Posljednji vojnik rock’n’rolla

Najljepše su one stvari koje ti se dese neplanirano i neočekivano. Kad se za nešto dugo pripremaš, kad to nešto iščekuješ desi se ponekad da u toj želji i pregoriš. Kao što mi se, recimo, sad dešava sa ovim Svjetskim prvenstvom u fudbalu. Kad se konačno sve to desi shvatiš kako to ipak nije to. Da se ne lažemo.

Ali ovo nije priča o fudbalu. Ovo je priča o mom drugu Tifi. Drago mi je što mogu, nakon toliko godina, s punim pravom reći kako je to moj drug. Ovih dana se dešavao nekakav skup muzičara na kojem sam se trebali obojica pojaviti. I ja sam nešto kasnio, a Tifa pita moju suprugu, sa iskrenom brigom i zanimanjem kako sam ja i može li šta učiniti za mene. I time je već učinio više nego što je i sam toga bio svjestan.

Srećom, ipak sam došao i u jednom trenutku obojica smo iznervirani napustili salu u kojoj su se izmjenjivale dosadne govorancije sa optužbama i prijetnjama. Toliko volim muziku da sam nekad spreman i da otrpim ljude koji je stvaraju, a sve zarad onoga što stvaraju. Bog, definitivno ne dijeli talenat po zaslugama. Nekada ga dobiju i oni i onakvi, kojima ga ja, da sam nešto u poziciji, nikada ne bi dodijelo.

Poput djeteta kojem je obećana nova igračka Tifa mi sa oduševljenjem priča o tome kako polako kompletira pjesme za novi album. Pita da li ja imam neke pjesme za njega. Kao u stilu ja ga znam i znam napraviti pjesmu iz njegove perspektive. Možda i znam, ali i previše puta sam svjedočio tim njegovim pripremama na novim albumima da je moja skepsa u tom trenutku morala biti opravdana.

A onda mi je Tifa, sa mobitela, pustio tri već urađene pjesme. Dovoljno da osjetim stid zbog vlastite sumnjičavosti. Da, to je on. Možda posljednji vojnik rock’n’rolla na ovom poluostrvu. Čovjek koji je iz brojnih bitaka izašao sa toliko ožiljaka da se zapitaš ima li još i kvadratni centimetar netaknute kože, ali čovjek koji još uvijek stoji na nogama i visoko drži zastavu pod kojom smo nekad svi zajedno koračali. Ta zastava rocka možda je pomalo ofucana, možda kod nekih novih generacija izaziva i podsmijeh, ali Tifa sigurno nije čovjek koji će se osvrtati na takve sitnice. Mi ostali možda i možemo kalkulirati, ali takve računice naprosto ne idu uz njega. On nije čovjek koji je spreman pristati na bilo kakve kompromise. Znala je ponekad i mene pomalo nervirati ta njegova nepokolebljivost (da ne kažem baš tvrdoglavost), ali je njega samog puno više koštala pa je pošteno priznati da je krvavo platio pravo na nju.

I, moram vam reći, kada sam čuo pjesmu koju mu je napisao Armin Šaković zaledio sam se. To je njegova priča. To je susret dva umjetnika, to je kreativni susret jednog autora i jednog izvođača koji su ne onom najdubljem mogućem nivou prepoznali jedan drugog. Pjesma u kojoj se slavi „pedeset godina djetinjstva“ sigurno će označiti novi početak u četrdesetogodišnjoj (i još malo preko) karijeri Mladena Vojičića Tife. Nemam pojma hoće li se nešto od mojih pjesama naći na tom njegovom novom albumu i to nije ni važno. Važno je da Tifa otpjeva pjesme poput ove Arminove. I da nas podsjeti da trebamo biti ponosni na činjenicu da smo živjeli u njegovo doba.

Praznik filma

Kada iz kina izlaziš sa ljudima koji šute i gledaju u pod, a i ti sam se ponašaš kao zombi među zmobijima, e onda znaš da si prisustvovao nesvakidašnjem filmskom ostvarenju. Da si gledao film koji te ne samo oborio sa sjedišta na pod kino dvorane, nego te još i vukao po tom istom podu sve do izlaza.

Zato ima filmova koje gledam isključivo u kinu. Filmova kod kojih mi je jadnako kao i film važna reakcija ljudi oko mene na taj film. Da vidim jesam li ga samo ja tako doživio ili je to ipak nešto masovnija pojava.

E, na takav način nas je dotukao “Praznik rada” novo filmsko ostvarenje Pjera Žalice. Možda i ne znamo svi objasniti zašto je baš na takav način film djelovao na nas, ali zato to dejstvo nije ništa manje snažno. Naprotiv.

Žalica je otvorio bolnu i do sada rijetko otvaranu temu suočavanja sa samim sobom i svojim demonima. Već smo navikli u ovim balkanskim vrletima da zlo uvijek prepoznajemo među drugima, a oko sebe vidimo samo anđeoska krila i oreole.

A zlo je, možda baš u nama samima i oko nas. Možda. Ne daje nam Žalica jednoznačan i direktan odgovor na to pitanje nego nas ostavlja da sami izaberemo odgovor. Jednako kao što je junacima ovog filma ostavljen taj izbor.

Na prvi pogled priča je prilično jednostavna. Prijatelji iz mahale dogovaraju logistiku za tradicionalnu proslavu Prvog maja i čini se da im je najveći problem u životu opredjeliti se za janje na ražnju ili meso na roštilju. I sve ide uz vrckave dijaloge tipične za bosanske mahale.

A onda im policija, u akciji kao iz filmova nekog drugog žanra, hapsi komšiju. Krenu nagađanja oko razloga hapšenja sve dok sutradan u novinama ne pročitaju da je optužen za ratni zločin. I tu tek počinje prava drama. Drama u kojoj će, svako iz svoje perspektive pokušati odgovoriti na dva ključna pitanja. Prvo je da li je to učinio njihov komšija, a drugo može li se naći objašnjenje, ako već ne i opravdanje za taj zločin.

Po mom dubokom uvjerenju ovo je najbolji film Pjera Žalice. Film koji ide korak dalje i od “Kod amidže Idriza”. Maestralna glumačka ekipa, sjajan scenario sa replikama za prepričavanje i vješta rediteljska ruka nude zaista vrhunsko ostvarenje. I to ne samo u zanatskom smislu. Sigurno ne samo u zanatskom smislu.

Žalica je pronašao način kako da u nama pritisne ono dugme da nam svaki lik bude, ako ne baš drag, a ono barem blizak i razumljiv. Da naprosto nikoga ne možemo, ni na podsvjesnoj ravni osuđivati. U jednom trenutku jedan od glavnih likova očajnički uzvikuje da ne želi više da bude dobar čovjek, da želi da bude zao. Samo što to ne ide tako. Niko od njih nije zao. Ni dobar u nekom bajkovitom smislu. Svi su oni samo ljudi. Sa svim onim što bivanje čovjekom podrazumjeva.

Naravno, Žalica je opet napravio mentalitetski film. Svi se mi prepoznajemo u njegovom filmu. Po toj našoj sklonosti da iz najtežih rasprava začas odemo na najbanalnije teme. Da kada dođemo do zida kroz koji se ne može naprosto čovjeku koga smo koliko maloprije optuživali za najgore stvari poručimo da pazi da sudžukice ne izgore.

Film je prepun simbola, kao i svi njegovi filmovi uostalom. Nije slučajno da niti jednog trenutka ne vidimo čovjeka oko kojeg se sve vrti, optuženika za ratni zločin. I to je filmski postupak koji nije nov, ali u ovom slučaju izaziva divljenje. Ne da nama Žalica da ga vidimo pa se opredijelimo. Film ne daje nikakve odgovore nego nam samo postavlja pitanja koja ne želimo da nam budu postavljena. Ali kad su jednom postavljena nemoguće ih je ignorisati. A ignorisanje je usud skoro svih likova ovog filma. Ignorisanje tuđe patnje, a ponajviše svoje.

Dođete li u priliku da pogledate ovaj film, nemojte je propustiti. Jer ovo nije Praznik rada. Ovo je Praznik filma. I ljudskosti, ako baš hoćete. Ljudskosti u onom njenom nimalo našminkanom obliku.

Fazlina topografija srca

Razni su razlozi i motivi zašto bi se o nekome pisale knjige i pravili dokumentarni filmovi. Dokumentarac “Fazla” je jedan od onih koji su morali biti napravljeni. Iako nominalno film o Zlatanu Fazliću Fazli u tih nešto više od pola sata autor filma Nedžad Begović nam je, uz Fazlinu pomoć ispričao priču o jednom gradu i jednom vremenu.

Uvjeren sam da, uprkos tome što je Fazla veliki i cijenjen autor, neke pojmove u njegovim pjesmama nisu shvatali mnogi koji su voljeli te pjesme. Nešto slično kao i sa Balaševićem neophodno je da pripadaš i jednom prostoru i jednom vremenu pa da ti ti pojmovi budu bliski. E, u ovom dokumentarcu dobijamo i svojevrsni priručnik, ali i riječnik za to putovanje kroz ulice Fazlinog odrastanja. Ali ne samo njegovog, nego i mnogih od nas.

To i jeste posebna vrijednost ovog filma. Jer to i jeste i nije priča o Fazli. Ili barem ne samo o njemu. To je priča o cijeloj jednoj generaciji. I o gradu u kojem je ta generacija mijenjala i sebe i taj grad. Zato sam, barem ja, imao utisak da i ne gledam film nego da negdje naveče sjedimo i Fazla priča te priče o velikim ljudima Sarajeva. I u tim anegdotama oni bivaju svedeni na jednu posve ljudsku mjeru i baš zbog toga postaju još veći i još značajniji. I samo da razjasnimo. Fazla priča i jednu pričicu o tome kako su izvjesnom kritičaru ruke polomili jer je pisao loše o “Indexima”. Nije pomenuo ime nesretnika pa bi neko mogao pomislita da sam i ja u pitanju. Nisam. Ne samo zato što sam se skoro do šezdesete sačuvao od bilo kakvih lomova nego što ne bih samom sebi dozvolio da ikad išta ružno napišem o “Indexima”. Znam da ja nisam, a ko je u pitanju – ne pitajte me. Kad Fazla nije htio da kaže, neću ni ja.

Zapravo, u ovom filmu se Fazla i ne pojavljuje kao tema filma nego kao svjedok. Svjedok nekih lijepih i nekih ne tako lijepih vremena. Vremena o kojima je tako lijepo već svjedočio u svojim pjesmama, a sada nam je odškrinuo vrata u pjesnikov svijet da barem naslutimo kako su i zašto su te pjesme nastajale. Nerijetko je i demistificirao sve te legende i mitove koji se prepričavaju po Sarajevu samom sebi uskračujući neki preveliki značaj.

Na svu sreću ima nas još puno koji mu ne damo da samom sebi oduzme zasluge koje mu s pravom pripadaju. Stvarajući neke lijepe i neke važne pjesme on je djelovao na nekoliko nivoa. Jako lijepo je igrao na terenu nostalgije, ali je ostavio i trajna pjesnička svjedočanstva o ljudima i fenomenima naše stvarnosti. On je napisao pjesmu svom Sarajevu (Baščaršijska), ali i svom Mostaru (Stari), a dao je i jednu od najljepših razglednica Bosne i Hercegovine ikada (Pismo prijatelju/Da ti roknu samo dvije). On je napisao i “Pjesmu o Davoru”, ali je i Kemalu Montenu ponudio pjesme koje su ga uvjerile da još ima velikih pjesama koje vrijedi pjevati.

A da ne govorim o svim onim hitovima sa smislom i za trajnu upotrebu koje je dao “Crvenoj jabuci”. Čak i na njihovom novom albumu koji tek izlazi u novembru 2022.godine, albumu “Neka nova jutra” nalazi se nova vezija “Baščaršijske”. A opet u svemu tome Fazla će istaknuti kako mu je najveće priznanje u životu što je igrao u revijalnoj utakmici protiv veterana madridskog “Reala” i slavnom Brabenderu “stavio” tricu. Mogu i ja biti malo ličan. Igrao sam i ja jednu revijalnu utakmicu protiv Fazle i njegove ekipe estradnih zvijezda. Nisam ništa stavio, da se ne lažemo. Ali mi je puno značilo. Baš mi je puno značilo.

Kao što mi puno znači i to što je Nedžad Begović sa Fazlom napravio ovu priču. Priču koja će pomoći onima koji nisu iz ovog prostora i ovog vremena da lakše shvate sve to o čemu i govorimo i pjevamo. Pogledajte dokumentarni film “Fazla” i vjerujte sve je baš tako bilo. Baš tako i nikako drugačije.

Kao da je bilo nekad i kao da se opet vraća

Znamo odavno da se ne mrtvim rokerima zarađuje. Bez imalo i obraza i obzira. Izvlače se njihovi stari snimci, nedovršeni, nešto što oni nikad ne bi pustili pred javnost i od toga se cijedi još koja marka od koje čovjek kojeg eksploatišu neće vidjeti nikakve koristi. Srećom ima tu i izuzetaka. Vrijednih izuzetaka.

Među takve izuzetke, bez ikakve sumnje, spada nedavno objavljeni album “Ekatarine velike” nazvan “EKV Unplugged Skopje 1992”. I to što je Fondacija Milan Mladenović odlučila da ga baš sad ponudi javnosti ima i smisla i opravdanja. Navršilo se 30 godina od te svirke i zašto je ne bi čuli. Pogotovo što se u ovom slučaju ne radi o još jednom prežvakavanju već prežvakanog.

Prvo ono prvo. Zvuk je jako jako dobar. Nije to nikakav bootleg izvučen odnekud iz privatnih arhiva. Ne, to je koncert koji je održan u studiju M1 makedonske televizije i tada je direktno prenošen putem radija, a sada je dobio i formu albuma. Postojao je, doduše i nekakav poludivlji snimak skinut sa radija, ali ovo što nam je sada ponuđeno neuporedivo je bolje.

Inače, koncert je sviran u okviru turneje po Makedoniji u vrijeme kada su promovisali tada aktuelni album “Dum Dum”. I logično, najviše pjesama (čak šest od deset) svirano je sa tog albuma. I to nije nikakvo iznenađenje. Ako sam nešto naučio iz kontakta sa ljudima koji nešto stvaraju u domenu umjetnosti onda je to da im je uvijek najvažnije ono posljednje što su uradili. To žele da predstave ljudima oko sebe. I ako ih nešto nervira to je kada ih publika i novinari uporno vezuju za neke stare pjesme uskraćujući im pravo da se stvaralački razvijaju.

Zato mi to nije iznenađenje. Iznenađenje mi je da nema niti jedne pjesme sa albuma “Par godina za nas”, a sa albuma “Ljubav” našlo se mjesta samo za “Ljudi iz gradova”. Kada su se okretali starim pjesmama očito je da su radije posezali dublje u prošlost pa su odsvirali “Kao da je bilo nekad”, “Ti si sav moj bol”, pa čak i “Oči boje meda”, pjesmu sa onog prvog albuma nakon što su promijenili ime u “Ekatarina velika”.

Ako volite “Ekatarinu veliku” poslušajte ovaj album. Nećete se pokajati. Istina je da ćete ih dobiti u drugačijoj verziji nego što ste to navikli, ali ovako ogoljene, akustičarski prezentirane njihove pjesme zapravo samo svjedoče o svojoj snazi i genijalnosti. Bend djeluje raspoloženo, uigrani i svježe. Bend zvuči kao gladan svirke. Koncert je održan u vrijeme kada je već počeo krvavi rasplet jugoslovenske drame i to se osjeti i u izboru pjesama. Sve te pjesme izabrane sa albuma “Dum Dum” i jesu mala umjetnička svjedočanstva o onome što se tih godina dešavalo oko svih nas. Samo što su Milan i društvo, nikada skloni parolašenju u pjesmama, znali kako da i strah i brigu i nadu donesu na univerzalan način. Na takav način da njihovim pjesmama vrijeme ne može nauditi.

Možda je ovo dobar način i da se neki koji nisu slušali “Ekatarinu” upoznaju sa njihovim stvaralaštvom. Naprosto zato što su pjesme u ovom ruhu pitkije i prijemčivije za prosječnog slušaoca. A kad ih jednom čuju u ovim verzijama otvoriće im se apetit da ih čuju i u originalnim. A onda će tražiti još i još.

Milana nema skoro trideset godina. Magi je otišla prije više od dvadeset. I opet sa ovim albumom zvuče kao da pripadaju danas i ovde. I sve je baš kao da je bilo nekad i kao da se opet vraća.

Sve što ste uvijek htjeli da saznate o Balaševiću, a niste se usuđivali da pitate

Krajem ovog ljeta dobio sam od svoje nećakinje Mie, stvarno poseban poklon. Zna Mia šta meni znači Balašević i poklonila mi je knjigu Ivana Ivačkovića „Panonski admiral“.

Već sam ja bio čuo za tu knjigu, ali nekako mi se nije dalo da naletim na nju. I kad mi je konačno došla u ruke bio sam živo zainteresovan da saznam hoću li pronaći na tim stranicama nešto što još nisam otkrio o Balaševiću. Neskromno sam se, naime, smatrao prilično dobrim poznavaocem njegovog „lika i djela“, kako se nekada govorilo.

Znao sam, doduše i za kolegu Ivana. Na području onoga što se nekad zvalo Jugoslavija, a danas rogobatno Regija nema nas previše koji se bavimo ovim poslom pisanja o popularnoj muzici i nužno znamo jedni za druge. I pitao sam se šta bi mi to Ivan mogao novo reći o Balaševiću.

Iskreno, nakon prvih desetak ili čak dvadeset stranica bio sam pomalo razočaran. Bio je to, za moj ukus, predugačak uvod sa previše opštih mjesta i patetičnih lirskih pasaža o tome šta je Balašević značio i znači ovdašnjim njegovim poklonicima i samom autoru knjige. U stvari, zasmetalo mi je najviše to što je, na tim stranicama, u knjizi bilo više Ivačkovića nego Balaševića.

Srećom, nisam od onih koji odustanu od knjige ako ih ta knjiga ne „kupi“ na prvih nekoliko strana. Nastavio sam. I bio nagrađen za strpljenje. Kada je krenula „prava“ priča o Balaševiću lako me je uvukla u sebe. Jesam ja dosta toga znao, ali pokazalo se i da nisam baš takav poznavalac kakav sam mislio da jesam.

Priča je lijepo hronološki posložena i prati Balaševićevu diskografiju od samih početaka. Baš u skladu sa podnaslovom knjige „Emocionalni vodič kroz diskografiju Đorđa Balaševića“. I onda saznajem za neke pjesme kako su nastajale, zašto su nastajale, kao i kako ih je sam Balašević doživljavao i je li bio manje ili više zadovoljan njima.

I onda si nešto mislim, ako sam ja našao na toliko zanimljivih priča za koje nisam znao koliko će ih tek naći prosječan čitalac. Ne bih sad da zvučim uobraženo, ali ni lažno skromno. Znam da ne znam sve, ali znam i da znam znatno više od tog prosječnog čitaoca. A opet je Ivan našao načina da me iznenadi i da u značajnoj mjeri upotpuni to moje znanje.

Da se ne lažemo, ova knjiga nije ni namijenjena meni nego ljudima koji su odrastali uz Đoletove pjesme, ljudima koji su u njegovim stihovima tražili najtačniji prevod svojih čežnji, sumnji i tugovanja. I ne bojte se. Neće vam ta saznanja razbiti čaroliju. Te pjesme će zauvijek ostati posute tom finom prašinom neobjašnjene i neobjašnjive magije.

Zapravo, čini mi se da je Ivan Ivačković napisao samo pola ove knjige. Drugu polovinu ispisuje onaj ko je čita. Jer sam čitalac ima šta da kaže o uticaju svake od tih pjesama na njega samog. Kao što se ja prisjetim jedne Dare iz srednje škole kad čujem „Prvu ljubav“. Ili kad krene „nošen dahom sna“ u „Slovenskoj“ prisjetim se maja 1985.godine kada me je moj prijatelj Miro Pilj nazvao samo da mi kaže kako „taj čovjek to ne zna, ali on je napisao pjesmu o tebi“. Ili kako sam plakao kad sam prvi put čuo „Regrutesku“ i pomislio na vlastitog sina koji je tada imao jedva tri godine. I mogao bih tako nabrajati u nedogled i napraviti istu stvar koju sam, na početku, zamjerio Ivanu.

Primjeti se kako su Ivačkoviću neki albumi i neke pjesme draži od drugih. I to je u redu. Negdje sam posve saglasan sa njegovim odabirom, a negdje bih ja ipak neke druge naslove stavio ispred. Ali kako kaže sam junak ove knjige „pa to je ljudski/svako od nas nosi u sebi/nekog svog malog boga/kom se potajno moli“. Ili nosi neke pjesme koje mu pomažu da drži glavu iznad vode.

Ne znam šta bi o knjizi „Panonski admiral“ rekao glavni junak te knjige da, kojim slučajem, ima priliku da nam saopšti svoje mišljenje. Ali, kao što nije ova knjiga pisana za mene nije ni za njega. A opet je pisana za sve nas. Pa čak i za one koji nikad nisu slušali Balaševića. Kad malo bolje razmislim možda bi baš njima najviše koristila. Možda ih te emotivne i vrlo informativne priče o pjesmama navedu i da poslušaju te pjesme. A onda im nema spasa.

Amirove izmjene izbornog zakona

Kad može Schmidt mogu i ja. Samo što se njegova pika, a moja se ne pika. Što ne znači automatski da je moja verzija nužno i gluplja. Lijepo zvuči ona parola jedan čovjek – jedan glas. Ali nije baš realna, a nije nešto ni efikasna ako želimo da se vratimo suštinskoj demokratiji. Prihvatam ja svačiji strah od majorizacije, a svako je negdje u ovoj zemlji u opasnosti da bude majoriziran. Nema ga ko će baš na svakom pedlju biti barem u relativnoj, ako već ne i u stvarnoj većini. i onda dolazimo do toga da baš svakoga od nas treba nekako zaštititi da bismo dobili mogućnost da imamo predstavnike kakve želimo i kakve, na kraju krajeva i zaslužujemo.

I koja je tvoja formula Amire, ako nije “jedan čovjek – jedan glas”? Vrlo slična na prvu, ali suštinski posve suprotna. Ja sam za varijantu “jedan glas – jedan čovjek”. Šta to konkretno znači? Pa znači da napravimo izbore u kojima nemamo komplikovane procedure, da izbjegnemo partokratiju i priglupe zastupnike, poslanike i delegate čiji je jedini kvalitet da ne postavljaju suvišna pitanja kad vođa iz stranačke centrale poruči kako treba glasati. Ne znam kako danas, ali dobro se sjećam za koga se u moje vrijeme u raji govorilo da je “delegat”. A vjerujem da se i mnogi drugi sjećaju. Dakle nije to nikakva novina ovih poratnih vremena.

Zamislite nezamislivo. Dođete na izbore. Dobijete one odštampane čaršafe i olovku i krenete da zaokružujete. i završite to u četiri poteza pomenutom olovkom. I zaokružite jedno ime za predsjedništvo, jedno za kantonalnu skupštinu, jedno za federalni parlament i jedno za državni parlament. I ti si, brate svoje završio. I onda 35 prvih po broju glasova u kantonu uđu u Skupštinu tog istog kantona. Ili ako iz moje izborne jedinice njih sedam ide u Federalni parlament sedmoro onih koji su dobili najviše glasova završe u parlamentu.

Bez komplikovanih formula, bez nekakvih kompezacionih mandata, bez bilo kakvog natezanja. U roku od 24 sata znaš sastav svakog parlamenta. A možda i ranije. A onda, zamislite ljepote kad se probudite i vidite sastav parlamenta i shvatite da nikad nije bio pametniji. Jer stranke uglavnom pametne i kapacitirane ljude drže u nekakvim podrumima i vječno zaključanim sobama kao rođaka kojeg se stide kad im dođu gosti. Do sada smo u procesu odlučivanja (sa časnim izuzecima) dobijali gomilu onih koji su i sami svjesni da tu ni ne pripadaju i ne preostaje im ništa nego da po svoje mišljenje idu u stranačku centralu. A sve ne bili za četiri godine bili nagrađeni nekim novim, jednako nezasluženim mjestom.

A po ovim mojim izmjenama dobili bi mi kapacitirane ljude, ostvarene ljude sa imenom i prezimenom i ljude koje nije tako lako držati pod kontrolom. Ljude koji svoju poziciju ne duguju stranačkoj podršci i nemaju potrebu ni obavezu da glasačkom gimnastikom četiri godine vraćaju taj dug. I u takvoj situaciji nema više blokada. Jer više ne treba da se dogovore dva stranačka lidera u kafani nego trideset ili pedeset ili sto ljudi u skupštinskim klupama na osnovu vlastitog znanja, odgovornosti i poštenja samostalno odlučuje kome će dati podršku kao premijeru, ministru ili predsjedniku ovoga ili onoga. A nešto mi se čini da bi ovaka sistem kakav predlažem obezbijedio puno više i pameti i mudrosti. Može biti i da griješim, ali jedino još to nismo probali.

Samo ko bi podržao ovakve izmjene izbornog zakona i ko bi ih nametnuo? Oni koji mogu – sigurno ne bi. Zašto bi Visoki predstavnik tako nešto nametnuo? Ne bi nipošto. Iz najmanje dva razloga. Prvo, lakše mu je pod kontrolom držati par lidera ucjenama, podmićivanjem i prijetnjama i preko njih kontrolisati parlamente nego da mora da se objašnjava sa masom pametnih ljudi i, zašto ne pomenuti i to, vrlo zajebanih ljudi. A drugo, i možda važnije za njega time bi se uspostavio vrlo opasan presedan koji bi mogao da se prelije i na njegovu matičnu njemačku političku scenu.

Neće to ni parlamentarne stranke podržati. Ni u ludilu. Zašto bi ispustili poluge vlasti iz svojih ruku? I ne mora to biti nužno zato da bi zadovoljili neke svoje prizemne materijalne interese. Mislim da su vremenom većinom počeli da boluju od mesijanskog sindroma ubijeđeni da bi se sve raspalo ako bi oni samo na trenutak konce pustili iz svojih ruku. Ako samo jedan mandat oni ne bi bili na vlasti. Ili barem u opoziciji. Jer, da se ne lažemo, nema tu neke velike razlike u metodu djelovanja. A apsurd na apsurdima je to što oni koji izađu iz neke stranke nezadovoljni apsolutizmom unutar stranake (a sve se listom nazivaju demokratskim, a neke to i u nazivu imaju), sami još žešće discipliniraju članstvo stranke koju formiraju.

Glavni argument će im uvijek biti da takav sistem oduzimanja poluga moći strankama ne postoji nigdje u svijetu. Po meni to je ključni argument da ga pod hitno treba uvesti. Jer, da parafraziram onu čuvenu Čerčilovu, sigurno je da niko neće dozvoliti ništa što bi demokratske procese učinilo suštinski efikasnim. A ako se neko plaši za ugrožavanje kolektivnih prava imam i za to rješenje, ali to je već tema narednih izmjena koje ću obrazložiti svakome kome se ove prve izmjene učine smislenim.

I šta onda da se radi, a da bi dobili predložene Amirove izjave? Ništa. Ne postoji čak ni kritična masa stanovnika ove zemlje koji bi bili za to zainteresovani. Naprosto zato što mi imamo toliko nivoa vlasti da od tri Bosanca i Hercegovca barem četiri računaju da će kad tad ući u neki parlament ili doći na neko ministarsko ili direktorsko mjesto. I samim tim nisu zainteresovani za prave, stvarne i suštinske promjene. A sigurno je da mi ne pada na pamet da ove izmjene pokušam plasirati “putem ulice”. Nisam ja kao onaj…ne, obećao sam nema imena. Uglavnom nisam ni toliko bahat ni arogantan da sebi uzmem tu legitimaciju da sam ja ovlašten da u bilo čije ime govorim osim u svoje. A jasno mi je da u ovoj zemlji, za mog života, niko neće dati tu legitimaciju ni meni ni ljudima sličnim meni. Na moju sreću. A da li je i na nečiju žalost nije do mene da se o tome izjašnjavam.

Dade se usranu do potoka

Živo me zanima da li je seizmološki zavod zabilježio zemljotres u Sarajevu u nedjelju uveče u 22.06. Naime, u tom trenutku je “Zetra” eksplodirala na završne taktove pjesme “Desert Rose”. Dirnuo Sting u tu orijentalnu žicu sarajevske publike. Što ne znači da je ta ista publika manje eksplozivno djelovala na druge pjesme.

A plašio sam se da ćemo ostati bez te eksplozije dobrog zvuka u Sarajevu. Nakon prvog pomjeranja datuma Stingovog koncerta i nakon otkazivanja nastupa “Whitesnake-a” moram priznati da nisam bio baš pretjerano uvjeren da će Sting zaista i proslaviti svoj rođendan u Sarajevu. Plašio sam se da će biti opet po onoj staroj “ne da se usranu do potoka”. E, ovaj put usran došao do potoka. I neka je.

Hvala Bogu da nećemo i narednih 25 godina slaviti onaj koncert “U2” na Koševu i pitati se zašto u tih 25 godina nije bilo drugih velikih koncerata u ovom gradu. Dobili smo novi veliki koncert. Pokazalo se da se može. Samo treba da se pojavi dovoljno hrabar organizator i dovoljno vješt da se usudi da neku veliku zvijezdu dovede kod nas. I da dokaže svima kako apsolutno nije tačno da Sarajevo nema publiku za takve koncerte.

Ima. Prepuna “Zetra” je pokazala da ima. Kao i da je to publika koja zna šta vrijedi. A Sting i njegova ekipa znali su to da vrate na pravi način. Ne sjećam se da sam prisustvovao koncertu na kojem je sve funkcionisalo savršeno od početka do kraja, kao na ovom. Zvuk je bio besprijekoran, a muzika koju nam Sting nudi ne bi trpila ništa manje od savršenog. I sve je bilo posvećeno i podređeno muzici.

Bez ikakvih pratećih ukrasa, bez pretjerane konferanse, sa smislenim pretapanjem iz pjesme u pjesmu, te sa dramaturgijom nastupa kojoj se teško šta može prigovoriti bio je to koncert za pamćenje. Cjepidlaka kakav jesam ipak sam na izlasku iz “Zetre” primjetio da je ipak moglo sve trajati malo duže. Na šta me supruga u sekundi “poklopila” primjedbom “ti navikao na Balaševića”. Dobro, kad malo razmislim ipak je ovo svjetski standard trajanja koncerata.

Pjesme su pažljivo probrane. I kao i uvijek na neke je publika snažno reagovala, a na neke druge – još snažnije. Možda ponajmanje na pjesme sa novog albuma “The Bridge” koje su jednako kvalitetne kao i one starije samo im treba malo vremena da dođu do publike na pravi način. Iako meni lično su “If It’s Love” i, pogotovo “Rushing Water” bili među vrhuncima ovog koncerta.

Tako je i teklo. Kao voda. Od jednog vrhunca do drugog. Svako je imao neke svoje favorite među pjesmama, a ako mene pitate neprevaziđen je nastup sa “Shape of My Heart”. Moram se dotaknuti i ekipe koja je bila sa njim na sceni. Svako od njih je dobio svojih pet minuta da u jednom stvaralačkom dijalogu sa Stingom pokaže da niko tu nije slučajno.

Dobili smo sve što treba da ima jedan veliki koncert. I energiju i emociju. Koncert je tako i završen kada su izašli na taj jedini bis. Grmljavinom u “Roxanne” koja je, učinilo mi se, mogla trajati do jutra. Da bi u jednom trenutku to postalo natpjevavanje sa publikom u napjevu “Rok Seno”. Svaka čast. Čovjek juče došao u Sarajevo, a već pjeva nekoj Seni. Svaka čast.

I najemotivniji mogući završetak sa “Fragile”. Nismo mi baš tako ni lomljivi ni krhki, ali sam izlazeći iz “Zetre” strepio da se ne polomim od silne ljepote kakvu valjda samo muzika, i to ona kvalitetna, može čovjeku da priušti.

Ali, može li bez ali

Čini mi se da mi kao društvo, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, tonemo sve dublje i dublje i aktivno potvrđujemo tezu da i ispod dna postoji nekakvo dno koje samo mi, izgleda možemo dokučiti. Ali nije do kandidata. Do nas je kad su nam u redu ti i takvi kandidati. Zar stvarno mislite da zaslužujemo bolje? Svako malo pokažemo koliko smo nezreli za demokratiju. I ne samo za demokratiju nego za svaku normalnu komunikaciju.

Sve je eskaliralo Bećirovićevim napuštanjem debate na televiziji N1 u srijedu kada se (očekivano i najavljeno) nije pojavio Izetbegović, te debatom od četvrtka na kojoj su učestvovala sva tri kandidata za bošnjačkog člana predsjedništva. Neću vas zamarati detaljima o tome šta je ko kome rekao, ko ga je kome šuknuo, šta je ko kome propustio da kaže (i na kojem jeziku). Nije to toliko ni bitno. Puno je važnije šta su Bosanci i Hercegovci jedni drugima govorili nakon te debate.

Pojavilo se par tanušnih glasića razuma koji su pokušali objektivno i nepristrasno analizirati taj okršaj, ali su oni vrlo brzo zagušeni i zaglušeni ispod nekontrolisanog talasa mržnje i netrpeljivost koji su, prema raznim kandidatima dolazili sa raznih strana. I samo im je jedno zajedničko, tim bijesnim nasrtajima, to da im ništa nije zajedničko. Kao da su ljudi gledali dvije različite emisije u dva različita svemira, samo sa istim akterima.

Svako ovde kod nas vidi samo ono što on želi da vidi. Istina nije ono što je istina nego ono što je u stranačkoj centrali saopšteno kao istina. Pa čak nije ni nužno da nosioci te netrpeljivosti budu članovi neke stranke, dovoljno je samo da simaptiziraju neku stranku pa da izgube svaki osjećaj za realnost. Ne moraju čak ni to. Nekada je važnije to što nekoga ne podnose od činjenice da nekog drugog simpatišu.

Povremeno, čak ni ti ostrašćeni jurišnici ne mogu a da ne primjete da čamac u koji su se ukrcali pušta na sve strane. I mislite da priznaju opasnost u kojoj su se našli? Mislite da priznaju vlastite greške ili greške svojih predstavnika kao prvi preduslov da se te greške isprave, da se te rupe začepe prije nego čamcu više ne bude spasa, a shodno tome i njegovim putnicima? Nema šanse. Tada na scenu stupa relativizacija ili ono čuveno “ali”.

Mi možda imamo te rupe kroz koje ulazi voda, ali kod njih tamo rupe su veće i voda brže ulazi. Nije važno što je moja diploma sumnjiva važno je da su njihove sumnjivije ili ću se ja bar potruditi da ih učinim sumnjivijima. Znam ja da smo mi govna, ali i oni su i još više smrde. I uvijek će se pojavljivati neko ali. Šta je kog đavola izašla u minjaku i iza ponoći plesala u klubu ako nije htjela da je siluju. I ali i ali i ali. I nije baš da zabijaš glavu u pijesak, samo misliš da će tvoju vlastitu nakaznost ublažiti to što ćeš uprijeti prstom u tuđu. Neće brate. Samo će biti više nakaza oko nas.

I šta god vaš pulen, vaš favorit, vaša uzdanica uradi vi ćete za to naći opravdanje. Naći ćete nekakvo ali da iskopate razumjevanje za ljude koje je nemoguće razumjeti. Za postupke koje je nemoguće opravdati. Jedno zlo se ne potire drugim zlom. Samo se umnožava ukupna količina zla na svijetu.

I zato sam duboko uvjeren kako sve te debate, sve te plakate, skupovi, spotovi, slogani, da sve to nema nikakvog smisla. Ovo bosansko društvo je do te mjere podijeljeno da je prohodnost između stranačkih tabora zaštopana kao kanalizacija u onim institucijama gdje se sere preko stvarne potrebe. Ko je rekao parlament? Nisam ja rekao parlament.

Uglavnom, nećete tim nagovoriti nikoga da promijeni mišljenje i glasa za vas. Morao bih biti beskrajno naivan pa da vjerujem da se glasači nisu odavno opredijelili. Ako nekome nisu bile dovoljne četiri godine pa da procijeni koju opciju želi podržati i ako će se opredijeliti na osnovu toga što će neko reći ili uraditi u ovih desetak dana, taj je, izvinjavam se, ali za ozbiljno psihijatrijsko posmatranje.

Čak i ovi populistički potezi koje vlade na raznim nivoima povlače teško da mogu promijeniti nečije mišljenje. Uzeće uredno svako onih federalnih sto maraka pomoći ili kantonalnu subvenciju za grijanje (različite stranke, ali modus operandi isti) i opet glasati za onoga za koga želi. Čak neće ni kriti prezir prema takvim providnim pokušajima kupovine glasova.

Što se mene lično tiče ja sam još prije nekoliko mjeseci znao kako ću i na koga potrošiti svoje pravo na demokratiju. I ne, nema šanse da vam kažem za koga ću glasati ujutro drugog oktobra. Mogu vam, međutim otkriti za koga ću glasti naveče istog dana. Glasaću u “Zetri” i glasaću za Stinga. On me ni u jednom mandatu nije iznevjerio.

Legenda među “legendama”

Do utorka 13.septembra ime Kornelija Kovača se pominjalo sporadično i, uglavnom, u specijaliziranim muzičkim krugovima. A onda je čovjek preminuo i odjednom je svima postao najbolji drug. A valjda to tako mora. Šta god u životu da napraviš sve to postane nevažno pred svakom dostupnom vještinom da umre.

I onda svi pronađu nekoliko ključnih biografskih podataka na internetu i naprave nekrolog. Odnosno tako urade oni naivni i prebrzi. Što bi rekao Balašević „na barikadama su uvek najbrži, ali ne i najmudriji“. Oni nešto pametniji sačekaju taj prvi nekrolog i onda ga svi samo kopiraju. I ako u samoj smrti nema baš ništa originalno u pisanju o smrti ima još manje kreativnosti.

Pokojnik je uvijek legenda, genijalac, neprevaziđen, najveći. Nekad pomislim da je za pisanje o pokojnicima dovoljno koristiti samo pridjeve. Imenice i glagoli više ne da nisu potrebni nego su, nekako i suvišni. Ali kad su ti baš svi legende onda i prave legende budu svedene na nivo prosječnosti. Kada su baš svi najveći i najveći od najvećih bivaju devalvirani i nekako se smanje. Skupe se kao čarape poslije pranja na neadekvatnoj temperaturi.

A Kornelije Kovač jeste bio istinska legenda i zaista jedan od najvećih. I tu nema nikakvog pretjerivanja. Ali kako da to iz par šturih biografskih podataka shvate oni koji su se rodili nakon što je njegov kreativni zanos dosegao svoj vrhunac? Nije dovoljno reći da je on svirao sa „Indexima“. Da bi se shvatilo u potpunosti šta to znači, to njegovo sviranje bi se moralo staviti u kontekst vremena u kojem se dešavalo. I ne samo sviranje. On je bio puno više od klavijaturiste u bendu. On je bio čovjek koji je promišljao popularnu muziku tog vremena i, što je još važnije, mijenjao je.

Pod njegovim uticajem „Indexi“ su krenuli u avanturu istraživanja potencijala tadašnje popularne muzike i to je, u konačnici, rezultiralo nekim od njihovih najzanimljivijih i najprogresivnijih radova. A ne bi bilo pretjerano tvrditi da je jednu od tih klica umjetničke radoznalosti u „Indexe“ posijao upravo Kornelije Kovač. A jako malo je bilo onih koji su se prisjetili kako je on jedan od autora kultne sarajevske pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”.

Ili šta znači kad se napiše da je bio osnivač „Korni grupe“? Mora se znati šta je značila, u svoje vrijeme, ta ista „Korni grupa“. Da je taj sastav bio jedan iz onog pokera najvećih prije pojave „Bijelog dugmeta“. Uz „Indexe“, „YU grupu“ i „Time“.

Da, tačno je da je on napisao neke od najvećih hitova Zdravku Čoliću. Ali ne samo to. On je stajao autorski i producentski iza nekih od najvažnijih Čolinih projekata, pa i onog neprevaziđenog albuma „Ako priđeš bliže“ iz 1978.godine. Baš je Kornelije bio onaj alhemičar koji je otkrio kako da se dotadašnji beskrvni šlageri transformišu u punokrvne pop pjesme novog doba i za nove generacije.

Cijeli život je autorski klackao između zahtjevnih i nimalo pitkih kompozicija progresivnog rocka i jednostavnih pjesmica za masovnu upotrebu. I, što je najljepše od svega, nije u tome vidio nikakvu nedosljednost ili nesklad. To su bila samo dva aspekta njegove ličnosti. Dva aspekta koja su možda imala različitu muzičku ideologiju, ali su davali produkte vrhunskog profesionalizma. I uvijek su postavljali nove standarde. I dok bi ostatak scene nakon dvije ili tri godine uspijevao da se približi tim standardima Kornelije bi otišao opet korak dalje. Ili nekoliko koraka dalje.

U ovih skoro četrdeset godina koliko pišem o muzici nije bilo previše potrebe da se, iz profesionalnih razloga, srećemo. Pa se nismo ni sretali. Tu i tamo u prolazu, na nekakvim grupnim manifestacijama. I uvijek sam zazirao od njegove veličine. Kad neko baca preveliku sjenku plšašiš se da je ledeno u toj sjenci i trudiš se da joj se niti ne primakneš.

Ipak, prije tri ili četiri godine „Hayat“ je u Domu mladih organizovao jednu zanimljivu manifestaciju posvećenu sarajevskoj pop rock sceni. Nastupile su sve same zvijezde, a koncentracija velikih imena i u publici bila je zastrašujuća. Bio je tu i Kornelije. Već se vidjelo da nije u najboljoj formi i da je dosta iscrpljen. Sa uobičajem nedostatkom i obzira i takta odlučio sam da se propisno upoznamo.

Pravo da vam kažem ne znam o čemu smo razgovarali. Meni je bilo važno da razgovaramo. Bilo je to, na izvjestan način, kao da te dotakne dašak istorije. Kao da spomenik siđe sa svog postolja samo da na trenutak popriča sa tobom i vrati se u svoju pozu za vječnost. I Kornelije se vratio u vječnost iz koje smo ga, nesvjesni svoje privilegije, posudili.

Nadmetanje u dobru

Već smo se nekako i navikli da je zlo konstanta ljudske prirode, a da je dobro usamljeni, pojedinačni eksces koji se nekad graniči sa naivnošću, pa i glupošću. Nažalost, ali jesmo. Tim je značajniji postupak crnogorskih navijača “Ultrasa” i odgovor naših “Fanatikosa”, a sve oko i u vezi sa nedavnom utakmicom Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Sam rezultat (a na kraju je bilo 1:1) ostao je u sjeni onoga što se dešavalo na tribinama tokom utakmice, i izvan tribina nakon utakmice. Pokazalo se da se može i drugačije.

Možda je neko vjerovao kako je to utakmica visokog rizika i kako će se opet otvoriti iste one rane nanesene prije tridesetak godina. Grlati “Ultrasi”, grlati “Fanatikosi”. Ali i korektni. A, Boga mi i duhoviti. Kako drugačije protumačiti crnogorsko skandiranje “Burek sa sirom” upućeno našima, te odgovor “Zvaće vas s biroa” vraćen od strane naših. To je zapravo baš onako kako bi navijanje trebalo izgledati. Blaga provokacija zasnovana na predrasudama, ali bez želje za vrijeđanjem.

A sve uz punu svijest da svaki onaj koji bi izašao izvan okvira normalnog navijanja udara na čast i obraz baš svoje reprezentacije, svoje zemlje i svog naroda. Zato i jeste normalan, ali izuzetno rijedak postupak crnogorske navijačke grupe koja se nije bavila verbalnim osudama postupka nekog idiota koji je iz nekih svojih bolesnih pobuda zapalio kombi sa registarskim tablicama Bosne i Hercegovine. Jeste dotični zapalio kombi našim navijačima, ali je crnogorskim udario na mnogo više. Udario im je i na obraz i na poštenje. I reagovali su onako kako bi svaka prava navijačka skupina u tom trenutku morala reagovati. Izvinili su se bosanskim navijačima i počeli skupljati novac za novi kombi. I nije prošlo ni 48 sati, a pare su skupljene i to ponajviše zahvaljujući jednoj crnogorskoj porodici iz Berlina koja je željela ostati anonimna.

I dok smo na terenu mi vodili pa Crnogorci “lovili” izjednačenje tako su Crnogorci poveli na tribinama, a na nama je da sada izjednačimo. Vlasnik jednog restorana kod Lašve pozvao je sve crnogorske navijače da, kada budu došli na revanš u Zenicu dođu u njegov restoran na besplatno pečenje. Buregdžije se organizuju da odgovore na nezamislivu uvredu u kojoj se tvrdi da burek može biti i sa sirom i spremaju najbolje šta znaju da komšijama iz Crne Gore demonstriraju šta burek jeste, a šta nije.

I sve je to lijepo, samo što nije dovoljno. Treba prije svega spriječiti bilo kakav incident koji bi bacio mrlju na naše tradicionalno gostoprimstvo. Policija tu jeste bitan faktor, ali ne i jedini. Tu mogu pomoći samo pravi navijači. Da se ne zavaravamo imamo i mi svoje idiote kao što Crnogorci imaju svoje. I neće im biti veće kazne za neki, eventualni incident nego da ih stvarni, da ih pravi navijači izopće iz svojih redova i listom osude takvo ponašanje. Pored toga dugo je do septembra i uzvratne utakmice. Iskustvo me uči da se mi lako zapalimo za neku ideju, a onda je još lakše zaboravimo. Nemojte da se to desi i u ovom slučaju.

U svojoj beskrajnoj želji ja ću naivno povjerovati da je konačno došlo vrijeme da se natječemo u dobru, a ne u zlu. Jesam ja to zagovarao godinama, ali nisam zaista i vjerovao u to. Iskreno da vam kažem nisam vjerovao da će se to desiti za moga vakta. Kao što sam nekad vjerovao u ljudsku dobrotu pa me iznenadilo i porazilo kada sam vidio da je te dobrote ostalo tek u naznakama tako sam i sada očekivao samo nešto loše od ljudskih bića, a ta ista bića me i iznenade i obraduju. I ne kao Crnogorci ili Bosanci nego baš kao ljudska bića. Biće da je čovjek ipak malo komplikovanije stvorenje nego što sam to ja mislio.

A za sve one koji će na moju nadu i nadu mnogih odgovoriti primjedbom kako zbog jedne rečenice i jednog kombija prelako zaboravljamo da je ista ta Crna Gora učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu imam samo poruku da ništa ne zaboravljam. Niti opraštam. Ali nisam spreman ni da osudim bilo koga za bilo šta u čemu nije sam i direktno učestvovao. Zločin ima ime i prezime. I zločinac. A sem toga ako bi tako prekrižili svakog okupatora koji je promarširao kroz Bosnu bilo bi nužno da ostanemo u stalnoj svađi i sa Talijanima i sa Turcima i sa Austrijancima i sa Mađarima i sa Nijemcima i sa Srbima i sa Hrvatima i sa Crnogorcima. A ako bi zakopali još dublje u prošlost možda bi nam ostala mogućnost da nemamo šta zamjeriti možda tek Australiji, Grenlandu i Panami. Svako lice ima svoje naličje i svako naličje svoje lice. Crnogorci su nam pokazali onu bolju stranu svoga lica pa je pokažimo i mi njima. Makar oni i dalje vjerovali da postoji nešto tako nevjerovatno kao što je burek sa sirom.