Nema puno stvari koje nas ovdašnje mogu trgnuti iz naše letargije koju sasvim pogrešno nazivamo nonšalancijom. Nema mnogo, ali ih ima. Kao, na primjer, kad u prodaju krenu ulaznice za Balaševićev koncert koji će se desiti tek za dva mjeseca. Nema tu onog našeg poslovičnog „ma ‘ta će on“ niti „ima vakta“. Za karte se otima jer iskustvo nas uči da kad On dolazi karata nema. Nebitno ni što je „Zetra“ sposobna da primi par desetina hiljada posjetilaca niti što je karta skuplja od uobičajenog prosjeka. Balaš dolazi i to uvijek predstavlja svojevrsnu mobilizaciju kompletnog emotivnog arsenala za to jedno, za to posebno veče.

Ako me računica ne vara svjedočio sam svakom njegovom solističkom koncertu u ovom gradu. Svaki put kad bi izašao pred Sarajlije da nahrani tog vječito gladnog zmaja zvanog publika i ja sam bio među tom publikom. I među rijetkim stvarima kojima čiste savjesti mogu da se pohvalim, taj podatak nekako zauzima počasno mjesto.

Prvi put smo se Balašević i ja tako suočili krajem 1983. Ili početkom 1984.godine (datumi već počinju da prestižu jedan drugi) kada je u Domu mladih udario temelje tom posebnom odnosu između sebe i ovdašnje publike. Nismo mu dali da napusti scenu. Vraćali smo ga toliko puta na bis da mi se iz današnje perspektive čini da je broj njegovih izlazaka po okončanju zvaničnog dijela koncerta dobrano premašio dvocifrenu brojku. A opet kako sam Balašević kaže „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“. Ako se sve to zadržalo i na „svega“ osam ili devet povrataka pred publiku – malo li je?

Već naredni koncerti u maju 1986.godine bili su ekskluziva nad ekskluzivama. Ponovo u Domu mladih, ali sa sjedećom postavom za svega nekoliko stotina posjetilaca iako je interes bio višestruko veći. Prije prvog od ta dva koncerta obavio sam višesatni intervju sa njim koji sam za svoj gušt razvlačio i kad je onaj oficijelni dio priče odavno bio gotov. Tek da se zna, intervju je bio za „Oslobođenje“.

Kada je iste godine u novembru Balašević postao prvi čovjek koji je napunio „Zetru“ „Oslobođenje“ je po prvi put kasnilo sa izlaskom da bi donijelo priču sa koncerta. Značilo mu je to puno. I nije odolio da to ne pomene na samom koncertu kao što ni ja nisam odolio da to ne pomenem vama nakon skoro 30 godina.

Prv put kad je koncertno ušao u veliku „Skenderiju“ bilo je to početkom devedesetih kada je predstavljao album „Tri posleratna druga“. Ko je tada mogao slutiti da je u pitanju, zapravo, prijeratno druženje. I da će potrajati punih osam godina do novog susreta.

Ali taj ponovni susret je bio po svemu poseban. Rat je bio friško okončan, tek što se slavila druga godišnjica Daytona, a linije i u glavama i na terenu teško su se prelazile. Pjesme srbijanskih izvođača su u radio programima bile eksces na koji se nije blagonaklono gledalo, a o njihovim nastupima u federalnom dijelu Bosne i Hercegovine nije moglo biti ni govora.

A onda je UNHCR pokazao mudrost i pozvao Balaševića. A onda je Balašević pokazao hrabrost i prihvatio poziv. A onda je Sarajevo pokazalo veličinu i u svega nekoliko sati pukle su sve ulaznice za dva koncerta u „Skenderiji“. Ljudi su na minusu u redovima čekali da kupe kartu i pokažu Balaševiću da mu Sarajevo nije zaboravilo ljudskost prije svega. Neki su ga pokušali tada posve pogrešno predstaviti kao srpskog pjevača koji dolazi u Sarajevo koje su srpske snage gušile četiri godine.

Ma kakvi. Ma ni blizu. Balašević je neko naš ko je surovom igrom stvarnosti spriječen osam godina da nam dođe. I nakon tih osam godina on je išao svojima i mi smo ga dočekali kao svoga. Te večeri u Skenderiji vjerovao sam da je sve moguće. Da je ta koncentracija ljubavi skrcana u dvoranu, koja će kasnije ponijeti ime Mirze Delibašića, dovoljna da zaustavi svako moguće ludilo koje nam zaprijeti. Vjerovao sam u to i kad smo izašli u ledenu sarajevsku februarsku noć. I dan danas vjerujem da nas je tada neko trebao povesti u konačni obračun sa malim ljudima velikih prohtjeva. I vjerujem da bi ta revolucija ljubavi bila uspješna.

Tada sam Balaševića, zapravo, sreo u Tuzli. U Sarajevu je obezbjeđenje bilo tako nemilosrdno da ni Balaševićeve molbe da se sretne sa prijateljima nisu pomagale. U Tuzli gdje je konvoj odmarao, ipak je siguronosni protokol bio nešto labaviji i uspio sam doći do njega. Širok zagrljiaj i još širi osmijeh. Ali djelovao je nervozno. Vidjelo se da mu nije svejedno. Stizale su vijesti da Sarajevo širi ruke da ga dočeka, ali dovoljna je jedna budala…

I desilo se čudo. Ovom gradu inače ne manjka budala, ali ta dva dana kao da su nekuda odselili. Kao da su otišli u duboku ilegalu. Sarajevo je pokazalo opet ono svoje bolje lice. Pokazalo je da se od zla nije prozlilo. I ako je Balaševića tada neki ludak i držao na nišanu biće da ni on nije ostao imun na tu vibraciju iz Skenderije. Neko će reći da je bilo patetično. Ja ću na to samo dodati hvala bogu da jeste. Da je bilo drugačije ne bi ni valjalo.

Bio sam i godinu i po dana nakon toga u „Zetri“ kad je po prvi put vratio „Sevdalinku“ tamo gdje pripada i gdje nam se osvetio za sve one silne biseve na koje smo ga uvijek pozivali. Iscrpio nas je do kraja i poslao kući u ranim jutarnjim satima kad stvarno nismo mogli više. Za novembar 2000.godine bio je najavljen koncert, čak i isplakatiran, a onda je negdje puklo. I onda nas je zaobilazio narednih pet godina da bi se trijumfalno vratio koncertom na otvorenoj sceni „Bašćaršijskih noći“. Pa onda još šest godina pauze i njegov posljednji koncert u „Zetri“ u kasnu jesen 2011.godine.

Imao je tada sve uslove da se desi vanserijski koncert. I desio se. Svima koji su ga po prvi put tada gledali. Samo što je to već meni bio pomalo deja vu. Iste priče o tome kako su od Austrijanki ružniji samo Austrijanci. Ista kanonada plišanih zečeva u momentu kad u pjesmi dobija „par mandarina i malog belog zeca“, i opet prosidba na koncertu. Bože me prosti, kao da momci čekaju te koncerte da se odvaže upitati je hoće li ona ili ne.

Dobro, to je ipak bio poseban i drugačiji momenat. Čak i neko ovako nepopravljivo ciničan poput mene to mora priznati. Tip je izašao iz publike i pokazao da ima ogromna, da ima slonovska…ma znate već šta. I ne samo da je suvereno preuzeo mikrofon, izorganizovao izlazak svoje izabranice nego je još njen izlazak propratio „Provincijalkom“ koju je otpjevao tako da se sam autor te pjesme povukao u ćošak. A kada je cura izašla tek je sve poprimilo novu dimenziju. Djevojka je bila pokrivena. I zbunila Balaševića. Ne zna čovjek pravila. Smije li da je zagrli, da joj pruži ruku? Je li to dozvoljeno? Srećom Mersiha, tako se dotična zove, sve je riješila jednostavno time što je ona njega zagrlila.

I u tom zagrljaju se nakupila sva ta silna ljubav koja očito postoji između Balaševića i Sarajeva. Ljubav zbog koje njegovi nastupi u ovom gradu nikad nisu bili samo koncerti. Ni onaj planirani za posljednju subotu aprila, naprosto ne može biti tek jedan u nizu koncerata. I dok će neki po prvi put da se priključe tom hodočašću da bi se sami uvjerili u tačnost svih tih bajki koje su slušali o njegovim koncertima, ja ću po deseti put da vidim Balaševića na sceni.

A on je tri puta vidio Tita. Šta mislite ko je od nas dvojice bolje prošao?

Skupilo se neko društvance u jednoj kafani u Sarajevu. Dugo se nisu vidjeli pa se popilo, pa se pojelo, pa se zdravo podrignulo, pa se evocirale uspomene. Ništa neobično i ništa što ovaj grad već nije, u milion premijera i dva miliona repriza, vidio. Ali jednog od učesnika pomenutog derneka ovaj grad nije vidio već dvadeset i kusur godina. Doktora Neleta Karajlića. I nije ni očekivao ni da ge više ikad vidi jer je taj isti doktor odavno dijagnosticirao razorne metastaze na tkivu svoga rodnog grada i sve oko sebe, a ponajviše samog sebe, ubjeđivao kako se nikad više neće pojaviti na njegovim ulicama.

Sad, tehnički gledano, ulice ga nisu ni vidjele. Pod okriljem noći, kao ilegalac, ušao je u „okupirani“ grad. Neko ga uslikao i sutradan se ni o čemu drugom nije ni pričalo. Neki mediji u komšiluku iz kojeg je svom gradu u goste došao pomenuti bivši sugrađanin, brže bolje su objavili kako je njegovo ukazanje u Šeheru dovelo do demonstracija pred kafanom kojoj ime ne pominjem da joj ne pravim besplatnu reklamu. I da je Nele za dlaku izbjegao klasični linč i da su ga u posljednjem trenutku spasili specijalci. Zato mi nismo izbjegli klasičnu podvalu sa podmetanjem ovakvih tvrdnji. Niti je bilo demonstracija, niti prijetnji linčom, niti kadrova iz „Rambo“ filmova.

Zapravo za njegov boravak u glavnom gradu Bosne i Hercegovine se saznalo tek kad se ovaj ponovo našao u glavnom predgrađu, odnosno na Palama gdje je upriličio promociju svoje knjige „Fajront u Sarajevu“. Činjenica da se nakon svega što je napisao o Sarajevu našao u istom tom Sarajevu sama po sebi negira sve to što je pisao. Jednako kao što bi hajka koja je uslijedila kasnije po društvenim mrežama mogla da potvrdi sve to što je o nama pisao.

Mada se sve češće pitam koliko su društvene mreže zaista izraz stvarnog raspoloženja javnosti, a koliko su poruke na njima zapravo strateški osmišljene, taktički dobro isplanirane i vješto tempirane da nanesu najveću moguću štetu. Mi jesmo i ovakvi i onakvi. I svakakvi smo. I nekad i previše emotivni i previše ostrašćeni. Ali nismo organizovani u tom bijesu, a ponajmanje sistematični. A ispod te silne gomile strasti, uvreda i bijesa prečesto proviruje prepoznatljivi rukopis Velikog Manipulatora. Daleko od toga da tvrdim da su svi komentari po raznim forumima i internetskim stranicama osmišljeni u tim kuhinjama. Vjerujem, naprotiv, da je ogroman dio takvih bijesnih komentara autentičan. Ali vjerujem da svaki takav požar biva potpirivan vrlo ciljano i toliko vješto da ni oni koji kasnije daju svoj puni doprinos sveopštem urliku iskreno vjeruju kako je to njihovo istinsko i iskonsko i originalno uvjerenje. I ni za živu glavu ne bi dopustili ni trunku sumnje da su možda i izmanipulisani.

I nije mi ni na kraj pameti da branim ili amnestiram Nenada Jankovića. Od njega se već sada pravi žrtva, a zamislite tek da je bilo nekog stvarnog incidenta. I neko bi izvukao jasnu političku korist iz takvog incidenta. Ne nužno sam Nele, jer, iako je sve moguće, ne vjerujem da bi on sam priželjkivao takav incident. Ali je sigurno da bi poprilično išao na ruku njegovim ideološkim mentorima i duhovnim vođama.

I sasvim mi je jasno zašto se više uzbuđujemo zbog Neletovog dolaska u Sarajevo nego zbog nekih ranijih silazaka u grad kada su osuđeni ratni zločinci dolazili da sjede u predsjedništvu države. Lako objašnjiv fenomen. Kao što ti manje smeta kad uhvatiš „u zijanu“ profuknjaču kod koje si se i ti usput ogrebao za snošaj, nego kad te sa dojučerašnjim najboljim jaranom prevari gimnazijska ljubav od koje si se ustručavao da zatražiš išta više od poljupca. Jebat ga, sigurno je da ne boli jednako snažno.

I zato je zazor prema Neletu, antipatija prema Neletu (da to ne nazovemo nekako grublje) samo obrnuti odraz nekadašnjeg opšteg prihvatanja tog istog „našeg“ Neleta. Samo što dr. Nele Karajlić odavno ne postoji. To što od 1992.godine radi Nenad Janković može nam se sviđati ili ne. Ali on više nije Nele Karajlić. Doktor Nele Karajliće je jedna od prvih žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu. I svojim rukama ga je morao ubiti Nenad Janković da bi preuzeo njegov identitet.

I kao i svaka žrtva Nele zaslužuje svoje mjesto u ovom gradu. I kao svaki ubica Nenad treba da se obračuna sa vlastitom savješću. Vrijeme je da se otkrije ko je lažni Valter. I kao u nekom perverznom remakeu kultnog filma na brdu iznad Sarajeva Nenad Janković stoji u društvu Nemanje Kosturnice, Milorada Dodika i od samog Nenada opjevanog Radovana Karadžića. Ovaj potonji, očinski ga obgrlivši oko ramena, pita da li je našao Neleta Karajlića sišavši u grad.

Onda mu Nenad odgovara: “Sehen Sie diese Stadt? Das Ist Nele”.

Kakav je to kvar u meni da nikako ne mogu da se uskladim sa vladajućim mišljenjem? Kako bi bilo lijepo uklopiti se. Kako bi bilo korisno pisati i govoriti ono što većina želi da čuje i pročita. Evo, samo sam trebao da napadnem taj zakon o javnom redu i miru koji je izazvao toliko polemike i da sjednem i brojim lajkove i podgrijavam sujetu na komentarima tipa “To care” i “Neka si im rekao”. I koji mi je moj da ja to ne mogu? Šta je to što me tjera da pišam uz vjetar i izlažem se sigurnim pokudama i porugama? Ma kako paradoksalno to djelovalo na prvi pogled, ali u suštini je to ista potreba za kakvu se zalažu i oni koji će me, bez ikakve sumnje, napasti. Potreba da se iskaže vlastito mišljenje. Insistiranje na slobodi govora.

E sad, vidite nešto. Ta sloboda valjda sama po sebi podrazumjeva i slobodu da se govori u prilog ograničavanja takve slobode. I nemam nikakav problem sa takvim stavom, kao što ga nemam ni sa stavovima koji zagovaraju apsolutnu slobodu bez ikakvih ograničenja i kontrole. Samo pokušavam da izmjerim krajnju korist za svakog od nas pojedinačno. Krajnju korist koju ćemo dobiti primjenom jednog ili drugog koncepta.

Sloboda je riječ koja strašno lijepo i otmjeno zvuči. Ima samo jedan mali problem sa takvim nobl izrazima. Uglavnom su nejestivi i sa vrlo ograničenim dometom praktične koristi od njih. Zapitam sam sebe da li mi je sloboda ona konačna, ona ultimativna želja, što bi Dino Merlin otpjevao “želja iza koje druge želje nema”. I da bih odgovorio sam sebi na to pitanje napravim jedan mali eksperiment. Zamislim da sam ulovio zlatnu ribicu, ali i ona jadna osjeća posljedice recesije pa nudi samo jednu želju. I pitam se šta bi mi mogla biti ta jedna želja. I kako god okretao i obrtao tu jednu želju koja mi je na raspolaganju svede se na to da bih poželio da budem sretan. Ne bih baš poželio da od svega na svijetu budem slobodan.

Jer sreća podrazumjeva sve. I da si zdrav i da su ljudi do kojih ti je stalo dobro i da si bogat i da si voljen. Ili što bi naš mudri narod rekao sreća je jedina dama koja ti ne dozvoljava da gladuješ čak ni u onim prostorijama gdje se odvija proces obrnut hranjenju. Sreća podrazumjeva i da ćeš biti slobodan. I to taman onoliko da to ne ugrozi tvoju sreću.

Priča o našoj idealnoj egzistenciji uglavnom se i odvija u tom trouglu na čija se tri vrha nalaze tri S. Sreća, sloboda i sigurnost. A sloboda i sigurnost nisu baš uvijek razdragane blizanke koje držeći se trče kroz cvijetno polje našeg postojanja. Češće su jedna drugoj obrnuti odraz u ogledalu. Više sigurnosti tako može značiti, a često i znači manje slobode. Kao što i više slobode može značiti manje sigurnosti.

Sad je pitanje sistema vrijednosti i pojedinačnih prioriteta svakoga od nas ponaosob. Kao što smatram sasvim legitimnom nečiju odluku da je spreman da se odrekne dijela sigurnosti zarad slobode, vjerujem da bi i moja spremnost da se odreknem dijela slobode zarad sigurnosti jednako tako morala biti legitimna.

Kakve to veze ima sa društvenim mrežama i uvodjenjem na mala vrata ponovo “verbalnog delikta”? Poprilične. I ovlašna analiza društvenih mreža demonstriraće svakom zainteresovanom svu raskoš govora mržnje i zavidan repertoar uvreda i prijetnji. Ako sloboda znači da na svom facebook zidu neko može napisati “Nož,žica,Srebrenica” bez ikakvih posljedica meni takva sloboda ne treba. Ako ograničavanje slobode znači da će neko ko nekome zaprijeti smrću u cyber prostoru u stvarnosti biti stavljen pod prismotru kako ne bi ostvario svoju prijetnju ja sam uvijek za takvu vrstu ograničavanja. Pa i za takvu vrstu cenzure, ako baš hoćete.

Da li takva vrsta kontrole može biti zloupotrebljena? Naravno. Jednako kao što i sloboda izražavanja može biti zloupotrebljena i biva zloupotrebljena. Kao što i ideja slobode izražavanja može biti zloupotrebljena pa ja nisam siguran da li je ovakav otpor javnosti bilo kakvoj kontroli izgovorenog u internet prostoru rezultat stvarnog uvjerenja ovdašnje javnosti ili tu ima manipulacije i indoktrinacije iz nekih drugih centara moći koji ovdje žele što slabije državne institucije kako bi ostvarivali vlastite ciljeve. Ali tu se moram zaustaviti jer sam siguran da bi svi ti bejlosvjetski zagovornici slobode misli ovakvo moje mišljenje vrlo brzo proglasili subverzivnim i cenzurisali.

Jednako kao što nam dijele lekcije o slobodi izražavanja oni kojima ne smeta pozivanje na klanje i ubijanje, na mržnju i mrak po društvenim mrežama, ali imaju sasvim efikasne mehanizme kontrole i represije da spriječe iznošenje bilo kakvog mišljenja koje je drugačije od vladajućeg u pogledu prihvatljivog društvenog i ekonomskog sistema i redistribucije društvenog bogatstva. I koji nam pripremaju budućnost u kojoj ćemo imati potpunu slobodu da budemo nesretni.

“Jer tek sam stigao Bosna Expressom” pjevao je nekada davno Bebek, još dok je bio u ljubavi sa Bregovićem i dok su obojica voljeli istu grupu. Nekada davno i ja sam se vozio “Bosna Expressom”. I niz godina sam vjerovao da “Bosna Express” pripada nostalgiji i pjesmama. Dok me umalo nije pregazio jedan “Bosnia Express” koji je krenuo sa stanice u Geteborgu.

Je l’ onom iz Švedske, pitate se vi? A je li vi znate za neki drugi? Otkud Bosna tamo? A pokažite mi ćošak ove planete u kojem bar malo Bosne nema. U ovom slučaju radi se o rock grupi koju su na skandinavski rokerski red vožnje ubacila dvojica Hercegovaca koji su se, potjerani ratnim vihorom, skrasili u Švedskoj. U pitanju su braća Jugo, Alismir i Zenaid. Oni su u sebi već nosili tu rokersku klicu iz domovine samo ju je trebalo presaditi na to novo, ledeno tlo, i pobrinuti se da plodovi koje će dati ne izgube u potpunosti ukus i miris podneblja sa kojeg je došla.

Ponekad pogrešno povjerujemo kako činjenica da je svijet postao globalno selo naprosto ne dozvoljava da ostanemo bez informacija o onome što nas zanima. A nije tako. Evo uvjerio sam se da neki momci u Švedskoj deset godina sviraju, da su naši i da se uspješno kriju od ovdašnje javnosti. I kada sam poslušao njihov novi album objavljen krajem prošle godine morao sam sebi priznati da je popriličan propust ne znati za njih.

A sam naziv tog albuma “Himzo i Hendrix” sve vam kaže, a ništa vam ne otkriva. Da vam da naslutite između koja dva muzička svijeta se kreću ovi momci, ali to je sve. Da biste u potpunosti doživjeli svu čar tog pomalo neprirodnog putovanja morate se ukrcati na “Bosnia Express” i prepustiti se tim pjesmama. A pjesme su drugačije od svega što ste do sada čuli i tako bliske onome što ste slušali. Kako to može? Ne znam ni ja kako može, ali poslušajte i sve će vam biti jasno.

Dobit ćete od njih pristojnu porciju bluesa majstorski odsviranu, po svim pravilima žanra i zanata. Ali ćete u tekstovima i muzičkim međuigrama dobiti i taj neponovljivi bosanski (ili ako hoćete) i balkanski začin na način na koji balkansko muzičko nasljeđe još nije prezentirano. Njihovi tekstovi su zapravo duhovite, na momente nadrealne igre riječima koje ne moraju baš uvijek imati potpuni smisao u nekom strogom literarnom pogledu, ali koji sa muzičkom podlogom jako dobro funkcionišu.

Bez imalo kompleksa kombinuju vlastiti autorski materijal sa nekim klasičnim mjestima muzičke zaostavštine njihove mladosti. Pa tako uz njihove vlastite kao što su „Kraj pendžera Roker stari”, „Komsho”, „Pegla” ili „Belaj”, sasvim lijepo funkcioniraju i obrade. „Hajde da se drogiramo” je urađena na jedan potpuno „narodnjački” način čak i dosljednije nego što je to uradio prvobitno Goran Bare kada je tu pjesmu radio u okviru svog usputnog projekta nazvanog „Hali Gali Halid”. S druge strane „Stojim na kantunu” je dosta na tragu originalnog predloška splitskih „Đavola”, dok je „Lela Blues” pravi dragulj, urađena na nekada poznatni narodnjački napjev „Vranjanka”. A kad čujete „Belaj” dobijete pravu malu sedamnaestominutnu simfoniju u kojoj možete naći sve što poželite, a da ništa ne bude viška i da ništa ne bude pretjerano.

Zapravo čitava priča o ovom bendu je priča o spajanju nespojivog. Onako kako su se i oni u grupi spajali. A gotovo svaki član benda ima priču za filmski predložak. Pjevač Nazif Hasanović Nappe, na primjer, tipični je folk pjevač koji je u Švedsku došao iz Srebrenice. Preživio rat, došao u Getebrog zdrav i čitav i u Švedskoj izgubio tri prsta na ruci, ali srećom ne i dobar glas. Harmonikaš Muzafer Ahmemulić Muljo iz Plava u Crnoj Gori opet ima svoju priču. Kao dječak je nagazio na zaostalu minu iz Drugog svjetskog rata i ostao potpuno slijep. Taj hendikep mu je, sa druge strane, omogućio da razvije apsolutni sluh. Dvojica Šveđana na gitarama svojim blueserskim bravurama prave protutežu na drugoj strani tog muzičkog kantara. Oni su svirali sa čovjekom koji je svirao sa Hendrixom. U pitanju je King George Clemens koji je kasnije kompletan „Bosnia Express” uzeo za svoj prateći bend i u toj postavi su nastupali po Bosni i Hercegovini. I to je bila jedina prilika da domaća publika vidi domaći bend za koji nije znala.

Nisam ni ja znao za njih. „Bosnia Express” je sa zakašnjenjem ušao na stanicu na kojoj sam čekao. Ali ima bendova kojima vrijeme ne može naškoditi. Koji ne ovise ni o modi ni o sezoni. Oni sviraju muziku koja traje pa kad god da ih čujete zvuče vam jednako ubjedljivo. Ovo je voz koji kad god vam stigne u zvučnike stiže baš na vrijeme.