Sve sam pogrešno shvatio. Živio sam godinama u zabludi da je istorija odgovorna za mnoga sranja koja nam se dešavaju. I da jednak stepen krivice snose njene posestrime Historija i Povijest. A nisam bio u pravu. do geografije je. To sam se uvjerio nakon što su Amerikanci postali, ponovo, svjetski prvaci u košarci, a poraz Srbije u finalnoj utakmici obilježen divljanjem po Dobrinji i skandiranjima “Nož, žica, Srebrenica”.

Kakve veze Srebrenica ima sa Amerikom, da me ubiješ, ne znam. Dobro, nekako slutim da bi me oni koji su to skandirali rado i ubili nevezano za moje znanje ili neznanje, ali očekujem barem privid logike. Nalupaju te Ameri 37 razlike, a tebi krivi komšije Bošnjaci. A i da su pobijedili situacija ne bi bila ništa bolja. Naprosto mi živimo na prostoru gdje se ljubav prema svome dokazuje mržnjom prema tuđem.

Da ta mržnja nema veze sa tim dobio ili izgubio pokazalo se i prije par mjeseci na svjetskom prvenstvu u fudbalu. Ili u ovom slučaju – nogometu. Kad je Hrvatska oštećena u utakmici sa Brazilom od strane Japanskog sudije ovdašnji poklonici hrvatske reprezentacije divljali su po Bosni i Hercegovini i palili zastave zemlje u kojoj žive. Jednako su se ponašali i kada su pobijedili Kamerun.

Niko nije divljao ni pred japanskom ni pred brazilskom ambasadom niti je pominjao majku kamerunsku. Balijske su, već, našle svoje mjesto u vrlo živopisnim psovkama. I, na kraju, sve izgleda kao u onom vicu u kojem lokalni jalijaši pitaju Zeku gdje mu je kapa. Im’o je – nem’o je degenjek mu ne gine. Samo što nema šanse da se nasmijem vicu u kojem neko pomene nož i žicu. Uz Srebrenicu.

Proteklih nekoliko dana pratili smo tragediju koja je zadesila trideset i četiri zenička rudara zatočena u rudniku Raspotočje kad se planina iznad njih pomjerila. Akcija spašavanja je bila uspješna za njih dvadeset i devet. Za petoricu nije. A onda su tu petoricu, po hitnom postupku i uz degutantnu dozu patetike maksimalno zloupotrijebili brojni lideri svega i svačega i upućivali izraze saučešća, svoje profilne slike na društvenim mrežama zamijenili drsko i bezobrazno slikama spašenih rudara i uplakanih porodica i onih što su spašeni i oni što nisu.
A da ih sad pitate za imena ljudi koji su stradali u utrobi zemlje zatekli bi se u čudu. Zar ti ljudi uopšte imaju imena? Zar oni nisu naprosto – rudari? Mitska bića zaostala iz socrealističkih udžbenika nekog prošlog vremena. E, pa da znate imaju imena. Zapamtite ih. Nije stradalo pet rudara u Raspotočju. Nastradali su, poimenice, Mehmed Dizdarević, Mehmedalija Halilović, Fahir Halač, Fejzo Isaković i Hajrudin Bradarac.
Svaki je imao nekoga ko ga je čekao. Svakome od njih je neko prije silaska u jamu prošaputao „sretno”. I svako od njih je silazeći u mrak ispod planine maštao o stvarima koje će uraditi kad se vrati na površinu. Pravili su planove šta će od svoje rudarske crkavice kad je konačno dobiju. Hajrudin nije dočekao ni da dobije tu svoju prvu rudarsku platu. Prvog septembra je prvi put sišao u jamu i nije dočekao da petog izađe iz nje sa svojih dvadeset i devet nešto sretnijih kolega.
Nešto sretnijih, ali ne pretjerano. To što su ovaj put preživjeli uopšte ne znači da su izvan opasnosti. Dok god budu radili ovaj posao koji rade i dok god se u ovoj državi njihova profesija bude tretiralo ovako kako se tretira oni će, silazeći u utrobu zemlje, svaki put igrati svojevrsni “bosanski rulet” sa sve manje sigurnosti da će ih sreća i dalje služiti.
Niko ne razmišlja o sigurnosti ovih ljudi. Rudari su dobri za slikanje. Odlični su da se potroše u predizbornoj kampanji kao simbol. Ne d’o Bog da neki političar zaista pokuša doznati nešto o uslovima u kojima rade i u kojima žive. To bi samo devalviralo vrijednost simbola.
Znate li da smo kolektivno decenijama živjeli u zabludi da je lik sa deset novih dinara, ili sa hiljadu starih dinara Alija Sirotanović. A ispostavilo se, da je taj lik neko drugi, a ne Alija Sirotanović kako su nas uvjeravali i kako smo vjerovali? Alija je bio simbol radnika sa velikim R i rudara sa još većim R. Čuven je po svojoj izjavi kada je tražio veću lopatu. Manje je poznata njegova rečenica izgovorena kada su ga pitali kako da mu okreče plafon u stanu, a on odgovorio “Drap, kao nebo”. I nije važno je li ta anegdota izmišljena, ili ne. Ona savršeno oslikava sudbinu rudara kojima nebo nikada nije plavo.
Svi su znali za Aliju, ali niko nije uzviknuo da je car gol i da na hiljadarci nije Alija. Naprosto Alija nije bio dovoljno lijep po standardima tadašnje političke elite da bi našao svoje mjesto u novčanicima. Ta će nepravda biti donekle ispravljena kada se 1987.godine zaista i nađe na jednoj novčanici, ali tada to već nikome više nije bilo važno u vremenima kada se sve rušilo oko nas. Ostalo je to jedna od najvećih neotkrivenih zabluda naše prošlosti.
Samo što to nije samo naša prošlost. To je i naša sadašnjost. Odnos prema rudarima se nije ni za milimetar promijenio. Oni umjesto nas i dalje silaze u predsoblje pakla, a mi i dalje ne znamo njihova imena. Oni, ako imaju sreću izađu iz svojih jama u kojima treniraju za konačni silazak pod zemlju. Izađu garavih lica, ali u ovoj priči jedini izlaze čistog obraza.

Neupitno je pravo, pa nekad čak i obaveza rock stvaralaca da govore i pjevaju o društvenoj stvarnosti, ukazuju na sve ono što im smeta u svijetu koji ih okružuje i nude rješenja. I svjedoci smo bezbrojnih takvih primjera i u svijetu i kod nas. Nije novo, a svakako nije ni nelegitimno da nekadašnji muzičari ulaze u političke vode ili da imaju šta da kažu u svojim pjesmama o izbornim ciklusima. Ili kako ja to volim reći, primjenjeno našem tlu, izbornim cirkusima.

I gledano iz tog ugla ne bi trebalo da nas čudi ni što je Almas Smajlović, lider „Erogenih zona“, a sada i član benda „Grafit“, napisao, a zatim uz pomoć Irine Kapetanović Perduv i Nermina Puškara i otpjevao pjesmu „Mi zaslužujemo bolje“. Ništa sporno i ništa neobično. Znamo mi najbolje da zaslužujemo bolje. Ali koja je poruka koja se šalje u podtekstu ove pjesme?

Je li to zaista, kako autor tvrdi, želja da se motiviše što više Bosanaca i Hercegovaca svih generacija, a naročito mladih da izađu na Opće izbore u u BiH 12. Oktobra? Želi li autor da oni samo izađu na izbore, bez bilo kakve direktne ili prikrivene poruke o tome za koga treba ili za koga ne treba glasati? Ne bih baš rekao.

Poigrajmo se malo činjenicama. A činjenica je da autor ove pjesme svira već par godina sa čovjekom koji je kandidat za člana predsjedništva BiH, Bakirom Hadžiomerovićem. Moguće je da je Almas samo svirač i pojma nema o čemu to šef grupe pjeva u svojim politički jasno obojenim stihovima. Možda Almas ni ne dijeli njegov svjetonazor i to ga uopšte ne zanima. Moguće je, ali malo vjerovatno.

Za pretpostaviti je, prije, da Almas ne samo da će glasati za kolegu iz benda nego da bi volio „motivirati što više Bosanaca i Hercegovaca svih generacija, a naročito mladih“ ne samo da izađu na Opće izbore u u BiH 12. Oktobra nego i da glasaju poput njega. I to je njegovo legitimno pravo i ja bih mnogo više cijenio njegovu odluku da je jasno ušao u kampanju propagirajući Bakira i socijaldemokratiju. Ovako samo unosi nepotrebnu zabunu porukom „mi zaslužujemo bolje“, a pogotovo naivno pružajući lažnu nadu da se to bolje može dobiti na ovogodišnjim izborima.

Logično je, naime, da ako zaslužujemo bolje sada imamo gore. I tu se valjda svi slažemo. Ali da bi to novo bilo bolje od postojećeg, moralo bi, valjda, po prirodi stvari biti i drugačije od postojećeg. I tu čovjek pomisli da on pjeva direktno protiv svog šefa. Jer Hadžiomerović je kandidat Socijaldemokratske partije, a mi već u predsjedništvu BiH imamo čovjeka koji je na to mjesto kandidovan ispred te iste partije i pobijedio pod zastavom i sloganima te iste partije. Hajde me prosvjetlite, šta je to bolje kad kandidat SDP-a pobijedi na izborima umjesto kandidata SDP-a.

Da se ne zavaravamo. Mi sigurno zaslužujemo bolje, ali je još sigurnije da to bolje ne možemo dobiti na ovim izborima. Zašto? Zato što naprosto ne postoji relevantna politička opcija koja učestvuje na ovogodišnjim izborima, a da već na nekom od bezbrojnih nivoa vlasti ne učestvuje u toj istoj vlasti. Barem kada je u pitanju područje Federacije Bosne i Hercegovine, čijem se izbornom tijelu, svakome je jasno, Almas prvenstveno obraća. A to je područje na kojem je, nekom čudnom kombinatorikom svako i vlast i opozicija. Mi smo jedini skontali kako sami sebi da budemo opozicionari.

SDP i SBB su u vlasti ili su bili na državnom nivou. Na federalnom su to SDP i SDA, a skupštinsku većinu čine SBB i SDP. U kantonima je situacija još složenija pa čak ni vječno opozicione Naša stranka i BOSS nisu potpuno izostale iz vlasti. A da ne govorim o Stranci za BiH koja i nakon što se poprilično „skupila od pranja“ i dalje zna kako biti uz vlast i u vlasti. Koja je to nova snaga na političkoj sceni koja će nam donijeti to bolje što zaslužujemo po pjesmi? Demokratska fronta, možda? Pa njihov čelni čovjek sjedi u Predsjedništvu. Posljednji put kad sam provjerio to je, bez ikakve dileme, značilo da participiraš u vlasti. E sad, je li dovoljno promijeniti firmu nakon što ti je prethodna otišla u bankrot ja ne znam. Glasači su oni koji će dati ili oduzeti legitimitet takvom potezu.

Dakle, dragi moj Almase, ako i dalje misliš da zaslužujemo bolje postavi sebi jedino logično pitanje u takvoj situaciji. Da li nam to bolje mogu donijeti politički projekti koji su nam već donijeli gore? Ili sam ja promašio temu i nisam shvatio da se ovo „zaslužujemo bolje“ odnosi na određenu političku elitu ili elite. Ako je tako, onda pjesma ima smisla. Mada mi je i u tom slučaju draži onaj slogan jednog hercegovačkog nezavisnog kandidata na jednom od prethodnih lokalnih izbora. Čovjek je sve jednostavno sažeo u jednoj jedinoj rečenici: „Vama će biti isto, meni će biti bolje“.