Toma na rođendanu

Naravno da sam i ja dobio onaj famozni link sa filmom “Toma”. I naravno da ga nisam pogledao. Ne zato što sam ja sad neki moralni čistunac nego naprosto ne mogu zamisliti da filmove gledam na mobitelu ili tabletu. Ako ga već ne gledam u kinu onda barem da imam veliki televizijski ekran ispred sebe. Film dolazi početkom narednog mjeseca i u moju Vogošću pa ću ga pogledati i tada vam prenijeti svoje utiske o filmu. Ali ovo što slijedi svakako i nije zamišljeno kao priča o filmu nego kao priča o Tomi Zdravkoviću.

Nismo se previše sretali u životu. Tri ili četiri puta desilo bi se da dogovorimo intervju. Ali intervjui sa njim nikada nisu bili obični kao što ništa što je u životu radio nije bilo obično. Intervju bi mi zakazao u kafani u kojoj je pjevao, a onda bi u pauzama između pjevačkih blokova sjedao za moj stol i pričali smo o svemu i svačemu.

Posljednji takav susret desio se krajem februara 1991.godine u restoranu “84” koji je tada radio na platou ispred “Skenderije”. U društvu sam imao jednu prijateljicu i jednog prijatelja kojima je Toma bio sve. Pa i više od toga. Nisam mogao da im uskratim priliku da upoznaju čovjeka koji im je toliko značio. A kako je moj rođeni brat tog dana slavio rođendan bilo je nekako logično da i njega “počastim”.

Srećom pa sam se uvijek družio sa normalnim i pristojnim ljudima pa nisu, kao kakve nedozrele grupies buljili u Tomu kad bi sjeo za naš stol nego je taj moj prijatelj, Dimitrije, samog Tomu iznenadio kad mu je odnekud izvukao kao svoju najdražu pjesmu baš pjesmu koja nije bila među onim najvećim hitovima. Ostala je, sve do rata, jedna fotografija sa tog druženja, fotografija na kojoj smo nas dvojica nagnuli glave jedan prema drugom i to pod takvim uglom da su nam surle baš došle do izražaja. A surle, neću reći ništa drugo, nego impresivne. Čisto da se zna da je bilo tu neke sličnosti.

I sad , kako je Toma ponovo postao aktuelan, nedavno, u nekom društvu moj brat, mratv – hladan izjavi kako mu je Toma pjevao na rođendanu. I tu vam ja shvatim koliko je istina rastegljiva kategorija. Jeste da je Toma pjevao, jeste da je moj burazer slušao to njegovo pjevanje i jeste da mu je bio rođendan. E, sad, ako se iz toga može izvući zaključak da mu je pjevao na rođendanu ja se neću buniti.

Ali nakon nekoliko trenutak shvatim ja da je moj Dado u pravu. Jeste Toma Zdravković pjevao baš njemu. I tu nema ništa sporno. Kao što je pjevao i svakome od nas prisutnih pojedinačno. U tome i jeste bila Tomina veličina. U tome što kad bi on zapjevao kroz dim i čemer neke kafane na Balkanu, svako ko bi se tu zatekao imao bi utisak da Toma pjeva baš njemu i nikom drugom. Toma nam je prevodio našu vlastitu bol i vraćao nam je stotinjak puta pojačanu svojim bolom. I svako ko ga je ikad slušao sa punim pravom može da kaže kako je Toma baš njemu pjevao.

Nisam tada znao da ga posljednji put srećem. Nisam ni znao da je bolestan. Nije on svojom bolešću mahao kao zastavom na estradi. Već pola godine kasnije Toma je tiho otišao iz naših života nespreman da se suoči sa onim što nas je čekalo tokom devedesetih. I bolje da jeste. Šta je on mogao, on tako nespreman na zlo, da traži u zlim vremenima koja su dolazila. Naivno je vjerovati da je u tim vremenima kad je svako tražio neku državu za sebe on mogao napraviti državu za sve nas ostale. Naivno jeste, ali siguran sam da bi bilo mnogo nas koji bismo zatražili državljanstvo tog njegovog svijeta u kojem bi zastava bila karirani kafanski stolnjak.

Nove generacije ga otkrivaju sada, uz pomoć ovog filma, ali neka mi oproste što ću bezobrazno da ustvrdim da ne postoji šansa da objasnim Tomu Zdravkovića bilo kome ko ga nije slušao u njegovom prirodnom ambijentu. Takvi niti znaju niti mogu znati da je Toma izumio jedinstvenu formulu kako da našu vlastitu tugu liječi, a da je opet sačuva za nas kao jedan od najplemenitijih dijelova naše duše.

I zato, ko zna, možda i ne pogledam film. Šta će meni film? Meni je Toma pjevao na rođendanu. Bratovom.

Severina kao kiselo grožđe

Nije baš sve u ovom svijetu pravedno raspoređeno. I nije fer. Vidite sad Jaggera i Richardsa, u osamdesetoj idu na turneju. A nema šanse da zamislite neku damu kako u tim godinama skakuće po pozornici. Pa sve da se zovu i Tina Turner ili Cher. Neke dame i izdrže dosta dugo, ali samo ako svoju karijeru zasnivaju na moćnom glasu bez primjesa seksipila.

Zato kod nas može ovako dugo opstati jedna Gabi Novak ili jedna Josipa Lisac, a da o Terezi i ne govorimo. Ali ako svoj nastup zasnivaš na erotici i izazovu onda baš to i nije primjereno tvojim pedesetim pa sve da se zoveš i Madonna. Ali ako si dovoljno pametan i dovojno dugo na estradi, e onda iznađeš alternativnu karijeru.

A Severina je i jedno i drugo. Ona gazi svoju pedesetu i zna da mora publici da ponudi i nešto novo. Ne sumnjam da bi ona mogla i ovako nastaviti i vremenom gubiti krug svojih poklonika, ali i dalje ostati relativno dobro tražena, ali opet prilično daleko od nekadašnje slave. Međutim, ona dovoljno dobro zna pravila zanata i smislila je kako da dostojanstveno da uđe u pozne godine, a da ne ispada smiješna.

I tako je Severina odlučila da je najbolje da stane pred kamere. Dobro, ne baš onako kako je to učinila prije dvadesetak godina, ali ipak pred kamere. Pristala je da bude prvo lice nove i ambiciozno zamišljene regionalne tv kuće najavljene kao “Televizija Una”. Po njenom vlastitom priznanju razgovori su bili prijatni i opušteni i uveliko se pričalo o tome kako će ona biti neka vrsta zaštitnog znaka ove televizije.

A onda se pročulo kako je to Dodikova televizija. Zvanično je jedan od vlasnika Igor Dodik sin velikog tate, ali je svakome valjda jasno da iza svega stoji onaj stariji Dodik – Milorad. Nije ni Severina mogla ostati gluha na sve te priče i prije nekoliko dana je objavila da odustaje od učešća u tom projektu jer ne može raditi sa čovjekom koji ponižava žene i negira genocid.

Sad, jeste show business oblast bez previše morala i za novac su ljudi spremni svašta uraditi. Ali ne baš svi ne baš uvijek. Nekada je to čista kalkulacija kada se neko od estradnih zvijezda usudi da javno iskaže svoj stav o nekim stvarima koje izlaze izvan uskog djelokruga onoga čime se bave. I rijetko to dobro prođe, a još rjeđe dobro prođu oni koji su se odvažili da misle svojom glavom.

Severina nam je odavno pokazala da je baš i ne zanima previše šta će o njoj i misliti i govoriti sve dok se o njoj misli i govori. Možda i neće steći novi krug poklonika ovakvim potezom, ali sigurno će steći poštovanje čak i onih koji nisu među njenim fanovima.

Ne treba posebno ni pominjati da je i Dodik pokušao da odgovori na ovaj njen potez. I to hitno. Ali je ispalo prilično nemušto i neuvjerljivo kada je izjavio da ni on ne bi dozvolio njoj da radi na njegovoj televiziji jer je vrijeđala patrijarha. Nikakva je to reakcija. Kao u onoj basni o lisici i kiselom grožđu on sada nalazi zamjerke onome što mu je ionako nedostupno.

A što se Severine tiče ona mi nikada nije djelovala kao neko ko zna obezbijediti neki štek u životu i vjerujem da u vrijeme pandemije nije imala neki poseban prihod. Daleko od toga da nema nikakve zarade, pogotovo od tantijema, ali još dalje je to od onoga što joj je obezbjeđivalo život na kakav je navikla. Zato bi jedna sigurna i više nego pristojna televizijska plata sigurno bila vrlo značajna u njenoj daljoj karijeri, pa i životu. I ako se Severina odrekla te sigurnosti zarad principa koje je istakla onda se to samo može posmatrati s dubokim poštovanjem.

Barba Branina plovidba “Trabakulom”

Ima neka čudna veza, da ne kažem baš tajna veza, između kontinentalaca i mora. Čak i u ovoj našoj kotlini među brdima ima dosta onih kod kojih se aktivirao onaj davni gen čežnje za plovidbom. Među umjetničkim svijetom, među muzičarima pogotovo. Samo letimičan pogled podsjetio bi nas da i Goran Bregović i Dino Dervišhalidović i Fadil Redžić imaju tu sklonost da se otisnu na more. A to je tek vrh ledenog brijega. A da ni ne pominjem sve one koji su se okušali praveći pjesme o moru i to na način onih koji su uz more odrasli.

Međutim, ne mogu se sjetiti da je jedan Sarajlija napravio čitav “morski” album. E, sada jeste. Brano Likić, nekadašnji lider “Rezonanse” svoj deseti solo album napravio je upravo tako. Odvažio se da na njemu opjeva i otpjeva svoju ljubav prema moru. I, moram vam priznati, sve je zazvučalo iznenađujuče dobro. I autentično.

Prvo, album se zove “Trabakul” i za one koji nemaju pojma šta to znači da otkrijem da je to naziv za stare jedrenjake, karakteristične za istočnu obalu Jadrana (dakle ovu našu, koliko god to “našu” uzeli uslovno) i znane po svoja dva jedra. Dakle, barba Brane se ukrcao na taj svoj “Trabakul” i pokazao da možeš biti rođen i malo dalje od obale, a da ipak pogodiš suštinu tradicionalne dalmatinske pjesme, pogotovo one klapske.

U pitanju je zbirka od šesnaest pjesama od naslovne, koja je ujedno i uvodna, pa do završne “Adio moje lito” u kojima se izmjenjuju morski toponimi kao što su Brač, Hvar, Palagruža ili Kornati sa posvetama moru i svemu vezanom za more, kao u pjesmama “Da je more tako tilo”, “More”, “Ti si moja mirna luka”, ili “Pjaca”.

Pretpostavljam da je Brani ovo bila neka vrsta izazova kada mu se desila prva takva pjesma i htio je da provjeri može li napraviti cijeli takav album. I dobio je odgovor na svoje pitanje. A i mi zajedno sa njim. I zato je najljepše od svega što ovo nije “album Sarajlije o moru” nego je to album o moru i tačka. Sama činjenica da su neke od ovih pjesama dalmatinske klape počele stavljati među svoj repertoar govori dovoljno. Ako je za njih to dovoljno autentično sigurno je da mora biti i za nas.

Siguran sam da će vremenom mnoge od ovih pjesama postati dio muzičkog nasljeđa klapske pjesme i da će tek poznavaoci znati ko stoji iza njih. Dok će za ostale to biti sastavni dio dalmatinskog muzičkog blaga. Zato bi bilo dobro da na nekom od budućih izdanja ovog albuma kao bonus dobijemo i neke od tih klapskih verzija Braninih pjesama.

Inače, ne mogu a da ne pomenem kako Brano Likić doživljava svoju drugu stvaralačku mladost. Ovako aktivan nije bio ni u vrijeme rada sa “Rezonansom”. U posljednjih nekoliko godina njegovi albumi stižu jedan za drugim, a samo tokom 2021.godine objavljena su čak dva “Ako dođeš u moj grad” i “Trabakul”, a pouzdano znam da je u pripremi još jedan.

Sa takvim iskustvom i takvim stvaralačkim potencijalom Brano Likić nam nudi albume koji sigurno ne ovise o jeftinim muzičkim i vanmuzičkim trikovima. A mogao bi sigurno praviti pjesme koje bi publiku “hvatale na prvu”. Ali to više ne bi bio on. Nakon više od pedeset godina muzičke karijere ima tu rijetku privilegiju da više ne mora da se dopadne nikom osim samom sebi. I onda se desi čudo da se pjesme dopadnu i mnogim drugima samo ako ih dovoljno puta čuju.

Tako će biti i sa pjesmama sa albuma “Trabakul”. I kada idući put, negdje na obali, iz zvučnika dopre neka klasična klapska melodija nemojte biti sigurni da iza nje ne stoji i jedan Sarajlija.

Petak na subotu – Priča o Minji i Kemalu

Ovi današnji mladi lavovi (i lavice bezbeli) ne mogu povjerovati da smo mi nekada imali samo jedan televizijski kanal i kolika je radost bila kada je krenuo i onaj drugi, nešto malo opušteniji. Taman toliko da naruši monolitnost dotadašnje televizijske socrealističke konfekcijske produkcije. Ali nisam ni ja u ta doba i u njihovim godinama mogao vjerovati da će se desiti za mog života da čovjek nosi telefon sa sobom kuda god krene. Tako ispada da smo nekako kvit.

Zašto vam ovo sve pričam? Zbog jedne televizijske emisije s prvog programa koju nisam propuštao. Zahvaljujući tadašnjim okolnostima. Već pomenuti podatak da smo imali samo jedan program imao je i svojih prednosti ma koliko to nevjerovatno iz ove perspektive djelovalo. Danas pater familias uzurpira daljinski i diktira ukus cijeloj familiji. Istini za volju danas svako od ukućana ima svoj vlastiti ekran u koji bulji pa takvu uzurpaciju vlasti uglavnom toleriraju.

U moj vakat, taj nekadašnji vakat, i djeca su dolazila na svoje, naprosto zato što ni odrasli nisu imali previše izbora. Bio je to klasični binarni kod. Nula kad je televizor ugašen ili jedinica kad i nema potrebe za daljinskim jer nemaš na koji program prebaciti, ako ti se ne sviđa ono što ti se nudi. A da, bila je i ona međufaza kad upališ stabilizator i čekaš da se “podigne sistem” i tv prijemnik profunkcioniše uz sve one bljeskove dok se slika na ekranu štucavo povećava.

Uglavnom čitav ovaj uvod napravim da vam kažem da sam gledao “Muzički tobogan”. Dobro, plaćao sam to gledanjem u kontinuitetu i onoga što je slijedilo, armijski sponzorirane “Dozvolite da se obratimo” i agrarne “Znanje imanje”. Ali kao što znamo poslije svakog pravog zadovoljstva slijedi i malo mamurluka. E, taj “Muzički tobogan” bio je, za to vrijeme, program osvježenja. I znam da se nije dopadao mom starom, a pogotovo mu se nije dopadao lik koji je vodio tu prevratnički šarenu emisiju – Minja Subota. Biće da se baš zbog toga meni sviđao.

I uvijek mi je bilo nejasno kako to da neko ko se preziva Subota vodi emisiju u nedjelju. Sad sam samo dobio dodatni upitnik iznad glave činjenicom da je Subota otišao u petak. A bio je od onih petarpanovskih likova za koje naprosto ne možete povjerovati da stare i umiru kao ostatak planete. A i stare i umiru. I onda kad stigne vijest o njihovoj smrti čovjek se osjeti prevarenim. Onako kao što smo se osjećali kada smo počeli da prepoznajemo pukotine na fasadi Deda Mraza i sve više ispod te maske prepoznajemo komšiju iz prizemlja. Tako mi je ovog petka neko ukrao i zapalio još jednu iluziju, otevši nama svima Minju Subotu.

Samo nisam ja zbog njega otišao u novinarstvo. Otišao sam zbog nekih drugih, brzorijekih likova, nekih sportskih reportera i tada pomislio “i tata bi, sine”. I onda se bog nasmijao na moje planove. Ali blagonaklono, pa iako sam završio u nekoj posve drugoj oblasti ipak sam završio u novinarstvu. Uglavnom se tješim da su i Kemo Monteno i Davorin Popović i Dino Dervišhalidović i Henda prvo htjeli u sport pa onda su završili u muzici. Pa, eto i ja, na svoj novinarski način.

Tokom tih skoro četrdeset novinarskih godina sretao sam mnoštvo ljudi koji su me oblikovali. I onih koji su u meni izazivali želju da budem poput njih i onih koji su u meni budili strah da ne postanem poput njih. A jedan od onih prvih je svakako bio i Kemal Kurspahić. Novinarčina o čijoj smrti je do mene stigla vijest svega nekoliko sati nakon one o smrti Minje Subote.

Umro je moj nekadašnji glavni urednik u “Oslobođenju”. Ne znam kako su ga drugi doživljavali, ali za mene je uvijek bio simbol novinarske profesije i novinar kakav bih volio biti. Mada, ne vjerujem da ću ikada dobaciti do tog nivoa gospodstva i odmjerenosti u ovoj našoj profesiji, tog nivoa kakav nam je demonstrirao Kemal Kuspahić. Ali zato jesam jako puno naučio od njega i beskrajno mu hvala na tome.

Kada sam ja stigao u “Oslobođenje” on je već bio zamjenik glavnog i odgovornog urednika ili je to postao par godina nakon toga, e to ću vam slagati. Što je više sjećanja to ih je teže baš posve ispravno hronološki poredati. Znam sigurno da sam već bio tamo kada je on postao glavni i odgovorni urednik. On je već bio novinarsko polubožanstvo, a ja tek klinac koji traži svoje mjesto u društvu pravih i ozbiljnih novinara. I posve je prirodno da mi ni na pamet nije padalo da je on takav uopšte registrovao moje postojanje među brojnim uposlenicima giganta kakav je “Oslobođenje”.

Znao je. I registrovao je. I biće da je i to jedan od razloga što je bio takav kakav je bio. Za mene uvijek veliki. Prvi put mi je postalo jasno da zna za mene kada je u “Oslobođenje” došla neka delegacija. I pozovu mene kod glavnog i odgovornog. Bio je to prvi moj posjet tom kabinetu. Vrtim ja po glavi sve nedavno objavljene tekstove ispod kojih sam se potpisao i ne mogu da se sjetim da sam baš nešto gadno zasrao da idem na vrh piramide moći.

Uđem ja tamo, masa nekih kravata se okrene prema meni, a meni nešto kilavo došlo. Izvadi me Kemo i predstavi me kako ne bi predstavio najveću novinarsku vedetu. Nahvali on mene i kaže da su novinari u “Oslobođenju” i brzi i kreativni i pozove prisutne da mi daju bilo koju nasumičnu temu i da ću im donijeti gotov tekst od dvije kartice u roku od dvadeset minuta. Uputi mi pogled koji je trebao biti i pitanje i ohrabrenje. A znao je ohrabriti čovjeka pa sam se u tom trenutku i ja, koji nikada ne znam raditi pod pritiskom, osjetio hrabrijim nego inače i vratio se za petnaest minuta sa sasvim pristojnim tekstom. Nikad ga nisam pitao šta je htio tim postići, a nije ni da sam imao neke posebne prilike.

I tako prođe jedan petak sa kraja ljeta. Sav zaliven. I kišom i ovim vijestima o odlasku ljudi koji su me oblikovali. Svaki na svoj način. I bez svijesti o tom uticaju. A možda sada samo zbog svog vlastitog stanja nešto lakše pustim suzu i ozbiljnije doživljavam taj koncept konačnosti. I još me zovnu sa “Hayata” da govorim o Kemalu Montenu. Tako stignem do kraja ove priče i pomislim kako se nešto previše družim sa mrtvima. Ili samo treniram.

Istrči na teren ako možeš bolje

Moram vam priznati da me posebno nervira, a pogotovo u posljednje vrijeme, ta naša sklonost da sve obezvrijedimo. Svačiji uspjeh koji je za nas objektivno nedostižan. Ako ne možemo trčati kao Tuka, igrati kao Džeko ili praviti pjesme kao Dino Merlin onda ćemo se svakako potruditi da gdje god možemo istaknemo da je Tuka tek sedmi ili osmi na svijetu, kako Džeko i nije neki igrač, a da je Dino obični plagijator. Kad ne možeš dobaciti do nečije visine onda pokušaš da ga svedeš na svoj nivo. A taj nivo je obično tek nešto malo iznad nivoa mora.

U ovoj zemlji svako vjeruje da bi tuđi posao radio puno bolje i pri tome uglavnom svoj posao ne radi kako treba. Svako vjeruje da bi bio puno bolji predsjednik, puno bolji selektor ili puno veća zvijezda od onih postojećih. Samo kad bi neko konačno prepoznao njihovu genijalnost. Genijalnost bez pokrića, moram dodati.

Oni što neprekidno imaju primjedbi na političare od nivoa mjesne zajednice pa do predsjedništva države nisu spremni da se i sami okušaju i urade ono što misle da bi političari trebali uraditi. Takvi kritičari čak ni u svom kućnom savjetu ne žele preuzeti odgovornost. Takvi se nikada, ali baš nikada neće “izvagati” na izborima. Takvi čekaju da ih puk moli da preuzmu vlast. A čak ni tada ne bi istrčali na teren da pokuažu šta znaju.

Oni će zamjeriti Amelu Tuki što je tek šesti, sedmi ili osmi na svijetu zaboravljajući pri tome da oni sami vjerovatno nisu ni među prvih osamsto miliona. Takvi će zaboraviti Džeki sve one vrhunske poteze ako mu se samo desi da ima jedno loše veče.

Međutim, ponajviše me nervira kada čujem ili pročitam izjave umišljenih i samozvanih umjetnika, muzičara koji omalovažavaju sve one koji su postigli bilo kakav uspjeh. Takvi su “umjetnici” uvjereni kako bi sami mogu napisati i izvesti neuporedivo veće hitove samo kad bi htjeli. Ali, eto, oni se nikada ne bi prodali. Nedavno sam čitao komentar jednog takvog koji sa gađenjem gleda na svakoga koga i neko drugi sluša, osim mame i njenih prijateljica iz komšiluka kad joj dođu na kafu.

Predugo sam u ovom poslu i predugo sam u muzici i uz muziku da bi mi iko više mogao prodavati takvu priču. Da vam nešto čika Amir kaže. Dali bi oni sve samo kad bi mogli napraviti pjesmu koja bi se horski pjevala na koncertima na kojima se skupi nekoliko hiljada posjetilaca. Da budem vrlo jasan. Nije pitanje da li bi se oni prodali, jer jasno je da bi. Njihov problem je u tome što niko ne želi da ih kupi.

U klasičnom maniru priče o “kiselom grožđu” taj moj facebook prijatelj sa prezirom okreće glavu od onoga što mu je nedostižno. Shvatam ga ja. Lakše je obezvrijediti ono što je neko drugi postigao nego pokušati napraviti sam nešto što vrijedi. Naprosto nismo svi stvoreni za sve. I bilo bi dobro kada bismo jasno i realno procijenili svoje kapacitete i znali kako daleko možemo dobaciti. Iskreno, dragi “genijalci” bilo bi dobro i kada bi vas neko osim ogledala uvjeravao u vašu genijalnost. Onda biste se možda usudili istrčati na teren i možda čak i dokazali da možete bolje.

Kompletna, ali ne i konačna priča

Ovo ljeto koje polako izmiče iza horizonta sigurno neću pamtiti po dobrom. Iz nekih posve privatnih razloga. A ti razlozi, kakvi god bili, spriječili su me da budem prisutan na mnogim mjestima na kojima sam silno želio biti. I na događajima na kojima sam silno želio biti. Jedan od takvih događaja bila je i premijera dokumentarnog filma “Indexi” autora Zorana Kubure i Bojana Hadžiabdića. Autori me jesu ljubazno pozvali da prisustvujem, ali kada su shvatili da ih moram odbiti napravili su mi presedan i poslali mi film da ga pogledam.

I nisam se razočarao. Moralo je biti malo skepse kada čovjek zna da niti jedan od dvojice autora nije imao ni dvadeset godina kada je Davorin Popović preminuo i kada je priča o “Indexima” zapravo i okončana. A onda sam sam sebe morao naružiti. Pa nisam li i ja sam govorio i pisao o stvarima koje su se dešavale davno prije nego što sam ja ozbiljno počeo pratiti muzičku scenu.

Nekada, zapravo bolje, lakše i opuštenije o zbivanjima i fenomenima govori i piše neko ko nije bio direktni učesnik tih događaja. Svjedoci događaja imaju sklonost da prenapušu svoj vlastiti i značaj i onda se negdje izgubi sama tema priče. U ovom slučaju, na svu sreću, to se nije desilo.

Kubura i Hadžiabdić su svoj film napravili po svim pravilima zanata. Baš onako kako treba. I tako da bude zanimljivo nekome ko prvi put saznaje nešto o “Indexima”, kao i ljudima koji su duboko involvirani u priču o njima. I ovi potonji će sigurno naći neke stvari koje nisu znali do sada.

Vrhunska vrijednost ovog firma ogleda se u tome što su njegovi autori našli pravu mjeru između dokumentarnog i anegdotskog pristupa. I to na način da film lijepo i nenametljivo prati hronologiju rasta i razvoja “Indexa”, a da opet u svemu ima i dovoljno životnih priča kako bi se izbjegla opasnost da se od njih naprave nekakvi nedohvatljivi spomenici.

Zahvaljujući ovom filmu mi možemo da ih doživimo upravo onakvima kakvi su bili kada su kretali u ovu avanturu. Kao mlade i nemirne ljude pune velikih snova. I tada se činilo nedostižnih snova. Kombinujući dokumentarne snimke, izjave svjedoka i samih članova benda, ispričali su priču o možda ne najvećem i najvažnijem sarajevskom bendu, ali svakako o najomiljenijoj sarajevskoj grupi. Od toga kako su svi ti sjajni muzičari dolazili i odlazili iz grupe do priča o tome kako su nastajale neke od najvažnijih pjesama. Dotakli su se i nekih bolnih tema kao što je svojevremeno okretanje od progresivne muzike ka šlagerima i pokušali da razjasne motive takvog pristupa njihovom stvaralaštvu.

Ispričali su kompletnu priču o njima, u onoj mjeri u kojoj u ovom trenutku može biti kompletna. Ali sigurno ne i konačnu priču. “Indexi” će ostati trajna inspiracija i drugim stvaraocima da iz nekog drugog ugla osvjetle fenomen jedne grupe i jednog grada i njihove međusobne ljubavi.

Gledano sa strane

Gledano sa strane i gledano realno

nema tu ništa epohalno

Tako vam radi ta mašina

otpadne list sa grane

i začas postane prašina

i, eto, to je to

Ali gledano iznutra

iz tvoje perspektive

sve boje će da posive

mrtve će postati sve prirode žive

i mrska će ti postati jutra

Ta jutra kad više za kafu ne trebaju dvije šolje

gledano sa strane možde je i bolje

što se više ne svađamo ko će prvi u kupatilo

a tebi se trideset i kusur godina vratilo

i odjednom ni za šta nemaš volje

Ali gledano iznutra

gledano očima tvojim

ima da zaboli svaki put kad moj telefon zazvoni

kad nazovu što još ne znaju oni

a ti im kažeš da pretplatnik više ne postoji

I onda će da boli i boli i boli

a ja neću znati kako da te utješim

i kažem

i mrtav da te volim

Pjevač koji je imao pravo na to ime

U petak se navršilo punih dvadeset godina od definitivno preranog odlaska Davorina Popovića. U tom trenutku nije imao ni punih 55 godina. Mogao je dati još puno toga samo da je imao malo više vremena. Zvali su ga Dačo, Pimpek i najčešće Pjevač. Ovo Pjevač je zapavo nadimak koji mu je najviše odgovarao. Amerikanci bi to rekli “The Singer”, a kod nas nažalost nema takve jezičke mogućnosti. Ali, bez obzira na to, kad bi neko rekao pjevač znalo se na koga se misli. Davorin Popović je bio Pjevač koji je imao puno pravo da se tako nazove.

Činjenicu da je volio društvo danas mnogi zloupotrebljavaju kako bi sebi uzeli pravo da se nazovu njegovim prijateljima. Ja to ne mogu reći. Biti prijatelj sa nekim podrazumjeva mnogo, mnogo više. Držao se one Šekspirovske kako uho treba pokloniti mnogima, a grlo samo rijetkima. I u par navrata poklonio mi je svoje grlo i otvorio se i pričao o svemu i svačemu. Bio sam klinac od dvadeset i dvije kada sam ga upoznao. Radili smo intervju. Ja sam postavljao neka glupa pitanja, a on ih je ispravljao pametnim odgovorima.

Posljednji put sam ga vidio manje od godinu dana pred njegovu smrt. U ljeto 2000-e godine. Već sam postavljao manje glupa pitanja, a “Indexi” su svirali na bazenu u Brezi. Dobro su svirali, kao i uvijek, uostalom. U pauzama smo nešto pričali. Nije to bio intervju. Bilo je to onako, privatno. Davorin je djelovao umorno i bezvoljno, a ja nisam znao da je ozbiljno bolestan. I nisam znao da će već naredna, 2001.godina biti upisana kao godina njegove smrti. Sasvim slučajno bila je to godina u kojoj sam ostao i bez oca.

A kao godina rođenja upisana mu je 1946. Prva poratna. Rođen je, a gdje drugo nego u Sarajevu, mada je po ocu Stjepanu porijeklom bio sa Hvara. Bio je dijete dobrostojećih roditelja, koliko se to uopšte tada moglo biti. Stjepan je bio službenik, a majka Tereza, stomatolog. Dugo se lomio između ljubavi prema muzici i sklonosti ka rukometu i košarci. Upućeni tvrde da je bio jedan od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije. Bio je kapetan Mlade Bosne (kasnije Željezničar) i kao standardni prvotimac odigrao je preko 500 utakmica. Sportom se aktivno prestao baviti 1968. godine kada je postalo jasno da je došlo vrijeme da se profesionalno počne baviti muzikom. Za muziku se, inače zainteresovao u gimnaziji. Prvi mu se sastav zvao “Pauci”, zatim su slijedile “Lutalice” da bi krajem 1964. godine dobio poziv da se priključi “Indexima” koji su tada bili bez stalnog vokalnog soliste. Njegovim dolaskom, kao i dolaskom Slobodana Bode Kovačevića i Fadila Redžića “Indexi” postaju onaj sastav koji pamtimo.

Sa “Indexima” je objavio mnoštvo hit singlova, ali i pjesama koje su pomjerale granice popularne muzike kod nas. Bilo je mnoštvo festivala i pobjeda na istima. Objavili su nekoliko kompilacija i dva studijska albuma “Modra rijeka” i “Kameni spavač”. Ovaj prvi stoji kao ugaoni kamen zgrade domaće muzike. Kao vokalni solist, ali opet uz potporu matične grupe, objavio je četri albuma: “Svaka je ljubav ista (osim one prave)” (1976.), “S tobom dijelim sve” (1984.), “Za vašu dušu” (1995) i “XXI vijek” (1995). Sa pjesmom “XXI vijek” nastupio je na “Eurosongu” 1995.godine i ostvario cilj koji nikada nije ostvario sa “Indexima” iako su nekoliko puta pokušali da odu na ovo takmičenje. Prije toga je Davorin za Eurosong konkurisao kao solista 1993. godine, na prvom samostalnom BH izboru za Pjesmu Europe, kada je pjevao čak tri pjesme – vlastitu, u pjesmi braće Mulahalilović, te u grupi koju su uz njega činili Mahir Paloš, Slobodan Vujović i Željka Katavić Pilj. Oženio se 11. januara 1991. godine i u braku sa Sanjom ima sina Daria. Ostaće upamćena i njegova maestralna izvedba pjesme “Žute dunje” otpjevana za potrebe filma “Kuduz”. Povodom dvadesete godišnjice njegove smrti sarajevska vijećnica je osvijetljena u njegovu čast.

I šta da vam još kažem? Biće još pjevača i pjevača, ali ostaje samo jedan Pjevač.

Rasprodaja bola

Da bi neke stvari shvatio definitivno moraš da dorasteš do njih. Šta da vam kažem. I ja kada sam pjevušio sve pjesme sa prvog labuma “Riblje čorbe”, albuma “Kost u grlu”, nisam baš svaku potpuno razumio. Iako sam bio spreman da se potučem sa svakim ko bi tvrdio suprotno. Recimo, pjesmu “Rasprodaja bola”, pjesmu o lešinarskom čerupanju zaostavštine neke velike zvijezde i bezočnom razvlačenju imena te iste zvijezde nikako nisam shvatao.

Sada ne samo da to dobro razumijem nego i svjedočim takvom fenomenu. Đorđe Balašević je preminuo u februaru, danas je juni i ne smiruju se ni oni koji ga vole ni oni koji ga ne vole u svojim nastojanjima da dokažu jednu ili drugu emociju. A nekada baš nisam siguran koji su gori od kojih. Pravo da vam kažem. Neki, vjerujući da im ta silna ljubav prema mrtvom kantautoru daje neka posebna prava čine ono što on ni u ludilu ne bi uradio i što sigurno ne bi volio da se uradi u njegovo ime.

Takvi sebi uzimaju za pravo da mjere količinu tuge njegovih najbližih i zamjeraju im što ta količina nije u skladu sa onim što su oni izmjerili na nekakvom svom vlastitom kantaru ljubavi. Pravu su paljbu mnogi od njih osuli po Oliveri Balašević kada je nakon par mjeseci skinula crninu. Čini mi se da su takvi od nje očekivali, u najboljem slučaju, doživotnu crninu, ako već i ne da je se zatvori u grob sa njihovim Đoletom ili spali poput indijskih udovica. I samo naivne treba to da čudi. Ni za njegovog života oni je nisu voljeli. Nisu mogli podnijeti činjenicu da je njihov Đole voli više od njih. A volio ju je. I to nije krio. I baš takvi su izmišljali sve one silne afere kako u braku Balaševićevih ništa ne funkcioniše kako treba i svako malo su ih “razvodili”. A on nije odgovarao i pisao joj je pjesme. Opsjednute fanove to je samo moglo dovditi do ludila.

Oni koji se ne dohvate Olivere i njene crnine potrude se da na muralu u Novom Sadu na kojem je nepoznati umjetnik naslikao Balaševića, ovome na čelu dodaju ustaški znak. Balaševiću, a ne slikaru. Pokušavajući tako da ga mrtvog svrstaju kad se već nije dao strpati za života u bilo kakvu ladicu, osim one najveće na kojoj je pisalo “Sloven, belac, slobodni strelac”.

Njegov rođeni sin Aleksa upravo snima igrani film i u filmu bi trebao da se pojavi lik iz jedne očeve pjesme. Čovjek koji nema ime nego je ostao poznat kao “čovek sa mesecom u očima”. Tako će se i u filmu zvati. I nema veze što je to tek epizoda, a još manje ima veze što je to originalan način da se sin oprosti od oca. Siguran sam da će se naći oni koji će odmah zaključiti kako je to uradio da se malo “ogrebe” o očevu slavu. I sve će se poklopiti baš kao u davnoj “Uspavanci za dečaka”.

Ne sumnjam da će slične primjedbe uputiti i njegovim sugrađankama, djevojkama iz sastava “The Frajle” koje su nedavno objavile pjesmu “Panonskom mornaru”. Ali da se Balašević ikada obazirao na te zlobne jezike danas uopšte ne bismo ni govorili o njemu. I šta god pričali parkovi, mostovi, trgovi, ulice, širom onoga što se nekad zvalo Jugoslavija i što je on s pravom i ponosom zvao svojim nazivaće se i dalje po njemu. I kao što je nekada davno otpjevao “od Mure pa do Morave, neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim/Sa samog ruba pameti, stižu mi strašni saveti/al’ ja bih ipak da proživim na svoj način”. I znao je kako da proživi na svoj način i kako da se obračuna sa takvima. A ako iko nađe način kako da se sa njima obračuna i sa one strane groba onda to može biti samo – Balašević.

Sat što ide unazad

Željko Bebek, čovjek koji je blizu svom 76.rođendanu objavio je novi album “Mali oblak ljubavi”. I odmah da vam kažem da je šteta. Mislim, nije šteta što je objavio album nego je šteta što nije poslušao vlastiti savjet iz uvodne pjesme. Naime u pjesmi “Kupit ću nam sat” koja otvara album i sa kojom je nastupio ove godine na CMC festivalu on u jednom trenutku kaže “kupit’ ću nam sat što ide unazad”. E, to je šteta. To što nije sebi nabavio takav sat pa da nam opet bude onakav kao nekad.

I pri tome ne mislim samo na vrijeme provedeno sa “Bijelim dugmetom”, nego i na prve godine solo karijere. Izgleda da je on samo vrhunski pjevač, a sve drugo da je upitno. I njegov autorski i producentski i menadžerski kapacitet. Uvijek je najbolje prolazio kada je uz sebe imao nekoga ko mu nije dopuštao da previše luta u potrazi za najboljom ispašom za svoju sujetu. Nekoga ko bi znao da ga usmjeri i najbolje iskoristi ono što Bebek može da ponudi i da mu prave pjesme.

Bregović je to sigurno znao i Bebek nikada poslije njega nije dobio pjesme koje mu više odgovaraju. Na dva albuma gdje se sam pojavio kao autor (“Skoro da smo isti” 1978 i “Armija B” 1985.godine) uz izuzetak onog dueta sa Tifom sve je bilo potpuni promašaj. Da li ga je neko dobro posavjetovao ili je sam zaključio šta mu treba tek od 1989.godine pa sve do kraja prošlog vijeka mudro je sarađivao sa kvalitetnim autorima koji su imali dovoljno snažan integritet da mu ne povlađuju.

Prvo je to bio Zrinko Tutić, a zatim i Miroslav Drljača Rus. I sa njima je on otišao u pop vode, ali su to bile prilično bistre vode u kojima je znao “upecati” bez sumnje kvalitetne pjesme. Branimir Mihaljević, sa kojim radi na nekoliko posljednjih albuma, nije autor takvog kalibra. Niti kreativno, a još manje karakterno da bi imao hrabrosti, a možda i volje da se suprotstavi takvoj legendi kakva je Bebek.

I onda je Bebek u svemu imao posljednju riječ. A kako Mihaljević nikada nije znao iznjedriti pravu veliku pjesmu nego se zadovoljavao konfekcijskim pravljenjem pjesama za sezonu ni rezultat nije mogao biti puno bolji. A u Bebekovu odbranu samo da kažem, da ako ti Bog da vrhunski glas ne znači da si u paketu dobio i ukus. I tako, iz godine u godinu, iz albuma u album, nekada veliko ime domaćeg rock’n’rolla postaje pjevač najljigavijih mogućih šlagera i od raznih dražena zečića i mladena grdovića odvaja ga samo ta legendarna prošlost. Legendarna prošlost na osnovu koje mu je mnogo toga do sada opraštano, ali ni taj kredit nije beskonačan.

Poseban posrtaj ovog diva desio se na ovom albumu u pjesmama “Kćeri moja” i “Kakav otac, takav sin”. Već par sezona bezočno krči put jedva punoljetnom sinu Zvonimiru, pa je sad sa njim, ničim izazvan, snimio i duet u pjesmi “Kakav otac, takav sin”. Shvatam ja roditeljsku ljubav, ali bilo bi dobro i da Bebek shvati da ju je nekad bolje zadržati unutar četiri zida.

“Kćeri moja” je kod mene izazvala još veću nelagodu. To je pjesma namjenski pravljena za vjenčanja i da je naručuju očevi mladenki. Patetična do krajnjih granica, prepuna općih mjesta i bez imalo ideje to je pjesma koje se i onaj ko je sluša stidi. A da ne govorim o tome kako je u pjesmi citirao ni manje ni više nego Mitra Mirića sa onim kako treba da je voli više nego juče, a manje od sutra. Napravio sam eksperiment i izrecitovao tekst ove pjesme. Onako, “na suho”. Bolje da nisam. Nakon toga još čekam da mi se vrati apetit.

A možda sam ja previše oštar i previše očekujem od Bebeka. Jer, činjenica je da on sa ovim albumima pravi sebi pozicije na sceni koje mu komercijalno donose možda i više nego u vrijeme rada sa “Bijelim dugmetom”. Možda, kažem. Čovjek mora od nečega da živi. Ali mora i za nešto da živi. A kad ima 76 godina mora da razmišlja i o onome što će da ostavi nakon svog života. A ja bih mu najtoplije preporučio da, ako ikad bude radio još jedan album, u tom slučaju učini sve ne bi li mu pjesme napisao, aranžirao i producirao Goran Bregović. I to bez pretjeranog Bebekovog uplitanja.