Pretpostavljam da je malo onih koji ne znaju onu krajnje optimističnu izreku o starcu i udarcu. Samo da znate ona je najmanje primjenjiva tamo gdje biste je vi najradije primjenili. Ja sam se uvjerio u njenu ispravnost ponajviše kada je popularna muzika u pitanju. Neki veterani su znali napraviti pjesme i albume koji ne samo da bi postidili konkurenciju nego bi pokazali da ta konkurencija zapravo i ne postoji.

Neki od takvih ljudi predugo ne rade pa ih pomalo i izgubiš iz vida. Još ako, u ovdašnjim podjelama, djeluju „sa one druge strane“ nije neočekivano da ih se prije pamti po nekim „namjenskim“, „naručenim“ ili naprosto doživljenim pjesmama koje se ne doživljavaju svugdje jednako. Onako kako se neke meni drage pjesme ne dožive jednako entuzijastično u Banja Luci, na primjer. Dobronamjerni će shvatiti šta želim da kažem, a oni drugi me ionako ne zanimaju.

A cijeli ovaj uvod služi samo za to da vam kažem kako je, nakon četvrt vijeka pauze, banjalučka grupa „Viteški ples“ konačno snimila novi album. Doduše ovog puta pod firmom „Miro i Viteški ples“, ali time je samo ozvaničeno kako je Miroslav Janjanin ključno ime ovog sastava. Objavili su album „Dar“ i kako Miro kaže to je dar njemu samom za četrdeset godina karijere.

Kakav je album „Dar“? Prije svega lijep. Prijatan za slušanje. Raznovrstan. Od prelijepih, ogoljenih balada kao što su „Ko sam ja bez tebe“ ili „Da li je ona ili on“, pa sve do bogatih, skoro himničnih orkestracija kao što je „Put bez povratka“. To je pjesma koja posebno moćno zvuči. Barem meni.

I inače su posebnu draž ovom albumu dali Dragan Krle Jovanović i Aleksandar Lokner koji su aranžirali pjesme. Tamo gdje je Krle radio aranžmane ogoljeni su, svedeni često na gitaru i glas i, na momente dovedeni na formu starogradske pjesme. Lokner je, sa svoje strane, ponudio širu muzičku sliku, više instrumenata i znatno energičniju verziju Mirinih pjesama.

Ali ovaj album ne bi bio to što jeste da istovremeno nema i jednu i drugu komponentu. Da nema ta svoja dva lica. Usudio bih se reći, epsko i lirsko. Ali tako je to kad znaš probrati saradnike. A za one neupućene Dragan Krle Jovanović nije samo ključni čovjek „Generacije 5“ nego je učestvovao u radu na najvažnijim pločama Bajage i Instruktora, Željka Bebeka, Olivera Mandića, Slađane Milošević, Balaševića, Galije, Pilota, Vajte, D’Boysa, Zane, Goce Tržan i to je samo dio znanih imena sa kojima je svirao. Kod Aleksandra Saše Loknera, stalnog člana Bajaginih „Instruktora“ spisak saradnji je još impresivniji.

Ne bi bilo u redu ne pomenuti i ostala dva člana „Viteškog plesa“ Sinišu Tomića i Nebojšu Ticu. Rekao bih da su jednako važne i osobe kojima su ove pjesme pisane. Nije teško primjetiti da su ovo sve „pjesme sa adresom“. To, naravno ne znači da ih mi ostali ne možemo doživjeti. Neću reći „doživjeti na pravi način“ jer to nije test pa da postoje tačni i netačni odgovori. Ono što je najvažnije jeste da smo dobili album koji se lako sluša, a još lakše se navikava na njega.

I još nešto. Ako sam vas zainteresovao i  želite potražiti ovaj album učinite to na legalan način. Album „Dar“ ne možete naći na piratskim stranicama. Devetnaestogodišnji Banjalučanin koji je pokušao piratizirati ovaj album uhapšen je. Srećom Miro je spreman da mu oprosti uz naknadu od dvije kile mlade janjetine. U skladu sa vlastitim prezimenom.

Nije da baš ništa ne možemo ponuditi svijetu u ovo vrijeme blokada. Poludili su stranci, na primjer, za našim toalet papirom. Ponudili su velike pare „Violeti“ da njima plasira svoju proizvodnju. I na našu sreću i naš ponos „Violeta“ je to odbila. Ponudili su i Damiru Imamoviću da svoj novi album objavi za svjetski poznatog izdavača. I na našu sreću i naš ponos Damir je to prihvatio. I ne daj Bože da neko pomisli da ja sad povlačim nekakvu analogiju između Damirove muzike i tariguza. Osim one očite da nam je i jedno i drugo prijeko potrebno u ovim i ovakvim vremenima.

Izlazak Damirovog novog albuma je prvobitno bio najavljen za 6.mart, ali je pomjeren za 3.april. Album će izići pod etiketom „Wrasse records“. Radi se o britanskoj diskografskoj kući koja se specijalizirala za world music izdanja, a koliko su značajni u tom žanru govori podatak da su objavljivali albume takvih velikana world music scene kao što su Rachid Taha, ili Fela Kuti. Dugo su bili fokusirani na afričko muzičko nasljeđe, a sa Damirom Imamovićem imaju namjeru svijetu predstaviti svu raskoš sevdalinke.

Ovdašnjim tradicionalistima se, naravno diže ono malo kose na glavi na samu pomisao da će svijet upoznati sevdalinku kroz način na koji je Damir doživljava i interpretira. Oni bi da sevdalinku okamene u formu staru pedeset ili stotinu godina i da se onda klanjaju pred tim kamenom. Za Damira sevdah nije nešto mrtvo što ćemo gledati u muzejima i mauzolejima ispod staklenog poklopca mrtvačkog sanduka. Nije sevdalinka Snjeguljica. A ako je nekada i bila Damir Imamović je onaj princ koji ju je probudio poljupcem iz hibernacije.

A ako ćemo baš tjerati mak na konac u nekim stvarima je on ušao dublje u tradiciju od tih samozanih čuvara „digniteta sevdalinke“. On nije samo interpretator sevdaha. On je i ozbiljan teoretičar sevdaha spreman da nadvlada našu poslovičnu intelektualnu ljenost i da prokrstari arhivama i privatnim kolekcijama od Beča do Sarajeva ne bi li našao zaboravljene, sakrivene ili naprosto zanemarene priče o sevdahu.

E, te priče nam i priča na ovom novom albumu koji sam čuo i prije njegovog zvaničnog objavljivanja, albumu „Singer of Tales“. Jer, kako sam kaže sevdalinka uvijek „priča neku priču“. Čak je i naziv albuma posudio od jednog naučnog rada iz šezdesetih godina prošloga vijeka.

A da bi te priče bile što razumljivije radoznalom slušaocu bilo gdje na ovoj planeti uz album ide bogato opremljena knjižica (što bi rekli booklet) sa prevodima na engleski svake od pjesama i objašnjenjem (opet na engleskom) o tome kako je i kada pjesma nastala i o čemu zapravo govori.

Uz tradicionale imamo i nove autorske pjesme i to ne samo Damirove. Album otvara „O, bosanske gore snježne“ koju je napisao i Damiru poklonio Omer Ombašić, autor iz Vlasenice, trenutno nastanjen u Švedskoj. I da nema tog preciznog objašnjenja većina onih koji bi čuli ovu pjesmu pomislili bi da se radi o nekoj tradicionalnoj pjesmi koju nam sada Damir Imamović otkriva.

Ova pjesma nije takva, ali ima i takvih. Ima i onih koje ne nalazimo u uobičajenom sevdalijskom repertoaru, a pravi su biseri. Tu prije svega mislim na pjesme „Salko se vija“ i „Puhni tihi vjetre“, kao i sjajno urađena „Poljem se vija, Hajdar delija“. Pjesma „Salko se vija“ ostala nam je u sjećanju u interpretaciji Mehe Puzića. I naravno „Gdje si dragi“ iz repertoara Zehre Deović. Zanimljivo je da je tu pjesmu Damir Imamović zabilježio još na albumu „Abrašević live“, ali je sada po prvi put kod njega dobila i svoju studijsku verziju.

Čak i kada se dohvati nekih opštih mjesta kao što su „U Stambolu na Bosforu“, „Adio Kerida“ ili „Kafu mi draga ispeci“ Damir Imamović iznenađuje. „Stambol“ je, bez ikakve sumnje, jedna od najizvođenijih sevdalinki svih vremena, ali u ovoj verziji dobijamo nešto izmjenjen tekst koji nas vodi bliže originalu. Ako ćemo do originala uopšte ikada stići. U pjesmi „Adio Kerida“ demonstrira kako izgeda susret dvije muzičke (i svake druge) tradicije i oduševljava nas lakoćom njihovog spajanja u izvanrednom aranžmanu. To je pjesma kojoj se vrijedi iznova i iznova vraćati.

Kod ovakvih izdanja uvijek je najveći izazov kako uvrstiti i vlastite autorske pjesme, a da one ravnopravno stoje uz pjesme koje su već izdržale probu vremena. Najveći kompliment koji možete dati u takvom slučaju jeste da te nove pjesme uopšte ne odudaraju od ostatka materijala. I da znate da ne odudaraju. Na primjer „Kad bi ovo bio kraj“ je sigurno pjesma koja će i sama izdržati probu vremena. U to sam uvjeren.

Srećom to nije kraj. Kraj je sa pjesmom „Čovjeku moje zemlje“ gdje se Damir Imamović ne pojavljuje samo kao neko duboko kopa po našoj prošlosti nego kao neko ko promišlja našu sadašnjost i želi da djeluje danas i ovdje. Moguće da zbog toga „Čovjeku moje zemlje“ i ne pripada u potpunosti cjelini ovog albuma, a možda baš treba cijeniti tu Damirovu hrabrost da ne boluje formi.

I neka mi Damirovi saradnici oproste što ih pominjem tek na kraju, ali bez Ivane Đurić, bez Derya Turkana i bez Grega Cohena ovaj album ne bi bio to što jeste. Damir jeste glavni lik u ovoj priči, ali čini se da je u ovoj ekipi pronašao ljude koji mogu da prate njegovu ideju i spremni su da je nadograđuju. Od pjesme do pjesme prepoznavaćete svakog do njih pojedinačno i u tim instrumentalnim pasažima i oni će ispričati svoju priču. Priču o svom doživljaju sevdaha. Kao što će i svako ko bude slušao ovaj album dodati neki vlastiti doživljaj tih pjesama i dodatno ih obogatiti. Jer i slušanje ovakvih albuma definitivno je kreativni čin.