Tačno sam htio da izbjegnem pisanje o smrti Borisa Aranđelovića, prvog i najpoznatijeg pjevača grupe „Smak“. Ove godine mi je naprosto bilo previše nekrologa. Zapalo me da se oprostim sa Kemalom Montenom, sa Bobom Stefanovićem, sa Vladom Divjanom, sa Arsenom Dedićem, a evo sad i sa Borisom. Pa dokle više ljudi? I zato sam mislio da ne bi bilo loše da tu priču nekako preskočim.

A onda sam se zaprepastio kada sam primjetio koliko ljudi koji, kao prate muziku ili nemaju pojma ko je Boris Aranđelović ili olako i ignorantski omalovažavaju njegov doprinos razvoju ovdašnjeg rock’n’rolla. Čak i oni koji vole „Smak“ uvijek se kunu u Točkovo gitarističko umijeće, a Boris je, iako frontmen, protokom decenija gurnut u stranu.

Ne želeći ni najmanje da u sumnju dovedem legendu o Točku ipak moram naglasiti da on nije „Smak“ ma koliko bio neraskidivo utkan u ovaj sastav i koliko se taj sastav razvijao pod njegovom kontrolom. To pokazuju njegovi solo albumi koji nikada nisu stekli popularnost ni približnu albumima grupe. A koliko je Boris značajan najbolje ilustruje brza šetnja kroz njihovu diskografiju kad svakom laiku odmah postane jasno da je „Smak“ svoje zvjezdane trenutke doživio upravo u vrijeme dok je za mikrofonom u ovoj grupi bio Boris Aranđelović.

Jeste Točkova gitara davala taj specifični zvuk ovom sastavu, ali ništa manje zvučnoj slici nije doprinosila specifična boja Borisovog vokala i njegov način pjevanja. I ne samo zvučnoj slici nego i cjelokupnoj predstavi o ovom bendu. Dugokos, bradat i kad izađe na scenu krajnje samouvjeren Boris Aranđelović je bio školski primjer rokera iz sedamdesetih. Tu nije moglo biti zabune. Tačno si znao šta si od takvog pjevača mogao očekivati.

Na prvom albumu još je naglasak bio na virtuoznim dionicama na gitari Radomira Mihajlovića Točka, ali već naredna izdanja pokazuju da „Smak“ sve više i više prostora ostavlja svom pjevaču. To je kulminiralo albumom „Crna dama“ iz 1977.godine koji je svojevrsna kruna njihove karijere i koji je otpjevan maestralno. Na tom albumu je Bori pokazao svu raskoš svog talenta pjevajući pjesmu „Alo“ na neutralni slog i igrajući se sa vlastitim glasom onako kako je malo ko i na svjetskoj rock sceni mogao.

Tih šest godina od 1975. do 1980. godine, zaključno sa albumom „Rock cirkus“ je zapravo najvažniji dio njihove karijere. I najrelevantniji, ako hoćete. U tom periodu oni su, u pravom smislu te riječi, bili dio ovdašnje scene. Kasnije su samo pratili legendu o samima sebi. Nakon još dva albuma ispod njihovog renomea tokom osamdesetih grupa je došla do zida. Boris ih je napustio i onu su pali u period svojevrsne hibernacije. Ponudili su sjajne povratničke koncerte početkom devedesetih zabilježene na odličnom albumu „OdLIVEno“ iz 1992.godine, i to im je bio znak da nastave dalje.

Nastavili su bez Borisa koji je svoju sudbinu potražio u Holandiji. Objavio je i dva solo albuma, ali kao što „Smak“ nije bio isti bez njega tako ni on nije bio isti bez „Smaka“ i publika je to prepoznala. I zato smo se svi toliko radovali onim koncertima u novom mileniju kada se Boris penjao na scenu sa njima. Čak i ovog ljeta koje je za nama. I niko nije primjetio da ga bolest izjeda. A on se zapravo držao za mikrofon kao da se tako drži za život.

I iza svega je ostala njegova želja da mu na posljednjem ispraćaju zasviraju „Daire“. Njihova čuvena pjesma kao pisana za takvu priliku. Sam sebi je otpjevao oproštaj stihovima „Ako umrem sada, kupite daire. Svirajte mi tiho, ali ne, ne plačite.“ A što se mene tiče uvijek sam se plašio da ga dam do kraja u zvučnike plašeći se da neće izdržati. Zvučnici, ne Boris. U znak poštovanja ovog puta sam ih izložio toj opasnosti. Izdržali su. Znaju zvučnici koga podržati.