Pod prstima velikog majstora

Sve se na kraju svede na par rečenica nekrologa koje je neki novinarski pripravnik po službenoj dužnosti sastavio lijepeći jednu na drugu činjenice koje je prve pokupio sa interneta. I onda se redaju fakti, uspjesi, nagrade, pokoja anegdota i afera i zapakujemo priču o čovjeku u dvije novinske kartice onako kao što je tijelo njegovo zapakovano u sanduk i predato zemlji. I vrlo rijetko uradimo ono što bismo morali kad nas neki veliki čovjek napušta. Morali bismo se prisjetiti šta smo mi bili njemu i šta je on bio nama i kakav je uticaj izvršio na nas. I šta je to nama bio nedavno preminuli Paco De Lucia?

Za moju generaciju on je bio više od sjajnog gitariste i virtuoza neuhvatljivih prstiju. Za moju generaciju on je bio onaj lelujavi i nesigurni most na koji smo zakoračili u nastojanju da pređemo provaliju koja nam se u tim danima činila neprelaznom. Provaliju koja je dijelila sa jedne strane svijet popularne muzike, šaren, privlačan i omalovažavan, od svijeta klasične muzike, nerazumljive, teške i cijenjene. A u svojim divljim pubertetskim godinama svaki od nas se bar bezbroj puta osjetio i nerazumljivi i teškim i nedovoljno cijenjenim. U takvim trenucima činilo nam se da bi nam ulazak u svijet klasične muzike dao pravo na tu i takvu neshvaćenost. I prelazili smo na drugu stranu, opčinjeni, kao djeca u bajci o čarobnom frulašu. S tom razlikom što smo mi pratili zvuke flamenco gitare. Zvuke koji su jednako snažno odjekivali i na jednoj i na drugoj strani te provalije.

Kasnije smo ga puštali u našim studentskim sobama nekim djevojkama krupnih očiju i još krupnijih..dobro sad nema veze…uglavnom djevojkama koje su bile opčinjene manje samim zvucima, a više našim poznavanjem tih magičnih imena koja se nisu izgovarala u njihovim domovima. Imena kao što je Paco de Lucia. I nije važno što on nije rođen kao Paco de Lucia nego kao Francisco Gustavo Sanchez Gomes. Ime kao izmišljeno da prati Duha sa sjekirom kroz bespuća Darkwooda. Ali on je sebi izmislio drugo ime. Kada se dohvatio gitare Paco je postao po stricu, takođe sjajnom gitaristi, a  Lucia po majci koja je iz rodnog Portugala donijela u dom Gomesovih i taj dašak tamošnjeg melosa. Da li baš fada, ne bih se smio zakleti, ali žice pod prstima njenog sina od početka su u sebi ispod očekivanog flamenca nudile i nešto novo, nešto drugačije. Nešto tuđe, a opet za svakoga ko bi te tonove čuo nešto potpuno blisko. Čak i odrastanje na jugozapadnom rogu Španije, odakle se moglo pljuckati u obližnju Afriku moralo je ostaviti traga.

Onda sam tokom kasnih osamdesetih i ranih devedesetih počeo nešto češće da preskačem njegove ploče. Iz ko zna kojih razloga. Koji god bili da bili ponajmanje su imali veze sa samim Pacom i kvalitetom njegovih novih radova. Naprosto su vremena bila grublja i trebao mi je odgovarajući zvuk za njih. A onda me je jedan prelijep film oborio sa nogu i još ljepša pjesma koju sam čuo u njemu.

„Don Juan de Marco“ tako se zove taj film koji mi je posvjedočio da u svijetu „gnusnih i robusnih“ nije ni bijeg ni slabost odabrati neki drugi svijet, izmišljen ili izmaštan, ali svijet u kojem će ljubav biti valuta po kojoj će se sve mjeriti. A pjesma? Pjesma me je bez imalo okolišanja pitala da li sam ikad stvarno volio neku ženu. I pitanje je puno važnije od eventualnog odgovora posve nebitnog za ovu priču. I mada je to pitanje zvanično postavio Bryan Adams ono ne bi bilo ni toliko snažno ni toliko ubjedljivo da ga nije postavio uz pomoć magične gitare Paca de Lucie.

Čak mu je i smrt bila i bajkovita i filmska. Baš kao da se taj film nastavio u njegovom životu. Trčao je po nekoj meksičkoj plaži sa djecom i zastao u pola koraka. I onda slijedi zamračenje i odjavna špica. Naravno uz zvuke flamenco gitare koja jeca od zadovoljstva pod prstima velikog majstora.

slika

Advertisements

Jeb’o li me Kant

Volim kad stvari postanu jeftine, ali ne volim kad ljudi pojeftine. A u ovom mom poslu i zanatu koji ,uglavnom podrazumjeva da pratim šta rade ljudi koji su odabrali da im popularna muzika bude poziv, sve češće nailazim na primjere kad ljudi sebe pojeftine ispod svake prihvatljive i pristojne granice.

Sebe sigurno ne smatram nekim puritancem i moralnom vertikalom i nemam ništa protiv malo erotike kao začina za svakodnevnicu. I kad su počeli pompezno po internetu da najvljuju novi spot beogradske grupe „Models“ kao zabranjen za maloljetnike naravno da sam poželio da vidim šta se krije iza toga. I kad sam pogledao zaključio sam da je jako dobro što maloljetne osobe to ne mogu gledati. Nije važno hoćemo li tako sačuvati njihov moral, ali ćemo sigurno da im sačuvamo dobar ukus.

Četiri cure u bikinijima se uvijaju uz kakofoniju zvukova u ambiciozno nazvanoj pjesmi „Adrenalin“. Niti to kome može dići adrenalin niti bilo šta drugo (osim eventualno dobro napaljenom tinejdžeru). Krajnje jeftino, zbrzano, i identično slikama koje smo gledali na prethodna dva njihova spota. Gomila nauljenog ženskog mesa i plastike u oskudnim kupaćim kostimima koja se uvija ispred nekog zida. Od spota do spota samo mijenjaju zid i kupaće kostime. Od erotike tu nema ni pomena, pa ako ćemo pravo čak ni od pornografije.

Ali „Modelsice“ ionako nikad nisu bile ozbiljan bend, ali Alen Vitasović je prije dvadesetak godina bio poprilično značajno ime na friško odcijepljenoj hrvatskoj glazbenoj sceni. On je bio jedan od rodonačelnika onoga što će kasnije postati poznato kao „ća rock“. I moram priznati da mi je, uprkos mom temeljitom nepoznavanju ćakavskog narječja i istrijanskog vokabulara, ono što je radio bilo jako simpatično. I „Gušti su, gušti“ i „Ne morem brez nje“, pa i neki kasniji radovi.

Zbog toga mi je baš nekako bilo ružno kad sam saznao da skuplja po internetu donacije kako bi uradio novi spot. Gdje je nestalo dostojanstvo? Dobro, znam ja da estradni posao ima jako puno dodirnih tačaka sa najstarijim svjetskim zanatom, ali i u prostituciji nisu svi isti. Neko će možda reći da je sve to isto, i suštinski gledano možda i jeste. Ali važno je i sa koliko stila se nešto radi. I ako već moraš da prodaješ svoj talenat onda bar budi klasna escort dama radije nego sponzoruša ili, ne daj bože kamenjarka sa štrafte.  Principijelno možda i nema neke suštinske razlike između toga kad moliš ljude da ti uplate po 100 kuna na internetu ili kad obilaziš novopečene bogataše i direktore rijetkih dobrostojećih državnih firmi ne bi li ti dali stotinjak puta veće sume. Suštinski nema, ali to je jedna od rijetkih situacija u kojoj mi je forma barem jednako važna kao i suština. Da se sačuva barem privid dostojanstva.

A pogotovo ne volim kad moji heroji izgube to dostojanstvo. Kao što ga je izgubio Zoran Predin na košarkaškoj utakmici između ljubljanske Olimpije i ukrajinskog Budivelnika. Predin je tom prilikom, iznerviran sudijskim odlukama, nakon utakmice ušao na teren i pokazao zavidno boksersko umijeće kada je snažnim krošeom pogodio jednog od sudija. Nema opravdanja. Pogotovo jer je Predin pjesnik. Dobar pjesnik. Jer je Predin to što jeste i ne smije sebi dozvoljavati te sitne ljudske slabosti. I sam sam košarkaški fan, i sam sam u bezbroj navrata bio iznerviran sudijskim odlukama, ali nasilje nije odgovor. Ni za mene, a pogotovo ne za čovjeka sa toliko prelijepih ljubavnih pjesama i sa toliko nježnosti u stihovima. Kako nakon onoga što sam vidio sa parketa dvorane u Stožicama da ponovo na isti način čujem „Naj ti poljub nariše ustnice“ ili „Čakaj me“. I tu stvarno nema mjesta za priču o razlozima, za priču o dvije strane jedne medalje ili relativiziranju ovog vandalskog čina.

Kao što ni sam pred sobom ne mogu da se opravdam što sam se kao malo dijete obradovao kada sam vidio kako gitarista sastava „Deep Purple“ Steve Morse, u sred Beograda, tokom izvedbe pjesme „Smoke On the Water“, dakle tokom kulminacije koncerta, oko ramena stavlja bosansku zastavu. Probudio se onaj mali nacionalista u meni i drago mi bilo. Neću da lažem da nije. A onda sam vidio šta je o tome napisao na društvenim mrežama moj vlastiti sin i otrijeznio me. I drago mi je da jeste.

A lako me bilo osvijestiti jer jebe me Kant. Da bogd’o nikad nisam čuo za njega. Ali jesam. I zakopitio se u meni onaj kategorički imperativ da ne učinim drugom ono što ne želim da on meni učini. I upitam se kako bih se ovaj isti ja osjećao da je taj isti Morse (koji ionako pojma nema čija je čija zastava) u „Zetri“ ogrnuo srbijansku zastavu. U najmanju ruku ne bi mi bilo pravo. Ni sad mi nije pravo i ljut sam na samog sebe što obuzdavam svoj nacionalni i patriotski zanos. I nije ni lako ni prijatno baš uvijek ostati pošten, ali je jedino ispravno. Čak i kada nam to ne prija. Pogotovo onda kada nam to ne prija.

A bilo bi puno lakše i jednostavnije ići kada te masa nosi. I govoriti i pisati ono što masa u tom trenutku želi da čuje. Šta bi mi falilo da se uskladim sa poslovicom koja kaže da kud svi .urci (upišite slovo po vlastitom nahođenju) tu i mali Amirov. Onda mi ne bi bilo neshvatljivo kad vidim da na plenumu, kao ovih dana toliko hvaljenom primjeru neposredne demokratije, članovi tog istog tijela zapjene kada neko govori ono što ne žele čuti. I još zaprijete onome ko se usudio da drugačije misli da su ga zapamtili. A zna se šta u ovoj zemlji znači kad nekome poručiš da si ga zapamtio.

Koji je to kvar u meni da baš ja moram naivno vjerovati da pravo na mišljenje automatski podrazumjeva i pravo na drugačije mišljenje? Što i je ne bih mogao da se priklonim vladajućem mišljenju? Šta bi mi falilo? Tu bar nije kriv Kant. Nije, ali jeste Mark Twain sa onom svojom duhovtiom opaskom da onaj ko misli kao većina treba da se zabrine za svoj zdrav razum. I sad ja nešto kontam. Zdravlje razuma saslikam nekako sačuvao, ali šta će biti sa mojim zdravljem uopšte. Možda su i mene zapamtili.

Devet pitanja o protestima

Ne znam kako to što se dešava u posljednjih deset dana u Bosni i Hercegovini izgleda nekom sa strane. Možda romantično, možda izuzetno, možda kao potvrda naše demokratske zrelosti, možda kao primjer za ugled i možda se zbog toga protesti počinju prelijevati preko granica Bosne i Hercegovine i u susjedstvo. Preko državnih granica, da budem precizan, ali entitetsku granicu ne prelaze. Građani Republike Srpske žive u miru i rahatluku, u blagostanju koje u startu obesmišljava sve proteste. Ili je to ili nešto drugo u pitanju, tek tamo protesta nema. A zašto ih nema, to je jedno od pitanja na koja se mora odgovoriti, ako se želi shvatiti prava priroda ovih protesta. I ja ću postaviti nekoliko pitanja ne pretendujući da na njih dam odgovore i računajući na zdrav razum svakoga ko bude ovo čitao da sam ponudi svoje odgovore.

Pitanje prvo: Zašto su protesti počeli baš kad su počeli?

Ovo je pitanje ponajviše vezano za Sarajevo. Zašto baš 7.februara na dan kad je trebala početi “Sarajevska zima” i dan uoči obilježavnja tridesete godišnjice XIV zimskih olimpijskih igara? Slučajno? Odavno sam prestao vjerovati u takve slučajnosti. Možda je samo trebalo osujetiti ovaj grad i ovu državu da podsjete sve one koji im osporavaju bilo kakvu sposobnost samoodrživosti i bliskost sa civilizacijskim dostignućima, da podsjete svijet na to kako smo prije trideset godina sve to imali i sve to mogli. Neko je umjesto tih slika želio poslati u svijet sliku rušenja i razaranja. I u tome je i uspio.

Pitanje drugo: Kako je moguće da su protesti bili do te mjere usklađeni na cijelom prostoru Federacije BiH?

Naprosto zadivljuje visok stepen usklađenosti, kada je način djelovanja demonstranata u pitanju u svim gradovima gdje su se demonstracije desile. I u Tuzli i u Sarajevu i u Mostaru i u drugim gradovima su se desile paljevine državnih institucija. I to gotovo na identičan način. Shvatio bih da je  u jednom ili najviše dva grada to nekome palo na pamet. Ali da baš svi istovremeno sami od sebe dođu na ideju da potpale zgrade kantonalnih vlada? Malo nevjerovatno. Osim u slučaju da iza svega ne stoji jedan jedini organizator. Paljevine su počele kao pritiskom na dugme i kao pritiskom na dugme su i prestale. Već u subotu više niko nije palio.  Moguće da su se preko noći demosntranti koji su to radili dozvali pameti i odlučili da više to neće raditi. Moguće jeste ali u nekoj drugoj dimenziji, sa drugačijim ljudima. Na ovoj planeti ljudska bića se naprosto ne ponašaju tako. Dakle, dobili su nalog od nekoga da sa tim prestanu. Od nekoga koga slušaju. I odmah da se razumijemo uvjeren sam da ogromna većina demonstranata nije ni znala da je u bilo čijoj službi i vjerovala je u izvornost svog bunta. Dovoljno je u svakoj grupi demonstranata imati po dvojicu spremnih da naprave belaj, a ostali će krenuti za njima. Jer ko iole poznaje psihologiju mase zna da ih i ne treba više da potpale masu, a onda će masa dalje da potpali šta god treba.  

Pitanje treće: Ko to ide u “mirne demonstracije” noseći molotovljev koktel sa sobom?

Demonstracije su najavljene kao mirne. I zašto bi neko na takve demonstracije sa sobom nosio molotovljev koktel? I zar smo mi zaista nacija hemijski izrazito osvješćenih građana pa nam svaki klinac zna napraviti tu smjesu? Ili je neko za njih napravio te smjese pa ih podijelio na licu mjesta? U policijskim izvještajima se već pojavljuju informacije o automobilima koji su kružili oko demonstracija i dijelili kamenje, benzin i molotovljeve koktele.

Pitanje četvrto: Kako su demonstranti znali gdje i šta zapaliti da šteta bude najveća moguća?

Tek se kasnije otkrilo da su oni što su upali u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine išli direktno na Istorijski arhiv da ga zapale znajući da će tako šteta biti najveća i da papir najbrže gori. Logično, ali je nelogično da prosječan demonstrant koji nikad nije ni ušao u predsjedništvo čim upadne u tu zgradu u svoj toj frtutmi zna gdje se šta nalazi. Kao da je prije tog upada dobro isplanirao gdje treba da udari.

Pitanje peto: Kako su se političari i ljudi u vlasti našli u demonstracijama?

U ponedjeljak gledam demonstracije ispred Federalne vlade i, što bi rekli “Rokeri s Moravu”, s oči ne verujem. Na pregovore s federalnim premijerom ide tročlana delegacija ispred nestranačkih demonstranata i dvoje od troje u toj delegaciji prepoznam kao stranačke ljude. Djevojka je predsjednik Mjesnok odbora Saveza za bolju budućnost Dobrinja A, a tu je bio i Bekir Đedović vijećnik u Općinskom vijeću Vogošća (opet ispred SBB-a). Moguće da ogromna većina okupljenih nije pojma imala o stranačkom backgroundu ljudi koje je poslala na pregovore, ali taj stranački backgorund je evidentan i neupitan. I onda se postavi pitanje jesu li to protesti protiv vlasti ili protesti za vlast. Odnosno pokušaj da neko ko u izbornom procesu nije došao na vlast to ostvari uz pomoć ulice.

Istovremeno je društvene mreže preplavila slika uplakane žene koja moli policajce da se pridruže demonstrantima. Medijski savršena situacija. A onda saznamo da je dotična gospođa žena Denisa Gratza predsjednika Naše stranke Bosne i Hercegovine. Bivša doduše. Ali ako je žena bivša nije stranka. Tako da nisam više siguran jesu li ovo bili protesti gladnih radnika ili protesti gladnih političara i njihovih žena.

Pitanje šesto: U čije ime govore demonstranti?

Ovo je čisto matematičko pitanje. Zadatak za niže razrede osnovne škole. Ako skup građana Sarajeva sačinjava, prema popisu, oko 350.000 stanovnika i ako na proteste izađe njih 300 koliki je to procenat? Hajde, radi lakšeg računanja zaokružimo da ih je bilo 350. Koliki je to procenat? Nije to uopšte procenat. To je promil. To je jedan jedini promil ukupne populacije ovog grada. Izašao je po jedan na svakih hiljadu. Sa ambicijom da govori u ime ostalih 999. Možemo mi imati simpatija koliko god hoćemo prema nekome, ali matematika je neumoljiva. Zamislite sada političara koji na izborima dobije jedan promil glasova i ima pretenziju da smjenjuje i postavlja vlade. Ispao bi smješan. A što bi rekao Balaš “smiješnih imamo više nego što nam treba”.

Pitanje sedmo: Kako to da niko u protestima nije prozvao tajkune?

Kako uopšte objasniti bilo sebi, bilo nekom drugom kako niko od svih tih silnih protestanata nije prozvao ljude koji su im direktno uništili firme? Koji su ih otkupili certifikatima koje su nabavili u bescijenje, a onda te iste firme uništili? Novopečeni kapitalisti u Bosni i Hercegovini, kakvi god bili, u ovim protestima su bili zaštićeni. A vrhunac perverzije je bio kad su demonstranti u Tuzli za novog premijera tog kantona predložili čovjeka čija firma državi duguje dva miliona maraka na ime poreza. Pravi lik za premijera, nema šta.

Pitanje osmo: Kako to da protesti nemaju ideološka obilježja

Sve ono što demonstranti traže jeste dobrim dijelom povratak na neka socijalistička rješenja. I onda ne da čudi nego je nevjerovatno da niko nije izgovorio riječ socijalizam, da se nisu pojavile crvene zastave i Titove slike. To samo govori o tome do koje su mjere ovi protesti izrežirani. Jer oni koji stoje iza svega dobro znaju da je to crvena krpa kojom bi mahnuli pred očima velikim igračima iz međunarodne zajednice. A kad bi oni zatražili uvjeren sam da nema tog ministra sigurnosti ili bilo čega koji ne bi dobro prebio “svoj narod” za njihov hatar. I to u roku od odmah.

Pitanje deveto: Ko je organizovao ili barem ko je izmanipulirao ove proteste?

Svi slute, ali niko neće javno da izgovori odgovor na ovo pitanje. Nisam ni ja levat pa da ga napišem. Ali još za turskog vakta postojalo je u pravosudnom sistemu pravilo da ako ne znaš ko je nešto učinio prvo utvrdiš ko ima najviše koristi od učinjenog djela. slikaPametnom je i to više nego dovoljno. 

Zaljubljena bića u vlasti kiča

Nekad se tačno zapitam kako li smo u tim mračnim predratnim vremenima živjeli bez tog Svetog Valentina? Kako smo se uopšte zaljubljivali? Kako li smo kao vrsta opstali? Kako je uopšte dolazilo do reproduktivnog procesa  i kako su jadni spermatozoidi nalazili put do jajnih ćelija ako sa sobom nisu nosili kutije bombonjera u obliku srca i prigodne čestitke za Valentinovo.

Imali smo mi, doduše, osmi mart. Ali nije to to. Osmi mart je bio onaj tipičan socijalistički praznik namijenjen masovnom krkanju i opijanju, a ako se šta usput baci pod jaja dobro i jeste. Iako je to nominalno bio Dan žena to je uglavnom bio Dan nakon kojeg su muškarci teško mamurali. Danas mi čak i takav osmi mart budi nostalgična prisjećanja kada vidim sav ovaj valentinovski kičeraj. Od jednog mišića srednje veličine namijenjenog pumpanju krvi načinjeno je pravo malo božanstvo kome se svakog februara klanjaju svi poštovaoci Marketinga sa velikim M.

Sa masovnim slavljenjem Valentinova dolazi do konačne komercijalizacije ljubavi. Do sada se prodaja ljubavi svodila uglavnom na prodaju tjelesne ljubavi u kojoj je bar jedna strana zarađivala. Danas se prodaje onaj duhovni supstrat te nikad do kraja objašnjene ljubavi i kupuju se preskupe i nepotrebne drangulije i zarađuju uglavnom multinacionalne kompanije.

I pjevači lakih nota. Da se ne lažemo. Svi oni odjednom nađu razlog da baš na 14. Februar negdje nastupaju. Pogotovo na ovim našim prostorima nemaštovito nazvanim Regija. Tu su i muškarci tradicionalno nemaštoviti pa im super dođe ako negdje u blizini ima kakav koncert u čiji ne naziv ubačena čarobna riječ – valentinovo. Znaju gdje će izvesti djevojke tu veče, a organizatori koncerata znaju da će jako jako dobro profitirati.

Neću ni da nabrajam ko je sve i gdje valentinovski odradio svoju tezgicu. Ne znam doduše je li grupa „Valentino“ negdje nastupala za valentinovo, ali baš bi mi fora bila da nije. Kao što mi je uvijek fora kad se neko odupre opštoj pomami i kolektivnom ludilu u bilo kojem segmentu.

I kad malo porazmisliš shvatiš da su marketinški magovi začarali ljepšu polovinu čovječanstva da same povjeruju da žele ono što ti isti magovi žele da one žele. I tako nježna bića postaju bića u vlasti kiča. A onda, po inerciji muškarci ispunjavaju te želje ne razmjevajući ih i ne želeći da ih shvate. I tako svakog 14.februara. Dana kada se slavi ljubav. Samo što kad odredite jedan dan godišnje za slavlje ljubavi ne računajte na mene. Za mene bi previše bilo kad i jedan jedini dan godišnje NE BI BIO slavlje ljubavi.slika

Spontana sinhronizacija nereda

Izgleda da je „Bosansko proljeće“ došlo. Ne samo zato što je januar bio neuobičajeno blag, niti što je, ničim izazvan i februar nastavio tako da se ponaša, nego prije svega zato što su, odavno najavljivani, socijalni nemiri konačno izbili svom silinom. Prvo u Tuzli, a odatle su se geometrijskom progresijom proširili po cijeloj zemlji. To „Bosansko proljeće“ neki su priželjkivali, neki su ga se pribojavali, a oni koji su ga pokrenuli uopšte o svemu tome ne razmišljaju. I ne treba da razmišljaju. Oni su krenuli prema najbližim institucijama koje predstavljaju vlast. I krenuli su bez ikakve istaknute firme. Krenuli su jer su ih očaj i beznađe natjerali na to. Njima ništa ne znače te velike riječi kojima se sada kvazianalitičari nabacuju okolo. Oni su tamo jer već odavno ne znaju kako da vlastitoj djeci pogledaju u oči kad nemaju šta da iznesu na stol. A sami su najmanje krivi za to.

U principu ne podržavam proteste i uglavnom ih smatram poligonom za produciranje onih koji nisu ni ugroženi onim zbog čega se protestuje.  Ali ovi su mi u četvrtak djelovali kao neka drugačija vrsta protesta. Zato što su te proteste organizovali radnici u očajničkom pokušaju da spašavaju svoja već uništena preduzeća. Ne bih da zvučim kao demagog, ali oni su mi puno ozbiljniji revolucionarni potencijal od uobičajene nevladine šminke koja se slika ispod razvijenih transparenata dobro osmišljenih u raznim centrima moći.

I govorio sam i pisao da se nadam da će radnici Tuzle, a i ostalih bosanskohercegovačkih gradova imati dovoljno mudrosti da od sebe otjeraju  kojekakve nevladine organizacije i „neformalne grupe“ koje će im se sigurno pokušati prikačiti. Dobro potkoženi i dobro finansirani (uglavnom bjelosvjetskim parama) nevladini aktivisti nemaju nikakvo moralno pravo da se približe ovim protestima. Šta ljudi koji zarađuju pozamašne honorare kao „domaći izdajnici“ koji služe interesima stranih „okupatora“ raznih boja i ideologija, mogu znati o tome kako se osjeća čovjek koji preko dvije godine nije dobio ni marku za svoj rad. Ti kabinetski revolucionari sa svojih olimpijskih visina na shvataju da za radnike u Tuzli dolazak pred vladu nije ni ideološki ni politički čin. Za njih je to pitanje opstanka, a ne avanture ili rekreacije.

A proteste „ukrali“ avanturisti i rekreativci. Najrevnosniji u destrukciji, agresiji i divljanju bili su neki klinci koji garantovano nemaju nikakve veze sa gladnim radnicima. A ja bih se smio kladiti da su, u ogromnom broju, u pitanju isti oni likovi koji inače divljaju po stadionima. I odjednom su oni u prvim redovima i oni postaju „lice“ ovih protesta. I kao takvi rade direktno u korist njihove štete. Niko ne može jednom u suštini plemenitom pokretu nanijeti toliko  štete koliko to mogu njegovi manje plemeniti saputnici.

A da ne govorim o klasičnim lopužama koji koriste situaciju da kamenčugu zafrljače u prvi izlog i kad su već bili toliko neprecizni da promaše zgradu vlade vrlo precizno počiste sve iz tog izloga. Da se ne baci. Da sačuvaju od lopova i kakve sve izgovore ne izmišljaju. Bijes se iskaljuje na trafikama i semaforima. Možda je i trafikantica nekome vratila žvaku umjesto kusura pa joj treba opljačkati i zapaliti trafiku. A semafori su posebno sumnjivi. Nikad ne znaš čiji su. Čas su crveni, čas zeleni, a svako malo i neodlučno žmirkavi.

Svakome je valjda jasno da što protesti budu više odmicali to će oni njihovi izvorni pokretači bivati više razočarani i sklanjaće se u stranu pred hordom bijesnih i obijesnih koji će na kraju samo dati vlastima prijeko potreban alibi za brutalnu reakciju i još će to obični građani dočekati s olakšanjem. A svi mi koji smo s oduševljenjem dočekali ovakvo iskazivanje građanskog neposluha vrlo brzo ćemo uvidjeti kako u demonstracijama niko nije siguran pa ni mi sami i odahnućemo kad neko obuzda vladavinu ulice.

Otrježnjenje nastupa kada ljudi shvate poraznu činjenicu da je bilo kakva vlast bolja od bezvlašća. I onda se svaki revolucionar i svaki demonstrant mora zapitati ako već skinem Murtu s vlasti ko će biti taj Kurta spreman da me uzjaše, a da me samar makar malo manje žulja? Je li Kurtu biramo po tome što je najglasniji? Ili najjači. Demokratija se pokazala nepraktičnom. Hajde čopore da izaberemo alfa mužjaka.

Na žalost danas u Bosni i Hercegovini, pa čak ni u lokalnim sredinama ja ne vidim takve ličnosti koje bi pobunjena masa prihvatila kao svoje lidere. Ali hajde što ih ja ne vidim, ali ne vide ih ni ljudi koji ruše postojeću vlast bez jasne predstave o tome ko će ih zamijeniti. Kako drugačije objasniti da u brojnim gradovima demonstranti nisu ni imali nikakve zahtjeve.

Dobro je, odlično je što ljudi ne žele više da trpe i jasno stavljaju do znanja šta neće. Samo što bi bilo još bolje kad bi mogli definirati i šta je to ono što hoće. Ili neko drugi zna šta hoće, a oni koji su popalili pola gradova u Bosni i Hercegovini su samo izvršioci radova. Neću da kažem da je to zato što je izborna godina pa neko na taj način spašava posrnuli politički projekat. Neću ni da kažem da je to zato što se u Briselu ponovo prave neke mape pa možda neko računa na to da će Bosna i Hercegovina zanijemila od užasa ispred sebe nastradati od noža zabijenog u leđa. Neću ni da problematiziram činjenicu da je Republika Srpska ostala neprirodno mirna. Neću ništa da kažem osim da bih za sto godina volio da zavirim u udžbenik istorije mog čukununuka i da provjerim koliko su mi sumnje opravdane.

Gorićeš ti meni k’o baklja olimpijska

Na današnji dan prije tri decenije Sanda Dubravčić je u Sarajevu upalila olimpijski plamen. Juče neki klinci u Sarajevu zapalili zgradu predsjedništva Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo i Historijskog arhiva. Što bi rekao onaj bradonja kojim su nas u taj vakat gnjavili u školskim klupama istorija se ponavlja, ali uglavnom kao farsa. Zato imam jutros potrebu da nas se prisjetim boljih i drugačijih nego što smo juče bili.

Navršilo se 30 godina od sarajevskih zimskih olimpijskih igara, a ja se sasvim jasno sjećam tog zanosa i nastojanja da budemo bolji nego što inače jesmo. Sjećam se masovnog bojkota od strane Sarajlija aščinice čiji je gazda popalio Kirk Daglasa i naplatio mu ćevape po desetostruko većoj cijeni. Tu mrlju koju nam je svima stavio na obraz Sarajlije mu nisu mogle oprostiti i jadnik je zbog katastrofalnog pada prometa radnju morao zatvoriti. Sjećam se momaka iz „novog primitivizma“ koji će za samo pola godine nakon Olimpijade postati opštejugoslovenske zvijezde kako prvu jugoslovensku medalju na zimskim olimpijadama obilježavaju ispred Skenderije transparentom „Volimo Jureka više od bureka“. A kad nekoga u Sarajevu voliš više od bureka onda je to ljubav za romane.

Hoće li ova nova generacija imati svoje junake kao što smo mi imali Jureka Juru Franka i Vučka? Dobilo je Sarajevo organizaciju sportskih igara mladih 2017.godine. To vam je jedna mini zimska olimpijada i sa više učesnika nego što je to bilo na onoj pravoj velikoj olimpijadi 1984. godine. Organizaciju ovog skupa ravnopravno dijele Sarajevo i Istočno Sarajevo. Bilo bi lijepo da barem tada ovaj grad ponovo diše kao jedan.

Kao što je disao kao jedan u nekoliko navrata u posljednjih petnaestak godina. Recimo na Koševu u septembru 1997.godine pozdravljajući U2 i četiri i po mjeseca kasnije kada je u Sarajevo došao Đorđe Balašević. Nekome ko tada nije bio u Sarajevu teško je objasniti šta se dešavalo tih dana od kojih se, evo, navršava punih šesnaest godina. Rat je bio friško okončan, tek što se slavila druga godišnjica Daytona, a linije i u glavama i na terenu teško su se prelazile. Pjesme srbijanskih izvođača su u radio programima bile eksces na koji se nije blagonaklono gledalo, a o njihovim nastupima u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine nije moglo biti ni govora.

A onda je UNHCR pokazao mudrost i pozvao Balaševića. A onda je Balašević pokazao hrabrost i prihvatio poziv. A onda je Sarajevo pokazalo veličinu i u svega nekoliko sati pukle su sve ulaznice za dva koncerta u „Skenderiji“. Ljudi su na minusu u redovima čekali da kupe kartu i pokažu Balaševiću da mu Sarajevo nije zaboravilo ljudskost prije svega. Neki su ga pokušali tada posve pogrešno predstaviti kao srpskog pjevača koji dolazi u Sarajevo koje su srpske snage gušile četiri godine.

Ma kakvi. Ma ni blizu. Balašević je neko naš ko je surovom igrom stvarnosti spriječen sedam godina da nam dođe. I nakon tih sedam godina on je išao svojima i mi smo ga dočekali kao svoga. Te večeri u Skenderiji vjerovao sam da je sve moguće. Da je ta koncentracija ljubavi skrcana u dvoranu koja će kasnije ponijeti ime Mirze Delibašića dovoljna da zaustavi svako moguće ludilo koje nam zaprijeti. Vjerovao sam u to i kad smo izašli u ledenu sarajevsku februarsku noć. I dan danas vjerujem da nas je tada neko trebao povesti u konačni obračun sa malim ljudima velikih prohtjeva. I vjerujem da bi ta revolucija ljubavi bila uspješna.

Tada sam Balaševića sreo u Tuzli. U Sarajevu je obezbjeđenje bilo tako nemilosrdno da ni Balaševićeve molbe da se sretne sa prijateljima nisu pomogale. U Tuzli gdje je konvoj odmarao ipak je siguronosni protokol bio nešto labaviji i uspio sam doći do njega. Širok zagrljiaj i još širi osmijeh. Ali djelovao je nervozno. Vidjelo se da mu nije svejedno. Stizale su vijesti da Sarajevo širi ruke da ga dočeka, ali dovoljna je jedna budala…I ja sam se plašio da se ne pojavi ta jedna budala. Kasnije, vraćajući se iz Tuzle prema Sarajevu sa kolegama novinarima iz svih krajeva svijeta sa popriličnom tugom sam shvatio da znatan broj njih i priziva pojavu jedne takve budale što bi dalo sjajnu dozu dramatičnosti njihovim izvještajima, a bilo je i onih kojima bi takav rasplet odgovarao iz ideoloških, političkih i nacionalnih razloga.

I desilo se čudo. Ovom gradu inače ne manjka budala, ali ta dva dana kao da su nekuda odselili. Kao da su otišli u duboku ilegalu. Sarajevo je pokazalo opet ono svoje bolje lice kao i za olimpijadu. Pokazalo je da se od zla nije prozlilo. I ako je Balaševića tada neki ludak i držao na nišanu biće da ni on nije ostao imun na tu vibraciju iz Skenderije. Neko će reći da je bilo patetično. Ja ću na to samo dodati hvala bogu da jeste. Da je bilo drugačije ne bi ni valjalo.

Osmog februara 1984 upaljen je olimpijski plamen. Osmog i sedmog februara 1998 ponovo je planula ta vatra  na kojoj se svake godine ogrijem u ovim hladnim februarskim danima i prisjetim se i podsjetim se da možemo. Samo kad hoćemo.slika