Pjevač koji je imao pravo na to ime

U petak se navršilo punih dvadeset godina od definitivno preranog odlaska Davorina Popovića. U tom trenutku nije imao ni punih 55 godina. Mogao je dati još puno toga samo da je imao malo više vremena. Zvali su ga Dačo, Pimpek i najčešće Pjevač. Ovo Pjevač je zapavo nadimak koji mu je najviše odgovarao. Amerikanci bi to rekli “The Singer”, a kod nas nažalost nema takve jezičke mogućnosti. Ali, bez obzira na to, kad bi neko rekao pjevač znalo se na koga se misli. Davorin Popović je bio Pjevač koji je imao puno pravo da se tako nazove.

Činjenicu da je volio društvo danas mnogi zloupotrebljavaju kako bi sebi uzeli pravo da se nazovu njegovim prijateljima. Ja to ne mogu reći. Biti prijatelj sa nekim podrazumjeva mnogo, mnogo više. Držao se one Šekspirovske kako uho treba pokloniti mnogima, a grlo samo rijetkima. I u par navrata poklonio mi je svoje grlo i otvorio se i pričao o svemu i svačemu. Bio sam klinac od dvadeset i dvije kada sam ga upoznao. Radili smo intervju. Ja sam postavljao neka glupa pitanja, a on ih je ispravljao pametnim odgovorima.

Posljednji put sam ga vidio manje od godinu dana pred njegovu smrt. U ljeto 2000-e godine. Već sam postavljao manje glupa pitanja, a “Indexi” su svirali na bazenu u Brezi. Dobro su svirali, kao i uvijek, uostalom. U pauzama smo nešto pričali. Nije to bio intervju. Bilo je to onako, privatno. Davorin je djelovao umorno i bezvoljno, a ja nisam znao da je ozbiljno bolestan. I nisam znao da će već naredna, 2001.godina biti upisana kao godina njegove smrti. Sasvim slučajno bila je to godina u kojoj sam ostao i bez oca.

A kao godina rođenja upisana mu je 1946. Prva poratna. Rođen je, a gdje drugo nego u Sarajevu, mada je po ocu Stjepanu porijeklom bio sa Hvara. Bio je dijete dobrostojećih roditelja, koliko se to uopšte tada moglo biti. Stjepan je bio službenik, a majka Tereza, stomatolog. Dugo se lomio između ljubavi prema muzici i sklonosti ka rukometu i košarci. Upućeni tvrde da je bio jedan od najtalentovanijih košarkaša svoje generacije. Bio je kapetan Mlade Bosne (kasnije Željezničar) i kao standardni prvotimac odigrao je preko 500 utakmica. Sportom se aktivno prestao baviti 1968. godine kada je postalo jasno da je došlo vrijeme da se profesionalno počne baviti muzikom. Za muziku se, inače zainteresovao u gimnaziji. Prvi mu se sastav zvao “Pauci”, zatim su slijedile “Lutalice” da bi krajem 1964. godine dobio poziv da se priključi “Indexima” koji su tada bili bez stalnog vokalnog soliste. Njegovim dolaskom, kao i dolaskom Slobodana Bode Kovačevića i Fadila Redžića “Indexi” postaju onaj sastav koji pamtimo.

Sa “Indexima” je objavio mnoštvo hit singlova, ali i pjesama koje su pomjerale granice popularne muzike kod nas. Bilo je mnoštvo festivala i pobjeda na istima. Objavili su nekoliko kompilacija i dva studijska albuma “Modra rijeka” i “Kameni spavač”. Ovaj prvi stoji kao ugaoni kamen zgrade domaće muzike. Kao vokalni solist, ali opet uz potporu matične grupe, objavio je četri albuma: “Svaka je ljubav ista (osim one prave)” (1976.), “S tobom dijelim sve” (1984.), “Za vašu dušu” (1995) i “XXI vijek” (1995). Sa pjesmom “XXI vijek” nastupio je na “Eurosongu” 1995.godine i ostvario cilj koji nikada nije ostvario sa “Indexima” iako su nekoliko puta pokušali da odu na ovo takmičenje. Prije toga je Davorin za Eurosong konkurisao kao solista 1993. godine, na prvom samostalnom BH izboru za Pjesmu Europe, kada je pjevao čak tri pjesme – vlastitu, u pjesmi braće Mulahalilović, te u grupi koju su uz njega činili Mahir Paloš, Slobodan Vujović i Željka Katavić Pilj. Oženio se 11. januara 1991. godine i u braku sa Sanjom ima sina Daria. Ostaće upamćena i njegova maestralna izvedba pjesme “Žute dunje” otpjevana za potrebe filma “Kuduz”. Povodom dvadesete godišnjice njegove smrti sarajevska vijećnica je osvijetljena u njegovu čast.

I šta da vam još kažem? Biće još pjevača i pjevača, ali ostaje samo jedan Pjevač.

Rasprodaja bola

Da bi neke stvari shvatio definitivno moraš da dorasteš do njih. Šta da vam kažem. I ja kada sam pjevušio sve pjesme sa prvog labuma “Riblje čorbe”, albuma “Kost u grlu”, nisam baš svaku potpuno razumio. Iako sam bio spreman da se potučem sa svakim ko bi tvrdio suprotno. Recimo, pjesmu “Rasprodaja bola”, pjesmu o lešinarskom čerupanju zaostavštine neke velike zvijezde i bezočnom razvlačenju imena te iste zvijezde nikako nisam shvatao.

Sada ne samo da to dobro razumijem nego i svjedočim takvom fenomenu. Đorđe Balašević je preminuo u februaru, danas je juni i ne smiruju se ni oni koji ga vole ni oni koji ga ne vole u svojim nastojanjima da dokažu jednu ili drugu emociju. A nekada baš nisam siguran koji su gori od kojih. Pravo da vam kažem. Neki, vjerujući da im ta silna ljubav prema mrtvom kantautoru daje neka posebna prava čine ono što on ni u ludilu ne bi uradio i što sigurno ne bi volio da se uradi u njegovo ime.

Takvi sebi uzimaju za pravo da mjere količinu tuge njegovih najbližih i zamjeraju im što ta količina nije u skladu sa onim što su oni izmjerili na nekakvom svom vlastitom kantaru ljubavi. Pravu su paljbu mnogi od njih osuli po Oliveri Balašević kada je nakon par mjeseci skinula crninu. Čini mi se da su takvi od nje očekivali, u najboljem slučaju, doživotnu crninu, ako već i ne da je se zatvori u grob sa njihovim Đoletom ili spali poput indijskih udovica. I samo naivne treba to da čudi. Ni za njegovog života oni je nisu voljeli. Nisu mogli podnijeti činjenicu da je njihov Đole voli više od njih. A volio ju je. I to nije krio. I baš takvi su izmišljali sve one silne afere kako u braku Balaševićevih ništa ne funkcioniše kako treba i svako malo su ih “razvodili”. A on nije odgovarao i pisao joj je pjesme. Opsjednute fanove to je samo moglo dovditi do ludila.

Oni koji se ne dohvate Olivere i njene crnine potrude se da na muralu u Novom Sadu na kojem je nepoznati umjetnik naslikao Balaševića, ovome na čelu dodaju ustaški znak. Balaševiću, a ne slikaru. Pokušavajući tako da ga mrtvog svrstaju kad se već nije dao strpati za života u bilo kakvu ladicu, osim one najveće na kojoj je pisalo “Sloven, belac, slobodni strelac”.

Njegov rođeni sin Aleksa upravo snima igrani film i u filmu bi trebao da se pojavi lik iz jedne očeve pjesme. Čovjek koji nema ime nego je ostao poznat kao “čovek sa mesecom u očima”. Tako će se i u filmu zvati. I nema veze što je to tek epizoda, a još manje ima veze što je to originalan način da se sin oprosti od oca. Siguran sam da će se naći oni koji će odmah zaključiti kako je to uradio da se malo “ogrebe” o očevu slavu. I sve će se poklopiti baš kao u davnoj “Uspavanci za dečaka”.

Ne sumnjam da će slične primjedbe uputiti i njegovim sugrađankama, djevojkama iz sastava “The Frajle” koje su nedavno objavile pjesmu “Panonskom mornaru”. Ali da se Balašević ikada obazirao na te zlobne jezike danas uopšte ne bismo ni govorili o njemu. I šta god pričali parkovi, mostovi, trgovi, ulice, širom onoga što se nekad zvalo Jugoslavija i što je on s pravom i ponosom zvao svojim nazivaće se i dalje po njemu. I kao što je nekada davno otpjevao “od Mure pa do Morave, neka me svi zaborave, ako uopšte ikom išta značim/Sa samog ruba pameti, stižu mi strašni saveti/al’ ja bih ipak da proživim na svoj način”. I znao je kako da proživi na svoj način i kako da se obračuna sa takvima. A ako iko nađe način kako da se sa njima obračuna i sa one strane groba onda to može biti samo – Balašević.

Sat što ide unazad

Željko Bebek, čovjek koji je blizu svom 76.rođendanu objavio je novi album “Mali oblak ljubavi”. I odmah da vam kažem da je šteta. Mislim, nije šteta što je objavio album nego je šteta što nije poslušao vlastiti savjet iz uvodne pjesme. Naime u pjesmi “Kupit ću nam sat” koja otvara album i sa kojom je nastupio ove godine na CMC festivalu on u jednom trenutku kaže “kupit’ ću nam sat što ide unazad”. E, to je šteta. To što nije sebi nabavio takav sat pa da nam opet bude onakav kao nekad.

I pri tome ne mislim samo na vrijeme provedeno sa “Bijelim dugmetom”, nego i na prve godine solo karijere. Izgleda da je on samo vrhunski pjevač, a sve drugo da je upitno. I njegov autorski i producentski i menadžerski kapacitet. Uvijek je najbolje prolazio kada je uz sebe imao nekoga ko mu nije dopuštao da previše luta u potrazi za najboljom ispašom za svoju sujetu. Nekoga ko bi znao da ga usmjeri i najbolje iskoristi ono što Bebek može da ponudi i da mu prave pjesme.

Bregović je to sigurno znao i Bebek nikada poslije njega nije dobio pjesme koje mu više odgovaraju. Na dva albuma gdje se sam pojavio kao autor (“Skoro da smo isti” 1978 i “Armija B” 1985.godine) uz izuzetak onog dueta sa Tifom sve je bilo potpuni promašaj. Da li ga je neko dobro posavjetovao ili je sam zaključio šta mu treba tek od 1989.godine pa sve do kraja prošlog vijeka mudro je sarađivao sa kvalitetnim autorima koji su imali dovoljno snažan integritet da mu ne povlađuju.

Prvo je to bio Zrinko Tutić, a zatim i Miroslav Drljača Rus. I sa njima je on otišao u pop vode, ali su to bile prilično bistre vode u kojima je znao “upecati” bez sumnje kvalitetne pjesme. Branimir Mihaljević, sa kojim radi na nekoliko posljednjih albuma, nije autor takvog kalibra. Niti kreativno, a još manje karakterno da bi imao hrabrosti, a možda i volje da se suprotstavi takvoj legendi kakva je Bebek.

I onda je Bebek u svemu imao posljednju riječ. A kako Mihaljević nikada nije znao iznjedriti pravu veliku pjesmu nego se zadovoljavao konfekcijskim pravljenjem pjesama za sezonu ni rezultat nije mogao biti puno bolji. A u Bebekovu odbranu samo da kažem, da ako ti Bog da vrhunski glas ne znači da si u paketu dobio i ukus. I tako, iz godine u godinu, iz albuma u album, nekada veliko ime domaćeg rock’n’rolla postaje pjevač najljigavijih mogućih šlagera i od raznih dražena zečića i mladena grdovića odvaja ga samo ta legendarna prošlost. Legendarna prošlost na osnovu koje mu je mnogo toga do sada opraštano, ali ni taj kredit nije beskonačan.

Poseban posrtaj ovog diva desio se na ovom albumu u pjesmama “Kćeri moja” i “Kakav otac, takav sin”. Već par sezona bezočno krči put jedva punoljetnom sinu Zvonimiru, pa je sad sa njim, ničim izazvan, snimio i duet u pjesmi “Kakav otac, takav sin”. Shvatam ja roditeljsku ljubav, ali bilo bi dobro i da Bebek shvati da ju je nekad bolje zadržati unutar četiri zida.

“Kćeri moja” je kod mene izazvala još veću nelagodu. To je pjesma namjenski pravljena za vjenčanja i da je naručuju očevi mladenki. Patetična do krajnjih granica, prepuna općih mjesta i bez imalo ideje to je pjesma koje se i onaj ko je sluša stidi. A da ne govorim o tome kako je u pjesmi citirao ni manje ni više nego Mitra Mirića sa onim kako treba da je voli više nego juče, a manje od sutra. Napravio sam eksperiment i izrecitovao tekst ove pjesme. Onako, “na suho”. Bolje da nisam. Nakon toga još čekam da mi se vrati apetit.

A možda sam ja previše oštar i previše očekujem od Bebeka. Jer, činjenica je da on sa ovim albumima pravi sebi pozicije na sceni koje mu komercijalno donose možda i više nego u vrijeme rada sa “Bijelim dugmetom”. Možda, kažem. Čovjek mora od nečega da živi. Ali mora i za nešto da živi. A kad ima 76 godina mora da razmišlja i o onome što će da ostavi nakon svog života. A ja bih mu najtoplije preporučio da, ako ikad bude radio još jedan album, u tom slučaju učini sve ne bi li mu pjesme napisao, aranžirao i producirao Goran Bregović. I to bez pretjeranog Bebekovog uplitanja.