Autoput pa za bilo gdje

Postoji ta neka dvostruka predrasuda o heavy metalu. Oni koji ga ne vole osporiće mu svaku vrijednost. Oni koji su ga izabrali ne prihvataju bilo kakvu priču o žanrovskoj ograničenosti ovog pravca. A ima tu svega. Ima jedno ogromno brdo svakojakog smeća, ali ima i pravih dragulja. Mada su i neki od tih dragulja predugo osporavani. Ponajviše među njima vjerovatno australijski rock giganti “AC/DC”.

Sada, nakon smrti jednog od njihovih lidera i autora Malcolma Younga, mnogi koji su ih smatrali bezvrijednim počet će tražiti genijalnost u njihovim radovima. A zapravo je njihova veličina ponajviše u tome što su preživjeli. Što su preživjeli preko četrdeset godina na sceni odbijajući da se mijenjaju i prilagođavaju. Vrlo brzo su prerasli kontinentalnu popularnost u njihovoj rodnoj Australiji i postali planetarna priča.

Sjećam se da sam ih otkrio u trenutku kada su bili na vrhuncu, kada su objavili svoj vjerovatno najvažniji album sa naslovnom pjesmom koja je postala njihov zaštitini znak. Bio je to album “Highway To Hell”. I nisu krili kuda nas vode ako krenemo sa njima. Ali mnogi su odlučili da rizikuju, a prečicu je našao njihov tadašnji pjevač Bon Scott koji je preminuo početkom 1980.godine u dobi od trideset i tri godine. Obdukcija je pokazala da ga je ubio alkohol, a ja bih rekao da ge je ubio hobi i vjera u vlastite pjesme.

I kada su svi mislili da je to njihov kraj oni su se vratili jači nego ikad. Mjesto za mikrofonom zauzeo je dotadašnji pjevač grupe “Gordie”Brian Johnson. Već prvi album snimljen sa njim “Back To Black” postao je klasičnmo mjesto i žanra i rock’n’rolla uopšte. I svejedno je da li ih nazivate heavy metal bandom ili hard rock bandom ili primjetite da su naprosto izrasli na najboljoj tradiciji bluesa. Gdje god ih svrstali ostaje neoboriva činjenica da su decenijama bili jedan od najvećih rock sastava na planeti.

Poznatiji brat Agnus Young će ostati upamćen i po onoj školskoj uniformi u kojoj je nastupao, pa i po onim kratkim hlačama koje su išle uz to. Kad je njihov uticaj, ovde kod nas, prihvatila grupa “Divlje jagode”, osim teškog i tvrdog zvuka Zele Lipovača je preuzeo i taj imidž. Makar unešto izmijenjen. Onako kako je Bregović na sceni odavao počast Jimmy Pageu tokom prvih godina “Bijelog dugmeta”, tako su “Jagode” nepogrješivo prizivale “AC/DC”.

Kasnije su opet promijenili pjevača i dolazak Axl Rosea u njihove redove bio je jedan od najvećih i najšokantnijih transfera u svijetu rock’n’rolla uopšte. I ništa se nije promijenilo. I svima je postalo jasno da je ta zgrada zvana “AC/DC” izgrađena na temeljima Agnusove i Malcomove gitare. Grupu je, zbog zdravstvenih razloga, napustio 2014.godine, ali oni nisu htjeli nastaviti sa radom sve dok im Malcolm nije dao svoje odobrenje. On je bio osnivač grupe i tako se ponašao i tako se grupa ponašala prema njemu i kad ju je napustio. I ako grupa nastavi sa radom, a nema razloga da ne nastavi, i dalje će to biti putem koji je trasirtao upravo Malcolm Young.

A da li taj put vodi u pakao ili negdje drugo mislim da je Malcolmu svejedno. Sve dok tu vožnju prati dobra muzika.

 

 

Advertisements

Crne hronike i harmonike

Ima nešto beskrajno tužno u saznanju da si ljude konačno ubijedio u nečiji kvalitet. Godinama sam govorio i pisao kako je „Dubioza kolektiv“ najbolji bend, ne samo u zemlji i regionu. I sada, kad mi niko to ne osporava, osjećam se pomalo kao da su mi ih ukrali.

Sad su oni velika priča. Film, album, koncerti. Sve to ide vrlo sinhronizovano i nimalo slučajno. Bar kad su oni u pitanju. Međutim, mediji ih i dalje prate vrlo traljavo. Na dan kad im je izašao novi album „Pričice za djecu i odrasle“ listom su napisali da im je to prvi album nakon četiri godine i albuma „Apsurdistan“. Žao mi je, stručnjaci, što ću vas razočarati, ali u međuvremenu, početkom 2016.godine desio se njihov album „Happy Machine“. I to predobar album da bi ste ga tek tako ignorisali. Ali tako je danas sa novinarstvom u internet eri. Kad onaj prvi napravi grešku, ponoviće je svi koji će njegov tekst prenijeti bez razmišljanja. U svijetu u kojem vladaju copy/paste novinari čovjek se mora osjetiti ponekad kao muzejski eskponat.

A prije albuma desio se film. I odmah da kažem taj film, „Priče za djecu i odrasle“, taj film o „Dubiozi kolektiv“ bio mi je ponajbolji od svih tih filmova o rock stvaraocima koji su nam ponuđeni u posljednjih godinu dana. Urađen je baš s mjerom, ispričao je priču o bendu, njegovom nastanku, ali i priču o nastanku novog albuma. I to na takav način da jedva čekaš taj album.

Zapravo i mogao si da ga čekaš jer „Dubioza“ ima jednu jako dobru naviku, kao pravi svjetski bend oni obavjeste javnost kada će, tačno, da se pojavi njihov novi album. Nema tu, „negdje u maju“ ili „vjerovatno ove jeseni“. I kada se album pojavio, spletom okolnosti mogao sam da ga preslušam tek popodne i do trenutka mog susreta sa tim albumom radoznalost sam blažio čitajući komentare o njemu. Komentare koji su me naljutili. Mislio sam, vidi hejtera ništa ne ostavljaju na miru. A onda sam preslušao album.

Prvi put kad sam ga preslušao bila mi je to savršena zvučna građevina sastavljena od svih onih materijala koji i jesu „Dubiozu“ učinili tako važnim sastavom. Na drugo i svako sljedeće slušanje učinilo mi se to ipak malo presavršeno. Presavršeno da bi bilo spontano. Eto, toliko ću reći. Ne usuđujem se reći „Presavršeno da bi bilo iskreno“. Kao da je „Dubioza“ tačno znala šta se očekuje od njih i tačno je to i isporučila. Da niko ne ostane razočaran. Osim možda one najtvrđe jezgre njihovih najodanijih fanova.

A opet kako ih optuživati zbog činjenice da rastu i razvijaju se, da su postali veliki bend i da se ponašaju kao veliki bend. I bend i brend. Da su industrija koja hrani na desetine porodica. I ponašaju se shodno očekivanjima. Očekuje se od njih da komentiraju društvenu stvarnost – komentiraju je. Očekuje se da su ljuti i nezadovoljni. U svojim pjesmama djeluju i ljuti i nezadovoljni mada je veliko pitanje da li su i dalje takvi. Ali moj utisak je, kažem moj utisak je i to uopšte ne mora da bude istina, ali moj utisak je da su im se nekad pjesme dešavale, a da su ih ovog puta pravili. Da su ih pravili uz pomoć formule po kojoj dodaš malo crne hronike, pa malo harmonike. Sve za oduševljenje širokih masa.

Kao da su sebi napravili spisak tema koje bi bile zahvalne za obraditi, tema kao što su reallity programi, življenje virtualnih života putem interneta, odlazak mladih u inostranstvo. I sve to jako dobro funkcioniše u njihovim pjesmama. I dalje imaju snažnu poruku i dalje su to pjesme koje ću radije poslušati od devet desetina onoga što mi se nudi. Samo što ovaj put ne mogu da se otmem osjećaju da je forma postala važnija od suštine. Da je geg postao svrha sam sebi. I bojim se da im se ne desi proročanstvo iz njihove vlastite pjesme sa prošlog albuma. Ono u kojem crvena zastava postaje crveni tepih.

Dobri duh sarajevske muzike

Živimo u nepravednom svijetu, ali ponekad se desi ponešto što mi vrati vjeru u ljude. Kao što se desilo kada je stigla vijest o smrti Nene Jeleča. Ne zbog same smrti jer  umro je tragično prerano i umro je neoprostivo daleko od svog Sarajeva. Nego zbog načina na koji su se od njega oprostili njegovi prijatelji i dugogodišnji saradnici.

Bavio se poslom u kojem je surevnjivost, nepovjerenje i podmetanje nogu neuporedivo češće od poštovanja i bliskosti. I u tom i takvom poslu uspio je da stekne reputaciju ne samo vrsnog instrumentaliste i izuzetnog producenta, nego prije svega mirnog i dobrog čovjeka koji će nam nedostajati upravo zbog tih svojih ljudskih karakteristika, pa tek onda zbog profesionalnih kvaliteta.

I to nema nikakve veze sa onim „o mrtvima sve najbolje“. Jer, ima tako ljudi za koje i u smrti teško nalaziš razloge za hvalu. U slučaju Nene Jeleča prije je problem kako naći odgovarajuće i dovoljno snažne riječi koje bi mogle i približno dočarati ono što je značio za sarajevsku scenu. Bio je on neki dobri duh ovdašnje muzičke priče. Čovjek koji je znao iz svakog izvući ono najbolje. I u studiju i van njega.

Mnogi će tek sada, na smrtovnicama otkriti da je Neno zapravo Nedžib. Kao što mnogi neće znati da je on utkan u brojne velike pjesme bilo kao izvođač, bilo kao aranžer ili producent. Počeo je kao bas gitarista i vrlo brzo postao izuzetno tražen, pa je svirao na trećem Hendinom albumu „Gdje si dušo gdje si rano“. Na tom albumu bubnjeve je odsvirao Milić Vukašinović i osjetio je da je Neno basista sa kojim je na istoj talasnoj dužini i pozvao ga u „Vatreni poljubac“. Sa ovim bendom je snimio album „Iz inata“ iste te 1985.godine i to je jedno od rijetkih izdanja, a možda i jedino, na čijem se omotu nalazi i njegova fotografija. Uskoro se našao u grupi „Hari Mata Hari“ na njihovom drugom albumu „Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija“. Tokom 1986.godine sa Branom Likićem je producirao drugi album grupe „Merlin“. A onda je sebe našao u „Bombaj štampi“ gdje je na njihovom prvom albumu iz 1987.godine bio i bas gitarista i inžinjer tona.

Našao je on sebe u „Štampi“, ali kako su oni tek povremeno radili tokom tih posljednjih nekoliko godina osme decenije prošloga vijeka sarađivao je i sa drugima. Sa „Gino bananom“, sa Nedom Ukraden na albumu „Poslije nas“ koji je producirao doduše Hari Varešanović, ali je Neno opet odsvirao bas dionice, bio inžinjer tona i sve to smiksao. Vratio se saradnji i sa Harijem na albumu „Strah me da te volim“, a dosta posla odradio je i na jedinom solo albumu Ede Mulahalilovića. Producira peti album „Valentina“, albume grupa „Milly the Kid“ i „Regina“. Ponovo je radio i sa Hendom, a svijeta narodne muzike se dotakao radeći na albumu „Ljiljani“ Halida Bešlića i „Neko čudno vrijeme“ Šerifa Konjevića. Oba iz 1991.godine.

To mu je bila značajna referenca kada je počeo raditi sa folk zvijezdama u produkciji „In Takt“ u Njemačkoj sredinom devedesetih godina. Redaju se imena kao što su Elvira Rahić, Enes Begović, Hakala, Kemal Malovčić, Esad Plavi, Ferid Avdić, ponovo Šerif Konjević i Halid Bešlić, te mnogi drugi. U to vrijeme on je producirao, na primjer, zajedno sa Dinom Dervišahlidovićem, pjesmu „Ja potpuno trijezan umirem“. I na narednom Dininom albumu sarađivao je na pjesmama „Kad si rekla da me voliš“ i „Da je tuga snijeg“. Saradnja sa „Intakt records“ je potrajala do početka novog milenija, a onda se sporadično javlja i na izdanjima drugih izdavačkih kuća.

I mnoge od ljudi na čijim je pjesmama Neno ostavio neizbrisiv trag ne mogu stići ni pomenuti. Što ne znači da sam ih zaboravio. Ali to nije ni važno. Važno je da Nenu nisu zaboravili ljudi koji su ga poznavali pa čak ako nisu ni imali tu priliku da s njim ostave neke trajne tonske zapise. I kad čovjek nešto pogleda, umrijeti u 54.godini jeste definitivno prerano iako je Neno Jeleč ostavio iza sebe toliko toga da bi dostajalo za dva-tri prosječna života.

“Mustra” za tkanje letećih ćilima

Povremeno treba otići iz Sarajeva i dozvoliti sebi iznenađenje. Iznenađenje za oči, za uši i za dušu. Neosporno je da je Sarajevo neprikosnoveni centar kad je pop rock muzika u Bosni i Hercegovini u pitanju, ali je nepobitna istina i to da nema ekskluzivitet niti monopol na talenat. Kad god se nađem u nekom drugom gradu nastojim pokupiti što više od tamošnje scene i nerijetko ostanem zadivljen.

Nedavno sam boravio u Travniku i ljubazni domaćini mi poklone album koji još nije ni izašao. Album čija se promocija dešava baš ovih dana i album koji potpisuje sastav tako simboličnog i tako prozračnog naziva – „Mustra orchestra“. Iza ovog naziva kriju se tri Travničanina, Saša Filipović koji je odsvirao klavir i bas te se pojavljivao i kao koautor, bubnjar Almir Mulaimović i idejni začetnik cijelog projekta Taik Ganić, koji je, uz to, odsvirao gitare i sazove i posudio svoj glas gdje je trebalo.

Namjerno ne upotrebljavam izraz – pjevao. Budući da su sve pjesme na albumu instrumentalne Taikov glas je samo u tri navrata iskorišten kao svojevrsni uvod u kompozicije, gdje je predstavo svoje stihove kako bi nas na najbolji mogući način uveli u kompoziciju. Ko zna, možda će ti stihovi nekada biti i otpjevani, ali u ovom trenutku služe ponajviše da podcrtaju atmosferu pjesme i u tome su jako uspješni.

Album se zapravo i zove „Muzika iz romana“ ( s tim što se ne zna da li je u pitanju roman ili romani) i uz pomoć netipičnih, nesevdalijskih, da tako kažemo, instrumenata priča jednu lijepu priču o sevdahu. Ovde se radi definitivno o sevdahu iako netipičnom sevdahu. Netipičnom prije svega jer je u pitanju autorski izraz i jer je u pitanju instrumentalna muzika. I to na takav način da se mora priznati da su potpuno pogodili ime svog sastava. Oni svojim instrumentima zapravo pletu jednu finu muzičku građevinu oko nas, prozračnu i krhku, na svaki povjetarac osjetljivu, a opet dovoljno snažnu da nas premjesti u neke druge predjele i neka druga vremena, ako samo imamo dovoljno spremnosti da se prepustimo zvucima. Taik i njegova ekipa su napravili mustru po kojoj se prave leteći ćilimi kojima se putuje i daleko i davno.

Možda zaista i postoji neki roman, napisan ili nenapisan svejedno, čiju radnju prati ovih jedanaest kompozicija (ukoliko izostavimo bonus trake). A možda je suština upravo u tome da svako od nas u sebi ispiše taj roman slušajući ovaj album. I zato ga je najbolje slušati u cijelosti. Jer tek tako otkrivamo ili barem naslućujemo svu složenost te njihove mustre. A kao i kod svake mustre i kod ove je najljepše to što izgleda beskrajno jednostavna i laka sve dok vi ne pokušate da je ispletete ili odsvirate.

Inače, ovo je treći Taikov pokušaj da napravi nešto od svoje muzičke karijere. Prvi put sam ga zapazio dok je pravio tipični bosanski pop – rock uz blagu primjesu etna i kada je ne jednom radijskom festivalu izveo pjesmu „Hercegovke i Bosanke“ u koju je sjajno uklopio sva ona ženska imena opjevana u domaćoj muzici. Kasnije se jako uspješno i jako zanimljivo bavio pisanjem muzike namijenjene djeci, a sada je tu „Mustra orchestra“. I ne pitajte me gdje je bio najbolji jer to ni sam vjerovatno ne zna, a sigurno je da niti jedno od tih poglavlja nije potpuno zatvorio.

Za nešto širi proboj „Mustre“ na domaćoj sceni, uvjeren sam, ipak bi bile potrebne i neke vokalne dionice po kojima ćemo ih pamtiti. Izgleda da je to shvatio i Taik i, po onome što znam, oni bi uskoro svoj rad trebali nastaviti sa Almom Subašić na mjestu glavnog vokala. A tek onda će taj prefinjeni ženski dodir od ovog tkanja napraviti baš onakvu mustru kakvu je Taik i zamislio.

Idi, idi moja vilo

Neke vijesti nikad neće stići dovoljno sporo. Znam ja da se mediji mjere i po tome koliko su brzi, ali ne moraju baš da se utrkuju u tome ko će mi “uzeti muštuluk” da mi je neko drag i neko bitan preminuo….umro…preselio…otišao…nestao. Zapravo naši jezici i nemaju pravu riječ za ono što smrt ostavi iza sebe nakon što nas opustoši. Nakon što nam ukrade drage i dragocjene ljude.

Evo, ta bezobraznica smrt otela nam i Donnu Ares. A ona je bila i draga i dragocjena. I beskrajno talentovana i dvostruko toliki fighter. I na sceni i u životu. Kod nje nije bilo foliranja. U njenom slučaju Bog je bio posebno izdašan. Dao joj je nevjerovatan osjećaj za muziku, ali i ogromnu ljubav prema toj istoj muzici. Sumnjam da ću još nekada sresti nekoga poput nje, nekoga ko je s toliko ljubavi i strasti satima mogao govoriti o pjesmama. Pjesmama koje izvodi, pjesmama koje sprema i pjesmama koje bi čula.

Na estradi toliko punoj zavisti i zlobe ona je bila ona rijetka zvjerka koja se radovala kad god bi neko od kolega napravio nešto vrijedno pažnje. Nije imala nikakvog zazora da voli tuđe pjesme. I da ih pjeva kad bi joj se dopale. Ali nije imala problema ni da kaže da  nešto ne vrijedi ako bi smatrala da nije urađeno kako treba. Da nije bila vrhunski interpretator mogla je, komotno biti i vrstan kritičar.

Bila je privilegija poznavati tu i takvu Donnu Ares i tu i tamo s njom razmijeniti mišljenje o ovome ili onome, o muzici i umjetnosti uopšte. Trebala je zapisivati ta svoja zapažanja onako kako je opisala svoju borbu protiv karcinoma. I sada, nakon njene smrti, svi koji smo je poznavali možemo, bez ikakvog oklijevanja reći da je bolest možda i jeste ubila, ali je nije pobijedila.

Prije nekih četvrt vijeka, još kao petnaestogodišnja djevojčica, otpočinje svoju muzičku karijeru, da bi se kao solista okušala prije dvije decenije, prvo nastupom na “Dori”, a onda i osvajanjem brojnih nagrada na festivalu u svom rodnom Bihaću 1997.godine. Od tada pa do trenutka kada ju je bolest odvojila od mikrofona ona je tragala za svojim prepoznatljivim izrazom. Mnogi će reći da je taj izraz našla u folk muzici sa nešto pop elemenata, ali to se odnosi samo na dio njene karijere. Da je izabrala i neki drugi izraz bila bi barem toliko uspješna.Jer, teško je izvagati da li je bila uvjerljivija kad bi zapjevala onu pravu kafansku “Idi, idi moja vilo” ili kad bi pokazala kako suvereno vlada pop evergreenima izvodeći “Woman In Love” ili “Stop”.

Ostati bez Donne višestruko nas pogađa. I kao ljude i kao scenu. Nema u našoj popularnoj muzici previše tako sugestivnih ženskih vokala i tako puno ženskih stvaralaca da se izostanak nekoga poput Donne Ares ne bi bolno osjetio. I taj bol ćemo tek osjetiti u punoj silini. I njen Bihać i tamošnji festival kojem je dala i vrhunske interpretacije i pjesme za pamćenje. I Bosna i Hercegovina koja je u Donni imala dostojnog muzičkog ambasadora.

Sjedio sam u žiriju kad je 2000-te u “Skenderiji” prvi put izvela “Sviraj nešto narodno”. I ne samo da je pobijedila i ostavila pjesmu za sva vremena, nego nam je tada dala frazu koja je vrlo brzo nadrasla okolnosti u kojima je nastala i postala jedno od opštih mjesta naše svakodnevnice.

Kako ćemo se najdostojnije oprostiti od nje? Tako što ćemo onima koji budu dolazili nakon nje olakšati taj put ne bi li im bio puno lakši nego njoj. A ako usput neku nagradu nazovemo po njoj, tim bolje. A pjesme? Pjesme su već našle svoj put i svoj život. Samo što ću ja od danas, kad god je čujem da zapjeva “Idi, idi moja vilo” pomisliti kako je Donna i ne znajući to pjevala sebi. I zato i pjevala sa toliko tuge. I zato toliko tuge i mora da bude kada se opraštamo od nje. Da je drugačije ne bi ni valjalo.

Samoubica bez predumišljaja

Ako iko od ovdašnjih rockera zaslužuje filmo sebi, onda je prvi na toj listi Mladen Vojičić Tifa. Ne zato što je najuspješniji, najprodavaniji ili najinovativniji, jer naprosto nije. Ali ako se pitate čija je karijera, čiji je život poput filma onda njemu nema premca. I zato me nije začudilo da je Tifa dobio film o sebi. Dokumentarni film, režisera Bakira Hadžiomerovića.

Sad, ne znam iz kojih se motiva Bakir prihvatio ovakvog zadatka, ali znam da se ja nikad ne bih usudio. Naprosto zato što prema Mladenu ja ne mogu biti objektivan. To kao prvo. A kao drugo, mislim da bih u čitavoj priči bolovao od „viška znanja“ i htio bih u tom filmu reći, ako ne baš sve o Tifi, a ono jako puno toga, što bi film neminovno učinilo razvučenim i nekomunikativnim.

Sad vi s pravom možete da prokomentarišete „šta nas briga što TI ne bi snimio taj film. Reci ti nama kakav je ovaj film koji jeste snimljen“. Pravo da vam kažem zbunjujući. Ali i kao takav sigurno je vrlo važno da bude viđen. I vrlo je važno da jasno definišete svoja očekivanja prije nego ga pogledate.

Ne pada mi na pamet da se miješam u struku i da sa te strane govorimo o ovom filmu. To ostavljam filmadžijama i teoretičarima filma. Ja mogu samo govoriti o svojim ispunjenim ili iznevjerenim očekivanjima i o utisku koji je film ostavio na mene.

Kao prvo, morate znati da ovo nije biografski film koji će vam ispričati priču o Tifinom životu, pouzdano, precizno i sistematično, sa svim onim ključnim podacima koje takav film podrazumjeva. Ako već ne poznajete detaljno Tifinu karijeru nećete je, sigurno ni upoznati putem ovog filma. Ja sam, recimo, otišao na premijeru nadajući se da ću saznati nešto što do sada nisam znao. To očekivanje nije ispunjeno. Film mi nije otkrio ništa novo.

Dobro, jasno mi je da film nije ni pravljen da zadovolji moja očekivanja, a još mi je jasnije da su decenije bavljenja ovim poslom dovele do toga da nije ostalo baš puno neotkrivenih informacija za mene, pa nisam baš reprezentativni primjerak gledaoca. Ali sa kakvim ciljem jeste pravljen ovaj film? Šta je bila ideja vodilja? Da nam otkrije kakav je to Tifa? Da objasni tajnu te velike ljubavi između njega i publike?

Ako je to bila namjera onda moram priznati da su autori filma, čak i ako nisu dali jasne odgovore na ova pitanja, barem bili na pravom putu da nakon gledanja filma mi sami možemo doći do takvih odgovora. Prejednostavno bi to bilo svesti na onu formulaciju koju je u filmu izrekao Goran Bregović da „publika voli te samoubice na sceni“. Ako i prihvatimo tu ocjenu da je Tifa „samoubica“ onda je sigurno „samoubica bez predumišljaja“. On to ne radi ni svjesno ni planirano. On pusti da ga emocija ponese pa šta god da se iz toga izrodi. Ili kako, opet Bregović reče, „to je pjevač kod kojeg na osmom taktu ne znaš hoće li biti živ do šesnaestog takta“.

Zato hoću da vjerujem da je film „Tifa“ htio da pokaže koliko je taj i takav Tifa daleko od bilo kakve kalkulacije, daleko od bilo kakvog foliranja i prilagođavanja slici koju bi drugi da stvore o njemu. Zapravo mi se čini da je osnovna poruka da Tifa može biti vrhunski pjevač, može biti rock legenda, može biti šta god hoće, ali je najvažnije za njega da je bio i ostao – raja.

I kada stvari posmatrate iz te perspektive onda opraštate i sve nesavršenosti ovom filmu. Onda možete shvatiti čemu nekoliko minuta filma posvetiti pripremanju teleće glavuše na nekom, očito privatnom derneku. Izgleda da je, neko nekada, najvjerovatnije još prije dvadesetak godina imao ideju da se radi film o Tifi. I tada je dokumentovan njegov život objektivom kamere. I to je potrajalo nekoliko godina, a onda je to negdje pohranjeno dok se nedavno ideja nije obnovila sa namjerom da se postojeći materijal iskoristi. I ne mogu se oteti utisku da se to sve predugo razvlačilo pa se u drugom dijelu rad na filmu i previše ubrzao sve sa ciljem da se ta priča napokon okonča.

Nije ovo loš film, ali čini mi se da je jako teško napraviti dokumentarni film o Tifi. Dokumentarni film je, u suštini, zbir činjenica, a Tifu je nemoguće objasniti činjenicama. Tifa se opire bilo kakvoj definiciji njega samog. I zato sam uvjeren da bi o njemu puno bolje bilo napraviti dugometražni igrani film. Samo, veliko je pitanje ko bi ga glumio. Jer, takav kao Tifa jednom se rađa.

Dvadeset godina odjeka

Nema medija koji nije značajan prostor dao obilježavanju dvadeset godina od koncerta „U2“ u Sarajevu. Kao da nam se ništa drugo u tih dvadeset godina lijepo nije desilo. Tužno, ali kad čovjek malo bolje razmisli zapravo je bilo jako malo tih trenutaka za ponos i radovanje kakav je bio koncert koji nam se desio prije dvije decenije. U Mixer House-u su napravili prigodnu izložbu povodom jubileja i iznenadilo me i obradovalo kad sam vidio da je nekoliko mojih novinskih tekstova zaslužilo da se nađe na toj izložbi. Među njima i prikaz koncerta koji sam pisao u ranim jutarnjim satima 24.septembra, kada sam, još prepun utisaka direktno sa „Koševa“ otišao u redakciju kako bi spremio tekst za prvo izdanje „Oslobođenja“.

Danas, dvadeset godina kasnije, ne bih promijenio ni slova. I umjesto teksta koji bi, iz današnje perspektive govorio o onom tada, ja ću radije ponoviti tekst koji je tada govorio o onom tada. Evo šta sam tada napisao.

„Nema mjesta na kojem je noćas bolje biti. Poruka koju je pred kraj koncerta sarajevskoj publici uputio Bono Vox, pjevač i lider grupe U2, možda i jeste pomalo pretjerana, ali svako onaj ko se našao na Koševu ove ranojesenske noći 23. Septembra neće je smatrati neumjesnom. Jer zaista je bilo lijepo biti dijelom onoga što se sa nestrpljenjem čekalo punih devet mjeseci od kada je prvi put objavljeno kako u okoviru svoje velike svjetske turneje Popmart u Sarajevo na koncert dolazi i grupa U2.Već od ranih jutarnjih sati dekor je bio sjajan, rijeka ljudi pristiglih iz svih krajeva slivala se prema stadionu Koševo da bi u predvečerje velikog koncerta tačno u 18 i 30 na impozantnu scenu izašao Hor Gazi Husrefbegove medrese. I mada nisu navikli na ovakav rokerski dekor oni su već poslovičnim majstorstvom izvedbe dobro zagrijali ipak rokersku publiku koja je dlanove nešto žešće isprobala kada se na scenu popeo Protest. I oni, kao i sljedeća predgrupa Sikter iznad očekivanja su odradili svoj dio posla. Pokazali su da znaju suvereno vladati scenom, pa čak i tako impozantnom scenom, što se posebno odnosi na Protest. I jedni i drugi su pokazali da se ne boje okupljene mase.

Već letimičan pogled na koševski stadion neposredno pred početak velikog spektakla pružao je više nego impresivnu sliku. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta i novi i novi posjetioci. I svi su čekali na susret sa grupom kojoj, prema brojnim ocjenama, danas nema ravne u svijetu rock’n’rolla. Ni prohladno, sarajevsko, jesensko veče nije nikome smetalo. Možda su jedino, za potpun dekor, nedostajale zvijezde.

Ali ako ih i nije bilo na tmurnom sarajevskom nebu na kraju koncerta, kada su po prvi puta uživo U2 zasvirali Miss Sarajevo, preselile su se u školjku koševskog stadiona. Školjku koja je ove večeri, zahvaljujući nekoj neobjašnjivoj hemiji, nekoj magiji, u kojoj je gotovo podjednak udio bio onoga što su ponudili momci na sceni i onoga što im je vratila publika, iznjedrila biser jednog zaista neponovljivog koncerta.

U2 nisu od juče. U skoro dvadeset godina postojanja punili su i veće stadione i izazivali euforiju kakva se rijetko mogla zabilježiti. Ali čak ni takvi prekaljeni profesionalci nisu u nekim momentima mogli savladati navalu emocija. Bono je u jednom trenutku, nakon što je čitav stadion poput jeke odgovarao na refren In the Name of Love (U ime ljubavi) bio iskreno na ivici suza i sa ivice patetike se vratio tipičnom rokerskom frazom – Nisam došao da vam ljubim dupe nego da ga isprašim.

I ako ćemo pravo i isprašio ga je na pravi način. Od uvodne Mofo pa do za njih potpuno neočekivanog bisa. U2 jeste bend koji je krenuo u istraživanje planete muzike uz pomoć elektronskih pomagala i pokazali su u numerama sa novog albuma, pa i u nekim starim stvarima kao što je to Bullet In the Blue Sky da im to više nego dobro ide od ruke. Discotheque jeste pjesma koja će vas pomjeriti sa sjedala i natjerati vas da se njišete u ritmu, ali ono što je njihova najveća vrijednost jesu pjesme. Pjesme koje ispod kompletne te mašinerije, glamura i snage sjaje neponovljivom jasnoćom.

I zbog toga, ma kolimo bili impresionirani dimenzijama najveće predstave na svijetu ključni momenti koncerta jesu bili trenuci kada su se članovi benda oslanjali sami na sebe i bez pomoći džinovskog ekrana i vizuelnih efekata čistom muzikom i još čišćom porukom osvajali onih 45.000 prisutnih. Ova četiri Irca jesu ljudi skloni eksperimentu, ali su nam pokazali i šta znači čista, destilovana emocija kada su ostajali sami s gitarama na malom osvijetljenom ostrvu na sredini stadiona.

I publika je znala da im odgovori. Bilo da se pjevalo With or Without You ili Still I Haven’t Find What I’m Looking For i pogotovo kada je ovaj hor prepoznao tajnu simboliku pjesme In the name of love. U to vrijeme pomislio sam na one smještene u VIP (Very Important Person) sektoru. Vidio sam tamo neke vrlo važne osobe. Nadam se da su i one shvatile tajnu poruke – U ime ljubavi.

Odlomak iz novog romana “Dedo”

Završio sam novi roman. Zove se “Dedo” i uglavnom govori o mom dedi po majčinoj strani, o mom dedi Hamdiji. Miješao sam fikciju i stvarnost i nadam se da se ti šavovi ne vide previše.Dok knjiga ne ugleda svjetlo dana, evo da malo osjetite atmosferu knjige.

“Dva dana prije nego ćeš umrijeti probudila si me ujutro. Opet pred zoru. Nisi imala snage da sama odeš do balkona. Zamolila si me da ti pomognem. Sjedili smo tako zajedno. Naslonila si se na mene i ja sam se prepao od tog nedostatka težine na mojim grudima. Kao da više nisi ni bila moja Hatidža nego samo sjećanje na nju. A onda si mi stisnula ruku. Mislio sam da ti nešto treba i pogledao sam ti u lice. I nisam vidio ni tvoje lice ni tebe, vidio sam samo tvoje oči. Isto onako prozračne i plave kao kad sam te prvi put sreo. Iz ugla desnog oka odlomila se jedna suza i zadržala na tvom obrazu. Nisam htio da je brišem. Bio je to tvoj način da se pozdraviš sa mnom. Sagnuo sam se da te poljubim. Nisam mogao da se sjetim kad sam posljednji put ljubio tvoje usne. Bile su suhe i ispucale, ali bile su zahvalne na mojima. Taj poljubac je bio sve što si željela ponijeti sa sobom na to putovanje pred kojim se drhti. Ti nisi drhtala, ali sam osjetio sav tvoj strah i očaj i želju da to odogodiš što je moguće duže.
Kad si vratila glavu na moje grudi pokušavao sam da nazrem barem nagovještaj težine na tom mjestu i kad sam osjetio taj blagi pritisak koji je tvoja glava pravila ponovo sam bio sretan. Milovao sam ti kosu. Potpuno je posjedila, a da ja to nisam ni primjetio. Možda zato što ti je kosa i inače svijetla, možda zato što si uvijek nosila podvezanu šamiju na glavi, a možda što nisam dovoljno obraćao pažnje. Sad, kad sam htio da upijem svaki trenutak, sad je vremena bilo tako malo.
Odnekud odozdo progovorila si. Tiho i nerazgovjetno pa sam morao da se napnem da razaznam tvoje riječi. Zatražio sam da ponoviš. A ti si se nasmijala. Nekako suho i daleko.
– A to bi ti Stari? Da ja potvrdim.
Nakon što je moj odgovor izostao i nakon što se nisam upecao na tvoj pokušaj da sve okreneš na šalu ponovo si se uozbiljila. Sada sam jako dobro čuo šta si mi rekla, a to je bilo nešto što uopšte nisam htio da čujem.
– Stari, nemoj ostati sam. Ne znaš ti sam. Nađi nekoga. – i nisi odoljela da na kraju još malo ne pecneš – Ide to tebi od ruke, zar ne?
Htio sam da se pobunim. Zaustio sam i ti si po mom uzdahu naslutila šta hoću da odgovorim i preduhitrila si me.
– Nemoj. Dovoljno je teško i ovako. Hoću da znam da ćeš biti dobro i poslije mene. Znam da tebi uvijek treba neko. I bolje da nađeš nekoga ko će ti i malo pospremiti i šta skuhati nego da ideš kurvama. Čula sam da i nisu neke domaćice.
Nasmijala si me. Uvijek si znala kako da me nasmiješ. Ko će to sad raditi? Tu, dok si ležala u mom zagrljaju, dok smo sa balkona gledali kako se budi lijepi oktobarski dan, dok si drhtala od neke zime koja je dolazila negdje iz tvoje unutrašnjosti, ja sam mislio kako se više nikad neću smijati. Kako nema niko više ko me može nasmijati. Kako sam samo glup bio. I kako si samo ti bila svjesna te moje gluposti.
– Ne vrdaj, Hamdija – rekla si – Obećaj mi da nećeš ostati sam. Obećaj mi da ćeš se ponovo oženiti. Još si ti u snazi i još si ti muškarac u koga bi se mogla zaljubiti da imam samo malo vremena.
Htio sam ti odgovoriti, ali kako da otvorim usta, a da iz njega ne krenu jecaji? Kako da tebi ulijem hrabrost kad je ni ja odavno nemam? A nisam htio na tvoje suze da dodajem još i svoje. Već si previše toga nosila na svojim plećima i već ti je prtljag bio pretežak za to putovanje. Moraćeš ponešto i ostaviti. I zato sam samo klimnuo glavom, a ti si to nekako znala iako nisi ni gledala u mene. I ti si polako klimnula i prošaputala:
– Dobar si ti meni bio, Stari. Dobar.
Poćutali smo tako zagrljeni dva – tri prosječna života, a možda i samo nekoliko minuta, a onda si odnekud prikupila snagu i nastavila.
Nije me čudilo što si nastavila. Nije tebi bilo u prirodi da ostavljaš nedovršene stvari. Sad kad je taj trenutak prošao, trenutak bliskosti, trenutak nježnosti, trenutak patetike, kako god, sad si opet bila ona stara Hatidža, ona praktična i ona sposobna. Htjela si da bar dijelom moj život kontrolišeš i s one strane groba. A ja sam htio da ga potpuno kontrolišeš, ako je ikako moguće. I upijao sam svaku tvoju riječ ma koliko se ne slagao sa njima. A sa mnogim se nisam slagao.
– Samo pazi koga ćeš uzeti. Nemoj djevojku, boga ti. Ljudi će svašta pričati, a ti nećeš znati do kraja je li ti žena ili kćerka. Nemoj ni staru curu. Stare cure su ti na ters. One ti ostanu neudate ne zato što njih niko neće nego što one nikoga neće. I kad vide da im je proš’o voz i kad za nekoga ipak pođu one znaju da im je taj neko bio „daj šta daš“ i upoređuju ga sa onim boljim prilikama koje su nekada imale. I uvijek ta poređenja ispadnu na štetu jadnika koji ih je oženio. Mogao bi uzeti kakvu raspuštenicu, ali to ti je mačak u vreći. Ne znaš nikad što s prvim čojekom nije mogla i je li do nje.
– Vidiš bona Stara da nema za mene nikoga osim tebe.
– Ima! – pobunila si se – Ima! Uzmi neku udovicu. Mladu i u snazi. To je taman za tebe. I priliči ti i niko neće ispirati usta sa tobom. Samo nemoj odmah. Sačekaj jedno pola godine do godinu. To je dovoljno da niko ne može da te olajava što si se ponovo oženio. Samo nemoj…
Tu te prekinuo kašalj. Ili si samo isprovocirala kašalj samo da ne izgovoriš do kraja to što si krenula. Sačekao sam da se smiriš i vratio priču na trenutak u kojem je prestala. Sramota me priznati, ali ta priča me dražila, izazivala, koliko mi god na početku bila mrska sad je bilo nešto obečavajuće i zabranjeno u njoj. Na trenutak sam i zaboravio da je tvoja smrt cijena kojom će se sve to platiti.
– Samo nemoj šta?
Lice ti je bilo u sjeni ali sam mogao skoro pa osjetiti kako si se zacrvenila. Vrijeme je odjednom naprslo i mi smo propali kroz tu pukotinu i opet si bila ona ista kao kad sam te prvi put vidio i rekao klincima s kojima sam igrao klisa da ćeš biti moja. I bila si moja, a ja sam to brzo, ja sam to prebrzo zaboravio. Nekada čovjek dobije ono što želi. Nekada je to što želi baš ono što mu treba. Ali prečesto čovjek zaboravi da je baš to htio. Ti si bila ono sve što sam mogao zamisliti kao uslov za sreću. I nisam znao ni cijeniti ni čuvati. Ti si čuvala za nas oboje. Čuvala si i svoju i moju ljubav da bi mi je vratila sada, trenutak prije nego što će neko velikim slovima preko cijelog platna u kinu ispisati „The End“. Zagnjurila si glavu u nabore moje pidžame i rekla
– .am. .em.j d. ….ša .d mene.
Pojma nisam imao šta bi to trebalo značiti. Čuo sam samo ono „mene“ na kraju i znao sam da je nešto što se tiče tebe, ali šta, da me ubiješ nisam skontao.
– Šta tebe?
– Nemoj da bude ljepša od mene.
U tom trenutku se u potpunosti vratila. Sva ona ljubav koju sam nekad osjećao za tebe. Sva ona ljubav koju sam nemarno ostavljao po džepovima kaputa, sva ona ljubav koju sam neoprezno ostavljao uz bakšiš konobarima, sva ona ljubav koju sam rasipnički dijelio po djevojačkim sobama, sva ona ljubav koja je potpuno tebi pripadala. Osjetio sam ludački poriv da te podignem i da zaplešemo oboje. Ili da nas oboje bacim sa balkona dole na asfalt. Jer bolje od ovoga nije moglo. Više od ovoga i ljepše od ovoga nije moglo. Bio je to najčišći trenutak koji sam u životu osjetio i možda sam zaista trebao tako i učiniti. Umro bih sretan, a ti bi bila pošteđena svih budućih patnji.
Bilo mi je toliko slatko, toliko posebno, toliko tvoje to što si i u trenutku kad je smrt već parkirala svoje kočije pred našim ulazom, što si čak i u tom trenutku sačuvala onu mrvu ženske sujete i što si i u trenutku dok si me se odricala i dok si me velikodušno prepuštala drugoj, što si čak i tada nekim dijelom svog bića priželjkivala da ta neka buduća ne bude ljepša od tebe. Ti si bila spremna da joj prepustiš svaki dio mog bića. I želudac, i šake koje će je milovati, i oči koje će je gledati, i sve, baš sve osim srca. Bila si praktična, ali samo do jedne tačke. Iza te tačke se prostiralo kraljevstvo romantike u kojem si ti vladala. Htio sam ti tada reći da ne može postojati ni jedna koja bi meni bila ljepša od tebe. I trebao sam to reći, ali bilo me stid. Osjećao sam glupi stid pred ženom s kojom živim trideset i kusur godina, pred ženom sa kojom sam izrodio devetero djece i šestoro od njih sa njom sahranio. I nisam znao izgovoriti riječi koje bi ti pomogle da se lakše oprostiš.
Nisam ni sumnjao da bi ti, kakva si, samo da si bila malo bolje, meni već našla svoju nasljednicu. Ne bi ti meni ovakvom, smotanom, prepuštala tako važnu stvar. Raspitala bi se ti okolo, provjerila i čak učinila da toj jadnici koju bi za mene izabrala to ne izgleda ni najmanje čudno. Bolest te je prikovala za postelju, a znam da si se nadala da bi te možda neka odgovarajuća mogla obići. Kad si izgubila svaku nadu da bi ona tebi mogla doći znala si da je za mene mora potražiti neko sposobniji od mene.

Blues za starog majstora

Sve nešto prevrćem po glavi, računam i preračunavam i kako god okrenem ispada da je Željko Bebek najstariji među diskografski aktivnim izvođačima. Namjerno ne kažem među živim nego među aktivnim. A aktivan je itekako. Upravo je objavio novi album pod nazivom „Ono nešto naše“. Čovjek će u decembru napuniti sedamdeset i dvije godine, a i dalje gradi vlastitu karijeru.

Ne može se čak ni reći kako je napravio predugu pauzu između dva albuma. Nešto manje od pet godina. Za stvaraoce u njegovim godinama to uopšte nije previše. A ako pitate kakav mu je album, ja samo mogu reći – solidan. Nije to neko epohalno ostvarenje i sigurno je da je Bebek, tokom više od pedeset godina aktivnog pjevanja, bio u prilici da otpjeva puno bolje pjesme. Ali nam je nudio i lošija rješenja. I zato je najpoštenije reći da je album solidan.

Čak pomalo kao da naginje više rock zvuku nego što je to bio slučaj na prethodna dva albuma. Ima tu čak i malo bluza. U svakom slučaju nastavlja ono što je najavio sa tri prethodna singla „Prvak svijeta“, „Ja po kafanama“ i „Ono nešto naše“. Mada u tim pjesmama ima i dalje dobre doze onoga što se može nazvati etno – popom. Ima toga i u nekim novim pjesmama poput „Kilometri tuge“ i pogotovo „Gospodari noći“. Ali ima i pjesama u kojima Bebek pokušava podsjetiti na onog nekadašnjeg sebe. To se posebno odnosi na balade „Ljubav k’o iz pjesme“ i „Blues za tebe (Ti imaš sve)“. Na mene je sigurno najveći utisak ostavila „Ljubav k’o iz pjesme“ koja nosi neku posebnu sjetnu atmosferu potenciranu Bebekovim sugestivnim vokalom. Ipak, najviše me zanimalo kako će zazvučati ponovo jedan blues u njegovoj izvedbi. I neću reći da je „Blues za tebe“ loša pjesma, ali mi se nekako čini kako je jedan tipičan pop tekst, kakvih imamo bezbroj danas, samo nakalemljen na blues matricu i tu se pomalo izgubilo na uvjerljivosti. Ili se ja samo sjećam kako je otpjevao „Blues za moju bivšu dragu“, a takvo poređenje malo koja pjesma može izdržati.

Naravno, svi će se odmah uhvatiti za onaj duet sa Oliverom Dragojevićem i pjesmu „Ako voliš ovu ženu“. I imaće puno pravo. To je pjesma kojoj se malo šta malo može prigovoriti. Već sama činjenica da je pjevaju dva takva majstora može izazvati samo poštovanje i ništa više. A to što se pojavljuje u vrijeme kada je Oliveru ozbiljno narušeno zdravlje ovoj pjesmi daje jedan dodatni tragični oreol uz pitanje neće li to možda biti posljednja pjesma na kojoj smo ga čuli.

Uglavnom ovo je još jedan album u Bebekovoj diskografiji. Ništa više i ništa manje od toga. A ta diskografija je imala i ovakvih i onakvih momenata. Mnogi će reći kako se Bebek prodao i predao i kako odavno snima pjesmice koje ne mogu parirati onome što radio sa „Dugmetom“. Ne bih da preuzimam ulogu njegovog advokata, ali i sa „Dugmetom“ je bilo „pjesmica“, a kao solista je znao „ubosti“ veliku pjesmu. Činjenica jeste da se on žanrovski odmakao od rock’n’rolla na većini albuma, ali činjenica je takođe da je bio rock orjentisan na ona dva albuma na kojima je sam pisao pjesme. Na onom prvom solo albumu iz 1978.godine „Skoro da smo isti“ i na albumu sa „Armijom B“ iz 1985.godine.

Pa ni to okretanje mekšim i pitkijim muzičkim formama nije bilo uvijek nužno loše. Ona prva dva albuma urađena u saradnji sa ZrinkomTutićem 1989.godine spadaju među bolja ostvarenja ovdašnje pop produkcije. I saradnja sa Miroslavom Drljačom donijela je pregršta pjesama koje bi mogle ostati. Pa ako Željko Bebek više neće zapjevati u „Bijelom dugmetu“ (a sve su prilike da neće) sigurno nemamo pravo da odbacimo ovo što nam se nudi. Devet novih pjesama ovjerenih njegovim neponovljivim vokalom. I kao što sam naslov albuma sugeriše, između Bebeka i nas koji smo njegova publika, još uvijek postoji ono nešto naše.

Pomiriti nepomirljivo

Imao sam nedavno promociju mog novog romana i promoter je tom prigodom bio moj prijatelj Avdija Hasanović. I tada je izrekao misao koja me je natjerala da se dobro zamislim. Rekao je kako sam ja čovjek koji uvijek nastoji pomiriti nepomirljivo i praviti kombinacije koje nigdje ne bi mogle funkcionirati osim u mom umu. Plašio sam se da ne doda, “u mom bolesnom umu”.

Što mi baš sad to pada na pamet? Valjda zato što sam sinoć krenuo u donkihotovski pohod da pokušam naći najmanji zajednički imenilac između onih koji Josipa Broza doživljavaju kao diktatora, zločinca i krvoloka (što teško može da izdrži ozbiljnu istorijsku analizu) i onih koji u njemu vide bezgrešnog Mesiju koji je hodao po vodi, a nama omogućio da budemo najljepši, nabolji, najpotentniji i najpametniji u četrdesetak godina koliko je vladao (što je jednako daleko od objektivne istorijske procjene).

Ali koga u ovoj zemlji briga za istorijske i naučne procjene. Niti nekima mrtvi Broz toliko smeta, niti drugima toliko pomaže. Tužna je istina da je i kod jednih i kod drugih on samo oružje u nikad okončanom ratu za vlastiti sistem vrijednosti. I tu dolazimo do onoh najmanjeg zajedničkog imenioca. Ima li ga uopšte? Ma koliko ga bilo teško pronaći ja vjerujem da ima. Samo kad bismo mogli da sklonimo paučinu sa očiju. Paučinu ideološke isključivosti ili paučinu koju je isplela nostalgija da nam nekadašnje vrijeme učini privlačnijim. Da mi je izmisliti kakve naočale koje ti ne daju da vidiš samo dio nečega. Pa da oni koji vide samo gole otoke i izostanak parlamentarne demokratije, da oni koji vide samo zatiranje nacionalnog i vjerskog osjećaja, malo vide i fakultete na kojima nisi morao plaćati školovanje, bolnice u kojima si se besplatno liječio i pasoš za koji nije trebala viza. Isto kao što bi volio da uz pomoć tih naočala i oni koji u našoj prošlosti vide “najbolji od svih mogućih svjetova”, ponovo vide redove za kafu, benzin i toalet papir, da im se malo zamrači i od redukcija struje prije nego im padne mrak na oči zbog svake kritike (pa i opravdane) “voljenog vođe”. Da kroz te naočale vide sudbine ljudi kojima taj sistem nije baš bio naklonjen.

Definitivno ne želim da se izjasnim na kojoj su strani moje simpatije. A imam ih. Kao i svaki drugi čovjek. Ali sam uvjeren da u pokušaju da se o nekom fenomenu nepristrasno govori onda se taj govor mora očistiti i od simpatija i od antipatija. A sem toga pomalo sadistički unaprijed uživam u činjenici da će mnogi na ovaj tekst reagovati upravo na osnovu toga gdje će pozicionirati moje simpatije. A bar jedni neće biti u pravu, a lako moguće ni oni drugi.

Jesam li nedozvoljeno naivan ako vjerujem da se dva različita sistema vrijednosti mogu naći negdje na pola puta? Negdje na sredini ulice, a da ne potegnu revolvere. Možda baš na sredini te ulice čije je ime sad sporno. I uvijek je bilo sporno. Bila Ćemaluša, pa ulica Franza Ferdinanda, pa Aleksandra Karađorđevića, pa Ante Pavelića, pa Maršala Tita. Te promjene više govore o nama nego o ulici. Bez želje da ulazim u procjenu istorijske uloge Josipa Broza, ako i ukinu to ime glavnoj ulici (kažem ako što ne znači ni da prizivam tu promjenu niti joj se u ovom tekstu suprotstavljam) ona više nikad ne bi trebala ni nositi ime ni živog ni mrtvog čovjeka. Trebala bi se zvati Glavna, ili Sarajevska ili bilo kako, ali da to ime nadživi barem jednu promjenu vlasti.

U ovom trenutku, barem po onome što čitam na društvenim mrežama, mogu samo zaključiti da kompromisa nema. Ili su radikali sa svih strana brojniji ili su samo glasniji. U konačnici to i nije tako važno. Ako su brojniji sprječiće samim svojim brojem stvaranje bilo kakovog zajedničkog sistema vrijednosti. Ako su samo glasniji isprepadaće one koji nisu isključivi i opet će dobiti šta žele. Svoje sitne mahalske podjele u kojima su “anamo oni” arhineprijatelji, din dušmani ili najcrnja reakcija.

Odavno je isključivost rak rana našeg društva. Namjerno ne kažem države, nego društva. Za takve je nezamislivo da u našoj istoriji, na probosanskoj strani, mogu stajati i Josip Broz i Alija Izetbegović. I sasvim je svejedno na čijoj strani ti “ideološki čistunci” stoje. Isključivost je isključivost. I ona isključuje sposobnost nepristrasnog i objektivnog, neostrašćenog promišljanja naše stvarnosti.

Zato ni ne čudi da je saopštenje Demokratske fronte koje, iznenađujuće zrelo sugeriše da ovo nije pitanje ili – ili, “na nož” dočekano baš sa ljevice. Mladi wannabe Che Guevare u svojim napisima ne mogu da im oproste takvu vrstu izdaje. Ne sumnjam da i sa druge strane ima onih kojima smeta i puko smještanje Alije i Tita u istu rečenicu, ali su bar pametniji pa se ne zalijeću. Dovoljno se zaletio mladi vijećnik koji je najavio mijenjanje naziva ulice zaboravljajući da se ona prostire u drugoj općini, a ne u onoj u kojoj je on vijećnik. Ali ko će još obraćati pažnju na takve sitnice kao što je nadležnost. Sve je to naše, zar ne? Ili možda nije ni važno da bude naše sve dok nije njihovo?