovaj grad.

I stvarno je lijepo što je manifestacija „Pop rock Centar“ podržana od opštine Centar Sarajevo, lijepo je što je iza svega stala televizija „Hayat“, ali suštinski to je priča o nekoliko entuzijasta koji ne pristaju na odgovor „ne može“. To je priča za koju sam čuo prije nekoliko godina kada su je “zakotrljali” Ismeta Dervoz, Zlatan Fazlić Fazla i Ruždija Metanović. Ruždija je, u međuvremenu, pozvan od „više instance“ da na nebesima organizuje koncerte, a priču je nastavila njegova kćerka Dženita.

I nevjerovatno je šta sve tri čovjeka mogu napraviti, samo ako nagovore i druge da im se pridruže i da ih podrže. Bila je zaista privilegija biti u noći 5.aprila u Domu mladih u Sarajevu. Sreća da je bilo oblačno pa su zvijezde na nebu mogle da sakriju svoju zavist zbog zvjezdanog sjaja koji je zračio iz Sarajeva.

Bilo je to veče kada smo se družili s velikanima i prisjećali se onih s kojima ćemo se ponovo družiti kad na nas dođe red. Bio je to i svojevrsni multimedijalni čas istorije kada su nas kroz proteklih pedeset i kusur godina proveli oni koji su i stvarali tu istoriju. A to vam je, otprilike kao kad bi vam u učionicu ušetali Aleksandar Veliki, Napoleon, Ajnštajn i Tesla. Ali ni ta četiri mladića ne bi mi značila koliko su mi značila „četiri mladića s Trebevića“ koje je uz pomoć Fazle i mladih snaga otpjevao sam autor te pjesme Kornelije Bato Kovač.

Kovač je doživio ovacije i svi su ga dočekali na nogama. Dočekali bi tako i „Čičke“ da su izašli na scenu u kompletnom sastavu. Ovako na njihovu pjesmu „Ti si ta“ podsjetio je Dragan Gagi Danilović, sa sinom Mateom. Gagi, član te najčuvenije postave „Čičaka“ podsjetio je još na nešto. Podsjetio je kako visoko njegov glas i dan danas može da ide, a sam tvrdi da to nije više kao nekada. Kako li je samo bilo to nekada?

Moram priznati da se pomalo nepristojno osjećam kad izdvajam bilo koga pojedinačno u toj priči, ali veče je ipak imalo nekoliko svojih vrhunaca. Strašno me dojmila verzija pjesme „Čekala sam“ iz repertoara Jadranke Stojaković, koju je na jedan poseban i do sada neisproban način izvela Maja Tatić. Tifa je bio siguran i ubjedljiv u podsjećanju na „Indexe“ sa „Krivac si ti“. Pa Lošin izlazak na scenu da sa mladim snagama otpjeva „Bolje biti pijan nego star“.

Bez daha su nas ostavili i Alma Čardžić i Jasna Gospić i Vajta i „Regina“, ali i mladi „Hayatovi“ pjevači čije vrijeme tek dolazi.

Meni najljepši trenutak bio je kad su najavili da je ovo samo uvod u obnavljanje sarajevskog festivala, festivala „Vaš šlager sezone“ makar se on i ne zvao tako. Iz bezbroj pravnih i promotivnih razloga. Za mene je to konačni odgovor na moj dugogodišnji vapaj za tim festivalom. Uopšte ne mislim da je neko čuo taj moj krik pa obnovio festival, ali čini se da ipak nisam bio sam u tom svom urlanju na ravnodušni i gluhi mjesec. Izgleda da mjesec ipak nije toliko gluh kako nam se činilo.

Moram malo i privatizovati cijelu priču. U nekoliko navrata su pomenuli na toj večeri i moje ime. Nekad pogrešno, a nekad ispravno, ali uvijek u laskavom kontekstu. I moju knjigu „50 godina BH pop rocka“. I postavili pitanje ko će napisati knjigu o narednih pedeset godina. Čuj, ko će? Pa, valjda opet ja.

 

Život je sklopio krug

Nedavno sam gostujući u jednoj televizijskoj emisiji pokušao da objasnim svekolikom gledalištu da sarajevska pop rock priča ne počinje sa “Bijelim dugmetom”, pa čak ne ni sa “Indexima”. Tom prilikom sam pomenuo nekoliko imena iz naše rock praistorije, između ostalih Vedu Hamšića, Miralema Kruškića i Sabahudina Bahu Kurta. I još konstatovao kako je dobro što je bar još Baho među nama.

I svega nekoliko dana kasnije život me demantovao. Grubo i neumoljivo onako kako samo on to zna. Pobrinuo se da ni Baho više nije sa nama. Preminuo je u svojoj osamdeset i trećoj godini i potpuno se preselio u udžbenike istorije.

Tek sada, bez njega među nama shvatićemo koliko smo malo znali o njemu. Znali smo za njega jer bi ga svako malo televizije reaktivirale uz priču o “Evroviziji” kao prvog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koji je tamo otišao. Još tamo 1964.godine u Danskoj sa pjesmom „Život je sklopio krug“.

A Sabahudin Kurt je mnogo više od dekora za jubileje. On je kao devetnaestogodišnjak imao hrabrosti da probije ideološke barijere i još 1954.godine snimi pjesmu „Dim u tvojim očima“ koja je bila prepjev čuvenog evergreena „Smoke Gets In Your Eyes“. Ali važnija je po tome što je to bila prva pjesma na tragu anglosaksonske popularne muzike, u to doba nepoželjne u ovim krajevima. Bila je to preteča barem pop muzike, ako već ne i rock’n’rolla u Sarajevu.

On je bio neka vrsta ideološkog ledolomca koji je otvorio put svim ostalima koji su došli iza njega. Pri tome svjesno žrtvujući vlastitu karijeru. Da je bio bar malo sebičniji mogla je biti puno primjećenija kod one šire publike. Namjerno ne kažem uspješnija. Jer kako smatrati nedovoljno uspješnim čovjeka koji je toliko toga ostavio iza sebe.

I to ne nužno samo kad je u pitanju karijera pjevača lakih nota. Nije htio sam sebe da ograniči i tražio je mogućnost da se izrazi u pozorištu, na televiziji i filmu. Bio je cjenjeniji u Sovjetskom Savezu nego kod kuće i tamo je imao slovom i brojem sedamnaest turneja. Bio je dio kultne i pionirske serije „Karađoz“. Bio je član Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio je član „Sarajevskog vokalnog okteta Preporod“, ansambla koji svojim sastavom izgleda jače od bilo koje super grupe.

Imao sam priliku da ga upoznam i prije nekoliko godina gostovao mi je u jednoj dvosatnoj radijskoj emisiji. Nije mi preostalo ništa drugo nego da mu se divim. Da mu se divim zbog spremnosti da iskoristi svaku priliku kako bi pomogao onima koji ne znaju da konačno saznaju. I shvate.

Priča o Sabahudinu Kurtu, kao i priče o Vedi Hamšiću, Bošku Oroboviću, Azri Halilović, Sokratu Kajeviću i Miralemu Kruškiću su priče koje treba izučavati u školama. Priče koje trebaju biti dio naše svakodnevnice kao i priče o „Dugmetu“, „Indeksima“ i svima onima koji su kasnije došli. Kao i priče o ljudima od kojih su Baho i njegova generacija učili, priče o Pepini Mujkić, Živku Turini i Milanu Eteroviću.

Sabahudin Kurt je jedan od onih brojnih Sarajlija koji su ovom gradu puno više dali nego što im je Sarajevo znalo vratiti. Barem za života. Sada će odjednom ispasti kako su svi slušali Bahu i “rezali vene” na njegove pjesme. Što je i glupo i besmisleno. Baho nije ni bio pjevač za sve ukuse, a pogotovo ne za sve generacije. I činjenica da njegovo pjesme nisu sveprisutne na našim play listama uopšte ne govori ništa bitno o njihovom kvalitetu.

Čak i ako ne slušate njegove pjesme morate uvažiti činjenicu da ni sve ono što volite i slušate, a nastalo je u Sarajevu ne bi bilo takvo kakvo jeste, a možda uopšte ne bi ni bilo da nije bilo Sabahudina Kurta. I ako i nismo bili pretjerano pažljivi prema njemu za života dajte da budem puno bolji prema uspomeni na njega.

Lijepa priča ispod Trebevića

Život ima tu čudnu sklonost da pravi krugove. Mi ih nekad prepoznamo, a nekad prođu pored nas neprimjećeni, a važni. Kada sam, početkom godine, saznao dobro čuvanu tajnu da će četiri pjevača „Ambasadora“ otpjevati pjesmu o novootvorenoj trebevičkoj žičari prvo što sam se pitao bilo je „Kako neko može praviti pjesmu o žičari“.

Ako se zoveš Zlatan Fazlić Fazla i ako ti je Bog dao talenta za sklapanje stihova i muzike kao njemu onda možeš pisati o bili čemu, a da to ne ispadne ni banalno ni potrošeno ni tezgaroški. Zato što Fazla kada piše on uvijek piše o lijepim trenucima našeg zajedničkog sjećanja. A i žičara tamo spada, zar ne?

I kada napravi pjesmu o žičari koja vodi ka Trebeviću on, posve neočekivano i posve logično ne postavlja priču da sada možemo mi da dođemo do Trebevića nego da Trebević sada može doći nama. Da se može ponovo spsutiti u grad.

I tu dolazimo do onih krugova. I prisjetimo se one davne pjesme koju je pjevao Vedo Hamšić početkom šezdesetih i u kojoj „Četiri mladića idu s Trebevića“. One koju je, sasvim namjerno, četrdeset godina nakon Vede otpjevao baš Fazla.

A sada dva mladića i dvije djevojke, s Trebevićem pod rukom, nasmijani i tako naši i tako posebni, u ovaj grad donose taj dašak nekih prošlih vremena. Nekih prošlih vremena koja, eto, postaju neka buduća vremena.

Pjesmu su predstavili pod imenom „Ambasadori“. I to i jeste i nije tačno. Jeste utoliko što su oni definitivno obilježili „Ambasadore“ i što su „Ambasadori“ obilježili njih. Nije zato što tu nedostaje čitava kolona ljudi koji su prošli kroz „Ambasadore“ i koji su važni za priču o „Ambasadorima“. Prije svega Slobodan Vujović, lider i ključni autor te grupe. I čovjek koji nije imao ništa protiv da ovaj projekat, čak i bez njega, ide pod firmom „Ambasadori“.

Samo oni koji su se bavili pjevanjem kao profesijom znaju kako je komplikovano u jednoj pjesmi uklopiti četiri vodeća glasa od kojih su dva muška, a dva ženska. Ali „Trebević“ nije ni zamišljen kao pjesma za dokazivanje njihovih pjevačkih sposobnosti. Odavno to njima više ne treba. Ovo je jedna od onih situacija u kojoj glas stavljaš u funkciju pjesme i više se trudiš da preneseš emociju nego što nastojiš da pjevajući dosegneš vrhove Trebevića. A i što bi, kad se on već spustio u grad.

Zanimljivo je da se nikad nisu na ovakav način skupili. Znali su jedni drugima pjevati prateće vokale, ali da ih sve četvero podijeli ravnopravno mikrofon do sada nisu imali priliku. Ovo je prvi put da Zdravko Čolić dijeli pjevačke dionice sa drugim izvođačima. Hajde da ne računamo ona dva „nazovi dueta“ sa Goranom Bregovićem. Ovo je pjesma koja nakon dugo godina Ismetu Dervoz vraća u njeno prirodno okruženje, za mikrofon. Ovo je pjesma koja pokazuje koliko su njih četvoro kao pjevači različiti, a koliko svako svojom bojom glasa i načinom interpretacije doprinosi pjesmi.

A ako mene pitate šta je za mene najveći uspijeh ove pjesme onda se on ogleda u tome što je utišala ružne komentare prisutne na društvenim mrežama od trenutka kad je objavljeno da se radi ova pjesma sa ovom ekipom.

Ponekad čak i oni najcrnji i najredovniji hejteri osjete kako postoje stvari koje je nepristojno blatiti. Zato što postoje pjesme tako čiste da znaju kako i u njihovim sasušenim srcima naći ono mjesto na kojem još uvijek mogu osjetiti da kuca. I zato se više ne bave besmislenim i potpuno pogrešnim podacima o tome kako je ova pjesma koštala 200.000 maraka. Znam da ljudi koji stoje iza ove pjesme ne vole da se priča o tome, ali je pjesma i napisana i otpjevana apsolutno besplatno. Jedini troškovi bili su troškovi studija, a to je, daleko daleko ispod fantastičnih brojki koje su pominjane.

A šta brojke uopšte imaju da traže u priči o tome kako nam u lijepo aprilsko jutro jedna planina dolazi na kafu. Trebević se opet spustio u grad. Dočekajmo ga onako kako znamo.

“Štuke” konačno lete

Sasvim slučajno, bez ikakve veze sa Danom žena, „Letu štuke“ su osmog marta objavile svoj novi singl „Supermarket“. Drugi ili treći najavni singl za album koji čekamo već sedam godina. Drugi ako računamo da je prvi bio „Bože zdravlja“, a treći ako malo duže pamtimo pa se sjetimo i pjesme „Padaj“ od prije četiri godine.

Nije to toliko ni važno koliko je važno da „Štuke“ ostanu konstanta ovdašnje scene. Nemamo mi previše ni kvalitetnih, a pogotovo nemamo društveno angažovanih sastava da bi nam bilo svejedno hoće li Dino Šaran nešto novo napisati i snimiti sa svojom ekipom. Da bi nam bilo svejedno da li se autorski „potrošio“.

Na svu sreću nije. Ne znam da li kod njega pjesme nastaju lagano i u trenutku ili je to sve mukotrpniji proces cijeđenja talenta. Ne znam i ne zanima me. Zanima me ono što dobijem kao rezultat. A rezultat je i dalje ubjedljiv u Dininu korist.

Još uvijek zna da u ljubavnoj pjesmi koja je intimna priča o njemu „podvali“ i ponešto od onoga što govori o nama. Njegove pjesme su ogledalo naše stvarnosti. Likovi iz njegovih pjesama su manekeni novog bosanskog društva. Sa svim svojim nedostacima i iskrivljenim sistemom vrijednosti.

I najljepše od svega je što on likove svojih pjesama ne osuđuje zbog toga. On samo konstatuje. On je hroničar, a svakom ponaosob ko posluša pjesmu ostavlja da sam izrekne presudu. Nakon što posluša pjesmu. I pogleda. Jer da ne bi video spota umro bi a da ne saznam šta su to „bodljaste cipele“.

Ovako u kompletu ostajemo izgubljeni u „Supermarketu“. Ne znamo da li da se smijemo ili da se zabrinemo. A onda shvatimo da jedno ne isključuje drugo.

Samo što bi bilo pogrešno pomisliti da Dino Šaran pokušava da igra ulogu naše dežurne savjesti. On pjeva o sebi i svojim iskustvima. A ako se neko u tome još prepozna – tim bolje. To je dobrodošao bonus, ali nikako i osnovna namjera njegovog stvaralaštva. Nije on propovjednik nego pripovjedač. I pjevač.

„Štuke“ i dalje zvuče moćno i svježe. Zvuče dovoljno pamtljivo, a da ni jednog trenutka ne osjetite da prijeti opasnost da postane ljigavo komercijalno. Ja ih doživljavam kao bend kod kojeg nema ni foliranja ni planiranja. Doživljavam ih kao grupu koja iskreno isporučuje dnevnu dozu vlastitih frustracija ne planirajući da ih unovči.

I „Bože zdravlja“ i sada „Supermarket“ samo potvrđuju činjenicu da su nam potrebniji nego ikada. A valjda i njima samima jasno stavljaju do znanja da su tri albuma u posljednjih trinaest godina malo. I premalo. Pogotovo uzme li se u obzir činjenica da je od posljednjeg prošlo punih sedam godina.

Grupa je doživjela i neke personalne promjene i ako se po jutru dan poznaje to ni najmanje nije ugrozilo njihovu uvjerljivost kao rasnog rock’n’roll sastava. Naravno, prava provjera će uslijediti tek na koncertima, ali to će biti ona druga faza njihovog povratka. Velikog povratka, ako smijem prognozirati.

Sjećam se vremena kada se pojavio njihov prvi album. Bilo je to prije trinaest godina. Oduševljenje koje je tada pratilo to njihovo prvo izdanje bilo je puno uvjerenja da su oni (uz još nekoliko imena) pozvani da daju „vještačko disanje“ posustaloj sarajevskoj rock sceni. Ni danas ne očekujemo ništa manje. Ta njihova intervenicja je još uvijek neophodna. Barem dok pacijent daje neke znakove života.

Srce koje se nije umorilo

Odavno me nešto nije tako obradovalo kao povratak Brane Likića sa albumom “Akustika”. A još više vremena je prošlo od kada me je nešto oduševilo do te mjere kao taj njegov novi album. I uopšte ne pretjerujem. Ovo je album urađen sa pažnjom i sa dušom. I još po svim pravilima zanata. Ali ovo je istovremeno i album koji nije za svakoga. Ili da budem precizniji ovo nije album koji će baš svako lako shvatiti i još lakše prihvatiti.

Prefino je tkanje tih pjesama da se moraš dobro zadubiti u njih da bi prepoznao taj filigranski rad. A jasno mi je da danas malo ko ima strpljenja da na takav način doživljava muziku. Da na takav način sluša muziku.

Pjesme na ovom albumu ostavljene su bez ikakvih napadnih ukrasa. Ostavljene su da same svjedoče o svojoj ljepoti. Ogoljene do osnovne forme snimljene su na takav način da plijene svojom jednostavnošću.

Tome jako doprinosi sam zvuk koji je doveden do perfekcije. Ne sjećam se da sam čuo album koji je imao ovako čist zvuk, ovako lijepo isproduciran vokal, album koji je tako ubjedljiv u svom obraćanju slušaocu. I zato bi bilo nepristojno ne pomenuti Mladena Miličevića, profesora na Loyola Univerzitetu, gdje je šef katedre za snimanje. I mora se konstatovati da su ove pjesme snimljene baš onako profesorski.

Ne znam koliko je konačnom rezultatu doprinjelo kasnije snimanje u BLAP studiju u Minhenu, ali rezultat je takav da se na ovaj album sasvim lako navići, a još lakše navući.

Samo što je uvijek vrijedilo pravilo po kojem ti tehnika ne može pomoći ako nemaš prave pjesme. Brano ih je ovaj put imao. Pogotovo me dojmio način na koji su sarađivali Brano i Abdulah Sidran, koji je napisao tekstove za pjesme “Jesi li se umorilo srce moje?” i “Potrebno mi je dušo”. Pogotovo je pjesma “Jesi li se umorilo srce moje?” pogodila pravu mjeru. Pravu mjeru sjete, nostalgije, tradicije i neke duboke tuge zbog koje će ovu pjesmu mnogi osjetiti kao svoju. Ili što bi nove generacije rekle, to je pjesma uz koju će se komotno moći konstatovati “e, ova me je raskućila”.

Sličnu atmosferu nailazimo u pjesmi “Kao Hazari”, urađenoj na prekrasan tekst Sergeja Ćuka. Posebna poslastica je i “Moj put”, verzija čuvene “My Way” iz Sinatrinog repertoara u izvarednom prepjevu Miroslava Pilja.

Ni tamo gdje je Brano bio kompletan autor pjesme nisu išle ispod ovog jako visoko postavljenog standarda. Bilo da je u pitanju “Zakopčaj kaput, hladno je” ili “Nedostaješ mi  dušo”. Sasvim lijepo su se uklopile i, od ranije poznate, “Slikarka” i “Čovjek s juga”. Prvu znamo još iz repertoara grupe “Rezonansa”, a drugu sa budvanskog festivala iz 2003.godine. Naravno, u drugačijim aranžmanima. Usudio bih se reći – pravim aranžmanima.

Volio bih da ovaj album nađe put do znatno šireg kruga slušatelja. Volio bih, ali ne vjerujem da će se to baš odmah desiti. Iako je kvalitet ove zbirke od deset pjesama nemoguće sakriti (sve kad bi neko to i htio) teško da će za njih biti puno prostora na aktuelnim play listama. Naprosto, zato što to nisu nametljive i agresivne pjesme. Kao što takav nije ni čovjek koji stoji iza njih. Da jeste odavno bi ga prepoznali kao jednu od dragocijenosti ovog grada i ove zemlje.

Ja ne mogu da vas natjeram da slušate ove pjesme, ali mogu da kažem šta mislim o njima. I mogu da vas podsjetim da je Brano Likić, u periodu 1975 – 1985.godine predvodio jedan od najznačajnijih sarajevskih sastava – “Rezonansu”. I da je baš on donio jedan novi način korištenja tradicionalnog zvuka. I nakon “Rezonanse” je bio prisutan. U njegovom studiju su svoje albume snimali mnogi kasniji velikani sarajevske scene. Od “Merlina” i Vajte, preko Tife, pa sve do “Vatrenog poljupca”, da pomenemo samo neke. I hvala Bogu da nam se vraća. I to na ovakav način. I hvala Bogu da se njegovo srce još nije umorilo.

“Start” za pravi start

Kada jedan rock bend svoj debi album objavi tek nakon osamnaest godina od osnivanja onda se slobodno može zaključiti kako su oni baš čekali da sazriju. Čekali punoljetstvo.  U takvom slučaju je o njihovoj upornosti izlišno trošiti riječi. E, tako se nešto desilo sa bihaćkim sastavom „Start“ koji su osnovani 2000-te godine, pa nakon deset godina uzaludnih pokušaja da se nametnu na sceni donijeli odluku da privremeno prestanu sa radom. A onda su se opet vratili jači nego ikad. I objavili album „Moj otrove“.

Moram priznati da je već sama činjenica da dolaze iz Bihaća probudila moju znatiželju. Postoji ta neka čudna veza između Bišćana i rock’n’rolla i sigurno je da se ne svodi samo na „Divlje jagode“ i Nermina Puškara. Ima tu mnoštvo zanimljivih rock stvaralaca koji naprosto nikad nisu dobili pravu priliku zbog proste činjenice da Bihać ne spada među one velike centre sa potrebnom infastrukturom koja bi mogla dati podršku jednom mladom (ili u ovom slučaju ne baš tako mladom) rock sastavu. Dovoljno je samo pomenuti sastave kao što su „Camino verde“, „Genetski modificiran“, „Haman jazz band“, „The Crazy Cats“, „Grefran“, „The Evolution“, “Unija”, „Jall Aux Yeux“ ili imena kao što su Alen Islamović, Ado Iftić, Muhamed Liha, Dragana Una Kajtazović,.

Vječito balansirajući negdje između Sarajeva i Zagreba tek rijetki su uspijevali da dobiju pravu podršku. Recimo, „Divlje jagode“ i jesu formirane od strane nekoliko Bišćana na studiju u Zagrebu, a kasnije su karijeru gradili iz Sarajeva. Puškar je postao zanimljiv tek kad je došao iz bihaćkog „Kruga“ u sarajevski „Knock out“. I tužno i ružno, ali istinito.

Zato treba jako pažljivo osluškivati sve što nam sa te strane dolazi, pa sam i ja već ranije primjetio „Start“ zbog pjesama „Tamo“ i „Moj otrove“. Zaintrigirali su me i zbog zvuka i zbog tematike svojih pjesama. A kada se pojavio i album „Moj otrove“ samo je potvrdio ono što sam već mislio o njima. Da su odličan rock’n’roll bend bez puno primjesa drugih žanrova. Da zvuče svježe, a da opet njihov zvuk priziva i neka ranija vremena kad je rock u pitanju. Da po načinu pjevanja i aranžmanima pomalo vuku na sastav „Zona isključenja“ sa posve drugog kraja Bosne, iz Goražda. Da ima u načinu pjevanja i nešto od Puškarovog manira. A opet pomalo čak, pogotovo tematikom pjesama vuku na „Atomsko sklonište“. A strukturom pjesama i na rani “Drugi način”.

Može na momente djelovati kao da zauzimaju propovjdenički stav, da su možda pomalo naivni i parolaški u svom uvjerenju da pjesme mogu mijenjati svijet, ali meni zvuče sasvim iskreno u tom svom nastojanju pa im teško to mogu uzeti za zlo. Tu posebno mislim na pjesmu „Tamo“ koja je jedna od rijetkih rock pjesama koja je progovorila o odlasku mladih iz Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je da se pjesma uopšte nije našla na albumu iz meni posve nejasnih razloga. Dotiču se u pjesmama i problema sve prisutnije narkomanije, a ima i klasičnih ljubavnih pjesama od kojih se posebno izdvaja naslovna „Moj otrove“.

Naravno da moram pomenuti ko stoji iza ove priče. Članovi benda su Lejla Nuhanović, Anes Zulić, Saša Mirković, Elvis Hodžić, Edin Imširović i Šahsudin Osmanović. Nije zgoreg da zapamtite ova imena. A nije loše ni da vam priča o novom bosanskom rocku startuje sa „Startom“. Produkcija „Tempo“ je prepoznala kvalitet i objavila im album. Sad je na nama ostalima da ih prepoznamo kao bend za nas.

Pa šta ako je i fol

I dok se Balašević tradicionalno opraštao od publike na završetku sarajevskog koncerta u subotu uz zvuke „Odlazi cirkus“, i dok je, po ko zna koji put postavljao ono čuveno pitanje „da l’ je sve bilo samo fol, da l’ je sve samo jeftin trik“ i ja sam morao to da se zapitam. Ne zato što mi je to sve djelovalo kao fol i kao trik nego zbog svih onih koji me godinama uvjeravaju da je Balašević samo vješt pozer, sitni kalkulant i da nema baš neke prevelike veze sa svojim pjesmama.

Baš zbog tih i takvih na ovaj koncert, a ovo mi je bio dvanaesti njegov sarajevski koncert kojem sam prisustvovao i valjda je još jedino lik po imenu Đorđe Balašević prisustvovao svim tim koncertima, baš zbog takvih, rekoh, na ovaj koncert sam otišao sa čvrstom namjerom da provjerim imaju li te njihove priče ikakvog osnova.

Ostavio sam vlastitu naklonost prema ovom kantautoru kod kuće i pokušao hladne glave i kritičkog uma da procjenim je li to zaista tako patetično kako govore? Je li zašećereno do to mjere da bi moglo izazvati epidemiju dijabetesa? Da li se zbilja ulizuje i podilazi publici kako kažu? Da li njegovu publiku čine sentimentalne djevojčice i njihovi pratioci izloženi hormonalnom disbalansu? I, na kraju krajeva, je li to neka vrsta masovne hipnoze i kolektivne halucinacije?

Morao sam tako. Uvjeren sam da je došlo vrijeme da se razjasni fenomen te njegove popularnosti, pa ovako ili onako. Na Balaševića se ne ide zato što u subotu naveče nemaš šta da radiš pa hajdemo na koncert. Oni kojima je to razvučeno, dosadno, vazda isto i patetično ne bi ni puškom natjerani došli. A oni kojima su njegovi stihovi i ukupna atmosfera oko koncerta ravni hodočašću ne bi ni za šta na svijetu to propustili. Onih trećih, zalutalih i indiferentnih, u njegovom slučaju skoro da i nema. Pogotovo u „Skenderiji“.

„Skenderija“ ili Dvorana „Mirza Delibašić“ jeste dvorana baš po Balaševićevoj mjeri. Nema nikakve sumnje da mu ne bi bio problem da napuni i znatno veću „Zetru“ kako je radio u par posljednjih navrata. Ali tamo se izgubi taj osjećaj bliskost i pripadnosti kakav se uvijek osjeti kada on nastupa u „Skenderiji“. A nastupao je tamo do sada dva puta. Početkom devedesetih i u februaru 1998.godine kada je prvi srušio barijere izgrađene u raznim tvrdim glavama. I oba puta je bilo posebno, pa nije bilo razloga da tako ne bude i sada.

I bilo je. Uprkos katastrofalnom ozvučenju, uprkos činjenici da je izvodio neke nove pjesme koje dobar dio publike nije stigao ni naučiti, uprkos tome što je vrlo svjesno odlučio da preskoči, za ovaj put i „Vasu Ladačkog“ i „Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja“. Uprkos svemu to je na kraju bila naša stvar. To je bio privremeni azil za sve one „izbjeglice iz besmisla“, za sve one, kako nas nazivaju „premekane i prenježne“ za stvarnost. A ako ćemo pravo ja se ne bih baš pretjerano ni hvalio činjenicom da sam u skladu sa ovom grubom i konfliktnom stvarnošću. Nešto preko tri sata nas sedam ili osam hiljada imalo je i svoju državu i svoju autonomiju i bezbroj svojih himni.

I zato nije važno da li je Balašević pozer ili ne. Nije važno da li i on pripada tom plemenu koje se okuplja oko njegovih pjesama i da li je i sam fan onoga što radi. Važni smo mi koji smo bili ispred bine. Gledao sam lica oko sebe. Bila su to lijepa lica. Ne zato što su na njima crte simetrično i pravilno raspoređene. Ne, nego zato što su to bila lica dobrih ljudi. Nježnih ljudi. Nespremnih da bilo kome nanesu zlo. Ljudi koji su u „Skenderiju“ došli vjerujući da su rijetki i neprilagođeni, a tamo se susreli sa hiljadama istomišljenika. Bilo je prekrasno čak i ako nije bilo stvarno.

Ili, da ciitram jednog sarajevskog stvaraoca „pa šta ako je i bilo fol. Folirajmo se još malo“.