Svijet se mijenja, al’ Bajaga neće

Nova realnost u kojoj smo se svi našli uči nas da se snalazimo. Bajaga i njegovi Instruktori su objavljivali albume na svakih sedam osam godina, a u međuvremenu svirali širom svijeta. I pristojno živjeli od toga. A onda su koncerti postai stvari prošlost i neizvjesne budućnosti. I kad već ne možeš da sviraš publici bar možeš to vrijeme korisno iskoristiti da snimaš nove pjesme u studiju i objavljuješ nove albume. Tako je i Bajaga ekspresno snimio i objavio novi album vrlo simboličnog naslova “Ovaj svet se menja”.

Svijet se možda i mijenja, ali on se uporno, pa možda čak i tvrdoglavo opire promjenama. I ne bi to bilo ništa loše da ovaj album nije pun recikliranih materijala. Uz naslovnu samo je još pjesma “Kako se to naziva” zaista nova. Sve ostalo smo već čuli. Da li u Bajaginoj izvedbi ili nečijoj drugoj, ali čuli smo.

Dvije nove pjesme to je dosta za singl. Ali ako im daš još sedam koje si ranije napisao već imaš dosta materijala koji će se vrtiti po radio i televizijskim stanicama i donijeti nešto tantijema dok se opet ne bude moglo svirati pred publikom.

Poslije naslovne slijedi pjesma “Tvoje oči” koju je Bajaga napisao za Zdravka Čolića još tamo 1983.godine, s tim što je kod Čole ona njegova tipična balada, a Bajaga joj je dao reggae ugođaj. Našlo se tu mjesta za još jednu Bajaginu pjesmu koju je otpjevao Čolić. I to 20 godina nakon one prve. U pitanju je pjesma “Moja draga” sa Čolićevog albuma “Čarolija” iz 2003.godine. Vlastita interpretacija ove dvije pjesme je prije svega na nivou kurioziteta i ne nudi nikakav poseban razlog za uvrštavanje na album.

Našlo se mjesta i za četiri pjesme rađene za film, televiziju i pozorište. Budući da su to uvijek nekako “namjenske” pjesme desi se da se za njih ne nađe mjesto na “regularnim” albumima. Tu su “Ni na nebu, ni na zemlji” rađena za potrebe istoimenog filma iz 1994.godine, zatim tema “Otvorena vrata” iz istoimene tv serije i filmska tema “Darja” u duetu sa Milošem Bikovićem. Ova je pjesma urađena za potrebe ruskog filma “Hotel Beograd”. Poseban je kuriozitet pjesma “Mladosti” urađena za pozorišnu predstavu “Ženidba i udadba” iz 2013.godine.

I otvorio se prostor za još jednu staru pjesmu zbog koje sam bio spreman da mu oprostim svu ovu reciklažu. Obnovio je pjesmu “Ja sam se ložio na tebe”, prvu pjesmu koju je u cijelosti uradio za “Riblju čorbu”. I ranije se znao okušati kao autor muzike, ali na ovoj pjesmi je uradio i tekst. Pjesma je prvobitno objavljena na albumu “Mrtva priroda” iz 1981.godine. Ali da ne pomislite da se te pjesme Bajaga tek sad sjetio, čisto da znate da ju je uvrstio u repertoar svojih koncerata još 2006.godine, pa se čak i pojavila na jednom koncertnom albumu.

Sad, kad sve saberete i oduzmete, jasno vam je da se ne radio o novom albumu. Mada će ga mnogi tako doživjeti. Za mnoge će većina ovih pjesama biti nova i neće se zamarati “utvrđivanjem očinstva” ovako kako sam to ja uradio. I mnogi će pozdraviti činjenicu da Bajaga ostaje isti dok se svijet mijenja. Neka barem nešto ostane isto.

Sevdalinka kao poklon svijetu

Svih 35 godina koliko pišem o muzici svjedok sam kako svako malo neko upita mogu li naši muzičari napraviti značajan iskorak ka svjetskoj sceni. Bio sam pažljiv u tim odgovorima, dobro se čuvajući da ne podgrijavam nerealni optimizam, ali niti ne zatvarajući vrata za mogućnost otkrivanja našeg autentičnog zvuka svjetskim muzičkim sladokuscima.

I sad se pokazalo da može. Damir Imamović je sa svojim posljednjim albumom naprosto pobrao nekoliko značajnih svjetskih nagrada o kojima smo do sada mogli samo sanjati.

Već je dobio nagradu Udruženja njemačkih kritičara (što je njemački pandan čuvenoj nagradu “Grammy”), a ovih dana je stigla vijest da je njegov album proglašen najboljim evropskim albumom u world music žanru.

Mi, kakvi već jesmo, poslovično skeptični i spremni da se poseremo po svemu našem sigurno ćemo početi tražiti razloge zbog kojih bismo mogli osporiti ovaj uspijeh. A ko traži taj će i da nađe. Ali to neće promijeniti činjenicu da sevdalinka polako zauzima zasluženo mjesto u svjetskoj muzičkoj tradiciji.

A samo prije deset godina čak je i sam Damir Imamović sa dosta sumnje gledao na tu mogućnost. Sjećam se jedne situacije iz 2010.godine kada je izašao njegov tada aktuelni album “Damir Imamović”. Gostovao mi je u radijskoj emisiji koju sam tada vodio i desila se jedna nevjerovatna i lijepa stvar.

Naime, javi se nama jedna slušateljka iz Sietla i podijeli s nama tu neobičnu situaciju. Slušala je ona emisiju, slušala Damira i šta govori i kako pjeva i, povučena nostalgijom, pojačala zvuk. I ubrzo čuje kucanje na vratima. Otvori, kad tamo stoji komšija. Amerikanac, što je vrlo bitno za ovu priču. Pita nju taj njen komšija da li se iz njenog stana čuje radio.

Malo se ona, pravo da vam kažem i prepala. Mislila je da je lik došao da se žali na preglasnu muziku i počela da se izvinjava. A onda se komšija nasmiješio i rekao “Ne, ne, nisam zbog toga tu. Ja pojma nemam o čemu taj tip pjeva, ali ja osjećam tu muziku i ja moram nabaviti njegov CD.”

Nemam pojma da li je nabavio Damirov CD, ali znam da ga je junakinja naše priče pozvala da zajedno do kraja odslušaju emisiju. Kada nam je sve to ispričala to me ponukalo da upitam Damira da li misli da sevdalinka može postati svjetski zanimljiva priča onako kako je fado postao, na primjer.

Bio je dosta skeptičan po tom pitanju. Objašnjavao mi je kako je sa Balkana samo romska muzika uspjela da se probije zbog energije i neukrotivog ritma koji je nudila. Sevdalinka je nešto drugo, govorio je, za potpuni doživljaj sevdaha nužno je i da slušalac ima strpljenja.

Ne znam za slušaoce, ali dobro je da je Damir imao strpljenja i još deset godina stvarao preduslove da sevdalinku predstavi probirljivom svijetu. I kada je uspio da ih upozna, sevdalinku i svijet, desila se ljubav na prvi pogled. A onda se dese i nagrade. Nagrade čijeg značaja još nismo potpuno svjesni i čijem dobijanju kao društvo i nismo baš mnogo doprinjeli. I za Damira i za sevdalinku najbolje je da se i dalje ne petljamo. Čestitajmo Damiru od srca i pokušajmo da mu što manje smetamo.

Pristojan film bez velikih ambicija

Sjećate li se onih natpisa na majicama koji su kvaziduhovito poručivali “nisam ginekolog, ali mogu pogledati”? Zašto mi to baš sada pada na pamet? Pa zato što nisam ni ja filmski kritičar, ali volim pogledati dobar film, a ponekad ponešto o njemu i napisati unaprijed se izvinjavajući kolegama kojima je to profesija.

Dakle, laik sam, ali kao takav predstavljam i neki prosjek i presjek publike kojoj film treba da se dopadne ili ne. Za sve one koji još nisu pogledali film “Koncentriši se, baba” kojim je otvoren ovogodišnji online Sarajevo film festival mogu samo da topolo preporučim da to učine.

Nije to sigurno najbolji bosanskohercegovački film svih vremena. Nije, vjerovatno ni najbolji film Pjera Žalice, ali sigurno nakon gledanja ovog filma nećete se osjećati kao da ste bacili sat i po svoga života. Film je zabavan gdje treba biti zabavan i gorak tamo gdje gorčine mora biti.

Odmah da znate da se ne radi o nekoj visokobudžetnoj produkciji i spektaklu. Atmosfera je kamerna, intimna, sve se odvija u jednoj kući negdje ponad Sarajeva pred sami početak rata. Moj utisak nakon odgledanog filma bio je da bi se ova priča sasvim lijepo mogla prenijeti i u pozorište.

Zato što je ovo film utemeljen na dijalozima kroz koje otkrivamo čudne, zamršene i nekad posve ambivalentne odnose među glavnim likovima. “Koncentriši se, baba” obiluje rečenicama koje će sigurno ući u svakodnevni riječnik Sarajeva onako kako se već citiraju rečenice iz nekih domaćih kultnih filmova.

Film je prepun simbola, povremeno i previše očitih simbola. Svakome je nakon petnaestak minuta jasno da baba na samrti predstavlja umiruću Jugoslaviju, a nasljednici koji se okupljaju oko samrtničke postelje u nastojanju da promijene ili sačuvaju testament predstavljaju, pogađate, tadašnje republike koje su, jedna po jedna, proglašavale samostalnost. I, pogađate, samo bračni par koji očito simbolizira Bosnu i Hercegovinu istinski žali za umirućom.

Kažem, simboli su na momente preočiti, ali tako to valjda mora ako film ima ambiciju da se obrati onoj njaširoj publici, onoj koja nema ni volje ni vremena da iščitava rediteljske i scenarističke finese. Pa šta? Nije li savršenstvo u jednostavnosti.

Glumačka postava je vrhunska i maestralne role su pružili Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica i Izudin Bajrović. Ali, po mom skromnom mišljenju Jadranka Đokić je svoju epizodu izbrusila tako filigranski da se ovdašnjoj publici predstavila kao vrhunski umjetnik koji zaslužuje da sa sebe skine hipoteku “Naše male klinike”.

Kada nemate veliki budžet, kada se sve dešava u jednom prostoru, onda zaista morate biti vrhunski majstor da to ne postane, nakon izvjesnog vremena, vizuelno dosadno. Žalica je uspio prevazići tu opasnost sigurnom režijom, a nema sumnje da je tome doprinjela i vrhunska montaža Reginalda Šimeka.

A sve i da nije sve to tako (a jeste) kada živite u zemlji u kojoj se godišnje snimi jedan ili nijedan film onda je pojava ovakvog ostvarenja razlog za slavlje i ne vidim potrebu za nekim pretjeranim seciranjem jednog nepretencioznog filmskog ostvarenja. Takvo seciranje bi samo moglo obeshrabriti druge koji imaju namjeru da s malo para postignu što više.

Film “Koncentriši se, baba” ne traži neku posebnu koncentraciju od gledaoca, ali traži gledaoca koji će se otvoriti za jedno opušteno druženje sa pristojnim filmom bez velikih ambicija.

PZZ ili Partija za zapošljavanje

Ima jedna, prati to što pišem već godinama i povremeno osjeti potrebu da mi ponešto i prokomentira. Pošalje poruku ili mail i povremeno ja čak i uspijem shvatiti šta želi da kaže. Do mene je, evo priznajem da je do mene, da ne biste, ne daj Bože, pomislili da gospođa konfuzno piše.

Uglavnom, reagovala ona i na moj nedavno objavljeni tekst na temu nedostatka demokratskog kapaciteta kod Bosanaca i Hercegovaca i njihove (tih istih Bosanaca i Hercegovaca) sklonosti da dehumaniziraju i popljuju one koji ne misle i ne glasaju poput njih. I kao i većina drugih ona je taj tekst potpuno pogrešno shvatila kao priču “za i protiv SDA”.

Međutim, za razliku od većine drugih ona je bar pošteno priznala da bi bez ikakvih problema glasala za tu istu, njoj omraženu, SDA samo da su joj dali obećani posao. Nisu se dogovorili samo zato što nisu vjerovali jedni drugima pa nije pristala na tu ideološku prostituciju dok ne “plate” unaprijed. Odnosno posao pa glas, a ne glas pa posao kako su oni predlagali. I sve se to dešava u jednom malom mjestu u unutrašnjosti.

Kada sam ostao začuđen njenim rezonovanjem ona se čudila mom čuđenju. U podugačkoj raspravi koja je uslijedila pokušao sam da objasnim da je loše ponašanje jednako loše ponašanje i kad je na našu štetu i kad je u našu korist. To ja tako vidim i tako rezonujem. Ili da budem još jasniji. Ako bih se zgražavao (a treba se zgražavati) nad zapošljavanjem po stranačkim linijama, onda bar ne bih očekivao da privatno iskoristim takvu praksu o kojoj javno govorim da mi se gadi.

Znam da će sada mnogi primjetiti kako je lako meni tako pisati i govoriti kad imam riješeno zaposlenje i to ono, što bi ga rekli – uhljebsko. Da mi je egzistencija ugrožena i da se moram boriti za komad kruha drugu bi ja pjesmu pjevao. Već im sve argumente napamet znam, ali nemojte da vam pjevam. Za vaše dobro.

Hajde da jednom zauvijek to raščistimo. Radio sam svašta u životu. Neke stvari manje uspješno, a neke znatno uspješnije. Neskromno mislim da znam baratati s riječima. Da znam ponešto o tome kako je nastajala i razvijala se popularna muzika na ovim prostorima, na primjer. Ali, kad nije bilo u blizini nikoga ko bi mi platio za tu vrstu poslova radio sam i druge stvari. Bio sam konobar i to prilično loš. Još lošije sam kopao kanale i nosio namještaj. Bio sam nešto bolji u dostavljanju propagandnih letaka.

Prije 22 godine postao sam direktor RTV Vogošća. Samo što to mjesto nisam dobio da bih riješio egzistenciju nego mi je ponuđenu u trenutku kada je dotadašnji direktor iznenada i tragično preminuo. U trenutku kada mi je ponuđeno mjesto direktora bio sam urednik u “Oslobođenju”. Dakle nisam bio nezaposleni simpatizer ili član stranke. Ako nekog zanima nisam bio član niti jedne stranke u tom trenutku i tokom devet godina na tom mjestu nisam postao član niti jedne stranke. Niti je iko time uslovljavao moje direktorovanje. Možda je neko, nećete vjerovati, ali ima i toga, prepoznao da bih ja bio dobro rješenje za tu firmu.

E, to bi morao da bude princip. Da ako ste vlasnik neke firme ili institucije ili upravljate njome i vodite kadrovsku politiku onda zapošljavate ljude procjenjujući koliko će oni koristiti toj firmi ili instituciji. A ne koliko će firma ili institucija koristiti onome ko se zapošljava. To je već vrsta računice koju on sam sa sobom treba da izvede.

Trebalo bi da se budući uposlenici biraju onako kako biramo davaoca usluga kad smo mi kao osobe korisnici. Kao kada birate ljekara ili zubara. Ne zanima vas njegova stranačka pripadnost nego vas zanima stručnost osobe kojoj idete “pod nož”. Kada birate keramičara ili vodoinstalatera je li vam važno ko mu je daidža ili se raspitate koliko su njegovi raniji klijenti zadovoljni?

Zato je posve netačno govoriti o “dobijanju posla”. Primjerenije bi bilo govoriti o “angažovanju radne snage”. Jednako kao što kući angažujete vodoinstalatera. Ne dajete vi njemu posao da ga za nešto nagradite nego ga zovete da vam odradi posao. To je, naravno onako kako bi trebalo.

U praksi je puno drugačije. U praksi svako očekuje da “dobije”. I to ne posao nego zaposlenje. Rad ga ne zanima nego samo status. I onda nudi svoje usluge na tržištu. Ali ne tržištu rada nego na ideološkom tržištu. Ko mi da posao kakav očekujem za njega ću da glasam. Ali pazite, ne traži se u ovoj zemlji “posao koji znam raditi”, niti “posao u skladu sa mojim kvalifikacijama”. Nema šanse. Ovde se traži posao kakav se očekuje. Ovde će se mnogi uvrijediti ako im ponudite posao u skladu sa njihovim kvalifikacijama. Pusti ti, brate ono što sam ja završio. Ima li šta u “Telekomu” ili bar da budem vozač kakvom ministru ili portir u općini.

A kada poslodavci zatraže radnike sa biroa ispadne da neki nisu u zemlji, da drugi rade na crno, da je trećima teško rano ustajati. Ne govorim ovo napamet. Jedna vogošćanska (državna) firma je tražila značajan broj uposlenika metalske struke. Bilo ih je devedeset i nešto na birou. Ni trećina ih uopće nije otišla na razgovor da vidi kakvi su uslovi. Od te trećine dvije trećine se više nikad nisu pojavili. Na kraju su zaposlili pet ljudi od kojih su nakon dvije sedmice dvojica prestali da dolaze.

Sad će neko drugi da kaže “Hajde ti, Amire u fabričku halu pa radi”. Neću vam objašnjavati da je to posao za koji su ti ljudi stekli kvalifikaciju i nisu se dalje školovali. Šta drugo oni znaju raditi? Ne, to bi bilo prejednostavno objašnjenje. Daću vam drugi primjer. Jedna firma (opet u Vogošći) tražila je prošle godine diplomiranog ekonomisti i diplomiranog pravnika da ih zaposle kao pripravnike. Pouzdano znam da konkurs nije bio namješten. Samo što se na njega niko nije javio. Pa čak ni ona djevojka koja po društvenim mrežama pokazivala sve odbijenice koje je dobila, a bila je najbolji student. Garantujem joj da u toj firmi ne bi dobila odbijenicu.

Ali, odoh ja od teme. Svjestan sam ja da posao nekad nije tako jednostavno naći. Imam primjere u bližoj i daljoj familiji. Nisu nas učili kako da se ponašamo na tržištu rada kada prodajemo svoje kompetencije. A sada smo svi na tržištu. Na tržištu na kojem oni nekompetentni možda i mogu zahvaljujući porodičnim i stranačkim vezama doći u priliku da rade poslove kojima nisu dorasli. Ali istovremeno i na tržištu koje neće dozvoliti da neko ko vrhunski radi svoj posao ne dobije priliku. Jer lakše je dobrom radniku naći poslodavca nego što je poslodavcu naći dobrog radnika.

I kad sve ovo što sam napisao saberem i oduzmem shvatam da bi na predstojećim (a i svakim narednim) izborima najviše šanse imala stranka koja bi otvoreno najavila da će pootpuštati iz javne službe sve one koji nisu “njihovi”, a sve “svoje” pozapošljavati. Takva stranka bi, sasvim sigurno, nadmoćno pobijedila.

A izgledao je tako čovjekoliko

sdaOvu sliku dijele po internetu. To dovoljno govori o tome koliko smo demokratski zreli. Demokratija predstavlja pluralizam interesa, ideja i političkih opredjeljenja. I predstavlja sistem u kojem se uvažava svačiji izbor. Ne moramo se slagati sa njim, ali ga moramo uvažavati. Prikazivati glsače određene političke opcije kao niži oblik života samo zbog ideološkog opredjeljenja je kraj demokratije kao takve.
JA SAM GLASAČ SDA! I? Imate li neki problem sa tim dragi moji prijatelji? Je li mi izrastao rep zbog toga? Rogovi možda? Jesam li odjednom postao neuporedivo gluplji nego što ste mislili? Je li mi se lobanja stisnula, a vilica produžila? Jesam li izgubio moć govora ili smislenog artikuliranja ideja? Jesu li zbog toga moje knjige postale gore, moje ocjene lošije, a moja znanja oskudnija? Voljeli biste (bar neki od vas) da to jeste tako, ali nije.
JA SAM I ČLAN SDA! Iz ideoloških razloga. Iz političkih razloga. I da nisam bio sada bih postao u vrijeme sveopšte hajke na sve što imalo ima veze sa ovom strankom. Kada sam postao član SDA imao sam riješenu egzistenciju, nije mi ništa trebalo i ništa nisam ni tražio. Da to kažem riječnikom SDA hejtera – bio sam uhljeb i prije nego sam pristupio SDA. Čak sam nakon toga i sam tražio svojevrsnu degradaciju na poslu što je lako provjerljivo. U SDA sam ušao kad su iz te stranke izašli neki ljudi sa kojima ne bih volio biti ni u istom tramvaju, a ne u istoj stranci. Što ne znači sam naivan i da u SDA nema još takvih likova za koje se iskreno nadam da će svoje buduće političko djelovanje nastaviti negdje drugdje.
JA SAM UZ SDA! Zato što je, maltene postalo sramota reći da si SDA. To javno govore samo oni što obavljaju neke visoke javne funkcije i ne mogu, sve i da žele, sakriti svoju stranačku pripadnost. Ali ona ogromna armija ljudi koji ne žele da eksperimentiraju i daju podršku sujetnim avanturistima i uvijek glasaju za SDA sada je protjerana u ilegalu. Sramota je reći da si za SDA. Iako smo u većini u ovoj zemlji, iako se to na izborima uvijek pokaže, mi krijemo svoju sklonost. Dokle više?! “Izađite iz ormara” i recite glasno JA SAM UZ SDA! Jer to što ste uz SDA ne znači da ste uz sve one koji kaljaju obraz ove stranke. Ne znači da podržavate sve nečasne radnje koje se mogu vezati uz funkcionere i članove ove stranke. To što ste uz SDA znači da podržavate ideju SDA i ideju Bosne i Hercegovine. To znači da ste svjesni da neprijatelji Bosne u redovima “probosanskih snaga” od Abdića naovamo traže “snage spremne na kompromis”. Što u prevodu znači snage spremne na podjelu države, zarad nekog malog komada na kom bi mogli vladati.
SDA je ona snaga koja je spremna na kompromis, ali samo na onaj kompromis koji će učvrstiti državu. Zato sam ja uz SDA jer još uvijek nije pobrkala prioritete. Svaki put kad čujem kako je “Bakir popustio ovome ili onome” poželim da imam neku super moć i da tog prepametnog komentatora stavim za pregovarački stol umjesto pomenutog Bakira. Možda bi on smislio kako da uz postojeća ustavna rješenja ubijedi mrzitelje Bosne u vladajućim strukturama ta iste Bosne da pristanu na neka bolja i logičnija rješenja.
Uz SDA sam, na kraju i zato što ne omalovažava političke protivnike onako kako su njeni glasači popljuvani na ovoj fotografiji. Ne znam niti me zanima kako izgleda lobanja osoba koje zagovaraju neke druge politike. Pretpostavljam jednako kao i moja i kao i svakog prosječnog glasača SDA. Koliko god to bolno bilo za one koji žele da svakoga iz SDA prikažu kao zatucanog, primitivnog, neobrazovanog, netolerantnog i (kao vrhunac) tek daljeg rođaka homo sapiensa.
Zato pozivam sve moje prijatelje, poznanike, rođake, sve one za koje će ovo što sam napisao biti teško razočarenje, a koji me iole poznaju, da sami sebi odgovore na pitanje da li sam zatucan, primitivan, netolerantan i neobrazovan.
Dragi moji, znam da ćete varati na tom testu. Sve u skladu sa svojim predrasudama. I to je u redu. Ja vas i dalje jednako poštujem i jednako mislim drugačije od vas kad je politika u pitanju. A ako vam zatreba neka baš jaka rečenica za komentar evo da vam dam prijedlog – A izgledao je tako čovjekoliko.

Tajna javne ličnosti

Pozvaše i prozvaše i mene da se priključim niotkuda ukazanoj grupi na društvenim mrežama iz koje, kao iz busije,  “javne ličnosti” pozivaju na pooštravanje, poštivanje, uvođenje novih mjera. Sumnjičav kakav jesam i naviknut na orwelovski novogovor više ne vjerujem doslovnom značenju riječi koje mi se serviraju. Prije ću povjerovati kako zapravo znače suprotno od onoga što nam se servira.

Kao prvo, problematičan mi je ovaj pojam “javna ličnost”. Ko je to zapravo “javna ličnost”? Ko je taj koji nekome daje certifikat da je “javna ličnost”? I kakvi su to novinari koji bez imalo kritičkog propitivanja tu kovanicu stavljaju u naslove svojih prepisanih članaka?

Ja, na primjer, nisam javna ličnost. Bez obzira na ponude da se priključim ovom pokretu, to što me neko vidi kao javnu ličnost ne znači da ja to i jesam. To što mnogi od potpisanih sebe vide kao javne ličnosti ne znači da to i jesu. I, pravo da vam kažem, ako se pojam javni vezuje uz neke pobrojane likove koji su preko noći postali javni muškarci i javne žene, onda ja imam želju da budem što tajniji. Da odem u duboku ilegalu ako treba. A izgleda da treba. Ali prije toga moram da kažem ono što imam.

Kad mi je od drage i odmjerene prijateljice stigla poruka sa linkom za poruku koja me je trebala inicirati da se priključim ovim “javnima” nisam bio lijen i provjerio sam damu koja je sve to inicirala. Iako gospođa tvrdi da ova inicijativa nema nikakva političke ili, ne daj Bože, stranačke motive, činjenica je, nepobitna činjenica da je “nestranačka gospođa” bila kandidat na prošlim lokalnim izborima. Možda bude i na ovim pa joj ova igranka sa “javnim ličnostima” pomogne da bude prepoznatljiva glasačkom tijelu.

I ne vidim ja ništa sporno u tome da ona zataškava svoju stranačku pripadnost. Nagledali smo se i naslušali mi i većih laži od ove. Čudi me kako “javne ličnosti” nasjedaju na tako providnu priču kad uz dva klika mogu doći do podataka o ideološkom i stranačkom profilu dotične. A onda bi im se desio klik u glavi i sve bi im bilo jasno o motivima za pokretanje inicijative koja, onako na prvu, djeluje sasvim prihvatljivo. A kad bi im postalo jasno postalo bi jasno i javnosti jer bi uz gospođu kandidatkinju za općinsko vijeće ostale one “javne ličnosti” sa kojima već dijeli ideologiju i politički svjetonazor.

Zanimljivo je, takođe da je link sa tekstom o dobrobitima koje nam donosi inicijativa “javnih ličnosti” izbrisan u poruci koju sam dobio. Čim je postalo jasno da se neću pridružiti toj priči. Da se razumijemo, ne bih se ja toj priči priključio ni da ima drugačiji ideološki, politički ili vrijednosni predznak. Ne bih, zato što se uvijek pitam ko li je to nekoga, kada i kako ovlastio da pokreće revoluciju u moje ime.

Usput, primjetio sam da je tekst deklaracije, rezolucije, povelje (ko će više upratiti šta je) sačinio Senad Pećanin kao pravni savjetnik grupe. Nisam znao da postoje dvojica sa istim imenom i prezimenom u ovom gradu. A mora biti da postoje jer ne mogu da vjerujem da je u pitanju isti čovjek koji je prijetio tužbom državi zbog mjera koje je uvela ugostiteljima. Ne bi valjda on sada tražio da se mjere pooštre? Kad si “javni” onda svašta može “pod kapu”.

Zato dragi moji “javni” samo gurajte. Ne zamjerite, ali ovaj put bez mene. Nismo mi iz iste kuće. Pa makar bila i javna.

Tito, Naser, Nehru i Palestinac sa Balkana

Koliko god čovjek pokušavao da se kreće „ispod radara“ i tako spriječi da postane tema raznoraznih ogovaranja to je gotovo nemoguće postići ako se baviš iole javnim poslom. Znam ja to, ali opet me iznenadi kad naletim na rasprave u kojima sam ja tema.

Tako je jedan drag čovjek i još draži muzičar napisao kako mi je poslao novi album njegovog benda da ga poslušam i napišem nešto o tim pjesmama, ako nađem za shodno. A onda je neki drugi napisao da ću ga sigurno nahvaliti ako iole muzički „liči na Bregu“. Tog drugog niti znam niti poznam, ali nije ni važno. Očito on zna mene. Ne mogu da kažem da nisam sam to tražio. To da me nepoznati ljudi prepoznaju. Ali onda se moraš pomiriti sa činjenicom da imaju pravo i da te komentarišu. A pogotovo da mogu da komentarišu ono što radiš.

I zapitam se ja, je li to baš tako. Je li sličnost sa Bregovićevim umjetničkim izrazom garancija da će mi se nešto dopasti? I ako ja išta znam o sebi, a ponešto sam naučio tokom ovih 56 godina, odgovor bi morao biti – nije. Čak mi se ni ne dopada pretjerano ovo što je Bregović radio u posljednjih 30 godina. Pogotovo, uporedi li se sa onim što je radio 15 godina prije toga. Ili da budem krajnje jasan, prije sam ja fan „Bijelog dugmeta“ nego Gorana Bregovića. Ko razumije shvatit će.

Ipak sam, zbog svega navedenog, malo opreznije pristupio recenziranju novog albuma bosanske grupe iz Geteborga „Bosnia Express“. Albuma „Tito, Naser, Nehru“. Ima li tu uticaja Gorana Bregovića i „Bijelog dugmeta“? Ne previše. Onoliko koliko valjda ima kod svakoga ko je odrastao u Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka. I onoga ko nije imao izraženu averziju prema komercijalnom rock zvuku.

Ja bih uticaje, radije potražio negdje drugo. Na prvu bi se moglo učiniti da je to nešto poput skandinavske verzije „Kultur Shocka“, ali samo na prvu. Ima doduše neke sličnosti pri obradi folk napjeva u žestokom rock maniru, a i u internacionalnoj prirodi same grupa u kojoj su svoje znanje i umijeće udružili muzičari koji dolaze iz sasvim različitih muzičkih tradicija. I ne samo muzičkih. I da, još jedna stvar. I Alismir Jugo, kao i Srđan Jevđević, svira bubnjeve.

A onda shvatim da mi to prije djeluje kao neka apdejtovana verzija Rambo Amadeusa sa uzimanjem svih mogućih uticaja koji su oblikovali njihovog glavnog autora Alismira Jugu i propuštanje toga kroz proces nesvjesnog odabira, a onda začinjeno vrhunskom svirkom. Ili, ako ćemo da odemo još korak dalje po tom „porodičnom stablu“ na pamet će mi sigurno pasti Frank Zappa.

Ako je uopšte važno da li ovih sedam pjesama na novom albumu na nešto liče i na šta to liče. Što bi jedna stara izreka rekla „bolje da liči na nešto nego da na silu bude originalno pa da ne liči ni na šta“. Samo što ovo što „Bosnia Express“ nude jeste originalno. Onako kako su originalni oni sjevernoamerički prekrivači pravljeni od raznih komadića platna sakupljenih od svega i svačega. Kad se primaknete vi prepoznajete od čega je svaki pojedinačni komad uzet, ali kad se izmaknete nekoliko koraka unazad vi vidite samo cjelinu kao nov i autohton umjetnički rad.

E, tako to radi i Alismir sa svojim „Bosnia Expressom“. Sva svoja iskustva, sve moguće uticaje baci u vazduh i onda dok padaju po njemu on se dohvati instrumenata i bez posebnog plana pusti da ga vode od jedne do druge tekstualne i muzičke fraze sve dok ne dobije nešto novo i samo svoje.

To je najprimjetnije u pjesmi „Životinjarenje“ gdje je iskazao duboko poštovanje prema Miladinu Šobiću kombinujući stihove iz njegove dvije pjesme sa svirkom koja nekome možda može i zazvučati arhaično, ali koja svakom pravom poštovaocu rock’n’rolla u onom njegovom izvornom obliku može samo izazvati trnce u prstima i neodoljivu potrebu da „zasvira zračnu gitaru“.

Posebna poslastica je, opet „Palestinac sa Balkana“. Pjesma sa porukom i pjesma za koju opet treba imati svojevrsno predznanje. Kao muzička matrica uzet je stari hit australijske grupe „Man at Work“ iz 1982.godine. I dobijemo novi hit grupe „Bosnia express“. A da ima sve pretpostavke da postane hit – ima. Osim jedne.

Osim činjenice da „Bosnia express“ jeste bend koji djeluje u Skandinaviji, a obraća se ponajviše publici sa Balkana. Zato će sigurno među balkanskom zajednicom na Sjeveru Evrope imati kult status, ali teško da će naići na masovniji odaziv lokalne publike. I s pravom će moći da otpjevaju „Svako mlati pare osim nas“. A nekako mi se čini da oni u cijelu priču nisu ni ušli zbog para.

I da, moram da kažem da mi je drago što su uvrstili i koncertnu verziju pjesme „Bijeli cigo“ sa prethodnog albuma. Nisam ih nikad slušao na koncertu i ovo je bilo tek da „okusim“ kako to izgleda. I da malo revidiram svoj stav. Za nekoga ko ovako zvuči na koncertu ne postoji jezička barijera i sigurno je da može doprijeti i do „domorodaca“.

Šta da vam kažem nego da toplo preporučim da se provozate „Bosnia expressom“. I nemojte se iznenaditi kad uđete u kupe, a tamo sjede Tito, Naser i Nehru.

I za njega i za nju

Nema nikakve dileme oko toga da je Amira Medunjanin u svaki žanr kojeg bi se dohvatila, u svaku pjesmu koju bi otpjevala unosila popriličan dio sebe same. Nikada to nije bio samo zanat. Ali, čini se da je sa pjesmama otpjevanim na novom albumu “For Him and Her” otišla još i dalje.

Nije to samo poštovanje koje vrhunski interpretator jedne generaciji ukazuje interpretatorima neke prethodne. Ima i toga, naravno, ali ne samo toga. Kada slušate pjesme na novom albumu vi naprosto čujete koliko te pjesme Amiri znače. I onda se više ne pitate zašto je htjela na ovakav način da se pokloni Silvani Armenulić i Tomi Zdravkoviću, a nama da pokloni nove i nevjerovatne verzije njihovih evergreena. Ne pitate se jer vam je sve jasno dok je slušate.

Postoje stvari koje naprosto morate napraviti i vjerujem da je ovaj album jedna od onih koje je Amira morala napraviti da pronađe i svoj vlastiti emotivni, ali i stvaralački mir. Najavljivala je ona dosta dugo ovu ploču i jeste to meni zvučalo kao ideja zanimljivo, ali nisam znao da će baš ovako da zazvuči kad se jednom realizuje.

Mislim da nije slučajno za otvaranje albuma izabrana pjesma “Svirajte mi tiho, tiše”. Jer Amira i njena ekipa nam sviraju i pjevaju tiho, na uvce, onako kako se nekada pjevalo u kafanama pa si imao utisak da su oni koji ti pjevaju i sviraju tu samo za tebe i za tvoj jad. Da su neka vrsta anđela na uslovnoj slobodi i sa zadatkom da tvom dertu poklone zvuk. I uspijevali su u tome.

E, u tome sada uspijeva Amira Medunjanin sa svojom ekipom. A kakva je to ekipa, dedo dragi. Stari, dragi i nezaobilazni Amirin Saradnik Bojan Zulfikarpašić, pa Mustafa Šantić dobri duh prvog dijela njene karijere. A onda i basista Ukrajinac Shyrkhan Agabeyll koji je donio dah jednog drugog podneblja, a da ne naruši osnovnu atmosferu pjesama. Tu su još gitarista Predrag Vasić, Ismail Lumanovski čiji se klarinet na momente “natpjevava” sa Amirom, zatim i trubač Pantelis Stolkos i violinista Vladimir Ćurković. Važno je pogoditi ekipu muzičara koja zna šta želiš i zna da ti to isporuči. I da daju još nešto preko toga. Kad slušate ovaj album nemate ni najmanje sumnje da je ovo upravo takva ekipa muzičara.

Sa svojim orkestrom Amira nas vodi kroz pjesme “Svirajte mi tiho, tiše”, “Ja nemam prava nikoga da volim”, “Čekaj me” (koju sam nekad u cijelosti znao recitovati na ruskom), “Šta će mi život”, “Što je tužna tako ova noć”, “Rane moje”, “Kad se voli što se rastaje”, “Srećo moja”, “Danka”, “Dva smo sveta različita”, “Što te večeras nema” da bi se sve okončalo na najbolji mogući način u najemotivnijoj i najintimnijoj verziji pjesme “Umoran sam od života”. A kad to kažem, pri tome mislim i na originalnu verziju. A to već nešto znači, zar ne?

Ovim albumom Amira Medunjanin vraća dostojanstvo novokomponovanoj narodnoj muzici. Vraća nas predjelima “folk šansone” kako je Tomino i Silvanino stvaralaštvo lucidno nazvao Petar Popović. Amirin glas je na ovim pjesmama zavodnički, upravo onako vas zavodi kako vas zavodi kobrin ples ispred fakira. Poput tog fakira Amira Medunjanin nas drži hipnotisane pjesmama koje dobro znamo, a sada ih dobijamo upravo onakve kakve moraju biti 2020.godine

I tačno mogu da zamislim Tomu kako za svojim stolom u nebeskoj kafani zovne Silvanu da nešto čuje. Možda im u Amirinoj izvedbi neke od pjesama zvuče baš onako kako su ih oni čuli u svojoj glavi. A ona, onako po skrivećki malo šmrcne i pusti koju suzu. A onda i Toma otčepi svoje dizne i zaplače kako se već plače za kafanskim stolom. Obilno i bez glasa. A nama padnu neke čudne kiše. Čudno mirišu i opijaju vas ako vam koja kapljica zaluta u usta. Zato pazite kako slušate ovaj album. Da i sami ne zalutate. Može biti opasan ako pretjerate sa doziranjem

 

Ispravka “krivog navoda”

Da me neko nagovori da se i ja igram demokratije kako to čini dobar dio mojih sunarodnjaka najradije bih odnekud iz pozadine povikao „Ispravka krivog navoda!“. Zbog čega? Zbog novog romana Dr. Karajlića, odnosno zbog drugog dijela njegove sage „Solunska 28“.

U čemu je problem? U Doktoru Karajliću. Neprimjereno je, pa čak i nepošteno da taj roman bude potpisan njegovim imenom. Iako formalno pravno Nenad Janković ima pravo na taj pseudonim, iako sam siguran da to ime na koricama njemu donosi znatno veću prodaju nego ime iz lične karte, to naprosto nije napisao Nele. Doktor Karajlić nema nikakve veze sa ovim romanom. Sa romanom pisanom na ekavici i romanom koji za glavni lik ima Beograd. To nije Karajlićeva priča koliko god se njegov imenjak Janković upinjao da postane njegova.

Da je ovaj roman potpisao kao Nenad Janković meni bi posve razumljiv bio taj njegov očajnički pokušaj da pronađe sebi korjene negdje duboko ispod beogradskog asfalta, e ne bi li ga beogradska čaršija barem dijelom prihvatila onako kako ga je prihvatala nekada sarajevska.

Samo što je ta beogradska čaršija, bez obzira na sve priče o njenom nikad dokazanom kosmopolitizmu, neko ko ne prihvata baš lako dođoše, priječane ili kako su sve nazivali one koji bi sa prtljagom punim gorčine prema onom ranijem i punim snishodljivosti prema ovom novom pokušali da postanu ravnopravni dio te iste čaršije.

Nenad Janković je, u najboljem slučaju dobacio do statusa zabavnog rođaka iz provincije, dežurnog klovna na porodičnim okupljanjima. Onog kojeg diskretno zamole da se udalji od stola i ode sa ženama i djecom u drugu sobu onog trenutka kad ozbiljni domaćini počnu da pretresaju ozbiljne teme.

Uglavnom, nakon dvadeset i osam beogradskih godina (od kojih sve nisu ni bile beogradske) Nele je povjerovao da može da piše sagu o Beogradu pišući sagu o svojoj familiji – Jankovićima. I to na takav način da nema nikakvu obavezu da dokazuje dubinu tih svojih stvarnih ili tek namaštanih korijena.

Da je ovo film režirao bi ga Emir Kusturica sa svim onim njegovim izletima u nadrealno i sa mnoštvom pirotehničkih efekata. Samo što ni Kusturica ne bi sebi dozvolio onako melodramatičan kraj kakav je napravio Nele. Sa obaveznom dozom religijske alegorije. Dobro, to bi se već moglo očekivati i od Nemanje.

Ako nekoga zanima o čemu zapravo govori nastavak „Solunske 28“ da kažem da je priča smještena u period od bombardovanja beograda na Vaskrs 6. aprila 1941.godine, pa do kraja Drugog svjetskog rata. I kroz priču o te četiri godine provlači i politiku i mistiku i ljubav i ludilo i iznevjereno prijateljstvo.

Sad, pišući o tom iznevjerenom prijateljstvu Nele je, barem meni, napisao najzanimljivije i najiskrenije stranice ove knjige. Kažem da ja to tako doživljavam, a lako je moguće da uopšte nisam u pravu i da sam pročitao nešto što on nije imao namjeru napisati.

Kada čitam kako sa sa apsolutnim pouzdanjem piše o Dabetiću i Laciju, dvojici prijatelja i muzičara koji su vrhunske kreacije pružali samo dok su bili zajedno i koji su iznevjerili jedan drugog da bi spasili jedan drugog (svako na svoj način) naprosto ne mogu da se otmem utisku da je na tim stranicama (moguće sasvim nesvjesno) Nele ispričao priču o sebi i Seji Sexonu. Onako kako je on vidi i onako kako bi htio da ostane zapisana za vječnost.

Vjerujem kako bi on žestoko opovrgao svaku naznaku takve mogućnosti. Ne sumnjam da bi, ako bi tako postupio bez ostatka vjerovao da s punim pravom takve ideje opovrgava. Nebitno. Ljepota svake napisane rečenice i jeste u tome što je svako od nas može tumačiti na svoj način. A ja sam odabrao da te pasuse tumačim na ovakav način. Da ih tumačim tako da je nešto pametnije i jače od njega uspjelo da mu tokom procesa pisanja pošalje poruku da mu nije svejedno.

A možda i neko nakon čitanja ovoga što sam ja napisao poželi da ispravi krivi navod.

Eurosong „po Bolonji“

Tokom maja sam godinama navikao da iščekujem „Eurosong“, da pratim „Eurosong“ i da pišem o „Eurosongu“. Ove godine se po prvi put desilo da je ta manifestacija otkazana i mislio sam da je to to. A onda su se  u krovnoj evropskoj televizijskoj organizaciji dosjetili da ipak nešto naprave i podsjete nas kako „Eurosong“ nije mrtav. Još.

Pripremili su dvosatni televizijski šou koji su i naši gledaoci mogli vidjeti i u kojem je predstavljeno čak 47 pjesama koje su trebale predstavljati svoje zemlje ove godine na takmičenju za najbolju pjesmu Evrope. Bilo je tu i podsjećanja na neke ranije uspješne pjesme koje je „Eurosong“ iznjedrio. Bilo je iluminacije gradskih dvorana širom svijeta valjda da se opravda naziv samog programa „Shine a Light“ i bilo je svega i svačega, na momente dovedenog do ivice kiča. Ali kako već decenijama kič i „Eurosong“ idu ruku pod ruku o tome ne treba trošiti previše riječi.

Ono što zanima nekoga ko „Eurosong“ i dalje doživljava kao takmičenje pjesama jeste kako pedesetak i kusur pjesama strpati u dva sata i sve to uz najave, reklame, poruke učesnika, predstavljanja? Stvarno, kako? Pa tako što skratiš pjesmu na 20 – 30 sekundi, opališ refren i dosta. Eurosong realizovan „po Bolonji“, kako to kod nas vole da kažu za sve skraćeno, zbijeno i uskraćeno. Ko danas ima vremena da sluša duže od toga?

Zar ne živimo u svijetu brzih komunikacija? Zar ne živimo u svijetu u kojem je naša egzistencija svedena na trailer života? Zar nismo smješteni negdje između abd i wtf? I zašto nas onda čudi kad su pjesme svedene na pola minute. Sjećam se da su nekad pankeri to radili (doduše ne tako drastično), ali iz nekih sasvim drugih razloga. Kod njih je to bio vid pobune da pjesma traje minut i po dokazujući da sve bitno možeš da kažeš u tih minut i po. A mi smo u subotu dobili šestinu svake pjesme, a ostatak odzviždućite dragi gledaoci u svojoj glavi. Ako vam je baš do toga.

A ako ste moderni, ako ste savremeni, ako ste dio svijeta koji vas okružuje sigurno vam ni neće biti do toga. Dodatno ćete ubrzati. Upratio sam kako klinci, u najvećem broju slučajeva, gledaju youtube. Nervozno, rastrzano, brzo preskačući na drugi spot puno prije nego što je prethodni završio. Moguće da u tome dijelom leži odgovor na enormnu popularnost Jale Brata i Bube Corellia i njima slučnih zvijezda u sazvježđima nove generacije. Oni prave pjesme od dvije i po minute. Tap tap i gotovo. I još kad neko stavi njihovu pjesmu na repeat u toku pola sata pjesma im se ponovi dvanaest ili petnaest puta. I bilježi toliko pregleda. U istom vremenu pjesmu „Negdje na kraju u zatišju“, klasik grupe „Indexi“ ne možete čuti ni tri puta.

Vratimo se mi ipak „evrovizijskoj“ priči. Ako su htjeli da nam ponude zamjenu za „Eurosong“ nisu u tome uspjeli. Nismo čuli pjesme i nismo imali draž takmičenja. Dakle, što bi rekla jedna davna reklama „nije dovoljno da liči na Eurosong da bi bio Eurosong“. A ako su, međutim, htjeli da održe živim interes za svoju priču tu im nemam šta zamjeriti. Uspjeli su. I pokazali da se pita može praviti i…I bez publike, da ne pomislite nešto neprimjereno.

Ionako ćemo u bliskoj budućnost imati kulturne, estradne i sportske priredbe koje ćemo pratiti putem avatara i moći ćemo biti i ljepši i vitkiji i spretniji nego što smo to u stvarnosti. I nećemo se moći zaraziti. Barem ne onim biološkim tradicionalnim virusima. Za one kompjuterske, ne garantujem. I moguće da je ovo bila neka vrsta probe i najave. Ili će avatari izvođača nastupati na sceni. Ili će se desiti obje stvari istovremeno. Pa ćeš moći biti i na više koncerata u istom trenutku, a neka tražena zvijezda će moći nastupiti širom svijeta istovremeno. I niko u tome neće vidjeti prevaru. Osim starih i tersavih rock kritičara.

I još nešto. Je li samo meni čudno što je za motiv cijele priče uzeta pjesma sa kojom je Velika Britanija pobijedila 1997.godine. Da se razumijemo, to je jedna od najljepših pjesama koje su ikad ponijele titulu pobjednika na „Eurosongu“. Ali bilo je i drugih lijepih. I ljepših. Zašto baš da jedinstvo Evrope demonstrirate pjesmom koja dolazi iz zemlje koja je to jedinstvo već dobro načela? A imate pjesme koje slave to jedinstvo kao recimo ona koja je pobijedila 1990.godine u Zagrebu i govori baš o ujedinjenoj Evropi. Moguće da se ta pjesma ne bi dopala Rusima ili Bjelorusima, ali tu već zalazimo na močvarno i smrdljivo tlo politike.

Za kraj, antiklimaks je uslijedio nakon što su nas dva sata držali u iščekivanju velikog i epohalnog iznenađenja, a onda se ispostavi da je to iznenađenje tek puko saopštenje da će umjesto ove „Eurosong“ biti održan iduće godine u Roterdamu. Iznenađujuće otprilike koliko i tvrdnja da sunce izlazi na istoku. A civilizacija kakvu poznajemo zalazi na sve četiri strane svijeta.