Dedo Hamdija i Zoka “Đerdan”

Smrt vam nema veze sa matematikom. Silina kojom nas pogađa vijest o smrti nije u bilo kakvom proporcionalnom odnosu sa brojem ljudi na koje se ta vijest odnosi. Neuporedivo je važnije koliku su prazninu ostavili u našim životima ljudi koji su nas napustili. Po toj praznini kasnije cijenimo koliko su nas zapravo ispunjavali.

Pravo da vam kažem nisam očekivao da će me smrt kolege Zorana Kapetanovića toliko potresti. Jeste da smo jeli isti, nikad mek i frišak, novinarski hljeb. Jeste da je zasluživao svačiji pa i moj respekt. Ali u čitavoj jednačini nešto je nedostajalo. Jer kad sve saberem i oduzmem u krajnjem rezultatu je tuga bila znatno veća od očekivane. Morala je tu postojati još neka nepoznata. I sve se posložilo kad sam u tu formulu uvrstio lik mog dede Hamdije.

Otac moje majke je zbog nekih za mene sudbinskih, a za vas nebitnih faktora bio najvažniji lik mog odrastanja. Najvažniji i najdraži. A njemu je „Đerdan“ koji je vodio Zoran Kapetanović bio puno više od radijske emisije. To je bila zvučna kulisa njegovih poznih godina. I ja ga se takvog i sjećam. Moralo je biti i drugih bitnih i karakterističnih momenata, ali kad god pomislim na njega vidim ga kako sjedi na šamlici, na onom svom preuskom balkonu, puši na čibuk i gleda u neke daljine u koje ga ni njegov obožavani prvi unuk nikada nije mogao pratiti. I uvijek je u tim sjećanjima pozno proljeće ili rano ljeto. Uvijek su rani popodnevni sati. Park je zelen. Rašida sa gornjeg balkona lijevo radi na beskonačnom broju obrtaja. Rada zalijeva brižno njegovano cvijeće zbog kojeg nikad na tom parku nismo mogli razbaciti „na male“ kako Bog zapovijeda. A sa tranzistora (jezički čistunci ne skačite na noge lagane, znam šta je tranzistor, a šta nije, ali ne dam vam pravo da se izrugujete mom dedi što je to čudesnu kutiju zvao tranzistorom) se čuje „Đerdan“. I glas Zorana Kapetanovića.

Nikada neću odgonetnuti kakvu je to vrstu utjehe nalazio u toj emisiji, ili u tom glasu. Znam samo da nije bio jedini, jer taj isti „Đerdan“ je bio daleko najslušanija emisija tadašnjeg Radio Sarajeva. Danas mi nije više ni važno šta je to našao i zadovoljio bih se samom činjenicom da mu je ta emisija pomagala. Bezobrazan, kakvi već jesu tinejdžeri ili nadobudni studenti prečesto sam se izrugivao njegovom muzičkom ukusu. U tom neizbježnom ego tripu mladog mužjaka nisam ni pomišljao da moj dedo ima potrebu za bilo kakvom utjehom. Kasnije, mnogo kasnije, sklopio sam sliku o tom vršnjaku Prvog svjetskog rata koji je prerano ostao siroče. A kad odrastaš kod rodbine uvijek si zadnji kad se nešto dijeli i prvi kad negdje treba malo „uštinuti“.

Nikad nije pričao ni o onom drugom velikom ratu koji je, najvećim dijelom, proveo kao zarobljenik u Grčkoj. Ponekad bi me samo učio da brojim na grčkom što je meni bilo beskrajno zabavno i nikad se nisam sjetio da ga više pitam o tim godinama. A danas mi se čini da je baš htio da mi ispriča.

Ja ga najbolje pamtim iz tih njegovih prvih godina koje je provodio kao udovac i penzioner. A oba statusa je nekako u isto vrijeme stekao. „Brižna“ rodbina mu je isforsirala drugi brak i jedino dobro što je iz njega proisteklo prije ružnog razvoda jeste to što mu je to bila dobra generalna proba za pakao. Za svaki slučaj, ako tamo završi. Sjećam se da je tada koristio svaki trenutak da pobjegne od kuće i završi u kafani. Svaki trenutak osim termina kada je emitovan „Đerdan“. U društvu Zorana Kapetanovića za njega je život poprimao još poneku boju osim crne.

Nije dočekao da ja postanem Zoranov kolega. Bolest ga nije štedila i predao je meč negdje u petnaestoj rundi kad sam ja već bio na završnoj godini studija žurnalistike. Pet – šest godina nakon njegove smrti i ja sam dobio priliku da imam svoju emisiju na Radio Sarajevu. Svake srijede od 22 sata. I u jednom trenutku, bar su mi tako tvrdili, dostigao sam status druge najslušanije emisije te sezone. Druge, prvo mjesto je i dalje bilo rezervisano za „Đerdan“. I baš je tako i trebalo biti. I zato kad sam čuo da je preminuo Zoran Kapetanović sa njim je sahranjen još jedan dio mog dede.

Dedo Hamdija, već više od trideset godina leži na lokalnom groblju u Ugorskom. Nikada nisam imao ni potrebu ni naviku da se obraćam bijelom kamenu iznad njegove glave i ko zna u kakvom je stanju danas taj mezar, i ko zna da li bih ga uopšte mogao i naći. Nisam mu saopštio da sam diplomirao, da sam se oženio, da sam dobio sina, da i ja imam emisiju na radiju, da sam napisao knjigu. Nekako mi je bilo prirodno da on to zna. Ali sad bih baš da mu uhvatim neku vrstu uvrnutog i obrnutog muštuluka i da mu prišapnem da je Zoka sad s njim. I ko zna, ako tamo gdje su obojica otišli ima radija – biće i „Đerdana“.

Advertisements

Ni nalik na svoje prezime

Teško da postoji čovjek čiji je život prošao u tolikom neskladu sa njegovim imenom, u ovom slučaju prezimenom, kao što je to bilo kod Vlade Divljana. U njegovom životu nije bilo ničega divljeg uprkos činjenici da smo ga upoznali kao rock’n’roll stvaraoca. Zapravo uvijek je nekako odudarao od tog rock miljea svojom uglađenošću, mirom i pristojnošću. I kakav mu je život bio bila mu je takva i smrt. Diskretna, kao da se plaši da svojim odlaskom sa ovog svijeta nekoga ne uvrijedi, da mu ne poremeti neke planove, da nekoga ne deranžira. Mnogi su, zapravo, tek nakon što je preminuo saznali da je godinama bolovao. I nije dočekao da proslavi ni pedeset i sedmi rođendan.

Kada ga danas pomenete svako će njegovo ime da veže za sastav „Idoli“ i to i jeste i nije tačno. Barem nije potpuno tačno. Vlada je bio više od toga. Prošavši krajem sedamdesetih kroz kratkotrajne grupe „Merlin“ i „Zvuk ulice“ početkom osme decenije uletio je u projekat nazvan prvo „Dečaci“ pa „Idoli“. Na početku te priče on je bio jedini relevantan muzičar u sastavu i omogućio je pokriće cijeloj toj medijskoj pompi koja se stvarala oko „Idola“. Nakon ralaza sa njima dao nam je makar da naslutimo gdje to leže njegove istinske umjetničke pretenzije.

I mada bi se od njega uglavnom mogle očekivati lijepe ljubavne pjesme on je bio jedan od inspiratora svih tih kulturoloških subverzija vezanih za „Idole“. Počevši od „Maljčika“ koji su udarili na same temelje socrealizma, preko poigravanja sa sexualnim identitetima u „Retko te viđam sa devojkama“ pa sve do albuma „Odbrana i poslednji dani“ koji je cjelokupnim svojim konceptom predstavljao provokaciju.

Činjenica je da je taj album dobar dio tadašnje rock kritike proglasio najboljim albumom ikad napravljenim u Jugoslaviji, te da je to kasnije potvrđeno u brojnim anketama i istraživanjima. Ima tu, svakako, i vanmuzičkih elemenata i fascinacije hrabrošću „Idola“ da propjevaju o stvarima o kojima se do tada nije pjevalo. Ima i doze blagog nacionalizma zbog činjenice da je na omotu iskorišten dio freske i naziv ispisan ćirilicom. Kod Divljana mislim da je ta doza bila sasvim po mjeri. I njegova nacionalna identifikacija ma koliko bila jasna ostala je dosljedna i nikada nije prešla u vode šovinizma.

U prilog tome najbolje govori podatak da je već 1991.godine kada je vidio u kom pravcu se situacija u tadašnjoj Jugoslaviji kreće, spakovo kofere i otišao što je dalje moguće. U Australiju. Dalje destinacije za bijeg od podivljalog nacionalizma s kojim se već morao suočavati, naprosto nije bilo.

Vratio se kući krajem 1997.godine i svega par godina ponovo bio stanovnik Beograda da bi već 1999.godine trajno odselio za Beč gdje je i dočekao posljednje dane svog života. I do kraja stvarao. Samo što je njegovo stvaralaštvo nakon „Idola“ išlo putevima kojima baš ne kroče oni koji računaju na komercijalni uspjeh svojih radova. A ako ćemo pravo još i u vrijeme „Idola“ oni su bili prepoznatljivi upravo po tim neočekivanim žanrovskim obratima. Nakon „Maljčika“ su snimili mini album u stilu šlagera pedesetih i šezdesetih godina. I jako dobro prošli tiražno. A onda odbacili uspješnu formulu i snimili eksperimentalan, konceptualan i posve nekomercijalan album „Odbrana i poslednji dani“. A kad su svi očekivali da će nastaviti tim pravcem u još izrazitiju alternativu oni su se odlučili za nešto slatkasato i ponudili nam „Čokoladu“.

Prije trideset godina „Idoli“ su objavili svoju zvanično posljednju ploču sa muzikom iz filma „6 dana juna“, ali svima je bilo jasno da je to solo projekat Vlade Divljana. Iako je na ploči stajalo „Idoli“ na omotu smo vidjeli samo njega. A kada ih je i zvanično napustio radio je više za film i pozorište, ulazio u razne projekte sa drugim rock (i ne samo rock) stvaraocima, nego što je brinuo za onu klasičnu vlastitu diskografiju. Sve bi se to moglo svesti na jedan solo album prije rata, jedan koncertni neposredno nakon rata, još jedan solo početkom milenijuma i jedan album ambijentalne muzike objavljen u Beču još prije dvanaest godina.

Zašto je tako malo radio? Odgovor možemo samo nagađati. Možda ga je uznapredovala bolest sprječavala u tome. Možda nije imao šta, a možda nije imao ni kome. A opet i ono što nam je ostavio u tih 35 godina aktivnog bavljenja muzikom tek treba da se otkriva.