Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

Advertisements

Ali kao alibi

Nema toga što nas neće podijeliti. Nas ionako potpuno i duboko išpartane i iskrižane po meridijanima i paralelama rase, vjere, nacije i ideologije. Nas nepomirljive u pitanjima etnike, etike i estetike. I nebitno je hoćemo li se posvađati jer smo kao svaki poslušni ker reagovali na nahuškavanje od strane „gazde“, jesmo li se zakrvili oko seksualnih sloboda ili gledamo jedni druge zakrvavljenih očiju zbog toga što nemamo identične stavove o požaru u jednoj crkvi.

Nekad mi se čini da mi uopšte ni ne branimo ovaj ili onaj stav, nego samo branimo pravo da se posvađamo. Jedni saosjećaju sa Francuzima zato što im izgori turistička atrakcija. Drugi likuju, sa prstom u erekciji i pitanjem, a gdje su ONI bili kad je bombardovana Srbija prije dvadeset godina ili kad je gorila sarajevska Vijećnica ili kada su uništavani gradovi u medijski neatraktivnim zemljama trećeg svijeta. I onda čovjek pomisli kako ljude za koje si bio siguran da ne mogu dijeliti iste vrijednosti pa ni o klimi ili ženskoj ljepoti odjednom ujedini mržnja prema nekom trećem.

I onda shvatim da je za sve kriva riječ „ali“. To je ta bezobraznica koja nam omogući da svaku tugu i svaku radost obezvrijedimo, razvodnimo i učinimo nepovratno tuđom. Onako kao da nas se uopšte ne tiče. Znate one rečenice koje počinu sa „užasno je to što gori crkva u Parizu, ali kada su naše džamije gorile ko je digao glas?“. „Jesmo mi načinili zločin prema njima, ali šta su tek oni nama radili.“. Ili „Jesam ja izudarao svoju ženu, ali kako je samo ona zvocala“.

A da probamo izostaviti to „ali“. Meni to „ali“ više dođe kao skraćenica za alibi. U mom svjetonazoru ta rečenica mora da bude „užasno je to što gori crkva u Parizu, kao što je jednako užasno i što su u plamenu nestajale džamije po Bosni“. „Užasno je što su mi zbog imena činjeni zločini, kao što je jednako užasno što su u moje ime činjeni zločini“. Zločin se ne opravdava zločinom. Grijeh se ne pere drugim grijehom. Tuđa nesreća ne potire moju nesreću. Niti je čini išta manjom.

Pravo da vam kažem, jebe mi se za Francuze. Pa nije Bogorodična crkva njihova. Ne pripada ona ni Englezima, ni Njemcima, pa ni Bosancima, Srbijancima ili Hrvatima. Ona pripada svakome ljudskom biću koje je ispred nje ostalo bez daha zadivljeno graditeljskim genijem. Pripada svakome ko je drhtao nad stranicama strepeći za sudbinu Kvazimoda i Esmeralde. Bez obzira gdje taj neko bio rođen, kojim jezikom se koristio i na koji način tražio utjehu kod Stvoritelja.

Jednako tako ni Vijećnica ne pripada ni samo Sarajlijama ni samo Bosancima. Niti Stari Most pripada samo Mostarcima ili samo Hercegovcima. Niti samo ovima, niti samo onima. Postoje tvorevine ljudskog duha i ljudskih ruku koje naprosto pripadaju čovječanstvu. Pripadaju svima i svakome. Pa čak i onima koji se raduju njihovom nestanku. Pa čak i onima koji ta dijela pale i ruše. Zato ne bi bilo zgoreg zastati i razmisliti prije nego izreknemo „E, neka vala baš“ gledajući podivljali plamen. Nisam stručnjak, ali nekako mi se čini da takve rečenice nisu baš najbolji način da se pobjegne od plamena. Onog vječnog.

“Dišem” za ostati bez daha

Volim kad se ispostavi da sam bio u pravu. Kad sam prvi put čuo “Sunday Stories” bilo mi je jasno da su ime koje moram zapamtiti i znao sam da će mi taj podatak zatrebati nekad u budućnosti. Osjetio sam da je to bend koji ima još puno toga da kaže. Drago mi je da se nisam prevario. Njihov novi singl “Dišem” u potpunom je neskladu sa nazivom. Zašto? Pa zato što vam oduzima dah. Oni su band koji zvuči potpuno svjetski i potpuno u trendu, a da opet nisu zaboravili svoje korijene. Izrasli na najboljim jazz tradicijama nisu ostali tvrdoglavi “čistunci” i dozvolili su sebi istraživanje u nekim posve drugim i posve aktuelnim muzičkim izrazima. Zato “Dišem” zvuči tako posebno. I drugačije. Energično i beskrajno emotivno u isti mah. I prebogato i minimalistički. Kao da pripada posve ovom vremenu, ali da se ne bi osjećali neprirodno ni da su ovakvu pjesmu ponudili prije pedeset ili šezdeset godina (naravno u malo drugačijem aranžmanu). Zapravo, najljepše je u svemu to što se opiru bilo kakvom konačnom definiranju i svrstavanju u ovu ili onu žanrovsku ladicu. Ima tako bandova koje ne možete strpati sa ostalim drangulijama u ladicu, da se, eto nađu ako, nekad, zatrebaju. Ima bandova koje morate držati na vidnom mjestu jer ćete im se svako malo vraćati. Takvi su “Sunday stories”. Momci, pardon, djevojke i momci obradujte me opet nečim ovakvim.

Pola čovjek, pola neman

Da „Helem Nejse“ ne postoje trebalo bi ih izmisliti. Za naše dobro. Iz nekoliko razloga, a svaki od njih smatram jednako važnim. Zato što su donijeli na scenu jednu novu poetiku koja je potpuno poetika generacije rođene u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka, generacije koja je sada u svojim srednjim ili kasnim dvadesetim. Zatim, jer su spremni da kažu stvari koje se obično prećutkuju ili se onako hinjski, ispotiha govore tamo gdje se ne očekuje da će se imati problema zbog izgovorene riječi. Pada mi na pamet još jedna analogija. Oni možda i prde na derneku, ali glasno i jasno. Prdimo i mi ostali samo ga ispustimo hinjski, nekako pridavljenog. A jednako smrdi. Nema nikakve razlike. I treće, a sigurno ne i najmanje važno, njihova verzija repa, ili ako vam je draže hip – hopa nije nikakva uvezena, lažna priča o pištoljima, bijesnim autima, o kurvama i o tome kako je teško biti crnac. Oni su sebi dali neuporedivo ambiciozniju zadaću da nas podsjete kako je teško biti čovjek. Danas i ovdje.

Srećom, nismo ih morali izmišljati. Desili su nam se. Prije dvije godine kad se pojavio njihov debi album „Go u gostima“ oni su za mene  bili šokantno otkrovenje. Sa nestrpljenjem sam očekivao naredni album, ali sada već spreman na zbirku pjesama koja će precizno oslikati Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu u trenutku kada se pojavi. I duboko sam uvjeren da ni sami nisu svjesni značaja kakav imaju. Da jesu možda bi se prepali prevelike odgovornosti. Ovako su, iz čiste zajebancije i bez predumišljaja ponovo počinili zločin. Zločin stvaranja odličnog albuma.

Novi album im se zove „Pola čovjek, pola jedan“, ali za mene su sa ovim albumom prije „Pola čovjek, pola neman“. Neman su za sve ograničene umove osuđene da misle unutar skučenog prostora koji nameću „zajednica, crkva, škola“ kako bi rekla jedna davna i velika pjesma. Ovaj album naprosto postaje obavezna lektira za sve one koji ne pristaju da im život uređuje jedna jedina knjiga, ma kako se ona zvala. Za sve koji ne traže ličnu kartu prije nego se zaljube. Ovaj album je ultimativna noćna mora za sve čuvare dežurne savjesti uvjerene kako je smijeh nešto opasno i subverzivno i da ga treba zatirati u korijenu. Čim ugao usne zatitra treba zaprijetiti svim mogućim pošastima i paklenim vatrama.

Ima tako nekih likova koji jedva dočekaju da se obruše na „Helem nejse“ jer ova, sada već, trojica momaka jesu sve što oni nisu. Sjećam se kako je jedan takav, krajem 2017.godine, kada se pojavila pjesma „Kabadahija“ ustao u odbranu časti bošnjačkog ženskog podmladka upućujući javno pitanje autorima pjesme da li bi je napisali i da je situacija obrnuta, da su u pitanju Srpkinja i Bošnjak.

Da vas podsjetim. U toj pjesmi imamo klasičnu priču o ljubavi dvoje mladih iz različitih sredina, ljubavi zbog koje nadrastaju sve ograničenosti sredine i porodice u kojoj odrastaju. Ništa novo pod nebeskom kapom. Priča stara koliko i svijet. „Romeo i Julija“ na domaći način. E sad, ako treba i Šekspira da cenzurišemo da odmah pravimo fajront u ovoj kafani. Ako ih je trebalo za nešto tom prilikom optužiti onda je to neoriginalnost ideje.

Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost. I poražavajuća za one što ih napadaju. To je životna priča jednog od članova „Helem nejse“. A ja vam neću reći kojeg. On se zaljubio u djevojku iz Zapadne Hercegovine. Djevojku iz katoličke porodice, porodice nespremne da prihvati činjenicu da kćerka voli nekog „tamo njihovog“. I kao i u „Kabadahiji“ ona bježi kroz prozor i u „dvici“ jure ka Sarajevu i zajedničkom životu. Životu koji, hvala Bogu, još uvijek traje ispunjen ljubavlju.

Oprostite mi na ovoj maloj digresiji. Vratimo se mi albumu. „Pola čovjek, pola jedan“. Za mene je to album pun ljubavnih pjesama uz tek pokoji izlet u dnevnu politiku, kao što je na primjer „Smetljište historije“. Ne kažem da to nije dobra pjesma, sa izrazito snažnom porukom destilovanom u kriku „na sva tri jezika mi se gadite“, ali to nije suština ovog albuma. Suštinu ovog albuma ja nalazim u pjesmi i poruci „A ja sam za to da ljubav pobijedi“.

Od početnog, nevjerovatno duhovitog reprezenta, pa do završne „Prestać’ repat“ u kojoj su ponudili novu verziju „reperskog obračuna“ totalno neočekivanog oni su smjestili neke ljubavne pjesme kao što su „A ja sam za to“, „Kabadahija“, „Debili“, „Bolje bi ti bilo“. Gdje ima ljubavi ima i mržnje. Hejterima svih boja i ideja posvećena je „Tarabuka“ koja preciznije definira taj fenomen od svih mogućih socioloških studija.  Ima tu i priča o generaciji bez perspektive kao što su „Kafa na aparatima“ i, meni lično najsnažnija „Nula“.

Muzički nisu istrajavali na nekom žanrovskom čistunstvu. I svaka im čast na tome. Birali su teme koje su prijemčive, prepoznatljive i pamtljive. I to, uglavnom, koristeći folk motive. Meni to zvuči sasvim opravdano u kontekstu pjesama koje su ponudili. Nebitno da li su te teme „posuđene“. Nebitno da li je to uticaj „Dubioze kolektiv“ ili Marka Louisa. Njihove pjesme su namijenjene pokretanju. Za one koji ih slušaju sa pola uha pokretanju guze. Ali ako ih čuju dovoljan broj puta mogli bi početi ozbiljnije da ih promišljaju. A onda, možda pokrenu i centralni nervni sistem.

“Top” ispaljen prije 45 godina

Ne znam hoće li se iko sjetiti da se danas, 29.marta navršilo punih 45 godina od izlaska prvog singla „Bijelog dugmeta“. Ako se i sjeti ne vjerujem kako će primjetiti da se nije samo to desilo u martu, a da je vezano za ovaj bend, nego da su mnoge ključne stvari njihove karijere vezane upravo za taj mjesec.

Prije svega, nezaobilazna je činjenica da je Goran Bregović rođen u martu. Tačnije 22.marta 1950.godine i nedavno je napunio 69 godina života. Tako mu je taj prvi singl bio svojevrstan poklon za 24-ti rođendan. Uručen sa malim zakašnjenjem, ali ipak poklon. I to ilegalno „zapakovan“.

Kako ilegalno? Pa u vrijeme kada su trebali snimati pjesme za prvi singl studijska vrata Radio Sarajeva bila su čvrsto zatvorena za njih. To je bio rezultat sukoba sa Ismetom Arnautalićem s kojim su zajedno bili u grupi „Jutro“ i koji im nije mogao oprostiti što su pošli za Bregovićem i njegovom idejom. Ključnu ulogu u probijanju te blokade odigrao je Nikola Borota koji ih je, kršeći sva pravila, ubacio u gluho doba u studio da snime matrice za te prve dvije pjesme. Ostalo je legenda.

I prvi veliki obračun establišmenta sa „Dugmetom“ desio se u martu. Skoro na drugu godišnjicu izlaska prvog singla, 28.marta 1976.godine u uglednom „NIN-u“ Sergije Lukač se žestoko obrušio na njih. Iz današnje perspektive je jasno kako je on bio samo izvođač radova, a da je mig došao s nekog drugog mjesta. Jer, logično je da je „Bijelo dugme“, takvo kakvo jeste smetalo vladajućim strukturama. Bili su previše uspješni. Bili su previše uticajni. I bili su previše prozapadno orjentisani.

Ispostavilo se, međutim, da je Lukač bio samo probni balon. Kada su mladi, a i neki stariji, listom stali uz svoje idole hajka je obustavljena. Ipak su “dugmići” bili „fina socijalistička omladina“. Goran Bregović je u to vrijeme bio član Saveza komunista Jugoslavije. Par mjeseci nakon toga kolektivno su otišli na radnu akciju. Svako malo bi održali neki humantirani koncert za postradale od ovoga ili onoga i, zbog svega toga, su ih privremeno pustili da djeluju. Ali samo unutar zadatih okvira.

Čim je pokušao izaći iz tih okvira po povratku iz vojske Goran Bregović je grubo „dozvan pameti“ i puno toga što je zamislio da se desi na albumu „Bitanga i princeza“ nije bilo prihvatljivo u tom trenutku. Na kraju se disko kuća pozvala na ugovor pa se album pojavio pomalo „osakaćen“. Bez zamišljenog omota i bez originalnih stihova na nekim pjesmama. A sve se to dešava 1979.godine u, pogodite kojem mjesecu? U martu.

Pet godina kasnije, opet u martu 1984.godine dešavaju se mučni sastanci članova grupe. Bebek traži drugačiji tretman i dio od autorskih prava. Grupa glasa i njegov prijedlog ne prolazi. On tada ima već spreman solo album „Mene tjera neki vrag“, a uvjeren je da „Dugme“ bez njega nema smisla. Računao je da će za par sedmica ili mjeseci svakako pristati na njegove uslove. Računao i preračunao se.

Opće je poznato da je u grupu tada došao Mladen Vojičić Tifa. Manje se, međutim zna da je publici u tri najvažnija grada svake turneje (Sarajevo, Zagreb i Beograd) predstavljen na koncertima održanim baš u martu. U martu 1985.godine.

I da bi sve bilo u skladu i da bi se krug potpuno zatvorio „Bijelo dugme“ je i prestalo da postoji u martu. Bio je 15.mart 1989.godine. Upravo su okončali koncert u Derventi održan u okviru promotivne turneje albuma „Ćiribiribela“. Bila je to jedna mučna turneja za sve. Ipak, činilo se najmučnija za njihovog tadašnjeg pjevača Alena Islamovića. Nije mu se sviđao tadašnji Bregin koncept. A ni publici, izgleda, pa je Alen morao povremeno da se krije iza pojačala kako ga ne bi pogodio neki “projektil” bačen iz publike. Podsjetimo, sve se to dešava uoči rata i u vrijeme ekspanzije nacionalne netrpeljivosti. Neke pjesme naprosto više nisu prihvatane u nekim krajevima. Bregović je tvrdoglavo ustrajavao na repertoaru koji je, tu i tamo, bio otvoreno prst u oko. Nakon Dervente Alen je pukao i vratio se u Bihać. Zvanično je rečeno zbog zdravstvenih problema, čak je priložio i neki doktorski nalaz. Ali svima je bilo jasno da su uzroci puno dublji.

I tako se zaokružila priča o jednom bendu. Od marta do marta. U razmaku od petnaest godina. Od marta 1974. do marta 1989.godine.

U slavu starog majstora

Ako volite stvaralaštvo Arsena Dedića i ako volite ono što radi Zoran Predin (a te dvije sklonosti često idu ruku pod ruku), onda će vam novi Predinov album biti prava poslastica. Naime Zoran Predin je objavio album na kojem pjeva isključivo pjesme koje je napisao njegov dugogodišnji prijatelj, pa i mentor, Arsen Dedić.

Ta njihova bliskost mogla je u početku djelovati i čudno jer ipak je između njih dvadeset i kusur godina razlike. Samo što je Arsen, onakav kakav jeste i zauvijek oslobođen od predrasuda bilo koje vrste, u Zoranu prepoznao nešto što možda ni sam Predin nije u to vrijeme prepoznavao. U to vrijeme kada je on bio samo još jedan pjevač još jednog rock’n’roll benda Arsen je znao da je Predin prije svega pjesnik. I prvi Predinov izlet izvan „Lačnog Franza“ i bila je ta saradnja sa Arsenom i Borom Đorđevićem na zajedničkom kantautorskom ili ako ćete radije šansonjerskom albumu „Svjedoci/Priče“.

Od tada, pa sve do Arsenove smrti oni su više prijateljevali nego što su zaista i sarađivali na nekim projektima. Prije bi se moglo reći kako je stariji kolega usmjeravao karijeru onog mlađeg. Arsen je nagovorio Predina da počne pisati pjesme na hrvatskom jeziku i pokazalo se to kao jedan od uspješnijih poteza u njegovoj karijeri. Sa Arsenovim sinom Matijom takođe se Predin našao na istoj talasnoj dužini i iza njih je ostalo nekoliko zanimljivih projekata. Posebno se tu ističu dva albuma nazvana „Tragovi u sjeti“ i „Tragovi u sjeti 2“ na kojima je Predin otpjevao neke od evergreena jugoslovenske pop scene.

Na tim albumima se, posve prirodno, našlo i nekoliko Arsenovih pjesama i ovaj novi album „Zoran pjeva Arsena“ logičan je nastavak tih albuma i svojevrsno vraćanje duga velikom uzoru. Sasvim moguće je da je ovaj album nastao i kao neka vrsta odgovora na album Matije Dedića „Matija svira Arsena“.

Naravno, pjesme su dobile nove aranžmane, urađene su u gypsy swing maniru i time se Predin vratio zvuku koji je jako preferirao u nekim dijelovima svoje karijere. A da bi dobio taj zvuk koji je htio značajno mu je pomogao Damir Kukuruzović i njegova Django Group koji su ravnopravno sa Predinom potisani kao tvorci ovog albuma.

Nije bilo lako, iz prevelikog Arsenovog opusa, izabrati dvanaest pjesama za format albuma. Čini se da se tu Predin rukovodio nekim unutrašnjim kompasom birajući njemu važne pjesme neovisno o tome da li su opće poznate ili imaju kultni status kod onih najzagriženijih poznavalaca i poštovaoca Arsenovog djela. I zato ovo nije nikakva “Best of” kompilacija. Na svu sreću.

Ima tu, doduše i općih mjesta kao što su „Kuća pored mora“ ili „Moderato Cantabile“, ali i onih koje ne možemo baš smatrati najomiljenijima kao što su „Ni ti ni ja“ ili „Zagreb i ja se volimo tajno“. Ko zna, možda je tom pjesmom Predin htio ponešto da kaže i o vlastitom odnosu prema Zagrebu. Prema Zagrebu koji postaje jedno od najvažnijih polazišta ove njegove nove karijere. Našlo se mjesta i za pjesme koje je Arsen pisao, ali koje su poznatije u tuđim izvedbama. Kao „Pamtim samo sretne dane“ koju znamo u izvedbi Gabi Novak, „Proljeće bez tebe“ koja je bila ponajveći hit Ksenije Erker ili „Zagrli me“ koju je proslavio Zdravko Čolić, a koja se na ovom albumu zove „Ako priđeš bliže“.

A ako bih i ja dozvolio sebi da priđem bliže i budem baš ličan morao bih primjetiti kako me je obradovao uvrstivši na album dvije pjesme sa sjajnog Arsenovog albuma „Kino Sloboda“ iz 1987.godine. Tu je ona prekrasna balada „Otkako te ne volim“ i proročka „Tko stoji iza mene“. Pjesma „Tko stoji iza mene“ napisana je u vrijeme dok je talas narastajućeg nacionalizma doživljavan tek kao potmula buka koja se valja odnekud iz daljine. Arsen je znao da će doći sasvim blizu i da će nas potopiti ako ne budemo pazili. Zato je napisao ovu pjesmu. I kada je Predin izvodi više od trideset godina kasnije nije ništa manje aktuelna i jednako je važno da je čujemo. I da pokušamo da je razumijemo. I njenu poruku.

Najvažnije kod ovog albuma je to što Predin nijednog trenutka nije zaboravio čije pjesme pjeva i nije ni pokušao da od njih napravi nešto što one nisu. Najveći kvalitet tih pjesama i jeste ono što im je Arsen dao, melodija i tekst. Predin im je dao neku ovovremenost i sam se nadajući kako će Arsen negdje i nekako da ih čuje i kako će izazvati osmijeh kod učitelja. Osmijeh i neki od onih njegovih čuvenih i nerijetko jetkih komentara. Komentara koji se prepričavaju i citiraju godinama. Kao što se i njegove pjesme citiraju i kao što ih je, s punim uvažavanjem, ovaj put citirao Zoran Predin.

 

Kao nekad “Dugme”

Trendovi u muzici dolaze i prolaze. Neko im se prikloni, a neko ostaje uporno (ili tvrdoglavo, ovisi kako gledate) dosljedan jednom izabranom izrazu. A neko se ne prilagodi trendu nego trend prilagodi sebi.

Sjećam se, bio je decembar 1980.godine kada sam čuo tada novi album „Bijelog dugmeta“, onaj album „Doživjeti stotu“. I prva mi je reakcija bila „Šta je ovo, jebo te?“. I ne samo moja. Mnogi koji su navikli na „Dugme“ kao hard rock band sa primjesama folka ostali su, najblaže rečeno, zapanjeni. I imali su sličnu reakciju. Nismo mogli vjerovati da je „Dugme“ zaplovilo novovalnim vodama i prigrlilo ska ritmove. Neki, poput Milića Vukašinovića, to su doživjeli, maltene kao izdaju, pa se sa Bregovićevim „pomodarstvom“ obračunao na narednoj ploči „Vatrenog poljupca“.

Naravno da se to odrazilo i na prodaju albuma i na posjetu na koncertima. Ploča je tada prodana ispod 100.000 primjeraka što je za njih bilo ravno neuspjehu, a turneja se preselila u male dvorane. Tek nešto kasnije otkrili smo da je taj album prepun odličnih pjesama. Nismo to tada vidjeli zato što nam je pakovanje bilo važnije od sadržaja.

Zašto to sada pričam, a namjera mi je da govorim o novom Severininom albumu? I kakve veze Severina ima sa „Bijelim dugmetom“? I nikakve i poprilične. Naprosto mi je način na koji je ona zakoračila u danas aktuelni trend izazvao direktne asocijacije na ono davno Bregovićevo švaleranje sa „novim valom“.

I ona je kao i „Dugme“ tada otkrila nešto zanimljivo u tom novom muzičkom izrazu. I ona je na ovom novom albumu „Halo“ htjela da bude svježa i bliska novoj generaciji posjetilaca klubova. Ali i ona je htjela da to donese na svoj način. Blizak tom novom generacijskom izrazu, ali opet nesumnjivo njen vlastiti.

Takođe postoji i jedna bitna razlika u načinu na koji su autori ova dva albuma pristupili tretmanu tada vladajućeg muzičkog trenda. Dok je „Dugme“ primjenilo taj recept dosljedno na svim pjesmama na albumu, Severina je malo prošarala uticajima i stilovima na petnaest relativno novih pjesama, koliko ih nosi album „Halo“.

Relativno novih naravno, jer dobar dio tog albuma ona je već ponudila kao singlove tokom prethodnih nekoliko godina. Od ranije znamo pjesme „Unaprijed gotovo“, „Mrtav bez mene“, „Magija“, „Otrove“, „Imaš pravo“, „Kao“ i „Tutorial“. I tu je već bilo dosta šarolik žanrovski pristup, a nastavljen je i na ostatku materijala.

Album otvara tipični „mediteranski“ napjev „’Oću s tobon živit“ i to je Severina kakva je mogla biti i 1993.godine na albumu „Dalmatinka“ kao i Severina iz 2019.godine. Nema puno takvih klasičnih pop pjesama. Ali to što ima sigurno zaslužuje pažnju. I „Imaš pravo“ sa neobičnom i do sada rijetko obrađivanom tematikom i „Kao“, a pogotovo „Unaprijed gotovo“ koja je jedan od vrhunaca albuma.

A onda Severina pokaže drugačije lice. U saradnji sa Jalom Bratom ponudi nekoliko pjesama gdje se ovaj vogošćanski autor pojavljuje i u ulozi vokala. Ona nije mogla ne primjetiti njegovu enormnu popularnost kod novih generacija. Sigurno joj nije smetalo ni to što ga oni nešto stariji neprekidno optužuju da „kvari omladinu“ pa je njegovim angažiranjem dobila podršku jednih I osudu drugih. A na estradi nikad ne znaš hoće li ti jedno ili drugo donijeti veću popularnost. Najveću dobijaš, naravno, kad to dvoje iskombinuješ kao Severina. Zatim je njegove pjesme propustila kroz neki vlastiti filter i zazvučale su nekako pitkije. I razumljivije, što uopšte nije nebitno.

A onda je svemu dala i prstohvat narodnjaka, tek da malo zapapri priču. „Kafana“ i, posebno „Kuma“ su pjesme kakve nismo očekivali od nje. Ali na tom nivou i možeš opstati jedino ako ponudiš nešto apsolutno neočekivano.

I zato, iskreno da vam kažem, još nisam načisto sa ovim albumom, ali ne pada mi na pamet da se zalijećem sa ocjenama. Drugi će to već uraditi. Neko će se oduševiti, neko će je popljuvati. A vrijeme će tek sve staviti na svoje mjesto kad trend više ne bude trend. Kao nekad sa „Bijelim dugmetom“.

Kako pobijediti na domaćem terenu?

Ovo je trebalo da bude jedna lijepa, opuštena priča o mom boravku u Geteborgu na 2.Sajmu bh knjige. I stvarno je mogla biti lijepa priča o nama kakvi znamo da budemo kad se nađemo daleko od doma i kada bez ikakve zadrške podržavamo sve one među nama koji pokazuju malo više talenta, malo više spretnosti i malo više volje. Priča o tome kako znamo biti ponosni jedni na druge.

Samo što sam trebao da znam kako smo neosporni prvaci svijeta kada treba nešto uprljati, uvaljati u blato ili omalovažiti. Ili da budem potpuno precizan, ovo naše prvo lice vidio sam u Geteborgu, a ovo drugačije, ovo deformisano vidio sam po povratku. U Sarajevu.

Nije mi ovo bio prvi odlazak u Švedsku, ali do sada je uvijek to bilo vezano za obilazak rodbine i sada sam po prvi put imao priliku da se sretnem sa našom zajednicom u toj finoj i uređenoj skandinavskoj zemlji.

I po prvi put sam se osjećao kao neko čiji se autorski rad cijeni. Dočekao me je Ervin Borović ispred organizatora. Čovjek koji je u naredna tri dana učinio svaki mogući napor da se osjećam dobrodošao. I više od toga.

A onda sam poprimio svojstva štafete. I išao od ruke do ruke. Uživao sam ta skoro četiri dana u gostopmrimstvu Ade Erkočevića, njegove Mirjane i njegovih roditelja. Znate ono kad vam postane neprijatno koliko se ljudi trude da vam boravak negdje bude prijatan.

Da ne govorim o samom sajmu na kojem sretneš autore i koje znaš i koje ne znaš. Samira i Midhat Ajanović rade herojski posao organizacijom ovakvog sajma održavajući živom bosansku riječ na dalekom sjeveru. Bivaju nagrađeni za to odazivom Bosanaca i Hercegovaca iz cijele Švedske. Prilazili su mi ti Bosanci, a boga mi i Hercegovci. Upoznavali se. Pričali o knjigama. A iznenadilo me je, a pogotovo obradovalo, koliko je njih napomenulo kako sluša moja javljanja na Radiju GBG. Biće da ni Ado, a ni ja nismo ni slutili koliko je tih naših slušalaca i koliko im druženje sa nama znači. Prija to čovjeku, ali ga i malo prepadne. Zato sam se baš potrudio da emisija koju smo radili u nedjelju bude posebna. Ne samo jer sam prvi put i fizički zakoračio u prostor Radija GBG. I kažu da je to bila dobra emisija. Ali mislim da je tome više doprinjeo naš specijalni gost Zele Lipovača nego ja. Dobro, možda sam ga malo usmjeravao pitanjima pa je to ispalo još bolje.

I tako vam se ja vratim u Vogošću pun neke pozitive, nafilovan emocijama i doživim da me, za iste one stvari zbog kojih su me s toliko poštovanja u Geteborgu gledali, u Sarajevu omalovaže. Jedan ovdašnji dosta popularan internet portal objavi intervju sa mojim sinom i to jako korektan i afirmativan intervju.  I trebao sam pročitati taj intervju i završiti sa tim i ostati u blaženom neznanju.

Samo što đavo nit’ ore nit’ kopa nego nas tjera da radimo stvari koje ćemo sigurno požaliti. Tako i ja prođem malo kroz komentare da vidim kako ga čitaoci tog portala doživljavaju. Nisam ja naivan da ne znam da postoje i trolovi i botovi. Da postoje dežurni i plaćeni hejteri koji će sve što imalo odskače svući na svoj nivo i uvaljati u blato u kojem sami obitavaju. Postoje botovi i postoje skotovi. Jedan koji je jedno ili drugo (a možda i oboje) napisao je sljedeće: Babo piše knjige, vodi radio emisije i usput radi u opštini Vogosca. Mama direktorica jedne državne agencije! Svi na budžetu, mjesečno oko 5 milja. Nije mu bilo teško krenuti.

Dakle, sve zbog čega su me cijenili moji domaćini u Geteborgu nekom perverznom logikom kod moje kuće postaje razlog za diskreditaciju. Sram me bilo što pišem knjige! Treba me spaliti jer vodim radio emisije! To je stoput gore, to je stoput crnje nego da sam, na primjer, pokrao fond za mjesečne plate ili bacao bebe sa prozora. Barem u perspektivi nekih mojih sugrađana.

Sad bi logično bilo da i ja odem tamo gdje me cijene. Na primjer, zapucam za Švedsku. Bilo bi logično, ali neću. Tamo su svoju bitku za dostojanstvo pisane riječi borili i izborili i Samira i Ajan i Ado i Ervin i mnogi, mnogi drugi. Moje je da se borim i izborim tu gdje jesam. Tu među anonimnim mrziteljima osuđenim na vječito lutanje između kladionice i teretane. I da konačno odigram na keca. U gostima sam pobijedio. Red je na neku pobjedu i na domaćem terenu.

Imena druže, imena

Svako malo se ovde kod nas neko dosjeti kako bi trebalo da se baš on obračuna sa svim anomalijama koje nagrizaju ovu našu mladu demokratiju. I svako malo se neko sjeti da iza skupštinske govornice ili ispred kamere zavapi kako nam je dosta uopštenih fraza o objektivnim okolnostima i subjektivnim slabostima i kako nama trebaju imena. Konkretna imena konkretnih ljudi koji su nešto konkretno uradili što treba osuditi.

E, sad u teoriji to jako lijepo zvuči. Malčice je drukčije u praksi, što bi rekla ona davna pjesma. Kad se zaista desi prozivanje čovjek se zapita je li ta tolika transparentnost baš zdrava i pristojna. Ona španska sapunica zvana AMUS dobila je novu epizodu nakon što je Upravni odbor ovog udruženja izrazio sumnju u valjanost vlastitih obračuna i pobrojao imenom i prezimenom nekoliko autora koji su, prema „slobodnom sudijskom uvjerenju“ članova uprave AMUS-a ostvarili nedopustivo visoke iznose tantijema.

Meni, naravno ne pada na pamet da i sam licitiram sa pomenutim imenima i da tako dam i vlastiti doprinos tom „lovu na vještice“. Jer tamo gdje bi se nekome moglo učiniti kako se konačno pojavio tračak transparentnosti ja tek vidim obračun sa neistomišljenicima. I grubo kršenje zakona o zaštiti ličnih podataka.

Samo neko krajnje naivan bi mogao povjerovati kako iza prozivanja ovih ljudi u javnosti stoji želja da se konačno urede odnosi u ovoj organizaciji. Ako su i postojale neke sumnje AMUS sigurno ima mehanizme dodatne provjere i trebao ih je primjeniti prije nego ovako grubo optuži neke svoje članove. To što su sada uradili izgleda otprilike kao da se direktor škole žali javnosti na način ocjenjivanja nekih svojih nastavnika i sumnja u validnost ocjena koje su podijelili. Šta biste pomislili o takvom direktoru? Da je smiješan? Da je nesposoban? Da je zalutao na poziciju na kojoj se nalazi? Vjerovatno sve troje zajedno. Osim ako taj direktor ima personalni sukob sa nekim nastavnicima, a nema načina da ih kazni. E, onda on njima ne dokazuje ništa. Niti ga zanima da dokaže. On samo u javnost pusti priču o njima, a ta ista javnost uvijek željna novih žrtava obavi svoje. Javnost ne zanimaju ni dokazi ni argumenti. Oni presuđuju po liniji vlastitog osjećaja i simpatije. A još češće po osnovu antipatije.

U ovom konkretnom slučaju ta javnost kojoj je, kao lavovima u areni, uprava AMUS-a bacila neke njihove kolege jeste javnost sačinjena od članova AMUS-a. Ne treba pretjerana pamet pa da otkriješ kako su ovde kod nas zavist i ljubomora temeljna osjećanja u odnosima između pripadnika bilo koje profesije. Kod autora to je samo još izraženije. Među hiljadu članova ove asocijacije zanemarljivo je mali broj onih koji nisu uvjereni da su najtalentovaniji, najbolji, najslušaniji i da shodno tome zaslužuju i najveće tantijeme. A kada uz zavist i ljubomoru pridružite i goli materijalni interes sve maske padaju i svi principi nestaju.

U argumentaciji koja je trebala da pobrojane autore obezvrijedi u očima njihovih kolega koriste se različite metode. Kako šta odgovara autorima pisma upućenog članstvu. Negdje je glavni argument nagli skok na toj internoj rang listi najuspješnijih. I to ne ostavljajući ni najmanju mogućnost da su možda raniji obračuni bili pogrešni i da je ovo sada realno stanje. Neke autore optužuju za visoke tantijeme iako su oni i prethodnih godina ostvarivali jednako visoke naknade, ali tada to, očito, nije predstavljalo problem. Grubo i netaktično se kompariraju autori po vlastitom nahođenju i obezvrjeđuje sistem po kojem se utvrđuje koje su pjesme bile najslušanije. Uprava AMUS-a se ponaša poput Hegela koga su jednom prilikom upozorili da činjenice govore protiv njega, a on odgovorio „Tim gore po činjenice“. Samo što se to Hegelu moglo jer nije imao obavezu da predstavlja bilo koga do samog sebe. Za razliku od izabranih predstavnika AMUS-a obaveznih da govore u najboljem interesu SVIH hiljadu i nešto članova. Mada su oni odavno pokušali proklamovati princip po kojem su „svi članovi jednaki, ali su neki jednakiji od drugih“.

Nemam namjeru upasti ni u zamku druge vrste pa tvrditi da nema istine u tvrdnjama Upravnog odbora. Moguće je i da ima i da nema. Ja to ne znam i zato i neću da se igram sa ljudskim sudbinama tvrdeći jedno ili drugo. Nemam dokaze i zato se ne izjašnjavam. Kao što su se od izjašnjavanja trebali suzdržati i u Upravnom odboru bar dok ne prikupe dokaze. A ako su ih prikupili onda su te nepravilnosti morali prijaviti nadležnim organima.

Ako, pretpostavke radi, neki medij emituje jednu pjesmu, a prijavljuje da je emitovao drugu kako bi na taj način dao mogućnost nekom autoru da ostvari nezasluženo pravo na tantijeme, onda je to kriminal. Onda je to falsifikat. Onda se to podvodi pod kvalifikaciju „davanje lažnih podataka u svrhu sticanja protivpravne koristi“. I takvo ponašanje treba prijaviti, sankcionisati i sasjeći u korijenu. I optužiti i prozvati one koji su to uradili ili koji imaju mogućnost da to urade. I to opet nisu autori. Oni niti prave play liste niti ih dostavljaju AMUS-u na obradu. To rade mediji. I ako postoji neka sumnja u regularnost onda tu sumnju treba fakturisati na račun medija za koje se pretpostavlja da se bave takvom rabotom. I opet to nedvosmisleno dokazati inače se sve i dalje vrtiti u začaranom krugu špekulacija i kleveta. I stvaranja razdora među autorima koji su već ionako dovoljno podijeljeni.

I da, nemam dokaza pa ne bih pominjao vlastitu sumnju. A da imam napisao bih da je prilično znakovito da su svi pobrojani autori bili i jesu aktivni učesnici pobune protiv aktuelnog AMUS-ovog rukovodstva. Ja samo kažem, a pametnom je i išaret dovoljan.

Biće da smo ipak ostarili zajedno

Kad umre neko poznat ili barem neko za koga je čula većina posjetilaca interneta onda skoro pa da ne možeš da živiš od silnih ripova, el fatiha, spokoja i pokoja kojima se svi utrkuju da u javnom prostoru pokažu koliko im je rahmetlija ili pokojnik značio. Ne znam kako vama, ali meni to ponekad bude i pretjerano i degutantno.

Zato i jesam sačekao nekoliko dana da se slegne ta euforija (uopšte nije neprikladna riječ – baš euforija) oko nesreće u kojoj je život izgubio Šaban Šaulić, pa da i ja nešto napišem. I još uvijek nisam siguran koliko sam ja baš pozvan da pišem o njemu. Nije on bio stvaralac u onom žanru meni bliskom. Nismo se družili. Naši zajednički prijatelji i poznanici dodiruju se tek negdje u trećem ili četvrtom koljenu, a ni za kafanskim stolom, kad narodnjaci bivaju prikladniji nego ikad ja sam radije birao neke njegove kolege iz folk sazviježđa, a njega tek povremeno i, što bi se reklo, ničim izazvan.

Dakle, naši životi su se tako lijepo razilazili da možda i nije bilo nekog posebnog razloga da se na ovakav način opraštam od njega. Sve dok, kopajući po sjećanjima, nisam zapravo otkrio koliko je on bio sveprisutna figura u vrijeme mog odrastanja. Makar i kao marker svega onoga što ne želim kada je muzika u pitanju. Makar i kao meta najobičnije dječije zlobe, kada smo se, kucajući na vrata zrelosti izrugivali tim njegovim perikama iz sedamdesetih. Iz tadašnje perspektive, meni tadašnjem izgledao je kao neki neuspjeli klon Princ Valianta.

I onda se desila 1979.godina. To mi ljepše zvuči nego da samog sebe podsjetim da je to bilo prije četrdeset godina. Ono vrijeme kada u životu mladog mužjaka interes za školu opada proprocinalno sa rastom interesa za školske drugarice. U to vrijeme jedna me je, baš onako, posebno zainteresovala. Uz par trikova koje joj sigurno nije bilo teško provaliti, izborio sam se za privilegiju da me pozove sebi u stan dok su joj roditelji bili na poslu. Bio sam pozvan da „slušamo ploče“. Čak i u to vrijeme ni oni najnaivniji nisu vjerovali da u takvim prilikama iko zaista sluša ploče. Zato sam i ja dozvolio mašti da podivlja i da izmišlja raznorazne scenarije. Scenarije pune rupa koje će tek mnogo kasnije iskustvo relativno pristojno popuniti.

A mi smo zaista slušali ploče. U to vrijeme moja opsjednutost nosačima zvuka tek je stidljivo puštala korjenje pa me poprilično impresionirala njena zbirka. Ja sam imao nekoliko singlica koje roditelji pukim slučajem nisu pobacali i par albuma koje sam izmolio da mi se kupe. Od Čolićevog „Ako priđeš bliže“ do „Rokera s Moravu“. Ali narodnjaka, onih pravih, a ne parodiranih, nisam imao. Računao sam da ih ni ona nema. Blaženo doba mladosti kada vjerujete da je lijepo lice garant dobrog ukusa.

Skoro da bih bez greške mogao sastaviti play listu tog popodneva. Puštala mi je „Srebrna krila“ i „Mirzino jato“ i „Boney M“ i….Šabana Šaulića. Tu sam kod nje, te jeseni po prvi put slušao „Dođi da ostarimo zajedno“. I smijao se liku sa omota i smijao se njenoj sklonosti i zauvijek izgubio njenu naklonost. Ako je ikad i bilo prema meni.

Danas mi se čini da smo isključiviji što smo mlađi. Znam da to nije nikakvo opravdanje, ali je barem kakvo – takvo objašnjenje. Predrasude su nešto što se tako lako zakači za nas, a skida se teže od krpelja. Pa čak i kad mislite da ste ih se riješili može se desiti da su u vama ostavili neku klicu koja samo čeka pravu priliku pa da se razvije u pravu netrpeljivost, pa ponekad i u mržnju.

Dakle, mlad, glup i netolerantan kakav sam već bio smijao sam se djevojci koja je, kako sam tada govorio, „izgledala sasvim čovjekoliko, a slušala narodnjake“. I, pazi sad, istovremeno nikako nisam uspijevao iz glave da izbacim ono sada kad nismo mladi ko nekada… Dobro sam sakrio svoje licemjerstvo i narednih četvrt vijeka se dobro naslušao muzike i bio u prilici i da „slušam ploče“ i da zaista slušam ploče i značajno opustio svoje žanrovski krute stavove.

Bila je 2005.godina kada sam, sada već po „službenoj dužnosti“, preslušavao novi album riječkih „Let 3“. Album se zove „Bombardiranje Srbije i Čačka“, a sami nazivi pjesama nisu mi mnogo govorili. Prvih šest pjesama su pokazale svu raznolikost njihovih uticaja. Od „Ere s onog svijeta“ do Miše Kovača. I onda je laser očitao sedmu. Zove se „Dijete u vremenu“ i tu bi čovjek prije očekivao „Deep Purple“ nego Šabana Šaulića. A oni su, ni manje ni više, obradili „Dođi da ostarimo zajedno“. I podsjetili me kako sam nekada bio mlad i glup. Danas više nisam mlad.

Šaban je, u to vrijeme, odavno bio skinuo periku i obrijao glavu. Ostavio iza sebe neprolaznih pjesama za nekoliko albuma i dva puta toliko života. Ustalio se na poziciji kralja folk muzike na prostoru Zapadnog Balkana. Da nije bilo jedne od onih „Audicija“ nakon koje je „najveći sin“ kolokvijalno postao „Šaban“ on bi postao i ostao „The Šaban“. A i ovako je sasvim sigurno u dobrom društvu.

I danas, ponegdje čujete za nekoga da je „šaban“, ako je nerafiniran, neizgrađen i primitivan. Ne znam da li je korijen tog izraza vezan za Šabana Šaulića i ne želim da znam. Predrasude i isključivost ostavljam drugima. I pokušavam da na ovaj način kažem „izvini“. I Šabanu i onoj sa kojom nisam znao slušati ploče.

Biće da smo ipak nekako ostarili zajedno. Sve do Šabanove prerane smrti. Sad neko može reći kako je imao on finih godina. Ali onda i ja imam pravo da kažem da godine nemaju veze sa tim i da je svaka smrt prerana. Pogotovo ovakva.