Stvarno, ali stvarno me nervira kada o Boži Vreći raspravljaju likovi opsjednuti njegovim odijevanjem ili ponašanjem. Slažem se da je, u najmanju ruku, ekstravagantno i jedno i drugo. Ali čovjeka obdarenog takvim glasom i takvim osjećajem za muzičku tradiciju svoditi na neke izvanmuzičke i izvanumjetničke momente, u najmanju ruku, je odraz nezananja i nepoznavanja i muzike i umjetnosti.

A Božo Vrećo nije ni tek vrhunski interpretator. To sigurno ne bi bila baš potpuna definicija. On je čovjek koji svojim glasom i svojim pjevanjem daje novu dimenziju pjesmama koje odavno stoje kao nematerijalni spomenici naše kulture. A u spomenike se, kao što znamo, ne smije dirati. Da li baš? Je li sevdalinka do te mjere okamenjena da joj niko ne smije pokušati udahnuti novi život? Može li se tradicija nadograditi ili se mora dosljedno pratiti bez prava na vlastitu umjetničku intervenciju?

Ja mislim da ne samo da može nego i mora. Jer na ovaj način, ono što rade Božo Vrećo, ali i Damir Imamović i Amira Medunjanin omogućuje nam da živimo oporavljenu sevdalinku, punokrvnu i rumenih obraza umjesto da sa strahopoštovanjem stojimo ispred okamenjene forme.

Novi album “Lachrimae” koji su zajednički uradili Božo Vrećo i Edin Karamazov još je korak dalje u tom pravcu. Nakon što je pokazao da ima hrabrosti da autorski “začeprka” po žanru za koji se vjerovalo da je zatvoren za nova djela, Božo se na ovom albumu vraća tradicionalnim kompozicijama ispravno vjerujući da i te i takve pjesme pružaju dovoljno prostora za nova čitanja za hrabrog i radoznalog istraživača.

A kada se udruže dva takva istraživača očekujemo vrhunsko ostvarenje. I na svu sreću ovaj put smo ga i dobili. To je znatno drugačija saradnja od one koju je prije više od deset godina Karamzov ostvario sa Kaliopi Bukle, a opet na mnogo načina i slična.

Umjetnički susret dva nesumnjiva umjetnika na terenu tradicionalne pjesme pokazuje koliko je puno moguće izvući iz nezemaljskog glasa i žica stavljenih u funkciju muzičke tradicije ovih (i ne samo ovih) prostora. To je i svojevrsno vraćanje izvornom načinu interpretacije sevdaha koji se i izvodio uz žičani instrument. Tek kasnije je sveprisutna harmonika sa Austrijancima zakoračila u naš etno instrumentarij.

Već najavni singl, svima dobro poznata “Emina” pokazala je kako ni toliko poznate pjesme još nismo upoznali sa svake moguće strane. A ako ste nakon što ste je poslušali pomislili da je “Emina” biser, onda, nakon preslušavanja cijelog albuma, morate sebi priznati da je ovaj album zapravo niska takvih bisera.

Način na koji su Božo i Edin donijeli pjesme kao što su “Ašik osta na te oči”, “Što te nema” ili “Si zaljubiv edno mome” teško da može ostaviti ravnodušnim onoga ko otvori puteve od svog slušnog aparata prema duši. A moram priznati da se ja lično posebno rado vraćam pjesmi koja je posve neočekivan izbor, pjesmi “Dunjaluče, golem ti si”.

Golem je ovaj dunjaluk. Pregolem. I prolazan. A ostvarenja poput ovoga čine naše prisustvo na tom istom dunjaluku barem za mrvu trajnijim i vrijednijim.

Nekako u isto vrijeme kada sam ja objavio svoj prvi novinski tekst za koji sam bio plaćen, “Crvena jabuka” je objavila svoj prvi album. Bilo je to prije skoro trideset i pet godina. Već treći moj tekst bio je veliki intervju sa njima, a njima je to bio prvi veliki intervju za jedan specijalizirani muzički magazin. Zašto vam sve ovo pričam? Pa samo da naglasim da mi “Crvana jabuka” nikad nije bila i nikad nije ni mogla biti samo još jedan bend na sceni. U bilo kojem obliku da se pojavljivala. I zato ne želim da se uključujem u sve one polemike je li to “Crvena jabuka” i imaju li uopće pravo izvoditi sve one pjesme iz prvog dijela karijere. To je pitanje za stručnjake za autorska prava pa im prepustimo da se bave time. Što se mene tiče sa zadovoljstvom sam očekivao svaki novi album “Crvene jabuke”.

Zadovoljstvo je bivalo manje ili veće nakon što bih preslušao taj novi album, ali nisam odustajao od njih. I uglavnom se isplatilo. Pogotovo, ako se osvrnem na novi album “Tvrđava”. Zbirka lijepih pjesama za koje sigurno mogu reći da su pisane namjenski za “Crvenu jabuku” ili čak i ako nisu onda su birane pjesme koje u potpunosti korespondiraju sa onim što “Jabuka” jeste. Moguće da je tome doprinjela i činjenica da je Dražen Žerić koautor svih aranžmana na albumu. A najljepše od svega je što čovjek dok sluša ovaj album ima utisak da su radili pjesme onako kako se njima dopadalo da zvuče, a ne onako kako su ih “stručnjaci” uvjeravali da bi najlakše prošle na tržištu.

Omot albuma je parafraza prethodnog albuma “Nocturno”. Urađen minimalistički i u skladu sa Žerinom odlukom da nakon smrti Davora Papića njihovog dugogodišnjeg dizajnera njihovi amoti budu krajnje diskretni. Davor je čak dobio i pjesmu na ovom albumu. I to jednu od najljepših pjesama nazvanu “Nebesko platno”. Pjesma je zapravo o cijeloj jednoj plejadi ljudi koji su zaštitni znak Sarajeva, a nisu više sa nama.

Većinski autor na ovom albumu je Mirko Šenkovski Geronimo, autor čije ime već postaje garancija hit statusa pjesme koju vam ponudi. On je već radio sa “Jabukom” na nekoliko prethodnih albuma i to se pokazalo kao vrlo uspješno. Dražen Žerić je odavno shvatio da on sam ne može autorski odgovoriti zahtjevima “Crvene jabuke” i uvijek je morao imati uz sebe jakog autora da bi sve funkcionisalo kako treba.

Prvobitno su to bili Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić. Nakon Ričlove prerane smrti autorski zadatak je preuzeo Zlaja, da bi drugi dio karijere nastavio sarađajući sa Zlatanom Fazlićem Fazlom. Bio je tu i Nikša Bratoš, pa Dino Šaran, Branimir Mihaljević povremeno Asmir Spahić i evo sada Geronimo. Nekada je dobro imati šarolik izbor autora, a nekada je važno imati autora koji će biti većinski i koji može djelovati skoro pa kao član grupe. Tako ja doživljavam Geronimovu saradnju sa “Crvenom jabukom”.

Teško je na ovom albumu probrati ono najbolje. Nekome će to biti ova dva dueta koja su već predstavljena sa Josipom Pejakovićem i Željkom Samardžićem u pjesmama “Tvrđava” i “Aleje ljubavi”. Josip Pejaković se pojavljuje i u pjesmi “Moj brat” koju je sam i napisao.

Meni lično poseban ugođaj i kvalitet nosi uvodna “Gloria”, a “kupile” su me i pjesme “Priznajem”, “Krugovi u žitu” i posebno “Šta kad poljubaca nema” iza koje autorski stoji Dino Muharemović. Neko drugi će sebe pronaći u pjesmama kao što su “Miris Bosne u sitne sate”, “Ostat ću te željan” i “Duboko u Bosni”. Inače u pjesmama tematski ima jako puno i Bosne i Sarajeva, toliko da se album sasvim komotno mogao zvati i “Miris Bosne u sitne sate”. Ali ja imam i jednu primjedbu. U pjesmi “Duboko u Bosni” žito se kosi. Ne znam, nisam stručnjak pa možda griješim, ali ja sam do sada mislio kako se žito žanje, a trava kosi. Ali ostavljam mogućnost da nisam u pravu i da mi je bezrazložno taj stih zaparao uši.

Za one koji vole one vesele i rasplesane pjesme “Crvene jabuke” ovaj put imamo pjesmu “Ljeto” u kojoj su jako lijepo uklopljeni dijelovi iz monodrame “Mora od odmora” mladog sarajevskog glumca Rijada Gvozdena. Uglavnom, siguran sam da će svako među ovih petnaest pjesama naći ponešto za sebe.

Od početka pandemije pa do danas svako ko je obolio nije odolio a da javnost detaljno ne obavijesti o toku svoje bolesti. Kao da ti se bolest ni ne pika, ako to nisi podijelio po društvenim mrežama i medijima. E, budući da ni ja ne bih da mi neko uskrati pravo na “covid – spomenicu” dozvolite da vam prenesem neka svoja iskustva o tome šta mi je bilo najgore u ovih šest dana koliko sam u samoizolaciji. I koliko imam simptome i bolujem.

Da se ne ponavljam oko onoga što su vam već svi pričali, o tome kako se ne može disati, kako bolest dolazi i odlazi u naletima, kako si u jednom trenutku sasvim dobro, a u narednom “vapiš smrt spasenja” što bi rekao pjesnik.

Meni je posebno gadan iscjepkan san. Ta nemogućnost da se čvrsto zaspi i da to potraje. Tokom vremena u kojem bolujete od covida – 19 spavanje vam je isto kao i disanje. Plitko i kratko. I kad odnekud osjetiš da se san primiče nastojiš svim silama da tu plahu životinjicu ne prepadneš. Neka se primi.

Sinoć ja tako ležim u onom paperjastom stanju kad još nisi potonuo u san, ali se za javu jedva držiš noktima. Svaki čas ću da potonem u to blaženo nebivanje. Nekim ćoškom svijesti pomislim kako je vala i vrijeme jer je već prelomila i ponoć. I samo što se ne pustim u naručje boga Morpheusa polusan mi presjeće onaj oštar zvuk sa mobitela koji nas obavještava da nam je neko poslao poruku.

Kao svako razumno biće sam sebi kažem da ću to pogledati ujutro. Nije šećer pao u vodu. Ali čovjek nije samo razumno biće. Čovjek je i radoznalo biće. San je razbijen. Pitanja naviru. Možda je nešto važno? Možda je nešto što ne može čekati? Šta ako se nekome nešto desilo i očekuje moju pomoć? Znam ja da je to malo vjerovatno, ali sigurno ste i sami primjetili da ono što pri danjem svjetlu izgleda posve nevjerovatno postaje u gluho doba puno vjerovatnije.

Jasno vam je šta se desilo. Uzdahnem. Ustanem. Napipam naočale. Nađem mobitel i provjerim o čemu se radi. I, mada to inače ne radim, protisnem psovku kroz zube. Poruka je stigla od jedne dame u zrelim, mislim dobro zrelim godinama, toliko zrelim godinama da ja za nju djelujem kao pionir. Gospođa prema svom običaju šalje nekakav video link. Kako disati da ne dobiješ koronu. Ili nešto slično.

Da vam malo pojasnim. Žena me prati poput neke državne obavještajne službe i svako malo mi nešto pošalje. Ali nikad, baš nikad, nije napisala ni jedno jedino slovo u tim porukama. To su samo bili nekakvi linkovi. Uredno bih ja nju svaki put upozorio da mene to ne zanima, da mi takve stvari ne šalje u inbox i da mi se javlja samo ako ima sama nešto da napiše.

Znači, jedno dvadeset i dva žuta kartona i trideset i sedam dosuđenih ličnih i ništa. I kad te usred zajebane bolesti pogodi takvom porukom stvarno moraš imati strpljenje Dalai Lame da je ne blokiraš. Ja nemam strpljenje Dalai Lame.

Spucam blok s merakom i pustim vodu. I, nećete vjerovati, ali zaspim kao mala beba. Eto kako čovjeku malo treba. Uklanjanje ljudi koji vas nerviraju pomaže i protiv korone. Možda će me korona na kraju i savladati. Lako moguće. Ali ako i ne savladam virus korone barem sam savladao onaj drugi virus koji mi, vjerujte djeluje nekada i opasniji od ovoga kojim nas plaše.

Neke junake svog djetinjstva kasnije sam upoznavao i lično. Neki su me razočarali, a neki, poput Brane Likića, su me natjerali da pomislim da su mi trebali biti još i draži. Bio je sami početak osamdesetih kad sam kao sedamnaestogodišnjak nabavio tada aktuelni album grupe “Rezonansa” nazvan “Prolaz, molim!”. I dobro je da sam baš s tim albumom počeo da slušam “Rezonansu” i stvaralački opus Brane Likića. I dan danas to smatram najboljim albumom “Rezonanse” i pločom koja je uspjela demonstrirati svu raskoš i raznolikost njihovog i njegovog stvaralaštva. I zainteresovati me za isto.

Nažalost, diskografski su premalo ostavili iza sebe. Barem kvantitativno gledano. Ali moralo je biti tako jer Brano je krenuo nekim drugim stazama. Otvorio je taj svoj čuveni studio “BLAP” i zahvaljujući baš tom studiju danas imamo mogućnost da čujemo neke velike pjesme i neke velike albume, a neka još veća imena su tada dobila onaj ključni poticaj da nastave da se bave muzikom. I na našu, a još više na njihovu radost.

Nema više tog studija u obliku u kakvom smo ga poznavali, ali kada si rođeni muzičar ne možeš prestati da se baviš muzikom. Ako čak i odlučiš da prestaneš ona ne odustaje od tebe, neprekidno provocira onaj živac u tebi u kojem je smješten talenat i moraš da nastaviš. Ako si pošten sam prema sebi.

Brano Likić na svu sreću jeste i, iz godine u godinu, sada dobijamo njegove nove radove. Pod njegovim vlastitim imenom, ali uz podršku brojnih kolega i prijatelja čija imena garantuju kvalitet onoga što se radi. Tako se nedavno pojavio album “Putovanje” i nastavio Braninu novu muzičku priču.

Kao i prethodnih nekoliko albuma “Putovanje” je zamišljeno kao zbirka pjesama koje treba znati slušati. To je album pravljen za one koji znaju podesiti svoje uho na one najfinije frekvencije da bi uočili filigransku igru melodija i ritmova tamo gdje nenaviklo uho čuje uglavnom jedno te isto.

Ali tako je to kad si toliko toga već ostavio iza sebe da ne moraš više da razmišljaš kako će ti pjesma proći na top listama ili koliko će pregleda imati. Tako je to kad imaš rijetku privilegiju da praviš albume onako kako sam misliš da treba da zvuče. A onda tako dobro zazvuče i onima koji ih slušaju. “Putovanje” je od onih albuma kojima treba pružiti priliku da ih čujete. I to bar nekoliko puta. A onda će da vas oduševe ili ćete naprosto shvatiti da im niste dorasli.

Tih petnaest pjesama nose atmosferu melanholije protkane zlatnim nitima sjećanja. Nose pečat iskustva. I to ne samo iskustva Brane kao kompozitora, aranžera i povremeno tekstopisca, nego i iskustva svih njegovih saradnika. A nakupilo se tu iskustava i iskustava koje su u pjesme pretočili Arsen Dedić, Abdulah Sidran, Nedžad Begović, Branko Vlačić, Ferida Duraković, Duško Trifunović, Draško Sikimić, Sergej Ćuk, Ranko Slijepčević i Dobrica Cesarić.

I letimični pogled na ova imena među kojima se izdvajaju i neki priznati pjesnici govori koliko je pri radu na albumu “Putovanje” Brani bilo važno da ono što pjeva ima i smisla i ljepote. Tekst tu nije bio tek “ortopedsko pomagalo muzici”. Ako ništa drugo na ovaj način je Brano Likić dao sebi u zadatak da neke prekrasne stihove, uz pomoć muzike, predstavi i onima kojima čitanje poezije nije baš omiljeni sport.

A on svoje putovanje nastavlja. Neumorno. Pišući i za sebe i za druge. Pišući knjige koje bi trebale sačuvati svjedočenja o jednom vremenu za koje znamo samo iz legendi. Pripremajući akustičarske festivale za koje vjeruje da bi mogli vratiti dignitet jednom žanru. I praveći albume poput “Putovanja”. To putovanje jeste njegovo putovanje, ali ne smeta mu da i vi krenete sa njim. I nemojte biti lijeni pa da propustite ovo jedinstveno iskustvo.