Nastavljam da vam predstavljam dijelove nedavno završene i neobjavljene knjige “Pjesme koje su me oblikovale”.

Tada smo već živjeli u jednoj novoizgrađenoj zgradu na izlazu iz Skender Vakufa, prema Banja Luci. Neki bi rekli na ulazu iz pravca Banja Luke, ali to mu više ovisi o vlastitoj procjeni da li se nekuda ide ili se odnekuda dolazi.
Nekako sa mojim polaskom u srednju školu (godinu prije ili godinu kasnije, to ću vam slagati) mi smo se konačno oslobodili podstanarstva. Stari je dobio stan od firme. Jednosoban, prilično mali za nas četvoro, ali nama se tada činio raskošniji od Taj Mahala i Versaja zajedno. Nakon godina potucanja po tuđim sobama i “hodanja po jajima” da ne zasmetaš gazdama, odjednom smo imali nešto svoje. Dobro, formalno pravno gledano stan je pripadao firmi u kojoj su moji roditelji radili, ali svi su tada živjeli u ubjeđenju kako stanarsko pravo zapravo jeste trajno pravo da imaš taj stan. Legalistički nastrojene cjepidlake stalno su upozoravale da to nije vlasništvo nego pravo. Stvarnost ih je demantovala. Ubrzo nakon rata pravo je postalo vlasništvo. Što se nas tiče bilo nam je sasvim svejedno jesmo li vlasnici ili korisnici. A kada smo nakon sedam ili osam godina po useljenju imali priliku da dobijemo veći stan, u još novijoj zgradi, moj stari je to odbio bez imalo razmišljanja. Odbio je veći stan da ne bi morao seliti. Ja ne znam za još jedan takav slučaj. Ova digresija o stanovima bila je neophodna da steknete makar neku daleku prestavu o tome kakav je to čovjek bio moj otac.
E, taj prvi “naš” stan iako mali imao jednu veliku prednost. Imao je ogroman balkon. Zime su tamo oštre, hladne i pune snijega i nije baš u to doba godine bilo prijatno provoditi vrijeme na balkonu, ali su zato ljeta bila posebna. Kad se sunce prospe po okolnim vrhovima i po gradiću između njih čovjeku se učini kako je Bog, kada je bojio svoju kreaciju počeo baš od Skender Vakufa dok su mu boje bile još čiste, jasne, izrazite i nezamućene. Zato sam ljeta najviše volio provoditi na našem balkonu. Iz bar nekoliko razloga.
Osnovni je bio taj što je bilo prijatno samo po sebi izložiti se blagotvornom djelovanju sunca, čitati nešto i puštati vrijeme da prolazi mimo tebe. A bilo je dana kada se činilo da vrijeme preskače kao izgrebana gramofonska ploča i stalno se vraća u jedan te isti, sunčani ljetnji dan. Mogao je čovjek zbog toga lako pomisliti kako ljeto nikada neće proći. A prolazilo je. Svaki put.
Ah, da, razlozi za moj boravak na balkonu. Drugo, sa balkona sam lijepo vidio firmu u kojoj su moji roditelji raditl i ugledao bi ih kada bi krenuli sa posla i imao sam dovoljno vremena da uklonim tragove svakog “zločina” koji bih u međuvremenu počinio.
Najčešći od tih zločina, a ujedno i treći razlog zbog kojeg sam provodio vrijeme na balkonu bila je moja želja da iznesem gramofon na balkon i tu slušam moje omiljene ploče. Nešto zbog samog ambijenta, a ponajviše u želji da komšiluku omogućim da čuje sa kakvom kolekcijom i kakvim pločama raspolažem. Da, tada sam već uspio da sa starcima ispregovaram novi gramofon. Nije to bio nikakav hi fi stereo monstrum perverzno dobrog zvuka. Opet je to bilo nekakvo koferče u imitaciji drveta pa kad ga otvoriš jedan dio postane gramofon, a drugi zvučnik. Zvuk koji si mogao iz toga izvući bio je na samoj granici prihvatljivosti, ali je barem gramofon bio mobilan. Bio je to nekakav, čini mi se “Iskrin”, proizvod od kojeg nisi mogao ni izvuči neku snagu pa da sve to bude preglasno. Ipak, u skladu sa davno usvojenom politikom Misirlića da su komšije svete krave koje nikada, ali nikada ne smijem uznemiravati, zabranili su mi iznošenje gramofona na balkon. A i unutar četiri zida morao sam paziti da to ne bude preglasno. Svaka žalba nekog od komšija na preglasnu muziku iz našeg stana mogla je dovesti (a vjerovatno bi i dovela) do oduzimanja gramofona na neodređeno vrijeme.
Sve sam ja to znao i usprkos svemu tome nisam se pretjerano obazirao na te zabrane. Ljeto je i inače vrijeme kada ništa od onoga čime nas obično prepadaju ne izgleda pretjerano strašno. I zato sam ja tokom dana iznosio gramofon na balkon i zato sam i malo jače puštao ploče i pravo je čudo da me nikad niko nije upozorio na to. U stvari jeste jednom.
*******
Nije se to desilo u vrijeme mojih dječačkih, pa ni tinejdžerskih godina. Desilo se to u mojim zrelim, da se ne lažemo u mojim prezrelim, pa neki bi rekli i pomalo natruhlim, godinama. Bio sam već na pragu svojih šezdesetih. Negdje oktobar 2022.godine. Vrijeme kad sam već imao nekakav ugled i u društvu i u komšiliku. Već sam dvadeset i dvije godine živio u tom stanu. Uvijek sam puštao muziku (ne preglasno jer ni moja bolja polovina to nije tolerisala), ali ne baš ni previše tiho (jer to ja ne bih tolerisao).
Bila je nedjelja, rano uveče. Dakle, nikakvi “divlji” sati. Znam da sam slušao prvi solo album Ozzy Osbourna “Blizzard of Ozz”. Odlična ploča, ako nekog zanima. I to De luxe izdanje. Preko dva sata ubitačne svirke odličnog benda. I dok mi je Ozzy isporučivao svoju dozu nerazblaženog rock’n’rolla neko je pozvonio na vratima. Ne bih ja to, vjerojatno ni čuo, ali supruga mi je bila u drugom dijelu stana pa je čula. Otvorila je ona, a ne ja. Srećom.
Pred našim vratima stajala je komšinica iz stana ispod. Kako mi je prepričano, sva skrušena, usplahirena, ne znajući gdje da pogleda upozorila je da je muzika preglasna. Sad može biti da i jeste bila. Ali kako ono kažu prvo pometi ispred svojih vrata. Baš iz stana te gospođe nekoliko dana ranije dopirala je puno jača buka, galama, udarci i vriska, takva da je i policija morala intervenisati. Ja bi ih možda i pozvao, ali neko je bio brži od mene.
Da sam ja otvorio vrata, otrovan kakav jesam, vjerovatno bih zamolio komšinicu da i oni malo “stišaju televiziju jer im stalno idu preglasno nekakvi filmovi u kojim nekakve siledžije mlate ženu”. I to preglasno. Bolje što nisam. Kasnije mi je postalo jasno da je ona, hudnica i došla nama na vrata zato što ju je on natjerao. Nije baš imao tri čiste da sam pozvoni na vrata i sukobi se i sa nekim muškarcem. Makar taj muškarac bio ovakav nježan i pacifistički nastrojen primjerak poput mene.
Uvjeren sam, posve sam uvjeren, da nije bio problem u decibelima nego u vrsti muzike. Da se nađe neko vrijedan i uporan i krene u ozbiljno istraživanje vjerovatno bi uočio značajnu korelaciju između nasilničkog ponašanja i vrste muzike koja se nasilniku dopada. Nemam nikakav pouzdan dokaz, ali nekako sam uvjeren da rock’n’roll ne pospješuje agresivnost prema bližnjima. Štaviše, nekako mi se čini da tu agresivnost kanališe i igra ulogu svojevrsnog ventila.
Šta ako taj komšija sa donjeg sprata pročita ovo što sam napisao o njemu, pitate se vi? Ništa. A i čisto sumnjam da tipovi poput njega ikad išta čitaju, a posebno ne zapise od one vrste kakvu ja pišem i djela pisaca od one vrste kakvoj ja pripadam. A i komšija je odselio, krajem ljeta naredne godine.

Mislim da je bio negdje kraj jula ili početak avgusta 1979.godine. A mogao je biti i neki drugi datum u kojem se čak i moglo sunčati na našim planinskim vrhovima. Stajao sam naslonjen podlakticama o ogradu balkona, zagledan nekud u daljinu, izgubljen u mislima koje nikako nisu uspjevale da se oforme u čvrste ideje nego su negdje po ćoškovima svjesti magličasto svjedočile o svom postojanju. Nije to bila nikakva poza, bio sam to ja u tom trenutku, onakav kakav sam doista bio, a ne onakav kakvim sam želio da me drugi vide. Trebao sam znati da je to ono moje zapravo najljepše lice koje mogu ponuditi svijetu. A i najzanimljivije. Trebao sam znati, ali eto nisam.
Na gramofonu se, to znam zasigurno, vrtila prva Balaševićeva velika ploča. Ili ako hoćete album “Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”, prvi album njegove tadašnje grupe “Rani mraz”. Ta ploča je za mene bila otkrovenje i nisam imao pojma da je to tek blagi nagovještaj one stvaralačke oluje koja će ići za njegovim stopama. Ili bi tačnije bilo da kažem da je ta oluja išla ispred njega. Dobro, tu, na tom albumu, su bili “Neki novi klinci” i samo zbog te pjesme je vrijedilo snimiti i objaviti taj album. Ali meni se nisu samo “Klinci” sviđali.
Prvo je omot bio od onih omota sa idejom. Bilo mi je to super simpatično što su omot dizajnirali u formi panoa na koje su, u to vrijeme, kačene slike maturanata u svim varošicama Jugoslavije. To je nekada bio običaj i svi smo čekali da se nađemo na tom panou. Ja sam znao da trebam čekati još dvije godine, ali mi je “Rani mraz” malo avansirao taj osjećaj. A kako je na omotu bilo ostavljeno jedno prazno mjesto za fotografiju mogao sam lijepo staviti svoju sliku i biti na istom panou sa Balaševićem. Tada nisam to znao, ali uz njega i neke članove “Ranog mraza” na omotu su bila i trojica njegovih prijatelja iz srednje škole koji nisu maturirali, kao ni on. Zanimljivo je da je, iako nikad nije maturirao, ipak upisao fakultet. Krenuo je na studij geografije tako što je položio neku razliku u ispitima, pa je to moglo i bez mature. Mnogo kasnije saznao sam da sam Balašević uopšte nije bio zadovoljan načinom na koji su realizovali njegovu ideju za omot. Kao, uostalom ni samom pločom.
A unutra su bile sve same velike pjesme. Barem sam ih ja u to vrijeme smatrao velikim. Uz te “Klince” bila je prva pjesma na temu fudbala koju sam čuo, pjesma “Drago mi je zbog mog starog”, pa onda ona “Jedan Saša iz voza” u kojoj je Bilja Krstić dobila glavnu ulogu i u kojoj je Balašević pomenuo “Indexe” i “Korni grupu”, taman da me zainteresuje za njih. Nisam, naravno tada pojma imao da je “Saša” pjesma napisana baš za Bilju Krstić i da je govorila o njenom tadašnjem momku. Kao što nisam ni znao da je “Drago mi je zbog mog starog”, koliko god bila priča o Balaševićevoj želji da jednog dana bude fudbalska zvijezda, posvećena i čovjeku koji se u fudbalu makar primakao tom zvjezdanom statusu. U pitanju je Balaševićev prijatelj, pa čak i jedno vrijeme saradnik u “Ranom mrazu”, fudbaler “Vojvodine”, pa onda i “Partizana” Slobodan Pavković.
Pa onda dvije rock žestice “Stara pesma” sa nešto malo narodnjačkog štiha i “Moj friend ima rock’n’roll band”. “Stara pjesma” je i posvećena jednoj Balaševićevoj staroj ljubavi sa početka njegovih dvadesetih. Sve sam ja te pjesme, do u detalj znao. Ali ako bih nešto baš morao izdvojiti bile su to one dvije “švalerske” pjesme. Onaj nježni valcer “Sve je dobro kad se dobro svrši” (dvosmislenog i provokativnog naziva) na kojem je gostovao tada najpoznatiji jugoslovenski violinista Jovan Kolundžija i “Brakolomac”. Uvrtio sa ja sebi tada da sam nekakav Kazanova. I ovakve pjesme su mi baš nekako išle uz moj novi imidž, barem u vlastitim očima. Na stranu to što sam bio Kazanova bez ikakvog pokrića.
I bila je tu i ona “Uticaj rođaka na moj životni put”. Već se tada znalo da Balašević i nije bio baš neki đak i od toga je u zemlji odlikaša on napravio svoj zaštitni znak. U njegovom slučaju se pokazalo da je bio potpuno u pravu kada je shvatio da “diplome nisu ona presudna životna stvar”. I kao takav, bez diplome, plijenio je svojim znanjem i svojom elokventnošću, a ponajviše talentom i duhovitošću. Mnogi su otišli pogrešnim putem vjerujući da i sami mogu ono što i Balašević i da je dovoljno da tri puta padnu u školi. Zaboravili su jednu sitnicu. Balašević nikad nije prestao da se obrazuje iako je formalno prestao da se školuje.
Do kraja 1979.godine Balašević je još dva puta bio aktuelan, barem na sceni, ako ne i na mom gramofonu. Bila su to dva singla koja sam propustio nabaviti. Iz nekih vrlo praktičnih razloga. Albumi jesu bili skuplji od singlova, ali nisu bili skuplji u jednakoj srazmjeri koliko su više muzike nudili. Kao i svako u tim godinama i ja sam brkao kvantitet s kvalitetom i to argumentovao loše prepričanom Marksovom izrekom o tome kako “kvantitet rađa kvalitet”. Sad, bio sam ja jedan od onih koji su, ničim izazvani, zaista čitali Marksa. I nigdje kod njega nisam naišao na tu izreku, barem ne u takvoj formi. Kasnije mi je postalo jasno da smo mi, i prije društvenih mreža, poznatim ljudima pripisivali još poznatije rečenice koje oni, ne da nikad nisu izrekli, nego nikad nisu ni imali nikakve veze sa njima.
Uglavnom zbog tog pogrešno shvaćenog odnosa kvantiteta i kvaliteta propustio sam da nabavim taj singl “Ranog mraza” koji se pojavio ljeta 1979. godine. To je bio onaj sa pobjedničkom pjesmom sa splitskog festivala te godine, štos pjesmicom “Panonski mornar”. Štos pjesmica koja je Balaševiću donijela, po mom skromnom mišljenju, više štete nego koristi. Dovoljno je samo što mu je neki, ne pretjerano inventivan, novinar tada nalijepio nadimak “panonski mornar” kojeg se nikad više nije mogao osloboditi. Najpametniji potez u životu mu je bio kad je naprosto prestao da obraća pažnju na to.
Postojao je još jedan razlog zbog kojeg sam prestao kupovati singlove. Često bi se desilo da se udarna pjesma sa singla (a često i obje) ponovi i na albumu pa mi je kupovina takvih singlova nekada djelovala kao bacanje para. Ipak, neke od tih singlova nisam propuštao. Tako sam nabavio onaj singl “Ranog mraza” koji je izašao pred novu 1980.godinu. Na njemu su se našle tri pjesme. Bila je tu “Lagana stvar”, pa “Prvi januar popodne” i pjesma koja će postati klasično mjesto njegovih koncerata, pjesma “Hej, haj baš nas briga” koja uopšte nije bila ni naznačena na omotu.
Što se mene lično tiče ja sam opet prepoznao onu najmanje uočljivu sa ploče. Meni je taj “Prvi januar”, zbog svojih melanholičnih stihova bio jako jako prirastao srcu. Priznajem da sam tu pjesmu koristio još dugo, dugo da nekim djevojkama koje su mi značile, a kojima ja više nisam značio čestitam novu godinu. Kasnije, kada sam radio neke radijske emisije ova pjesma bi se često našla u izboru muzike za te emisije. Pogotovo kada bih radio neke prigodničarske novogodišnje emisije. I onda sam se 2000.godine potpuno iznenadio kada sam u pjesmi “Zastave” grupe “Parni valjak” prepoznao, od tona do tona, muzičku frazu iz “Prvog januara”. Ne znam je li to još neko drugi uočio, ali ako i jeste ja to nisam saznao. Naprosto “Prvi januar” je toliko duboko zakopana negdje ispod naslaga puno popularnijih Balaševićevih pjesama da bi traganje za njom od svakoga zahtjevalo ozbiljan arheološki pristup. A ne sjećam se ni da ju je nekad izvodio na koncertima. Možda tek na nekim manjim nastupima kad je pjesma tek izašla.
*********
Nego, da se ja vratim priči o crnom bikiniju. Gramofon sam držao na simsu, malo širem, srećom, od balkonskog prozora. Čisto da bi mi zvuk stizao odnekud odpozadi, skoro pa u nivou ušiju. Ali zvuk je zapravo došao odnekud odozdo i miješao se sa Balaševićevim pjevanjem. Dobro, potpuno je potisnuo i Balaševića i njegove stihove i klince i mamu i maturski izlog. Jer taj glas je bio djevojački i, barem se meni tada činilo, mazan i zavodljiv.
Već sam pomišljao da su u pitanju nekakva nadnaravna bića umilnog glasa i sljedeća pomisao bila je da im se možda ne bi bilo loše prepustiti. Naravno da nisu bile u pitanju nikakve ni vile ni sirene, ali ono što sam ugledao za mene, u to vrijeme konstantno napaljenog, nije bilo ništa manje privlačno.
Na balkonu desno od našeg i sprat niže od našeg sunčala se djevojka. Preplanula brineta krila je oči iza tamnih naočala i prezentirala je svoj crni bikini. Što ti je prokleto muško biće. Toliko je bikinija ovakvih i onakvih prodefilovalo pred mojim očima na moru i na bazenima i to mi je bilo onako, kao dio ambijenta. A ovako na balkonu sama i kada se meni obratila bila je ostvarenje mojih snova. Mojih mokrih snova, ako je neko možda i bio u dilemi po pitanju prirode tih snova. Nisam je ranije viđao tako da mora da je nekome došla u goste. A momci su vam uvijek i svugdje isti. Nepogrješivo se zalijepe za djevojke koje ne viđaju baš svaki dan. Sve što je novo njima je i zanimljivo. Pretpostavljate da ni ja nisam bio izuzetak.
I nije bila nova samo zato što je bila nova nego je novo i drugačije bilo i njeno ponašanje. Ona se meni obratila, ona je učinila prvi korak. To cure u Skender Vakufu nisu radile. Barem ne koliko sam ja znao i kada sam ja u pitanju. Do tada mi se nešto takvo nikada nije desilo i osjećaj beskrajne zahvalnosti se u alhemijskoj laboratoriji kojom je vladalo moje srce učas transformisao u beskrajnu zaljubljenost. Zaljubljenost koja nije potrajala duže od tih nekoliko dana koliko se još zadržala u gostima. Ali zato nije bila ništa manje snažna od bilo koje moje zaljubljenosti tokom prethodnih i tokom narednih godina. Ako zaljubljenost poredimo sa bolešću ovu sam brzo preležao, ali je zato bila znatno opasnija dok je trajala.
Ispričala mi je da je iz Okučana, tamo negdje na Savi je odrasla, na granici između Bosne i Hrvatske. Granici koja je tada bila tek nebitna linija na geografskim kartama. Kasnije sam za te Okučane slušao u raznim prilikama i u različitim kontekstima i svaki put bi me nešto štrecnulo na pominjanje tog gradića u koji se nikad nisam potrudio ni da odem. Pričali smo tih dana o Balaševiću, o muzici, o školi, o planovima za život. O razlikama i sličnostima između Okučana i Skendera. Pričali smo o svemu osim o onome o čemu sam ja htio da pričamo. O nama i o tome možemo li iskoristiti još tih nekoliko preostalih dana.
Možda je i ona isto željela i isto osjećala, ali je valjda mislila kako je potrošila svoju zalihu prvih koraka i sada je čekala da ja nešto učinim. Što ja, naravno, nisam uradio. Bili smo nas dvoje neka vrsta stereo Julije bez Romea. I to ne samo zbog ašikovanja s balkona na balkon. Više zbog toga što sam ja tada bio pička, a ona je bila dobra pička. I dvije takve daju Juliju i Juliju. Ona na balkonu, ali i ja na balkonu. Bez ikakvog posebnog dogovora ta tri ili četiri dana smo tačno u isto vrijeme izlazili na balkon i slušali muziku i povremeno nešto prokomentarisali.
Nije to bila baš najzgodnija situacija za intimne razgovore. Nije to bilo nikakvo gugutanje ni šaputanje. Morali smo biti nešto glasniji da bi čuli jedno drugo sa sprata na sprat. Ali ako smo mogli nas dvoje da se čujemo valjda su nas mogli čuti i na drugim balkonima i bili smo toga neprekidno svjesni. Mogao sam ja nju, naravno pozvati da negdje izađemo, da prošetamo, mogao sam je čak pozvati i da se popne sprat više i dođe kod mene. Sve sam to mogao, ali, naravno, nisam. Možda bih i skupio hrabrost da je to bar malo duže potrajalo. Nije, a mene je čekanje i oklijevanje zauvijek udaljilo od mogućnosti da postanemo nešto više od virtualne priče. Bio je to internet prije interneta. Uzbudljiv i izazovan susret, ali ne i u stvarnosti. Nemojte da vas zavara činjenica da nas je dijelio samo jedan sprat. Mogao je isto tako između nas dvoje stajati i jedan okean i ništa ne bi bilo drugačije.
A onda sam jednog dana izašao na balkon i nije je bilo. Taj dan je bio oblačan, pa je i neka sitna kišica rominjala. Samog sebe sam uvjeravao da zbog toga možda nije ni izašla. I naredna četiri dana sam iznalazio ko zna kakva opravdanja zašto je nema. Petog dana sam sam sebi priznao da je otišla. Pokušao sam da se sjetim njenog imena (sigurno mi ga je rekla) ali to ime je ostalo zatrpano ispod gomile nepotrebnih podataka koje sam uskladištio u svojim sjećanjima. Možda mi nekad, negdje i nezvano samo dođe. To njeno ime. A nije važno ako mi se nikad ni ne vrati. Nisam je ni zapamtio po imenu nego po njenom crnom bikiniju. I ako je Cohen napisao pjesmu o čuvenom plavom kišnom mantilu i ja bih mogao jednog dana napisati pjesmu o čuvenom crnom bikiniju sa balkona ispod. I malo sa strane.

I dok sam išao prema svom petnaestom rođendanu oduševljavao sam se i “Srebrnim krilima”. “Ana”, pa “Zakuni se ljubavi”, a onda “Ja nisam kockar”. Bile su to pjesme u kojima sam se bez imalo ostatka pronalazio. Danas ne mogu nikako da dokučim kako se jedan tinejdžer mogao identifikovati sa tim stihovima. Ne znam kako, ali znam da jesam. I u pjesmama sa prva tri albuma koje sam znao od početka do kraja. Zato nije tačno da su samo klinke ludile za “Krilima”. Ludio sam i ja. Ili je to na površinu izbijala moja ženska strana? Ko će ga znati. Skoro deset godina kasnije upoznao sam Vladu Kalembera. I znate šta, bilo me pomalo stid moje klinačke opsjednutosti. Šta da kažem čovjeku? Da sam bio žestoki fan? Nema šanse. To bi nepovratno urušilo moj brižljivo njegovani tadašnji imidž. A nisam znao ni ono što sada znam. Nisam znao da bi bilo nešto pogrešno u svemu da sam, kojim slučajem tada slušao nešto drugačije, progresivnije i žešće. Faza “Srebrnih krila” bila je jedna normalna, očekivana, pa ako baš hoćete i nužna stepenica na mom usponu ka svijetu odraslih.

U moju odbranu mogao bih reći i kako su njihova prva tri albuma (a pogotovo prvi) bili solidno i profesionalno urađeni nepretenciozni pop albumi sa kvalitetnim pjesmama. To im niko ne može osporiti. A ja sam, opet vođen nekim svojim unutrašnjim kompasom sa tog prvog albuma nepogrješivo izabrao pjesme koje će meni posebno mnogo značiti. Pjesme poput “Prva noć sa njom”, “Ako te zovem ti nemoj doći”, “Sanjar lutalica” i posebno “Znao je lijepo svirat gitaru”. Iako nisam znao svirati gitaru. Ni tada, a niti sam ikad to naučio. Znam ja držati akorde, pa i prepoznati ih, ali narediti rukama da uhvate odgovarajući ritam, e to mi je ostalo nedostižna vještina.

Sa drugim albumom “Ja sam samo jedan od mnogih sa gitarom” učvrstili su me u uvjerenju da je to što rade i dobro i vrijedno pažnje. Ploča je izašla početkom 1980.godine i bila je ozbiljnija od prethodne, ali već je pomalo jenjavala euforija oko njih. Čudno je da su oni imali uglavnom tinedžersku publiku, a nisu baš pjevali o tinejdžerskim temama. Mada, kad malo razmislim i ja sam tada bio tinejdžer, a u njihovim pjesmama pogađale su me baš oni stihovi koji se uopšte nisu obraćali tinejdžerima. “Ja sam samo jedan od mnogih sa gitarom” je opet bila moja priča bez obzira na onu pomenutu i neuzvraćenu ljubav prema gitari.

A i druge neuzvraćene ljubavi našle su svoje himne na toj ploči. Znam da je “Grešnica” bila pjesma koju sam strasno pjevao misleći na izvjesnu Milju. Pa onda “Prvi slatki grijeh” i “Đavo”. Ipak, nevjerovatno, ali posve tačno, kao vrhunac albuma prepoznao sam (i mislim da nisam pogriješio) pjesmu koju im je napisao Arsen Dedić, pjesmu “Pričao bih ti o sebi”. Nećete vjerovati, ali pjesma koju im je, za tu ploču napisao Đorđe Balašević, nije me baš dotakla. Bila je to pjesma “Non Stop” i nije bila ništa posebno.

Krajem iste te 1980.godine izašao je i treći album nazvan “Sreo sam ljubav iz prve pjesme”. I dalje je većinski autor, barem kada su melodije u pitanju bio Đorđe Novković. Ali sami članovi grupe preuzimali su sve više konce u svoje ruke i uradili su sve aranžmane na ploči. To se, u kasnijem njihovom radu nije pokazalo baš kao najbolji mogući izbor. A ni ja sam nisam baš imao šta tu da proberem iako sam se oduševio naslovnom pjesmom koja je i otvarala album. Jednako draga mi je bila i ona posljednja na ploči, “Razglednica iz provincije”. I to je bilo to, Premalo za jedan album.

“Volio sam ja svoje tetke, a volio sam i njihove prijateljice. Nije da ih nisam volio. Možda čak i više nego bi se očekivalo od dječaka od tri ili četiri godine. Baš toliko sam negdje imao kada sam se prvi put i to “smrtno” zaljubio u izvjesnu Nusretu koja se družila sa mojom tetkom Muneverom. Bile su skupa u izviđačima i, nakon jednog njihovog logorovanja, Nusreta je, nekoliko dana, bila njen gost. A sve na moju veliku radost.

Dječački naivno nisam krio tu svoju prvu ljubav i sjećam se da me je silno ljutilo što je svima to bilo smješno. Jer, pazite nešto, Nusreta je tada imala sedamnaest ili osamnaest godina. Kada bi me pitali što baš Nusreta koja je toliko starija od mene odgovarao sam bez oklijevanja “da me može nosati”. Kroz život su me kasnije mnoge druge nosale. Na ovaj ili onaj način. U mislima, u srcu, na grbači, na savjesti, ali samo sam od Nusrete očekivao to i doslovno. I ko zna na koga je ona mislila kad bi slušala “Vjenčanja neće biti”, ali ja sam mislio na nju. I oboje smo pustili pokoju suzu. Ona potajno, a ja onako slinavo. I oboje jednako iskreno.

To su bile te godine (ili su ipak bile nešto kasnije) kada sam počeo otkrivati kako muzika obezbjeđuje ugled u društvu. Pogotovo ako neko zna da svira neki instrument. Sjećam se da sam ljetnje noći svog djetinjstva provodio na stepenicama na ulazu u zgradu u tadašnjoj ulici Moše Pijade i slušao one odraslije kako sviraju i pjevaju.

U mojoj i nekoliko okolnih zgrada bilo je mnoštvo mladih ljudi koje nije povezivalo ništa drugo do fizička blizina njihovih domova. A nekada je i to dovoljno za velika i trajna prijateljstva. Generacija njihovih očeva i majki posjećivala je jedna druge po stanovima, a sljedeća generacija je bila ujedno i sjedeća. Sjedili bi na betonskim stepenicama i pjevali neke drugačije pjesme.

Ta ekipa se zvala “Casperi” i bila je to banda suprotstavljena bandama iz susjednih kvartova. S tim što i ovo “banda” i ovo “suprotstavljena” treba uzeti sa debelom, debelom rezervom. Bilo je to ništa drugo nego krajnje bezazleno klinačko druženje. Samo što smo mi, koji smo bili klinci čak i u odnosu na klince, u njima gledali buntovnike dostojne najvećih svjetskih odmetnika. I oponašali smo ih svugdje i u svakom detalju. I zvali se, logično “Mali Casperi”.

Iz tog doba sjećam se pjesama koje su oni svirali i koje su i nas pokušavali naučiti da sviramo. Za višeglasno pjevanje pogodno i za ženske glasove (a uvijek bi se na tim stepenicama našla, po hormonalnu stabilnost dječaka, opasna koncentracija djevojaka). I pjevale su starogradske romanse i novom zvuku prilagođene pjesme kao što su “U Stambolu na Bosforu” i “Emina”. A gitarističko umijeće i poznavanje rock muzike iskazivalo bi se kad bi se, na jednoj žici, odsvirao “Crni leptir” iz repertoara “YU Grupe” ili “El Condor Pasa” u verziji koju su proslavili Simon i Garfunkel.

Bio je to, sada znam po vremenu pojavljivanja tih pjesama, početak sedamdesetih i vrijeme moje tranzicije. Vrijeme kada su moji roditelji pokušali da me, nakon što sam osam godina rastao pod dedinom brigom, presade u svoju baštu. Nije to išlo ni lako ni jednostavno. Niti odjednom. U par navrata nije uspijevalo pa bih se opet vratio u Vogošću, da bih se, nakon par mjeseci, pokušalo iznova. Sve dok nije uspjelo. Zato su sjećanja iz tog perioda neprecizna i maglovita i dosta ih je teško pouzdano datirati. Datuma se možda i ne sjećam, ali pjesama bez imalo dileme.

Kasnije sam tek otkrio da je “Crni leptir” objavljen na prvom albumu “YU Grupe” i da je bio pjesma netipična za njih, ali za mene je ta pjesma zauvijek ostala ono što oni jesu. Barem što za mene jesu. Otkrio sam i da je “El Condor Pasa” tradicionalni napjev iz Južne Amerike koji je prvobitno objavljen na posljednjem albumu dua Simon & Garfunkel. I tako se nekako posložilo da se sve smjesti između nečeg prvog i nečeg posljednjeg. Ili nečijeg prvog i nečijeg posljednjeg. A mene je moje prvo tek čekalo, a za posljednje se nadam da još nije na vidiku.