Ko će ugasiti svjetlo?

Prebrzo ljudi odlaze. Brže od bržeg. I nije to samo moj subjektivni utisak nego realno stanje stvari. Pogotovo u svijetu rock’n’rolla ne može da se sastavi mjesec dana, a da nas ne napusti neka baš velika zvijezda. A nekada u sedmici ili čak samo jednom danu odu po dvojica – trojica velikana. U subotu 22.januara tako je stigla vijest o tome da su preminuli Meat Loaf i Aki Rahimovski. Meni je Aki i draži i važniji. Da se ne lažemo.

A da se ne lažemo znam dovoljno podataka da je negdje u mom sistemu pohranjen i onaj podatak da je Aki rođen 1955.godine. I to na onom razumskom nivou jeste tako. Ali subjektivni doživljaj onih koji su odrastali uz “Valjak” i Akija jeste da on ima više od tih njegovih 67 godina. Naprosto nam se čini da je on 67 godina za mikrofonom i da se 67 godina družimo sa njim i njegovim pjesmama.

To vam je ta priča o rock’n’rollu. U rock se ulazi jako rano i onda čovjek traje i traje u toj priči. Aki je u “Valjak” ušao sa svega dvadeset godina. I odmah se uklopio. I u bend i u grad u koji je doselio. Zanimljivo je to da je on, kao neko ko je rođen u Nišu i odrastao u Skopju odmah pokupio tipični zagrebački naglasak da bi neko neupućen mogao povjerovati da je Rahimovski staro purgersko prezime. I taj naglasak je zadržao sve do svoje prerane smrti.

Ali nećemo po tome pamtiti Akija. Ili barem ne samo po tome. Prije svega ćemo ga pamtiti po toj neuništivoj i neiscrpnoj energiji koju je pokazivao na sceni. A “Valjak” je bio netipičan bend. Znam masu bendova koji na snimcima iz studija “strašno” zvuče, ali kada izađu da to odsviraju uživo pred publikom bude i tako i tako. A često i nikako. Uglavnom neuvjerljivo. Rijetki su oni sastavi koji su na koncertima ubjedljiviji nago na pločama. A “Valjak” je definitivno takav. Tek su na trećem albumu “Gradske priče” iz 1979.godine uspjeli i na tonskom zapisu da djeluju približno onako ubjedljivo kao na koncertu.

I ako mene pitate ja ću “Valjak” pamtiti po tome što su se stalno mijenjali. Kad je trebalo bili su hard rock band, a u narednom trenutku novovalni sastav. I u svim tim žanrovima Aki se jednako suvereno snalazio. I u onim žestokim rock brojevima kao i u vanvremenskim baladama. Bio je uzor mnogim mladim pjevačima, a da opet nije zaboravljao svoje uzore. Sa velikim poštovanjem je otpjevao “Pjesmu o Davoru” i Davorinove pjesme izvodio u svim kombinacijama projekta “Da sam ja netko” gdje su domaće pjevačke zvijezde izvodile pjesme “Indexa”.

Sjećam se bio je decembar 1996.godine, a “Valjak” je bio prvi relevantan bend iz Regiona koji je došao u Sarajevo da napravi jedan veliki koncert u “Skenderiji”. Tada smo se sreli i teško da bih vam mogao prepričati taj naš razgovor tamo negdje iza scene u “Skenderiji”. U tih pet ili šest godina koliko se nismo vidjeli nakupilo se toliko stvari koje je trebalo reći i koje je trebalo čuti da sam, nažalost, više pričao nego što sam slušao. I Aki je bio samo još jedan u nizu ljudi koje sam premalo slušao nesvjestan da svakog trenutka mogu ostati bez njih i da svaka riječ koju sačuvam iz tih razgovora može biti dragocjena. Treba li uopšte reći kako je to bio vrhunski koncert? Ja se zapravo i ne sjećam njihovih drugačijih koncerata.

Pred jedan takav koncert u Sarajevu prije pet ili šest godina, slagaću vam, gostovali smo “Valjak” i ja na jednoj ovdašnjoj televiziji. Bio sam sa Akijem dok smo čekali da uđemo u studio. Već tada se osjećalo da su tačne priče o tome da je ozbiljno bolestan. Nastojao je da se ne primjeti i pokušavao je da i dalje bude onakav na kakvog smo navikli. Nije uspio u tome. Primjetilo se. Ali na koncertu nije. Ni na trenutak nije dozvolio sebi da publika primjeti da nije baš sve u najboljem redu. Kao da je crpio energiju iz mikrofona za koji bi se uhvatio.

Ove snježne januarske subote nismo mi ostali samo bez Akija Rahimovskog. Ostali smo i bez “Parnog valjka”. Naprosto ne mogu da zamislim da bi iko mogao da ga zamijeni u bendu. A još manje mogu da zamislim da bi Hus bio spreman da nekome drugom prepusti mjesto frontmena u bendu nakon 46 godina. Aki i on su zamalo dobacili do “zlatnog pira”. Samo što je ključna riječ “zamalo”.

I čini mi se da se taj rock’n’roll Olimp puno brže osipa nego što prima nove članove. Ima još uvijek dovoljno velikih faca na toj planini, ali sve manje iz dana u dan. I biće ih sve manje i manje. Akija još uvijek ima ko da isprati, ali pitanje je hoće li za pet ili deset godina, kada biologija uradi svoje, hoće li biti ikoga da ugasi svjetlo.

Na kraju, šta da vam kažem? Prije 35 godina je otpjevao “Anđeli se dosađuju”. Teško da će im i dalje biti dosadno nakon što im se on pridruži.

Blapovanje među koricama

Nema sumnje da je Brano Likić zaslužio jednu lijepu biografiju. A zaslužio je i njegov studio BLAP. A onda je Pavle Pavlović našao rješenje među markentigašima odavno poznato kao “dva u jedan” i napravio knjigu i o Brani i o BLAP-u. Iako se knjiga zove BLAP pišući o BLAP-u pisao je istovremeno i o Brani. A BLAP vam nije ništa drugo nego skraćenica za Brano Likić Audio Production.

Pavle je, u najvećem dijelu ovog izdanja, pustio da o Brani pričaju ljudi s kojima je radio, ljudi za koje je radio i ljudi koji su radili za njega. A zapravo svi su oni, uključujući i Branu, tek neko ko je radio u BLAP-u, sa BLAP-om i za BLAP. I tako razvijao sarajevsku, a Boga mi i regionalnu muzičku scenu.

Da ne budem lažno skroman znao sam ja većinu tu sakupljenih podataka. Ali kad ih vidite ovako između korica stvarno se smrznete kada shvatite ko je sve prošao kroz taj studio i povjerio svoje stvaralaštvo Braninom producentskom umijeću. A da ne govorimo o tome kome je sve Brano pomogao da napravi prve korake u svijetu pop rock muzike.

Dovoljno je samo pomenuti imena poput “Merlina”, “Plavog orkestra” ili “Bombaj štampe”. I “Merlin” i “Štampa” su kasnije postali BLAP-ovi ekskluzivci. Kao, u jednom trenutku, i Tifa, Vajta, Zerina Cokoja… Pa sve do onih najvećih kao što su Goran Bregović, Davorin Popović ili Toma Zdravković. I pominjanjem ovih imena samo sam blago osvjetlio vrh ledenog brijega sastavljenog od stalnih posjetilaca vrhova top listi.

U knjizi je Pavlović upotrijebio sjajnu konstrukciju kada je napisao “Kreativna koalicija”. To je upravo definicija onoga kako Brano doživljava BLAP. Kao epicentar kreativnog zemljotresa koji se širio u sve krajeve tadašnje Jugoslavije. Kao što je Brano sa “Rezonansom” malo prije toga, a i tokom prvih godina djelovanja studija tamo stizao sa svojim pjesmama. A odavno je shvatio da se najbolja djela rađaju iz susreta dva talenta, iz susreta dva kreativca. Ili više njih. I zato je uvijek birao ljude koji će unaprijediti njegov vlastiti talenat i sve ono što radi i da će takvom otvorenošću prema tuđim idejama i svoje učiniti još kvalitetnijim.

I zato u bendovima širom svijeta, u studijima širom svijeta, u koncertnim halama širom svijeta ima mjesta za ljude čiji se diskografski korijeni nalaze baš u studiju BLAP. I nisu zaboravili svoje korijene. Čak se i za mene našlo mjesta u toj knjizi. Uvrštene su dvije moje recenzije dva Branina albuma. I znate šta? Kad sam pročitao te recenzije imao sam neodoljivu želju da ponovo poslušam te albume. I poslušao sam. Što vam je moć dobre kritike.

A da znate samo šta sam novo saznao iz knjige. Saznao sam da je taj studio u kojem sam ja, kao mladi novinar, po prvi put sreo neke od najvećih imena muzičke scene, ljude koji su, koliko do maloprije, visili po zidovima moje momačke sobe, dakle da je taj studio sagrađen na mjestu wc-a. Odnosno u pitanju je renovirani wc. Samo neko toliko siguran u sebe i u ono što radi mogao je sam da predloži upravi Doma mladih u čijem se prostoru i nalazio BLAP da mu ustupe wc, koji ionako nije bio u funkciji. WC, a ne Dom mladih da ne bude zabune. A bilo mu je pri ruci, makar i simbolično, mjesto gdje bi najradije smjestio materijale nekih od ambicioznih posjetilaca studija koji su bezočno maltretirali Branin sluh. Apsolutni. Da ne bude zabune.

“Esnaf” koji je više od zanata

Ako ću da budem do kraja iskren posljednjih nekoliko godina sa dosta sumnjičavosti gledam na projekte u kojima se neko prihvati, uglavnom profitabilnog, zadatka da nam sevdalinku donese u novom ruhu i sa modernim aranžmanima. Od kraja prošlog vijeka pa naovamo toliko se njih poduhvatilo sevdalinke da je to postao zaseban žanr. Taj moderni sevdah, ako ga tako možemo nazvati. Toliko ih je bilo da je ono što je nekada bilo osvježenje sve više postajalo zamorno prežvakavanje opštih mjesta.

Ipak, kada sam čuo da je Amir Kazić Leo odlučio da malo zamrzne svoju karijeru pop pjevača i pokrene projekat “Esnaf” imao sam malo više povjerenja da bi to moglo biti nešto vrijedno pažnje. Naprosto zato što sam u tu kalkulaciju mora uvrstiti nekoliko faktora. Prva je činjenica da je Amir Kazić Leo vrhunski vokalni solista i to mu niko na ovoj planeti ne može osporiti. Drugo, znam pouzdano da se savršeno snalazi u bilo kojem muzičkom žanru. I treće, što je posebno važno, sevdah Leo nosi u genima. On možda jeste odrastao uz različite muzičke žanrove pa je prvi album, još prije rata, snimio u žanru novokomponovane narodne muzike, da bi se kasnije okrenuo pitkom popu, a zatim dobijao i nagrade za autorstvo nekih tamburaških kompozicija. Ali je on Sanjanin, Bosanac i kao takav sudbinski je vezan za sevdah.

Tu ideju o jednom projektu okrenutom ka sevdahu on odavno nosi u svom prtljagu, ali je trebalo da se poklope zvijezde da bi do realizacije tog projekta i došlo. Prije svega trebalo je da se okupi prava ekipa oko imena “Esnaf”. Prvi od prvih tu je Amir Karalić, stvaralc iz Zavidovića, koji već tri decenije živi i radi u Trstu. A dugo, dugo dva Amira su planirali kako da urade ovo što mi danas možemo čuti u dvanaest pjesama sa prvog albuma “Esnafa”. U sve se sjajno uklopio i basista Mario Rašić, takođe iz Zavidovića, koji je, kako mi sam Leo reče “stvarno dušom i tijelom u tome”.

Završni dodir ove muzičke čarolije dao je Branimir Mihaljević koji je sve producirao uz svesrdnu asistenciju samog Amira Kazića. I ako je suštinski važno to što je Leo porijeklom vezan za sevdalinku jednako je važno što je Branimir iz neke druge muzičke priče i mogao je dati jedan novi pogled na pjesme koje su doživjele već toliko obrada da šta god uradiš sa njima nalaziš se u opasnosti da ne budeš shvaćen.

Prva je opasnost da budeš dosadan i da svi lakonski odmahnu rukom uz opasku “sve smo to već čuli”. Ali je jednako opasno da bježeći od te prve opasnosti odeš u drugu krajnost i unakaziš pjesme koje su maltene zaštićeno nacionalno blago. Dakle, suština je u tome da nađeš mjeru. A “Esnaf” ju je našao. I to pravu mjeru. Da sa jedne strane ispoštuju original koliko je to god moguće, a da sa druge strane da njihovo interpretativno iščitavanje klasičnih sevdalinki bude dovoljno svježe i drugačije da nas zadrži vezane uz taj album pa čak i kad se već četvrti ili peti put zaredom vrti na našim uređajima.

E, to je “Esnaf” uspio. I to ne samo u sjajnoj “Zapjevala sojka ptica” koja je ponuđena kao najavni singl nego i u ostatku materijala. Tako, na primjer “U lijepom starom gradu Višegradu” nudi jednu od najboljih verzija ove bezbroj puta otpjevane pjesme. A kad čujete izvedbu pjesme “Ah što ćemo ljubav kriti” pomislite da zaista nema dalje. Pa čak i pjesme “Ne barkaj me, ne barkaj” i “Što me babo Ibri daješ” uopšte ne odudaraju od ostatka materijala.

Ne pokušavajte da se sjetite koje su to pjesme i ne rovite po sevdalijskim seharama u potrazi za njima. Nećete ih tamo naći. To su dvije posve nove, autorske pjesme, koje potpisuje Amir Kazić Leo. I najljepše od svega i jeste što vas dovedu u zabludu i stvarno mislite da su to pjesme po sto ili dvjesto godina stare.

I za kraj moram uputiti i jednu zamjerku. Na ime. Esnaf je zanatsko udruženje, a ljudi koji stoje iza ovog projekta sve su prije nego zanatlije. Koliko god ovaj album bio pažljivo ispoliran ne bi bio ovako dobar i toliko značajan da u njega nije utkano prije svega mnogo ljubavi i poštovanja prema pjesmama koje su uradili. Sa svojim glasom Leo, bez teškoća, može uraditi šta god želi, ali na ovom projektu dao je još jedan kvalitet više. U njegovim interpretacijama dobijate iskrenost koju je nemoguće odglumiti. A vi mu uzvratite jednako iskrenim slušanjem ovih dvanaest pjesama.

Zatvoreno prvenstvo Australije

Blago nama na ovoj planeti. Blago nama u ovoj državi. Nemamo većih problema od toga da li će jedan atleta mlatiti reketom u Australiji ili neće. Blago nama kad nemamo drugih problema. I onda se planeta pocijepa po liniji za i protiv tog sportiste. A onda stvar ide dublje jer oni koji su za njega su ko biva antivakseri. A oni koji su protiv njega su opet ne samo protiv njega nego u aktuelnim teorijama zavjere bivaju protiv cijelog srpskog naroda.

E, mene nećete uvući u te vaše besmislene i besplodne rasprave. Možda u vašim bezbrižnim životima i nema većeg problema od toga, ali u mom životu, nažalost ili na sreću ima i nekih stvarnih problema i neće biti rješeni odlukom australijskih vlasti da dozvoli jednom teniseru da uđe u njihovu zemlju ili mu ne dozvoli.

A osim toga nemam ni dovoljno činjenica da bih donio bilo kakvu presudu, a pogotovo onu argumentovanu i koja bi izdržala kritiku sa bilo koje strane. Ali mogu da se poslužim prostom logikom i da kažem da svaka država ima puno pravo da donese vlastite zakone kojima će regulisati način na koji se može ući u tu državu, boraviti u njoj pa i igrati tenis. Zakone i propise donosimo zato što različito mislimo. Zato što bi nastao haos kad bi sami odlučivali šta je dozvoljeno, a šta ne. Znam ja da ima loših zakona. Ima i zakona čije poštovanje vodi direktno u zločin. Ali šta je alternativa zakonima? Da svako od nas procjenjuje hoće li poštovati zakon ili ne. Koji mehanizam imamo da tu subjektivnu procjenu zadržimo na nivou zločinačkih zakona kakvi su bili rasni zakoni u nacističkoj Njemačkoj. Kako da spriječimo da se počnu procjenjivati SVI zakoni pa da crveno svjetlo na semaforu ne znači ništa nego da svaki vozač sam procijeni da li proći na crveno ili ne.

Napravimo jednu malu analogiju. Moja supruga i ja određujemo ko će ući u naš stan i kako tamo treba da se ponaša. Pri ulasku u moj stan se, na primjer, izuva. I onog gosta koji sam to ne uradi ljubazno upozorim da treba da ostavi cipele na ulazu. Ako to neko ne želi, iz bilo kojeg razloga, nije li onda moje legitimno pravo da takvoj osobi ne dozvolim ulazak u moj stan.

Naravno, nastojim da budem principijelan i da pravila koja uspostavljam u svom stanu budu jednaka za sve. Iako je bilo situacija kada sam se žestoko pokajao što sam neke ljude zamolio da skinu cipele. Da sam ih pustio da ugaze u cipelama na Jasnine tepihe poštedio bih te iste tepihe agresivnog smrada njihovih čarapa i ne bih morao provjetravati stan danima. Ali princip je princip, pa i kad malo tukne.

A taj princip kaže da su svi i da je svako isti pred zakonom i propisima. Pa makar taj neko bio najbolji teniser na svijetu, a sasvim moguće i najbolji sportista ove naše jadne planete. Za te svoje uspjehe on je uredno nagrađen i peharima i novcem. Ne treba zbog toga biti iznad zakona. Kada jedan ugledni novinar ovde kaže da je to “ponižavajuće” za tog istog sportistu samo govori o tome da i kolega stvari posmatra iz posve iščašenog ugla. Šta mu to znači? Da je u redu da Australija mene ponizi, a zakon rastegne do pucanja kada je u pitanju neka selebriti persona?

Biće ipak da je Australija ozbiljnija država od onoga kako kolega zamišlja ozbiljnu državu i Australija sebi ne bi dozvolila takvu diskriminaciju. Pa čak i ako se na njenim vratima pojavi neko sa tipičnom balkanskom rečenicom “a, znate li vi ko sam ja?”. Pa čak i ako krovna teniska organizacija i organizator turnira želi iz jasnih komercijalnih razloga da ima u žrijebu najboljeg među najboljima.

To je pravo Australije. Pravo je najboljeg tenisera na svijetu da sam odluči šta će sa svojim zdravljem. Naravno, sa punom svješću o tome kakve posljedice povlači takav njegov stav. I da ih prihvati. A u njegovu odbranu moram da primjetim da nipošto nije smjelo da se desi da ga organizatori pozovu na turnir, a da ne provjere da li će moći uopšte ući u državu. I da se vratim na onu prvobitnu analogiju. Da moj sin pozove nekoga u naš stan i kaže da neće morati da se izuje ja bih se sigurno našao u neugodnoj situaciji da moram da ga vratim sa vrata. A neugodno bi bilo i mom sinu i tom našem nesuđenom gostu. Kao što je i sada svima neugodno.

Zato ozbiljno razmišljam da na onoj maramici od zemlje sa kojom raspolažem napravim teniski teren pa neka brate tamo šamaraju lopticu svi koje vrate sa raznoraznih turnira. Svi, pa i junak ove priče čije sam ime uspio da ne pomenem jer ga je ionako previše u medijima.

A za genijalce koji predlažu protjerivanje kengura iz zooloških vrtova po Srbiji imam samo jednu poruku. Mogu lagano da od…skakuću.

Deset u (po)pola

Odavno jedan film nije podijelio javnost onako kako se to desilo sa aktuelnim ostvarenjem Danisa Tanovića “Deset u pola”. Čak je i moja draga prijateljica Indira Kučuk Sorguč žestoko oplela po ovom filmu. Nazvala ga je “nekrologom čaršiji”, a ona uglavnom zna o čemu govori. Nekima se film opet dopao i hvale ga na sva usta. I meni se film prilično dopao, ali moram uvažiti i činjenicu da je za nju to sahranjivane sarajevskog duha. Druga je stvar što se taj duh, kao i svaki drugi duh, pojavljuje tek rijetkima i u još rjeđim prilikama. Kao po onim škotskim zamkovima. Ali tako vam je to sa duhovima. Ko hoće da ga vidi taj će ga vidjeti u svakom laganom podrhtavanju zavjese pred slabo dihtovanim prozorom. Ko neće da ga vidi neće ga primjetiti sve da mu sjedne u krilo.

Dakle, mojoj Indiri se ne sviđa, a meni se dopao. A to je, na kraju krajeva, legitimno. Možda je do toga što sam ja iz Vogošće. A jednom replikom u filmu Tanović je Vogošću posve izbrisao iz ovog grada. I nije to ništa novo u odnosu FGR (čitaj fina gradska raja) prema ovoj mojoj maloj općini. Kada Sarajevo pogleda u Kobilju Glavu čini mi se da im je lakše preći preko Himalaja nego preko te iste Kobilje Glave. Barem u glavama.

A da budem pošten sam sam bio dosta skeptičan prije nego sam pogledao “Deset u pola”. Prema najavama činilo mi se da je u pitanju tanka i milion puta prežvakana priča. Sukob između dvije dinastije sarajevskih ćevabžija čiji se potomci spremaju da stupe u brak. I onda se roditelji nešto zakače i organizuje se takmičenje čiji su ćevapi u Sarajevu najbolji.

Gledao sam prije par godina tanušnu holivudsku komediju “Mala Italija” u kojoj je sve to baš tako. Samo u formulu umjesto ćevapa treba ubaciti picu. Da se u filmu ne pojavljuje moja draga Sarah Michelle Gellar zaboravio bih ga po kratkom postupku. A i taj film je samo aktuelizirana kopija “Romea i Julije” namijenjena kokuzima. I onda pomislim da nema šanse da kopija loše kopije bude išta vrijedno pažnje.

I prevario sam se. Shvatio sam da je sve u detaljima. To vam je kao sa ćevapima. Svako može uvaljati miješano meso i baciti ga na roštilj. Ali da bi to bili ćevapi moraš dati i nešto drugo i nešto više. E, to više je dao Tanović. Druga je stvar što se to više nekome dopadne, a nekome ne. Ima tu vrckavih dijaloga koji će se citirati. Naravno, ne u onoj mjeri u kojoj se citiraju Sidranove filmske replike, ali to je standard do kojeg je teško i preteško dobaciti.

Ima i starih fazona kao kada Izudin Bajrović u ulozi jednog od pomenutih gazda makne ćevape ispred mušterije koja je bogohulno zatražila kečap uz ćevape. Samo što to posve uvjerljivo djeluje u izvedbi maestralnog Izudina Bajrovića. On je najuvjerljiviji u ovom filmu. Puno uvjerljiviji od svog partnera Branka Đurića koji ili je botoksiran ili ima problem sa facijalnim mišićima. A tek junoše koje glume njihovu djecu. Blijedo do bolesti, ako mene pitate. Još je muzika u filmu ponajbolja, ali sve te sjajne pjesme nemaju baš previše razloga da se pojavljuju na mjestima na kojima se u filmu pojavljuju. Kao i neki usputni i poznati ili manje poznati likovi koje je Tanović prošetao ispred kamere. Samo zato što su mu raja.

I onda se vi pitate šta se to meni dopalo kad je sve to tako? Dopalo mi se to što sam sat i po proveo opušteno uz jedno ne vrhunsko, ali zabavno filmsko ostvarenje. Dopalo mi se što sam se tih sat i po smijao i folovima koje sam znao ili koje sam naslutio. Ako ćemo pravo ni ćevapi nisu najzdravije jelo na svijetu, ali nekad baš prijaju. Zar ne?