Nedavno sam doživio nevjerovatnu čast i priznanje kada mi je Ismet Nuno Arnautalić poslao svoju knjigu „Priče o muzici, Indexima i prijateljstvu“. Puno je već i kada jedna takva veličina zna za vaše postojanje, a kamo li kad još želi i da čuje šta mislite o onome što je napisao.

Ne volim knjige čitati u elektronskom obliku, ali za ovu sam morao napraviti izuzetak. Sama najava da je Nuno piše morala je značiti puno svakome ko želi da se sačuva živom priča o sarajevskoj muzičkoj sceni. Napisano je nekoliko vrijednih knjiga o „Indexima“, a evo nedavno premijerno prikazan i film o njima, ali koliko god autori bili sistematični i dobronamjerni nešto će uvijek nedostajati kada pokušaju uhvatiti bit tog vremena u kojem su „Indexi“ nastajali i postajali veliki.

Tu priču mora ispričati neko iz prve ruke. Neko ko je bio i svjedok i učesnik. Neko poput Ismeta Nune Arnautalića. I on je tu priču upravo tako ispričao. Nepretenciozno, lagano i bez ambicije da ponavlja neka opšta mjesta. Ostavio nam je da sve ono što možemo naći u ranijim publikacijama tamo i tražimo. A sebi je dao zadatak da nam ponudi nešto više i nešto drugačije.

I moram da kažem da naslov savršeno odgovara onome što ćete naći u ovoj knjizi. To su vinjete o vremenima i ljudima sačuvane u posljednji, ali zaista posljednji trenutak. Da ih nije sačuvao Nuno u ovakvom obliku pitanje je da li bi ikad bile zabilježene i sačuvane.

I kada kaže da su to priče o muzici, o „Indexima“ i o prijateljstvu on nam vrlo jasno poručuje da su, u vremenu o kojem piše te tri stvari bile neodvojive. Da su se preplitale i nikada nisi mogao posve precizno naznačiti gdje prestaje priča o muzici kao takvoj, a počinje priča o „Indexima“. Kao što je nemoguće i o muzici i o „Indexima“ tog vremena pričati, a da to istovremeno ne bude priča o prijateljstvima. O onim velikim prijateljstvima o kakvima su pisane knjige i stvarane legende.

Zato ne čudi da za vremenski okvir svoje priče Nuno Arnautalić uzima šestu deceniju prošloga vijeka. Od momenta kada je sa Šefkom Akšamijom odlučio da formira „Indexe“ pa do njegovog napuštanja ove grupe radi odlaska u vojsku krajem 1969.godine.

Nakon toga i muzika je evoluirala, pretvarala se sve više u posao, a sve manje u ljubav. Prijateljstvo više nije bila ona temeljna potka oko koje bi se širilo tkanje jednog benda. Što ne znači da nije bilo i godinama koje su uslijedile lijepih prijateljstava i lijepe muzike. Ali to je priča koju će morati neko drugi ispričati.

Ismet Nuno Arnautalić je otplatio svoj dug. Dao nam je knjigu koju mogu čitati i dobri poznavaoci „Indexa“, kao i pripadnici neke nove generacije koji tek ponešto znaju o njima. Takvima će ove priče zagolicati maštu i natjerati ih da malo pažljivije poslušaju opus ove grupe i potrude se da saznaju što više o njima.

Poznavaocima i onima koji se smatraju poznavaocima ova knjiga će popuniti neke praznine u hronologiji „Indexa“, a i pomoći da redefiniraju odnose unutar benda.

Ipak, ako mi je dozvoljeno da dam neki svoj sud o ovom djelu onda moram primjetiti kako će ova knjiga najviše značiti savremenicima perioda o kojem Nuno piše. Za njih će biti više od knjige. Za njih će biti neka vrsta vremeplova koji će im pomoći da se vrate muzici koja im je mnogo značila i prijateljstvima koja su im još više značila. I, naravno „Indexima“ kao neprevaziđenom simbolu jednog grada i jednog vremena.

Nova realnost u kojoj smo se svi našli uči nas da se snalazimo. Bajaga i njegovi Instruktori su objavljivali albume na svakih sedam osam godina, a u međuvremenu svirali širom svijeta. I pristojno živjeli od toga. A onda su koncerti postai stvari prošlost i neizvjesne budućnosti. I kad već ne možeš da sviraš publici bar možeš to vrijeme korisno iskoristiti da snimaš nove pjesme u studiju i objavljuješ nove albume. Tako je i Bajaga ekspresno snimio i objavio novi album vrlo simboličnog naslova “Ovaj svet se menja”.

Svijet se možda i mijenja, ali on se uporno, pa možda čak i tvrdoglavo opire promjenama. I ne bi to bilo ništa loše da ovaj album nije pun recikliranih materijala. Uz naslovnu samo je još pjesma “Kako se to naziva” zaista nova. Sve ostalo smo već čuli. Da li u Bajaginoj izvedbi ili nečijoj drugoj, ali čuli smo.

Dvije nove pjesme to je dosta za singl. Ali ako im daš još sedam koje si ranije napisao već imaš dosta materijala koji će se vrtiti po radio i televizijskim stanicama i donijeti nešto tantijema dok se opet ne bude moglo svirati pred publikom.

Poslije naslovne slijedi pjesma “Tvoje oči” koju je Bajaga napisao za Zdravka Čolića još tamo 1983.godine, s tim što je kod Čole ona njegova tipična balada, a Bajaga joj je dao reggae ugođaj. Našlo se tu mjesta za još jednu Bajaginu pjesmu koju je otpjevao Čolić. I to 20 godina nakon one prve. U pitanju je pjesma “Moja draga” sa Čolićevog albuma “Čarolija” iz 2003.godine. Vlastita interpretacija ove dvije pjesme je prije svega na nivou kurioziteta i ne nudi nikakav poseban razlog za uvrštavanje na album.

Našlo se mjesta i za četiri pjesme rađene za film, televiziju i pozorište. Budući da su to uvijek nekako “namjenske” pjesme desi se da se za njih ne nađe mjesto na “regularnim” albumima. Tu su “Ni na nebu, ni na zemlji” rađena za potrebe istoimenog filma iz 1994.godine, zatim tema “Otvorena vrata” iz istoimene tv serije i filmska tema “Darja” u duetu sa Milošem Bikovićem. Ova je pjesma urađena za potrebe ruskog filma “Hotel Beograd”. Poseban je kuriozitet pjesma “Mladosti” urađena za pozorišnu predstavu “Ženidba i udadba” iz 2013.godine.

I otvorio se prostor za još jednu staru pjesmu zbog koje sam bio spreman da mu oprostim svu ovu reciklažu. Obnovio je pjesmu “Ja sam se ložio na tebe”, prvu pjesmu koju je u cijelosti uradio za “Riblju čorbu”. I ranije se znao okušati kao autor muzike, ali na ovoj pjesmi je uradio i tekst. Pjesma je prvobitno objavljena na albumu “Mrtva priroda” iz 1981.godine. Ali da ne pomislite da se te pjesme Bajaga tek sad sjetio, čisto da znate da ju je uvrstio u repertoar svojih koncerata još 2006.godine, pa se čak i pojavila na jednom koncertnom albumu.

Sad, kad sve saberete i oduzmete, jasno vam je da se ne radio o novom albumu. Mada će ga mnogi tako doživjeti. Za mnoge će većina ovih pjesama biti nova i neće se zamarati “utvrđivanjem očinstva” ovako kako sam to ja uradio. I mnogi će pozdraviti činjenicu da Bajaga ostaje isti dok se svijet mijenja. Neka barem nešto ostane isto.

Svih 35 godina koliko pišem o muzici svjedok sam kako svako malo neko upita mogu li naši muzičari napraviti značajan iskorak ka svjetskoj sceni. Bio sam pažljiv u tim odgovorima, dobro se čuvajući da ne podgrijavam nerealni optimizam, ali niti ne zatvarajući vrata za mogućnost otkrivanja našeg autentičnog zvuka svjetskim muzičkim sladokuscima.

I sad se pokazalo da može. Damir Imamović je sa svojim posljednjim albumom naprosto pobrao nekoliko značajnih svjetskih nagrada o kojima smo do sada mogli samo sanjati.

Već je dobio nagradu Udruženja njemačkih kritičara (što je njemački pandan čuvenoj nagradu “Grammy”), a ovih dana je stigla vijest da je njegov album proglašen najboljim evropskim albumom u world music žanru.

Mi, kakvi već jesmo, poslovično skeptični i spremni da se poseremo po svemu našem sigurno ćemo početi tražiti razloge zbog kojih bismo mogli osporiti ovaj uspijeh. A ko traži taj će i da nađe. Ali to neće promijeniti činjenicu da sevdalinka polako zauzima zasluženo mjesto u svjetskoj muzičkoj tradiciji.

A samo prije deset godina čak je i sam Damir Imamović sa dosta sumnje gledao na tu mogućnost. Sjećam se jedne situacije iz 2010.godine kada je izašao njegov tada aktuelni album “Damir Imamović”. Gostovao mi je u radijskoj emisiji koju sam tada vodio i desila se jedna nevjerovatna i lijepa stvar.

Naime, javi se nama jedna slušateljka iz Sietla i podijeli s nama tu neobičnu situaciju. Slušala je ona emisiju, slušala Damira i šta govori i kako pjeva i, povučena nostalgijom, pojačala zvuk. I ubrzo čuje kucanje na vratima. Otvori, kad tamo stoji komšija. Amerikanac, što je vrlo bitno za ovu priču. Pita nju taj njen komšija da li se iz njenog stana čuje radio.

Malo se ona, pravo da vam kažem i prepala. Mislila je da je lik došao da se žali na preglasnu muziku i počela da se izvinjava. A onda se komšija nasmiješio i rekao “Ne, ne, nisam zbog toga tu. Ja pojma nemam o čemu taj tip pjeva, ali ja osjećam tu muziku i ja moram nabaviti njegov CD.”

Nemam pojma da li je nabavio Damirov CD, ali znam da ga je junakinja naše priče pozvala da zajedno do kraja odslušaju emisiju. Kada nam je sve to ispričala to me ponukalo da upitam Damira da li misli da sevdalinka može postati svjetski zanimljiva priča onako kako je fado postao, na primjer.

Bio je dosta skeptičan po tom pitanju. Objašnjavao mi je kako je sa Balkana samo romska muzika uspjela da se probije zbog energije i neukrotivog ritma koji je nudila. Sevdalinka je nešto drugo, govorio je, za potpuni doživljaj sevdaha nužno je i da slušalac ima strpljenja.

Ne znam za slušaoce, ali dobro je da je Damir imao strpljenja i još deset godina stvarao preduslove da sevdalinku predstavi probirljivom svijetu. I kada je uspio da ih upozna, sevdalinku i svijet, desila se ljubav na prvi pogled. A onda se dese i nagrade. Nagrade čijeg značaja još nismo potpuno svjesni i čijem dobijanju kao društvo i nismo baš mnogo doprinjeli. I za Damira i za sevdalinku najbolje je da se i dalje ne petljamo. Čestitajmo Damiru od srca i pokušajmo da mu što manje smetamo.

Sjećate li se onih natpisa na majicama koji su kvaziduhovito poručivali “nisam ginekolog, ali mogu pogledati”? Zašto mi to baš sada pada na pamet? Pa zato što nisam ni ja filmski kritičar, ali volim pogledati dobar film, a ponekad ponešto o njemu i napisati unaprijed se izvinjavajući kolegama kojima je to profesija.

Dakle, laik sam, ali kao takav predstavljam i neki prosjek i presjek publike kojoj film treba da se dopadne ili ne. Za sve one koji još nisu pogledali film “Koncentriši se, baba” kojim je otvoren ovogodišnji online Sarajevo film festival mogu samo da topolo preporučim da to učine.

Nije to sigurno najbolji bosanskohercegovački film svih vremena. Nije, vjerovatno ni najbolji film Pjera Žalice, ali sigurno nakon gledanja ovog filma nećete se osjećati kao da ste bacili sat i po svoga života. Film je zabavan gdje treba biti zabavan i gorak tamo gdje gorčine mora biti.

Odmah da znate da se ne radi o nekoj visokobudžetnoj produkciji i spektaklu. Atmosfera je kamerna, intimna, sve se odvija u jednoj kući negdje ponad Sarajeva pred sami početak rata. Moj utisak nakon odgledanog filma bio je da bi se ova priča sasvim lijepo mogla prenijeti i u pozorište.

Zato što je ovo film utemeljen na dijalozima kroz koje otkrivamo čudne, zamršene i nekad posve ambivalentne odnose među glavnim likovima. “Koncentriši se, baba” obiluje rečenicama koje će sigurno ući u svakodnevni riječnik Sarajeva onako kako se već citiraju rečenice iz nekih domaćih kultnih filmova.

Film je prepun simbola, povremeno i previše očitih simbola. Svakome je nakon petnaestak minuta jasno da baba na samrti predstavlja umiruću Jugoslaviju, a nasljednici koji se okupljaju oko samrtničke postelje u nastojanju da promijene ili sačuvaju testament predstavljaju, pogađate, tadašnje republike koje su, jedna po jedna, proglašavale samostalnost. I, pogađate, samo bračni par koji očito simbolizira Bosnu i Hercegovinu istinski žali za umirućom.

Kažem, simboli su na momente preočiti, ali tako to valjda mora ako film ima ambiciju da se obrati onoj njaširoj publici, onoj koja nema ni volje ni vremena da iščitava rediteljske i scenarističke finese. Pa šta? Nije li savršenstvo u jednostavnosti.

Glumačka postava je vrhunska i maestralne role su pružili Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica i Izudin Bajrović. Ali, po mom skromnom mišljenju Jadranka Đokić je svoju epizodu izbrusila tako filigranski da se ovdašnjoj publici predstavila kao vrhunski umjetnik koji zaslužuje da sa sebe skine hipoteku “Naše male klinike”.

Kada nemate veliki budžet, kada se sve dešava u jednom prostoru, onda zaista morate biti vrhunski majstor da to ne postane, nakon izvjesnog vremena, vizuelno dosadno. Žalica je uspio prevazići tu opasnost sigurnom režijom, a nema sumnje da je tome doprinjela i vrhunska montaža Reginalda Šimeka.

A sve i da nije sve to tako (a jeste) kada živite u zemlji u kojoj se godišnje snimi jedan ili nijedan film onda je pojava ovakvog ostvarenja razlog za slavlje i ne vidim potrebu za nekim pretjeranim seciranjem jednog nepretencioznog filmskog ostvarenja. Takvo seciranje bi samo moglo obeshrabriti druge koji imaju namjeru da s malo para postignu što više.

Film “Koncentriši se, baba” ne traži neku posebnu koncentraciju od gledaoca, ali traži gledaoca koji će se otvoriti za jedno opušteno druženje sa pristojnim filmom bez velikih ambicija.

Ima jedna, prati to što pišem već godinama i povremeno osjeti potrebu da mi ponešto i prokomentira. Pošalje poruku ili mail i povremeno ja čak i uspijem shvatiti šta želi da kaže. Do mene je, evo priznajem da je do mene, da ne biste, ne daj Bože, pomislili da gospođa konfuzno piše.

Uglavnom, reagovala ona i na moj nedavno objavljeni tekst na temu nedostatka demokratskog kapaciteta kod Bosanaca i Hercegovaca i njihove (tih istih Bosanaca i Hercegovaca) sklonosti da dehumaniziraju i popljuju one koji ne misle i ne glasaju poput njih. I kao i većina drugih ona je taj tekst potpuno pogrešno shvatila kao priču “za i protiv SDA”.

Međutim, za razliku od većine drugih ona je bar pošteno priznala da bi bez ikakvih problema glasala za tu istu, njoj omraženu, SDA samo da su joj dali obećani posao. Nisu se dogovorili samo zato što nisu vjerovali jedni drugima pa nije pristala na tu ideološku prostituciju dok ne “plate” unaprijed. Odnosno posao pa glas, a ne glas pa posao kako su oni predlagali. I sve se to dešava u jednom malom mjestu u unutrašnjosti.

Kada sam ostao začuđen njenim rezonovanjem ona se čudila mom čuđenju. U podugačkoj raspravi koja je uslijedila pokušao sam da objasnim da je loše ponašanje jednako loše ponašanje i kad je na našu štetu i kad je u našu korist. To ja tako vidim i tako rezonujem. Ili da budem još jasniji. Ako bih se zgražavao (a treba se zgražavati) nad zapošljavanjem po stranačkim linijama, onda bar ne bih očekivao da privatno iskoristim takvu praksu o kojoj javno govorim da mi se gadi.

Znam da će sada mnogi primjetiti kako je lako meni tako pisati i govoriti kad imam riješeno zaposlenje i to ono, što bi ga rekli – uhljebsko. Da mi je egzistencija ugrožena i da se moram boriti za komad kruha drugu bi ja pjesmu pjevao. Već im sve argumente napamet znam, ali nemojte da vam pjevam. Za vaše dobro.

Hajde da jednom zauvijek to raščistimo. Radio sam svašta u životu. Neke stvari manje uspješno, a neke znatno uspješnije. Neskromno mislim da znam baratati s riječima. Da znam ponešto o tome kako je nastajala i razvijala se popularna muzika na ovim prostorima, na primjer. Ali, kad nije bilo u blizini nikoga ko bi mi platio za tu vrstu poslova radio sam i druge stvari. Bio sam konobar i to prilično loš. Još lošije sam kopao kanale i nosio namještaj. Bio sam nešto bolji u dostavljanju propagandnih letaka.

Prije 22 godine postao sam direktor RTV Vogošća. Samo što to mjesto nisam dobio da bih riješio egzistenciju nego mi je ponuđenu u trenutku kada je dotadašnji direktor iznenada i tragično preminuo. U trenutku kada mi je ponuđeno mjesto direktora bio sam urednik u “Oslobođenju”. Dakle nisam bio nezaposleni simpatizer ili član stranke. Ako nekog zanima nisam bio član niti jedne stranke u tom trenutku i tokom devet godina na tom mjestu nisam postao član niti jedne stranke. Niti je iko time uslovljavao moje direktorovanje. Možda je neko, nećete vjerovati, ali ima i toga, prepoznao da bih ja bio dobro rješenje za tu firmu.

E, to bi morao da bude princip. Da ako ste vlasnik neke firme ili institucije ili upravljate njome i vodite kadrovsku politiku onda zapošljavate ljude procjenjujući koliko će oni koristiti toj firmi ili instituciji. A ne koliko će firma ili institucija koristiti onome ko se zapošljava. To je već vrsta računice koju on sam sa sobom treba da izvede.

Trebalo bi da se budući uposlenici biraju onako kako biramo davaoca usluga kad smo mi kao osobe korisnici. Kao kada birate ljekara ili zubara. Ne zanima vas njegova stranačka pripadnost nego vas zanima stručnost osobe kojoj idete “pod nož”. Kada birate keramičara ili vodoinstalatera je li vam važno ko mu je daidža ili se raspitate koliko su njegovi raniji klijenti zadovoljni?

Zato je posve netačno govoriti o “dobijanju posla”. Primjerenije bi bilo govoriti o “angažovanju radne snage”. Jednako kao što kući angažujete vodoinstalatera. Ne dajete vi njemu posao da ga za nešto nagradite nego ga zovete da vam odradi posao. To je, naravno onako kako bi trebalo.

U praksi je puno drugačije. U praksi svako očekuje da “dobije”. I to ne posao nego zaposlenje. Rad ga ne zanima nego samo status. I onda nudi svoje usluge na tržištu. Ali ne tržištu rada nego na ideološkom tržištu. Ko mi da posao kakav očekujem za njega ću da glasam. Ali pazite, ne traži se u ovoj zemlji “posao koji znam raditi”, niti “posao u skladu sa mojim kvalifikacijama”. Nema šanse. Ovde se traži posao kakav se očekuje. Ovde će se mnogi uvrijediti ako im ponudite posao u skladu sa njihovim kvalifikacijama. Pusti ti, brate ono što sam ja završio. Ima li šta u “Telekomu” ili bar da budem vozač kakvom ministru ili portir u općini.

A kada poslodavci zatraže radnike sa biroa ispadne da neki nisu u zemlji, da drugi rade na crno, da je trećima teško rano ustajati. Ne govorim ovo napamet. Jedna vogošćanska (državna) firma je tražila značajan broj uposlenika metalske struke. Bilo ih je devedeset i nešto na birou. Ni trećina ih uopće nije otišla na razgovor da vidi kakvi su uslovi. Od te trećine dvije trećine se više nikad nisu pojavili. Na kraju su zaposlili pet ljudi od kojih su nakon dvije sedmice dvojica prestali da dolaze.

Sad će neko drugi da kaže “Hajde ti, Amire u fabričku halu pa radi”. Neću vam objašnjavati da je to posao za koji su ti ljudi stekli kvalifikaciju i nisu se dalje školovali. Šta drugo oni znaju raditi? Ne, to bi bilo prejednostavno objašnjenje. Daću vam drugi primjer. Jedna firma (opet u Vogošći) tražila je prošle godine diplomiranog ekonomisti i diplomiranog pravnika da ih zaposle kao pripravnike. Pouzdano znam da konkurs nije bio namješten. Samo što se na njega niko nije javio. Pa čak ni ona djevojka koja po društvenim mrežama pokazivala sve odbijenice koje je dobila, a bila je najbolji student. Garantujem joj da u toj firmi ne bi dobila odbijenicu.

Ali, odoh ja od teme. Svjestan sam ja da posao nekad nije tako jednostavno naći. Imam primjere u bližoj i daljoj familiji. Nisu nas učili kako da se ponašamo na tržištu rada kada prodajemo svoje kompetencije. A sada smo svi na tržištu. Na tržištu na kojem oni nekompetentni možda i mogu zahvaljujući porodičnim i stranačkim vezama doći u priliku da rade poslove kojima nisu dorasli. Ali istovremeno i na tržištu koje neće dozvoliti da neko ko vrhunski radi svoj posao ne dobije priliku. Jer lakše je dobrom radniku naći poslodavca nego što je poslodavcu naći dobrog radnika.

I kad sve ovo što sam napisao saberem i oduzmem shvatam da bi na predstojećim (a i svakim narednim) izborima najviše šanse imala stranka koja bi otvoreno najavila da će pootpuštati iz javne službe sve one koji nisu “njihovi”, a sve “svoje” pozapošljavati. Takva stranka bi, sasvim sigurno, nadmoćno pobijedila.