Nije neočekivano. Ne bih bio pošten kad bih rekao da nisam očekivao. Jesam. Očekivao sam. I ranije, a i više. Znao sam da iza nekoga kao što je bio Đorđe Balašević mora ostati toliko toga neobjavljenog. Kao što sam očekivao i to da članovi njegovog domaćinstva neće odoljeti izazovu da nam to i predstave.

Neću, ovom prilikom da ulazim u motive za takav postupak. Iskreno, meni je svejedno da li su ti motivi komercijalne ili emotivne prirode. Važno mi je da i meni postane sve to dostupno i da nekako kompletiram (koliko god je to moguće) taj njegov opus i zaokružim priču o njemu.

Prije godinu dana smo dobili „Rođendansku pesmu“, a ove godine kalendar. Ali ne bilo kakav kalendar. Dobili smo „Kalendar mog detinjstva“. Sad će lovci na omaške presretni da poskoče. „Evo ga, ulovili smo ga! Ta knjiga je izašla još prije šest – sedam godina! Folira se ovaj Amir, kao da sve zna o Balašu, a tu se okliznuo.“

Duboko žalim što ću im morati pokvariti radovanje, ali morat ću. U pitanju je drugi dio. „Kalendar mog detinjstva – drugi deo“. Ali, da se ne bavimo previše ovim nebitnim životnim oblicima nego da vam pokušam prenijeti svoje utiske kada je ova knjiga u pitanju.

Prvo, priča je vrlo precizno locirana u šest mjeseci Balaševićevog djetinjstva, od avgusta 1960.godine do kraja januara 1961.godine. I podijeljena je u pet poglavlja. Logično, za šest mjeseci pet poglavlja. Jer, Balašević je prvi, a čini mi se i jedini primjetio da su u našim ličnim podjelama vremena decembar i januar nekako jedinstven mjesec. On ga čak i naziva decenauar.

Iako je ovo knjiga o djetinjstvu sigurno nije knjiga za djecu. Ili barem nije knjiga samo za djecu. I to je knjiga koja se razvija na barem tri nivoa. Prvi je onaj uobičajeni kad su knjige o djetinjstvu u pitanju. Redaju se avanture i dogodovštine glavnog junaka i njegovih prijatelja.

Tek na drugom nivou prepoznajemo Balaševića kakvog ga oduvijek znamo, duhovitog, peckavog, ponekad opasno blizu ciničnim opaskama, ali uvijek, baš uvijek punog ljubavi za svoje likove. Dok su treći nivo njegova promišljanja o životu, ljubavi i smrti, o porodici i prijateljstvu. E, to je teren na kojem je Balašević pružao uvijek najbolje partije.

Naravno, u sedmogodišnjem Balaševiću teško da možemo prepoznati buduću kantautorsku gromadu. Uspio se obuzdati da sebe nekadašnjeg objašnjava iz aktuelne perspektive i da se učini pametnijim nego što jeste ili, što bi kod nas rekli, starmalim. Vrlo mudro neke dubokoumne i duhovite opaske stavlja u usta likova oko sebe. Neke im možda zaista i pripadaju, ali neke su sigurno potpuno njegove. Samo što onog malog sebe nije želio da pravi pametnijim nego što jeste. Koliko god to za pisca nekad bilo izazovno i privlačno.

Vrlo, vrlo diskretno se dotiče i muzike koja je tada stizala u njegov život. Nema ničega po čemu biste mogli i naslutiti da će on kasnije biti čovjek koji će puniti koncertne dvorane i čiji će citati postati opšte mjesto na društvenim mrežama. Iako, ima i u ovoj knjizi rečenica koje će tragači za tuđim biserima, bez ikakve sumnje vrlo brzo ponuditi svekolikoj javnosti.

I ima još nečega. Ima likova iz njegovih pjesama. Otkrivamo kalupe po kojima su pravljeni junaci tih pjesama. Od Brace do Steve Čenejca. Negdje vrlo jasno, a ponegdje to tek naslučujemo. Tako Bracu prepoznajemo u njegovom djedu Lazaru.

Poseban je i njegov odnos prema pojedinim članovima domaćinstva. Nema nikakve sumnje da je, pišući ovu knjigu, svjesno ili nesvjesno najviše simpatija imao za mamu Veroniku. Zato ona u knjizi najčešće i progovara onim njegovim kasnijim glasom. A možda je, zapravo on cijeli život govorio glasom koji je naučio od nje. Ko će ga znati?

Tata Žare je, onako na prvu loptu, nesnađen, nespretan i uplašen od života. Ali ispod tog blagog izrugivanja odmotava se fino tkanje puno ljubavi i poštovanja. Žaretova majka ili, kako je Balašević naziva Majka Marica, Đoletova baka, je žena koja kroz život ide vođena isključivo svojom filozofijom i uvjerenjima. Druga je stvar što su počesto u neskladu sa zdravim razumom i logikom. Što Majka Marici ni najmanje ne smeta. Jedino je spremna da se, a i to samo povremeno, povuče pred vlastitim mužem Lazarom, prepunim, ne baš uvijek naročito mudrih, savjeta. Mada, neke od tih životnih istina tek naknadno dobijaju na težini.

To su ta četiri ugla kuće njegovog djetinjstva. Ta četiri lika je razradio do u tančine, oni pričaju svoju priču, nekad i neovisno od autora. Druge uvodi po potrebi u priču. Onoliko koliko mu zatrebaju.

Nekome ko se nagledao njegovih koncerata i naslušao i načitao njegovih intervjua ostaje da se suoči sa mnogim pričama koje je već čuo od njega. Sa anegdotama kojima je već, i to u više navrata, izazivao smijeh u publici. Neskromno se smatram takvim, ali nije mi zasmetalo što im se ponovo vraća u ovoj knjizi. Naprotiv, sada su te priče dobile još jednu, novu dimenziju koja ih je samo kompletirala.

Knjiga „Kalendar mog djetinjstva“ može biti, za nekoga providan pokušaj da se još malo para uzme na račun slavnog pokojnika. Za nekoga, kažem. Za mene je to još jedan važan potez kistom na portretu stvaraoca koji se i pojavio da bi opjevao moje čežnje i moje strahove i moje dileme. I kao da je uopšte važno što on nije imao pojma o tome.

Uvijek sam pomalo skeptičan kada neko predstavi neko novo diskografsko izdanje na kojem skupi stare pjesme. I obično budem u pravu. Obično, ali ne svaki put. I sva sreća da to nije baš svaki put. Jer ima takvih izdanja koja potpuno opravdavaju takav pristup.

Jedno od takvih izdanja je i album „Moje pjesme, mome Sarajevu“ Narcisa Vučine. Pouzdano znam da Narcis radi na novom albumu sa novim pjesmama, ali prije toga je osjećao potrebu, pa, ako hoćete i nužnost da osam pjesama o Sarajevu okupi na jednom mjestu.

Iskreno se nadam da je to tek prva faza njegovog odranije najavljenog projekta mjuzikla o Sarajevu. A Narcis Sarajevo voli onako kako se voli nikad prežaljena ljubav kojoj smo mogli zamjerati bezbroj sitnica dok smo bili blizu, ali sa vremenske ili prostorne distance učini nam se da tog nekog ili taj neki grad volimo ne uprkos tim manama, nego baš zbog njih. To nam se učini dijelom tog posebnog šarma. Zato, vjerujem da ta ljubav prema Sarajevu kada je otpjeva neko ko je našao svoj mir u Kopenhagenu ne biva ništa manja nego da je Narcis opjevava sa Bistrika, na primjer.

Priča o ovom albumu, po mom uvjerenju, zakotrljala se negdje krajem prošle godine kada je Narcis predstavio pjesmu „Dobro jutro Sarajevo“ i to u dvije varijante. Jednoj, gdje sam pjeva tu pjesmu, te drugoj u duetu sa Žerom.

Inače je zanimljiva ta Narcisova veza sa Žerom i „Crvenom jabukom“. Od osam pjesama na ovom albumu čak četiri su objavljene na zajedničkom Narcisovom i Žerinom albumu „Ručni rad Sarajevo“ prije ravno deset godina. U pitanju su pjesme „Sarajevski lijepi dani“, „Zapis o zemlji“, „Bosanska“ i „Park kafana“.

Ove dvije posljednje posebno su važne za razumjevanje ovog albuma. „Bosansku“ je pjevao i Vajta još prije više od 25 godina. To je pjesma prepuna slika neraskidivo vezanih za vrijeme odrastanja i Narcisove, ali i moje generacije. Neki prizori sa tih starih fotografija dočekali su i nas. „Park kafana“ je još direktnija posveta jednom gradu i jednom vremenu u kojem je sve počinjalo. Vremenu koje je rezultiralo onim što danas (valjda opravdano) zovemo „zlatnim godinama“. E, Narcis Vučina je bio jedan od tih alhemičara koji je otkrio tajnu formulu kako se blato provincije pretvara u zlato. Kako se od jednog, nipočemu posebnog grada pravi svjetionik koji će svjetlo bacati puno dalje nego što bi to iko mogao očekivati.

I nemojte da vas zavede pomisao da ste te pjesme već negdje čuli. A, niste. Jer ih niste čuli u ovoj ogoljenoj, akustičarskoj, šansonjerskoj verziji. A kada se pjesme urade na takav način onda su najbliže originalu. Onom originalu kada su nastajale na tajnoj relaciji između srca i prstiju. Najbliže onom obličju kakvo su imale kad su prvobitno nastale.

Od trenutka kada je na antologijski tekst Duška Trifunovića napravio pjesmu o bratu koji je ta teška industrija i koji je taj fundament, Narcis, evo punih četrdeset i šest godina pravi pjesme uz koje će generacije odrastati. I neće znati ko to stoji iza himni njihove mladosti.

Sjećam se, bila je dvije hiljade i deveta i kod nas u Vogošći radio sam u organizaciji turnira u košarci za mlađe kategorije. Bitno je naglasiti, međunarodnog turnira. Druga je stvar što je preko noći pojam „međunarodni“ kod nas dobio neko sasvim drugo značenje u odnosu na ono koje je imao prije trideset i kusur godina. I dolazi nama jedna ekipa iz Jelenja kod Rijeke.

Tek mnogo godina kasnije, košarkaški entuzijasta i sjajan lik Branko Ćubelić Ćube mi ispriča da nije to tada bilo baš tako jedonostavno organizirati i da dio djece, a pogotovo roditelja nije bio baš oduševljen idejom da se ide u Bosnu. Blago rečeno. Ipak su krenuli. I da bi klince opustio pred dolazak u Bosnu i Hercegovinu htio je da im približi bosanski duh koristeći nešto što je njima blisko i tada aktuelno. I dosjetio se jedne pjesme. Pjesme koju je napisao Narcis Vučina i sa kojom je „Crvena jabuka“, te 2009.godine imala ogroman uspijeh. U pitanju je bila pjesma „Jazz.ba“, uz čije su zvuke i stigli u Sarajevo.

Tako je Narcis Vučina, i ne znajući, postao ambasador Sarajeva. I treba li uopšte napomenuti da se i „Jazz.ba“, nalazi na ovom albumu. Sad, ko zna. Neki se planovi prave da se nikad ne realizuju. Možda nikad ne dobijemo taj planirani mjuzikl. Ali uz album „Moje pjesme, mome Sarajevu“ sigurno će svako od nas moći zavrtiti u vlastitoj glavi film o Sarajevu.