Krenuo sam na Balaševićev sarajevski koncert sa jasnom namjerom da pišem o svim onim komentarima po društvenim mrežama koji su pokušavali da se nabace blatom na lik i djelo ovog tipa koji je uvijek u Sarajevu imao poseban status i koji je tvrdio da i Sarajevo kod njega ima poseban status. I zato sam sebi dao u zadatak da pokuša otkriti ima li “promaje pod tim šatorom” kako to pomenuti pjesnik davno otpjeva.

Ako je i bilo ja sam, od uvodnih taktova prve pjesme odustao od traganja za sitnicama koje bi dokazale da je osumnjičeni Đ.B. došao samo da nam uzme pare. Iznenadio me čovjek. Sve sam mogao očekivati, ali da za početak izabere “Remorker”, e to ni meni nije moglo da padne na pamet. Kao da je profesor Balašević odlučio da nam na početku tog ispita o poznavanju lika i djela kantautora iz Novog Sada postavi malo teže pitanje. I to trik pitanje. Naime ta je pjesma u njegovom opusu imala dvije verzije. I on je izabrao onu drugu. A niko od petnaestak hiljada ljudi na koncertu nije uletio u zamku i počeo pjevati pogrešnu verziju.

Da, u pravu ste. Petnaest hiljada po mojoj slobodnoj procjeni, znači da “Zetra” nije bila krcata. Po krajevima je bilo dovoljno prostora i za disanje i za kretanje. Jeste bila ispunjena, ali ne kao na njegovim prethodnim koncertima kada je bila prava avantura ući u “Zetru”. Sada su očajni tapkaroši oko dvorane prodavali karte po regularnoj cijeni, a kasnije vjerovatno i u bescjenje što se ne sjećam da se ikada dogodilo kad je Balaševićevo gostovanje u Sarajevu bilo u pitanju.

Karte jesu bile preskupe za ovdašnje prilike i to je, vjerovatno, osnovni razlog. Ali, ma koliko čudno zvučalo, imalo je to i svoju dobru stranu. Ovako su se na koncertu okupili pravi Balaševićevi prijatelji. Neću reći ni fanovi ni fanatici. Prijatelji. Da je karta bila pristupačnija vjerovatno bi se tu sakupilo svega i svačega pa i onih koji po inerciji idu na sve koncerte. Danas su na Aci Lukasu, a sutra na Balaševiću jer nemaju šta pametnije da rade u subotu naveče. Takvima Balaš nije Aci ni do koljena i sa takvima biti na Balaševom koncertu je svojevrsna tortura.

Bilo je i na ovom koncertu takvih. Bez daljnjeg. Ja sam imao tu nesreću da četiri takve, uslovno ih možemo nazvati damama, stoje iza mene. I one su reagovale samo na one najizvikanije i najpoznatije hitove. I kako je počelo sa “Remorkerom” i nastavljeno sa “Lakonogom” i “Berbom 59” za njih je to bilo kao da slušaju nekog izvođača tradicionalne muzike iz Đibutija. I otpočele su trač partiju, a glasovi su im bili podešeni na tako iritantnu frekvenciju da u jednom trenutku nisam mogao izdržati i okrenuo sam im se sa pitanjem “A da izađete na scenu i kažete šta imate kad već vas moramo da slušamo?”. Valjda nisam bio jedini koga su dotične nervirale jer sam nakon te opaske tu veče u “Zetri” bio jedini osim Balaševića koji je dobio aplauz. Barem neposrednog okruženja.

Zato su ispred mene bila četiri Bistrooka kako ih Balašević naziva. Tri djevojke i mladić koji su znali svaku riječ njegovih pjesama i koji su beskrajno uživali u mogućnosti da bar za trenutak uz pomoć omiljenih stihova pobjegnu u neku paralelnu stvarnost, bez korumpiranih političara o kojima vječno trube još korumpiraniji mediji, bez pucnjava po ulicama i nereda na stadionima, bez ubica za volanom, bez izljeva mržnje po društvenim mrežama, u jednu stvarnost u kojoj “ljubav možda i ne pobjedjuje uvijek, ali je napobjediva”.

I gledajući ih sjetio sam se poruke koji je gospođa Balašević uputila svom suprugu pred onaj put u Sarajevo 1998.godine. “Pazi, ti nosiš tu vatru, ali ti nisi ta vatra”. I te večeri mi je bilo jasno šta je htjela da kaže. Ta vatra se trajno naselila u četiri mlada čovjeka iz Sarajeva. I ko zna još koliko njih koji su tu veče bili u “Zetri”. Je li to dovoljno? Ne vjerujem. Je li nam to prilika? Ne sumnjam.

I ja sam vam pričao o svemu osim o samom koncertu. Kakav je bio? Odličan. Barem po mojim mjerilima. Preko tri sata svirke. Repertoar probran tako da to ne bude repriza reprizine reprize nego da čujemo neke pjesme koje nikad nismo čuli u Sarajevu ili ih dugo dugo nismo čuli. Otpjevao je i većinu pjesama nastalih izmedju dva druženja sa sarajevskom publikom. Zapravo nastale su svega četiri, a on je iz repertoara izostavio samo “Osmeh se vratio u grad”.

Poigrao se i sa standardnim hitovima pa ih prilagodio tamburaškoj izvedbi pa je “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja” ostala bez prepoznatljivog uvoda na basu, na primjer. Iznenadjenja kao “Galicija”, “Ratnik paorskog srca”, “Mirka”, “Kao rani mraz”, “Poslednja nevesta” i posebno “Portret mog života” i na kraju jedan bis sa šest – sedam pjesama i to bi bilo to.

I da. Beskrajan respekt što je izostao “Vasa Ladački”. To vam je kao da “Stonsi” odu sa koncerta bez da odsviraju “Satisfaction” ili da je “Dugme” uskratilo publici “Bosanca”. Balašević je dovoljno veliki, a ako ćemo pravo i dovoljno ters, da može sebi da dozvoli hrabrost i pokaže da nije “pjevač od jedne pjesme”. Nije bilo “Vase” i nikome nije nedostajao. Što ne znači da nam neke druge pjesme baš nisu falile. Ali da bi ih sve odsvirao koncert bi, vjerovatno, još uvijek trajao.

Rijetki su datumi za koje pouzdano znate gdje ste bili i šta ste radili baš tog dana prije, recimo, deset godina. Tu ne mislim na rođendane i godišnjice. Nego, probudite se jednog običnog 18. aprila, ne morate trčati po cvijeće, nikome ništa ne trebate čestitati, a opet možete do u detalj rekonstruisati šta se dešavalo, na primjer, 18.aprila 2005.godine.

Išao sam tada sa televizijskom ekipom da posvjedočim da se i nevjerovatne stvari dešavaju. Da nemoguće postaje moguće. Tu negdje oko podne tog ponedjeljka Bregović se spremao da saopšti javnosti da se “Bijelo dugme” ponovo okuplja. Već sama činjenica da su svi iz tog sastava (ili da budemo precizni skoro svi) bili tu na jednom mjestu, bila je dovoljna da izazove pomamu medija na regionalnom nivou.

To je bio trenutak i mog malog trijumfa. Naime, od njihovog nikad objavljenog razlaza u proljeće 1989.godine svako malo neko bi postavio pitanje njihovog okupljanja. I Bregović bi svaki put takvu mogućnost sa podsmijehom odbio. A ja sam uredno svih tih godina pisao kako se taj završni čin njihove drame mora odigrati. I još sam vrlo precizno zamislio i scenario. Okupiće se u postavi sa sva tri dotadašnja pjevača i odsviraće koncerte po šest glavnih gradova država nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije.

Fulio sam samo u jednom. Priča se svela samo na tri od tih šest gradova, na Sarajevo, Zagreb i Beograd. Bila je to toliko zanemarljiva greška da je niko zapravo nije ni primjetio, ali su se mnogi sjetili svega što sam pisao i govorio i preko noći sam za sve postao “ekspert za Bijelo dugme”.

Sa ove desetogodišnje distance mogu pošteno da priznam da nisam imao ni jedan jedini argument za moje tvrdnje osim silne želje da se to desi i nekog neobjašnjivog osjećaja da naprosto još nije gotovo. Nekako slično je razmišljala i jedna velika multinacionalna kompanija (a iz principa im ne pominjem imena) i još u tome nanjušila mogućnost ogromne zarade. Poslije jednog koncerta Orkestra za svadbe i sahrane izorganizovali su večeru s Bregovićem i pitali ga koliko bi koštalo ponovno okupljanje “Bijelog dugmeta”.

Više iz zajebancije, a i da ih prepadne cifrom Bregović je na salveti napisao brojku od koje bi se svakome zavrtilo u glavi. Svakome, ali ne i njima. Na brzinu su iskalkulisali da čak i kada plate tu cifru Goranu ostaje dovoljno prostora za ogromnu zaradu. I samo su klimnuli glavama, a Brega nije imao kud nego da prihvati pruženu ruku.

Nepošteno bi bilo reči da je on te koncerte odradio “preko neke stvari”. Bilo je i kod njega nekog neočekivanog uzbuđenja. Za njega to nije bilo samo okupljanje benda i ta vaza čije je komadiće pokušao slijepiti nije se zvala prioritetno “Bijelo dugme” nego prije Jugoslavija. Ta tri koncerta su za njega bili svojevrsni “Rekvijem za Jugoslaviju” prilika da se na jednom mjestu okupimo i prisjetimo kakvi smo nekada bili i kakvi smo mogli postati.

Zato je i izabrao da se dese tri koncerta baš na potezu Sarajevo – Zagreb – Beograd. Zato mi je i predložio tada da uz koncerte  ide i knjiga koju bismo zajednički napisali Dražen Vrdoljak, Peca Popović i ja. Jedan Hrvat, jedan Srbin i jedan Bošnjak. Bregović naprosto nije mogao bez takvih kombinacija. Srećom nisam se tada pouzdao u tu ponudu nego sam prihvatio onu drugu koju mi je iznio Enver Čaušević da do sarajevskog koncerta uradim monografiju o “Bijelom dugmetu”.

Tog sarajevskog aprila prije deset godina sve mi je smrdilo na trijumf. Kasnije su počela podmetanja, prijetnje, nije se svima dopala ta ideja koju je okupljanje “Dugmeta” neskriveno nosilo sa sobom. Jer ako možemo zajedno na koncertu može nekome na pamet pasti da taj virus zajedništva oslobodi iz laboratorije rock’n’rolla i pusti u svakodnevnicu.

I baš zbog takvih i uprkos takvima ovaj koncert se morao desiti. Nije se smio desiti zbog nekih drugih stvari. Nije se smio desiti u trenutku u kojem oni nisu mogli ni živiti ni vježbati kao bend nego je Bregović svirao sa svojim orkestrom po svijetu, a oni vježbali uz iznajmljenog gitaristu. I to se osjetilo na koncertima. Nije se smjelo desiti onakvo katastrofalno ozvučenje. Htjeli to priznati ili ne, ali “Bijelo dugme” kao sastav pokvarilo je ocjenu koju je u petnaest godina postojanja mukotrpno zaradilo. Druga je stvar što je malo ko na te koncerte došao s isključivom namjerom da sluša perfektnu izvedbu pjesama. Pjesme su tu bile samo povod za to posljednje okupljanje velikog plemena koje je u proteklom ratu ostalo bez domovine.

I vjerovali ili ne, ali meni samom je puno više značio taj 18.april i potvrda da ćemo se još jednom družiti sa “Bijelim dugmetom” nego samo to druženje kojem sam prisustvovao dva mjeseca kasnije. To vam je kao kad sretnete nakon desetak godina nikad prežaljenu srednjoškolsku ljubav. Još izgleda sjajno, još je zamamna i kad vam kaže da je spremna s vama provesti vikend negdje na planini svijet odjednom postane ljepše mjesto. Sama kasnija izvedba nikad po intenzitetu osjećanja ne dobaci do tog trenutka u kojem vam se obećala.

I zato sam 18.aprila 2015.godine morao pisati o tom istom datumu od prije deset godina.

Pritisla me ovih dana neka gripa. Uporna, dosadna i nezasita k’o ružna udavača svako malo bi me oborila u krevet i dobro preznojila. Poput svakog pacijenta pod visokom temperaturom i ja sam protekle dane proveo u nekom polubunilu gdje se, na momente, teško moglo razlučiti šta se stvarno desilo, a šta sam umislio. A usput sam propustio i neke važne društvene i poslovne događaje koje sam pripremao i za koje sam se pripremao proteklih sedmica.

Recimo, taj koncert duhovne muzike povodom Uskrsa i Vaskrsa koji je u mojoj Vogošći upriličen u nedjelju naveče. Bio sam direktn uključen u samu ideju od početka i bio sam spreman na razmjenu teških riječi sa ukućanima, ako me ne puste da tome i prisustvujem. Ali kada su mi ukazali da bi moje rasipanje virusa po okupljenima bilo ravno terorističkom aktu sam sam sebe morao počastiti citatom iz našeg čuvenog filma. “Šupak možda jesam, ali terorista nisam”. I ostanem lijepo kući i na lokalnoj televiziji odgledam snimak cijelog događaja. I budem pravo ponosan.

Sjećate se vi sigurno pomenutog citata. U filmu “Gori vatra” izgovorio ga je lik izmišljenog načelnika Općine Tešanj. A ja sam vam zbog stvarnog načelnika moje općine Vogošća bio u dilemi da li uopšte išta da pišem. S jedne strane ofirno mi je i uvlakački u javnom prostoru hvaliti svog pretpostavljenog. A s druge strane bilo bi krajnje šupački ne spomenuti to što je urađeno. Mogao sam, recimo, izabrati i treći put i čekati da neko drugi nešto napiše. Mogao sam čekati i načekati se. I da mnogi nikad i ne saznaju za ovu vogošćansku priču. Jer kako se davno ustanovilo zlo ima strašan marketing, a dobroti baš nedostaje promocija. A ovaj koncert je bio primjer dobrote na djelu.

To što je Vogošća kao općina odlučila da na svečan način obilježi vjersk praznik svojih sugrađana koji, sticajem raznih okolnosti, danas predstavljaju popriličnu manjinu u ovoj zajednici trebalo bi da bude normalna, uobičajena i svakodnevna stvar. To bi trebalo biti nešto što gledamo svuda oko nas i u svakoj sredini. Da se lokalna vlast uz brigu o praktičnim potrebama svih svojih građana brine i za one njihove profinjene, duhovne potrebe. Trebalo bi, ali nije. I zato je važno praviti ovakve projekte i slati ovakve poruke.

Svi smo mi u prilici da smo negdje dio većine, a da negdje pripadamo manjini. Od najbanalnijih do najsloženijih situacija. Od zeta koji je na okupljanju suprugine familije posebno pažen jer “tu nema nikog od njegovih”, do usamljenog dede kojeg je na džumi u Banja Luci nedavno fotografisao moj sin. Čaršijski red nas je učio da je ljudskost direktno proporcionalna načinu na koji se odnosiš prema onima koji su u manjini.

A onda se to negdje izgubilo. I ovakvim primjerima se vraća. Ne govorim ovdje ni o kakvoj revitalizaciji ideje bratstva i jedinstva. Ne govorim, nipošto, o banaliziranom građanskom konceptu u kojem se potiru sve nacionalne, vjerske i kulturološke razlike u ime stvaranja neke bezlične i atomizirane nadnacije bez stvarnog identiteta. Ovde govorim o uvažavanju drugog pored nas u bogatstvu svih naših različitosti.

Siguran sam da će biti jako mnogo onih koji na ovakve poteze poput vogošćanskog neće gledati blagonaklono. Kao što iz praznika u praznik mnogi žele blasfemičnim prikazati običaj da se komšiji uopšte čestita njegov praznik. Ti i takvi zaboravljaju da uvažavanje nečijih uvjerenja ne znači automatski i prihvatanje tih istih uvjerenja.

Biće, bez ikakve sumnje i primjedbi da je nezamislivo da se takvo nešto desi za bajram, na primjer, u Laktašima ili Neumu. Zapravo, ovim što se desilo u Vogošći to tek sada i postaje zamislivo. Neko je pokazao spremnost da iskorači iz uobičajenih obrazaca ponašanja. Neko je razbio čarobni krug nepovjerenja. I uz uskrs 2015.godine neko je pomogao da uskrsne duh zajedništva u jednom trenutku i na jednom prostoru.

I ne treba gajiti iluziju da će svi taj uskrsli duh zajedništva dočekati raširenih ruku. On ima svoje neprijatelje svih boja i na svim mogućim mjestima. I za takve ovo što se desilo u Vogošći predstavlja opasan presedan. Za Vogošću to znači da u ovoj komuni ima jaja i to ne samo za uskrs.