“Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom i kad mesečina zaveje moj trag nemoj tugovati jer jednom svakom mali nemi slavuj doleti na prag”

Tako nas je Balašević još prije više od trideset godina pripremao na činjenicu da taj mali nijemi slavuj neće zaobići ni njegov prag. Pokušao je on da svoje najbliže navikne na činjenicu da i besmrtnici umiru. Svoje najbliže, ali i čitavu armiju onih koje je tokom četrdeset četiri godine koliko se zna za njega kao kantautora i pjesnika navikao da prevodi njihovu bol u svoje stihove. Dobro, prevodio je on svoju bol, svoje želje, svoje snove i svoje ljutnje ponekad, a nama je značilo jako puno to što smo se prepoznavali u tim rimama.

Uprkos svemu onome što nam razum govori primarno osjećanje na vijest o njegovoj smrti je nevjerica. Koliko god bio stvaran Đorđe Balašević je za mnoge od nas bio onaj izmišljeni prijatelj, onaj mali patuljak sa jastuka koji zna da kaže pravu stvar u pravi čas. Ili da otpjeva pravu pjesmu u pravi čas. Imao je on pjesmu za svaku situaciju, pa i za vlastitu smrt. Još 1985.godine zamolio je u pjesmi nek mi ne pletu lovore, nek drugom drže govore. Neće moći spriječiti ni jedno ni drugo. I svi oni kojima je bio trn i u peti u oku sada će se javiti da pišu hvalospjeve o njemu. Oni koji su htjeli da otmu njegove pjesme od njega. Pjesme su im bile ok, ali uvijek su nekako htjeli da tvorca tih pjesama nekako izbrišu sa te slike. Onako kako je nekad bilo u redu da se na sletu izvodi “Računajte na nas”, ali nije bilo u redu da on izvodi tu pjesmu. Sada će pokušati da retuširaju tu staru fotografiju. I neće uspjeti. Tek sada neće uspjeti.

Biće i onih drugih koji bi da se malo ogriju na njegovoj vatri. Odjednom će se pojaviti masa onih koji će tvrditi da su mu najbolji prijatelji stavljajući neke fotografije uhvaćene u prolazu kada obična ljudska pristojnost nije dozvoljavala da im negativno odgovori na pitanje “može li, slika?”. I mogla je slika.

Zato vam neću pričati o tome šta je meni značio Balašević. Ni o tome kako sam bio siguran da su neke njegove pjesme istrgnute iz mojih snova. Ni o našim susretima. Predugo sam se grijao na toj njegovoj vatri da bi mi sada kada bih na taj način pisao to djelovalo kao da je zapišavam.

Neka mi zato bude dozvoljeno da podsjetim na to šta je značio ovom gradu i šta je Sarajevo značilo njemu. Svoju veliku ljubavnu priču prvi put je ozvaničio u Sarajevu. Olivera i on se nisu upoznali u Sarajevu, ali je to bio grad kojim su prvi put prošli držeći se za ruke i bez straha da će ih neko vidjeti. I slikali si pored Sebilja, kao svi pristojnu turisti. I onda je ta fotografija do dana današnjeg završila u njihovoj spavaćoj sobi.

“Oslobođenje” je prvi put u istoriji kasnilo sa svojim prvim izdanjem onog novembra 1986.godine kada je prvi demonstrirao da nije nemoguća misija napuniti “Zetru”. Kasnilo je da bi imalo priču sa tog koncerta.

Možda već znate, ali moram da vas podsjetim da je on napisao stihove za pjesmu “Sarajevo će biti”. Kada su mu oči bile pune njegovog Sarajeva koje neko ruši i to i u njegovo ime nazvao je “Studio 99” i pitao šta može da uradi za Sarajevo. A Fazla mu kaže “uradi ono što najbolje radiš, napiši pjesmu”. I napisao je. I izgovorio prve dvije strofe telefonski. Kasnije više nije bilo moguće uspostaviti vezu i pjesmu su Zlatan Fazlić i Zlatko Arslanagić dovršili do formata koji danas poznajemo.

Poznata je priča o tome kako je usred rata i usred tog uragana mržnje koji se vio svuda oko njega imao tri čiste da napiše “Krivi smo mi” i “Čovek sa mesecom u očima”. I imao je puno pravo da već 1998.godine, kao prva prava istinska zvijezda iz Srbije dođe u Sarajevo da održi koncerte. A onima koji su ga upozoravali da mu u Sarajevu prijeti atentat odgovarao je “da mi nešto preti pa ja bih se sakrio u Sarajevo”.

I ipak moram biti malo ličan. Bio sam na svakom njegovom sarajevskom koncertu. Ali baš na svakom. Od 1983.godine u Domu mladih pa do 2018.godine u Skenderiji. I žao mi je što oni klinci koji sada stasavaju za koncerte neće imati prilike da prisustvuju tim druženjima sa njim. To je uvijek bilo više od koncerata. To vam je bilo kao da dođete kod dragog prijatelja u goste. Šteta što mu više nećemo ići u goste. Pa makar ja ovaj put i izostao. Dobro, izostaće i on. Ali ovaj put su mu sa neba napisali opravdanje. I pozvali ga da otpjeva duet sa onim malim nijemim slavujem iz njegove pjesme.

Nije rijedak slučaj, ni u svjetskim razmjerama, a ni kod nas, da nekome predviđaju blistavu karijeru, a da je on nikad do karaja ne ostvari. Ili barem ne u onoj mjeri i u kontinuitetu kako je, po svemu, morao. Brojni su razlozi zbog kojih se tako nešto desi. Ili bolje da kažem – ne desi. A sigurno je da nije među najrjeđima činjenica da sredina nije spremna za takvog stvaraoca.

Tako nešto se evo već godinama dešava kada je Fuad Backović Deen u pitanju. Ne može se reći da nije imao svoje zvjezdane trenutke. Na dva albuma sa grupom „7 UP“ sazrijevao je i stvaralački i vokalno. Na dva „Eurosonga“ pokazao je da ravnopravno može da se bori za svoje mjesto na evropskoj muzičkoj sceni. Sa dva svoja solistička albuma pomjerao je granice. I to ne samo kada je muzički izraz u pitanju. I sve mu se nekako dešavalo u znaku broja dva. A na valentinovo ove godine objavio je, konačno, nakon šesnaest godina pauze svoj treći studijski album „Rane manje bole“.

To i jeste i nije studijski album. To i jeste i nije kompilacija. Kako se uzme. A Deena uvijek treba uzimati kao hrabrog stvaraoca koji želi publici ponuditi uvijek nešto novo, nešto drugačije i nešto urađeno po svjetskom standardima. Upravo takav je album „Rane manje bole“. To je album koji zaokružuje, ali ne zaključuje njegovu ovdašnju karijeru, ali je istovremeno i pokušaj da se nešto napravi u okruženju u kojem se sada nalazi, u Sjedinjenim Američkim Državama.

Da li će i u kojoj mjeri uspjeti u tome ovisi o brojnim faktorima. A sreća sigurno nije najmanje važan faktor među njima. Da li ima dobre pjesme na ovom albumu? Ima. Da li spada među vrhunske pjevače i to ne samo po našim mjerilima? To mu nikad niko nije mogao osporiti. I još povrh svega ima stav i ponašanje prave zvijezde i pažljivo osmišljen imidž. Hoće li to biti dovoljno ja zaista ne znam, ali da je uradio što je bilo do njega u to nema nikakve sumnje.

Što se tiče samog albuma „Rane manje bole“ on je osmišljen kao prilika da se na jednom mjestu okupe svi singlovi koje je Deen objavljivao još od albuma „Anđeo sa greškom“ iz 2005.godine. Obnovio je čak dvije pjesme sa tog albuma, pjesme „Na, na, na“ i „Sex & Revolution“.

Kada pjesme za album prikupljaš šesnaest godina logično je i očekivano da tu ima dosta raznolikosti. Mogu se primjetiti neke jasno definirane faze u njegovoj karijeri. Album otvara pet pjesama nastalih u periodu od 2012. do 2108.godine u vrijeme Deenove intenzivne saradnje sa Almirom Ajanovićem kao producentom i  većinskim autorom njegovih pjesama. Svakako se tu našla evrovizijska „Ljubav je“, kao i obrada velikog hita Alena Slavice sa kraja osamdesetih godina prošloga vijeka, pjesme „Dao sam ti dušu“. Dodamo li tu pjesme „Rane manje bole“, „Imena mi mog“ i duet sa Verenom Cerovinom „Voli me hitno“ imamo zaokruženu jednu cjelinu. Cjelinu lijepo upotpunjenu engleskom verzijom pjesme „Ljubav je“.

Posebnu cjelinu, opet predstavljaju pjesme „Dovoljno te dobro znam“, „Priđi bliže“ i „Girlfriend“ na kojima se sam Fuad Backović Deen pojavljuje kao autor uz Dalal Midhat i Mahira Sarihodžića.

Do kraja albuma dobijamo pjesme koje je za Deena radila Aleksandra Kovač i od kojih neke nikada nisu ni objavljene. Pjesme koje su svojevremeno bile namijenjene albumu koji je trebao biti objavljen na engleskom jeziku u pokušaju da se obezbijedi pozicija na svjetskom muzičkom tržištu. Moguće da je propušten taj trenutak, ali sigurno je da se radi o pjesmama koje su zaslužile da budu predstavljene publici.

Deen je propustio da nam u kontinuitetu nudi albume koji bi predstavili njegovo stvaralaštvo u raznim fazama. Sa albumom „Rane manje bole“ djelimično ispravlja taj propust i pravi svojevrsni presjek onoga što je radio u posljednjih šesnaest godina. I zato je ovaj album bio potreban. Usudio bih se čak da kažem da je bio neophodan. Koliko Deenu toliko i nama.

Još od onog momenta kada je Balašević prvi put otpjevao „Svirajte mi jesen stiže dunjo moja“ neinventivni novinari su počeli obilato da koriste frazu „parada pijanstva i kiča“. I meni je to palo na pamet kada sam proteklog vikenda gledao novo izdanje „Dore“, odnosno fešte sa koje je Hrvatska birala svog predstavnika za ovogodišnji „Eurosong“. I onda shvatim da ću se ogriješiti o organizatore ako nešto takvo napišem. Nije tamo bilo pijanstva. Bila je to parada kiča i kiča.

Iz godine u godinu gledamo istu predstavu samo sa novim akterima. I to ne uvijek novim. Red ocvalih i nakvasalih nekadašnjih muzičkih veličina, pa red neke nove djece predstavljene kroz razne televizijske realiti programe namijenjene masovnoj zabavi. Neinventivni voditelji koji na silu nastoje biti duhoviti i opušteni. A povrh svega kao nekakav privid neizvjesnosti.

Iz godine u godinu se, također potvrđuje činjenica kako minuli rad više ništa ne znači. Može Tony Cetinski da se diči moćnim glasom i velikim hitovima od prije deset ili dvadeset pet godina, ali to u ovoj priči malo znači. Nova generacija hoće nove heroje. Po mogućnosti takve koje će da sažvaću za jednu sezonu i ispljunu kako bi napravili mjesta za nekog novog. Nekog novog ko će da doživi istu sudbinu.

Ovoga puta izbor je pao na Albinu Grčić, Splićanku koja je svojih pet minute slave dobila u projektu „The Voice“, a sada i priliku da se predstavi na evrovizijskoj sceni. I to nije ništa neobično. Baš na takvim projektima se već godinama regrutuju takmičari za „Eurosong“.

Odmah da se razumijemo. Djevojka je sasvim u redu. Pjeva jako dobro, mada je pitanje koliko ova „tiktokava“ pjesmica pruža mogućnosti za prezentaciju njenih vokalnih sposobnosti. I ta pjesmica nije ni bolja ni gora od onoga što se već godinama nudi na evrovizijskom tržištu.

I to je moja najveća zamjerka. To što je sve „onako“. Što je sve namjenski urađeno da bude u trendu i što je i od Albine i od pjesme napravljen, prije svega proizvod.  Tačno sam mogao da ih zamislim kako, kao ekipa sjede u studiju i procjenjuju šta bi to moglo proći kod publike i žirija.

Ne znam, možda to tako i treba i možda danas i ne može drugačije. Moguće. Ali ono što znam jeste da se meni takav pristup ni najmanje ne sviđa. Nije pjesma sarma pa da je praviš po receptu. Ako ćemo pravo čim je praviš tu već nešto ne štima. Pjesma ti se desi ili ti se ne desi, a onda je sve ostalo samo nadogradnja. Pjesma je artikulacija unutrašnjeg bola, a ne slaganje ritmova sa riječima.

Znam da pripadam nekim drugim vremenima i vjerovatno niti ne mogu osjetiti senzibilitet novih generacija. Zato sam nekoliko puta pažljivo i otvorenog uma poslušao kompletnu ovogodišnju ponudu na „Dori“. I znate šta? Niti jednu pjesmu nisam poželio da čujem ponovo. Onako za svoju dušu. A to valjda nešto govori.

Nije čak ni u tome problem što ja neću poželjeti da čujem te pjesme za deset ili dvadeset godina. Ma čak ni za godinu dana. Tragedija je što ni oni koji se danas oduševljavaju tim pjesmama neće imati strpljenja za njih nakon tih godinu dana. Oni imaju još manje strpljenja od mene i njihovu pažnju će zaokupiti neke nove pjesme. I još neke nove. I neka novija lica i glasovi. I pomirit ćemo se sa činjenicom da više ništa nije pravljeno da traje duže od jedne sezone. A današnje velike „zvijezde“ poput Albine koja samo na jednoj pjesmi ima po trideset miliona pregleda ostvarit će, u najboljem slučaju, prosječnu karijeru i za deset ili dvadeset godina, krijući bore i stomak nastupit će na nekoj novoj „Dori“ čudeći se zašto publika ne sluša pjesmu nego po inerciji glasa za „proizvod“ koji se najviše trenutno reklamira. I neće se sjećati kako su i sami nekad bili takav „proizvod“.