O onima koji su dobili i još više o onima koji nisu dobili nagrade

Još su svježi utisci sa sinoćnje dodjele godišnjih nagrada AMUS-a. Odmah da znate neću se uključivati u rasplamsalu polemiku oko toga da li je ovu manifestaciju trebalo u ovakvim vremenima uopšte održati. Neću se uključivati jer se ni sam sa sobom nisam uspio dogovoriti i zauzeti jasan stav da ili ne.

U trenutku kažem sebi da ne bi trebalo trošiti, čak ni skromne iznose na ovakve fešte u vrijeme pandemije. A onda sam sebi odgovorim da ne bi bilo pošteno prema ljudima koji su se trudili i radili baš u takvim vremenima da njihov rad ne bude prepoznat. Pa onda izvučem odnekud argument da ako ne može da bude već kako Bog zapovijeda onda ne treba praviti ni neku improvizovanu zabavu. Da bih samog sebe već u narednom trenutku „poklopio“ tvrdnjom da je važan kontinuitet, pa makar se i ovako održalo. Preča je, valjda suština od forme. Zato me ne pitajte je li trebalo ili nije. Da ja imam jasan odgovor i vi bi ga dobili.

Ne bih ni o dobitnicima nagrada da ne moram. U svakom slučaju gledat ću da nikom ne osporavam pravo na nagradu jer niko je nije nezasluženo ni dobio. Druga je stvar da li ju je dobio u pravom trenutku i da li je možda trebao da je dobije za nešto drugo, a ne za ono za šta su ga nagradili. O tome bi se dalo diskutovati, ali čemu. Dakle, uglavnom neću pričati o dobitnicima, ali hoću o onima koji nagradu nisu dobili.

Kad kažem da o dobitnicima uglavnom neću pričati ipak moram da pomenem Lejlu Alimanović i Adisa Sirbubala. E tu, što kažu, „da bih riječ rekao“. To je rijetko smislena, opravdana i neizbježna odluka. Kada bih se našao u prilici da nekom u bijelom svijetu dokazujem našu relevantnost u jazz vodama sigurno bih mu pustio album „Lejla“ iza kojeg stoji „Sinan Alimanović International Band“ sa ogromnim doprinosom Lejle Alimanović. A pustio bi mu  i debi album Adisa Sirbubala. U njihovom slučaju sve se čak i terminski poklopilo, jer njihove nagrade su zaista za postignuća iz 2020.godine.

Usput, veliko hvala, beskrajno hvala, Lejli Alimanović što je pomenula Ljubu Pavlovića. To je čovjek kojem je neophodno dati neko priznanje makar morali izmisliti kategoriju samo za njega.

Za neke ljude kategorije nije trebalo ni izmišljati. One već postoje. Na primjer postoji nagrada „Vlado Milošević“ za muzičku publicistiku i muzikologiju. Kako se niko nije sjetio epohalnog publicističkog djela o muzici, televizijskog dokumentarnog serijala „Muzika jednog vremena“? I kako se niko nije sjetio čovjeka koji je stajao iza ovog projekta – Zlatana Izetbegovića? Svakako je trebalo imati sluha da se zabilježi i obilježi nagradom i objavljivanja knjige o „Indexima“ koju je napisao Ismet Nuno Arnautalić.

A da ne pominjem da među laureatima, posve nedopustivo, nije bilo Želimira Altarca Čička. Znam ja da će pravdanje zašto nije da se svodi na priču o tome kako je Čičak preminuo malo pred dodjelu nagrada i da je cijela manifestacija već bila „zapakovana“. Nije baš neki argument. Sve što se zapakuje može se i otpakovati i ponovo presložiti. A nije argument ni to da je Čičak preminuo u 2021.godini, a ne u 2020.godini. Kakve to veze ima? Ne daje se nagrada za smrtno nego za životno djelo. I inače to mi je malo degutantno da čekaš da neko umre pa da mu daš nagradu. I da je zbog smrti zoveš nagrada za ŽIVOTNO djelo.

Svi koji su na taj način dobili nagrade debelo su ih zaslužili još za života. A to što ih za života nisu i dobili pitanje je za sve one koji su im te nagrade trebali dodijeliti. A ako ih neko nije zaslužio za života nije ni nakon što umre. Jer nakon smrti, opravdano, nije uradio ništa čime bi „podebljao“ razloge da nagradu dobije. Smrt nije nikakvo postignuće i, pravo da vam kažem nije baš ni nešto originalno. Svako, ali baš svako je dovoljno talentovan da umre. Tako da meni ova vrsta nagrada više liči na pranje nečiste savjesti nego na bilo šta drugo.

I kad ja sve to tako pominjem vi se s pravom pitate zašto ja nisam nominovao sve te ljude za nagrade dok je bilo vakta. Da znate da se i sam to isto pitam. I da znate da nemam dobar odgovor.

O jednom koncertu, jednom albumu i jednom omotu

Prije četrdeset godina, na današnji dan, bio sam maturant i svijet se prostirao ispred mene nepregledan u svim svojim mogućnostima. Znao sam da ću na jesen u vojsku, a nakon toga na fakultet. Sve nakon toga, sve iza toga bilo je neizvjesno i moglo je, ali nije i moralo biti.

Prije četrdeset godina, tačno na današnji dan, tačno petog aprila 1981.godine „Bijelo dugme“ je u zagrebačkom klubu „Kulušić“ sviralo posljednji koncert u okviru promotivne turneje „Doživjeti stotu“. I ne samo da su svirali nego su i snimali.

Vrlo brzo se pojavio i album sa snimkom dijela tog koncerta, album nazvan jednostavno „5. april 1981.“. Bio je to drugi njihov koncertni album, drugi od ukupno četiri zvanična. I ni sa jednim nisu imali previše sreće. Ako Bregoviću treba da ostane neki žal iz tog dijele njegove karijere onda je to što nisu uspjeli na jedan album prenijeti tu pravu atmosferu njihovih koncerata. Ali, ako ćemo pravo tome su se najviše i približili sa „Petim aprilom“.

Nisam ja stigao ni napustiti školsku klupu, a album sam već imao u rukama. Album sa naljepnicom da je štampan u ograničenom tiražu od 20.000 primjeraka. Čuj ograničeni tiraž od 20.000 primjeraka. Pa to je i u tadašnje doba velikih tiraža za mnoge bila nedostižna cifra. I svaki je primjerak ploče nosio zaseban broj, kao pravi kolekcionarski primjerak. Sad, da me ubijete ne mogu se sjetiti koji je broj nosio moj primjerak.

U trenutku kada se pojavila ta ploča ona je prije svega bila važan dokument. Dokument o jednom bendu u jednom trenutku. Teško da je to baš reprezentativan prikaz koncert za ono što je „Bijelo dugme“ bilo tokom svoje karijere, ali sigurno vjerno oslikava ono što su predstavljali tog ranog proljeća 1981.godine.

Album koji su koncertno promovisali, album „Doživjeti stotu“ bio je potpuni zaokret u njihovom zvuku i predstavljao je priklanjanje novovalnim trendovima u želji da se pridobije nova publika, a ne izgubi stara. Ni jedan ni drugi cilj nisu ostvareni. Raniji poklonici nisu mogli svariti ovu „izdaju“, a klinci su u njima ionako vidjeli „dinosauruse“ kojima se nije moglo vjerovati.

Ipak, Bregović je i dalje vrtio svoj film. Na turneji su i stare pjesme izvodili u novim aranžmanima, ponekad dovedene i do neprepoznatljivosti. I što je posebno zanimljivo, nisu na album uvrstili niti jednu od pjesama sa prva dva albuma. Vjerovatno ih je bilo prilično teško prilagoditi novom zvuku koji su preferirali. Ili koji je, barem preferirao njihov šef.

Album je otvarala pjesma „Izgledala je malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze“ koja je otvarala i treći album „Eto baš hoću!“. Sa tog albuma su uvrstili i pjesmu „Ne dese se takve stvari pravome muškarcu“. I to je prvi i jedini put da su se te dvije pjesme našle na nekom zvaničnom koncertnom izdanju.

Album „Bitanga i princeza“ zastupljen je očekivano naslovnom pjesmom te pjesmama „Ipak poželim neko pismo“ i „Na zadnjem sjedištu moga auta“ koja je posebno bila zahvalna za pakovanje u novi aranžman.

Iako je taj koncert trebalo da predstavi novi album i sa njega su uvrštene svega tri pjesme. Naravno, naslovna „Doživjeti stotu“, naravno rasplesana „Ha,ha,ha (Svi marš na ples)“ i iznenađujući izbor sa pjesmom „U stvari ordinarna priča“.

Preostale dvije od deset pjesama na albumu bile su potpuno iznenađenje. Meni, kao klincu koji nije baš tada previše znao bile su posve nove. Jedna je bila B strana singla „Ima neka tajna veza“, pjesma „I kad prođe sve pjevaću i tad“, a druga „Sve ove godine“ iz repertoara „Indexa“.

Njihove pjesme je Bebek oduvijek volio pjevati, a Bregoviću su bili, usudio bih se reći, „tiha patnja“. Jednom prilikom mi je rekao da mu je žao što on nije napisao njihovu pjesmu „Sanjam“. Nisu je, doduše, napisali ni oni, ali o tom nekom drugom prilikom. Ipak, u ovoj ska-novovalnoj priči „Sve ove godine“ je puno bolje funkcionisala.

Ploča je upakovana u omot koji tada nije izazvao nikakvu posebnu pažnju, a koji bi danas, u doba političke korektnosti sigurno bio barem problematičan, ako ne i nešto više. Na omotu je, u tri poze, prikazana mala djevojčica Mia Jeličić, kćerka Mladena Jeličića Troke, a na srednjoj fotografiji je od pasa naniže obnažena. Međutim, kada je „Croatia records“ 2003.napravila reizdanje tog albuma ta fotografija je izbačena sa omota. Mia je imala tragičnu sudbinu i preminula je u svojim tridesetim 2014.godine. Nije dočekala četrdeseti rođendan, ali ga je dočekao album na čijem se omotu našla.

Stišale se kiše i oluje

Postoje ljudi za koje, uprkos svim racionalnim razlozima, vjerujemo da će zauvijek biti među nama. Da nikada neće promijeniti agregatno stanje. Iako smo znali da to nije moguće, osjećali smo da Čičak ima da traje dok traje i ovaj grad. I možda nismo puno ni pogriješili. Želimir Altarac jeste otišao na našu veliku žalost i žalost njegovih najbližih, ali Čičak je toliko ugradio sebe u sve ono što Sarajevo jeste da teško da će još dugo, dugo nestati.

Sa Čičkom sam se posljednji put sreo prije dva ili tri mjeseca. Obojica smo gostovali u nekoj televizijskoj emisiji i dok smo čekali na svoj red imali smo prilike da se ispričamo. Pričao mi je o planovima da napravi sveobuhvatan dokumentarni film o sarajevskoj pop rock sceni. Laskalo mi je što i mene želi uključiti u tu priču. Kad sam završio sa svojim gostovanjem on je još sjedio tamo gdje sam ga i ostavio prilikom odlaska u studio i mahnuo sam mu na odlasku. “Vidimo se” – “Vidimo se”. Više se nismo vidjeli. I nećemo.

Nikada nismo na pravi način artikulirali šta nam Čičak zapravo znači. Svi osjećaju prazninu zbog njegovog odlaska, a tek rijetki bi znali barem približno objasniti tu prazninu. Ja ću barem pokušati. Želimir Altarac Čičak je bio prije svega svjedok i učitelj. Svjedok zato što je, od samih početaka, prisustvovao stvaranju onoga što danas s ponosom zovemo Sarajevska rock škola. I učestvovao u tom stvaranju. I prvi je pokazao da nije neophodno da sviraš i pjevaš da bi bio važan dio te priče.

Zato nam je bio učitelj. Meni prije svega. Imao sam tu sreću da vrlo brzo nakon što sam počeo profesionalno pisati o popularnoj muzici sretnem njega. I još veću sreću da bez imalo zazora podijeli sa mnom svoje ogromno znanje i iskustvo.

Čičak je bio i pjesnik. Malo je poznato da je on autor nekih od najljepših stihova koje su otpjevali “Indexi”, njegovi dragi prijatelji “Indexi”. Dovoljno je samo da pomenemo onaj recitativ na početku pjesme “Negdje na kraju u zatišju” i pjesmu “Svijet u kojem živim”. Nakon toga više ništa ne treba ni pominjati.

On je patentirao da posao disk džokeja može biti ozbiljna zanimacija. Bio je rock kritičar i bio je radijski voditelj. Baš zahvaljujući činjenici da je on to bio i ja sam se povremeno usuđivao pokušati biti sve to. Sa manje ili više uspjeha, ali usuđivao sam se.

Nije jednostavno odabrati po čemu je od svega čime se bavio bio najznačajniji. Ja bih se ipak usudio reći da je posljednjih 50 godina obilježio kao promoter velikih koncerata. Zahvaljujući njemu i njegovom projektu festivala “Nove nade, nove snage” mnogi mladi bendovi su dobili prvu pravu priliku da se predstave i nekom drugom, a ne samo zidovima tatinog podruma ili garaže. I nakon toga postali veliki. Previše bi prostora uzelo da ih sve nabrajam.

Ja se jako dobro sjećam i njegovih “heavy metal festivala” iz druge polovine osamdesetih godina prošloga vijeka, a ponajviše “Čičkovih rock maratona”. Teško bi se našao bend koji je bio spreman odbiti Čička kad bi ih pozvao na svoju rođendansku feštu. A te je fešte pravio u prostorima poput “Zetre”. Za toliki broj gostiju koji bi mu došli na rođendan manji prostor nije dolazio u obzir.

A kad nije dovodio nama velike zvijezde, pa i svjetske, našao bi načine da odvede nas na njihove koncerte negdje u okolini. Čisto da ovi mlađi znaju da pjesma “Sa Čičkom na Stonese” nije plod mašte. I sam sa išao tada sa Čičkom na “Stonese” i to mogu potvrditi.

I kad sve to čovjek nabroji umori se. A kako li se tek on sam umorio sve to radeći. Bez obzira što nam je uvijek djelovao kao čovjek neiscrpne energije i neuništiv bolest ga je stigla. Iznenada i bez najave. I sve je izgledalo kao da nam ge je neko preko noći ukrao i da će tražiti nekakav otkup za njega. Nažalost neće. Čičak je otišao u vlastitu emisiju, negdje iza oblaka. A mi moramo da se suočimo sa činjenicom da nikad i niko neće izreći ono njegovo čuveno “O,je”, onako kako je on to znao.

O,je!

Valja nama preko rijeke

Jedna od najpametnijih odluka „Croatie records“ sigurno je ta da objavi reizdanje epohalnog albuma „Modra rijeka“, grupe „Indexi“. Iskreno mislim da je to trebalo uraditi i ranije. Radi se o ostvarenju neprolazne vrijednosti. Ostvarenju koje značajno nadrasta okvire žanra u kojem je nastalo.

Nominalno „Modra rijeka“ se može smatrati rock albumom, ali samo onoliko koliko rock albumom možemo smatrati „Dark Side of the Moon“ na primjer. U pitanju je, naprosto ostvarenje koje je nesumnjivo umjetničko djelo i to na više nivoa. Ali je, prije svega i iznad svega, izraz bosanskog umjetničkog genija. I hercegovačkog, da ne bude zabune.

Pjesme su rađene na stihove jednog od najvažnijih naših pjesnika Maka Dizdara, stihove probrane iz zbirki „Kameni spavač“ i „Modra rijeka“. Omot je djelo Mersada Berbera i Dragana S. Stefanovića, svojevrsni umjetnički susret dva genijalca koji su se na dva različita načina bavili vizuelnom umjetnošću. Producentski dio posla je vrhunski odradio Nikola Borota Radovan. A onda su, svemu tome, završni dodir dali sami „Indexi“.

Podsjetimo da su u vrijeme izlaska ovog albuma, 1978.godine „Indexi“ djelovali u sastavu Davorin Popović, Slobodan Kovačević, Fadil Redžić, Nenad Jurin i Đorđe Kisić. Nema nikakve sumnje da tu moramo pomenuti i Ranka Rihtmana koji, možda i nije bio zvanični član grupe, ali je dao ogroman doprinos i autorski i izvođački na ovom albumu.

A da bi zvuk bio što bogatiji i moćniji klavijature je na ovom albumu povremeno svirao i Tihomir Pop Asanović. Dodamo li svemu i recitativnu podršku glumca Fabijana Šovagovića u pjesmama „Modra rijeka“ i „Zapis o zemlji“, eto recepta za pravljenje vrhunske ploče.

Iz današnje perspektive teško je pojmiti sa kolikim se nestrpljenjem čekala ta ploča u vrijeme njenog pojavljivanja. Sedamdesetih godina prošloga vijeka „Indexi“ su bili jedna od najvažnijih pojava na domaćem muzičkom nebu i svaka njihova pjesma bila je prava mala simfonija. Pa čak i kad su pravili pjesme za festivalske nastupe dobro su pazili da i u takvoj formi pokažu koliko su ispred svih svojih konkurenata. Ako su konkurenata u to vrijeme uopšte i imali.

Međutim, uz sve to nikako da im se desi album. Pravi, studijski album. Ono kad grupa uđe u studio i izađe sa zbirkom pjesama. Pojavljivala su se neka izdanja koja su manje-više predstavljala kompilacije dotadašnjih hit singlova. Ili kao u slučaju jednog kasetnog izdanja za RTV Ljubljana manje poznatih progresivnih numera. Ali album nikako da se desi.

Čak se 1976.godine desio i solistički album Davorina Popovića nazvan „Svaka je ljubav ista (osim one prave)“ i tada su mnogi bili skloni da povjeruju kako je to kraj „Indexa“ i da Davorin dalje nastavlja sam. A onda su „Indexi“ pokazali ko su i šta mogu kada su zajedno.

Album „Modra rijeka“ je ujedno i vrhunac Bodinog i Fadilovog kompozitorskog rada. Davorinovo pjevanje je besprijekorno, a sama pjesma „Modra rijeka“ je jedno od onih djela kojima protok vremena ne može ništa. Naprotiv, to je jedna od onih pjesama koje iznova i iznova otkrivamo u svoj njenoj kompleksnosti. A prije svega i iznad svega u svoj njenoj ljepoti.

Zato je od neprocjenjive važnosti što je napravljeno reizdanje ovog albuma. Zato što će nakon četrdeset godina neki novi poštovaoci dobre muzike (namjerne ne želim ograničavati doseg „Modre rijeke“ terminom rock muzike), dakle što će neki novi poštovaoci dobre muzike imati priliku da se suoče sa ovim albumom. I sa tom modrom rijekom pred koju svako od nas kad tad stane. I široku i duboku i naizgled neprelaznu. A valja nama preko rijeke.

Da se malo uživa

Nastojim prilično redovno pratiti aktuelnu diskografiju. Izabrati ono što mi se sviđe, ali i biti obaviješten o svemu što izlazi. Nekad mi se, međutim desi da ponešto propustim. Tako sam sa nekoliko mjeseci zakašnjenja “otkrio” album Đorđa Davida i sastava “Death Saw” pod nazivom “Da se ne zaboravi”. Ne znam šta bi vam rekao o Đorđu Davidu, odnosno Đorđu Nikoliću, kako mu piše u ličnoj karti. Kad postane žrtva rialitija najradije bih ga naprosto izbrisao iz kolektivne memorije, a opet neosporno je da se radi o jako dobrom pjevaču. To vam je čovjek koji je pjevao u obnovljenoj “Generaciji 5”, a onda tražio sebe od elektronike do heavy metala. Autorski i nije baš posebno zanimljiv i valjda je to i sam shvatio i ovaj album “Da se ne zaboravi”, objavljen krajem 2020.godine uradio je tako da je iznova otpjevao neke velike pjesme za čiji su nastanak odgovorni neki drugi ljudi.

Da ne komplikujem, snimio je album obrada. Ali ne onako kako se to obično radilo tokom devedesetih i ranih dvijehiljaditih kada je nastala prava pomama za takvim albumima. Ne po principu “daj da nabacamo na album što više hitova”. To možda i jeste komercijalniji pristup, ali meni se ovaj Davidov više sviđa. Sa izuztekom jedne ili dvije pjesme na ovom albumu ostale nikada nisu bile nekakvi mega hitovi iako su iz repertoara mega uspješnih sastava i izvođača. To je ono što me prvo zaintrigiralo.

Album i otvara i zatvara ista pjesma, ali u dvije verzije. U pitanju je pjesma “Gde si” koja se prvobitno našla na Bajaginom albumu “Muzika na struju” iz 1993.godine. Nikada nije stekla status velikog hita, kao uostalom ni ostatak materijala sa tog albuma iako se neosporno radi o kvalitetnoj ploči. Radi se o rasnom rock broju kojem je Đorđe David uz svoj bend dao još dodatnu dozu čvrstine i energije. A u prvoj verziji sve je još dodatno ukrasila Ivana Peters, a to vam je ona ista djevojka koja je tako sjajne pjevačke dionice pružala u grupi “Negativ”. I to je, zapravo jedina pjesma za koju nisam siguran koliko ima opravdanja da se nađe na albumu na čijem omotu se nalazi fotografija pasoša SFRJ. U vrijeme objavljivanja ove pjesme SFRJ kao takva više nije ni postojala, ali se, istini za volju, još mogla preći poneka granica sa tim pasošem. Tako da se baš i nije posve koncepcijski promašilo.

Ostatak materijala je iz perioda od 1972. do 1989.godine i s njim nema takvih dilema. Priča se nastavlja sa obradom pjesme “Par godina za nas” iz 1989.godine i sa potpisom “Ekatarine velike”. I to je, vjerovatno najpoznatija pjesma na ovom albumu i onaj jedini pravi hit o kojem sam govorio.

Slijedi obrada “Atomskog skloništa” i pjesme “U vremenu horoskopa”. U pitanju je naslovna pjesma trećeg studijskog albuma ovog sastava iz 1980.godine. Kao i kod “Par godina za nas” ni ovde nisu puno odstupili od originala, ali to im, očito, nije ni bila namjera.

A onda slijede dvije poslastice. Kada pomenete “Riblju čorbu” i “Bijelo dugme” znate da tu ima toliko velikih pjesama da uopšte nije lako probrati. A Đorđe David je probrao posve neočekivano. Iz cjelokupnog repertoara “Riblje čorbe” on se odlučio za baladu “Kad ti se na glavu sruči ceo svet”. Pjesmu poznaju uglavnom pasionirani “čorba” fanovi. Objavljena je 1982.godine i zatvarala je A stranu albuma “Buvlja pijaca”. Bio je to jedan od posljednjih velikih radova Rajka Kojića. I dok je kod “Čorbe” ta pjesma bazirana na skoro pa akustičnim gitarama David i grupa su joj dali klasičan aranžman jedne hard rock balade.

“Bijelo dugme” opet ima takvu reputaciju da je, šta god uzmete, nekad bilo hit. Ipak junaci naše priče su se i ovde opredjelili za neobičan izbor. Odlučili su se da ponovo snime pjesmu “Ne gledaj me tako noćas i ne ljubi me više” iz 1975.godine i sa drugog albuma “Bijelog dugmeta”, čuvene ploče “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Zanimljiva je to pjesma. Sjećam se da sam u vrijeme njenog pojavljivanja bio tinejdžer i da smo je dosta i voljeli i slušali. Kasnije se negdje usput izgubila i iz programa radio stanica i iz koncertnog repertoara. A kuriozitet je da je upravo ta pjesma izabrana za najavni singl albuma “Šta bi dao da si na mom mjestu”. Ima kod “Dugmeta” pjesama koje svaki dobar pjevač može pristojno otpjevati, a ima od onih koje naprosto zahtjevaju Bebeka. E ova je jedna od tih drugih. Đorđe David je dobar pjevač, ali nije Željko Bebek. I tim sam valjda sve rekao.

Na albumu se i nastavilo sa biranjem pjesama koje će rijetki prepoznati. Možda je to napravljeno i da oni koji budu slušali album pomisle kako su to origanlne autorske pjesme i dodaju još koji poen na konto Đorđa Davida i njegove grupe. A možda im se samo dopadaju te pjesme. U takvu priču se sasvim lijepo uklapaju i “Mamurni ljudi” i “Slobodan i svoj”. Prva je uzeta iz 1987.godine sa albuma “Kao kakao” skopske grupe “Leb i sol”, a druga je probrana iz 1982.godine i sa albuma “Zbog tebe bih tucao kamen” Olivera Mandića. I zazvučale su puno drugačije od originala, što je valjda i smisao pravljenja ovakvih albuma.

Prije ponovljene “Gde si” suočavamo se sa Davidovom verzijom “Pjesme broj 3”, čuvene balade sa prvog albuma grupe “Time” iz 1972.godine. Sve ono što sam rekao za Bebeka vrijedi i za Dadu Topića. S tim što se ovde Đorđe David ipak malo više primakao originalu.

Da bi ovo, u pravom smislu te riječi, bila jugoslovenska ploča njeni kreatori su birali autore i izvođače iz cijele Jugoslavije. Uz četiri pjesme beogradskih sastava dobili smo po jednu iz Pule, Sarajeva, Skopja i Zagreba.

A ako me na kraju pitate da li je ovim albumom Đorđe David obezbijedio da se te pjesme ne zaborave moram vam reći da nije. Srećom te pjesme su sebi već obezbijedile malo duži rok trajanja. Da je do samog Đorđa Davida teško da bi ih on sačuvao od zaborava. Naprosto on nije ime tog kalibra. Ali ako je i malo pretjerao sa naslovom te ne znači da u ovom albumu ne može da se uživa. Može, vjerujte mi.

Procvjetala Jagoda u travi

Bosanskohercegovačka muzička tradicija sigurno se ne iscrpljuje muzičkim nasljeđem tri najveće etničke skupine. Neprocjenjivo muzičko blago krije se u seharama sarajevskih i bosanskih Jevreja, ali previše rijetko je iznošeno na svjetlo dana. Jedna od rijetkih koja je stekla svjetsku slavu izvodeći upravo sefardski melos jeste Flory Jagoda, Sarajka koja je rođena kao Flora Papo negdje odmah poslije Prvog svjetskog rata, a umrla je krajem januara ove godine u svojoj devedeset i osmoj godini i daleko od rodnog grada.Zašto vam pominjem Flory Jagodu? Zato što sam čuo njenu nasljednicu. Preslušavajući još neobjavljeni album Zorane Guja “Sephardica” postalo mi je jasno da je ona ta koja će nastaviti nositi tu baklju dalje. Zorana je ona nova Jagoda koja je procvjetala ovog proljeća.Zorana Guja je ugledna etnomuzikologinja, ali i rijetko ubjedljiv vokalni solista. Svojim prvim albumom ona je publici predstavila tradicionalne napjeve Romanijske regije. U svom istraživanju muzičkog nasljeđa sada se dotakla sefardske muzike.I odmah vam moram reći da je u tih jedanaest pjesama ponudila je i tri iz repertoara Flory Jagode sa dozvolom njenih nasljednika. Zorana je zaokružila jednu nenametljivu muzičku priču, skupljenu između dva klasika sefardske muzike, pjesama “Adio kerida” koja otvara i “Kad ja pođoh na Bentbašu” koja zatvara album. Oko ove posljednje se dugo lome koplja da li je u pitanju melodija koju su Sefardi ponijeli iz Španije pa je preko Istanbula donijeli i u Sarajevo. Ili je, kako tvrde drugi, u pitanju turski vojni marš koji je komponovao Rifat Bey i koji su u ove krajeve donijeli turski askeri. Ja sam skloniji prvom tumačenju jer se ta pjesma stilski posve uklapa u muzičko nasljeđe ovdašnjih Sefarda.Zoranin glas je nešto najčišće što ste odavno čuli, to vam garantujem. Poput planinskog potoka njen glas vas vodi kroz brzake i kaskade kojima se samo možete diviti. A onako kako se sefardska muzika mješala sa ovdašnjim muzičkim tradicijama to možemo osjetiti i u nekim pjesmama na ovom albumu. I to je samo dodatni kvalitet ovog albuma. A kada se takav anđeoski glas kakav Zorana sigurno ima udruži sa vrhunskim instrumentalistima kakvi su njen otac Slaviša Guja i Darko Košavić koji je još prije tridesetak godina otkrio ljepotu sefardske muzike i kada se oni potrude oko aranžmana dobijete pjesme kojima ćete sigurno vraćati iznova i iznova. I neće vam dosaditi. Bar sam ja prilikom svakog novog slušanja otkrivao nešto novo. I gosti poput violinista Ivane Đurić i Vladimira Stanojevića donose neki svoj prepoznatljivi pečat koji postaje samo nova potvrda da se radi o vrhunskom ostvarenju.Ne znam u kojem će pravcu dalje Zorana djelovati. Možda će nam otkriti neku novu i drugačiju zaboravljenu i prašnjavu fioku našeg muzičkog bogatstva i možda to neće imati nikakve veze sa sefardskom muzikom ovog podneblja. Ali, bez obzira na to, može biti ponosna jer je albumom “Sephardica” ostavila kapitalno djelo od kojeg će morati polaziti svi koji se sutra budu htjeli baviti ovom vrstom muzike.

Pjesma malog nijemog slavuja

“Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom i kad mesečina zaveje moj trag nemoj tugovati jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag”

Tako nas je Balašević još prije više od trideset godina pripremao na činjenicu da taj mali nijemi slavuj neće zaobići ni njegov prag. Pokušao je on da svoje najbliže navikne na činjenicu da i besmrtnici umiru. Svoje najbliže, ali i čitavu armiju onih koje je tokom četrdeset četiri godine koliko se zna za njega kao kantautora i pjesnika navikao da prevodi njihovu bol u svoje stihove. Dobro, prevodio je on svoju bol, svoje želje, svoje snove i svoje ljutnje ponekad, a nama je značilo jako puno to što smo se prepoznavali u tim rimama.

Uprkos svemu onome što nam razum govori primarno osjećanje na vijest o njegovoj smrti je nevjerica. Koliko god bio stvaran Đorđe Balašević je za mnoge od nas bio onaj izmišljeni prijatelj, onaj mali patuljak sa jastuka koji zna da kaže pravu stvar u pravi čas. Ili da otpjeva pravu pjesmu u pravi čas. Imao je on pjesmu za svaku situaciju, pa i za vlastitu smrt. Još 1985.godine zamolio je u pjesmi nek mi ne pletu lovore, nek drugom drže govore. Neće moći spriječiti ni jedno ni drugo. I svi oni kojima je bio trn i u peti u oku sada će se javiti da pišu hvalospjeve o njemu. Oni koji su htjeli da otmu njegove pjesme od njega. Pjesme su im bile ok, ali uvijek su nekako htjeli da tvorca tih pjesama nekako izbrišu sa te slike. Onako kako je nekad bilo u redu da se na sletu izvodi “Računajte na nas”, ali nije bilo u redu da on izvodi tu pjesmu. Sada će pokušati da retuširaju tu staru fotografiju. I neće uspjeti. Tek sada neće uspjeti.

Biće i onih drugih koji bi da se malo ogriju na njegovoj vatri. Odjednom će se pojaviti masa onih koji će tvrditi da su mu najbolji prijatelji stavljajući neke fotografije uhvaćene u prolazu kada obična ljudska pristojnost nije dozvoljavala da im negativno odgovori na pitanje “može li, slika?”. I mogla je slika.

Zato vam neću pričati o tome šta je meni značio Balašević. Ni o tome kako sam bio siguran da su neke njegove pjesme istrgnute iz mojih snova. Ni o našim susretima. Predugo sam se grijao na toj njegovoj vatri da bi mi sada kada bih na taj način pisao to djelovalo kao da je zapišavam.

Neka mi zato bude dozvoljeno da podsjetim na to šta je značio ovom gradu i šta je Sarajevo značilo njemu. Svoju veliku ljubavnu priču prvi put je ozvaničio u Sarajevu. Olivera i on se nisu upoznali u Sarajevu, ali je to bio grad kojim su prvi put prošli držeći se za ruke i bez straha da će ih neko vidjeti. I slikali si pored Sebilja, kao svi pristojnu turisti. I onda je ta fotografija do dana današnjeg završila u njihovoj spavaćoj sobi.

“Oslobođenje” je prvi put u istoriji kasnilo sa svojim prvim izdanjem onog novembra 1986.godine kada je prvi demonstrirao da nije nemoguća misija napuniti “Zetru”. Kasnilo je da bi imalo priču sa tog koncerta.

Možda već znate, ali moram da vas podsjetim da je on napisao stihove za pjesmu “Sarajevo će biti”. Kada su mu oči bile pune njegovog Sarajeva koje neko ruši i to i u njegovo ime nazvao je “Studio 99” i pitao šta može da uradi za Sarajevo. A Fazla mu kaže “uradi ono što najbolje radiš, napiši pjesmu”. I napisao je. I izgovorio prve dvije strofe telefonski. Kasnije više nije bilo moguće uspostaviti vezu i pjesmu su Zlatan Fazlić i Zlatko Arslanagić dovršili do formata koji danas poznajemo.

Poznata je priča o tome kako je usred rata i usred tog uragana mržnje koji se vio svuda oko njega imao tri čiste da napiše “Krivi smo mi” i “Čovek sa mesecom u očima”. I imao je puno pravo da već 1998.godine, kao prva prava istinska zvijezda iz Srbije dođe u Sarajevo da održi koncerte. A onima koji su ga upozoravali da mu u Sarajevu prijeti atentat odgovarao je “da mi nešto preti pa ja bih se sakrio u Sarajevo”.

I ipak moram biti malo ličan. Bio sam na svakom njegovom sarajevskom koncertu. Ali baš na svakom. Od 1983.godine u Domu mladih pa do 2018.godine u Skenderiji. I žao mi je što oni klinci koji sada stasavaju za koncerte neće imati prilike da prisustvuju tim druženjima sa njim. To je uvijek bilo više od koncerata. To vam je bilo kao da dođete kod dragog prijatelja u goste. Šteta što mu više nećemo ići u goste. Pa makar ja ovaj put i izostao. Dobro, izostaće i on. Ali ovaj put su mu sa neba napisali opravdanje. I pozvali ga da otpjeva duet sa onim malim nijemim slavujem iz njegove pjesme.

I za našu publiku i za svjetsku

Nije rijedak slučaj, ni u svjetskim razmjerama, a ni kod nas, da nekome predviđaju blistavu karijeru, a da je on nikad do karaja ne ostvari. Ili barem ne u onoj mjeri i u kontinuitetu kako je, po svemu, morao. Brojni su razlozi zbog kojih se tako nešto desi. Ili bolje da kažem – ne desi. A sigurno je da nije među najrjeđima činjenica da sredina nije spremna za takvog stvaraoca.

Tako nešto se evo već godinama dešava kada je Fuad Backović Deen u pitanju. Ne može se reći da nije imao svoje zvjezdane trenutke. Na dva albuma sa grupom „7 UP“ sazrijevao je i stvaralački i vokalno. Na dva „Eurosonga“ pokazao je da ravnopravno može da se bori za svoje mjesto na evropskoj muzičkoj sceni. Sa dva svoja solistička albuma pomjerao je granice. I to ne samo kada je muzički izraz u pitanju. I sve mu se nekako dešavalo u znaku broja dva. A na valentinovo ove godine objavio je, konačno, nakon šesnaest godina pauze svoj treći studijski album „Rane manje bole“.

To i jeste i nije studijski album. To i jeste i nije kompilacija. Kako se uzme. A Deena uvijek treba uzimati kao hrabrog stvaraoca koji želi publici ponuditi uvijek nešto novo, nešto drugačije i nešto urađeno po svjetskom standardima. Upravo takav je album „Rane manje bole“. To je album koji zaokružuje, ali ne zaključuje njegovu ovdašnju karijeru, ali je istovremeno i pokušaj da se nešto napravi u okruženju u kojem se sada nalazi, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Da li će i u kojoj mjeri uspjeti u tome ovisi o brojnim faktorima. A sreća sigurno nije najmanje važan faktor među njima. Da li ima dobre pjesme na ovom albumu? Ima. Da li spada među vrhunske pjevače i to ne samo po našim mjerilima? To mu nikad niko nije mogao osporiti. I još povrh svega ima stav i ponašanje prave zvijezde i pažljivo osmišljen imidž. Hoće li to biti dovoljno ja zaista ne znam, ali da je uradio što je bilo do njega u to nema nikakve sumnje.

Što se tiče samog albuma „Rane manje bole“ on je osmišljen kao prilika da se na jednom mjestu okupe svi singlovi koje je Deen objavljivao još od albuma „Anđeo sa greškom“ iz 2005.godine. Obnovio je čak dvije pjesme sa tog albuma, pjesme „Na, na, na“ i „Sex & Revolution“.

Kada pjesme za album prikupljaš šesnaest godina logično je i očekivano da tu ima dosta raznolikosti. Mogu se primjetiti neke jasno definirane faze u njegovoj karijeri. Album otvara pet pjesama nastalih u periodu od 2012. do 2108.godine u vrijeme Deenove intenzivne saradnje sa Almirom Ajanovićem kao producentom i  većinskim autorom njegovih pjesama. Svakako se tu našla evrovizijska „Ljubav je“, kao i obrada velikog hita Alena Slavice sa kraja osamdesetih godina prošloga vijeka, pjesme „Dao sam ti dušu“. Dodamo li tu pjesme „Rane manje bole“, „Imena mi mog“ i duet sa Verenom Cerovinom „Voli me hitno“ imamo zaokruženu jednu cjelinu. Cjelinu lijepo upotpunjenu engleskom verzijom pjesme „Ljubav je“.

Posebnu cjelinu, opet predstavljaju pjesme „Dovoljno te dobro znam“, „Priđi bliže“ i „Girlfriend“ na kojima se sam Fuad Backović Deen pojavljuje kao autor uz Dalal Midhat i Mahira Sarihodžića.

Do kraja albuma dobijamo pjesme koje je za Deena radila Aleksandra Kovač i od kojih neke nikada nisu ni objavljene. Pjesme koje su svojevremeno bile namijenjene albumu koji je trebao biti objavljen na engleskom jeziku u pokušaju da se obezbijedi pozicija na svjetskom muzičkom tržištu. Moguće da je propušten taj trenutak, ali sigurno je da se radi o pjesmama koje su zaslužile da budu predstavljene publici.

Deen je propustio da nam u kontinuitetu nudi albume koji bi predstavili njegovo stvaralaštvo u raznim fazama. Sa albumom „Rane manje bole“ djelimično ispravlja taj propust i pravi svojevrsni presjek onoga što je radio u posljednjih šesnaest godina. I zato je ovaj album bio potreban. Usudio bih se čak da kažem da je bio neophodan. Koliko Deenu toliko i nama.

Parada kiča i kiča

Još od onog momenta kada je Balašević prvi put otpjevao „Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ neinventivni novinari su počeli obilato da koriste frazu „parada pijanstva i kiča“. I meni je to palo na pamet kada sam proteklog vikenda gledao novo izdanje „Dore“, odnosno fešte sa koje je Hrvatska birala svog predstavnika za ovogodišnji „Eurosong“. I onda shvatim da ću se ogriješiti o organizatore ako nešto takvo napišem. Nije tamo bilo pijanstva. Bila je to parada kiča i kiča.

Iz godine u godinu gledamo istu predstavu samo sa novim akterima. I to ne uvijek novim. Red ocvalih i nakvasalih nekadašnjih muzičkih veličina, pa red neke nove djece predstavljene kroz razne televizijske realiti programe namijenjene masovnoj zabavi. Neinventivni voditelji koji na silu nastoje biti duhoviti i opušteni. A povrh svega kao nekakav privid neizvjesnosti.

Iz godine u godinu se, također potvrđuje činjenica kako minuli rad više ništa ne znači. Može Tony Cetinski da se diči moćnim glasom i velikim hitovima od prije deset ili dvadeset pet godina, ali to u ovoj priči malo znači. Nova generacija hoće nove heroje. Po mogućnosti takve koje će da sažvaću za jednu sezonu i ispljunu kako bi napravili mjesta za nekog novog. Nekog novog ko će da doživi istu sudbinu.

Ovoga puta izbor je pao na Albinu Grčić, Splićanku koja je svojih pet minute slave dobila u projektu „The Voice“, a sada i priliku da se predstavi na evrovizijskoj sceni. I to nije ništa neobično. Baš na takvim projektima se već godinama regrutuju takmičari za „Eurosong“.

Odmah da se razumijemo. Djevojka je sasvim u redu. Pjeva jako dobro, mada je pitanje koliko ova „tiktokava“ pjesmica pruža mogućnosti za prezentaciju njenih vokalnih sposobnosti. I ta pjesmica nije ni bolja ni gora od onoga što se već godinama nudi na evrovizijskom tržištu.

I to je moja najveća zamjerka. To što je sve „onako“. Što je sve namjenski urađeno da bude u trendu i što je i od Albine i od pjesme napravljen, prije svega proizvod.  Tačno sam mogao da ih zamislim kako, kao ekipa sjede u studiju i procjenjuju šta bi to moglo proći kod publike i žirija.

Ne znam, možda to tako i treba i možda danas i ne može drugačije. Moguće. Ali ono što znam jeste da se meni takav pristup ni najmanje ne sviđa. Nije pjesma sarma pa da je praviš po receptu. Ako ćemo pravo čim je praviš tu već nešto ne štima. Pjesma ti se desi ili ti se ne desi, a onda je sve ostalo samo nadogradnja. Pjesma je artikulacija unutrašnjeg bola, a ne slaganje ritmova sa riječima.

Znam da pripadam nekim drugim vremenima i vjerovatno niti ne mogu osjetiti senzibilitet novih generacija. Zato sam nekoliko puta pažljivo i otvorenog uma poslušao kompletnu ovogodišnju ponudu na „Dori“. I znate šta? Niti jednu pjesmu nisam poželio da čujem ponovo. Onako za svoju dušu. A to valjda nešto govori.

Nije čak ni u tome problem što ja neću poželjeti da čujem te pjesme za deset ili dvadeset godina. Ma čak ni za godinu dana. Tragedija je što ni oni koji se danas oduševljavaju tim pjesmama neće imati strpljenja za njih nakon tih godinu dana. Oni imaju još manje strpljenja od mene i njihovu pažnju će zaokupiti neke nove pjesme. I još neke nove. I neka novija lica i glasovi. I pomirit ćemo se sa činjenicom da više ništa nije pravljeno da traje duže od jedne sezone. A današnje velike „zvijezde“ poput Albine koja samo na jednoj pjesmi ima po trideset miliona pregleda ostvarit će, u najboljem slučaju, prosječnu karijeru i za deset ili dvadeset godina, krijući bore i stomak nastupit će na nekoj novoj „Dori“ čudeći se zašto publika ne sluša pjesmu nego po inerciji glasa za „proizvod“ koji se najviše trenutno reklamira. I neće se sjećati kako su i sami nekad bili takav „proizvod“.

Svako ima svoju Selmu

Napustila nas je Selma Borić, žena kojoj je zvanično napisana “Selma”. Ali svako od nas je imao neku svoju “selmu” makar se i ne zvala tako. Moja prva ljubav se nije zvala Selma, ali u mom prvom romanu “Kupi mi kupine” dao sam joj to ime kako bi se uklopila u priču o pjesmi. Neka mi bude dozvoljeno da se od prve i prave Selme oprostim tim odlomkom iz romana:”Tih dana, s kraja ljeta 1974. godine, sa fakulteta je došla Seka. Znajući za moju opsesiju donijela mi je singl grupe skroz glupog naziva. Ko je još čuo da se grupa zove «Bijelo dugme». Ništa nisam znao o njima, ali mi se dopala ta, pomalo primitivna, energija i taj isforsirani seljakluk pjesme sa A strane. Uhvatio sam sebe kako pjevušim da sam pekar mala moja/ne znam bi l’ me htjela/kad bi noću bila sama/zemičke bi jela. Ali ni izbliza tako često kao pjesmu sa B strane. Tamo sam naišao na «Selmu». Hej, neko je opjevao. Selmu. Moju Selmu.Nakon što sam prvi put čuo priču o njoj koja putuje na fakultet nisam je uspjevao izbiti iz glave. Dva dana intenzivnog polijeganja po gitari i bio sam spreman. Bilo je sad ili nikad. Predvečerje u kasno ljeto u Bosni je uvijek nekako posebno. Još je sve toplo, zrelo, nabubrilo, ali nedostaje tu onog obećanja da će biti bolje. Naprosto osjećaš da bolje ne može i da će ta ljepota, uskoro, početi dio po dio da se isključuje.Sjedimo na našem zidiću u parku. Ne više dva klinca, a još beskrajno daleko od odraslih. Pomalo se zaokružili. I ona i ja. Ona na svim pravim mjestima, a ja na svim nepotrebnim mjestima.Naslonio sam gitaru na koljeno, duboko uzdahnu i rekao:- Ovo slušaj pažljivoImao sam nakon toga nastupa i nastupa. Pred poznatim i nepoznatim. Pred dvadeset i pred dvadeset hiljada ljudi, ali nikad ni prije ni poslije toga nisam osjetio takvu tremu. Počeo sam jako tiho, ali meni se učinilo i preglasano kada me uplašio odjek vlastitog glasa koji pjeva ono što ne bi smio. Selmaaaa, putujeeee na faaakulteeet… Daleko je ona bila od fakulteta, ali sujeta je čudna stvar. Čim je čula svoje ime povjerovala je da je pjesma njoj napisana. A ako joj je ja pjevam sabrala je dva i dva. Samo što dva i dva nisu baš uvijek četiri.- Jesi li to ti napisao ?Na trenutak, ali samo na trenutak me zbunila. Pa kako ne zna da je to «Dugme». A onda mi je do svijesti doprlo da nije mogla čuti tu pjesmu. Svaka ploča se bar mjesec dana vrtila na mom gramofonu prije nego bi je drugi zamijetili. A ova je izašla prije par dana. Eto konačno prilike da profitiram od svoje opsjednutosti muzikom. U trenutku sam se odlučio na laž. Laž koja će zvučati uvjerljivo.- Pa zapravo nije baš posve moja. Ja sam imao tu ideju, ime, priču i osnovnu melodiju. Kad sam bio prošli put u Sarajevu zatekao sam se na nekom derneku gdje je bio taj momak. Taj Goran Bregović. Malo sam zasvirao i njemu se dopalo.Zaprepastilo me kako laž lako i prirodno slijedi svoju logiku. Znao sam da radi uvjerljivosti moram malo spustiti loptu.- Ni on mi nije vjerovao da sam ja to napisao. Na kraju me ipak pitao može li to malo izmjeniti i snimiti. I objasnio mi da zbog prodaje ne treba govoriti da je četrnaestogodišnjak napisao. Ali meni je bilo stalo samo da je neko otpjeva. Uskoro će sigurno izaći i ploča.To je bio krunski dokaz. Ako ploča još nije izašla (a ona nije znala da jeste) kako bih ja mogao znati pjesmu osim ako je sam nisam napisao. I pogledala me. Onako kao da me prvi put vidi. Kao da u meni vidi nešto za šta nije ni slutila da se tamo nalazi. Pa šta ako toga zapravo nije ni bilo. Ona je vjerovala da ima i to je jedino bilo važno. Bio je to moj prvi plagijat. Kasnije sam i lagao i varao i krao pjesme. I kad malo bolje razmislim samo je taj prvi put bio vrijedan svega toga.- Odsviraj mi to ponovo.Nije dodala ništa u stilu ali pazi ovaj put snimamo, mislim da imamo hit. Ne, naprosto je još jednom htjela da odvaga svaku riječ i procijeni koliko je ima u njoj. I to je bio trenutak u kojem sam znao da ću se baviti ovim poslom. Dok sam njoj ponavljao da se ne naginje ja sam se već nepovratno nagnuo preko ruba tog magičnog zdenca želja poznatog u narodu kao rock’n’roll.- E, baš hoću!- Šta hoćeš?- Hoću da se nagnemI nagnula se. Ali ne kroz prozor nego prema meni. Lagani dodir usana na obrazu. I krene vatra uz mene, a plamenovi ližu korijen kose. Mislim da se tada neko stvarno mogao opržiti na moje lice. Ona je prešla tu granicu. Ja bih izdržao do kraja. Ali sad kad je ona već prešla odakle joj pravo da mene i dalje drži sa druge strane. Eto, šta učini jedna sitna laž. Koliko puta sam kasnije čuo samo budi to što jesi. Pustite vi te priče. Nekada to što jesi naprosto nije dovoljno dobro. Fazon je prokljuviti kakav ona želi da budeš. I što se više približiš tom njenom idealu veće su ti šanse da je dobiješ.Pazi, dobiješ. Nisam rekao i zadržiš. Jedini problem sa takvim načinom je što folirati možeš samo privremeno i samo povremeno. Kad te jednom provali najbolje ti je da ideš dalje. Nikada ti više ništa neće vjerovati. Žena kao najveću izdaju doživi kada si joj jednom pokazao da bajka ne mora biti bajka pa joj onda dokažeš da je bajka, ipak, samo bajka.Naravno da ja ništa od toga tada nisam znao. I ovu malu pobjedu sam izvojevao posve instinktivno. A onda sam počeo razmišljati šta dalje. Najprirodnije bi bilo da i ja nju poljubim. Ali poljubac u obraz mi se činio tako dječijim. Osjećao sam se moćno. Osjećao sam se na krovu svijeta. I osjećao sam da imam prirodno pravo da preskočim nekoliko lekcija iz nenapisanog priručnika o zavođenju.Trenutak u kojem su mi njene usne bile ponuđene nepovratno je prošao. Još nisam naučio one sitne muške trikove kako je nagnati da se okrene ka tebi. A nisam bio siguran ni da se znam ljubiti. Za nas klince od svojih četrnaest godina ljubljenje je više bilo sportska disciplina nego emotivni trenutak. Nešto što je zahtjevalo pripreme maltene kao za skok sa motkom prije nego se odvažiš istrčati na stadion.Ponudila mi je rame na zicer. Zagledana negdje u noć bila je već na pola puta do mene. Šta je bilo jednostavnije nego prebaciti joj ruku preko ramena i ostati tako u neprocjenjivom momentu. Ali kako to objasniti dječaku koji se naslušao lovačkih priča o erotskim podvizima sexualnih džinova iz razreda. Hajde, slobodno se smijte, ali tada sam vjerovao kako sam ja jedan od rijetkih koji su zaglavili u dječijem svijetu, dok ostali odavno uživaju u čarima tjelesne ljubavi.I nakon nanosekunde u kojoj sam zadržao ruku na njenom ramenu već sljedeće sam ruku spustio trapavo i drvenasto tamo gdje će joj jednom biti grudi.Da je vrisnula, da je odskočila, da mi je opalila šamar bilo bi mi lakše. A ovako samo me je nekako tužno pogledala, maknula mi ruku puno sporije nego sam očekivao i bez riječi krenula u mrak. Nakon nekoliko koraka se okrenula. Pogledala me je kao da sam neki nerješivi dio jednačine, kao da se nešto ipak ne uklapa u sliku i ostavila mi neku vrstu čamca za spašavanje kada je rekla:- Pjesma je, bez obzira na sve, prelijepa. Je li stvarno meni napisana?Vidiš ti koje sam ja sreće. Jedino što je iz svega ostalo vrijedno jeste ono što nije ni bilo moje. I ko bi se onda odrekao toga.- A koliko ja Selmi poznajem?”