Malo je još medijskih dovoljno bombastičnih informacija koje bi mogle da izazovu nekakav značajniji potres kad je domaća estrada u pitanju. Malo ih jeste, ali najava da se Željko Bebek vraća u „Bijelo dugme“ jeste jedna od njih. Dobro, možda je ovim novim generacijama svejedno, ali za one koje je „Dugme“ svojim pjesmama „zakačilo“ to sigurno nešto znači.

Vijest se proširila poput požara društvenim mrežama, a javnost je potpalio portal BN Televizije koji je prenio Bebekovu izjavu u kojoj je on, navodno rekao. “Što sam stariji, osjećam da se sve više približavamo jedni drugima. Hoćemo li ponovo biti saradnici, ne znam, ali iz dana u dan sve više mislim na njih. Čarke i svađe između nas više nisu ni važne, sve sam ih zaboravio. Previše je bilo lijepih stvari da bih pamtio svađe”.

Nije čak ni pitanje je li izjava autentična ili ne jer sama po sebi zvuči dosta benigno. E sad, gdje su autori članka našli osnovu da u naslov izvuku „Željko Bebek se vraća u “Bijelo dugme”!?“ valjda samo oni znaju.

Sam Bebek je odmah reagovao i na jednoj Facebook grupi koja se bavi „Dugmetom“ napisao: „… koja izmišljotina … nit ih tražim niti zovem , niti kakve izjave dajem … pozdrav grupi …“.

Isti portal je prenio i izjavu Adisa Gojaka, opet navodnu iz koje se može iščitati kako su Bebeku vrata u grupi otvorena ako zahtjevi ne budu megalomanski kao prilikom ranijih pregovora. Bregović se mudro (i očekivano) nije oglašavao, ali teško da bi Gojak mogao reći nešto što je u suprotnosti sa Šefovim željama.

I tu dolazimo do one stare izreke o vatri i dimu. Čini se da ovde niko guzicom ne zatvara vrata. Pazite Bebekov demanti. On kaže „nit’ ih tražim, niti zovem“, ali nigdje nema poruke kako ne bi došao u „Dugme“ ako bi neko njega zvao. Važno je samo sačuvati obraz da ne ispadne kako se poput ocvale udavače sam nudi okolo lokalnim švalerima.

Iz Gojakove izjave se, opet vidi da se sa Bebekom i ranije pregovaralo, ali da se nisu uspjeli dogovoriti. Možda su stavovi sada nešto bliži jedni drugima. I vjerovatno će uskoro doći do nekog međusobnog susreta. Do pregovora – vjerovatno, do dogovora – manje izvjesno.

Ponajprije zato što se pokazalo da i bez Bebeka ovaj orkestar koji nastupa pod imenom „Bijelo dugme“ u tržišnom smislu ništa ne gubi. Jeste bilo zamišljeno da na ovu dugogodišnju turneju idu sa sva tri pjevača, ali i sa ovom dvojicom pokazalo se da to funkcioniše.

I Bebek je to vidio. Kao što je morao primjetiti da im obojici ostaje dovoljno prostora i za gradnju vlastitih karijera. Toga se on, zapravo najviše i plašio. Da opet ne povjeruje Bregoviću, uđe u kombinaciju sa njim i opet se sve raspadne, a u međuvremenu on zapostavi sasvim solidnu solističku karijeru i da se nađe u nekakvom estradnom bezvazdušnom prostoru. A sigurno nije u godinama da može kretati iznova.

Sad, kad je postalo jasno da „Bijelo dugme“ svima njima može biti unosna „dodatna djelatnost“ nema razloga da se priča o Bebekovom angažmanu ne obnovi na nekim novim osnovama. Da iza sebe ostave svađe, teške riječi, pa čak i sudske sporove i iscijede još koju kap iz sasušene voćke zvane „Bijelo dugme“.

I da se razumijemo. To nije „Bijelo dugme“. Pravno gledano, Bregović ima pravo na to ime (neovisno o tome kako je to pravo stekao) i nije nezakonito da ga koristi. Barem kada je u pitanju zakon koji tretira intelektualno vlasništvo. Drugo je ako postavimo pitanje zakona o zaštiti potrošača.

Imenom „Bijelo dugme“ on dovodi u zabludu sve one koji dolaze na njihove koncerte i očekuju „Bijelo dugme“ kakvo su zapamtili ili o kakvom su im pričali. A dobiju Bregine trubače sa dva prepoznatljiva pjevača. Ne bi to bilo „Bijelo dugme“ ni da budu tri prepoznatljiva pjevača.

Naravno, mogao bi Bregović tvrditi da bi „Dugme“ i da se nije raspalo evoluiralo vremenom u ovaj današnji oblik i da niko ne bi postavljao pitanje o njihovoj autentičnosti. Moguće, ali i dalje to ne bi bilo ni blizu „najvećeg jugoslovenskog rock benda svih vremena“.

Što se Bebeka i njegove kategoričnosti tiče dovoljno se prisjetiti da je već dva puta napuštao Bregovića nakon svađe i da se oba puta vraćao. Prvi put ga je napustio u Italiji 1970.godine, a drugi put četrnaest godina kasnije. I vraćao se. Barem privremeno. Nema razloga da ne bude i treća sreća.

Svojevremeno je Arsen Dedić u pjesmi „Moj zanat“ opjevao šta mu je sve dala i oduzela ta njegova vještina slaganja nota i riječi. Mene je moj zanat, nerijetko dovodio u neugodne situacije, ali u ovih 35 godina znao mi je priuštiti i neke pamćenja vrijedne trenutke.

Ne mogu da kažem kako baš „visim“ na društvenim mrežama, ali povremeno uđem da provjerimšta se dešava. I prije par dana vidim neka djevojka mi poslala zahtjev za prijateljstvo. Sad, nije da sam ja nešto ufuran pa očekujem kako oni što mi šalju takve zahtjeve treba da ispune neke kriterije. Ne, ključni je kriterij da su to živi ljudi u pitanju, a ne neki kompjuterski generisani profili sa nimalo časnim namjerama. I u skladu sa tim ja zamolim damu da se predstavi.

I šta se desi? Desi se to da postanem svjedok (a dijelom i saučesnik) jedne od najljepših priča o tome koliko pjesme mogu da nam znače. I koliko pjesme mogu, ako ne već da mijenjaju svijet, a ono barem da mijenjaju nas.

Uglavnom, ta moja neznana prijateljica, nazovimo je N napiše mi sljedeće:

„Poštovani Amire, ja sam Nxxxx . Ne poznajemo se lično, naime, bila sam na facebook profilu Zlatana Fazlića Fazle, jer mi je potrebno da stupim sa njim na neki način u kontakt. Sestri mi je rođendan a naša generacija ratna je odrasla uz Fazline pjesme i dan danas je njen najdraži pjevač, te sam htjela nekako pokušati dobiti njegov autogram kao rođendanski poklon Vidjela sam Vas na njegovom profilu, i zato sam Vas dodala, možda mi reko možete pomoći nekako.“

I još je dodala kako bi voljela da uz potpis idu i stihovi „…kako god me baciš ja padnem na jaziju…“. Stupim ja u kontakt sa Fazlom. A onda on počne da razmišlja šta bi moglo još uz potpis. Učini mu se da je nekako malo za rođendan samo autogram. I počne da traži negdje neki svoj album da na njemu napiše traženu posvetu.

Priča još nema svoj kraj. Da je to priča koju ja pišem, a ne prepisujem od života, Fazla bi se sreo sa djevojkom koja je rat nekako lakše progurala uz njegove pjesme. Zagrlio bi je i ona njega i ne bi morali jedno drugom ništa da objašnjavaju. Kao što inače ni ne moraju ljudi sa ratnim sarajevskim iskustvom. Oni su podešeni na neku tajnu frekvenciju koju ne mogu nikako „prisluškivati“ oni bez takvog iskustva.

Ne znam hoće li baš tako biti, ali sigurno znam da postoje ljudi poput Zlatana Fazlića koji znaju da „prevode“ istoriju još u trenucima dok se dotična dešava. Čak i kada je ta istorija gruba i nečovječna, čak i kada prijeti da poništi sve ljudsko i u žrtvi nakon što je tu čovječnost prebrisala kod dželata. Znati u takvim trenucima napisati pjesme koje će sačuvati tu mrvu ljudskosti u nama to je kao kada u velikom mraku koji je pao po nama ostavljaš tragove svjetlosti. Sitne i rijetke, ali neugasle. I njima iscrtavaš tajnu mapu koja nam pomaže da se ne izgubimo.

Zahvaljujući Fazlinim pjesmama N i njena sestra A izašle su iz rata manje oštećene nego što su mogle biti da tih pjesama nije bilo. Zato što je Fazla pjesnik ljubavi. Zato što u njegovim pjesmama nema ni mržnje ni osvete. Ima tuge. Ima čuđenja nad dubinama zla koje ljudsko biće može dosegnuti, ali mržnje nema. Kako u onim pjesmama koje su nastajale u ratu, tako i u porukama da će „izroniti Stari za one što ga vole“ i da „Trebević ponovo silazi u grad“. Nisu to samo lijepe poetske slike. To su parole budućnost za one koji ih budu znali na pravi način pročitati.

Što nikad neće uspjeti baš svi. Mora ti duša biti malo finije baždarena da prepoznaš tu ljepotu njegovih stihova. Ima jedna zgodna pričica iz rata kada je neko od ratnih komandanata zatražio od Fazle jednu „pravu“ patriotsku pjesmu. I kad mu je Fazla sutradan donio „Jaliju“ ovaj nikako tu nije uspjevao da pronađe onakav patriotizam kakav je očekivao. Srećom pronašle su ga djevojčice N i A. I sačuvale do dana današnjeg. I još hiljade i hiljade drugih djevojčica i dječaka silom prilika naučenih da se nauče životu u uslovima u kojima život nije očekivana pojava. Ali one su znale.

Znale su da kako god ih bace, one će pasti na jaziju.

Postoji u ovoj zemlji nešto što bismo, bez imalo pretjerivanja, mogli nazvati sarajevocentrizmom. Kao da se izvan glavnog grada ne dešava ništa vrijedno pomena u bilo kojoj sferi našeg života. Pogotovo u popularnoj muzici. I to je totalno, to je posve pogrešno razmišljanje. Čim se malo maknete iz Sarajeva naiđete na takvo bogatstvo talenata da čovjek mora da osjeti čak i pomalo stida što im se ne posvećuje više pažnje.

Zenica, Bihać, Banja Luka, Mostar, Tuzla. Svaki od ovih gradova ima vlastitu scenu. Scenu o kojoj treba sa uvažavanjem govoriti. Pogotovo mi je Tuzla prirasla srcu. Iz nekih posve privatnih i mnogih posve objektivnih razloga. Ne treba zaboraviti da je iz Tuzle krenuo domaći odgovor na hip hop invaziju kroz pokret (a slobodno se može govoriti o pokretu) FM Jam.

I ne samo to. Od davnih „Terusa“ i Bate Kostića, pa sve do Damira Avdića, „Alarma“, grupa „Sother Storm“ i „If“, Azura Jahića, veterana Đorđa Gavrića, „Arie“, „Jutra“, pa sve do ovih novih imena kao što je „Bad Seasons“. I opet sam pomenuo tek dio onih koji zaslužuju ne pominjanje nego stranice i stranice teksta.

A da ne govorimo o ratnoj tuzlanskoj sceni koja je od zaborava sačuvana uglavnom zahvaljujući sjajnom filmu Damira Pirića „Rock’n’war…ili samo zato što je petak“. Primjetno je žanrovsko i generacijsko šarenilo i jedna zajednička odrednica kod svih, a to je Tuzla. I dok iz nekih drugih sredina oni najuspješniji uglavnom gravitiraju ka Sarajevu ili drugim regionalnim centrima, Tuzlaci (sa rijetkim izuzecima) ostaju vjerni svom gradu.

Zato priču o novom albumu grupe „Jutro“ moram početi sa dvije pjesme koje su, bez dileme, posvećene Tuzli. Prva je svojevrsna tuzlanska himna nazvana „Jedna ljubav, jedan grad“, a druga pod nazivom „Svakog se maja odmrzne tren“ govori o najvećoj tuzlanskoj ratnoj tragediji, mladosti ubijenoj kod Tuzlanske kapije. I to su dvije pjesme koje završavaju onaj, nazovimo ga „novi“ dio ovog albuma. Tih osam pjesama koje nismo ranije imali prilike čuti na njihovim prethodnim albumima.

Album „Vještina“ (koji se inače prvobitno trebao zvati „Bez tačke i zareza“) dolazi nam nakon više od deset godina diskografske pauze ovog benda. I dobro je da se pojavio. To je album koji popunjava onaj prostor u kojem ostavljamo mjesto za lijepe nepretenciozne pjesme koje ne udaraju ni bukom ni ritmom. Pjesme protkane finim instrumentalnim pasažima i sugestivnim vokalima. I tvore album koji je negdje na razmeđu između ostvarenja pravog benda i kantautorskog albuma Adnana Here Hadžibegića. Barem autorski.

U izvođačkom dijelu ove pjesme bi bile znatno siromašnije bez ostatka grupe. A grupu „Jutro“ sačinjavaju gitarista Samir Sinanović, klavijaturista Dragan Divjak, bas gitarista Jasmin Zukić, bubnjar Sead Hukić, te sjajne vokalne solistice Lejla Kusturica Divjak, Amra Musemić i Dženana Mešić. A pojavljuju im se kao gosti i legendarni gitarista Miodrag Bato Kostić, te Nermin Puškar i Maya Sar uz mnoge druge stvaraoce. Spisak svih uključenih u realizaciju ovog albuma naprosto je predugačak.

Ono što, međutim, moram da istaknem jesu aranžmani i produkcija koje su, uz članove grupe, radili Mahir Sarihodžić i Ferid Hukić. Odavno nisam čuo tako čisto postavljene i isproducirane pjesme gdje su vokali i gitare izvučeni naprijed stvarajući gotovo prozračnu atmosferu oko svake od pjesama. Tu i tamo istaknuti gudači samo upotpunjuju tu zvučnu sliku jedne zbirke od četrnaest pjesama koja zaslužuje svoju priliku.

Čak i neke stare pjesme poput “Beštije” zazvučale su potpuno drugačije u novom aranžmanu. Ne želim tvrditi da zvuče bolje, ali meni svakako bliže i uhu prijemčivije.

I da, volim albume na kojima ne odskače samo jedna pjesma. Na albumu “Vještina” može vam se desiti da prilikom svakog narednog slušanja otkrijete nekog novog favorita. Da li će to biti uvodna i nostalgična “Osamdesete” ili “Vještina”, a možda i “Tobogan”. Možda baš ona koja je mene prva opčinila, pjesma “Nije nam se dalo”, to nije pretjerano ni važno. Važno je da se radi o pjesmama koje imaju tu sposobnost da se polako “navučete” na njih i svako malo im se vratite. Kao što nam se i “Jutro” vratilo. Pa šta ako ovo “Jutro” svane na svakih trinaest – četrnaest godina. Barem ima rašta svanuti.

Prečesto me pitaju ima li nade za sarajevsku pop rock scenu i da li se išta zanimljivo dešava na njoj. Takva pitanja mogu postavljati samo neupućeni, zlonamjerni i oni koji su mentalno zaglavili u osamdesetima. Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv osamdesetih i sam se vrlo često vraćam muzici tog vremena, jer to i jeste muzika moje mladosti. Ali valjda i neka druga mladost ima pravo na svoju muziku. I zato nastojim što pažljivije osluškivati sve ono što se danas svira.

Nisam baš nešto poletan da u ovim godinama odlazim na svirke neafirmisanih bendova i tamo odudaram kao svježe iskopani leš. Ali rado poslušam svaki novi snimak i svaki novi album. I desi se da me, ponešto i obraduje. A ponekad mi baš bude krivo kad čujem kako je neki bend na koji sam tipovao prestao sa radom.

Tako su mi se prije nekoliko godina baš, ali ono baš dopali „Futavci“. I taman kad su trebali da postanu bend za nešto masovniju upotrebu, a oni se raziđu. A opet, ne treba kukati zbog takvih stvari. Svaki bend čine ljudi, a oni kad se raziđu sa ljudima u grupi ne raziđu se i sa svojim talentom nego ga lijepo prenesu u naredni projekat. I da, bitno je napomenuti kako sam podosta očekivao i od one sjajne reggae postave „Bosnische Post“ koja nikad nije dala koliko je zapravo trebala.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što ništa ne nastaje onako, „iz have“ što bi se reklo. Uvijek postoji neka predistorija i ako malo zagrebeš ispod površine pronađeš uticaje i iskustva koja ti poprilično objasne neki, na prvi pogled novi, fenomen.

Nije sad baš da su „Jindas“ fenomen, ali mogli bi postati. Za sada su tek zanimljiv novi bend na sarajevskoj muzičkoj sceni. Novi bend sa starim muzičarima. Mirza Salković je svirao nekada sa pomenutim „Futavcima“, a bas gitarista Kemal Herenda je svirao sa „Bosnische Post“ u prvoj fazi rada ovog benda. Bubnjar Rifet Čamdžić je prošao kroz „Divanhanu“ i ranije kroz, pomalo zaboravljeni, sastav „Kix“. Pjevač i flautista Narcis Zečić usput radi i sa „Jazz Guerilom“, a Benin Mujkić koji svira trubu i usnu harmoniku svira i u orkestru Muzičke akademije.

I kad znate sve to onda malo drugačije čovjek gleda i na činjenicu da su formirani nedavno, odnosno 2018.godine. Kao bend možda i nemaju nekog iskustva, ali pojedinačno sigurno je da se radi o muzičarima sa popriličnim iskustvom. I to se osjeti. Njihov nedavno objavljen album „Seoba“ definitivno ih pokazuje kao zrelu i uigranu sviračku ekipu, a što je najljepše ta zrelost i uigranost nije se izgubila u produkciji što je česta boljka debi albuma.

Još prije izlaska albuma izborom prva dva singla i prva dva video spota („Ovaj i Aras“ i „Skok u plićak“) možda su nas pomalo mogli odvući i na krivi trag da pomislimo kako se radi o grupi momaka koji se zezaju, a muzika im je tek ortopedsko pomagalo u toj njihovoj zajebanciji. Neću da kažem da u njihovim pjesmama nema duhovitosti, ali uz malo strpljenja pronaći ćete i neke vrlo ozbiljne poruke, ne baš očite onako „na prvu“. Već sa pjesmom „Andaluzija“ pokazali su kako kod njih ima šta da se još otkriva.

Svojim pjesmama oni popunjavaju žanrovski prostor u kojem se kod nas trenutno i ozbiljno kreće jedino „Zoster“. A da opet to ne bude blijeda kopija „Zostera“. „Jindas“ zapravo sve što radi, radi u skladu sa svojim imenom. A Džindas je putujući trubadur koji luta od publike do publike i svakoj prilagođava svoj nastup, improvizuje, a ipak ostaje vjeran sebi.

I ne samo zbog „Andaluzije“ nego zbog cjelokupnog zvuka meni njihove pjesme nose sunce i toplinu. Iz torbe tog putujućeg trubadura ispadaju mrve ljeta koje je sačuvao u svojim pjesmama. A u ovim zimskim danima teško da nam je nešto potrebnije od toga. Neću reći da je njihov debi album donio neku revoluciju u domaćoj muzici. Nije. Ali da je donio zanimljivu zbirku pjesama uz koju se čovjek lijepo osjeća, e to sigurno jeste. A to nije malo. To, sigurno nije malo.