Dva velikana za dva dana

Ubrzanim tempom ostajemo bez nekadašnjih velikana. Očekivao sam ja to, ali baš dvojica u dva dana. Ipak je to malo previše. Protekle sedmice tako su nas ostavili Kićo Slabinac i Nedžad Imamović. Dvije ličnosti, dvije karijere, ni po čemu slične osim po tome što će nam i jedan i drugi nedostajati.

Kićo je bio zapravo sve što se u muzici moglo biti na ovim prostorima. Žanrovski je pokrio prostor koji je toliko širok da ga prije njega niko nije tako pokrio. A teško da će i nakon njega. Počeo je kao jedan od pionira rock’n’rolla na ovim prostorima i sa svojim “Dinamitima” iz Osijeka širom tadašnje Jugoslavije propovijedao je novu rock religiju. Dva temeljna zaštitna znaka “Dinamita” bili su Bočekova gitara i Kićin vokal.

Potrajat će to tako sve do kraja šezdesetih godina prošlog vijeka da bi Kićo shvatio da rock’n’roll i nije tako komercijalna muzika od koje bi se moglo lagodno živjeti i pravi prevrat u svojoj karijeri. odlučuje da pjeva šlagere, zabavnomuzičke melodije i već prva takva pjesma postala je evergreen. U pitanju je pjesma “Plavuša” koju je objavio 1969.godine.

Tokom prve polovine sedamdesetih redaju se novi hitovi kao što su “Vjenčanja neće biti”, “Tri slatke riječi”, “Tvoj dječak je tužan” i prije svih i iznad svih pjesma po kojoj će ostati zauvijek upamćen, pjesma “Zbog jedne divne crne žene”.

Do kraja sedamdesetih došlo je ponovo do zasićenja i, mada i dalje snima albume u pravilnim razmacima, osjeća da može da iskoristi popularnost rockabilija i snima dva albuma sa rock standardima u osamdesetim godinama. Puni krug je napravio kada je odlučio da se potpuno posveti slavonskoj narodnoj muzici i počne snimati i izvoditi bećarce i uopće tamburaške pjesme. Teško da se bilo kome mogu dopasti sve te njegove muzičke faze, ali teško i da će se naći neko kome se neće dopasti baš nijedna. Kod Kiće je apsolutno svako mogao pronaći nešto za sebe.

Za razliku od njega Nedžad Imamović je, na prvi pogled, imao prilično predvidljivu, stabilnu i dosljednu karijeru. Ali samo na prvi pogled. I on je šezdesetih godina prošloga vijeka počeo kao rock muzičar. I to je svirao bubnjeve u grupi “Biseri”, a dešavalo mu se i da svira sa tada posve nepoznatim Goranom Bregovićem.

Od kraja šezdesetih svira u raznim orkestrima,a prati i najpopularnije pjevače tog vremena i ostavlja značajan trag na nekim od najvećih pjesama tog doba. Sarađuje sa Safetom Isovićem, Nadom Mamulom, Zehrom Deović, Hankom Paldum, Josipom Lisac, Hašimom Kučukom Hokijem, Tomom Zdravkovićem, Harisom Džinovićem, Duškom Kulišom i mnogim drugim. Tek od početka sedamdesetih počinje i pjevati i to na nagovor prijatelja iz orkestra. Sa ocem Zaimom je 1978.godine snimio zajednički album “Stara staza”.

Sigurno nije bilo lako muzički odrastati u sjeni velikana kakav je bio njegov otac Zaim Imamović. Nedžad nije ni imao namjeru da se nadmeće sa ocem. Naprosto je volio muziku, osjećao se prijatno u sevdahu i napravio je solidnu, ali ne i impresivnu karijeru. A slovio je i za vrsnog bas gitaristu.

Bez ikakvog kompleksa je primat prepuštao kasnije i svom sinu Damiru i u tom procjepu između dvije generacije nalazio je mjesta za sebe. Bez namjere da se nameće, bez onog samoreklamerskog gena, on je više živio za muziku i zbog muzike, a manje od muzike. I onako kako je živio tako je i otišao. Tiho, toliko tiho da smo svi ostali zatečeni i prilično dugo čekali na potvrdu vijesti o njegovoj smrti jer su je portali objavili sa zakašnjenjem tipičnim za njih. Onako kako im nije bio zanimljiv za života jer nikada ništa skandalozno nije napravio tako im se i u smrti pomalo osvetio za to ignorisanje. Njegova smrt je bila obična smrt, ni po čemu atraktivna, čak nije bila ni od korone.

O cvrčku i mravu 2020.godine

Malo ih je koji ne znaju basnu o cvrčku i mravu. O lakomislenom cvrčku koji je cijelo ljeto plesao i pjevao i nije mislio na sutra i vrijednom mravu koji je znao da ljeto ne može potrajati i sakupljao je hranu za crne dane koji će, znao je on to iz iskustva, sigurno doći. A kad su ti crni, ili preciznije hladni, dani došli mrav je uživao u sigurnosti svog doma, a cvrčak se smrznuo. Doduše, ima i onih blažih verzija u kojima je mrav ispao ne samo vrijedan nego empatičan pa i pomalo glup i pustio cvrčka u svoj dom.

Ko je mogao i pomisliti da ćemo gledati korona verziju te basne pred svojim očima. Muzičari, ljudi koji su godinama jako lijepo živjeli od toga što zabavljaju narod, nisu mislili da bi to moglo potrajati pa se mnogi od njih nisu obezbijedili za crna vremena. A crna vremena došla i oni zakukali mravu da ih spašava. A mrav je, u ovom slučaju, bila država. Država koja je ograničila broj osoba koje se mogu okupljati na jednom mjestu i time praktično zabranila javne nastupe.

Prvo je svoj glas podigla Nina Badrić tražeći pomoć za jadne, socijalno ugrožene estradne zvijezde. Onda joj je jedna gospođa koja se bavi poljoprivredom u Slavoniji, poručila kako kod nje ima posla, ako je spremna da okopava krompir. Nina nije više govorila o ugroženosti i krompir je nastavila dodirivati samo u vlastitoj kuhinji. Ako i tamo.

Ovih dana je sličnu poruku, samo sa još više očaja, uputio Goran Bare, nudeći se da radi ne samo na njivi nego i kao konobar ili kao bilo šta drugo. Njemu nešto više vjerujem nego Badrićki kada kaže da je na rubu egzistencije. Prvo, on je puno manje zarađivao od nje, a drugo teško da on baš može biti primjer nekoga ko šteka lovu u madrac. Nije on ništa tražio od države, on je tražio posao, ali njegov apel je aktuelizirao priče o tome treba li država u svojim paketima pomoći da se sjeti i muzičara kojima je sama onemogućila rad?

Treba, ali jednako kao i svih drugih. Šta to konkretno znači? Pa ako je svaki mali obrtnik morao dadokaže da mu je pao promet zbog uvedenih mjera zar to ne bi morali dokazati i muzičari. Ako su svi ostali morali završnim obračunom dokazivati koliko su 2019.godini zarađivali, a koliko zarađuju sada ne bi li bilo logično, prirodno i pošteno da i muzičari pruže neki dokaz o drastičnom padu svojih prihoda?

Naravno da bi. Ali tu sad dolazimo do problema. Najveći broj muzičara nije ni prijavljivao svoje prihode od živih nastupa. A i zašto bi? Gazde su ih plaćale na ruke, a kad vidiš gutu para u rukama nije baš najlakša stvar na svijetu da tu gomilu osakatiš samo zato da bi dao državi njen dio. Pa onda počneš izmišljati svakojaka opravdanja. Tipa: šta je meni država ikad dala i šta će meni uopšte država. Šta ona meni može pomoći? Samo uzimaju.

I onda se ispostavi da dođu vremena kad ti ta ista država može pomoći, a ti ne možeš dokazati da zarađuješ manje jer si godinama prikazivao kako zarađuješ jednu lijepu okruglu – nulu. A ako si godinama zarađivao nulu i sad zarađuješ nulu kako očekuješ da država odriješi kesu i pomogne nekome ko je ostao na istom nivou kao i prije uvođenja mjera.

Sigurno je, međutim, da nisu svi u istoj situaciji. Kao što nisu Badrićka i Bare. I tu treba da pokažu solidarnost jedni sa drugima i da udruženja muzičara stupe na scenu i pomognu najugroženijima. A tek to je nerealno za očekivati. Nerijetko sam se uvjerio kako oni najbogatiji ne da imaju poslovičnu zmiju u džepu nego su od džepova napravili prave terarije. Tamo klupko zmija obitava.

Zato se nadam da će Bare dobiti ponudu za kakav konobarski posao. Pitate, da li bih ga ja zaposlio da imam kafanu? A da li biste vi zaposlili krdo djece da vode prodavnicu slatkiša?

Čarolija koju je vrijedilo čekati

Neka obećanja treba ozbiljno shvatiti. Negdje tamo 2015.godine moj Arnej je radio promo spot za dolazak Deezera u ove krajeve. I to sa Dinom Merlinom. Dini se dopao dečko sa amibicjom i profesionalnim pristupom poslu i kaže mi par mjeseci nakon toga kad smo se sreli “Amire, mali ti je odličan”. Ja nemu, naravno, odgovorim “znam Dino, a i sin mi je dobar”. Ali to nije tema ove priče. Mnogo važnije je da mi je Arnej tada, prepričavajući uitske sa snimanja, rekao kako Dino namjerava novi album objaviti 2020.godine. Tada mi se to činilo beskrajno daleko i sa nepovjerenjem sam prihvatio taj podatak. Pokazalo se kao tačno. Barem za sada. Najavni singl se pojavio pretposljednjeg Dana oktobra, a Dino je najavio novi album do nove godine.

Prošle godine, kada je već postalo jasno da od albuma zaista ništa neće biti prije 2020.godine nešto sam se čuo sa Dinom, iz nekih privatnih razloga. Na uobičajeno pitanje šta radi on je sa oduševljenjem, posve netipičnim za njega, pričao o tome kako je upravo izašao iz studija i kako je uradio pjesmu za koju je siguran da će biti hit. Nisam to nikad ranije od njega čuo. Perfekcionista kakav jeste nikada do kraja nije bio zadovoljan onim što bi napravio. Činilo mu se kako uvijek može još bolje. Sad kad sam čuo pjesmu “Mi” jasno mi je zašto je bio do te mjere oduševljen. Obećao je hit i hit smo i dobili. I to kakav. Ako je to bila ta pjesma. A ako je bila neka druga u pitanju onda se čovjek mora zapitati šta li nas još to očekuje.

Sad se ja malo foliram. Kao ne znam. Čuo sam ja još par pjesama i svaka od njih je mogla biti upravo ta. A ako prihvatimo da se “po jutru dan poznaje” ni ostale ne bi smjele zaostajati. Kao što nisu zaostajale ni na jednom od njegovih posljednjih pet albuma. Neki bi rekli četri, ali je nikako ne mogu dozvoliti da mi neko “Fotografiju” isključi iz kompleta tih velikih albuma.

Pjesma “Mi” ma koliko bila poletna, rasplesana, nepretenciozna i “ljetnja” jeste i mnogo više od toga. Kada pjesme radiš onoliko dugo koliko ih Dino radi sigurno je da one funkcionišu na više nivoa i donose nekoliko mogućih “čitanja” koja je autor zamislio i još bezbroj drugih koja slušaoci otkriju sami od sebe, a da pri stvaranju te pjesme nije postojala namjera da ode u tom pravcu. A u pjesmi “Mi” opet ništa ne djeluje ni pretrpano ni vještački. Sve je na svom mjestu i sve mora da bude upravo tu.

Svjestan sam ja da Dino Merlin, kao i svako drugi ko je odskočio od čaršije, ima mnoštvo onih koji ga ne podnose upravo zato što je izvirio iznad prosjeka i koji bi rado da ponovo uspostave taj prosjek uklanjanjem svega što štrči. Makar to značilo da treba pootkidati neke glave koje izviruju. Znam da ću i sam da budem kolateralna šteta zbog moje spremnosti da kažem šta mislim i ne povlađujem takvima. A takvi će reći da sam inače nekritičan prema Dini Merlinu i svakom njegovom novom albumu. Za odgovor samo mogu da ih pitam kakav su danas status stekli ti albumi koje su oni popljuvali u trenutku njihovog pojavljivanja. Ne može svako baš sve da shvati. I to je tako. I to ne možemo promijeniti. Ali bilo bi dobro da pokušamo shvatiti šta to ne možemo shvatiti. I da sebe poštedimo bruke napadajući nešto što je izvan dometa naše spoznaje.

A takvi, kad više nemaju argumenata, potegnu pitanje autorstva i plagijata. I uzalud im ja pokazujem omote na kojima su uredno poptisani i Prince i Michael Jackson i Luca Carboni ili neki drugi autori oni ne vjeruju svojim očima. Povjerovati svojim očima značilo bi prestati vjerovati svojoj mržnji. A mržnja je nekima draža od očinjeg vida. Kažu, to je na kasnijim izdanjima ubačeno kad je provaljen. I kako da im objasnim da ja imam uvijek ona prva izdanja, ona “ispod čekića”. A sam sebe sve češće pitam ne kako da im objasnim nego zašto da im objašnjavam.

Ogromna većina ostalih, oslobođenih zlobe i zavisti, dobila je pjesmu koja vrijedi i koja je, kako se u samoj pjesmi kaže “čarolija”. Dobila je priliku da okusi taj novi album i da ga sa nestrpljenjem očekuje. Neki će, nažalost, zauvijek ostati imuni na čaroliju. Na njihovu žalost.

Može li se tradicija nadograditi?

Stvarno, ali stvarno me nervira kada o Boži Vreći raspravljaju likovi opsjednuti njegovim odijevanjem ili ponašanjem. Slažem se da je, u najmanju ruku, ekstravagantno i jedno i drugo. Ali čovjeka obdarenog takvim glasom i takvim osjećajem za muzičku tradiciju svoditi na neke izvanmuzičke i izvanumjetničke momente, u najmanju ruku, je odraz nezananja i nepoznavanja i muzike i umjetnosti.

A Božo Vrećo nije ni tek vrhunski interpretator. To sigurno ne bi bila baš potpuna definicija. On je čovjek koji svojim glasom i svojim pjevanjem daje novu dimenziju pjesmama koje odavno stoje kao nematerijalni spomenici naše kulture. A u spomenike se, kao što znamo, ne smije dirati. Da li baš? Je li sevdalinka do te mjere okamenjena da joj niko ne smije pokušati udahnuti novi život? Može li se tradicija nadograditi ili se mora dosljedno pratiti bez prava na vlastitu umjetničku intervenciju?

Ja mislim da ne samo da može nego i mora. Jer na ovaj način, ono što rade Božo Vrećo, ali i Damir Imamović i Amira Medunjanin omogućuje nam da živimo oporavljenu sevdalinku, punokrvnu i rumenih obraza umjesto da sa strahopoštovanjem stojimo ispred okamenjene forme.

Novi album “Lachrimae” koji su zajednički uradili Božo Vrećo i Edin Karamazov još je korak dalje u tom pravcu. Nakon što je pokazao da ima hrabrosti da autorski “začeprka” po žanru za koji se vjerovalo da je zatvoren za nova djela, Božo se na ovom albumu vraća tradicionalnim kompozicijama ispravno vjerujući da i te i takve pjesme pružaju dovoljno prostora za nova čitanja za hrabrog i radoznalog istraživača.

A kada se udruže dva takva istraživača očekujemo vrhunsko ostvarenje. I na svu sreću ovaj put smo ga i dobili. To je znatno drugačija saradnja od one koju je prije više od deset godina Karamzov ostvario sa Kaliopi Bukle, a opet na mnogo načina i slična.

Umjetnički susret dva nesumnjiva umjetnika na terenu tradicionalne pjesme pokazuje koliko je puno moguće izvući iz nezemaljskog glasa i žica stavljenih u funkciju muzičke tradicije ovih (i ne samo ovih) prostora. To je i svojevrsno vraćanje izvornom načinu interpretacije sevdaha koji se i izvodio uz žičani instrument. Tek kasnije je sveprisutna harmonika sa Austrijancima zakoračila u naš etno instrumentarij.

Već najavni singl, svima dobro poznata “Emina” pokazala je kako ni toliko poznate pjesme još nismo upoznali sa svake moguće strane. A ako ste nakon što ste je poslušali pomislili da je “Emina” biser, onda, nakon preslušavanja cijelog albuma, morate sebi priznati da je ovaj album zapravo niska takvih bisera.

Način na koji su Božo i Edin donijeli pjesme kao što su “Ašik osta na te oči”, “Što te nema” ili “Si zaljubiv edno mome” teško da može ostaviti ravnodušnim onoga ko otvori puteve od svog slušnog aparata prema duši. A moram priznati da se ja lično posebno rado vraćam pjesmi koja je posve neočekivan izbor, pjesmi “Dunjaluče, golem ti si”.

Golem je ovaj dunjaluk. Pregolem. I prolazan. A ostvarenja poput ovoga čine naše prisustvo na tom istom dunjaluku barem za mrvu trajnijim i vrijednijim.

Miris Bosne u sitne sate

Nekako u isto vrijeme kada sam ja objavio svoj prvi novinski tekst za koji sam bio plaćen, “Crvena jabuka” je objavila svoj prvi album. Bilo je to prije skoro trideset i pet godina. Već treći moj tekst bio je veliki intervju sa njima, a njima je to bio prvi veliki intervju za jedan specijalizirani muzički magazin. Zašto vam sve ovo pričam? Pa samo da naglasim da mi “Crvana jabuka” nikad nije bila i nikad nije ni mogla biti samo još jedan bend na sceni. U bilo kojem obliku da se pojavljivala. I zato ne želim da se uključujem u sve one polemike je li to “Crvena jabuka” i imaju li uopće pravo izvoditi sve one pjesme iz prvog dijela karijere. To je pitanje za stručnjake za autorska prava pa im prepustimo da se bave time. Što se mene tiče sa zadovoljstvom sam očekivao svaki novi album “Crvene jabuke”.

Zadovoljstvo je bivalo manje ili veće nakon što bih preslušao taj novi album, ali nisam odustajao od njih. I uglavnom se isplatilo. Pogotovo, ako se osvrnem na novi album “Tvrđava”. Zbirka lijepih pjesama za koje sigurno mogu reći da su pisane namjenski za “Crvenu jabuku” ili čak i ako nisu onda su birane pjesme koje u potpunosti korespondiraju sa onim što “Jabuka” jeste. Moguće da je tome doprinjela i činjenica da je Dražen Žerić koautor svih aranžmana na albumu. A najljepše od svega je što čovjek dok sluša ovaj album ima utisak da su radili pjesme onako kako se njima dopadalo da zvuče, a ne onako kako su ih “stručnjaci” uvjeravali da bi najlakše prošle na tržištu.

Omot albuma je parafraza prethodnog albuma “Nocturno”. Urađen minimalistički i u skladu sa Žerinom odlukom da nakon smrti Davora Papića njihovog dugogodišnjeg dizajnera njihovi amoti budu krajnje diskretni. Davor je čak dobio i pjesmu na ovom albumu. I to jednu od najljepših pjesama nazvanu “Nebesko platno”. Pjesma je zapravo o cijeloj jednoj plejadi ljudi koji su zaštitni znak Sarajeva, a nisu više sa nama.

Većinski autor na ovom albumu je Mirko Šenkovski Geronimo, autor čije ime već postaje garancija hit statusa pjesme koju vam ponudi. On je već radio sa “Jabukom” na nekoliko prethodnih albuma i to se pokazalo kao vrlo uspješno. Dražen Žerić je odavno shvatio da on sam ne može autorski odgovoriti zahtjevima “Crvene jabuke” i uvijek je morao imati uz sebe jakog autora da bi sve funkcionisalo kako treba.

Prvobitno su to bili Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić. Nakon Ričlove prerane smrti autorski zadatak je preuzeo Zlaja, da bi drugi dio karijere nastavio sarađajući sa Zlatanom Fazlićem Fazlom. Bio je tu i Nikša Bratoš, pa Dino Šaran, Branimir Mihaljević povremeno Asmir Spahić i evo sada Geronimo. Nekada je dobro imati šarolik izbor autora, a nekada je važno imati autora koji će biti većinski i koji može djelovati skoro pa kao član grupe. Tako ja doživljavam Geronimovu saradnju sa “Crvenom jabukom”.

Teško je na ovom albumu probrati ono najbolje. Nekome će to biti ova dva dueta koja su već predstavljena sa Josipom Pejakovićem i Željkom Samardžićem u pjesmama “Tvrđava” i “Aleje ljubavi”. Josip Pejaković se pojavljuje i u pjesmi “Moj brat” koju je sam i napisao.

Meni lično poseban ugođaj i kvalitet nosi uvodna “Gloria”, a “kupile” su me i pjesme “Priznajem”, “Krugovi u žitu” i posebno “Šta kad poljubaca nema” iza koje autorski stoji Dino Muharemović. Neko drugi će sebe pronaći u pjesmama kao što su “Miris Bosne u sitne sate”, “Ostat ću te željan” i “Duboko u Bosni”. Inače u pjesmama tematski ima jako puno i Bosne i Sarajeva, toliko da se album sasvim komotno mogao zvati i “Miris Bosne u sitne sate”. Ali ja imam i jednu primjedbu. U pjesmi “Duboko u Bosni” žito se kosi. Ne znam, nisam stručnjak pa možda griješim, ali ja sam do sada mislio kako se žito žanje, a trava kosi. Ali ostavljam mogućnost da nisam u pravu i da mi je bezrazložno taj stih zaparao uši.

Za one koji vole one vesele i rasplesane pjesme “Crvene jabuke” ovaj put imamo pjesmu “Ljeto” u kojoj su jako lijepo uklopljeni dijelovi iz monodrame “Mora od odmora” mladog sarajevskog glumca Rijada Gvozdena. Uglavnom, siguran sam da će svako među ovih petnaest pjesama naći ponešto za sebe.

Dalai Lama i kovid – 19

Od početka pandemije pa do danas svako ko je obolio nije odolio a da javnost detaljno ne obavijesti o toku svoje bolesti. Kao da ti se bolest ni ne pika, ako to nisi podijelio po društvenim mrežama i medijima. E, budući da ni ja ne bih da mi neko uskrati pravo na “covid – spomenicu” dozvolite da vam prenesem neka svoja iskustva o tome šta mi je bilo najgore u ovih šest dana koliko sam u samoizolaciji. I koliko imam simptome i bolujem.

Da se ne ponavljam oko onoga što su vam već svi pričali, o tome kako se ne može disati, kako bolest dolazi i odlazi u naletima, kako si u jednom trenutku sasvim dobro, a u narednom “vapiš smrt spasenja” što bi rekao pjesnik.

Meni je posebno gadan iscjepkan san. Ta nemogućnost da se čvrsto zaspi i da to potraje. Tokom vremena u kojem bolujete od covida – 19 spavanje vam je isto kao i disanje. Plitko i kratko. I kad odnekud osjetiš da se san primiče nastojiš svim silama da tu plahu životinjicu ne prepadneš. Neka se primi.

Sinoć ja tako ležim u onom paperjastom stanju kad još nisi potonuo u san, ali se za javu jedva držiš noktima. Svaki čas ću da potonem u to blaženo nebivanje. Nekim ćoškom svijesti pomislim kako je vala i vrijeme jer je već prelomila i ponoć. I samo što se ne pustim u naručje boga Morpheusa polusan mi presjeće onaj oštar zvuk sa mobitela koji nas obavještava da nam je neko poslao poruku.

Kao svako razumno biće sam sebi kažem da ću to pogledati ujutro. Nije šećer pao u vodu. Ali čovjek nije samo razumno biće. Čovjek je i radoznalo biće. San je razbijen. Pitanja naviru. Možda je nešto važno? Možda je nešto što ne može čekati? Šta ako se nekome nešto desilo i očekuje moju pomoć? Znam ja da je to malo vjerovatno, ali sigurno ste i sami primjetili da ono što pri danjem svjetlu izgleda posve nevjerovatno postaje u gluho doba puno vjerovatnije.

Jasno vam je šta se desilo. Uzdahnem. Ustanem. Napipam naočale. Nađem mobitel i provjerim o čemu se radi. I, mada to inače ne radim, protisnem psovku kroz zube. Poruka je stigla od jedne dame u zrelim, mislim dobro zrelim godinama, toliko zrelim godinama da ja za nju djelujem kao pionir. Gospođa prema svom običaju šalje nekakav video link. Kako disati da ne dobiješ koronu. Ili nešto slično.

Da vam malo pojasnim. Žena me prati poput neke državne obavještajne službe i svako malo mi nešto pošalje. Ali nikad, baš nikad, nije napisala ni jedno jedino slovo u tim porukama. To su samo bili nekakvi linkovi. Uredno bih ja nju svaki put upozorio da mene to ne zanima, da mi takve stvari ne šalje u inbox i da mi se javlja samo ako ima sama nešto da napiše.

Znači, jedno dvadeset i dva žuta kartona i trideset i sedam dosuđenih ličnih i ništa. I kad te usred zajebane bolesti pogodi takvom porukom stvarno moraš imati strpljenje Dalai Lame da je ne blokiraš. Ja nemam strpljenje Dalai Lame.

Spucam blok s merakom i pustim vodu. I, nećete vjerovati, ali zaspim kao mala beba. Eto kako čovjeku malo treba. Uklanjanje ljudi koji vas nerviraju pomaže i protiv korone. Možda će me korona na kraju i savladati. Lako moguće. Ali ako i ne savladam virus korone barem sam savladao onaj drugi virus koji mi, vjerujte djeluje nekada i opasniji od ovoga kojim nas plaše.

Čarobna putovanja Brane Likića

Neke junake svog djetinjstva kasnije sam upoznavao i lično. Neki su me razočarali, a neki, poput Brane Likića, su me natjerali da pomislim da su mi trebali biti još i draži. Bio je sami početak osamdesetih kad sam kao sedamnaestogodišnjak nabavio tada aktuelni album grupe “Rezonansa” nazvan “Prolaz, molim!”. I dobro je da sam baš s tim albumom počeo da slušam “Rezonansu” i stvaralački opus Brane Likića. I dan danas to smatram najboljim albumom “Rezonanse” i pločom koja je uspjela demonstrirati svu raskoš i raznolikost njihovog i njegovog stvaralaštva. I zainteresovati me za isto.

Nažalost, diskografski su premalo ostavili iza sebe. Barem kvantitativno gledano. Ali moralo je biti tako jer Brano je krenuo nekim drugim stazama. Otvorio je taj svoj čuveni studio “BLAP” i zahvaljujući baš tom studiju danas imamo mogućnost da čujemo neke velike pjesme i neke velike albume, a neka još veća imena su tada dobila onaj ključni poticaj da nastave da se bave muzikom. I na našu, a još više na njihovu radost.

Nema više tog studija u obliku u kakvom smo ga poznavali, ali kada si rođeni muzičar ne možeš prestati da se baviš muzikom. Ako čak i odlučiš da prestaneš ona ne odustaje od tebe, neprekidno provocira onaj živac u tebi u kojem je smješten talenat i moraš da nastaviš. Ako si pošten sam prema sebi.

Brano Likić na svu sreću jeste i, iz godine u godinu, sada dobijamo njegove nove radove. Pod njegovim vlastitim imenom, ali uz podršku brojnih kolega i prijatelja čija imena garantuju kvalitet onoga što se radi. Tako se nedavno pojavio album “Putovanje” i nastavio Braninu novu muzičku priču.

Kao i prethodnih nekoliko albuma “Putovanje” je zamišljeno kao zbirka pjesama koje treba znati slušati. To je album pravljen za one koji znaju podesiti svoje uho na one najfinije frekvencije da bi uočili filigransku igru melodija i ritmova tamo gdje nenaviklo uho čuje uglavnom jedno te isto.

Ali tako je to kad si toliko toga već ostavio iza sebe da ne moraš više da razmišljaš kako će ti pjesma proći na top listama ili koliko će pregleda imati. Tako je to kad imaš rijetku privilegiju da praviš albume onako kako sam misliš da treba da zvuče. A onda tako dobro zazvuče i onima koji ih slušaju. “Putovanje” je od onih albuma kojima treba pružiti priliku da ih čujete. I to bar nekoliko puta. A onda će da vas oduševe ili ćete naprosto shvatiti da im niste dorasli.

Tih petnaest pjesama nose atmosferu melanholije protkane zlatnim nitima sjećanja. Nose pečat iskustva. I to ne samo iskustva Brane kao kompozitora, aranžera i povremeno tekstopisca, nego i iskustva svih njegovih saradnika. A nakupilo se tu iskustava i iskustava koje su u pjesme pretočili Arsen Dedić, Abdulah Sidran, Nedžad Begović, Branko Vlačić, Ferida Duraković, Duško Trifunović, Draško Sikimić, Sergej Ćuk, Ranko Slijepčević i Dobrica Cesarić.

I letimični pogled na ova imena među kojima se izdvajaju i neki priznati pjesnici govori koliko je pri radu na albumu “Putovanje” Brani bilo važno da ono što pjeva ima i smisla i ljepote. Tekst tu nije bio tek “ortopedsko pomagalo muzici”. Ako ništa drugo na ovaj način je Brano Likić dao sebi u zadatak da neke prekrasne stihove, uz pomoć muzike, predstavi i onima kojima čitanje poezije nije baš omiljeni sport.

A on svoje putovanje nastavlja. Neumorno. Pišući i za sebe i za druge. Pišući knjige koje bi trebale sačuvati svjedočenja o jednom vremenu za koje znamo samo iz legendi. Pripremajući akustičarske festivale za koje vjeruje da bi mogli vratiti dignitet jednom žanru. I praveći albume poput “Putovanja”. To putovanje jeste njegovo putovanje, ali ne smeta mu da i vi krenete sa njim. I nemojte biti lijeni pa da propustite ovo jedinstveno iskustvo.

Simbol jednog grada i jednog vremena

Nedavno sam doživio nevjerovatnu čast i priznanje kada mi je Ismet Nuno Arnautalić poslao svoju knjigu „Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu“. Puno je već i kada jedna takva veličina zna za vaše postojanje, a kamo li kad još želi i da čuje šta mislite o onome što je napisao.

Ne volim knjige čitati u elektronskom obliku, ali za ovu sam morao napraviti izuzetak. Sama najava da je Nuno piše morala je značiti puno svakome ko želi da se sačuva živom priča o sarajevskoj muzičkoj sceni. Napisano je nekoliko vrijednih knjiga o „Indexima“, a evo nedavno premijerno prikazan i film o njima, ali koliko god autori bili sistematični i dobronamjerni nešto će uvijek nedostajati kada pokušaju uhvatiti bit tog vremena u kojem su „Indexi“ nastajali i postajali veliki.

Tu priču mora ispričati neko iz prve ruke. Neko ko je bio i svjedok i učesnik. Neko poput Ismeta Nune Arnautalića. I on je tu priču upravo tako ispričao. Nepretenciozno, lagano i bez ambicije da ponavlja neka opšta mjesta. Ostavio nam je da sve ono što možemo naći u ranijim publikacijama tamo i tražimo. A sebi je dao zadatak da nam ponudi nešto više i nešto drugačije.

I moram da kažem da naslov savršeno odgovara onome što ćete naći u ovoj knjizi. To su vinjete o vremenima i ljudima sačuvane u posljednji, ali zaista posljednji trenutak. Da ih nije sačuvao Nuno u ovakvom obliku pitanje je da li bi ikad bile zabilježene i sačuvane.

I kada kaže da su to priče o muzici, o „Indexima“ i o prijateljstvu on nam vrlo jasno poručuje da su, u vremenu o kojem piše te tri stvari bile neodvojive. Da su se preplitale i nikada nisi mogao posve precizno naznačiti gdje prestaje priča o muzici kao takvoj, a počinje priča o „Indexima“. Kao što je nemoguće i o muzici i o „Indexima“ tog vremena pričati, a da to istovremeno ne bude priča o prijateljstvima. O onim velikim prijateljstvima o kakvima su pisane knjige i stvarane legende.

Zato ne čudi da za vremenski okvir svoje priče Nuno Arnautalić uzima šestu deceniju prošloga vijeka. Od momenta kada je sa Šefkom Akšamijom odlučio da formira „Indexe“ pa do njegovog napuštanja ove grupe radi odlaska u vojsku krajem 1969.godine.

Nakon toga i muzika je evoluirala, pretvarala se sve više u posao, a sve manje u ljubav. Prijateljstvo više nije bila ona temeljna potka oko koje bi se širilo tkanje jednog benda. Što ne znači da nije bilo i godinama koje su uslijedile lijepih prijateljstava i lijepe muzike. Ali to je priča koju će morati neko drugi ispričati.

Ismet Nuno Arnautalić je otplatio svoj dug. Dao nam je knjigu koju mogu čitati i dobri poznavaoci „Indexa“, kao i pripadnici neke nove generacije koji tek ponešto znaju o njima. Takvima će ove priče zagolicati maštu i natjerati ih da malo pažljivije poslušaju opus ove grupe i potrude se da saznaju što više o njima.

Poznavaocima i onima koji se smatraju poznavaocima ova knjiga će popuniti neke praznine u hronologiji „Indexa“, a i pomoći da redefiniraju odnose unutar benda.

Ipak, ako mi je dozvoljeno da dam neki svoj sud o ovom djelu onda moram primjetiti kako će ova knjiga najviše značiti savremenicima perioda o kojem Nuno piše. Za njih će biti više od knjige. Za njih će biti neka vrsta vremeplova koji će im pomoći da se vrate muzici koja im je mnogo značila i prijateljstvima koja su im još više značila. I, naravno „Indexima“ kao neprevaziđenom simbolu jednog grada i jednog vremena.

Svijet se mijenja, al’ Bajaga neće

Nova realnost u kojoj smo se svi našli uči nas da se snalazimo. Bajaga i njegovi Instruktori su objavljivali albume na svakih sedam osam godina, a u međuvremenu svirali širom svijeta. I pristojno živjeli od toga. A onda su koncerti postai stvari prošlost i neizvjesne budućnosti. I kad već ne možeš da sviraš publici bar možeš to vrijeme korisno iskoristiti da snimaš nove pjesme u studiju i objavljuješ nove albume. Tako je i Bajaga ekspresno snimio i objavio novi album vrlo simboličnog naslova “Ovaj svet se menja”.

Svijet se možda i mijenja, ali on se uporno, pa možda čak i tvrdoglavo opire promjenama. I ne bi to bilo ništa loše da ovaj album nije pun recikliranih materijala. Uz naslovnu samo je još pjesma “Kako se to naziva” zaista nova. Sve ostalo smo već čuli. Da li u Bajaginoj izvedbi ili nečijoj drugoj, ali čuli smo.

Dvije nove pjesme to je dosta za singl. Ali ako im daš još sedam koje si ranije napisao već imaš dosta materijala koji će se vrtiti po radio i televizijskim stanicama i donijeti nešto tantijema dok se opet ne bude moglo svirati pred publikom.

Poslije naslovne slijedi pjesma “Tvoje oči” koju je Bajaga napisao za Zdravka Čolića još tamo 1983.godine, s tim što je kod Čole ona njegova tipična balada, a Bajaga joj je dao reggae ugođaj. Našlo se tu mjesta za još jednu Bajaginu pjesmu koju je otpjevao Čolić. I to 20 godina nakon one prve. U pitanju je pjesma “Moja draga” sa Čolićevog albuma “Čarolija” iz 2003.godine. Vlastita interpretacija ove dvije pjesme je prije svega na nivou kurioziteta i ne nudi nikakav poseban razlog za uvrštavanje na album.

Našlo se mjesta i za četiri pjesme rađene za film, televiziju i pozorište. Budući da su to uvijek nekako “namjenske” pjesme desi se da se za njih ne nađe mjesto na “regularnim” albumima. Tu su “Ni na nebu, ni na zemlji” rađena za potrebe istoimenog filma iz 1994.godine, zatim tema “Otvorena vrata” iz istoimene tv serije i filmska tema “Darja” u duetu sa Milošem Bikovićem. Ova je pjesma urađena za potrebe ruskog filma “Hotel Beograd”. Poseban je kuriozitet pjesma “Mladosti” urađena za pozorišnu predstavu “Ženidba i udadba” iz 2013.godine.

I otvorio se prostor za još jednu staru pjesmu zbog koje sam bio spreman da mu oprostim svu ovu reciklažu. Obnovio je pjesmu “Ja sam se ložio na tebe”, prvu pjesmu koju je u cijelosti uradio za “Riblju čorbu”. I ranije se znao okušati kao autor muzike, ali na ovoj pjesmi je uradio i tekst. Pjesma je prvobitno objavljena na albumu “Mrtva priroda” iz 1981.godine. Ali da ne pomislite da se te pjesme Bajaga tek sad sjetio, čisto da znate da ju je uvrstio u repertoar svojih koncerata još 2006.godine, pa se čak i pojavila na jednom koncertnom albumu.

Sad, kad sve saberete i oduzmete, jasno vam je da se ne radio o novom albumu. Mada će ga mnogi tako doživjeti. Za mnoge će većina ovih pjesama biti nova i neće se zamarati “utvrđivanjem očinstva” ovako kako sam to ja uradio. I mnogi će pozdraviti činjenicu da Bajaga ostaje isti dok se svijet mijenja. Neka barem nešto ostane isto.

Sevdalinka kao poklon svijetu

Svih 35 godina koliko pišem o muzici svjedok sam kako svako malo neko upita mogu li naši muzičari napraviti značajan iskorak ka svjetskoj sceni. Bio sam pažljiv u tim odgovorima, dobro se čuvajući da ne podgrijavam nerealni optimizam, ali niti ne zatvarajući vrata za mogućnost otkrivanja našeg autentičnog zvuka svjetskim muzičkim sladokuscima.

I sad se pokazalo da može. Damir Imamović je sa svojim posljednjim albumom naprosto pobrao nekoliko značajnih svjetskih nagrada o kojima smo do sada mogli samo sanjati.

Već je dobio nagradu Udruženja njemačkih kritičara (što je njemački pandan čuvenoj nagradu “Grammy”), a ovih dana je stigla vijest da je njegov album proglašen najboljim evropskim albumom u world music žanru.

Mi, kakvi već jesmo, poslovično skeptični i spremni da se poseremo po svemu našem sigurno ćemo početi tražiti razloge zbog kojih bismo mogli osporiti ovaj uspijeh. A ko traži taj će i da nađe. Ali to neće promijeniti činjenicu da sevdalinka polako zauzima zasluženo mjesto u svjetskoj muzičkoj tradiciji.

A samo prije deset godina čak je i sam Damir Imamović sa dosta sumnje gledao na tu mogućnost. Sjećam se jedne situacije iz 2010.godine kada je izašao njegov tada aktuelni album “Damir Imamović”. Gostovao mi je u radijskoj emisiji koju sam tada vodio i desila se jedna nevjerovatna i lijepa stvar.

Naime, javi se nama jedna slušateljka iz Sietla i podijeli s nama tu neobičnu situaciju. Slušala je ona emisiju, slušala Damira i šta govori i kako pjeva i, povučena nostalgijom, pojačala zvuk. I ubrzo čuje kucanje na vratima. Otvori, kad tamo stoji komšija. Amerikanac, što je vrlo bitno za ovu priču. Pita nju taj njen komšija da li se iz njenog stana čuje radio.

Malo se ona, pravo da vam kažem i prepala. Mislila je da je lik došao da se žali na preglasnu muziku i počela da se izvinjava. A onda se komšija nasmiješio i rekao “Ne, ne, nisam zbog toga tu. Ja pojma nemam o čemu taj tip pjeva, ali ja osjećam tu muziku i ja moram nabaviti njegov CD.”

Nemam pojma da li je nabavio Damirov CD, ali znam da ga je junakinja naše priče pozvala da zajedno do kraja odslušaju emisiju. Kada nam je sve to ispričala to me ponukalo da upitam Damira da li misli da sevdalinka može postati svjetski zanimljiva priča onako kako je fado postao, na primjer.

Bio je dosta skeptičan po tom pitanju. Objašnjavao mi je kako je sa Balkana samo romska muzika uspjela da se probije zbog energije i neukrotivog ritma koji je nudila. Sevdalinka je nešto drugo, govorio je, za potpuni doživljaj sevdaha nužno je i da slušalac ima strpljenja.

Ne znam za slušaoce, ali dobro je da je Damir imao strpljenja i još deset godina stvarao preduslove da sevdalinku predstavi probirljivom svijetu. I kada je uspio da ih upozna, sevdalinku i svijet, desila se ljubav na prvi pogled. A onda se dese i nagrade. Nagrade čijeg značaja još nismo potpuno svjesni i čijem dobijanju kao društvo i nismo baš mnogo doprinjeli. I za Damira i za sevdalinku najbolje je da se i dalje ne petljamo. Čestitajmo Damiru od srca i pokušajmo da mu što manje smetamo.