Samoubica bez predumišljaja

Ako iko od ovdašnjih rockera zaslužuje filmo sebi, onda je prvi na toj listi Mladen Vojičić Tifa. Ne zato što je najuspješniji, najprodavaniji ili najinovativniji, jer naprosto nije. Ali ako se pitate čija je karijera, čiji je život poput filma onda njemu nema premca. I zato me nije začudilo da je Tifa dobio film o sebi. Dokumentarni film, režisera Bakira Hadžiomerovića.

Sad, ne znam iz kojih se motiva Bakir prihvatio ovakvog zadatka, ali znam da se ja nikad ne bih usudio. Naprosto zato što prema Mladenu ja ne mogu biti objektivan. To kao prvo. A kao drugo, mislim da bih u čitavoj priči bolovao od „viška znanja“ i htio bih u tom filmu reći, ako ne baš sve o Tifi, a ono jako puno toga, što bi film neminovno učinilo razvučenim i nekomunikativnim.

Sad vi s pravom možete da prokomentarišete „šta nas briga što TI ne bi snimio taj film. Reci ti nama kakav je ovaj film koji jeste snimljen“. Pravo da vam kažem zbunjujući. Ali i kao takav sigurno je vrlo važno da bude viđen. I vrlo je važno da jasno definišete svoja očekivanja prije nego ga pogledate.

Ne pada mi na pamet da se miješam u struku i da sa te strane govorimo o ovom filmu. To ostavljam filmadžijama i teoretičarima filma. Ja mogu samo govoriti o svojim ispunjenim ili iznevjerenim očekivanjima i o utisku koji je film ostavio na mene.

Kao prvo, morate znati da ovo nije biografski film koji će vam ispričati priču o Tifinom životu, pouzdano, precizno i sistematično, sa svim onim ključnim podacima koje takav film podrazumjeva. Ako već ne poznajete detaljno Tifinu karijeru nećete je, sigurno ni upoznati putem ovog filma. Ja sam, recimo, otišao na premijeru nadajući se da ću saznati nešto što do sada nisam znao. To očekivanje nije ispunjeno. Film mi nije otkrio ništa novo.

Dobro, jasno mi je da film nije ni pravljen da zadovolji moja očekivanja, a još mi je jasnije da su decenije bavljenja ovim poslom dovele do toga da nije ostalo baš puno neotkrivenih informacija za mene, pa nisam baš reprezentativni primjerak gledaoca. Ali sa kakvim ciljem jeste pravljen ovaj film? Šta je bila ideja vodilja? Da nam otkrije kakav je to Tifa? Da objasni tajnu te velike ljubavi između njega i publike?

Ako je to bila namjera onda moram priznati da su autori filma, čak i ako nisu dali jasne odgovore na ova pitanja, barem bili na pravom putu da nakon gledanja filma mi sami možemo doći do takvih odgovora. Prejednostavno bi to bilo svesti na onu formulaciju koju je u filmu izrekao Goran Bregović da „publika voli te samoubice na sceni“. Ako i prihvatimo tu ocjenu da je Tifa „samoubica“ onda je sigurno „samoubica bez predumišljaja“. On to ne radi ni svjesno ni planirano. On pusti da ga emocija ponese pa šta god da se iz toga izrodi. Ili kako, opet Bregović reče, „to je pjevač kod kojeg na osmom taktu ne znaš hoće li biti živ do šesnaestog takta“.

Zato hoću da vjerujem da je film „Tifa“ htio da pokaže koliko je taj i takav Tifa daleko od bilo kakve kalkulacije, daleko od bilo kakvog foliranja i prilagođavanja slici koju bi drugi da stvore o njemu. Zapravo mi se čini da je osnovna poruka da Tifa može biti vrhunski pjevač, može biti rock legenda, može biti šta god hoće, ali je najvažnije za njega da je bio i ostao – raja.

I kada stvari posmatrate iz te perspektive onda opraštate i sve nesavršenosti ovom filmu. Onda možete shvatiti čemu nekoliko minuta filma posvetiti pripremanju teleće glavuše na nekom, očito privatnom derneku. Izgleda da je, neko nekada, najvjerovatnije još prije dvadesetak godina imao ideju da se radi film o Tifi. I tada je dokumentovan njegov život objektivom kamere. I to je potrajalo nekoliko godina, a onda je to negdje pohranjeno dok se nedavno ideja nije obnovila sa namjerom da se postojeći materijal iskoristi. I ne mogu se oteti utisku da se to sve predugo razvlačilo pa se u drugom dijelu rad na filmu i previše ubrzao sve sa ciljem da se ta priča napokon okonča.

Nije ovo loš film, ali čini mi se da je jako teško napraviti dokumentarni film o Tifi. Dokumentarni film je, u suštini, zbir činjenica, a Tifu je nemoguće objasniti činjenicama. Tifa se opire bilo kakvoj definiciji njega samog. I zato sam uvjeren da bi o njemu puno bolje bilo napraviti dugometražni igrani film. Samo, veliko je pitanje ko bi ga glumio. Jer, takav kao Tifa jednom se rađa.

Advertisements

Dvadeset godina odjeka

Nema medija koji nije značajan prostor dao obilježavanju dvadeset godina od koncerta „U2“ u Sarajevu. Kao da nam se ništa drugo u tih dvadeset godina lijepo nije desilo. Tužno, ali kad čovjek malo bolje razmisli zapravo je bilo jako malo tih trenutaka za ponos i radovanje kakav je bio koncert koji nam se desio prije dvije decenije. U Mixer House-u su napravili prigodnu izložbu povodom jubileja i iznenadilo me i obradovalo kad sam vidio da je nekoliko mojih novinskih tekstova zaslužilo da se nađe na toj izložbi. Među njima i prikaz koncerta koji sam pisao u ranim jutarnjim satima 24.septembra, kada sam, još prepun utisaka direktno sa „Koševa“ otišao u redakciju kako bi spremio tekst za prvo izdanje „Oslobođenja“.

Danas, dvadeset godina kasnije, ne bih promijenio ni slova. I umjesto teksta koji bi, iz današnje perspektive govorio o onom tada, ja ću radije ponoviti tekst koji je tada govorio o onom tada. Evo šta sam tada napisao.

„Nema mjesta na kojem je noćas bolje biti. Poruka koju je pred kraj koncerta sarajevskoj publici uputio Bono Vox, pjevač i lider grupe U2, možda i jeste pomalo pretjerana, ali svako onaj ko se našao na Koševu ove ranojesenske noći 23. Septembra neće je smatrati neumjesnom. Jer zaista je bilo lijepo biti dijelom onoga što se sa nestrpljenjem čekalo punih devet mjeseci od kada je prvi put objavljeno kako u okoviru svoje velike svjetske turneje Popmart u Sarajevo na koncert dolazi i grupa U2.Već od ranih jutarnjih sati dekor je bio sjajan, rijeka ljudi pristiglih iz svih krajeva slivala se prema stadionu Koševo da bi u predvečerje velikog koncerta tačno u 18 i 30 na impozantnu scenu izašao Hor Gazi Husrefbegove medrese. I mada nisu navikli na ovakav rokerski dekor oni su već poslovičnim majstorstvom izvedbe dobro zagrijali ipak rokersku publiku koja je dlanove nešto žešće isprobala kada se na scenu popeo Protest. I oni, kao i sljedeća predgrupa Sikter iznad očekivanja su odradili svoj dio posla. Pokazali su da znaju suvereno vladati scenom, pa čak i tako impozantnom scenom, što se posebno odnosi na Protest. I jedni i drugi su pokazali da se ne boje okupljene mase.

Već letimičan pogled na koševski stadion neposredno pred početak velikog spektakla pružao je više nego impresivnu sliku. Stadion ispunjen skoro do posljednjeg mjesta i novi i novi posjetioci. I svi su čekali na susret sa grupom kojoj, prema brojnim ocjenama, danas nema ravne u svijetu rock’n’rolla. Ni prohladno, sarajevsko, jesensko veče nije nikome smetalo. Možda su jedino, za potpun dekor, nedostajale zvijezde.

Ali ako ih i nije bilo na tmurnom sarajevskom nebu na kraju koncerta, kada su po prvi puta uživo U2 zasvirali Miss Sarajevo, preselile su se u školjku koševskog stadiona. Školjku koja je ove večeri, zahvaljujući nekoj neobjašnjivoj hemiji, nekoj magiji, u kojoj je gotovo podjednak udio bio onoga što su ponudili momci na sceni i onoga što im je vratila publika, iznjedrila biser jednog zaista neponovljivog koncerta.

U2 nisu od juče. U skoro dvadeset godina postojanja punili su i veće stadione i izazivali euforiju kakva se rijetko mogla zabilježiti. Ali čak ni takvi prekaljeni profesionalci nisu u nekim momentima mogli savladati navalu emocija. Bono je u jednom trenutku, nakon što je čitav stadion poput jeke odgovarao na refren In the Name of Love (U ime ljubavi) bio iskreno na ivici suza i sa ivice patetike se vratio tipičnom rokerskom frazom – Nisam došao da vam ljubim dupe nego da ga isprašim.

I ako ćemo pravo i isprašio ga je na pravi način. Od uvodne Mofo pa do za njih potpuno neočekivanog bisa. U2 jeste bend koji je krenuo u istraživanje planete muzike uz pomoć elektronskih pomagala i pokazali su u numerama sa novog albuma, pa i u nekim starim stvarima kao što je to Bullet In the Blue Sky da im to više nego dobro ide od ruke. Discotheque jeste pjesma koja će vas pomjeriti sa sjedala i natjerati vas da se njišete u ritmu, ali ono što je njihova najveća vrijednost jesu pjesme. Pjesme koje ispod kompletne te mašinerije, glamura i snage sjaje neponovljivom jasnoćom.

I zbog toga, ma kolimo bili impresionirani dimenzijama najveće predstave na svijetu ključni momenti koncerta jesu bili trenuci kada su se članovi benda oslanjali sami na sebe i bez pomoći džinovskog ekrana i vizuelnih efekata čistom muzikom i još čišćom porukom osvajali onih 45.000 prisutnih. Ova četiri Irca jesu ljudi skloni eksperimentu, ali su nam pokazali i šta znači čista, destilovana emocija kada su ostajali sami s gitarama na malom osvijetljenom ostrvu na sredini stadiona.

I publika je znala da im odgovori. Bilo da se pjevalo With or Without You ili Still I Haven’t Find What I’m Looking For i pogotovo kada je ovaj hor prepoznao tajnu simboliku pjesme In the name of love. U to vrijeme pomislio sam na one smještene u VIP (Very Important Person) sektoru. Vidio sam tamo neke vrlo važne osobe. Nadam se da su i one shvatile tajnu poruke – U ime ljubavi.

Odlomak iz novog romana “Dedo”

Završio sam novi roman. Zove se “Dedo” i uglavnom govori o mom dedi po majčinoj strani, o mom dedi Hamdiji. Miješao sam fikciju i stvarnost i nadam se da se ti šavovi ne vide previše.Dok knjiga ne ugleda svjetlo dana, evo da malo osjetite atmosferu knjige.

“Dva dana prije nego ćeš umrijeti probudila si me ujutro. Opet pred zoru. Nisi imala snage da sama odeš do balkona. Zamolila si me da ti pomognem. Sjedili smo tako zajedno. Naslonila si se na mene i ja sam se prepao od tog nedostatka težine na mojim grudima. Kao da više nisi ni bila moja Hatidža nego samo sjećanje na nju. A onda si mi stisnula ruku. Mislio sam da ti nešto treba i pogledao sam ti u lice. I nisam vidio ni tvoje lice ni tebe, vidio sam samo tvoje oči. Isto onako prozračne i plave kao kad sam te prvi put sreo. Iz ugla desnog oka odlomila se jedna suza i zadržala na tvom obrazu. Nisam htio da je brišem. Bio je to tvoj način da se pozdraviš sa mnom. Sagnuo sam se da te poljubim. Nisam mogao da se sjetim kad sam posljednji put ljubio tvoje usne. Bile su suhe i ispucale, ali bile su zahvalne na mojima. Taj poljubac je bio sve što si željela ponijeti sa sobom na to putovanje pred kojim se drhti. Ti nisi drhtala, ali sam osjetio sav tvoj strah i očaj i želju da to odogodiš što je moguće duže.
Kad si vratila glavu na moje grudi pokušavao sam da nazrem barem nagovještaj težine na tom mjestu i kad sam osjetio taj blagi pritisak koji je tvoja glava pravila ponovo sam bio sretan. Milovao sam ti kosu. Potpuno je posjedila, a da ja to nisam ni primjetio. Možda zato što ti je kosa i inače svijetla, možda zato što si uvijek nosila podvezanu šamiju na glavi, a možda što nisam dovoljno obraćao pažnje. Sad, kad sam htio da upijem svaki trenutak, sad je vremena bilo tako malo.
Odnekud odozdo progovorila si. Tiho i nerazgovjetno pa sam morao da se napnem da razaznam tvoje riječi. Zatražio sam da ponoviš. A ti si se nasmijala. Nekako suho i daleko.
– A to bi ti Stari? Da ja potvrdim.
Nakon što je moj odgovor izostao i nakon što se nisam upecao na tvoj pokušaj da sve okreneš na šalu ponovo si se uozbiljila. Sada sam jako dobro čuo šta si mi rekla, a to je bilo nešto što uopšte nisam htio da čujem.
– Stari, nemoj ostati sam. Ne znaš ti sam. Nađi nekoga. – i nisi odoljela da na kraju još malo ne pecneš – Ide to tebi od ruke, zar ne?
Htio sam da se pobunim. Zaustio sam i ti si po mom uzdahu naslutila šta hoću da odgovorim i preduhitrila si me.
– Nemoj. Dovoljno je teško i ovako. Hoću da znam da ćeš biti dobro i poslije mene. Znam da tebi uvijek treba neko. I bolje da nađeš nekoga ko će ti i malo pospremiti i šta skuhati nego da ideš kurvama. Čula sam da i nisu neke domaćice.
Nasmijala si me. Uvijek si znala kako da me nasmiješ. Ko će to sad raditi? Tu, dok si ležala u mom zagrljaju, dok smo sa balkona gledali kako se budi lijepi oktobarski dan, dok si drhtala od neke zime koja je dolazila negdje iz tvoje unutrašnjosti, ja sam mislio kako se više nikad neću smijati. Kako nema niko više ko me može nasmijati. Kako sam samo glup bio. I kako si samo ti bila svjesna te moje gluposti.
– Ne vrdaj, Hamdija – rekla si – Obećaj mi da nećeš ostati sam. Obećaj mi da ćeš se ponovo oženiti. Još si ti u snazi i još si ti muškarac u koga bi se mogla zaljubiti da imam samo malo vremena.
Htio sam ti odgovoriti, ali kako da otvorim usta, a da iz njega ne krenu jecaji? Kako da tebi ulijem hrabrost kad je ni ja odavno nemam? A nisam htio na tvoje suze da dodajem još i svoje. Već si previše toga nosila na svojim plećima i već ti je prtljag bio pretežak za to putovanje. Moraćeš ponešto i ostaviti. I zato sam samo klimnuo glavom, a ti si to nekako znala iako nisi ni gledala u mene. I ti si polako klimnula i prošaputala:
– Dobar si ti meni bio, Stari. Dobar.
Poćutali smo tako zagrljeni dva – tri prosječna života, a možda i samo nekoliko minuta, a onda si odnekud prikupila snagu i nastavila.
Nije me čudilo što si nastavila. Nije tebi bilo u prirodi da ostavljaš nedovršene stvari. Sad kad je taj trenutak prošao, trenutak bliskosti, trenutak nježnosti, trenutak patetike, kako god, sad si opet bila ona stara Hatidža, ona praktična i ona sposobna. Htjela si da bar dijelom moj život kontrolišeš i s one strane groba. A ja sam htio da ga potpuno kontrolišeš, ako je ikako moguće. I upijao sam svaku tvoju riječ ma koliko se ne slagao sa njima. A sa mnogim se nisam slagao.
– Samo pazi koga ćeš uzeti. Nemoj djevojku, boga ti. Ljudi će svašta pričati, a ti nećeš znati do kraja je li ti žena ili kćerka. Nemoj ni staru curu. Stare cure su ti na ters. One ti ostanu neudate ne zato što njih niko neće nego što one nikoga neće. I kad vide da im je proš’o voz i kad za nekoga ipak pođu one znaju da im je taj neko bio „daj šta daš“ i upoređuju ga sa onim boljim prilikama koje su nekada imale. I uvijek ta poređenja ispadnu na štetu jadnika koji ih je oženio. Mogao bi uzeti kakvu raspuštenicu, ali to ti je mačak u vreći. Ne znaš nikad što s prvim čojekom nije mogla i je li do nje.
– Vidiš bona Stara da nema za mene nikoga osim tebe.
– Ima! – pobunila si se – Ima! Uzmi neku udovicu. Mladu i u snazi. To je taman za tebe. I priliči ti i niko neće ispirati usta sa tobom. Samo nemoj odmah. Sačekaj jedno pola godine do godinu. To je dovoljno da niko ne može da te olajava što si se ponovo oženio. Samo nemoj…
Tu te prekinuo kašalj. Ili si samo isprovocirala kašalj samo da ne izgovoriš do kraja to što si krenula. Sačekao sam da se smiriš i vratio priču na trenutak u kojem je prestala. Sramota me priznati, ali ta priča me dražila, izazivala, koliko mi god na početku bila mrska sad je bilo nešto obečavajuće i zabranjeno u njoj. Na trenutak sam i zaboravio da je tvoja smrt cijena kojom će se sve to platiti.
– Samo nemoj šta?
Lice ti je bilo u sjeni ali sam mogao skoro pa osjetiti kako si se zacrvenila. Vrijeme je odjednom naprslo i mi smo propali kroz tu pukotinu i opet si bila ona ista kao kad sam te prvi put vidio i rekao klincima s kojima sam igrao klisa da ćeš biti moja. I bila si moja, a ja sam to brzo, ja sam to prebrzo zaboravio. Nekada čovjek dobije ono što želi. Nekada je to što želi baš ono što mu treba. Ali prečesto čovjek zaboravi da je baš to htio. Ti si bila ono sve što sam mogao zamisliti kao uslov za sreću. I nisam znao ni cijeniti ni čuvati. Ti si čuvala za nas oboje. Čuvala si i svoju i moju ljubav da bi mi je vratila sada, trenutak prije nego što će neko velikim slovima preko cijelog platna u kinu ispisati „The End“. Zagnjurila si glavu u nabore moje pidžame i rekla
– .am. .em.j d. ….ša .d mene.
Pojma nisam imao šta bi to trebalo značiti. Čuo sam samo ono „mene“ na kraju i znao sam da je nešto što se tiče tebe, ali šta, da me ubiješ nisam skontao.
– Šta tebe?
– Nemoj da bude ljepša od mene.
U tom trenutku se u potpunosti vratila. Sva ona ljubav koju sam nekad osjećao za tebe. Sva ona ljubav koju sam nemarno ostavljao po džepovima kaputa, sva ona ljubav koju sam neoprezno ostavljao uz bakšiš konobarima, sva ona ljubav koju sam rasipnički dijelio po djevojačkim sobama, sva ona ljubav koja je potpuno tebi pripadala. Osjetio sam ludački poriv da te podignem i da zaplešemo oboje. Ili da nas oboje bacim sa balkona dole na asfalt. Jer bolje od ovoga nije moglo. Više od ovoga i ljepše od ovoga nije moglo. Bio je to najčišći trenutak koji sam u životu osjetio i možda sam zaista trebao tako i učiniti. Umro bih sretan, a ti bi bila pošteđena svih budućih patnji.
Bilo mi je toliko slatko, toliko posebno, toliko tvoje to što si i u trenutku kad je smrt već parkirala svoje kočije pred našim ulazom, što si čak i u tom trenutku sačuvala onu mrvu ženske sujete i što si i u trenutku dok si me se odricala i dok si me velikodušno prepuštala drugoj, što si čak i tada nekim dijelom svog bića priželjkivala da ta neka buduća ne bude ljepša od tebe. Ti si bila spremna da joj prepustiš svaki dio mog bića. I želudac, i šake koje će je milovati, i oči koje će je gledati, i sve, baš sve osim srca. Bila si praktična, ali samo do jedne tačke. Iza te tačke se prostiralo kraljevstvo romantike u kojem si ti vladala. Htio sam ti tada reći da ne može postojati ni jedna koja bi meni bila ljepša od tebe. I trebao sam to reći, ali bilo me stid. Osjećao sam glupi stid pred ženom s kojom živim trideset i kusur godina, pred ženom sa kojom sam izrodio devetero djece i šestoro od njih sa njom sahranio. I nisam znao izgovoriti riječi koje bi ti pomogle da se lakše oprostiš.
Nisam ni sumnjao da bi ti, kakva si, samo da si bila malo bolje, meni već našla svoju nasljednicu. Ne bi ti meni ovakvom, smotanom, prepuštala tako važnu stvar. Raspitala bi se ti okolo, provjerila i čak učinila da toj jadnici koju bi za mene izabrala to ne izgleda ni najmanje čudno. Bolest te je prikovala za postelju, a znam da si se nadala da bi te možda neka odgovarajuća mogla obići. Kad si izgubila svaku nadu da bi ona tebi mogla doći znala si da je za mene mora potražiti neko sposobniji od mene.

Blues za starog majstora

Sve nešto prevrćem po glavi, računam i preračunavam i kako god okrenem ispada da je Željko Bebek najstariji među diskografski aktivnim izvođačima. Namjerno ne kažem među živim nego među aktivnim. A aktivan je itekako. Upravo je objavio novi album pod nazivom „Ono nešto naše“. Čovjek će u decembru napuniti sedamdeset i dvije godine, a i dalje gradi vlastitu karijeru.

Ne može se čak ni reći kako je napravio predugu pauzu između dva albuma. Nešto manje od pet godina. Za stvaraoce u njegovim godinama to uopšte nije previše. A ako pitate kakav mu je album, ja samo mogu reći – solidan. Nije to neko epohalno ostvarenje i sigurno je da je Bebek, tokom više od pedeset godina aktivnog pjevanja, bio u prilici da otpjeva puno bolje pjesme. Ali nam je nudio i lošija rješenja. I zato je najpoštenije reći da je album solidan.

Čak pomalo kao da naginje više rock zvuku nego što je to bio slučaj na prethodna dva albuma. Ima tu čak i malo bluza. U svakom slučaju nastavlja ono što je najavio sa tri prethodna singla „Prvak svijeta“, „Ja po kafanama“ i „Ono nešto naše“. Mada u tim pjesmama ima i dalje dobre doze onoga što se može nazvati etno – popom. Ima toga i u nekim novim pjesmama poput „Kilometri tuge“ i pogotovo „Gospodari noći“. Ali ima i pjesama u kojima Bebek pokušava podsjetiti na onog nekadašnjeg sebe. To se posebno odnosi na balade „Ljubav k’o iz pjesme“ i „Blues za tebe (Ti imaš sve)“. Na mene je sigurno najveći utisak ostavila „Ljubav k’o iz pjesme“ koja nosi neku posebnu sjetnu atmosferu potenciranu Bebekovim sugestivnim vokalom. Ipak, najviše me zanimalo kako će zazvučati ponovo jedan blues u njegovoj izvedbi. I neću reći da je „Blues za tebe“ loša pjesma, ali mi se nekako čini kako je jedan tipičan pop tekst, kakvih imamo bezbroj danas, samo nakalemljen na blues matricu i tu se pomalo izgubilo na uvjerljivosti. Ili se ja samo sjećam kako je otpjevao „Blues za moju bivšu dragu“, a takvo poređenje malo koja pjesma može izdržati.

Naravno, svi će se odmah uhvatiti za onaj duet sa Oliverom Dragojevićem i pjesmu „Ako voliš ovu ženu“. I imaće puno pravo. To je pjesma kojoj se malo šta malo može prigovoriti. Već sama činjenica da je pjevaju dva takva majstora može izazvati samo poštovanje i ništa više. A to što se pojavljuje u vrijeme kada je Oliveru ozbiljno narušeno zdravlje ovoj pjesmi daje jedan dodatni tragični oreol uz pitanje neće li to možda biti posljednja pjesma na kojoj smo ga čuli.

Uglavnom ovo je još jedan album u Bebekovoj diskografiji. Ništa više i ništa manje od toga. A ta diskografija je imala i ovakvih i onakvih momenata. Mnogi će reći kako se Bebek prodao i predao i kako odavno snima pjesmice koje ne mogu parirati onome što radio sa „Dugmetom“. Ne bih da preuzimam ulogu njegovog advokata, ali i sa „Dugmetom“ je bilo „pjesmica“, a kao solista je znao „ubosti“ veliku pjesmu. Činjenica jeste da se on žanrovski odmakao od rock’n’rolla na većini albuma, ali činjenica je takođe da je bio rock orjentisan na ona dva albuma na kojima je sam pisao pjesme. Na onom prvom solo albumu iz 1978.godine „Skoro da smo isti“ i na albumu sa „Armijom B“ iz 1985.godine.

Pa ni to okretanje mekšim i pitkijim muzičkim formama nije bilo uvijek nužno loše. Ona prva dva albuma urađena u saradnji sa ZrinkomTutićem 1989.godine spadaju među bolja ostvarenja ovdašnje pop produkcije. I saradnja sa Miroslavom Drljačom donijela je pregršta pjesama koje bi mogle ostati. Pa ako Željko Bebek više neće zapjevati u „Bijelom dugmetu“ (a sve su prilike da neće) sigurno nemamo pravo da odbacimo ovo što nam se nudi. Devet novih pjesama ovjerenih njegovim neponovljivim vokalom. I kao što sam naslov albuma sugeriše, između Bebeka i nas koji smo njegova publika, još uvijek postoji ono nešto naše.